Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milan Vučković

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, pozivam vas da podržimo predloženi rebalans budžeta zato što će promene koje su njime predviđene otići u ruke najugroženijih.
Kada odlučujemo da li da podržimo ovaj rebalans ili ne, ne bi trebalo da se rukovodimo time da li podržavamo rad Vlade ili ne, da li smo zadovoljni kakvo je stanje u državi, već da pogledamo kakav je taj rebalans, da pogledamo šta piše i da vidimo kakve su promene u odnosu na ono što je planirano u decembru prošle godine, kada smo usvajali budžet za ovu godinu i kakve promene nam donosi ovaj rebalans.
Najviše rashoda ide na socijalne izdatke. Povećani su izdaci za redovan transfer fondu PIO u iznosu od sedam milijardi dinara. Uračunata je jednokratna pomoć zaposlenima u administraciji i pomoć penzionerima od pet hiljada dinara. Odvojeno je tri milijarde za socijalnu zaštitu. Obezbeđena su sredstva za grejnu sezonu tako što su izmirena dugovanja prema gradu Beogradu i toplanama, kao i za građevinsko zemljište za opštine u Srbiji. Povećan je transfer opštinama za jednu milijardi dinara, od toga pola za sve opštine, a pola za 40 najnerazvijenijih opština.
One koji ne podržavaju rebalans budžeta pitam šta biste od ovog izbacili, šta je ovde višak? Da li biste smanjili penzije? Da li biste u sred grejanje sezone ostavili Beograd i opštine u Srbiji bez grejanja? Da li biste uskratili nužnu pomoć za siromašne opštine, poput Trgovišta, Knića, Žitišta, da li biste ih ostavili bez tih sredstava koja su im neophodna za funkcionisanje?
Ako to jeste nečija politika u Skupštini, onda to treba da čujemo od vas. To je legitimno ako imate takvu politiku, ali to nije politika sa kojom se slažem i to sigurno nije politika DS. Politika DS počiva na socijalnoj odgovornosti i na solidarnosti. To je stub na kojima stoji DS.
Čuo sam juče u raspravi, a i danas da su budžet i ovaj rebalans naglašeno socijalni. Pitam vas kakav bi trebalo da bude? Naša država i naše društvo nisu bogati, ali ono što imamo treba da raspodelimo na taj način da oni koji su najugroženiji, koji imaju najmanje ne žive ispod granice dostojanstva.
Da li su dovoljna sredstva koja smo predvideli u budžetu da se otkloni siromaštvo u Srbiji? Ni blizu, ali jesmo pokušali i jesmo ono što sebi možemo da priuštimo a da ne ugrozimo budućnost naše države i naše ekonomije.
Ako je ovo prilika, a vidim da većina poslanika koristi ovo da kritikuje ekonomsku politiku Vlade, hajde da stvari sagledamo realno, da pogledamo gde smo bili 2008, 2009, 2010. godine i da konstatujemo da ćemo u ovoj godini imati rast BDP između 1,5 i 2%. Nije mnogo, ali smo jedini u regionu ko ima rast BDP. Prošle godine smo imali pad do 3% u situaciji kada je većina zemalja Evrope imala višestruko veći pad.
Imali smo rast i od 2000. do 2008. godine. Svetska privreda je bila u ekspanziji. Deo tog novca se prelivao kroz investicije i kroz privatizacije kod nas. Imali smo veće plate i trošilo se više, pa rastao i BDP, ali rastao je i uvoz do te mere da je postao glavobolja i za Vladu i za sve ekonomske analitičare.
Evo i dobrih vesti. Izvoz će u 2010. u odnosu na 2009. godinu porasti za preko 20%, u prvih devet meseci 21,1% dok uvoz raste po stopi manjoj od 9%, tako da će spoljnotrgovinski deficit biti smanjen za 4%.
Kada se svi žalimo što je dinar depresirao, što je izgubio deo svoje vrednosti, što oni koji su uzimali kredite indeksirane u evrima moraju da vraćaju veće rate u dinarima, treba da imamo u vidu i da je i depresijacija dinara jedan od faktora našeg povećanog izvoza i manjeg rasta uvoza.
To je osnova za ono što i premijer i Vlada navodi kao osnov budućeg razvoja, a to je reindustrijalizacija. Imamo dobre pokazatelje i u ovoj godini. Naravno, to nisu pokazatelji koji su dovoljni da povećaju standard građana. Naši građani to još uvek ne osećaju, ali smo na dobrom putu.
U prvih devet meseci rast industrijske proizvodnje je preko 5%. Model razvoja koji je imala Srbija od 2000. do 2008. godine neće moći više da funkcioniše, a tako nije samo kod nas, tako je u celoj Evropi. Ona pravila koja su važila do svetske krize više ne važe. Pogledajte šta se dešava u Britaniji ovih dana, u SAD, u celoj Evropi. Drago mi je što je Srbija na jednom putu ekonomskog ozdravljenja. To je jedan nagoveštaj ekonomskog ozdravljenja.
Ova Vlada je adekvatnim merama spasila Srbiju najgoreg scenarija. Koji je najgori scenario? Bankrot države. Koja država je to doživela? Mnoge oko nas. Prvo, Mađarska, Island, Grčka, Irska. Očekuje se i Španija. Nadam se da će se izvući, možda i Portugal.
Ove države su bankrotirale, zato što su trošile mnogo više nego što su zarađivale. Mi smo, ova Vlada je donela 2008. godine odluku o zamrzavanju plata zaposlenih u administraciji i zamrzavanju penzija i to je bila jedna hrabra odluka koja nije donela nijedan glas novi u koš vladajućih stranaka, ali jeste uticala pozitivno na našu ekonomiju.
Srbiju su dakle spasili najgoreg scenarija, a mogli smo da uzmemo nove kredite, mogli smo da se zadužimo, da delimo plate dve, tri godine, svi budemo srećni, Vlada bude najpopularnija i onda proglasimo stečaj države. To bi bilo neodgovorno, i to nije politika DS.
Dame i gospodo narodni poslanici, drago mi je što su ovim rebalansom predviđeno dodatna socijalna davanja. Teška su vremena i najrazvijenije zemlje Evrope su suočavaju sa velikim iskušenjima. Znam da je situacija u Srbiji danas teška i znam kako žive moje komšije, znam kolike su prosečne plate, znam da mnogi traže posao ne mogu da ga nađu.
Srbija međutim lagano izlazi iz krize. Podaci koje sam naveo govore tome u prilog. Ma koliko želeli da podstičemo rast privrede, ne smemo da zaboravimo one koji su najugroženiji, jer u našem sistemu vrednosti kada merimo kvalitet jednog društva, ne treba da gledamo kako žive najbogatiji, jer ako njih pitate, ne razgovaram mnogo sa njima, ali čujem i komentare u medijima i u razgovorima sa drugim ljudima, njih ako pitate, oni se najviše žale.
Najbogatiji se u Srbiji najviše žale. Mi treba da gledamo kako žive najsiromašniji, da njima obezbedimo dostojanstven život i to je mera kvaliteta jednog društva.
Zbog toga je rebalans dobar za Srbiju, i podržaću ga, kao i poslanička grupa "Za evropsku Srbiju".
Poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, kolege, pokušaću da se u svom govoru držim teme, dakle, neću govoriti o "Telekomu", već o prostornom planu Republike Srbije za period od 2010. do 2020. godine.

