Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Stefan Zankov

Stefan Zankov

Srpska radikalna stranka

Govori

Imam još dva minuta. Dakle, evo, ja se zahvaljujem ministru što je razumeo da je moj ... Da li mogu ja da govorim?
Dakle, ja se zahvaljujem ministru jer je razumeo moj konstruktivan pristup. Moje izlaganje je trebalo upravo da izazove ono što je ministar uradio, da kažem preventivno, da on javno kaže da ova vlada ne razmišlja.... a ja se nadam da će ministar tu svoju reč održati u mandatu ove vlade.
Ono što plaši rudare... Ja dolazim iz kraja gde ima dosta rudnika sa podzemnom eksploatacijom, a poznajem i dosta rudara koji rade, rekao sam u kakvim uslovima. Njih plaši ta normativa koja se sada praktično uvodi i omogućava. Možda ova vlada potraje samo do proleća, pa bude neka druga vlada, upravo ih to plaši. To nije dobra poruka.
Ako sam nešto postigao, postigao sam tu javno datu reč ministra energetike, da se, barem dok je on ministar, rudari ne plaše. S druge strane, to pozivanje na strateške partnere, to je mnogo puta rudarima obećavano u prethodnih devet godina, od kada oni imaju malo drugačiji tretman. To se vidi. Možda je period do 2000. godine bio težak period, ali barem poruke koje su im upućivane i neke namere koje su pokazivane nisu bile sporne.
Kažem, ako sam dobio, ne ja, nego rudari i rudnici, ako su dobili ovakvu poruku, ministre, ja sam svojim izlaganjem ovde nešto postigao. Tako se ja zahvaljujem i ministru u ovom pogledu.
Dame i gospodo narodni poslanici, svoju diskusiju ću posvetiti Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o rudarstvu, a kolege iz moje poslaničke grupe će govoriti o ostalim zakonskim predlozima koji se nalaze u ovoj grupi predloga zakona.
Kada uporedite Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o rudarstvu sa osnovnim tekstom Zakona o rudarstvu vrlo lako može da se utvrdi motivacija Vlade Srbije da sa ovakvim predlogom uopšte dođe pred Narodnu skupštinu. Dakle, osnovni cilj koji treba da postigne Zakon o izmenama i dopunama Zakona o rudarstvu, koliko god se vi trudili da to negirate, jeste zatvaranje većine, ako ne i svih rudnika sa podzemnom eksploatacijom u Srbiji. Svi članovi Predloga zakona, osim 16. i 17. člana, praktično služe da ovo o čemu govorim maskiraju raznim tekstualnim izmenama koje, ukoliko se zakon usvoji, neće imati apsolutno nikakav značaj i, s druge strane, da Predlog zakona ne bi bio sačinjen od samo ova dva nepopularna člana, već da ih bude, pro forme, dvadesetak.
Sve ovo treba posmatrati u aktuelnom trenutku i u sklopu velikih pritisaka MMF-a da se sa budžeta „skine“ svaki korisnik državnih subvencija, pa i rudnici sa podzemnom eksploatacijom, koji bez državnih subvencija mogu samo da zatvore kapije.
Sve ove tvrdnje izlaze na videlo kada se dođe, recimo, i do obrazloženja Predloga zakona, gde se na vrlo karakterističan način provlači priča o novcu koji bi Vlada uštedela ako bi se zatvorili rudnici sa podzemnom eksploatacijom.
Apsurdno je i cinično kada kažete da su razlozi zbog kojih se predlaže donošenje zakona „potreba bližeg i preciznijeg uređivanja uslova i načina eksploatacije rudnog blaga“ itd., da sada ne čitam vaše obrazloženje. Pitam vas, gde je to bliže i preciznije uređivanje uslova i načina eksploatacije rudnog blaga? Nema, sve je to maska. Dakle, centralna tema ovog predloga je zatvaranje rudnika. Ako ne prihvatite naše amandmane, sve ostale izmene osnovnog teksta zakona, bile one dobre ili loše (da kažemo da postoji i neka dobra) padaju u vodu.
Predložene izmene važećeg zakona su uglavnom, kao što sam rekao, do izmena člana 47. važećeg zakona, skretanje pažnje sa osnovnog problema u ovom predlogu, dakle, prosto usklađivanje sa zakonima koji su u međuvremenu stupili na snagu. Na primer, u celom tekstu se reči „zaštita na radu“, u skladu sa Zakonom o bezbednosti i zdravlju na radu, menjaju u „bezbednost i zdravlje na radu“; dalje, reči „saglasnost ministarstva“ menjaju se u „akt ministarstva“ itd. Do usaglašavanja svojinsko-obligacionih odnosa ne postoji obaveza dokazivanja vlasništva nad parcelama eksploatacionog polja pre eksploatacije polja zbog mogućnosti eventualne eksproprijacije u korist javnih preduzeća koja eksploatišu mineralne sirovine.
Važećim zakonom u članu 13. je precizirano da eksploataciju mineralnih sirovina može da obavlja privredno društvo, preduzeće, odnosno pravno lice. Nelogično je dodavati i preduzetnika kada je poznato da je samo izrada dokumentacije potrebne za dobijanje eksploatacionog prava, bez troškova istraživanja i troškova otkupa zemljišta, stostruko veća od troškova osnivanja preduzeća. Postavlja se osnovno pitanje – zbog čega ili zbog koga ovo radite?
Zanimljivo je da se preduzetnik ovim predlogom zakona stavlja u povlašćen položaj u odnosu na ostale privredne subjekte. Članom 22. za iste prekršaje predviđene su višestruko manje kazne za preduzetnike u odnosu na kazne predviđene za preduzeće. Za iste prekršaje preduzeće se kažnjava u rasponu od 300.000 do 3.000.000 dinara, a preduzetnik od 50.000 do 500.000 dinara ili, u drugom slučaju, preduzeće se kažnjava u rasponu od 100.000 do 2.000.000 dinara, a preduzetnik od 5.000 do 200.000 dinara. Jasno je da je nedopustivo ovoliko favorizovanje jedne vrste privrednih subjekata u odnosu na druge.
Interesantan je i predlog da se naknada za podzemnu eksploataciju svih vrsta uglja smanjuje sa jedan na 0,5%. Postavlja se pitanje ko će plaćati tu naknadu ako se zatvore ili zatvaraju rudnici sa podzemnom eksploatacijom uglja, što želite, nesporno je, ovim predlogom zakona da uradite?
Apsurdno je da tehničku kontrolu projekta vrši isto pravno lice koje ju je izradilo, jer se time obesmišljava tehnička kontrola. Ukoliko se za bilo koji nivo projektovanja, u bilo kojoj branši, u bilo kojoj državi, predviđa tehnička kontrola projekta, nikada to ne radi pravno lice koje je izradilo projekat.
Određeni broj članova predviđa izmene u načinu dobijanja odobrenja za početak eksploatacije mineralnih sirovina kao, na primer, definisanje zaštitnog prostora oko eksploatacionog polja, što je potpuno nebitno jer se sa sigurnošću može tvrditi da se neće dozvoliti otvaranje novih rudnika sa podzemnom eksploatacijom uglja kada je zadatak i cilj Vlade od 2001. godine zatvaranje rudnika sa podzemnom eksploatacijom uglja pod plaštom neprofitabilnosti, a u stvari, više pod pritiskom MMF-a, kao u Ukrajini, Rumuniji, Bugarskoj itd. gde su zatvoreni određeni rudnici uglja, a znamo da takvi rudnici svuda u svetu posluju uz subvencije svojih država.
