Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7357">Balint Pastor</a>

Balint Pastor

Savez vojvođanskih Mađara

Govori

Poštovana predsednice, gospođo Udovički, dame i gospodo narodni poslanici, možda će neki reći da je ovaj predlog zakona tehničke prirode. Ja se sa tim iz više razloga ne bih složio, s jedne strane zbog toga što je radna grupa tokom prošle godine, dvadesetočlana grupa, radila oko šest meseci na ovom tekstu predloga zakona.
S druge strane, menja se oko ili blizu 70 članova, od ukupno 139 članova Zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, ali bi se ovaj tekst mogao smatrati na neki način tehničkim izmenama zbog toga što se tiču, pre svega, izbora nacionalnih saveta nacionalnih manjina i onih pitanja koja su u vezi sa registracijom nacionalnih saveta, vođenjem biračkog spiska, organizovanja izbora za izbor nacionalnih saveta nacionalnih manjina itd.
Rekao bih da se ovde ne radi o tehničkim izmenama zakona, nego se menjaju oni delovi zakona koji bi se mogli posmatrati kao procesni delovi Zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, ali se ne dira u taj materijalni deo, pošto Zakon o nacionalnim savetima nacionalnih manjina iz 2009. godine regulišu tri velike oblasti: nadležnosti nacionalnih saveta nacionalnih manjina, izbore, način izbora nacionalnih saveta nacionalnih manjina i finansiranje nacionalnih saveta nacionalnih manjina.
Zbog toga smatram da su ove izmene značajne i bitne, ali da očekujemo još jedne izmene ovog zakona, nadam se do kraja godine, koje mi posmatramo kao mnogo značajnije izmene Zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina nego što su ove, pre svega zato što će se te izmene ticati i nadležnosti nacionalnih saveta nacionalnih manjina, tj. tog materijalnog dela Zakona o nacionalnim savetima.
Treba reći da Republika Srbija spada u države koje poznaju i priznaju kolektivna prava nacionalnih manjina ili nacionalnih zajednica.
Nacionalni saveti nacionalnih manjina nisu novost u pravnom sistemu Republike Srbije. Mnogi govore o tome da je ovaj zakon donet 2009. godine, što je tačno, ali želeo bih podsetiti na to da su nacionalni saveti nacionalnih manjina prvi put formirani na teritoriji Republike Srbije pre 12 godina, 2002. godine, da su nacionalni saveti nacionalnih manjina ustavna kategorija 11 godina, pošto su bila predviđena ustavnim aktima nekadašnje državne zajednice Srbija i Crna Gora, a u Ustavu Republike Srbije oni se spominju od 2006. godine.
Radi se o veoma bitnim telima, organima, pošto i po Zakonu o nacionalnim savetima nacionalnih manjina i po Ustavu Republike Srbije, radi ostvarivanja prava na samoupravu u kulturi, obrazovanju, obaveštavanju i službenoj upotrebi jezika i pisma, pripadnici nacionalnih manjina u Republici Srbiji mogu da izaberu svoje nacionalne savete. U ovim propisima se kaže i da nacionalni savet predstavlja nacionalnu manjinu u oblasti obrazovanja, kulture, obaveštavanja na jeziku nacionalne manjine i službene upotrebe jezika i pisma, učestvuju u procesu odlučivanja ili odlučuje o pitanjima iz tih oblasti i osniva ustanove, privredna društva i druge organizacije iz ovih oblasti.
Ovo je bitno reći zarad javnosti, jer mnogi ljudi u Republici Srbiji ne znaju šta su nacionalni saveti nacionalnih manjina, da li su to državni organi, da li su to udruženja građana, da li su to nekakva druge organizacije ili organizacije drugačijeg tipa. Rekao bih, po našim propisima je tako predviđeno, da su nacionalni saveti najviši organi kulturne autonomije ili samouprave određene nacionalne zajednice nacionalne manjine. Trenutno u Republici Srbiji 19 nacionalnih zajednica je formiralo svoje nacionalne savete i one godinama funkcionišu.
Ne bih želeo da krijem zadovoljstvo zbog toga što je ovaj predlog zakona hronološki treći koji će ovaj saziv Narodne skupštine usvojiti, i to posle Zakona o ministarstvima, što je nužnost u svakom mandatu Narodne skupštine, i Zakona o izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji, koja je bila bitna zbog određenih rokova. Ako izuzmemo ta dva predloga zakona, onda je praktično ovaj zakon koji branite, gospođo Udovički, prvi u ovom sazivu Narodne skupštine u kojoj raspravlja ovaj cenjeni dom.
Možda ću biti malo subjektivan, rekao bih da to nije slučajno. Nije slučajno ni to što je predsednik Vlade Republike Srbije gospodin Vučić u svome ekspozeu posvetio deo nacionalnim savetima nacionalnih manjina i najavio vrlo brzo donošenje ovih izmena zakona, kao i još jedne izmene zakona u bliskoj budućnosti na koje sam malopre aludirao.
Na ovo mi gledamo kao na maksimalno poštovanje našeg koalicionog sporazuma sa SNS i mislim da je veoma dobar signal, ne samo pripadnicima nacionalnih manjina da će Narodna skupština vrlo brzo usvojiti ove izmene zakona, kao i da će se, prema našim nadanjima, vrlo brzo formirati radna grupa koja će izraditi ove druge za nas mnogo značajnije izmene.
Ove izmene i dopune zakona su bile u skupštinskoj proceduri od 18. decembra 2013. godine, ali nisu usvojene zbog raspisivanja i održavanja vanrednih parlamentarnih izbora. Činjenica da su ove izmene već bile u proceduri ne moraju automatski da znače da će među prvima ovaj zakon biti usvojen i zbog toga sam rekao, ovo što sam malopre naglasio, izuzetno je dobro što Narodna skupština već danas raspravlja o ovim izmenama i dopunama zakona.
To je značajno i zbog toga što će se, kao što su već mnogi rekli, vrlo brzo održati izbori za nacionalne savete nacionalnih manjina, tj. u oktobru tekuće godine, zbog toga što ističu četvorogodišnji mandati nacionalnim savetima nacionalnih manjina. Ne bi bilo dobro zbog principa legitimiteta da se produžava mandat nacionalnim savetima kada postoje uslovi da se ovaj zakon usvoji.
Neki su govorili o tome da pripadnici nacionalnih manjina ne prepoznaju nacionalne savete kao bitne organe u ostvarivanju svojih prava. Sa tim se ne bih složio, jer uvek imam problem sa generalizacijama i uvek imam problem kada se kaže da jedna određena grupa ljudi nešto ne prihvata ili nešto prihvata, verovatno ima i ovakvih i onakvih ljudi. Ono što je moje iskustvo jeste da pripadnici nacionalnih manjina, npr. govorim o mađarskoj nacionalnoj zajednici, prepoznaju rad nacionalnog saveta zbog toga što je npr. Nacionalni savet Mađara, privremeni, formiran još 1999. godine, tada kao udruženje građana, a po važećim zakonima imamo nacionalni savet od 2002. godine.
U ovom sazivu je Nacionalni savet Mađara usvojio osam strategija. Na primer – strategiju razvoja obrazovanja, kulture, službene upotrebe jezika, obaveštavanja, obrazovanja odraslih, demografsku strategiju itd. Znači nacionalni savet je za našu nacionalnu zajednicu usvojio strategije iz kojih oblasti, nažalost, čak ni država nema strategije razvoja. Nadam se da će se to u ovom sazivu vrlo brzo promeniti.
Pored toga, Nacionalni savet Mađara dodeljuje iz budžetskih sredstava stipendije studentima i to će doprineti, već sada doprinosi, to mogu da kažem posle četiri godine, kompetitivnosti pripadnika mađarske nacionalne zajednice i time ćemo postići cilj da će više Mađara studirati na fakultetima u Republici Srbiji.
Dobro je što će ovaj zakon, ovaj predlog zakona precizirati određene pojmove i poboljšati zakonski okvir vezano za registraciju nacionalnih saveta, za mandat nacionalnih saveta, za potreban cenzus, za raspisivanje neposrednih izbora za izbor nacionalnih saveta, jer smatram značajnom činjenicom i to da je ogromna većina nacionalnih saveta izabrana na neposrednim izborima. Naravno, ne bih želeo da diskriminišem ni one nacionalne savete koji iz raznih razloga nisu mogli na neposrednim izborima da se konstituišu, nego je to učinjeno putem elektronskih skupština, ali svakako smatram bitnim da je većina formirana na osnovu neposrednih izbora.
Regulišu se pitanja i u vezi rokova, raspuštanja nacionalnog saveta, obrazovanje privremenog organa, upravljanje, u tom slučaju, mandata članova nacionalnih saveta nacionalnih manjina. Ono što je možda najznačajnije jeste regulisanje ažuriranja posebnih biračkih spiskova jer se na tome jako malo radilo u prethodnom periodu. Naravno da je dobro rešenje prema kojem će RIK sprovoditi izbore za nacionalne saveta nacionalnih manjina, a ne tzv. Centralna izbora komisija koja nije imala kapacitete, ni 2010. godine, da kvalitetno izvrši tu nadležnost.
Smatram značajnim i rešenje vezano za biračka mesta da će ovaj zakon uvesti mogućnost da se biračka mesta definišu i otvore i kada na određenom području nema tako velikog broja birača, kako je to predvideo prethodni zakon, i na taj način će svi pripadnici nacionalnih manjina biti u mogućnosti da izaberu svoje nacionalne savete. Kao što rekoh, ove izmene se tiču procesnih pravila iz važećeg Zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina.
Predstoji mnogo ozbiljniji rad na izmenama delova ovog zakona zbog toga što je Ustavni sud 16. januara 2014. ukinuo neke odredbe Zakona o nacionalnim savetima, ali je ujedno Ustavni sud u svom obrazloženju naveo da ta rešenja u drugačijoj pravnoj konstrukciji u skladu sa pravnim shvatanjem Ustavnog suda mogu biti ponovo uspostavljene izmenama i dopunama važećeg zakona.