Rizikujući da budem grub, reći ću da je planiranje kod nas tradicionalno zanemareno, vrlo često za račun improvizacije. Do te mere da smo u nekom periodu pomislili kako je improvizacija naša sjajna osobina, naš nacionalni ponos, izuzimajući iz vida vrlo bitnu činjenicu, a to je da tamo gde postoji planiranje improvizacija nije neophodna ili je makar od manjeg značaja.

Ako prođemo danas Srbijom, po selima i gradovima, uzduž i popreko, videćemo bezbrojne primere nedostatka planiranja u prethodnim decenijama i vekovima. Čak i bivša Jugoslavija, za koju mnogi danas smatraju, možda s pravom, možda ne, da je zemlja koja je bila sjajno uređena, da je zemlja koja je na neki način davala mnogo bolje rezultate nego ono što je sledilo iza SFRJ, dozvolila je sebi da desetine i stotine hiljada ljudi koji su živeli u ruralnim područjima doseljavajući se u gradove naprave naselja koja su potpuno mimo svakog kriterijuma za 21. vek.

Nisu krivi ti ljudi koji su došli i pokušali da sebe skuće u jednom novom kraju, kriva je upravo bila država koja nije dovoljno planirala i koja nije predvidela notornu činjenicu da će se iz siromašnih krajeva ljudi doseljavati u industrijske centre.

Priča meni jedan sad već stariji Kragujevčanin kako se to radilo u to vreme. Kaže – mi dođemo, kupimo njivu i na njivi podignemo kuću. Treba nam voda, treba nam struja i kako ćemo da se snađemo? Pa eto, imamo tu komšija, majstora priučenih koji mogu da probiju vodovodnu cev, a onda ste vi dužni da od te vodovodne cevi do svoje kuće taj divlji priključak sprovedete da biste imali vodu.

Ti veliki stratezi nisu predvideli potrebu za novim naseljima, već su pustili da se ljudi sami snalaze i danas imamo naselja, recimo, u Beogradu, gde vatrogasna kola u slučaju intervencije, u slučaju požara ne mogu da dođu do kuće, jer je ulica suviše uska.

Da ne idemo dalje u prošlost, to je samo jedna ilustracija onoga što se loše planiralo ili se nije planiralo u prošlosti, pa ispaštamo i ispaštaćemo možda u celom 21. veku.

Ako Srbiji danas nešto treba, to je plan, prostorni plan naročito, a ovakav prostorni plan kao melem na ranu. Reći ću vam da je prvi prostorni plan Srbija dobila 1996. godine, što ste već čuli. Da li znate da je još 1968. godine doneta odluka da se izradi taj prostorni plan? Dakle, sa prekidima su 28 godina, skoro tri decenije nam je trebalo da dođemo do prostornog plana. Danas je svega 20% naše teritorije pokriveno planskim dokumentima. To nam govori o tome koliko se ozbiljno shvata planiranje u Srbiji.

Ovaj prostorni plan je osnova za ekonomski razvoj Srbije. On pravilno uočava i dijagnostifikuje probleme, uska grla u našem društvu, u našem prostoru, u našoj ekonomiji, i predviđa kako da se ta uska grla otklone. Jedan od načina jeste i ravnomerni regionalni razvoj. Mnogo se o tome govori, ali mislim da nije ni dovoljno, s obzirom na to kolika je potreba Srbije za ravnomernim regionalnim razvojem. Možda još veća nego za ukupnim razvojem koji se meri bruto domaćim proizvodom, na primer.

Beograd je danas najrazvijeniji grad u Srbiji, najrazvijeniji centar i mi koji ne živimo u Beogradu podržavamo Beograd da bude još razvijeniji, ali ne može samo Beograd da bude svetla tačka u Srbiji što se tiče razvoja. Beograd sam sebe guši zbog prevelike količine stanovništva, infrastrukturno ne može da podnese toliki broj stanovnika. Pojedini delovi teritorije se prazne i to je loše, kako sa ekonomskog, tako i sa bezbednosnog aspekta.

Kada čujem reči poput – unutrašnjost, za sve ono što nije Beograd u Srbiji, pitam se kako je to Beograd spoljašnost? Ako smo mi unutrašnjost, onda je logično da je Beograd neka spoljašnost. Ne razumem tu terminologiju, ali znam da je ta terminologija posledica vladajućeg stanja duha u Srbiji koji je upravo doveo do toga da nestaju pojedina naselja, pa recimo imamo opštinu sa 2000 stanovnika u Srbiji, koja je možda pre nekoliko decenija imala 20 hiljada stanovnika.

Ono što ovaj plan predviđa jeste ravnomerni regionalni razvoj i tzv. policentrizam. Dakle, nije nam dovoljan jedan centar, već moramo gledano od severa ka jugu, kroz kičmu Srbije, da napravimo i da ojačamo centre osim Beograda. Tu je Novi Sad, Kragujevac, Niš, na zapadu Užice, na istoku Zaječar i drugi gradovi Srbije koji se pominju u ovom planu. Na taj način ti centri će kao magneti vezivati ostatak regiona za sebe i sprečavati odlivanje stanovništva, sprečavati nešto što je posledica neplaniranja u Srbiji i improvizacije.

Veliki značaj je dat putnoj infrastrukturi i meni je drago zbog toga. Kao Kragujevčanin mogu da izrazim zadovoljstvo što je predviđen završetak autoputa Koridor 10, odnosno Lapovo – Batočina do Kragujevca. Kragujevac ponovo postaje industrijski centar, ono što nam je neophodno. Ono što ovaj plan, takođe, predviđa, jeste da nam je neophodna i reindustrijalizacija.

Ima još jedan drugi dokument koji se zove, reći ću vam tačno, postkrizni model privrednog rasta i razvoja Srbije od 2011. do 2020. godine. Reč je o dokumentu koji govori o privredi i koji nije zvaničan Vladin dokument, izrađen je u saradnji sa "USAID"-om, ali i jedan i drugi nedvosmisleno govore da i ovaj plan, plan "USAID"-om govori da je Srbiji neophodna reindustrijalizacija, da je Srbiji potrebno da učešće u bruto proizvodu sa sadašnjih 15-16% industrije bude najmanje 25%, najmanje ¼, a možda i više. To je ono što Srbiji treba.

Da smo tako radili u vreme kada su u vreme Vlade Vojislava Koštunice bile najveće privatizacije, kada su novci ulagani u tom smeru, danas bismo sigurno bolje živeli i lakše bismo pretrpeli krizu koja je došla, doduše sa strane.

Ovaj prostorni plan ima dva scenarija, jedan je plan održivog prostornog razvoja, optimistički, rekao bih, i realni, a drugi je scenario recesivnog rasta. U ovom slučaju recesivnog rasta prepoznaju se prioriteti od kojih se ne odustaje. Meni je upravo ova činjenica, da postoje dva alternativna plana, dovoljan pokazatelj da ovo nije politički predizborni pamflet, da je ovo jedan ozbiljan dokument, čuli smo danas bezbroj puta, strategijski dokument, ali on to zaista jeste, koji će omogućiti Srbiji da 2020. godine izgleda mnogo bolje nego danas.