Konačno, najbitnija u predlogu izmena Zakona o rudarstvu jeste izmena u članu 47. osnovnog zakona gde se u stavu 1. briše poslednja rečenica, koja predviđa izradu glavnog projekta za zatvaranje rudnika, ali sa mogućnošću ponovnog otvaranja rudnika. U datom, nepovoljnom momentu rudnici mogu da se konzerviraju, da tako kažem, do stvaranja pogodnih uslova da se ponovo otvore, to nije sporno, ali Vlada ovom izmenom to praktično neće više dozvoliti. Znači, kada se rudnici jednom zatvore, zatvoreni su i – gotovo.
Dalje, predlaže se dodavanje novog člana 47a u kojem se konačno jasno vidi kako da se zatvore rudnici sa, rekao bih, tragikomičnim rešenjima u tačkama od 1. do 6, gde se, na primer, predviđa rešavanje problema lokalnih zajednica nastalih zatvaranjem rudnika. Sada samo razrađujete ovu tezu za koju tvrdim da je ključna – zatvaranje rudnika koji su locirani na tim teritorijama.
Kako se to može rešiti kada se zna da svi rudnici zapošljavaju veliki broj ljudi u tim opštinama, pa bi zatvaranje rudnika dovelo do velikog broja socijalnih slučajeva i drugih brojnih problema u lokalnim zajednicama, kojih ova vlada kao da nije svesna?
Jedna od tačaka u ovom članu predviđa rešavanje problema viška zaposlenih u skladu sa zakonom. Postavlja se pitanje – kojim zakonom ste u nekom od hiljadu slučajeva kada ste otpuštali ljude to rešili na neki način?
Da li je to možda vaše rešenje kada vaš direktor Nacionalne službe za zapošljavanje kaže – spremni smo da dočekamo činovnike iz državne uprave i lokalnih samouprava. Gde je tu rešenje? Nikakvo rešenje tu ne postoji.
Iskustvo nam govori da je od hiljadu radnika iz javnog preduzeća rudnika sa podzemnom eksploatacijom koji su 2005. godine uzeli socijalni program i otišli iz preduzeća novi posao našlo ili otvorilo privatne firme samo pedesetak radnika.
Svi ostali su na spiskovima Nacionalne službe za zapošljavanje, ili sede i čekaju možda još deset godina do penzije, jer u tim godinama niko neće da ih primi na posao. To je, valjda, to vaše rešenje.
Na kraju, tu su još izmene kaznenih odredaba, koje takođe ne rešavaju ništa bitno za opstanak rudnika, što je po meni suštinsko pitanje, i s druge strane, ništa bitno za prevazilaženje problema koji bi nastali zatvaranjem rudnika.
Svi rudnici sa podzemnom eksploatacijom uglja su izuzetno stari, neki i preko sto godina, i jasno je da bez konkretnog ulaganja Vlade, bez novih investicija u postojeće rudnike nijedan neće moći još dugo da opstane. Postavlja se opravdano pitanje da li ste svesni uslova u kojima se radi u ovim rudnicima, ekstremno teških i opasnih po zdravlje i život ljudi?
Da vas podsetim, devedesetih godina Vlada Srbije je procenila da treba sačuvati ove rudnike sa podzemnom eksploatacijom uglja, jer su bili jedan od bitnih faktora i za očuvanje socijalnog mira, pa je 1992. godine doneta odluka o pripajanju svih rudnika Javnom preduzeću „Elektroprivreda Srbije“, kako bi prevazišli problem plasmana uglja, investicija i isplate zarada. U tom periodu nije bilo nekih većih problema što se tiče isplate zarada, izdvajanja sredstava za investicije, uplate doprinosa za PIO i doprinosa za zdravstvo, naravno u okviru mogućnosti države u tim teškim vremenima. Čak je u jednom periodu rudnicima određen novac od dva kilovata po svakom strujnom brojilu, da bi se to ubrzo ukinulo zbog velikog pritiska javnosti.
Veliki problemi u rudnicima sa podzemnom eksploatacijom uglja su počeli sa dolaskom nove vlasti posle 2000. godine, koja je pod pritiskom MMF-a samo čekala politički pogodan trenutak da krene sa zatvaranjem ovih rudnika. Konačno, 3. jula 2003. godine, sa dolaskom Kori Udovički, bivšeg savetnika u MMF-u, novog ministra za rudarstvo i energetiku, svi rudnici sa podzemnom eksploatacijom uglja izbačeni su iz sastava Javnog preduzeća „Elektroprivreda Srbije“ i ostavljeni na milost i nemilost surovom procesu privatizacije koji, imajući u vidu kako je kod nas sproveden, a da ne pričam ko su bili nazovikupci, oni ne bi mogli da prežive. Sindikat rudara je tada počeo generalni štrajk svih zaposlenih, koji nije uspeo.
Danas preživljavaju i rudnici i rudari, koji bez uplaćenih doprinosa za PIO ne mogu da odu u penziju; radnici koji su stekli uslove ne mogu da odu u penziju jer nikome praktično nisu uplaćeni doprinosi i to se rešava ad hok, doprinosi za PIO; doprinosi za zdravstvo nisu uplaćeni verovatno od 2004. godine, pa je posledica bila da po novoj odluci Vlade svi zaposleni u Javnom preduzeću za podzemnu eksploataciju uglja nisu imali overene zdravstvene knjižice od 1. jula do 3. avgusta 2009. godine, tj. nisu imali osnovno pravo da se leče. Sramota je da oni koji svakodnevno rizikuju život i silaze na više stotina metara ispod zemlje nisu imali čitav mesec pravo na zdravstvenu zaštitu.
Ono što sada sledi rudnicima jeste neizvesna borba za državne subvencije od 1. januara 2010. godine, što za njih praktično znači borbu za goli opstanak. Bez subvencija posledice će biti katastrofalne, a posledica je ugrožavanje socijalne egzistencije, sa članovima porodica, preko 20.000 građana Srbije.
U svim evropskim zemljama rudnici su se zatvarali na osnovu konkretnih zakona o zatvaranju rudnika, a ovim predlogom se predviđa zatvaranje na osnovu programa koji sačinjava javno preduzeće u čijem sastavu posluje rudnik.
Dakle, zatvaranje rudnika je veoma osetljivo pitanje. S obzirom na to da se naši rudnici nalaze u krajevima gde su praktično jedini privredni subjekti, njihovo zatvaranje izazvalo bi i migracije stanovništva, pa je nedopustivo da se zatvaraju samo na osnovu programa javnog preduzeća, a ne na osnovu ozbiljnije rasprave i, eventualno zakona, u Skupštini.
Šta je uopšte posledica, odnosno alternativa zatvorenim rudnicima? Uvoz uglja, koji je već uzeo maha. Neka oni koji vode Srbiju dobro izračunaju šta se više isplati, da li da pomognu našim rudarima, našim građanima, da ljudi zarade za život svojih porodica ili da trošimo devize za uvoz uglja, sa desetinama hiljada gladnih iz rudarskih porodica?
U periodu nestašice gasa i velikih hladnoća Vlada je vršila pritisak da se proizvede što više uglja. Tada se Vlada setila ovih rudnika i rudara, kako bi se sprečili nemiri, i tada su mnogi iz Vlade potencirali opstanak rudnika kao sigurnih preduzeća koja obezbeđuju energent kako za grejanje domaćinstava u velikim gradovima, tako i za proizvodnju struje u termoelektranama.