Mislim da ćemo tu morati zajednički da pronađemo adekvatna rešenja da bismo, s jedne strane, poštovali odluku Ustavnog suda, ali, sa druge strane, omogućili da nacionalni saveti nacionalnih manjina u što većoj meri budu ono što treba da budu po Ustavu i važećim zakonima Republike Srbije, a to je najviši organ kulturne autonomije određene nacionalne manjine ili nacionalne zajednice.
Mi nemamo običaj da komentarišemo odluke Ustavnog suda, ali ne mogu da se suzdržim i da ne kažem da je vrlo interesantna ova odluka Ustavnog suda. Mogao bi da kažem čak, pod znacima navoda, da se ovom odlukom Ustavnog suda krši Ustav, da je sama odluka Ustavnog suda u suprotnosti sa važećim Ustavom Republike Srbije, jer prema članu 20. stav 2. Ustava Republike Srbije dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može se smanjivati. Ako su nacionalni saveti nacionalnih manjina organi kulturne autonomije nacionalnih manjina, ako Republika Srbija poznaje i priznaje kolektivna prava pripadnika nacionalnih manjina, ako pripadnici nacionalnih manjina putem slobodno izabranog nacionalnog saveta vrše određene nadležnosti i sfere obrazovanja, kulture obaveštavanja i službene upotrebe jezika, tj. iz onih oblasti koje su bitne za očuvanje identiteta određene nacionalne zajednice, onda je vrlo čudno ukidanje bilo koje nadležnosti nacionalnog saveta, a to je upravo učinio Ustavni sud 16. januara 2014.
Kao što rekoh, mi ćemo poštovati, naravno, odluku Ustavnog suda. Država će isto tako naravno poštovati odluku Ustavnog suda. Ne preostaje nam ništa drugo nego da poštujući smernice koje su date tom odlukom izmenimo zakon na način da sačuvamo što viće nadležnosti nacionalnih saveta nacionalnih manjina.
S druge strane, bitno je da ni ta odluka Ustavnog suda nije dovela pod znak pitanja osnove kulturne autonomije pošto je ukinuo dva člana Zakona o nacionalnim savetima u potpunosti, i osam članova delimično tj. neke stavove osam članova Zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina.
Da zaključim, mi ćemo naravno podržati ove izmene i dopune zakona. Neću da krijem da smo mi bili konsultovani i tokom predlaganja ovog zakona, već za vreme mandata ove Vlade tako da nismo imali potrebe da podnosimo amandmane na ovaj tekst.
Značajno je što je među prvim zakonima ovaj predlog, kao što rekoh, i nadam se što bržim još jednim izmenama Zakona o nacionalnim savetima. Hvala.
Gospodine predsedavajući, gospodine budući premijeru, dame i gospodo budući ministri, dame i gospodo narodni poslanici, odmah u prvoj rečenici želim da kažem da će narodni poslanici SVM glasati za izbor Vlade gospodina Vučića. Veoma nam je drago što smo prvi put posle dužeg vremena čuli ekspoze koji je celovit plan i program buduće Vlade Republike Srbije, koji nije samo forma, već je pravi program sa najkonkretnijim merama za sledeće četiri godine. To je jedan od razloga zbog kojeg će naši poslanici danas glasati za izbor nove Vlade Republike Srbije.
Drugi razlog se ogleda u tome što smo mi odmah nakon raspisivanja republičkih prevremenih izbora hrabro, iskreno i otvoreno rekli da je naša namera da, u slučaju postizanja dobrog izbornog rezultata SVM, budemo partner onoj stranci koja će nesumnjivo osvojiti najviše glasova i koja će nesumnjivo biti u poziciji da formira novu Vladu, a to je SNS. Trebalo je hrabrosti za te rečenice, ali mislim da se hrabrost i poštenje isplati.
Ne bih sada koristio vreme da hvalim sopstvenu stranku, ali želim da hvalim birače, pošto smo dobili 75.294 glasa, a to je za 10% više nego što smo dobili 2012. godine. Zbog toga želim da se zahvalim svim građanima koji su nam ukazali poverenje i koji su podržali naše namere i naša programska opredeljenja. Mi smo poslanička grupa koja je udvostručila broj poslanika od 2007. godine zahvaljujući poverenju birača građana Republike Srbije i na svim dosadašnjim izborima od 2007. godine smo samostalno nastupali na izborima, jer smo mislili da je to najpoštenije.
Smatramo da treba da damo doprinos, koliko je to moguće, izgrađivanju jedne, upotrebiću sintagmu koju je i budući premijer vrlo često izgovarao ovde u Narodnoj skupštini, a i mi smo to prvi put 2012. godine izgovorili, šta više, to je bio naš izborni slogan, a to je – normalna, pristojna Srbija. Želimo na tome da radimo. Želimo da budemo partneri u postizanju tog nimalo jednostavnog cilja. Smatramo da političare napokon u Srbiji treba da krasi hrabrost, iskrenost i otvorenost. Ono što mi možemo ponuditi jeste ozbiljnost i doslednost.
Mi smo danas pre podne potpisali koalicioni sporazum sa SNS. Ne zbog toga što nemamo poverenje u naše buduće partnere, nego, znate, mi Mađari smo malo kruti, formalisti, volimo da stavimo na papir zajedničke namere i volimo da to objavimo da bi građani znali zbog čega ćemo mi podržavati ovu Vladu. To nisu funkcije. Želim zbog javnosti da kažem i ovde u parlamentu, a ne samo u nekim izjavama, da mi nismo tražili ni jedno ministarsko mesto, ni jedno potpredsedničko mesto, ne zbog toga što bežimo od odgovornosti, nego zbog toga što smatramo da to nije pošteno kada je jedna stranka dobila natpolovičnu većinu glasova birača Republike Srbije. Ali, imaćemo državne sekretare u onim resorima za koje smo rekli prethodnih nedelja, upravo zbog toga da bismo pokazali i dokazali da želimo da preuzmemo na sebe deo odgovornosti i da želimo da budemo deo tima koji će sprovoditi ovaj program koji smo čuli i koji je prepun nimalo popularnih mera. Mi ćemo preuzeti deo odgovornosti u skladu sa našom veličinom ili u skladu sa merom podrške koju smo dobili od građana na izborima 16. marta.
Mi smo i u prethodnim godinama, u prethodne dve godine dobro sarađivali, bez obzira što smo bili jedna opoziciona poslanička grupa. Želeo bih da spomenem samo dve konkretne stvari, dva zajednička dostignuća.
Prvi se odnosi na snižavanje limita kod tzv. sitnih krađa. Mislim da je to značajno za sve građane Republike Srbije. Drugo, programsko opredeljenje koje smo uspeli da realizujemo u prethodnom mandatu jeste donošenje, ovde u Narodnoj skupštini odluke, ili deklaracije tačnije, o osudi akata protiv civilnog mađarskog stanovništva 1944. i 1945. godine. Tu zaslugu treba pripisati SNS sa kojom smo mi zajednički podneli ovaj dokument, ali svakako kod ove teme, pored imena gospodina Vučića, treba svakako spomenuti prethodnog premijera, gospodina Dačića i naravno predsednika Republike, gospodina Nikolića.
Ako smo tako uspeli da sarađujemo i ako smo uspeli u prošlom mandatu da realizujemo ove dve krucijalne važne stvari, a bilo ih je još, onda sam ubeđen da ćemo tu saradnju moći još efikasnije i efektivnije da nastavimo kada ćemo biti partneri u zajedničkoj Vladi.
Mi smo se vrlo brzo dogovorili prethodnih nedelja. Mi smo bili stranka koja nije stigla na te razgovore, pre svega sa listom funkcija i želja, nego sa listom programskih opredeljenja za koje smo želeli da budu prihvatljivi, ili prihvatljiva i za SNS, odnosno sve stranke koje će činiti buduću Vladu Republike Srbije.
Te bih prioritete podelio u tri grupe. Prva se odnosi na programske ciljeve koji su zajednički za sve građane Republike Srbije, bez obzira na nacionalnu ili geografsku pripadnost. Tu su pitanja vezana za poljoprivredu, socijalne teme, kapitalne investicije, razvoj infrastrukture, podizanje nivoa usluga u zdravstvu, itd.
Druga grupacija se odnosi na specifične manjinske teme. Veoma je značajno što je mandatar rekao i u svom ekspozeu da će među prvim zakonskim predlozima koji će stići u Narodnu skupštinu biti Predlog izmena i dopuna Zakona o nacionalnim savetima, da bi se izbori za nacionalne savete mogli sprovesti u što kraćem vremenskom periodu, zbog jednostavne činjenice što tim veoma značajnim telima manjinske samouprave mandati ističu u julu tekuće godine.
Ali je još jednu stvar rekao mandatar i to je isto za nas izuzetno bitno, to su još jedne izmene Zakona o nacionalnim savetima do kraja godine. Da bismo s jedne strane ispoštovali odluku Ustavnog suda koju moramo da poštujemo, bez obzira na naša subjektivna razmišljanja vezano za tu odluku i za neke druge odluke Ustavnog suda Srbije. Izmene bi s jedne strane poštovale tu odluku, a sa druge strane ipak omogućile da preformulacijom određenih odredbi. Te izmene ne snižavaju dostignuti nivo manjinskih prava pripadnika nacionalnih manjina, jer bi to bilo u suprotnosti sa Ustavom Republike Srbije.
Treća grupacija pitanja se odnosi na Vojvodinu, na položaj AP Vojvodine. Ne želim da govorim o konkretnim temama. Ne želim da govorim o konkretnim programskim opredeljenjima zbog toga što će taj naš dogovor, taj naš sporazum biti dostupan javnosti već sutra. Mislim da svi mi možemo biti ponosni na to da smo postigli sporazum i dogovor u vezi tih programskih opredeljenja.
U vezi funkcija, želeo bih da kažem još jednu stvar, pošto je bilo dosta spekulacija, ne baš najdobronamernijih, u vezi javnih preduzeća. Nadam se da niko ozbiljan, da niko u ovoj državi ne misli ozbiljno da će baš SVM biti stranka koja će tražiti direktorska mesta ili mesta u upravnim odborima, u javnim preduzećima. To nikad nismo tražili, nismo ni sada, nećemo ni u budućnosti.