Usvajanjem ali i sprovođenje prostornog plana moralo bi na bolje da promeni fizionomiju naše države. Danas nisam čuo ozbiljne zamerke na sam plan, osim što neko ima ideju da li da put bude pet kilometara severno, južno, istočno, zapadno, ali sam plan suštinski se ne dovodi u pitanje i to je dobro.

Takođe je dobro što je u planu predviđeno u jednom članu da se jednom godišnje podnose izveštaji Skupštini o sprovođenju ovog plana. Dakle, mi moramo da pratimo šta se dešava sa planom. Mi smo ga doneli danas, mi smo ga izglasali, pa smo ga zaboravili a i onda svako radi kako je i planirao do tada. Ovaj plan će jednom godišnje ovde biti pregledan da vidimo šta smo ostvarili, a na pola perioda važenja, u narednih pet godina će biti revidiran u skladu sa novim okolnostima. Ovaj plan predviđa i izdvajanje određenih budžetskih sredstava u skladu sa navedenim pravcima razvoja.

Dame i gospodo, ovo je jedan odličan plan. Njega su izgradili, ne samo ministarstvo, ne samo agencija, ne samo čitava Vlada, u njega su ugrađene ideje svih građana Srbije koji su bili za to zainteresovani. Recimo, Miloš Kurteš iz Subotice, taj podatak sam našao u medijima, uspeo je da izdejstvuje promenu prostornog plana Srbije kojim se formira nova saobraćajnica na trasi Subotica-Sombor-Bezdan. Dakle, napravljen je u transparentnom procesu.