Napominjem da su rudnici državna firma, čiji je osnivač Vlada, i da bi država, to posebno potenciram, trebalo domaćinski da se ophodi prema svakom svom preduzeću, a ne da godinama dozvoljava uvoz uglja, čime se direktno ugrožava plasman domaćeg uglja, da dozvoljava mnogima da se usput obogate, jer taj ugalj nije jeftiniji, a da, s druge strane, pokušava da, suprotno od nekih drugih energenata, cenom uglja kupuje socijalni mir.
Dakle, potpuni haos. Vladino ponašanje je bez ikakve strategije kada su ovi rudnici u pitanju. Ne interesuje vas. Samo da nestanu, uz što manje medijske halabuke. Dakle, tiho gašenje. Zato se to provlači na ovakav način, kroz ovaj predlog zakona.
Srpska napredna stranka je podnela amandmane na ovaj predlog zakona. Dva amandmana, na 16. i 17. član, od životne su važnosti za rudare. Ostali ispravljaju neke nelogičnosti koje smo uočili. Posebno apelujem na sve poslanike da glasaju za ova dva ključna amandmana, da zajedno sprečimo mogućnost zatvaranja ne samo rudnika, već i nekih opština – Boljevac, Despotovac, možda Zaječar, ako se tako može reći, jer, u neku ruku, ovo će biti nastavak priče iz zakona o maksimalnom broju zaposlenih u republičkoj i lokalnoj administraciji, poznatijeg kao zakon o otpuštanjima, pa će onda da dođu na red zdravstvo, prosveta i drugi.
Zato vas pozivam da pokušamo da presečemo ovo. Sa naše strane ćemo učiniti sve da do toga, posebno na ovako surov način, bez ikakvog ekonomskog i socijalnog plana za rudare, po ko zna koji put, ne dođe. Hvala najlepše.
Hvala, dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona o upotrebi Vojske Srbije i drugih snaga odbrane u multinacionalnim operacijama van granica Republike Srbije pisan je tako da jednog dana, za koji vi iz vlasti verujete i nadate se da će doći, kada će većinsko raspoloženje građana Srbije biti takvo da Srbija uđe u NATO. On ima svoju punu funkciju. Danas ste svesni da je većinsko raspoloženje drugačije, na našu sreću, na sreću građana Srbije i građani Srbije ne žele u NATO, a SNS smatra da je za Srbiju najbolja vojna neutralnost.
Da bismo takav jedan trenutak i scenario predupredili da ne bude usvojen tekst koji će služiti za tuđe potrebe i interese, mi smo podneli amandmane, počevši od samog naslova Predloga zakona kojim tražimo da se reč "multinacionalne" menja rečju "mirovne". Voleo bih da čujem gde se to nacionalni, bezbednosti i odbrambeni interesi Republike Srbije dovode u pitanje da bismo mi na ovakav način učestvovali u nekim operacijama koje pokrene neka vojna alijansa, da ne govorim o primerima, jer nemam vremena. Upravo suprotno, na taj način, mi bismo stvorili neprijatelje i zato nam je bitna saglasnost zemlje, u koju bi se eventualno, uputile naše vojne snage.
U obrazloženju zašto se ne prihvata ovaj amandman, i ovi drugi, kažete – da je u članu 2. nedvosmisleno navedeno da su to aktivnosti koje imaju karakter mirovnih operacija. Nije tačno, član 2. je toliko široko postavljen da ostavlja mogućnost da se tumači na različite načine. Tu se pominje i sprečavanje sukoba, i međunarodni terorizam itd.
Šta je suština? Ponavljam, za državu i njene interese je najbitnije da ne stvaramo nove neprijatelje i, zaključujem, zato tražimo da se reč "multinacionalnim" menja rečju "mirovnim". Hvala vam. (Aplauz.)
Dame i gospodo narodni poslanici, na dnevnom redu tekuće sednice između ostalog imamo i Predlog zakona o socijalnom stanovanju, a ja ću vam navesti jedan primer iz našeg neposrednog okruženja, koji nije povredio dostojanstvo samo jednog običnog čoveka, već i dostojanstvo same Narodne skupštine, jer je jedno radno telo Vlade Republike Srbije odlučivalo o sudbini zaposlenog u Skupštini Srbije.
Radi se o gospodinu Aleksandru Maksimoviću i njegovom pokušaju da reši svoje egzistencijalno pitanje na zakonit način, posle 26 godina podstanarskog života. Dakle, posle ovoga uputiću direktno pitanje Vladi Republike Srbije.
Naime, 29. avgusta 2005. godine objavljen je oglas za rešavanje stambenih potreba zaposlenih u Narodnoj skupštini, na koji se javio i gospodin Aleksandar Maksimović, sa kompletnom dokumentacijom, i omogućio da se izvrše odgovarajuće provere. Po logici stvari, predlog liste reda prvenstva za dodelu stanova morao je da se sačini u nekom razumnom roku, neka to bude i 2006. godina, pa i da se čak dodeli stan.
Ali, da ništa ne bude logično, da ne bi stambeno najugroženiji dobio stan, dešavaju se sledeće stvari. Navešću samo one za koje smatram da su najindikativnije. Prvo je promenjen Pravilnik o merilima za vrednovanje rezultata i kvaliteta rada od 24. juna 2005. godine, tako da se danas primenjuje prečišćeni tekst pravilnika od 14. februara 2008. godine.
To se svodi na čisto prilagođavanja pravile igre nekome ko je trebalo da pobedi i to posle tri godine. Dakle, Pravilnik se menja 14. februara, a predlog liste se donosi 13. marta te iste 2008. godine, i to po nečemu što je čisto jedna diskreciona ocena, rekao bih, vrednovanja rezultata i kvaliteta rada. Jasno je koji su motivi u pitanju.
Drugo, videćete zašto se čekalo četiri godine da bi se gospodinu Aleksandru Maksimoviću smanjilo pet bodova jer mu se udala kćerka. Ali, ovo je potpuno nebitno, to se desilo u međuvremenu, jer član 22. stav 4. Uredbe o rešavanju stambenih potreba kaže da se broj bodova na listi prvenstva utvrđuje sa stanjem poslednjeg dana roka za podnošenje zahteva po objavljivanju oglasa. Dakle, mnogo je vremena od tada prošlo.
Dakle, iako Uredba više vrednuje mesto u hijerarhiji i školsku spremu od stepena stambene ugroženosti, ona i takva kakva je nije ispoštovana. Pročitaću vam i zaključak granskog sindikata državne uprave Udruženih sindikata Srbije.
Zaključak od 29. decembra 2008. godine - Aleksandar Maksimović, radnik Narodne skupštine, jedini pravi podstanar 26 godina podneo je odgovarajuću dokumentaciju koju je stručni tim našeg sindikata, zajedno sa advokatom sindikata, razmotrio i konstatovano je niz nepravilnosti. Osnova je nedopustiva, izmena Uredbe o rešavanju stambenih potreba izabranih i zaposlenih lica kod korisnika sredstava u državnoj svojini u toku trajanja konkursa. Sa socijalnoj aspekta, Aleksandru Maksimoviću, obzirom na godine radnog staža i života, uskratili ste pravo na život dostojan čoveka.