Ali, jedna stvar je bitna. Prethodnih 25 godina se skoro ništa nije učinilo, ili barem ta stremljenja nisu dovela do nekih ozbiljnijih rezultata povodom zapošljavanja pripadnika nacionalnih manjina u javnom sektoru. Tu mislim i na sudove i na javna tužilaštva i na policiju i na javna preduzeća, velike javne sisteme.
Prema našem Ustavu, pri zapošljavanju u javnom sektoru, treba da se vodi računa o nacionalnoj strukturi i odgovarajućoj zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina. Mi, jednostavno, želimo postići da, na primer, u Pošti, u „Elektroprivredi Srbije“, na lokalu, rade ljudi sa kojima građani, pripadnici nacionalnih manjina, mogu komunicirati na maternjem jeziku. Mislim da to nije puno, to je u skladu sa našim najvišim pravnim aktom i to ne možemo postići, izuzev ako smo deo sistema i to je razlog zbog kojeg želimo da razmišljamo i o tim javnim preduzećima. Ni jednu funkciju nismo tražili u tim javnim preduzećima, niti nam pada na pamet da to činimo.
Mi želimo da damo skroman stručni doprinos poboljšanju atmosfere u Srbiji, realizaciji ovih programskih opredeljenja. Želeo bih da kažem da smo veoma srećni što je budući premijer spomenuo i rokove vezano za postizanje određenih ciljeva iz ekspozea. Tačno znamo koji predlozi, zakoni će stići u narednim mesecima.
Mi smo više puta isticali u prethodnim godinama da je Vlada u obavezi da Narodnoj skupštini dostavlja plan zakonodavne aktivnosti. To nikada nije činjeno, a sada smo iz ekspozea saznali barem za sledeći period, do kraja godine kada se šta može očekivati. Postoji tu jako puno sitnih stvari. Te stvari su sitne za državu, ali su izuzetno bitne za građane Republike Srbije, i vezano za poljoprivredu, i vezano za socijalnu zaštitu, i vezano za neke ostale sfere ili teme.
To neću sada da spominjem, ali sam siguran da ćemo uspeti u narednom mandatnom periodu da o tim pitanjima ne samo razgovaramo jer smo to već učinili, nego i da rešavamo i te probleme koji su značajni. Na prvi pogled se čini da nisu baš najznačajniji, za Vladu Republike Srbije, ali za građane su i te kako značajne, a zbog toga treba da budu značajne i za Vladu Republike Srbije.
Na samom kraju mog izlaganja bih želeo da kažem dve stvari. Prva stvar se odnosi na to da je do sada postojala praksa da nova Vlada iz skupštinske procedure povlači automatski sve predloge zakona prethodne Vlade. Mislim da bi sa tom praksom trebalo prekinuti i da bi Narodna skupština mogla da radi odmah nakon prvomajskih praznika.
Najdobronamerniji predlog je da se iz procedure ne povlače barem oni predlozi zakona koji su nesporni, koji su tehničke prirode i oni predlozi zakona koji se odnose na potvrđivanje međunarodnih sporazuma, jer tu treba da postoji kontinuitet. Ako su ti sporazumi prvo parafirani, a nakon toga potpisani. Ako se nalaze u skupštinskoj proceduri, mislim da nema razloga za njihovim povlačenjem iz procedure. Odmah nakon prvomajskih praznika bi Narodna skupština na sledećoj sednici mogla da potvrdi te međunarodne sporazume.
Na kraju želim da poželim uspeha svim budućim članovima Vlade Republike Srbije. Želeo bih da istaknem one članove buduće Vlade koji će po nama imati najteži posao. Tu neću spominjati ekonomsku sferu, jer je apsolutno to najkomplikovanije. Želim da poželim uspeha pored premijera i gospođi Kori Udovički. U njen mandat će spadati i manjinska prava, a spremni smo i da pomognemo i budemo konstruktivni. Želim da poželim dobru saradnju sa nama i mnogo uspeha danas još koleginici Snežani Bogosavljević Bošković. Na nas uvek možete računati. I gospodinu Srđanu Verbiću, pošto je za nas prosveta, obrazovanje od izuzetnog značaja i spremni smo na saradnju, sa gospodinom Tasovcem ćemo na pitanjima kulture i informisanja nastaviti saradnju. Gospodine Vučiću, hvala vam na ozbiljnom pristupu i želim puno uspeha novoj Vladi Republike Srbije.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, poslanička grupa SVM će podržati kandidaturu gospođe Maje Gojković za predsednika Narodne skupštine. Mi smo to već juče učinili potpisima.
Razlog je veoma jednostavan. Mi smo od 2007. godine glasali za svakog kandidata za predsednika Narodne skupštine iza koga je stajala dovoljna većina za izbor. Glasali smo za izbor gospodina Dulića, iako smo bili opoziciona poslanička grupa. Glasali smo za izbor gospođe Slavice Đukić Dejanović i nismo se pokajali zbog toga. Glasali smo za izbor gospodina Nebojše Stefanovića. Danas ćemo glasati za izbor gospođe Maje Gojković.
Smatramo da u vezi izbora predsednika Narodne skupštine treba da postoji što veći konsenzus i predsednik Narodne skupštine treba da bude prvi među jednakima. To ne znači da je i odgovornost jednaka. Naravno da je odgovornost svagdašnjeg predsednika Narodne skupštine najveća, sa jedne strane, zbog toga što je predsednik Narodne skupštine drugi čovek, druga osoba u državi po našem Ustavu posle predsednika Republike, a sa druge strane, to je značajna funkcija zbog toga što je, po najvišem pravnom aktu Srbije, Narodna skupština najviše predstavničko telo i nosilac ustavotvorne i zakonodavne vlasti u Srbiji.
Nažalost, Narodna skupština je još uvek jedini nosilac zakonodavne vlasti u Republici Srbiji i to će tako ostati sve dok je na snazi ovaj Ustav Republike Srbije.
Naravno, značajna je i kontrolna uloga, ali mislim da je najznačajnija predstavnička uloga. Ako predlažemo zakone, ako ulažemo amandmane, ako diskutujemo o predlozima zakona i drugih akata, onda mi to činimo na način da predstavljamo građane Republike Srbije.
Odgovornost predsednika Narodne skupštine je velika i zbog toga što od te osobe zavisi kako će se u praksi manifestovati kontrolna ili nadzorna uloga Narodne skupštine Republike Srbije. Svi smo obećavali, odnosno svi predsednici su obećavali do sada da će u fokusu njihovog rada biti jačanje kontrolne ili nadzorne uloge Narodne skupštine. Moram da priznam da nismo puno postizali u prethodnim mandatima, što se toga tiče.
Ne spadam među poslanike koji smatraju da je parlament najviši organ u Republici Srbiji. To jednostavno ne može da bude tako po Ustavu, pošto je kod nas državna vlast organizovana po parlamentarnom sistemu, a ne po skupštinskom sistemu. Postoji podela vlasti, ne postoji sistem jedinstva vlasti. To znači, da po toj gipkoj podeli vlasti treba da postoje međusobni odnosi i međusobni uticaj Narodne skupštine sa jedne i Vlade Srbije, sa druge strane.
Kao što znamo Narodna skupština bira Vladu i zbog toga je i kontroliše, a Vlada pod određenim uslovima može da zatraži raspuštanje Narodne skupštine, što smo ne tako davno i u praksi videli. Tako da taj međusobni odnos, ti međusobni uticaji treba da postoje i treba da funkcionišu u praksi.
Mislim gospođo Gojković, da je pred vama sada jedna ogromna šansa, pošto ćete biti izabrani većinom sa kakvom nije bio biran ni jedan vaš prethodnik. Mislim da će tu biti drugi po masivnosti podrške Dragan Maršićanin, koji je izabran sa jednom dosta masivnom većinom krajem 2000. godine, ali do sada niko nije bio izabran sa većinom od možda i više od 200 narodnih poslanika.
To je jedna velika obaveza, to je jedna velika odgovornost za vas, a sa druge strane sada bi trebalo pokazati da Narodna skupština vrši svoje nadležnosti. Sada bi trebalo pokazati na delu da kontroliše Vladu Narodna skupština. Tu nemam nekih preterano velikih iluzija. Meni je ovo četvrti mandat u Narodnoj skupštini. Ali, ako ćemo uspeti da postignemo mali boljitak u odnosu na prethodne sazive, onda smo već dosta veliku stvar postigli i narodni poslanici Saveza vojvođanskih Mađara će vama pomoći u tom radu koliko god mi to možemo učiniti i na nas kao konstruktivnu poslaničku grupu možete svakako da računate.
Mislim da su najvažnije tri osobine za predsednika, za svagdašnjeg predsednika Narodne skupštine, odnosno tri činioca su bitna. Kao prvo, predsednik Narodne skupštine pre svega i prvenstveno treba da ima autoritet u svojoj stranci i svojoj poslaničkoj grupi. Ako toga nema, bez obzira na stranačke funkcije, onda kandidat za predsednika Narodne skupštine ne može da bude uspešan narodni poslanik i mislim da vi ovaj uslov ispunjavate.
Sa druge strane, treba da postoji iskustvo, parlamentarno iskustvo. U ovom sazivu Narodne skupštine ima više od 110 narodnih poslanika koji su prvi put birani na ovu funkciju i ima samo nekoliko desetina narodnih poslanika kojima je ovo četvrti, peti, šesti mandat i vi spadate među te narodne poslanike, ako računamo i parlament Srbije i parlament nekadašnje Jugoslavije, Srbije i Crne Gore, itd.
Sa treće strane, kandidat za predsednika Narodne skupštine treba da bude ambiciozna ličnost, jer bez toga ne može da bude uspešan u ovom radu. Kao što rekoh, mi nemamo tu nekih preteranih iluzija vezano za sve ovo što sam rekao, naravno da je parlament u Srbiji u krizi kao što je ta institucija u krizi u skoro svakoj državi sveta, jer se parlament doživljava kao neka preglomazna institucija koja je neefikasna i koja ne radi ništa dobro za narod i za državu. Naravno, to ne sme da bude tako, rekao sam, nemam tu preterano velikih iluzija u smislu da će se sada nešto iz korena promeniti, što se tiče doživljaja Narodne skupštine od strane građana Republike Srbije, ali ako ćete vi biti uspešan predsednik Narodne skupštine, ako će se stvari ovde odvijati u dogovoru sa poslaničkim grupama, onda ćemo svi mi zajedno učiniti jedan veliki korak ka tome da ugled Narodne skupštine bude malo drugačiji nego kakav je sada.