Ovaj razvojni plan urađen je u skladu sa evropskim principima, uvažavajući našu realnost i poboljšavajući našu realnost. Srbiji treba plan, imamo ga, podržimo ga.
Uvažene kolege narodni poslanici, govorio bih u svojstvu jednog od  predlagača izmene i dopune Zakona o Državnoj revizorskoj instituciji. Danas je rasprava u Skupštini, naravno kao i uvek, otišla malo šire od teme zakona, odnosno izmene i dopune Zakona, koja broji svega pet članova. Suština onoga što će zakon doneti jeste poboljšanje plata, primanja onih koji su u DRI.
Mi smo kao Odbor za finansije, jedna grupa poslanika, podržali inicijativu DRI za izmenu i dopunu ovog zakona, jer onog trenutka kada je izašao prvi izveštaj o trošenju sredstava iz budžeta Republike Srbije za 2008. godinu u 2009. godini čuli smo, s jedne strane, pohvale. Jeste stvarno pohvalno za Vladu to da je prva vlada u kojoj je jedan takav izveštaj objavljen. S druge strane, čuli smo brojne kritike upućene ka DRI, ka državi uopšte, da su sva ta sredstva trošena nenamenski i da bi se to videlo jedino ukoliko DRI uđe dublje u trošenje tih sredstava, ukoliko se proveri kako se troše sredstva u javnim preduzećima itd.
S druge strane, morali smo da čujemo i glas DRI. Oni su nam rekli – nemamo dovoljno sredstava, plate su nam niske, da bismo zaposlili veći broj državnih revizora.
Ono što smo mi mogli da uradimo i ono što smo uradili jeste da predložimo izmene i dopune ovog zakona koje povećavaju primanja onih koji će biti ovlašćeni državni revizori, državni revizori, predsednik Saveta, i svih ostalih u toj instituciji. Znam da plate u DRI nisu stimulativne, kao što nisu stimulativne ni u većem delu državnog sektora, ali, eto, moramo da štedimo, javna potrošnja mora da se drži pod kontrolom. Ne možemo sebi da dozvolimo luksuz da plate u državnom sektoru odu visoko da bismo stimulisali radnike ne znam koliko.
Međutim, uvažavamo specifičnost DRI i mislim da smo naišli na opštu saglasnost i u Odboru za finansije i među narodnim poslanicima danas u raspravi da je neophodno da povećamo primanja u DRI. Raduje me što je Ministarstvo finansija dostavilo mišljenje da je moguće izdvojiti dvadeset pet miliona dinara sa tekuće budžetske rezerve za plate u ovoj instituciji.
Kako povećati plate u DRI, to je bilo sledeće pitanje, s obzirom na to da su one vezane za plate narodnih poslanika, konkretno predsednice, odnosno predsednika Narodne skupštine kao institucije, i potpredsednice Narodne skupštine? Jedan od načina je bio da povećamo plate narodnim poslanicima, što svakako nismo želeli, imamo 250 narodnih poslanika, u ovoj godini to ne bi bio kvalitetan predlog, mada vidim odobravanja sa raznih strana, ali, naravno, šalim se. Drugi je bio, što smo uradili, da se plata ovlašćenog državnog revizora upodobi sa platom koja pripada državnom službeniku u prvoj grupi položaja, a da se plata državnog revizora sa zvanjem državnog revizora upodobi sa platom državnog službenika u drugoj grupi položaja. Zbog toga će plate u DRI biti znatno veće nego što su sada.
Hajde da mi kao Skupština to podržimo, da izađemo u susret DRI, ali hajde da i od njih tražimo rezultate, jer je ovo upravo ono što su oni tražili od nas kao narodnih poslanika i Skupštine. Očekujemo da će sledeći izveštaj biti potpuniji i da ćemo videti kako se troše državna sredstva, kako rekosmo, dublje ili šire, jer je reč o 12 ili 13 milijardi evra godišnje.
Pored primanja, predložene dopune Zakona uređuju pitanje broja revizora, način na koji zasnivaju radni odnos, trajanje radnog odnosa i druga prava. To je, dakle, sve što ovaj zakon donosi. Sve drugo je rasprava koja ima smisla, ali želeo sam da kao jedan od predlagača usmerim pažnju na ono što ove izmene i dopune Zakona donose.
Želimo da se narodne pare troše domaćinski i dajemo podršku onima koji kontrolišu trošenje tih para. Zahvaljujući izmenama i dopunama Zakona koje smo predložili, zaposlićemo, država će zaposliti, ili DRI, tri nova vrhovna državna revizora i 27 državnih revizora.
Zbog toga pozivam sve narodne poslanike da svoju deklarativnu podršku koju smo svi dali radu DRI ponovimo i u danu za glasanje i da ovo bude jedna odluka. Dobro je što je došla od narodnih poslanika, ne od Vlade ili od strane nekog drugog predlagača. Zato pozivam sve narodne poslanike da kada bude glasanje budu prisutni ovde, da glasamo za to i da čekamo sledeći izveštaj DRI, sa nekim kvalitetnijim podacima. Toliko. Hvala.
Gospodine ministre, uvažene kolege narodni poslanici, bilo mi je jako zanimljivo da slušam prethodnicu, jedino što nisam razumeo je zašto neće podržati ovaj zakon, jer je argumentacija apsolutno na mestu i podržavam je, i bilo bi još korisno da i glasate za taj zakon i onda bi i Skupština poslala jasnu poruku da je pušenje u zatvorenom prostoru štetno po zdravlje građana. Ali dobro, to je vaše pravo.
Ono što bi trebalo da naglasim u ovoj diskusiji jeste da su većina građana danas u Srbiji pušači. Jer, osim onih preko jedne trećine koji su aktivni pušači, mnogi drugi, velika većina drugih svakodnevno su prinuđeni da udišu taj duvanski dim na svom radnom mestu, u kafićima, u javnom prevozu, u taksi prevozu i to je ono što ovaj zakon tretira i to je ono što mi smatramo za problem.
Danas u Srbiji morali biste da živite negde sami u kolibi, u šumi, pa da ne budete prinuđeni da udišete taj dim, da imate privilegiju da vam u telo ne ulazi nikotin, katran, ugljen-monoksid i hiljade drugih supstanci koje se nalaze u duvanskom dimu, kojima ni ime ne znate, a pri tom ste nepušač.
Pušač, prilikom pušenja najčešće cigarete, udiše oko 15% dima, ostalih 85%, ukoliko puši u zatvorenoj prostoriji, on nesebično deli sa ostalima. Drugi su u toj prostoriji prinuđeni da budu pušači, iako to ne žele.
Zbog toga što je uočeno da postoje problemi koji se javljaju isključivo kod pušača i kod nepušača, osmišljen je taj termin – pasivno pušenje, tako da smo svi mi danas u Srbiji ili velika većina nas, nažalost, pasivni pušači. Predloženim zakonom je omogućena sloboda da onaj ko želi da bude pušač to i bude, a onaj ko ne želi to ne mora da bude. Kao na primer ja, hvala koleginice.
Razume se, svako ima pravo da živi život onako kako misli da je najbolje i svako ima pravo da, ukoliko je odrastao i ukoliko ima potrebu za pušenjem to i čini, ali nema pravo da ugrožava zdravlje drugih. Duboko verujem da je fundamentalno pravo svakog čoveka sloboda, ali ponekad moramo da ograničimo jednu slobodu da bismo proširili prostor sloboda za sve ostale.
Kao što moramo da ograničimo slobodu onog koji bi da parkira nasred puta i da time onemogući građane da normalno prolaze, dakle da onemogući slobodu kretanja za većinu građana, tako moramo da onom ko bi da zapali cigaretu, recimo, na radnom sastanku gde su prisutne njegove kolege koji su nepušači, moramo da mu uskratimo to pravo, moramo da mu tu njegovu slobodu ograničimo, da bismo omogućili onima koji žele da u svom radnom prostoru udišu zdrav, čist vazduh da to i čine.