U skladu sa gore navedenom činjenicom, molimo stambenu komisiju Narodne skupštine Republike Srbije i stambenu komisiju Vlade Republike Srbije da još jednom preispitaju svoju odluku kako bismo mirnim putem prevazišli problem. Takođe, tražimo odgovornost stručnog saradnika, gospodina Nenada Lončarevića, čija je dužnost bila da stručno pripremi i dostavi svu potrebnu dokumentaciju komisiji.
Dakle, nije normalno da skupštinska komisija, verovatno pod nečijim pritiskom, odugovlači četiri godine proces, a jasno je da je Vladina komisija učinila niz nepravilnosti.
Pitam vas - kako li se ovakve stvari dešavaju u drugim institucijama, kada se sve ovo odigrava pred očima svih narodnih poslanika? Utoliko više što je 2005. godine na dogovoru šefova poslaničkih grupa sa tadašnjim sekretarom Skupštine postignut džentlmenski sporazum da niko od poslanika ne konkuriše za taj stan, jer u Skupštini postoji čovek koji je podstanar tada 23, danas 26, 27 godina.
Ovakvo postupanje Vladine komisije gospodina Maksimovića je pomerilo na drugo mesto rang liste, sa samo dva boda manje od prvoplasiranog. Zbog toga sam i rekao ono sa početka izlaganja. Zbog toga nam je neophodan i zakon o Narodnoj Skupštini koji će izvući Skupštinu iz tutorstva Vlade, a vi u ovom zakonu o socijalnom stanovanju samo formirate još neke nove agencije, a ne brinete o običnim ljudima.
Tražim od Vlade Republike Srbije, u krajnjoj liniji, jer je njena komisija donela konačnu odluku da se izjasni o ovom slučaju koji, siguran sam, nije jedini, a prvenstveno bi trebalo da se brine o ljudima.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodin Delić je u ime poslaničkog kluba Napred Srbijo Srpske napredne stranke podneo amandman na član 26. stav 4. koji se odnosi na odlučivanje o zahtevu Međunarodnog krivičnog suda.
Stav 4. kaže da veće donosi rešenje o predaji okrivljenog Međunarodnom krivičnom sudu kada utvrdi: da se zahtev odnosi na okrivljenog protiv koga se vodi postupak predaje itd, da su ispunjeni uslovi iz člana 91. Statuta koji se odnose na sadržinu zahteva, da se protiv okrivljenog vodi krivični postupak za krivično delo koje je u nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda, da ne postoje smetnje za predaju okrivljenog Međunarodnom krivičnom sudu.
Kolega gospodin Delić je svojim amandmanom predložio da se doda još jedna tačka u ovom stavu koja kaže da je okrivljeni zdrav i da može podneti postupak pred Međunarodnim sudom, što utvrđuje posebno formirana komisija Ministarstva zdravlja.
Smatramo da je ovo celishodno, iako Vlada u svom mišljenju kaže da nije, jer je jedan od glavnih uslova koji se odnose na okrivljenog, da je zdrav i da je sposoban za suđenje, da bi on na tom suđenju učestvovao i da bi bio praktično izručen.
Ukoliko kod okrivljenog postoje zdravstveni problemi zahtev nadležno veće treba da odbaci. Iskustvo iz rada Haškog tribunala i posebno ispoljena nebriga prema zdravlju okrivljenih daje osnova za jedno ovakvo naše mišljenje koje smo ovim amandmanom pustili u proceduru.
Ovo nije nešto što je nepoznato u zakonodavstvima drugih zemalja i samo bih naveo primer Hrvatske.
Vlada je u svom obrazloženju zašto ne prihvata amandman navela, pored toga, da nije celishodno, što je nebitno, kaže - nije propisano u zakonu koji uređuje međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim stvarima i upravo je ovaj amandman razlog više da se ova materija potpunije i ova oblast potpunije uredi i ovaj naš amandman je prilika, odnosno njegovo prihvatanje, da tako i bude.
Hvala. Smisao našeg amandmana na član 38. Predloga zakona kojim se reč „nesistematičnim“ zamenjuje rečju „sistematičnim“, a tiče se nadzora koji obavlja organ nadležan za unutrašnje poslove, jeste upravo u smanjenju mogućnosti da na teritoriji Republike Srbije u saobraćaju učestvuju vozila koja nisu osigurana, pa čak i vozila koja nisu registrovana. Ovo je, naravno, u skladu sa proklamovanim, mislim na amandman, ciljevima iz skoro usvojenog Zakona o bezbednosti saobraćaja.
Problem je ovde u nečemu drugom. Verujem da bi i za vas ovaj amandman bio prihvatljiv, jer je u skladu sa podizanjem kvaliteta obavljanja delatnosti obaveznog osiguranja i većom zaštitom oštećenih lica u saobraćaju, da niste počeli da sve veći broj zakona usvajate sa odložnim, da tako kažem, dejstvom, kao Zakon o privrednim komorama od 2013. godine. Postavlja se pitanje šta mi, u stvari, radimo i kada ćemo početi da usvajamo zakone čije će efekte (naravno, pozitivne efekte) građani osetiti odmah, jer za njihov interes prvenstveno treba ovde da se borimo?
Pogledajte, recimo, član 117, koji se bavi upravo odloženom primenom pojedinih odredaba zakona. Kaže – odredbe čl. 6, 27, 33, 34, 36, 37, 38, da ne čitam, stupaju na snagu od dana pristupanja Republike Srbije Evropskoj uniji.
Odredbe člana 22, stavovi ti i ti, i člana 43 – tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona. Treća tačka: član 42. stav 2 – jedna godina od dana stupanja na snagu ovog zakona. Četvrta tačka, da ne čitam članove – 1. januar 2010. godine. Peta tačka – od dana pristupanja Republike Srbije Svetskoj trgovinskoj organizaciji.
U članu 119. kaže se da zakon stupa na snagu devedesetog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku“.
Mislim da će ovde biti problema u praksi, što se tiče primene ovoga zakona. Smatram da nije dovoljno samo reći da je ovo (i zbog toga ga usvajati) u duhu dobre evropske prakse, i da se sve završi na tome, a da do trenutka kada praktično sve ovo počne da se primenjuje mi taj zakon menjamo još ko zna koliko puta i da vi uvek tvrdite da ste u tim izmenama zakona, ili u nekom novom zakonu, u pravu. Zbog toga mislim da je dobro da se prihvati ovaj naš amandman. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, u ime Poslaničke grupe Napred Srbijo – SNS, podneo sam amandman na Predlog zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, kojim predlažem skraćenje rokova za obavezu zapošljavanja osoba s invaliditetom od strane poslodavaca u odnosu na dan stupanja na snagu ovog zakona, sa 12, na šest meseci.

Osnovni razlog jeste činjenica da postoji veliki broj ovakvih osoba, koje poseduju kvalifikacije, a nezaposlene su. U Srbiji je, uopšte, veliki procenat osoba s invaliditetom koji su diskriminisani. Na neki način, to su ljudi koji su, zajedno sa svojim porodicama i najbližim okruženjem, uložili nadljudske napore, u zavisnosti od stepena invaliditeta, u svoje školovanje i treba im pružiti dodatnu podršku i motivaciju u životu.