Želim vam uspeha unapred na ovoj značajnoj funkciji. Nadam se u interesu svih nas da će Narodna skupština u sledećim godinama biti predstavnički organ u svakom pogledu te reči i nosilac ustavotvorne i zakonodavne vlasti. Hvala.
Dame i gospodo članovi Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, jeste da je razbijena ova kamerna atmosfera, ali ne bih da izlažem političke memoare, nisam još u tim godinama, nego bih postavio konkretna pitanja predsedniku Vlade i prvom potpredsedniku Vlade. Ovo pitanje će se ticati Sporazuma o stabilizaciji i asocijaciji.
Znam da nisu ove stranke bile na vlasti kada je taj sporazum potpisan 2008. godine, odnosno nisu sve stranke iz današnje vlasti bile u toj vlasti i znam da niko od sadašnjih ministara tada 2008. godine nije mahao naliv perom, ali mislim da pitanja treba postaviti čelnicima sadašnje Vlade zbog toga što bi nešto trebalo uraditi povodom ovih pitanja.
Naime, na prvi pogled se može pomisliti da se radi o pitanjima iz oblasti poljoprivrede, ali se radi o strateškim pitanjima, o političkim pitanjima. Premijer je malo pre rekao da je poljoprivredna kapitalna grana u Republici Srbiji i upravo zbog toga bih želeo da pitam predsednika i prvog potpredsednika Vlade šta žele da učine, šta je politika Vlade povodom činjenice da po ovom Sporazumu, član 63. Sporazuma o stabilizaciji i asocijaciji, državljani EU, državljani država članica EU od 1. septembra 2017. godine mogu da stiču pravo svojine nad poljoprivrednim zemljištem u Republici Srbiji pod kojima to mogu učiniti i državljani Republike Srbije. Ni jedna država koja je želela da postane članica EU to nije dopustila državljanima država članica EU nekoliko godina pred pristupanje EU, nego su to učinili nekoliko godina nakon punopravnog članstva. Izneo bih samo nekoliko primera.
Republika Češka je ispregovarala taj sporazum o stabilizaciji i pridruživanju da tu mogućnost mogu da stiču državljani EU 10 godina nakon pristupanja Republike Češke EU, u Poljskoj 12 godina, u Letoniji, Litvaniji, Mađarskoj, Slovačkoj 10 godina, u Sloveniji sedam godina itd.
Mislim da još uvek ima mogućnosti da se ovo konkretno rešenje izmeni, ne revizijom Sporazuma o stabilizaciji i asocijaciji, nego izmenama određenih zakona Republike Srbije, pre svega tu mislim na Zakon o poljoprivrednom zemljištu Republike Srbije i u skladu sa tim postavljam pitanje. Hvala.
Naravno, nismo ni mislili da bi to bilo lako i naravno da nismo i ne bismo predlagali izmenu tog Sporazuma, jer bi to iziskivalo toliko dugotrajne i komplikovane procedure i ratifikacije tih sporazuma u svim nacionalnim parlamentima država članica EU, kao u Evropskom parlamentu, da to jednostavno ne bi bilo moguće i ne bi bilo celishodno.
Mislimo da postoji rešenje i pitanje se odnosilo na to da li Vlada uopšte razmišlja o tom rešenju i o tome kako bi se mogao postići krajnji cilj. Krajnji cilj je da našim poljoprivrednim proizvođačima omogućimo da žive od poljoprivrede na način kako su to činili njihovi preci na teritoriji čitave Republike Srbije. Mislim da tu ima raznih iskustava i u uporednom pravu i da bi trebalo poći od tih uporednih iskustava.
Po SVM tu treba predvideti da poljoprivredno zemljište može da kupuje samo neko ko je registrovani poljoprivredni proizvođač, ko ima prebivalište, određeni broj godina na području katastarske opštine itd. Mislimo da je ovo pitanje eventualno moguće rešiti samo na način da se te izmene odnose i na domaće državljane. Znam da onda otvaramo novo pitanje i to treba uraditi u skladu sa Ustavom Republike Srbije, jer nije jednostavno ograničavati domaće državljane da kupuju poljoprivredno zemljište, ali smatramo da postoji rešenje. To rešenje se verovatno neće svideti tajkunima i još nekim kategorijama stanovništva, ali mislimo da je došlo vreme u kojem u Republici Srbiji poljoprivredno zemljište mogu da kupuju samo subjekti koji se bave poljoprivredom, bez obzira da li se radi o domaćim ili o stranim državljanima.
Ukoliko pokušavamo rešavati ili rešiti stvar na takav način, i ako blagovremeno razgovaramo sa državama članicama EU i sa Evropskom komisijom o tim modalitetima i upravo zbog toga pokrećemo ovako „rano ovo pitanje“ da bi bilo vremena za to, onda smo mi ubeđeni da se može naći rešenje. Naravno da neki subjekt koji kupi poljoprivredno zemljište u Srbiji neće odneti to zemljište na Mars. Naravno da neće. Ali je evidentno da je poljoprivredno zemljište u Republici Srbiji višestruko jeftinije nego što je u većini država članica EU i ukoliko se liberalizuje tržište na takav način tako rano onda ćemo mi onemogućiti ljude koji se generacijama bave poljoprivredom da to čine i u budućnosti.
Zbog toga molim predstavnike Vlade Republike Srbije da zajednički u razgovorima sa državama članicama EU i Evropskom komisijom iznađemo blagovremeno rešenje na ovaj problem. Hvala.
Meni je najbitnije što smo dobili odgovor u smislu da će Vlada učiniti sve da iznađe rešenje za ovaj problem. Spremni smo kao opoziciona stranka da damo doprinos rešavanju i ovog problema i svih drugih. Znam da poljoprivredni proizvođači imaju i drugih problema koji su danas možda veći ili se čini da su veći nego što je ovaj koji će nastati tek za tri ili četiri godine, ali mislio sam da ne bi bilo korektno pokretati ta pitanja vezana za poljoprivredu pošto ministar poljoprivrede trenutno nije prisutan, a imamo dobru saradnju, komunikaciju sa njim, tako da ćemo u dogovoru sa njim pokretati i ostala pitanja vezana za poljoprivredu, a njemu ćemo prezentovati neka rešenja, odnosno naše predloge u vezi ovih pitanja koje sam pokretao.
Trenutno analiziramo uporednu praksu svih država članica EU, a ne samo Mađarske. Slažem se da mađarski zakon o poljoprivrednom zemljištu može da služi kao primer, odnosno neka rešenja iz tog zakona i Republici Srbiji. Želimo na sveobuhvatniji način da sagledamo tu problematiku i da vidimo kako su ostale zemlje uredile ovu oblast.
Sada možemo razgovarati o tome i polemisati kakva je cena hektara u Srbiji. Slažem se da je cena malo skočila poslednjih meseci, poslednjih godinu dana, ali treba uzeti u obzir činjenicu da, kao što znate, na pojedinim područjima RS, pre svega AP Vojvodini, kvalitet poljoprivrednog zemljišta je mnogo bolji nego u većini država članica EU i zbog toga mislim da je taj skok cene u neku ruku i opravdan.
Ali, još uvek smatram da, ukoliko ne bismo uspeli da rešimo ovo pitanje, da pod znacima nelojalna konkurencija bi uništila naše poljoprivredne proizvođače. Ni ja nisam krivio ni jednu prethodnu vlast, ni jednu političku stranku za ovakvo rešenje iz Sporazuma o stabilizaciji i asocijaciji, samo sam ukazao na problem i nadam se da sve političke stranke, sve parlamentarne stranke smatraju da treba zaštiti domaćeg poljoprivrednog proizvođača i naravno, da ne dovodimo u pitanje važnost, prioritet, pristupanja…
(Predsednik: Vreme.)
…naše države EU, ali u sledećim godinama pregovaranja taj cilj treba postići na način da to u što većoj meri bude u interesu tzv. običnih ljudi, građana Republike Srbije. Hvala.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, poslanička grupa SVM je podnela amandman u vezi nastavka izgradnje zgrade Narodnog pozorišta u Subotici.
Molim vas, gospodine ministre, da obratite pažnju na ovo što ću vam govoriti, jer očekujem odgovor, očekujem da obrazložite zbog čega je odbijen ovaj naš amandman i nadam se da će taj vaš usmeni odgovor biti uverljiviji nego što je ovaj u pisanoj formi, koji smo dobili pre neki dan.
Isto tako, molim i kolege narodne poslanike da me saslušaju i da podrže ovaj naš amandman, koji se tiče kulture, koji se tiče nastavka i završetka izgradnje zgrade Narodnog pozorišta u Subotici.
Ta zgrada u Subotici je izgrađena daleke 1854. godine. Godine 1904. je rekonstruisana, 1915. godine je delimično stradala u požaru, 1926. godine je ponovo rekonstruisana, ali je 2006, 2007. godine, nažalost, jedina mogućnost bila da se ta zgrada praktično izgradi ponovo, počevši od temelja, jer je sama zgrada bila u tako lošem stanju godinama i decenijama unazad da više nije bilo moguće da se u toj formi i na taj način očuva.
Verovatno znate, gospodine ministre, verovatno se videli, ako ne uživo, onda na starim razglednicama, fotografijama iz Subotice, tu zgradu sa korintskim stubovima. To je jedan od simbola grada Subotice. Nama Subotičanima izuzetno teško pada što već godinama imamo u samom centru našeg grada jedan nezavršeni objekat, jednu praktično betonsku konstrukciju.