Naprosto, ovaj zakon u tom smislu nije restriktivan, on je zakon koji širi prostor slobode za veliku većinu naših građana. Mi, ljudska bića, unosimo hranu nekoliko puta dnevno, unosimo tečnost nešto češće, ali udišemo na svakih pet sekundi i onda taj vazduh koji uđe u naša pluća, putem krvotoka, razliva se svuda po telu. Sada, ako pri tom ne udišete čist vazduh, udišete otrovan vazduh, zamislite kako izgleda naše telo, bez obzira na to da li smo pušači ili nismo pušači.
Čuli smo danas i od ministra, dobili smo i u obrazloženju, i od mnogih kolega i koleginica danas mnoge podatke o štetnosti pušenja, o bolestima koje izaziva, o statistici i ne bih da ponavljam te sumorne podatke, ali želim da podvučem da su danas pušenjem najugroženija deca, iako su deca po definiciji najčešće nepušači. Deca su najneviniji pasivni pušači. Pri tom je njihov organizam osetljiviji, njihova pluća su slabija, a pri tom što su manja deca brže dišu i time se više kontaminiraju.
Ovo je zakon koji narodni poslanici treba da izglasaju i Narodna skupština treba da podrži zbog toga što je to naša dužnost upravo zbog te dece. Retko mi se dešava da kad šetam, recimo, kroz Kragujevac, koji je moj rodni grad, i pogledam kroz izloge poslastičarnica, ne vidim neko dete kako u oblaku dima jede svoj omiljeni slatkiš. Naš zadatak je da ovim zakonom zaštitimo ta mala pluća i to je ono što mi činimo i što ćemo učiniti kada izglasamo ovaj zakon.
Dakle, zakon nije restriktivan, nepušači ne treba da se boje, ali ovaj zakon uvodi red, mora da se zna kada je dozvoljeno pušenje, gde, a gde nije dozvoljeno pušenje.
Kao što reče uvažena koleginica Gordana Čomić, kada ljudi među sobom ne mogu da se dogovore, onda zakon stupa na snagu, onda je potrebno da država donese neki zakon i da odredi pravila. Inače, kada bi ljudi mogli oko toga lako da se dogovore, ne bi bilo potrebno da donosimo zakon, ali kako je to u praksi skoro nemoguće, hajde da onda mi kao država, kao parlament postavimo jasne standarde oko toga šta je dozvoljeno, šta nije.
Ovaj zakon to vrlo precizno definiše, vrlo jasno, pri tom nerestriktivno, ostavlja mogućnost u kafićima da se puši, takođe i u nekim radnim prostorijama koje su za to posebno određene.
Zbog toga, hajde da i poslanici drugih opozicionih partija takođe glasaju za ovaj zakon, jer je njihova argumentacija ista kao naša. Ko želi da bude pušač, neka bude. Ko ne želi, ne sme da bude. To je naša poruka. Ovo je zakon za zdravlje čitave naše nacije. Podržimo ga.
Uvaženi predstavnici DRI, premijeru i članovi Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, drago mi je što smo imali priliku da u današnjoj raspravi razgonimo mnoge sumnje koje su se postavljale u javnosti vezano za izveštaj DRI.
Izveštaj, koji smo dobili krajem prošle godine, iskorišćen je u javnosti i zloupotrebljen na mnoge načine. Jedna od stvari koja se u javnosti često provlačila, a koju nisam našao u izveštaju, jeste da su pare iz budžeta nenamenski trošene, da su išle tajkunskim firmama i političkim partijama kroz razne kanale i da to izveštaj pokazuje.
Ja to u izveštaju nisam našao i molio bih državnog revizora gospodina Sretenovića da nam još jednom pojasni da li je tačno da je revizijom utvrđeno da su sredstava iz ministarstava upućivana tajkunskim firmama i političkim partijama. Da ili ne? Pošto to zanima javnost i mene, kao narodnog poslanika. Hvala.
Uvažene kolege narodni poslanici, drago mi je da posle svih tih promena redosleda imam priliku da vam u nekoliko minuta izložim zašto mislim da treba glasati za zakone koji su na dnevnom redu. Svoju pažnju, odnosno vašu pažnju i svoje vreme ću usmeriti, pre svega, na Predlog zakona o učeničkom i studentskom standardu, o tome kakvi su studentski domovi, kako izgledaju prostorije u kojima studenti borave i spavaju, kakva je hrana u studentskim centrima, kakva je ponuda u studentskom kulturnom centru.
Ne govorimo o našim učenicima i studentima samo to koliko su nam oni važni, mi kao društvo i kao Parlament koji donosi neke zakone. Takođe im kažemo koliko je obrazovanje važno za njih i njihovu budućnost, za njihovu perspektivu, koliko se znanje i obrazovanje isplati u Srbiji.
Zbog toga, iako se ovaj zakon direktno ne odnosi na samu nastavu, niti na ono što je metodologija učenja, on je od suštinske važnosti. Ovaj zakon, odnosno njegova primena, a nadam se da ćemo ga izglasati sa što većom većinom, dovešće do toga da institucije i ustanove studentskog standarda bolje funkcionišu. U praksi će to značiti da će svako ko prvi put, otac ili majka, šalje svoje dete u veći grad, ili veliki grad, imati makar 1% manje brige oko toga ko će ga tamo sačekati, da li će imati dobru hranu, da li će mu biti toplo, da li će morati da se brinu oko elementarnih stvari ili ne, pošto ovaj zakon tretira i druge ustanove, kao što su studentski kulturni centar, odmor i rekreaciju, odnosno oporavak studenata i učenika, čime je još značajniji.
Očekujem da se, osim kvaliteta, poveća i kvantitet ustanova, kroz nekoliko rešenja. Mislim da je to omogućeno. Ovaj zakon, odnosno Predlog zakona ne polazi od toga da smo Švedska i da možemo da ostvarimo sve. On uvažava realnost, ali predlaže neke konkretne stvari koje će u budućnosti dovesti do toga da studentske i učeničke ustanove bolje funkcionišu. Pre svega, reč je o nekoliko vrlo efektivnih rešenja. Jedno od njih jeste decentralizacija kod osnivanja. Čuli smo od strane opozicije nekoliko puta danas da je to pogrešno.
Član 24. kaže – ustanovu može da osnuje Republika Srbija autonomna pokrajina, jedinice lokalne samouprave i drugo domaće ili strano pravno ili fizičko lice.
Mislim da je jako važno, s obzirom na to da je to do sada mogla da radi samo Republika Srbija, što je osnivanje ovih ustanova decentralizovano. Naročito je značajno to što lokalne samouprave sada mogu da osnivaju ustanove studentskog i učeničkog standarda, zbog toga što ljudi u lokalnim samoupravama raspolažu i potrebnim znanjima, vrlo često i prostorom da tako nešto urade, a kapaciteti su apsolutno ispod potreba građana Srbije i našeg obrazovnog sistema.
Ako se ograničimo samo na studentske centre, a ja ću se ograničiti samo na moj grad, Kragujevac, u studentskim centrima danas boravi 630 studenata u Kragujevcu. Ako znamo da je broj studenata koji studiraju na kragujevačkom univerzitetu, a koji nisu iz Kragujevca, preko deset hiljada, onda vidite da ti ljudi, takođe, negde moraju da spavaju, moraju i da se hrane, a to je najčešće po privatnim stanovima. Mislim da je to prilika i za lokalne samouprave da takvu šansu iskoriste i ovo je mogućnost i da se kapacitet poveća, da se omogući da u nekim kvalitetnim uslovima živi veliki broj tih studenata, koji, inače, moraju da se snalaze privatno i da plaćaju rentu privatnim vlasnicima stanova. Iako s ekonomske tačke gledišta to nije loše za grad Kragujevac, mislim da je mnogo kvalitetnije da žive u studentskim domovima i da se tu hrane.