Dakle, poslodavci se moraju što pre suočiti, najpre, s obavezom zapošljavanja određenog broja osoba s invaliditetom, a onda i sa zakonskim kaznama kao sankcijom ukoliko ne ispoštuju zakonsku obavezu. Bitno je da ovaj zakon što pre dobije i svoju praktičnu vrednost u što kraćem roku, da ne bi, kao i veliki broj drugih zakona kojima se pružaju određena prava građanima Republike Srbije, a ovde se radi o kategoriji stanovništva kojoj je pomoć neophodna, ostao mrtvo slovo na papiru, ili da, zbog rokova koji su ostavljeni, to bude obaveza neke buduće vlade.

Vaše obrazloženje zašto ne možete da prihvatite amandman –zbog procesa profesionalne rehabilitacije, jer je, navodno, neophodno pripremiti određeni broj osoba s invaliditetom za tržište rada pre zasnivanja radnog odnosa, neubedljivo je, dok je pozivanje na svetsku ekonomsku krizu i zabranu zapošljavanja u javnom sektoru krajnje uvredljivo. Treba uvek imati na umu da je osnovna funkcija države, i za to moraju da postoje sredstva, upravo briga o onima kojima je pomoć potrebna, koji ne mogu potpuno sami da idu kroz život, a, u okviru toga, osnovna funkcija Narodne skupštine Republike Srbije jeste da stvori što bolje zakonske uslove i okolnosti za tako nešto.

Zbog toga mislim da je potrebno skratiti ovaj rok i pozivam vas još jednom da razmislite i, eventualno, glasate za ovaj amandman. Hvala.
Zahvaljujem, gospođo predsednice. Jedna sugestija, pre nego što pređem na obrazloženje ovog amandmana. Mislim da je dobra praksa da kada najavljujete amandmane kažete stav Vlade i stav resornog odbora, da ne bi došlo do određene zabune i kod onih koji ovo slušaju ili gledaju i, uopšte, kod nas koji treba da učestvujemo u diskusiji. Ovo govorim više zbog javnosti. Moj amandman na Predlog zakona o biocidnim proizvodima je prihvatila Vlada i nadležni odbor i to je jedini razlog zbog koga nisam učestvovao u obrazlaganju, jer je postao sastavni deo Predloga zakona.
Što se tiče amandmana na član 24. Predloga zakona o ambalaži i ambalažnom otpadu, smisao ovog amandmana jeste da od odgovornosti u postupanju, u skladu sa zakonom, ne budu izuzeti proizvođači, uvoznici, punioci i isporučioci, a da za sve budu odgovorna komunalna preduzeća.
Znamo da zakon treba da omogući veću zaštitu životne sredine, da smanji stvaranje i odlaganje ambalažnog otpada i omogući ponovnu upotrebu i reciklažu ambalaže, što, priznaćete, nije nimalo jednostavan zadatak. Ovo je utoliko važnije ako se zna da u Srbiji godišnje bude sakupljeno između dva i dva i po miliona tona komunalnog otpada, a većina legalnih deponija u Srbiji ne ispunjava ni najosnovnije uslove za zaštitu životne sredine, zauzimaju sve veće i veće prirodne površine, da ne govorim o divljim deponijama.
Potrebno je, dakle, da država konačno preuzme odgovornost za upravljanje otpadom, da ne prebacuje s jednih na druge ovu odgovornost. Građani i komunalna preduzeća, na kraju krajeva, i zagađivači, zajedno sa državom, deo su tog sistema koji treba da učini sve da se količine otpada smanje, ponovo upotrebe i recikliraju i, tek na kraju, ono što je neupotrebljivo odbaci na takav način da ne zagađuje prirodnu sredinu.
Dakle, potrebno je da se shvati da je otpad resurs, a da je deponija poslednje rešenje. Nadam se da će budući potezi Ministarstva ići u tom pravcu.
Kada je reč i o ambalažnom otpadu, mi verujemo da naš amandman pomaže u tome i pozivamo vas da još jednom razmotrite mogućnost da prihvatite ovaj amandman. U svakom slučaju, ako uspete da sprovedete u delo ovo što ste napisali u tekstu Predloga zakona, određeni rezultat, siguran sam, neće izostati. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, član 55. Predloga zakona o ambalaži i ambalažnom otpadu, u stavu 1. tačka 2, propisuje da proizvođač, uvoznik, parker-punilac i isporučilac treba da obezbede upravljanje ambalažnim otpadom u roku od 18 meseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Mi ovim amandmanom predlažemo da taj rok bude 12 meseci, jer je 18 meseci suviše dug period, koji bi samo povećao kašnjenje Srbije za zemljama u regionu, a i EU daje rok od 12 meseci industriji da se prilagodi ovim propisima. Analiza iskustava drugih zemalja pokazuje da je neophodno da se ide s kraćim rokom od predloženog, da bi ciljevi koje zakonodavac ima bili ostvareni. Uglavnom se radi o kompanijama, mislim na investitore i na kupce naših preduzeća, dakle, onima koji učestvuju u procesu privatizacije naših preduzeća, koji dolaze iz zemalja EU i koji treba da znaju koji ih propisi očekuju, jer mi naše zakonodavstvo, kao što kažete, usklađujemo sa zakonodavstvom EU.
Želim u to iskreno da verujem. Ne bi trebalo da bude većih problema i da imaju primedbe na ovakvo rešenje.
U svakom slučaju, prihvatili ili ne ovaj amandman, najvažnije je da se po usvajanju ovog zakona uredi ova oblast u praksi, uslovi koje ambalaža mora da ispunjava i upravljanje ambalažnim otpadom, u cilju zaštite životne sredine u kojoj svi živimo i sutra treba da žive naša deca, a da ne budu zatrpana otpadom zbog nečijeg neodgovornog ponašanja. Zbog tog smatram da je 12 meseci dovoljno za sva prilagođavanja uslovima ovako važnog zakona. Hvala vam.
Hvala. Dame i gospodo narodni poslanici, iskreno se nadam da Vlada ne predlaže sve ove zakone samo radi  ispunjenja uslova u procesu pristupanju EU, već zbog činjenice da je Srbija u opasnosti od otpada, što smo konstatovali u malopređašnjoj raspravi. Uostalom, videćemo kada počnete primenu, kada stupe na snagu ovi zakoni, koji su vaši motivi i da li je u pitanju iskrena volja i želja da nam zemlja bude i lepša i čistija. Ne treba to da ostane mrtvo slovo na papiru. Videćemo da li će vaša borba biti beskompromisna, a kažete da su vam za jednu takvu borbu potrebni ovakvi zakoni, ili ćete se povlačiti pred velikim zagađivačima, mislim na industrijske, pre svega.
Znamo kako je to izgledalo. Kada se desi nešto loše po životnu sredinu, krenete s medijskom kampanjom, da zadovoljite javnost, i onda se polako to stiša, bez konkretnih sankcija, pretvori se u dug proces koji se nikada, ili retko završi, i oni nastavljaju sa svojim prljavim poslom. Setite se, recimo, samo jednog primera, pomora ribe u reci Timok.
Kaznena politika u ovoj oblasti mora da bude rigoroznija, jer šteta nije samo trenutna, već najčešće ima dalekosežne posledice, koje osete i buduće generacije.
Niko i ništa ne može čoveku da uskrati pravo na život u zdravoj životnoj sredini, na zdravu vodu, zdravo zemljište i zdrav vazduh. Ovo pravo nije lako zaštititi ako znamo da se u Srbiji godišnje proizvode preko dva miliona tona otpada i postoji najmanje 1.000 divljih deponija. Posebno treba zaštititi izvorišta i šume, kao nacionalno blago Srbije.