Dvadeset i prvog decembra 2006. godine je potpisan ugovor o zajedničkom finansiranju adaptacije, rekonstrukcije i dogradnje zgrade Narodnog pozorišta, Narodnog kazališta, Nepszinhaz u Subotici. Držim u ruci ovaj ugovor od 21. decembra 2006. godine. Ovo je tzv. trojni ugovor, u smislu da se Republička Vlada obavezala da će finansirati 45% troškova izgradnje, da će obezbediti 45% troškova izgradnje zgrade Narodnog pozorišta u Subotici, isto toliko pokrajinska Vlada, tada Izvršno veće, i 10% opština, danas grad Subotica.
Želim da vas podsetim, gospodine ministre, da su svi ministri kulture od tada izjavljivali, ne samo u Subotici, nego i ovde u Beogradu, da je izgradnja, rekonstrukcija, adaptacija zgrade Narodnog pozorišta u Subotici prvorazredni projekat od nacionalnog značaja i da nosi u sebi najvišu važnost za svagdašnje Ministarstvo kulture. Želim da vas podsetim, gospodine ministre, da smo mi, da je Republika Srbija za ovih sedam godina, od kada je ovaj ugovor na snazi, imala šest ministara kulture i da su svi govorili o tome da je izgradnja i završetak izgradnje zgrade Narodnog pozorišta u Subotici projekat od nacionalnog državnog značaja. Prvo je bio gospodin Dragan Kojadinović, pa je bio gospodin Vojislav Brajović, njega je sledio gospodin Nebojša Bradić, posle njega gospodin Predrag Marković je bio ministar kulture, pa Bratislav Petković, a danas Ivan Tasovac. Svi oni su naznačavali i davali na značaju ovom projektu.
Bez obzira na ovo što sam izneo, od 2009. godine, Republička Vlada nije davala ni jedan jedini dinar za izgradnju ovog objekta. Do tada, od 2006. do 2009. godine je Republika obezbedila 229 miliona dinara ukupno, AP Vojvodina 243 miliona dinara. Kao što rekoh, ovaj ugovor je važeći ugovor.
Znam da u ovoj državi imamo problem sa poštovanjem Ustava, sa implementacijom i sprovođenjem zakona, znam da ima manjkavosti vezano za ostvarenje načela vladine prava i pravne države, ali mislim da je stvarno skandalozno da postoji ugovor čiji je potpisnik i Vlada Republike Srbije, a da u prethodnih pet godina ni jedan jedini dinar nije obezbeđen za izgradnju ove zgrade, ovog objekta i da se Republika Srbija ponaša kao da nema ovog ugovora ili kao da je čitav ovaj projekat završen, a mi Subotičani, ne samo Subotičani, moramo da trpimo tu betonsku konstrukciju u samom centru grada.
Kao što znate, verovatno znate, pozorište u Subotici ima tradiciju dužu od 200 godina. U Subotici postoji drama na srpskom jeziku, drama na mađarskom jeziku u Narodnom pozorištu. Lično se zalažem za formiranje i drame na hrvatskom jeziku, jer je to u tradiciji našeg grada.
Narodno pozorište i ovi ansambli i ove drame funkcionišu i bez zgrade. Bez obzira što moraju da funkcionišu u neljudskim uslovima, vraćaju se u Suboticu, vraćaju se u Srbiju, sa prestižnim nagradama sa međunarodnih pozorišnih festivala.
Mislim da bi bilo dobro, gospodine ministre, da objasnite zbog čega Vlada Republike Srbije smatra da ovaj ugovor koji držim u ruci ne postoji. Ja želim da citiram neke odredbe ovog ugovora. Na primer: „Ugovorne strane su se u članu 2. ovog ugovora obavezale da zajednički obezbede finansijska sredstva potrebna za realizaciju i završetak adaptacije rekonstrukcije i dogradnje Narodnog pozorišta u sledećim procentima: 45% Vlada, 45% Izvršno veće, danas Vlada Vojvodine i 10% opština, danas grad Subotica“.
U članu 3. se kaže da su ugovorne strane utvrdile obavezu da će za realizaciju navedenog ugovora obezbediti kontinuiranu dinamiku izgradnje objekta u čijem cilju će blagovremeno planirati i donositi odgovarajuće odluke na obezbeđenju finansijskih sredstava tokom planiranog perioda realizacije i završetka objekta. Naglašavam i podvlačim reči – završetka objekta.
Mi smo predložili obezbeđivanje stope 10 miliona dinara iz budžeta za narednu godinu Republike Srbije. Smatrali smo da je taj iznos realan, s jedne strane, a s druge strane gospodin Pajtić je pre nekoliko meseci obećao u Subotici da će se iz budžeta AP Vojvodine obezbediti 150 miliona dinara u 2014. godini za izgradnju zgrade Narodnog pozorišta u Subotici. Neka sredstva su već i stigla i nastavljena je gradnja u Subotici, ali ta sredstva nisu dovoljna, s jedne strane. S druge strane, opet naglašavam, i Republika Srbija ima ugovorne obaveze, a taj ugovor je na snazi i, nažalost, nije još u potpunosti realizovan, daleko od toga.
Razmišljali smo da li bi bilo dobro eventualno da stavimo neki drugi iznos. Ali, mislili smo da će Vlada, odnosno Ministarstvo finansija, verovatno reagovati, da će početi nekakvi razgovori.
Ja ne bih tu da se cenkam i ne bih Skupštinu pretvarao u pijacu, ali ukoliko Vlada smatra da je ovaj iznos previsok, mi možemo da damo ispravku amandmana. Možemo postići nekakav dogovor, neka to bude 70, 100 miliona, koliko Ministarstvo smatra da je realno, ali ipak posle pet godina bilo bi dobro da Vlada nastavlja sa izvršavanjem svojih ugovornih obaveza.
Vi ste u mišljenju, odnosno Vlada Republike Srbije je u mišljenju povodom našeg amandmana istakla da su planirana sredstva isključivo namenjena za izmirenje preostalih ugovornih obaveza iz sredstava Nacionalnog investicionog plana i da izuzev započetih projekata, na ovoj ekonomskoj klasifikaciji nema raspoloživih sredstava za nove projekte. Apsolutno ne razumem ovo obrazloženje, pošto se ne radi o novom projektu. Radi se o projektu koji je započet sredstvima Nacionalnog investicionog plana. Ta sredstva su stizala dve, tri godine i pet godina nema ni traga ni glasa od tih sredstava.
Vi ste naveli, gospodine ministre, da je u 2009. godini izvršena primopredaja radova, ispostavljena i isplaćena okončana situacija, čime je ugovorna obaveza u potpunosti isplaćena i završena prva faza izgradnje.
Kao što vidite, a ja sam citirao i odredbe ugovora, nema ni govora o tome da su obaveze Vlade Republike Srbije prestale završetkom prve faze izgradnje te zgrade. Jednostavno, to ne bi bilo prirodno, to ne bi bilo normalno, jer se tu ugovor odnosi na čitav projekat i na snazi je do završetka tih radova.
Predložili smo da se ta sredstva uzmu, odnosno obezbede ne iz sredstava Ministarstva kulture, nego iz sredstava Ministarstva za lokalnu samoupravu i regionalni razvoj, zbog toga što su kod njih predviđena sredstava, u tom ministarstvu su predviđena sredstva za završetak započetih projekata.
Ne mogu da se složim, gospodine ministre sa vama, da nema sredstava za ovu namenu, pošto se u budžetu vidi, a to smo naveli i u obrazloženju našeg amandmana, da su predviđena sredstva za završetak započetih projekata u visini od milijardu i 600 miliona dinara, da deo sredstava ove aproprijacije u iznosu od 763 miliona dinara namenjena su za kapitalni projekat M1.11 Kragujevac-Batočina, što znači da još uvek ostaje oko 838 miliona dinara, koji nisu predviđeni ni za jedan konkretan projekat. Možda ta sredstva imaju svoje mesto, ali to se apsolutno ne vidi iz Predloga budžeta.
Molim, gospodine ministre, da mi date odgovor sa prve strane, koji je upotrebljiv, a ne ovakav kakav je Vlada dostavila u mišljenju povodom amandmana. S druge strane, ako još ima prostora, a nadam se da ima, predlažem vam da vidimo da li je ovaj iznos realan ili treba da se koriguje, modifikuje, da stavimo neki drugi iznos, ali bi bilo izuzetno važno da se nastavi sa izgradnjom zgrade Narodnog pozorišta u Subotici. Mislim da to zaslužuju ne samo Subotičani, nego kultura u Republici Srbiji kao državi. S treće strane, želeo bih da apelujem na uvažene kolege, bez obzira na političku pripadnost i na sve poslaničke grupe da u danu za glasanje podrže ovaj amandman u interesu razvijanja kulture u Republici Srbiji. Hvala.
Gospodine ministre, ja ne mogu da budem zadovoljan ovim odgovorom zbog toga što iz ovog ugovora proizlazi da Republika Srbija ima obaveze povodom ovog pitanja.
Naravno, znam, to sam maločas spomenuo, da AP Vojvodina treba da izvrši svoj deo obaveze i to i čini. Bez obzira na tešku finansijsku situaciju u Vojvodini, ne bih da ponavljam sve one argumente koje smo iznosili prethodnih godina, pa i juče, bez obzira na nepoštovanje ustavne garancije, vezano za finansiranje AP Vojvodine, Fond za kapitalna ulaganja AP Vojvodine, je obezbeđivao sredstva svih ovih godina za izgradnju i završetak tog objekta. To je činio u skladu sa svojim mogućnostima i grad Subotica. Tu isključivo Vlada Republike Srbije, ne ova, nego ni prethodna nije obezbeđivala sredstva nije izvršavala svoje ugovorne obaveze.
Meni je drago što ministar kulture Srbije i pokrajinski sekretar za kulturu sarađuju. To je od izuzetne važnosti. To bi trebalo da bude tako i trebalo bi da se podrazumeva. Nažalost, ne podrazumeva se u odnosu na sve resore, ali to neće, gospodine ministre, rešiti problem odakle će se finansirati 45% izgradnje tog objekta, a 45% treba prema važećem ugovoru do završetka objekta da obezbedi Republika Srbija.