Drago mi je što je ministar pomenuo da će u Nišu biti izgrađen jedan takav centar, ali nadam se da ni Kragujevac neće biti zaboravljen. Ako vam treba jedan par ruku, da nosim šta god treba, cigle, evo, tu sam, ili bilo kakva druga pomoć, a mislim da ćete takav odgovor dobiti od svih u Kragujevcu.
Pored ovoga, drago mi je što je velika pažnja posvećena tzv. osetljivim grupama. To je jedna civilizacijska tekovina, da se posebna pažnja obrati na one koji imaju posebne potrebe ili koji potiču iz marginalizovanih grupa. To je nešto što bih istakao i pohvalio u ovom predlogu zakona, između ostalog.
Mnogo toga je rečeno i o Republičkom fondu za razvoj naučnog i učeničkog podmlatka i drago mi je što je ministar u diskusiji razvejao neke dileme, pogrešne pretpostavke koje su iznosili neki poslanici, ali mi je žao ono što sam čuo da osnivanje ovog fonda ovim zakonom neće podrazumevati veća sredstva. Nadam se da će biti većih sredstava u budžetu, ako ne za ovu, onda za naredne godine, jer nam je to jako bitno. Drago mi je što postoji koordinacija s drugim ministarstvima, s obzirom na to da sam i sam primetio, čitajući razne strategije zakona i uređenja naše države, da postoje fondovi koji se vrlo često preklapaju. Znate, kao u matematici, kad se preklapaju skupovi u određenim tačkama. Mislim da treba to sve koordinisati, jer svi se oni, ni manje ni više, finansiraju iz jedne iste tačke, a to je od naših građana, odnosno budžeta Republike Srbije.
Ono što bih naglasio jeste i jedan demokratski princip koji je ugrađen u ovaj predlog zakona, a to je da oni kojih se tiče, pre svega, ova materija, budu učesnici, kroz upravne odbore, u odlučivanju u ustanovama. Kod učenika su to njihovi roditelji, a kod studenata, sami studenti. To je u redu i vidim da se taj princip i kod drugih predloga zakona koji su se donosili u prethodnom periodu ispred Ministarstva prosvete poštuje, i kada je reč o srednjim školama, i kada je reč o osnovnim i svim ostalim ustanovama koje su pod ingerencijom Ministarstva prosvete, i da će biti tako i dalje.
Kao neko ko je stranački aktivista i političar po profesiji, jer sam poslanik, naglasio bih da nam je neophodna depolitizacija studentskog organizovanja i rada studentskih ustanova i to je nešto što je uneto u ovaj zakon. Meni je to jako drago, jer ne smemo da dozvolimo da se na tu materiju u Srbiji reaguje na pogrešan način, pošto zakoni fizike i hemije važe svuda jednako, a zakoni politike i odnosa ne važe baš svuda jednako. Ono što je u Švedskoj kompatibilno, to u Srbiji izaziva pogrešnu reakciju, tako da je, iako su standardi u mnogim zapadnim zemljama drugačiji, kod nas dobro što je odvojena politika od studentskog organizovanja. To je za pohvalu i očekujem da to i drugi poslanici podrže.
Zadovoljan sam i čestitam Ministarstvu na tome što je u izradu ovog zakona i u javnu raspravu uključilo sve relevantne činioce, i studentske organizacije, i zdravstveno-potporna udruženja, studentske kulturne centre. Znam, jer sam razgovarao s njima, da su svi oni bili uključeni u javnu raspravu i da su svojim predlozima doprineli da ovaj zakon bude kvalitetan kao što jeste. S obzirom na to šta smo čuli danas od strane opozicije, siguran sam da su svi uočili da nemaju nekih posebnih zamerki na ovaj predlog zakona.
U ovom parlamentu smo doneli mnogo zakona u prethodnoj godini. U ovoj godini je krenulo sve kako treba i svi oni su jako važni za građane Srbije, jer menjaju realan život u Srbiji. Ovi zakoni zaslužuju naš poseban senzibilitet i posebnu pažnju, jer se tiču naše budućnosti i onih koji treba da nose budućnost Srbije u narednom periodu. Zbog toga ću još jednom naglasiti da je neophodno da glasamo za ovaj zakon i drago mi je što je diskusija pokazala da nemamo velikih prepreka da to mirne savesti učinimo. Hvala.
S obzirom na tok današnje rasprave i ono što se dešavalo u sali, a i s obzirom na vreme koje je preostalo i koje je kratko, i uvažavajući to da će moje kolege govoriti posle mene, imam potrebu da vam kažem samo jednu stvar. Nisam iz Vojvodine. Kragujevčanin sam. Srbin sam po nacionalnosti. Volim da pišem ćirilicom i pišem. Sebe smatram patriotom i glasaću mirne savesti i za zakon o nadležnostima i za potvrđivanje statuta AP Vojvodina.
Pošto smo nažalost imali takvu diskusiju, da su poslanici prozivani da svako poimenice govori, ne čujete me koleginice, pokušaću glasnije, pošto smo prozivani da svako od nas treba da se izjasni da li je za usvajanje i potvrđivanje statuta ili nije, javno, imenom i prezimenom sad govorim da ću glasati za iz patriotskih razloga: zato što je statut Vojvodine dobar za Srbiju.
Zašto je dobar za Srbiju, to ću vam objasniti. Nije Vojvodina sebična, Vojvodina želi da se u skladu sa Ustavom organizuje, da one poslove koje može da obavlja najbolje za sebe, obavlja. Sve što je dobro za Vojvodinu dobro je iza Srbiju.
Veći ekonomski razvoj koji treba da proistekne iz novog statuta doprineće… meni mašete kolega, ne... bržem ekonomskom razvoju Srbije. Svi porezi i doprinosi koji se uplate na teritoriji AP Vojvodine idu u kasu Republike Srbije. To je zajednički budžet.
Zbog toga, sve ono što je dobro za razvoj Vojvodine, dobro je i za razvoj Srbije. Dobro je i za Kragujevac, dobro je za sve regione u Srbiji. To što se neki plaše regionalizacije, jeste posledica, s jedne strane, nerazumevanja, a sa druge strane, bojim se, zle namere.
Ovde se već tri dana izvodi teatar koji treba da kulminira, kao što dobra drama treba da kulminira, gađanjem ili incidentom. Rizikujući da dobijem i cipelu u glavu od strane mojih kolega, kažem vam, statut je dobar za Srbiju, statut je dobar za sve građane Srbije, zakon o nadležnosti takođe.
Treba svi da smirimo strasti, da glasamo po savesti. Glasajući po savesti, ponavljam, ne kao neko ko živi u Vojvodini, već neko ko živi južno od Beograda, glasaću za potvrđivanje statuta i za zakon o nadležnosti.
(Aplauz.)
Zahvaljujem. Poštovani ministre, uvaženo predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, zaštita potrošača i zaštita konkurencije je sama po sebi dinamičan i složen proces i zbog toga izmena zakona koja dolazi četiri godine posle donošenja zakona kojim je, na neki način, prvi put uvedena zaštita konkurencije u našoj zemlji jeste sasvim normalna, pogotovo zato što su uočene brojne nelogičnosti i nepravilnosti u samoj primeni tog zakona.