Hajde da pokušamo da barem u kvalitetu životne sredine budemo svi jednaki, ako Vlada nije sposobna da obezbedi ravnomerni regionalni razvoj u svim krajevima Srbije, da učinimo da svi žive u lepoj i zdravoj životnoj sredini, kada nije Vlada u stanju da to iskoristi i nadgradi, kako bi građani od toga i bogatije živeli.
U nekoliko navrata ste promovisali akciju sa lepim nazivom "Očistimo Srbiju". Dosta je promocije. Treba da se radi. Akcija treba da uspe, a ne da se pretvori u marketinšku akciju jedne stranke na vlasti. Zovite sve ugledne ljude koji nešto znače u svom kraju! Na ovoj temi mogu svi da se ujedine, da se napravi jedan masovni pokret, koji će postati najbrojnija ekološka inspekcija Srbije. Svi moraju da shvate da nam nije ostalo mnogo toga posle osmogodišnje vlasti DOS-a i da ovo moramo da sačuvamo, ne smemo ovo "da prodamo".
Meni je drago, gospodine ministre, da ste konačno uočili problem deponije na regionalnom putu Paraćin – Boljevac, oko koje su mnogi zabijali glavu u pesak, pored smeća koje je pretilo da na sve strane uništi sistem prelepog Rtnja, koji, između ostalog, ima izuzetan turistički potencijal. Otpad s ove deponije, inače, leti stotine metara u krug i pravi svima nama veliku sramotu. Treba videti i reku Crni Timok, pored istog puta, koja je u najvećem delu pretvorena u deponiju.
Voleo bih da dobijem podatke da li je, recimo, u delu Srbije gde teče i reka Timok inspekcija, policija ili bilo ko uhvatio na delu nekoga ko od reke pravi otpad? Tražim od države da nekoga, bukvalno, nauči pameti, ako treba i velikim kaznama. Dežurajte danonoćno, ako treba, i objavite to u svim medijima, stavite ga na stub srama. Kada neki od zagađivača budu došli u situaciju da zarade kaznu zbog toga što prave otpade od reka, šuma, kada budu to radili nekoliko godina, valjda će prestati s ovim necivilizacijskim i neodgovornim potezima.
Izmene članova 84. i 85. osnovnog zakona o zaštiti životne sredine biće štetne po opštinske budžete i postoji opasnost da se plaćanje, sa velikih kompanija, prevali i na građane. Na ovaj način, vi kažnjavate one koji se odgovorno ponašaju, koristeći ova sredstva.
Ovi drugi će, verovatno, sve te iznose od taksa, koje se sada smanjuju fondu opštine, da nadoknade povećanjem svoje lokalne ekološke takse i sve ono što će se desiti, to su samo veći nameti na privredu i građane, u globalu, dakle, u zbiru koji plaćaju za ekologiju.
Mislim da ste ovde imali dobru priliku da radite na decentralizaciji, o čemu stalno govore sva ministarstva i kompletna Vlada, a ne da radite suprotno.
Svaka odgovorna vlast u jedinicama lokalne samouprave će, pre nego bilo ko drugi, da se stara o životnoj sredini na svojoj teritoriji, naravno, u saradnji s Ministarstvom, koje bi, prvenstveno, rešavalo velike ekološke probleme.
Svi smo svesni da je ekonomska situacija teška, da je prva žrtva takve situacije, nažalost, životna sredina, ali mislim da je ovde potrebno mnogo entuzijazma, ono što sam vam govorio malopre, da se promeni svest kod svih ljudi, što bi omogućilo da se sa milion mikroprimera, maltene, situacija značajnije popravi.
Zbog toga smatram da je dobro da ekološku kulturu promoviše i sistem školstva, kao obavezan ili fakultativan predmet u školi, a vi ste nešto od toga i najavili, ako sam dobro razumeo.
Primer ekološke neodgovornosti koji bih želeo sada da istaknem, rekao bih, na najvišem nivou, državnom, vezan je za selo Vražogrnac, to je prigradsko naselje Zaječara, sa oko 2.000 stanovnika, koje je jedno od najugroženijih naselja po pitanju ekologije u Srbiji.
Kroz atar i naselje Vražogrnac protiče Borska reka, reka koja je, u stvari, otvoreni kolektor vrlo otrovnih voda, sa teškim metalima i drugim otpadom, koji se, pored trovanja, talože i zasipaju korito reke, što predstavlja stalnu opasnost od izlivanja vode i stvaranja ekološke katastrofe.
U vode Borske reke ispušta se i kanalizacija grada Bora, što pokazuje koliki je ljudski nemar i neodgovornost prema prirodnim resursima i očuvanju životne sredine.
Tehnološki proces prerade bakra u Boru praćen je izdvajanjem velikih količina otpadnih voda, koje se ispuštaju u vodotok Borske reke.
S ovim otpadnim vodama, ispušta se i velika količina sumporne kiseline i teških metala, nekoliko puta veća od maksimalno dozvoljene, po pozitivnim propisima.
U ataru sela Vražogrnac uništeno je, samo od Borske reke kod ušća u Timok, oko 700 hektara najplodnijeg zemljišta, što po jednom zemljištu iznosi 1,5 hektar.
Zbog navedenih uslova, meštani Vražogrnca nemaju osnovne uslove da organizuju poljoprivrednu proizvodnju, što ugrožava njihovu egzistenciju i smanjuje njihovu mogućnost da zarade neki dinar u ova teška vremena.
Nažalost, ne postoje ni valjani programi, ni sredstva, pa ni odgovornost zagađivača i organa vlasti da se stane na put daljem zagađivanju Borske reke, izvrši regulacija korita reke i pristupi revitalizaciji zatrovanih površina i osigura ostanak meštana na ovim prostorima.
Privatizacija, a to je osnovni motiv zašto sada ističem ovaj problem, pre svega, RTB-a, zahteva jasno definisanje naših problema i njihovo rešavanje, obeštećenjem i slično. Ono što niste prijavili i dokazali kao teško ekološko nasleđe iz perioda pre privatizacije, država neće priznati kao svoju obavezu za rešavanje u budućnosti.
Ovom prilikom, neću imati vremena da govorim o šumskoj mafiji novopečenih biznismena, koja mora da bude eliminisana odmah.
S druge strane, daleko smo od mnogih savremenih tendencija, kao što je grejanje sa deponija, koje je višestruko korisno, jer se smanjuje zagađenje životne sredine i ostvaruje ušteda električne energije koja se dobija iz drugih izvora toplote.
Da bismo do toga došli, ali i zbog svega o čemu sam govorio, tražim da zakoni o životnoj sredini odmah, dakle, bez dugog prelaznog perioda, stupe na snagu, ne samo na papiru, već i u praksi, to potenciram, jer su posledice neodgovornosti nepopravljive.
Ne sme da bude vakuuma u prelaznom periodu, u kome bi se prljave tehnologije sa Zapada prebacile u Srbiju.
Možda se neki od vas sećaju reciklaže guma iz Zapadne Evrope, koja je, pre ulaska Bugarske u EU, kao jedna od najprljavijih tehnologija, premeštena, maltene, u centar Sofije, jer im je bilo skuplje da je ugase ili promene tehnologiju, a siromašne zemlje, kao što je i naša, to pravdaju sa nekoliko novih radnih mesta, ne pitajući za onu drugu cenu koju treba da plate, što je apsurd.