Znam da ovo nije vaša obaveza isključivo kao ministra finansija, ali ste vi tu predlagač ispred Vlade i vi ste ovlašćeni predstavnik Vlade. Ja apelujem na celu Vladu Srbije, kao i na vladajuću većinu, da pokrenemo ovo pitanje sa mrtve tačke, jer Subotica i kultura u Republici Srbiji zaslužuju da se posle pet godina nastavi sa gradnjom ovog objekta i da se konačno posle pet godina izvršavaju obaveze ne samo od strane pokrajine i grada, nego i Republike Srbije.
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, od 16, 17. veka se sve više misli, piše i govori o tome da je osnovna svrha postojanja države zaštita interesa građana.
Zbog toga smatram da je izuzetno značajno što će se za nekoliko dana izmeniti Krivični zakonik. Želim da dam nedvosmislenu podršku Predlogu zakona koji je podnet od strane poslaničke grupe SNS.
U kasnijem toku moje diskusije ću postaviti nekoliko pitanja i predsedniku poslaničke grupe SNS i uvaženom ministru - zašto se na dnevnom redu Narodne skupštine nalazi samo ovaj Predlog o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika, a ne i predlozi izmena i dopuna Krivičnog zakonika podnetih od drugih opozicionih poslaničkih grupa? Želim da podsetim Narodnu skupštinu, doduše nisam ovih dana proveravao, ali po mom sećanju, u ovom trenutku u skupštinskoj proceduri postoji najmanje tri predloga o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika, a sve te predloge su podneli poslanici koji pripadaju opozicionim poslaničkim grupama.
Da se vratim na predmet ove današnje diskusije, a to je Predlog zakona podnet od strane poslaničke grupe SNS. Savez vojvođanskih Mađara, podržava proširivanje inkriminacije teške krađe iako je ukradena stvar javni uređaj za vodu, kanalizaciju, toplotu gasa, električnu ili drugu energiju ili uređaja sistema javnog saobraćaja i veza, bez obzira na vrednost ukradene stvari.
Mislimo da u svim slučajevima kada su objekti krivičnog dela ovi navedeni predmeti, ove navedene stvari društvena opasnost tog krivičnog dela ne mogu da se dovedu u pitanje bez obzira na materijalnu vrednost ovih predmeta, odnosno ovih stvari. Zbog toga smatramo da ste vi u pravu gospodine Babiću kada kažete da treba poslati jasan signal potencijalnim učiniocima tih krivičnih dela, a i dosadašnjim učiniocima krivičnih dela, a pored toga i javnim tužiocima, odnosno sudijama koji donose presudu vezano za takva krivična dela. Naravno, moramo govoriti i o budućnosti, jer se krivični zakonik ne može i ne treba, ne sme se retroaktivno primenjivanu.
Znači, u budućnosti će se na drugačiji način tretirati ova krivična dela ukoliko su predmeti razni infrastrukturalni objekti bez obzira na materijalnu vrednost ukradenih stvari, odnosno objekata.
Isto tako, moram da kažem radi istine i preciznosti, da vam se iskreno zahvaljujem što ste spomenuli spomenik ukraden pre nešto više od dve nedelje u Subotici. To je spomenik podignut 1944. godine u Subotici u znak sećanja na nevine žrtve, civile, mađarske, srpske, hrvatske i jevrejske i nemačke pripadnosti koji su pogubljeni bez bilo kakve sudske presude 1944. i 1945. godine. To je ili to je bila „Ptica slomljenih krila“, to je ime, naziv spomenika.
Radi istine moram da kažem da je i do sada važeći Krivični zakonik predviđao, odnosno predvideo krađu spomenika kao tešku krađu bez obzira na materijalnu vrednost spomenika, odnosno kulturnog dobra kako je to formulisano u Krivičnom zakoniku. Prvo sam pomislio da će se ovo rešenje uvesti ovim izmenama i dopunama zakona, ali to nije tako.
Znači, do sada važeći i krivični zakoni koji danas važe predviđa da se učinilac krađa spomenika kazni zatvorom od jedne do osam godina, bez obzira na materijalnu, to podvlačim, bez obzira na materijalnosti vrednost spomenika. Bez obzira na to, ova rasprava je odlična šansa da se pošalje signal i potencijalnim učiniocima krivičnog dela teška krađa, kada je predmet, kada je objekt krađe spomenik. Nadam se da će svi shvatiti da će država odlučnije da se obračunava sa učiniocima tih krivičnih dela, a to se naravno odnosi i na krađu raznih infrastrukturalnih objekata, a oni su predmet izmena i dopuna Krivičnog zakonika.
Apsolutno pozdravljamo i izmene u odnosu na krivično delo uništenje ili oštećenje javnih uređaja i na krivično delo ugrožavanja javnog saobraćaja opasnom radnjom i opasnim sredstvom, kao i na krivično delo prikrivanja.
Znači, još jednom podvlačim, mi ćemo u danu za glasanje podržati ove izmene i dopune zakona, ali isto tako ostaju pitanja, a nadam se da ona neće biti tretirana kao retorička pitanja i da ćemo dobiti odgovor od gospodina ministra – zašto su ove izmene i dopune zakona podnete od strane jedne poslaničke grupe? Zašto kada su ovi problemi toliko veliki i duboki i kada su već prisutni dugi niz godina. Zašto Ministarstvo pravde nije reagovalo u prethodnom periodu. To pitanje nije postavljeno samo gospodinu Selakoviću, sadašnjem ministru u Vladi Republike Srbije nego i bivšim ministrima u prethodnim Vladama Republike Srbije.
Mi mislimo da je trebalo mnogo ranije reagovati i izmeniti Krivični zakonik, jer mi smatramo da Krivični zakonik u jednoj državi treba da bude u skladu sa realnim potrebama, sa realnim životom. Nije normalno, stvarno nije normalno da se ugrožava bezbednost građana Srbije zbog krađa raznih šina, veza, šrafova itd.
Malopre sam spomenuo da postoji prema mom znanju još najmanje tri predloga zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika u skupštinskoj proceduri u Narodnoj skupštini. Nameće se pitanje šta će biti sudbina tih predloženih izmena i dopuna. Jedna poslanička grupa je predložila na primer da se na drugi način definiše krivično pravni institut nužna odbrana. To nije naša poslanička grupa, ali znam da postoji jedan takav predlog za izmene i dopune Krivičnog zakonika.
Naša poslanička grupa je predložila izmenu i dopunu Krivičnog zakonika i dopunu Zakona o javnom redu i miru. Znam, gospodine Selakoviću, da taj zakon ne spada u vašu nadležnost nego u nadležnosti MUP, ali mislimo da treba izmeniti i Krivični zakonik i Zakon o javnom redu i miru u interesu toga da imovina svih građana Republike Srbije u potpunosti bude zaštićena.
Mi predlažemo, poslanička grupa SVM predlaže da se i u Srbiji uvede tzv. na čelo nulte tolerancije za krađe. Mislimo da treba zaštititi u potpunosti imovinu građana Srbije, da je to glavna svrha postojanja svake države i da ne možemo ostajati nemi u situaciji kada našim sugrađanima svakog dana ulaze u dvorište, pogotovo, u staračka domaćinstva, kada se krade sve i svašta i to se događa iz dana u dan, ali se na to ne gleda kao na sticaji krivičnih dela. Zbog toga su naši sugrađani na teritoriji čitave Republike Srbije ogorčeni, plaše se, u strahu su i jednostavno država treba da pošalje jasan signal i treba da zaštiti imovinu tih građana Republike Srbije.
Mislim, da je materija krivičnog zakonodavstva jedan živ organizam i da bi trebalo pokrenuti sveobuhvatnu reformu našeg krivičnog zakonodavstva, jer su određena rešenja u mnogome anahrona. Spomenuo sam i krivično pravno regulisanje instituta nužne odbrane. Spomenuo sam i sitne krađe. Imamo ogroman problem sa maloletničkom delikvencijom, to naravno nije predmet samo Krivičnog zakonika.
Smatram da svi mi u državi treba da budemo svesni toga da je zaštita ljudskih prava, naravno, neprikosnoven cilj i da treba da bude jako važan cilj svima nama, ali ljudi od, recimo 13 godina, danas nisu na istom stupnju psihofizičkog razvoja na kojem su bili trinaestogodišnjaci pre 30 ili 40 godina i da su u današnje vreme učinioci određenih krivičnih dela, veoma teških krivičnih dela, a pre 30 ili 40 godina je iz raznih razloga bilo nezamislivo da ljudi od 12, 13 godina izvršavaju tako teška krivična dela. Država ostaje nema a građani jednostavno nisu zaštićeni.
Mislim da je generalna prevencija jako bitna i da zbog toga podržavam sve one koji kažu da treba učiniocima i potencijalnim učiniocima poslati jasne signale.
Da se vratim malo na ovaj naš predlog zakona podnet 8. marta tekuće godine. Mi predlažemo da se uvede nulta tolerancija za krađe. Znamo, zna i Vlada Republike Srbije odnosno predstavnici Vlade Republike Srbije odlično da su građani, bez obzira na nacionalnu pripadnost i bez obzira na kom području Republike Srbije žive, počeli sa samoorganizovanjem protiv učinilaca tih tzv. sitnih krađa.
Mi mislimo da je to izuzetno opasno i to osuđujemo i uvek ističemo da smo mi apsolutno protiv samoorganizaovanja građana i uvođenja tzv. civilnih straža. Isto tako, ljudski ne treba se čuditi ako građani iz dana u dan osećaju na svojoj koži da država ne reaguje, onda traže neka druga rešenja. Ovim ni malo ne opravdavam samoorganizovanje i osnovanje civilnih straža.
Ja ovom prilikom ponovo apelujem na građane da to ne čine i osuđujem sve one koje organizuju iz nekih dnevno-političkih potreba civilne straže ali molim gospodina ministra i Narodnu skupštinu da reagujemo na ove pojave i da učinimo nešto u interesu toga da imovina građana u potpunosti bude zaštićena. Znate odlično šta kažu građani. Veoma je pozitivno što je Vlada javno rekla da neće biti tolerancije za utaju poreza, neće biti tolerancije za kod korupcije, ali zašto onda država, odnosno predstavnici države gledaju skrštenih ruku što građanima ulaze u dvorište i što im ukradu svakog dana ili svakog drugog dana nešto u vrednosti od 3.000 ili 4.000 dinara.