Ovaj zakon u svoj fokus stavlja običnog građanina. Iako tretira preduzeća, pravna lica, državne organe, on u fokus stavlja običnog građanina i njegovu potrebu da, kao što uvažena koleginica Tabaković reče, ima jeftiniju čokoladu, da ima jeftinije proizvode, da ima bolji kvalitet.

Bolji kvalitet se omogućava, pre svega, konkurencijom. Konkurencija tera one koji su proizvođači, one koji su trgovci da se unapređuju. Bez konkurencije su ljudi, njihovo telo, njihov mozak i njihov rad, skloni da se ulenje.

Ako imamo monopol u proizvodnji bilo kog proizvoda, ne možemo da imamo realan kriterijum na osnovu kojeg utvrđujemo vrednost tog proizvoda. Ako imamo ovaj papir i mi smo jedini proizvođači tog papira, možemo ga prodavati po bilo kojoj ceni, ukoliko je on građanima neophodan.

Zbog toga je neophodno da razvijemo konkurenciju, zbog toga je ovaj zakon usmeren na dobrobit svakog građanina Srbije. On je vrlo jasan i nedvosmislen i nije tu da zamuti bilo šta. Čak je za mene, kao nekog ko je čitao taj zakon više puta, bio dosadan za čitanje jer je jako normiran i postavlja jasne granice i limite svima onima koji sumnjaju u nameru države da se obračuna sa monopolima.

Pre svega, on daje „zube“, kako to reče ministar juče, Komisiji za zaštitu konkurencije. Komisija je do sada postojala, ali kada uoči da postoje određene promene, odnosno da postoje određena kršenja načela konkurencije, da postoji uspostavljanje monopola, mogla je da izriče nekakve opomene i da slučaj prepusti pravosudnim organima, da kod nadležnog organa za prekršaje podnese prijavu, čime se ceo proces razvodnjava, čime se gubi operativnost ove komisije, tako da je jako dobro što je Komisija dobila određene operativne mere kojima može da nedvosmisleno raskrinka ono što je uspostavljena koncentracija, odnosno monopol.

Kada govorim o tome mislim na pojam dekoncentracije, odnosno na raskid povezivanja između kompanija. Takva mogućnost Komisiji omogućava da ukoliko je na nedozvoljen način uspostavljena koncentracija na određenom tržištu, prekine takav ugovor i vrati sve u pređašnje stanje ili čak naloži prodaju akcija koje su na taj način udružene.

Definisani prag za kontrolu koncentracije je bio takođe krupan nedostatak postojećeg zakona. Po starom zakonu, prag koncentracije je postavljen na nivou od deset miliona evra za koncentraciju domaćih subjekata i pedeset miliona evra za povezivanje u kome učestvuje jedan inostrani subjekat. To je sada promenjeno i podignuto na viši nivo, na dvadeset, odnosno sto miliona evra kada je u pitanju inostrani subjekat, čime se na neki način smanjuje opterećenje da Komisija mora da rešava veliki broj slučajeva koji de fakto ne ugrožavaju konkurenciju na našem tržištu.

Postoji nešto što ovaj zakon ne sadrži, a mislim da bi to trebalo da sadrži budući zakon o trgovini.

Želeo bih da skrenem pažnju na jedan problem koji je davno uočen u razvijenom svetu, u Evropskoj uniji; kod nas je poznat u teoriji, a mislim i u praksi. To su tzv. predatorske cene, kada moćan subjekat ulazi na tržište, spušta cenu proizvoda ispod nivoa koštanja, ostali učesnici na tržištu ne mogu da izdrže te cene, ne isplati im se da posluju, povlače se sa tržišta i onda onaj ko je ušao sa tim niskim cenama naglo podiže cene na nivo koji mu odgovara i na taj način eksploatiše građane i naše tržište. Mislim da bi u nekom od budućih zakona koji se bave temom konkurencije ili zakonom o trgovini trebalo regulisati, na neki način, ovaj termin predatorskih cena.