Dakle, mi ne smemo tako da se ponašamo.
Podržavam sve vaše akcije koje idu u pravcu o kome sam govorio, da našu prednost – čistu vodu, zemlju i vazduh ne prodajemo, već da tu prednost iskoristimo na najbolji mogući način. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovim amandmanom na član 90. tražimo da se skrati rok u kome su pravna lica i preduzetnici dužni da usklade svoje poslovanje s odredbama ovog zakona, sa tri godine, kako je predvideo predlagač u osnovnom tekstu, na dve godine. Smatramo da je to dovoljan period, ne samo dovoljan, već maksimalno moguć period koji treba da propiše zakonodavac, jer se radi o vrlo delikatnoj oblasti, o jonizujućem zračenju i o nuklearnoj sigurnosti.
Upravo ovaj rok, odnosno period koji je dat u članu 90. Predloga zakona, u okviru prelaznih odredaba, treba da potvrdi ozbiljnost i nameru predlagača da stvori uslove za povećanje efikasnosti zaštite od ove vrste zračenja, a da ne ostane sve iz prethodnih članova zakona mrtvo slovo na papiru i da se posle tri godine sve to zaboravi i konstatuje, kao nebrojano puta do sada, da mora i taj rok da se produži, što se mnogo puta dogodilo i u ovoj oblasti.
Navešću vam jedan primer. Važećim zakonom o zaštiti od jonizujućeg zračenja propisano je da se izvori jonizujućeg zračenja iz radioaktivnih gromobrana moraju ukloniti u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona. Uklanjanje izvora jonizujućeg zračenja iz radioaktivnih gromobrana može izvršiti samo pravno lice ovlašćeno za poslove prikupljanja i odlaganja radioaktivnog otpadnog materijala itd., kako je već u pozitivno-pravnim propisima predviđeno.
Sada je, po Predlogu ovog zakona o zaštiti od jonizujućeg zračenja i nuklearnoj sigurnosti, korisnicima radioaktivnih gromobrana ostavljen novi rok od pet godina da uklone svoje izvore.
To je ono o čemu sam govorio i zbog čega tražim kraći rok u članu 90. Predloga zakona. Reći ćete da je to zbog činjenice što ne postoji, možda, Agencija za zaštitu od zračenja. O Agenciji su govorile moje kolege, ali će vas vreme demantovati, kao i kod drugih agencija kojima duplirate državne organe, organizacije, inspekcije itd. Tvrdim da je problem u volji, rešenosti i sposobnosti vlasti da ovo sve sprovede u praksi.
Vaše obrazloženje da se amandman ne prihvata zbog roka za donošenje propisa iz člana 88. Predloga zakona, na koji smo, takođe, podneli amandman, pokazuje da nedostaje prethodno navedeno, pa tek onda novac i da postoje, možda, još neki drugi problemi da se ovo reši. Zbog toga vas pozivam da prihvatite ova dva amandmana, na čl. 88. i 90, jer se radi o zdravlju ljudi, prvo onih koji su profesionalno izloženi jonizujućem zračenju, pa, na kraju krajeva, i svih ostalih građana. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, SNS smatra, a to je i u skladu sa Opštom preporukom Evropske komisije za rasizam i netoleranciju članicama Saveta Evrope, da ono što ste predvideli kao nadležnost poverenika za zaštitu ravnopravnosti treba da obavlja zaštitnik građana. Za takav stav postoji, rekao bih, više razloga.
Prvo, principijelno formiranjem još jedne institucije nastavljamo sa lošom i skupom praksom svih DOS-ovih vlada, da se svaki zakonom koji Skupština usvaja formira neka nova komisija, agencija ili nešto slično i uvodi vladavina birokratije, a da se nijedan problem, praktično, ne rešava. U uslovima velike ekonomske i socijalne krize ovo, da bude jasnije, nije u pitanju jedno lice, radi se o 30, 40 ljudi koji bi radili u toj administraciji, veliki luksuz, u situaciji kada postoji institucija – zaštitnika građana. Dakle, sve se pretvara samo u vladavinu birokratije.
Sa druge strane, čini mi se, i utoliko bitnije je da prihvatite naš koncept kojim predlažemo da se ovim poslom bavi zaštitnik građana, da vi ovde već prilagođavate čak i zakonske uslove koje treba neko da ispuni da bi mogao da bude na ovom mestu, kroz amandmane vladajuće partije ZES, kao i uvođenje čak, na taj način, zamenika poverenika za zaštitu ravnopravnosti.
U situaciji kada najavljujete da neće biti primanja radnika u državnu administraciju ovo je bezobrazluk, da želite da nečije apetite na ovaj način zadovoljite. Država i lokalne samouprave treba da štede i da stežu kaiš, a ne građani Republike Srbije.
Na kraju, još 10 sekundi, u svakom slučaju prihvatanjem našeg koncepta imaće više koristi država, a ni na koji način prava ugroženih, odnosno diskriminisanih kategorija stanovništva i pojedinaca neće ostati nezaštićena. Hvala vam.
(Tokom ovog izlaganja poslanici SRS lupali o klupe.)
Hvala, gospodine potpredsedniče.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman koji sam podneo na član 37. Predloga zakona je logičan nastavak prethodnih amandmana koje je podnela SNS od člana 28, a tiču se poverenika za zaštitu ravnopravnosti.
Jasno je da insistiramo da poslove poverenika za zaštitu ravnopravnosti obavlja zaštitnik građana, a nije mi jasno zašto niko iz vladajuće većine ili eventualno gospodin ministar nije ni pokušao da objasni zašto ovakvo jedno rešenje ne bi bilo prihvatljivo i za predlagača.
Mislim i malopre sam govorio da ste to mesto već namenili nekome iz vladajuće koalicije, ali niste hteli da to bude vidljivo unapred u Predlogu zakona, pa je onda poslanička grupa ZES podnela amandmane kojima je ublažila uslove koje treba da ispunjavaju kandidati za ovo mesto, i još ste dozvolili sebi da predložite i mesto zamenika poverenika, jer verovatno niste mogli da podelite u okviru vladajuće koalicije ovo mesto, da tako kažem, a tu trgovinu će na kraju morati da plate građani Srbije.
Sa još 30-40 lica koja će raditi u službi poverenika samo umnožavate administraciju, a ne rešavate nijedan problem diskriminacije u Srbiji i to je apsolutno sigurno. S druge strane, zaštitnik građana ima, mislim, četiri zamenika i službu koja bi mogla da se bavi poslom, jer se radi o vrlo sličnoj materiji.
Ponavljam, država i lokalne samouprave treba da, u uslovima ekonomske i socijalne krize, štede, a ne da stalno traže od građana da stežu kaiš, jer je građanima i kurs dinara već obezvredio primanja.
Završavam. Insistiramo na prihvatanju našeg koncepta, jer će država imati više koristi, a prava diskriminisanih i ugroženih neće biti ni na koji način nezaštićena.
(Tokom ovog govora poslanici SRS lupali o klupe.)
Dame i gospodo narodni poslanici, posle načelne rasprave više je nego jasno da predloženim setom pravosudnih zakona niko u Srbiji nije zadovoljan, od sudija, Društva sudija, preko lokalnih samouprava, do građana koji će najviše trpeti zbog ovakvih zakonskih rešenja, jer je sve urađeno bez iole jasnih kriterijuma. I ovo preimenovanje sudova služi da sakrije suštinu, a to je: prvo, narušavanje principa dostupnosti pravde za sve građane i, drugo, protivustavan reizbor sudija, jer Ustav u članu 146. govori o stalnosti sudijske funkcije.