U ovom momentu u Srbiji živo oko pola miliona penzionera koji imaju primanja ispod 15.000 dinara. Moram da kažem, zarad istine i to da je veoma dobro što na inicijativu Saveza vojvođanskih Mađara, izmenjen, krajem prošle godine Krivični zakonik i da smo taj limit kod sitnih krađa smanjili na 15.000 na 5.000 dinara. Mislili smo da će to biti dovoljno, ali praksa pokazuje da to nije dovoljno. Zbog toga mi na to gledamo kao na međukorak i apelujemo na sve poslaničke grupe kao i na Vladu, prvenstveno da uvedemo tu nultu toleranciju za krađe.
Ako je u Austriji taj limit ispod kojeg javni tužilac ne reaguje po službenoj dužnosti 100 evra, ako je u Estoniji 64 evra, ako je u Mađarskoj i u Litvaniji predviđeno rešenje koje mi predlažemo da do određenog limita učinilac goni po službenoj dužnosti za učinjen prekršaj a iznad tog limita za krivično delo, ako je u Norveškoj taj limit 275 evra, ako se u Rusiji goni po službenoj dužnosti svaka krađa bez obzira na vrednost, onda mislim da je nedopustivo da u Srbiji imovina građana ne bude u potpunosti zaštićena. Mi smo obavili razgovore sa svim poslaničkim grupama još u martu, niko nije rekao da je protiv ove inicijative, ovog predloga apsolutno nam nije bitno da li će Narodna skupština usvojiti ovu našu inicijativu ili će ovaj predlog podneti Vlada, o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika sa jedne strane i Zakona o javnom redu i miru sa druge strane, ali apelujemo još jednom, podvlačim na sve da se ovo rešenje dovede u sklad sa realnim životom i sa potrebama svih građana Republike Srbije. Hvala.
Zahvaljujem se, gospodine Babiću. Ni u jednom trenutku, ja nisam doveo u pitanje zašto se ovaj vaš predlog nalazi na dnevnom redu. Ni u jednoj svojoj rečenici nisam doveo u sumnju da se radi o predlogu koji je izuzetno bitan za sve građane Republike Srbije, kao i za privredu i zbog toga ćemo mi u danu za glasanje podržati ove izmene i dopune KZ,koje je vaša poslanička grupa predložila.
Samo sam istovremeno želeo da ukažem na problem koji postoji i očekujem i to ne tražim za uzvrat, ali očekujem da će i poslanička grupa SNS podržati našu inicijativu, odnosno predloge za izmene i dopune zakona, da bi imovina svih građana Republike Srbije bila zaštićena, a to očekujem i od drugih poslaničkih grupa. Ovo nije u interesu Mađarske zajednice, ovo nije u interesu građana koji žive na teritoriji AP Vojvodine, nego svih naših sugrađana.
Zbog toga još jednom apelujem na sve poslaničke grupe, kao i na Vladu Republike Srbije da u najskorije vreme izmene i dopune zakona koje je poslanička grupa SVM predložila, nađu na dnevnom redu i budu usvojene, jer za nas, još jedanput podvlačim, je apsolutno prihvatljivo da to bude predlog Ministarstva pravde, odnosno Vlade. Apsolutno je prihvatljivo da to bude predlog članova ili Odbora za ustavna pitanja i zakonodavstvo ili Odbora za pravosuđe i lokalnu samoupravu.
Mi, jednostavno, samo želimo da imovina građana bude zaštićena. Mislim da ni ta dela protiv građana, protiv imovine građana nisu manje društvene opasnosti, nego ove o kojima ste vi razmišljali predlagajući ovaj predlog i zbog toga se nadam usvajanju i ovih drugih izmena. Hvala.
Poštovani gospodine ministre, gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, Vlada Republike Srbije je i 1. aprila uputila u proceduru Predlog zakona o železnici, ali dešava se prvi put da je pred Narodnom skupštinom Predlog zakona o železnici.
Sećate se verovatno gospodine ministre da smo prethodnu raspravu, načelnu raspravu o Predlogu zakona o železnici započeli 7. septembra 2011. godine i da je zatim krajem septembra 2011. godine, pa i u decembru bilo nemoguće da Narodna skupština izglasa taj zakon zbog toga što smo mi, SVM se usprotivili davanju kvoruma jer smo smatrali da ovaj predlog zakona ne uvažava ekonomske interese AP Vojvodine. Zbog toga ovaj predlog zakona nije usvojen i prema našim saznanjima ovaj predlog zakona je bio jedini u poslednjim sazivima koji nije dobio podršku Narodne skupštine. Mi nismo srećni zbog te činjenice zbog toga što nam cilj nije bila destrukcija, cilj nam nije bio da osujetimo usvajanje zakona. Cilj nam je bio da se u dogovoru sa tadašnjim ministarstvom izborimo za usvajanjem nekih amandmana koji bi poboljšali ovaj predlog, tadašnji predlog zakona.
Zbog toga što je samo nekoliko dana kasnije ova Narodna skupština raspravljala o Predlogu zakona o javnoj svojini i tada smo više puta rekli da smatramo da ukoliko u Zakon o železnici ne uđe odredba da AP Vojvodina može da bude vlasnik pored državnih puteva drugog reda i lokalne i regionalne železničke infrastrukture na svojoj teritoriji, onda to neće biti moguće ni Zakonom o javnoj svojini, jer je nemoguće, odnosno ne bi trebalo da bude dopušteno da zakoni Republike Srbije budu u koliziji jedni sa drugima.
U međuvremenu za razliku od Zakona o železnici, Zakon o javnoj svojini je usvojen 26. septembra 2011. godine i zbog toga sada ne možemo predložiti ista ona rešenja koja smo predlagali početkom septembra 2011. godine, znači, pre godinu i po dana. Ne zbog toga što smo promenili mišljenje ili stavove, ne zbog toga što smo se predomislili, nego zbog toga što je u međuvremenu usvojen Zakon o javnoj svojini i zbog toga nije moguće sada, odnosno ne bi bilo ozbiljno da se predlože rešenja koja bi bila u koliziji sa drugim zakonom, a Zakon o javnoj svojini, nažalost, neće biti izmenjen u narednim danima. Mi smo glasali protiv tog zakona i smatramo da ni taj zakon ne sačinjava pravi okvir za datu tematiku, ali to sada nije tema.
Godine 2011 smo mi podneli šest amandmana. Od tih amandmana dva su usvojena, tada od strane ministarstva i nadležnog odbora Narodne skupštine, a sada su ta rešenja ušla i u Predlog zakona. Znači, ovaj predlog zakona je u nekoj meri izmenjen i poboljšan. To međutim ne može da znači da smo mi zadovoljni ovim predlogom zakona, ali za rad istine moram da kažem da ovaj predlog zakona u sebi sadrži mogućnost da Vlada, odnosno nadležni organi, jedinice lokalne samouprave i autonomne pokrajine mogu u cilju obezbeđivanja prevoza od opšteg interesa utvrditi železničkom prevozniku obavezu javnog prevoza i da se sredstva za nadoknadu obaveze javnog prevoza prevoznicima obezbeđuju u budžetu Republike Srbije, AP Vojvodine i jedinice lokalne samouprave.
U još jednom segmentu je poboljšan Predlog zakona u odnosu na predlog od pre godinu i po dana. U članu 7. stav 3. Predloga zakona iz 2011. godine je pisalo da delatnost upravljanja obavlja privredno društvo čiji je osnivač Republika Srbija. To je tako bilo predviđeno i to rešenje je bilo dosta isključivo. Prema sadašnjem Predlogu zakona, isto stav 3. člana 7. navodi se da delatnost upravljanja obavlja društvo kapitala koje se osniva i postoji u skladu sa zakonom kojim se uređuje obavljanje delatnosti od opšteg interesa. To je Zakon o javnim službama i to znači da ovu delatnost mogu da obavljaju i pravna lica čiji osnivači pored Republike Srbije, autonomna pokrajina, gradovi, opštine, znači, lokalne samouprave.
Pitanje je – pod kojim uslovima je to omogućeno. Mi mislimo da treba drugačije normirati te uslove i mi smo podneli amandmane u vezi tih rešenja o kojima ću malo kasnije govoriti. Pre nego što pređem na konkretne amandmane želim da kažem da se na neki način istorija ponavlja. Mi raspravljamo o Predlogu zakona koji je 95% isti od pre godinu i po dana.
Dozvolite gospodine ministre da podelim sa vama misao u vezi toga sa radoznalošću očekujem šta će reći poslanici iz poslaničkih grupa koji su bili deo vladajuće većine u prošlom sazivu. Ti poslanici su pre godinu i po dana govorili nama da smo predložili nešto što je protivustavno, što je nemoguće, što nije celishodno, a sada kada sam pre ove rasprave pregledao i pogledao šta su ostali narodni poslanici predložili, onda sam video da su ta rešenja iz njihovih amandmana veoma slična našim amandmanima. To znači da ima poslanika i poslaničkih grupa koji se na jedan način ponašaju kada su na vlasti, a na drugi način kada su u opoziciji.
To nije novost i nije novina u političkom životu Republike Srbije, ali mislim da je veoma interesantno i iskreno me raduje što ćemo ovom prilikom imati verovatno i podršku od strane nekih poslaničkih grupa za naša predložena rešenja koji nisu stajali uz nas pre godinu i po dana.
Međutim, to ne znači i to želim da konstatujem, da ćemo uspeti da uradimo isto ono što smo pre i po godinu dana, a sada je sasvim jasno da će ovaj zakon biti usvojen, ali se ipak nadam da će još uvek neki naši amandmani proći. Ukoliko to bude bilo tako, onda je moguće da ćemo mi podržati ovaj predlog zakona, ali ako ostane nepromenjeno, onda ćemo ostati pri stavovima od pre godinu i po dana.
Želim da govorim o tome da je veoma loše što je stvorena jedna atmosfera i pre i po godinu dana i sada, a koja govori o tome da postoje poslanici, pre svega iz AP Vojvodine koji žele da rasture "Železnicu Srbije", koji žele da demontiraju pruge u Vojvodini, koji žele da odnesu negde delove železničke infrastrukture itd.