Zbog svega navedenog predlažem da narodni poslanici ovaj zakon što pre izglasaju, a ukoliko u primeni bude bilo potrebe da se on kasnije menja, može da se menja. I, očekujemo da vidimo podzakonske akte od Vlade u roku od četiri meseca, kako je dogovoreno. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi predstavnici Vlade, izuzetno mi je drago što danas među ovih 19 ratifikacija, imamo i tri koje makar delimično dodiruju oblast sporta. Reč je o dva bilateralna ugovora naše zemlje, sa Mađarskom i Češkom, a treće je Predlog zakona o potvrđivanju međunarodne konvencije protiv dopinga u sportu. Odvojio bih nekoliko minuta vašeg vremena da vam objasnim zbog čega mislim da treba jednoglasno da usvojimo ovu konvenciju.
Reč je o dopingu u sportu, doping kao uzimanje određenih supstanci da bi se poboljšale telesne performanse, snaga, izdržljivost, sigurno nisu potekle u sportu. Verovatno, kao i mnoge druge stvari, potekle su u ratu, među ratnicima, vojnicima, da bi se ostvario bolji rezultat na ratištu, mit o čarobnom napitku koji daje neverovatnu snagu i pobednički elan vojsci postoji u mnogim kulturama, a svoj izraz je našao i u modernoj umetnosti, setimo se, recimo, crtanog filma o Asteriksu.
Generalno, u sportu, ozbiljnija istraživanja, ozbiljnija primena dopinga počinju negde u 19. veku, i to, pre svega, u onim sportovima koji su direktno vezani za velika naprezanja, izdržljivost, potrebu da se istraje više časova u tim sportskim naporima.
To je najpre bilo plivanje, a onda biciklizam i vremenom je preneto i primilo se u ostale sportove, što bi rekli. U to vreme su uzimana razna sredstva koja su bila pri ruci, recimo, kokain itd. Međutim, tada se pojavljuju prvi negativni efekti upotrebe dopinga u 19. veku, a beleže se i prvi smrtni slučajevi prilikom uzimanja dopinga. Tako je taj čarobni napitak pokazao ubrzo svoju mračnu stranu i počeo je da uzima danak.
Od tada je medicina napredovala neverovatnom brzinom i samim tim napredovali su lekovi, napredovala je nauka i broj i opseg sredstava koja su se koristila bila su sve veća i veća. Poznat je slučaj Istočne Nemačke koja je prema svedočenjima mnogih sportista u to vreme imala kao državnu strategiju, radi pobede na olimpijskim igrama i drugim takmičenjima, praktično dopingovanje mladih ljudi, maltene dece. Mnogi od njih su danas invalidi. Mnogi od njih su prerano umrli. Mnogi imaju hormonalne poremećaje. To je bilo vreme ideološke borbe gde je svaka pobeda ili zlatna medalja na olimpijskim igrama značila pobedu ideologije. Zna se da kada se vode ideološke bitke one ne pitaju za žrtve, odnosno ljudi, pojedinci su u ideološkim bitkama zanemarljiva stavka. Ni mnoge druge zemlje nisu bile imune na upotrebu tih sredstava.
Zbog toga je međunarodna zajednica pokušavala stalno da upotrebu tih sredstava stavi pod određenu kontrolu i zbog toga mi danas imamo ratifikaciju ove UNESKO konvencije. Ona je potpisana 2005. godine, 19. oktobra u Parizu. Stupila je na snagu 1. februara 2007. godine, za sve one zemlje koje su je ratifikovale do kraja 2006. godine, tada je bilo 52 zemlje. A za sve one koje su je ratifikovali ili će je ratifikovati posle tog perioda ona stupa na snagu prvog u mesecu nakon isteka mesec dana od ratifikovanja te konvencije. Do sada je oko 100 zemalja u svetu ratifikovalo ovu konvenciju.
Treba naglasiti da ćemo ratifikovanjem ove konvencije formalno priznati ''svetski antidoping kodeks'' koji je potpisala Svetska antidoping agencija, sa ciljem da se harmonizuju pravila protiv dopinga u svetu. Do sada je 570 sportskih organizacija prihvatilo ''svetski antidoping kodeks'', uključujući i Međunarodni olimpijski komitet. Usvajanju UNESKO Konvencije 2005. godine prethodila je Kopenhagenska deklaracija o dopingu u sportu iz 2003. godine, a koja je predstavljala izraz političke volje da se prihvati ''svetski antidoping kodeks''. Naša zemlja je to potpisala, u to vreme je ministar Goran Svilanović bio ispred Srbije i Crne Gore i potpisao je tu deklaraciju. Međutim, još uvek nismo ratifikovali ovu konvenciju, a sada je na dnevnom redu.
Međutim, iako je nismo prihvatili to ne znači da mi zaostajemo za svetom u borbi protiv dopinga, protiv nedozvoljenih sredstava i zloupotrebe lekova u svrhu postizanja boljih rezultata.
Naša Antidoping agencija Republike Srbije je dobila od svetske Antidoping agencije potvrdu da je code complained, odnosno usklađena sa ''svetskim antidoping kodeksom''. Takođe, naš zakon koji je donet 2005. godine, Zakon o sprečavanju dopinga u sportu zasniva se i bazira upravo na tom kodeksu.
Sve dok ne ratifikujemo ovu konvenciju, a nadam se da ćemo to učiniti jednoglasno u ovoj skupštini, kao što smo učinili i na Odboru za omladinu i sport, mi formalno-pravno ne priznajemo, jer nismo priznali ''svetski antidoping kodeks''. To može proizvesti i negativne posledice na naše sportiste. Svetske olimpijske igre su 2010. godine u Vankuveru, zimske olimpijske igre, i ukoliko ne bismo to prihvatili, naši sportisti ne bi mogli da učestvuju na takmičenju. To je samo jedna od praktičnih posledica, a tu su i etičke i spoljnopolitičke posledice koje bi naša zemlja snosila, ukoliko ne bi po hitnom postupku ratifikovala ovu konvenciju.
Dame i gospodo, sport danas, osim ugleda i slave koje je donosio oduvek, donosi i ogroman novac ili može doneti njegovim akterima. To nisu samo sportisti, već su to treneri, to su i uprave, to su lekari i to su svi ljudi koji pomažu sportistima. Zbog toga je veliki izazov mladim ljudima i onima koji im pomažu da prečicu do boljeg rezultata nađu kroz upotrebu dopinga. Naše je, kao Skupštine, da jednoglasno, podvlačim, podržimo ovu konvenciju, da je ratifikujemo kao Parlament i da pokažemo da verujemo u fer-plej, da verujemo u sport i najvažnije, da verujemo u zdravlje sportista. Hvala. (Aplauz.)
Uvažena predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi predstavnici Ministarstva, drago mi je što sam najzad dobio  priliku da vam u jednom kratkom izlaganju obrazložim zašto treba da usvojimo predloženi set izmene i dopune zakona. Samo da podsetim i sebe i druge, na dnevnom redu jeste izmena i dopuna Zakona o osiguranju depozita, Zakona o Agenciji za osiguranje depozita, Zakona o stečaju i likvidaciji banaka i društava za osiguranje.
Kriza jeste termin koji se unazad sve frekventnije koristi na svetskim ekonomskim forumima, časopisima, sastancima i nešto što je krenulo kao kriza hipotekarnih kredita u SAD, evoluiralo je da bismo danas govorili o svetskoj finansijskoj krizi, odnosno svetskoj ekonomskoj krizi, dakle, krizi koja hvata ne samo finansijski sektor, nego i realni sektor.
Dakle, bez sumnje, svetska ekonomija je danas pogođena i koliko će kriza trajati različite su procene, od najoptimističkijih koje predviđaju da će 2009. godina biti godina kada će svetska ekonomija uspeti da se izvuče iz te krize, sve do 2011. godine. Međutim, realno, takve stvari je teško prognozirati. Brzina kojom se širila nestabilnost i dalje širi preko meridijana, uverava nas ono što su ekolozi odavno shvatili, a to je da je svet jedan. Neminovno, ono što se dešava u svetu pogađa i dobre i loše strane života u Srbiji. Efekti ove krize sasvim izvesno osetiće se u Srbiji.
U izlaganju premijera mogli smo da saznamo da ono što je bilo planirano vezano za rast bruto društvenog proizvoda sa 7%, sada govorimo o rastu od 3 do 4%, i to je svakako uzrokovano krizom koja se dešava na svetskom tržištu kapitala. To je jedna otežavajuća okolnost, imajući u vidu prethodne godine kada smo ostvarivali stope rasta oko 6-7%.
Za nas koji smo devedesetih godina uspeli na čudan način, možda i neponovljiv u svetu, da devastiramo svoju ekonomiju, to je veliki hendikep, jer mi pokušavamo da tek stignemo one koji su umakli u međuvremenu dok smo se mi bavili "bitnim stvarima". Odgovorni za srpsku ekonomiju, pre svega Vlada Republike Srbije i NBS, moraju da za 2009. godinu donesu set mera koja će da pomognu Srbiji da što lakše predvodi nastupajuću krizu, kako u sektoru realne ekonomije, tako i u sektoru finansija.
Drago mi je, pošto sam čuo najave o budžetu koji će biti uravnotežen sledeće godine, da je postignut dogovor sa MMF. Drago mi je da ćemo biti jedna od zemalja koja će 2009. godinu provesti kao zemlja koja štedi, jer je 2009. godina negde već nazvana godinom štednje, odnosno ušteda, a negde i godinom recesije.
Predloženi set zakona koji je pred nama donesen je sa razlogom jačanja finansijskog sektora, jačanja poverenja u naš finansijski sektor. Nije zgoreg pomenuti, i mislim da to treba da znamo i da budemo ponosni, da je naš finansijski sektor po ocenama kako domaćih, tako i stranih stručnjaka, izuzetno stabilan, čak i u današnjim uslovima visoko likvidan. Podatke smo čuli, treba ih pomenuti još jednom, adekvatnost kapitala iznosi 28% u Srbiji, dok je, recimo, u EU minimum koji je propisan 8%, a naši propisi su rigorozniji, tako da je kod nas propisana norma 12%.
U prvoj polovini ove godine dok su banke u SAD već bile ozbiljno pogođene, naš bankarski sektor ostvario je profit od 300 miliona evra. Kako bi poboljšala poslovanje naših banaka, u situaciji kada postoji kriza likvidnosti u bankarskom sektoru, Narodna banka je donela set mera, pomenuću samo da je povećan dinarski udeo sa 10 na 20% u polaganju devizne obavezne rezerve.
Dakle, svi oni depoziti koji su u evrima dati, 40% se odvaja u obavezne rezerve Narodne banke, od toga ranije je bilo 90% u evrima, a 10% u dinarima, a u protivvrednosti to je sada 80% u evrima, a 20% u dinarima.
Takođe, u bankama je ukinuta obavezna rezerva zbog povlačenja novih sredstava iz inostranstva, a tim merama je oslobođen deo likvidnosti u evrima, oko 350 miliona evra na taj način su banke mogle da koriste u prethodnom periodu i moći će da koriste u narednom periodu. Međutim, predloženim izmenama i dopunama zakona ide se dalje, korak dalje tako što se povećava osigurani nivo depozita sa 3.000 na 50.000 evra. Značaj povećanja osiguranog depozita možemo videti iz činjenice da je 15. oktobra ove godine u bankama u Srbiji bilo 6.305.265 deponenata, pri čemo je 6.291.521 depozit do 50.000 evra. Dakle, manje od pola procenta depozita ukupnih u Srbiji ostaće nepokriveno ovim zakonom.
Treba napomenuti i nije bez značaja to što će ovim zakonom Srbija izjednačiti nivo osiguranog depozita sa onim koji je u okruženju, dakle, u zemljama EU, pa i u onima koje nisu članice EU, a žele to da budu.
Međutim, mnogo važnije od toga, ovim merama, ovim zakonom država Srbija i ovaj parlament šalju poruku građanima Srbije da su njihovi štedni ulozi svetinja, da je to nešto što je zagarantovano, što je bezbedno.
Mi odavde glasajući za ovaj zakon, a ne raspravljajući o bilo čemu što nam padne napamet, šaljemo poruku da nam je stalo da sva sredstva koja građani imaju budu uložena u banke, gde će se sredstva oplođavati, gde će moći da računaju na kamatu koja iznosi od 7 do 11% na godišnjem nivou, dok ona sredstva koja stoje kod njih ili koja se povlače iz banaka realno gledano propadaju.
Značajno je i to što su se zakonom u sistem osiguranja depozita uključuju i preduzetnici i mala i srednja pravna lica. Dopunom Zakona o Agenciji za osiguranje depozita otvaramo prostor za dodatne reakcije države ukoliko stvari krenu nepovoljno. Republika Srbija će moći da, u slučaju kada neka banka zapadne u ozbiljne probleme, otkupom akcija praktično da nacionalizuje tu banku i da spreči eventualne negativne efekte koje bismo mogli da imamo u odnosu na naš bankarski sektor.
Dame i gospodo narodni poslanici, kako svetska, tako i naša ekonomija nalaze se pred ozbiljnim izazovima. Izlaz iz postojećih iskušenja nalazi se u štedljivoj državi i stabilnim finansijama. Ovim setom zakona dodatno se stabilizuje naš finansijski sektor. Dogovorom sa MMF i štedljivim budžetom za 2009. godinu udaramo drugi temelj budućoj stabilnoj ekonomiji Srbije.
Treba da znamo da, ukoliko pretpostavimo da će strane banke sve manje kredita prebacivati u Srbiju zbog svetske ekonomske krize, da su domaći deponenti, budući, mogući, potencijalni, svakako dragocen izvor kreditiranja naših preduzeća i naših građana, što znači da su zamajac privrednog rasta i razvoja, zamajac proizvodnje, te stoga pozivam na odgovornost, pozivam sve narodne poslanike da se, bez obzira kojoj poslaničkoj grupi pripadaju, kojoj stranci pripadaju, izjasne o ovom zakonu glasajući za.
Jer, time mi šaljemo poruku građanima da smo jedinstveni u odbrani njihovih interesa, jedinstveni u odbrani interesa Srbije, a glas za ovaj zakon i za budžet će biti i potvrda da mi mislimo na građane i na njihove interese, a ne na naše partijske interese, tako da vas pozivam da glasate za predložene izmene i dopune zakona. Zahvaljujem.