Kako će da sude sudije do 1. januara 2010. godine i šta je ovo nego običan pritisak na sudije, na one koji savesno obavljaju svoju sudijsku dužnost, a ovi drugi su, da kažem, manje bitni. Ko će smeti do tada da se suprotstavi ko zna kakvoj političkoj volji režima, pa makar ona bila protivzakonita? Ovo nije lustracija samo sudija, već i lustracija sudova zbog Predloga zakona o sedištima sudova i javnih tužilaštava.
Sa druge strane, generalno gledano, građani su nezadovoljni radom sudova i vi pokušavate da na tom talasu sprovedete svoje zamisli, a nezadovoljstvo će, u stvari, posle biti još veće. Zašto niste predložili rešenja koja će učiniti da sudije vide da pravilno vrednujete njihov rad, a da se građani osećaju zaštićeni u ostvarivanju svojih prava koja žele da ostvare preko suda? Ne, vi se igrate i sa jednima i sa drugima. Ono što vam nije uspelo 2000. godine, posle dosovske revolucije, pokušavate sada da uradite i da stavite kompletno sudstvo pod političku kontrolu.
Jedan od glasnogovornika režima, a ne bi smeo da bude, jer je tužilac za ratne zločine, Vladimir Vukčević smatra da ovi zakonski predlozi popravljaju i sam Ustav. Pretpostavljam da on sam dozvoljava sebi da kaže da je Ustav loš, što možda misle i neki od vas iz vlasti, ali zakon (jasno je valjda svima, ali ne i ovom tužiocu) može biti u skladu sa Ustavom ili ne, ali ga ne može popraviti ili kvariti, jer je onda to obično bezakonje a ne pravo.
Možda i predlagač ovih zakona misli da na takav način "popravi" i član 142. Ustava koji glasi: " Raspravljanje pred sudom je javno i može se ograničiti samo u skladu sa Ustavom." U Predlogu zakona u članu 7. dodajete samo jednu reč, kaže se da je raspravljanje pred sudom javno i da se može ograničiti samo, dodajete reč - zakonom, u skladu sa Ustavom. Ovo nas navodi na zaključak da se raspravljanje, a ne javnost, može ograničiti.
Zato smo mi podneli ovaj amandman i pokušali smo da amandmanom, ono što je pravno moguće, popravimo tekst zakona. Predlažemo da ovaj član glasi: "Raspravljanje pred sudom je javno. Javnost se može ograničiti samo zakonom, u skladu sa Ustavom." Pozivam vas da glasate za ovaj i ostale amandmane poslaničke grupe Napred Srbijo.
Na kraju bih iskoristio priliku, jer nisam želeo da se javljam po Poslovniku, da se zahvalim građanima opštine Knjaževac na velikom poverenju koje su ukazali Srpskoj naprednoj stranci i Tomislavu Nikoliću. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, kao što znate, mi u Srpskoj radikalnoj stranci se zalažemo za to da Ministarstvo za dijasporu promeni naziv i da on glasi onako kako je i ranije bilo – ministarstvo za veze sa Srbima izvan Srbije. To je u amandmanu na član 2. lepo objasnio moj kolega narodni poslanik Milorad Buha. Podneo sam amandman na naslov iznad člana 25. i član 25. kojim se, između ostalog, traži i to, kao u amandmanu Milorada Buhe.
Srpska radikalna stranka ovim amandmanom traži još jednu stvar, a to je da se u opisu nadležnosti doda još jedna, dakle, da se u delokrug rada ovog ministarstva doda i sledeće, a to je - evidentiranje državljana Republike Srbije koji žive u inostranstvu radi uvođenja u posebnu evidenciju birača u inostranstvu.
Kako smo naveli u obrazloženju ovog amandmana, smatramo da je neophodno da država, pored formalnog zalaganja, preduzme određene konkretne korake za uključivanje državljana Republike Srbije koji žive u inostranstvu u politički život Srbije.
Onaj ko je bio poslanik u sazivu koji je izabran u decembru 2003. godine može da se seti da je jedan od prvih zakonskih predloga koje smo ovde razmatrali bio zakon o izmenama i dopunama Zakona o izboru narodnih poslanika kojim je dato pravo našim ljudima koji žive van naše zemlje da glasaju u našim ambasadama, odnosno da glasaju u inostranstvu. Sama ideja, tada smo to govorili, nije bila sporna, ali smo tada insistirali na tome da je koncept, u najmanju ruku, nedorečen, neprecizan i da u praksi može teško da se sprovede na ozbiljan način. To se pokazalo kao tačno posle nekoliko izbornih ciklusa, koliko smo imali od te 2004. godine kada su ove izmene zakona stupile na snagu.
Osnovni problem, po nama iz Srpske radikalne stranke, leži upravo u evidentiranju birača. Ima u tom zakonu još nekih stvari koje sada nisu tema, kao što je formiranje biračkih odbora, sprovođenje izbora itd., ali sam osnov problema jeste evidentiranje birača. Zašto? Po određenim podacima u inostranstvu ima preko dva miliona Srba i uopšte državljana Srbije, a za izbore je evidentirano nekih pedesetak hiljada.
Ne može država samo deklarativno da se zalaže za nešto, mora da preuzme odgovornost da se tako nešto i sprovede u praksi. Država mora da se bori da ovo pravo iskoristi što više naših ljudi u inostranstvu. Neću sada da ulazim u to zašto je to tako, o tome može dosta da se razgovara, o motivima zašto je država nezainteresovana, a na papiru je dala takvo jedno pravo. Dakle, treba da bude zainteresovana i da ozbiljno pristupi ovom poslu.
Jedna ovakva nadležnost Ministarstva za dijasporu bi stvorila uslove da se država ozbiljnije pozabavi ovim poslom. Nije dovoljno samo napisati – ministarstvo za dijasporu radi na poboljšanju uslova za ostvarivanje biračkog prava državljana Republike Srbije koji žive u inostranstvu itd. Zbog toga tražimo jednu ovakvu formulaciju koja bi ušla u Predlog zakona, postala njegov sastavni deo, koja bi omogućavala da se sistematski ovaj državni organ bavi ovim poslom jer će to omogućiti tešnje veze sa našim ljudima koji žive u inostranstvu. Kao što sam rekao, mislim da je odgovornost države ovde nesporna.
Nema razloga da jedna ovako projektovana vlada, sa ovoliko ministarstava, ne može da obuhvati i ovaj zadatak i ovaj posao.
U tom istom članu 25, na koji sam podneo amandman, stoji da država, odnosno ovo ministarstvo treba da stvara uslove za povratak nekih naših ljudi u Republiku Srbiju. To se kosi sa čuvenom rečenicom vašeg nekadašnjeg lidera Zorana Đinđića upućenom Karli del Ponte, a odnosi se na Vojislava Šešelja i ko zna još koliko naših ljudi, koja glasi – vodite ga i ne vraćajte ga u Srbiju. Ja sam ovo razumeo kao vaše odustajanje i odstupanje od politike vašeg nekadašnjeg lidera.
Pozivam vas da u danu za glasanje prihvatite ovaj amandman kako bismo bar malo popravili tekst ovog predloga zakona. Hvala.