Naravno, niti je to namera, niti je realno i mislim da je nepotrebno da se tu bilo ko zaklinje u vernost itd.
Jednostavno, smatramo da se Republika Srbija u poslednjim godinama pokazala kako može da upravlja železničkom infrastrukturom na teritoriji Republike Srbije, jer to Republika nije činila na najbolji način, da tako formulišem ovu misao i zbog toga smatramo da treba dati mogućnost i lokalnim samoupravama i pre svega, AP Vojvodini da upravlja delom železničke infrastrukture na svojoj teritoriji.
Mislimo da treba omogućiti AP Vojvodini da konkuriše kod raznih evropskih i drugih fondova, treba omogućiti AP da ulaže u tu infrastrukturu i to će biti u interesu čitave Republike Srbije, ne samo građana AP Vojvodine, jer kao što je to više puta isticano, železnice i železnička infrastruktura je jedinstven sistem. To ne znači da jedinstveno treba da propada, to znači da treba omogućiti i lokalnim zajednicama i AP Vojvodini da nešto učini, da bi delovi železničke infrastrukture bili u boljem stanju, nego što su na drugim područjima, ako za to ima znanja, ako ima sposobnosti, ako ima para, projekata, onda to jednostavno treba uraditi i mislim da su besmislene izjave tipa, železnica je mala država, a u državi mora da funkcioniše kao jedinstven sistem.
Jeste, treba da funkcioniše kao jedinstven sistem, ali mislim da težište ne treba da bude na rečima jedinstveni sistem, nego na reči, funkcioniše.
Mislim da železnička infrastruktura ne funkcioniše na najbolji mogući način, da opet koristim najblažu moguću formulaciju.
Još su interesantnije izjave o tome da je pre godinu i po dana suština bila u tome da se Vojvodina izdvoji iz Srbije.
Vi ste, gospodine ministre, pre samo mesec dana izjavili za RTS da je cepanje Srbije nedozvoljivo i da ste vi apsolutno bili protiv toga i da zbog toga nisu prihvaćeni naši amandmani.
Mi se poznajemo dugi niz godina i ne smatram da ste u pravu kada govorite o tome da je naša namera bila da se Vojvodina izdvoji iz Srbije ili da smo radili na cepanju Srbije. To ne odgovara ni sadržini naših amandmana.
Još jednom podvlačim, mi želimo da železnička infrastruktura na teritoriji čitave Republike Srbije bude na nivou 20 veka, druge polovine 20 veka.
Vrlo dobro znate da to nije slučaj i ukoliko Ustav Republike Srbije daje određene nadležnosti AP Vojvodine, mislim da, kada tražimo da Vojvodina uživa te nadležnosti, odnosno obavlja te nadležnosti, onda to nije cepanje Srbije i da se ne radi o tome.
Član 87. Ustava kaže: "fizička i pravna lica mogu steći pojedina prava na određenim dobrima u opštoj upotrebi, pod uslovima i na način predviđena zakonom".
To prevedeno na srpski jezik znači da, ukoliko Zakon o železnici predviđa, onda AP Vojvodina, jedinice lokalne samouprave mogu da upravljaju delom železničke infrastrukture. To ne znači da bi železnička infrastruktura na teritoriji Republike Srbije prestala da bude jedinstveni sistem.
Ni pruge neće biti drugačije, neće stajati vozovi, neće putnici morati da menjaju voz kada stignu na teritoriju AP Vojvodine i to su smešne stvari, jer se ne radi o tome i niko o tome nije razmišljao.
Ne radi se ni o tome, nije se radilo ni pre godinu i po dana da se formira javno preduzeće "Železnice Vojvodine". To nije ključno nije najbitnije. Najbitnije jeste da AP Vojvodina može da ima određene nadležnosti vezano za upravljanje železničkom infrastrukturom i da se ne događa ono što se događa i ovih nedelja, da pokrajinski Sekretarijat za privredu, dobije sredstva na jednom međunarodnom konkursu, radi se o IPA fondovima i da se čeka mesecima na jedan potpis iz vašeg ministarstva, gospodine ministre, da ne može da se čitav projekat pokrajine, sa mrtve tačke, zbog toga što se čeka potpis, zbog toga što se čeka jedan termin za sastanak između ljudi iz pokrajinskog Sekretarijata, u čiju nadležnost spadaju i poslovi saobraćaja, i vašeg ministarstva. Radi se o konkretnom projektu, o revitalizaciji infrastrukture, železničke, između Subotice i Segedina i to je od međunarodnog značaja.
Naravno, ne tražimo, i to opet naglašavam, železničke koridore, to nije realno, to treba da bude u nadležnosti Republike Srbije, ali ukoliko postoji jedan takav projekat i ako je nosilac tog projekta pokrajinski Sekretarijat, onda je za mene nedopustivo da ne postoji ta komunikacija između pokrajinskog i republičkog nivoa i mi već mesecima naglašavamo da, kada je reč o autonomiji Vojvodine, ne treba da se bavimo apstraktnim stvarima, nego jednostavno, ljudi iz pokrajinskih sekretarijata i republičkih ministarstva, treba da sednu za isti sto i da počnu da rešavaju konkretne probleme. Pretpostavljam da ovaj projekat spada u nadležnosti gospodina Lasice, pa se nadam da će gospodin Lasica naći vremena da se pozabavi ovim pitanjem, da te stvari ne bi stajale nedeljama i mesecima.
Pre godinu i po dana sam dosta pričao o istoriji železničke infrastrukture na teritoriji Republike Srbije. Dozvolite mi da iznesem samo nekoliko podataka.
Prva pruga na teritoriji današnje AP Vojvodine izgrađena je 1869. godine. To je bila pruga između Subotice i Sombora, zapravo Segedina, Subotice i Sombora. U Vojvodinu je železnica stigla samo 29 godina nakon Engleske. Početkom 20. veka, Vojvodina je imala najgušću mrežu pruga u Evropi. U Novom Sadu 1924. godine je izdat takozvani "Vojvođanski almanah" u kojem je uz pomoć najpoznatijih srpskih stručnjaka tog perioda dat potpun i celokupan statistički pregled Vojvodine po svakom naselju na 460 strana.
Na području Vojvodine je 1923. godine železnička mreža bila dužine 1700 kilometara. To nažalost nije poboljšano ni sada 2013. godine. Sada ima 1735 kilometara pruga u Vojvodini. Od toga 382 kilometara je bilo u vlasništvu države. U Vojvodini i dana danas postoje pruge koje su poslednji put obnovljene za vreme vladavine Franje Josifa. Pitao sam vas, gospodine ministre, prošli put, da li znate kada je kralj Franja Josif umro? To je bilo davne 1916. godine i od tada čekamo na rekonstrukciju određenih pruga na teritoriji AP Vojvodine, i to uzalud. Brzina vozova ne dostiže brzinu onih sa kraja 19. veka. Mogao bih da navodim tu još mnoštvo podataka.
Što se tiče današnjeg stanja, od 1735 kilometara pruga u Vojvodini, postoji 237 kilometara lokalnih pruga koje nisu u upotrebi, 347 kilometara lokalnih pruga na kojima se odvija veoma mali saobraćaj, blizu 200 kilometara demontiranih pruga, 445 kilometara regionalnih pruga na kojima je vrlo mali osovinski pritisak, pa se saobraćaj obavlja smanjenim intenzitetom.
Mislim da, u koliko je današnje stanje ovako, onda treba naći partnere za to i u državi Srbiji i van njenih granica, treba primeniti ono što funkcioniše u državama Evrope. Na primer, u Austriji su mogući svi oblici svojine na železničkom infrastrukturom, u Italiji ima više operatera, u Češkoj nacionalne i deo regionalnih železničkih pruga su u vlasništvu države, a deo regionalnih su privatizovane, u Francuskoj je isto izvršena decentralizacija po regionalnom principu, itd. Molim vas, gospodine ministre, da veoma pažljivo…
(Predsedavajuća (Vesna Kovač): Vreme.)
Završavam, da veoma pažljivo proučite naše amandmane i malo ćemo detaljno razgovarati o konkretnim rešenjima, kada će Narodna skupština raspravljati o Predlogu zakona u pojedinostima. Hvala.
Poštovani gospodine ministre, gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, Vlada Republike Srbije je i 1. aprila uputila u proceduru Predlog zakona o železnici, ali dešava se prvi put da je pred Narodnom skupštinom Predlog zakona o železnici.
Sećate se verovatno gospodine ministre da smo prethodnu raspravu, načelnu raspravu o Predlogu zakona o železnici započeli 7. septembra 2011. godine i da je zatim krajem septembra 2011. godine, pa i u decembru bilo nemoguće da Narodna skupština izglasa taj zakon zbog toga što smo mi, SVM se usprotivili davanju kvoruma jer smo smatrali da ovaj predlog zakona ne uvažava ekonomske interese AP Vojvodine. Zbog toga ovaj predlog zakona nije usvojen i prema našim saznanjima ovaj predlog zakona je bio jedini u poslednjim sazivima koji nije dobio podršku Narodne skupštine. Mi nismo srećni zbog te činjenice zbog toga što nam cilj nije bila destrukcija, cilj nam nije bio da osujetimo usvajanje zakona. Cilj nam je bio da se u dogovoru sa tadašnjim ministarstvom izborimo za usvajanjem nekih amandmana koji bi poboljšali ovaj predlog, tadašnji predlog zakona.
Zbog toga što je samo nekoliko dana kasnije ova Narodna skupština raspravljala o Predlogu zakona o javnoj svojini i tada smo više puta rekli da smatramo da ukoliko u Zakon o železnici ne uđe odredba da AP Vojvodina može da bude vlasnik pored državnih puteva drugog reda i lokalne i regionalne železničke infrastrukture na svojoj teritoriji, onda to neće biti moguće ni Zakonom o javnoj svojini, jer je nemoguće, odnosno ne bi trebalo da bude dopušteno da zakoni Republike Srbije budu u koliziji jedni sa drugima.
U međuvremenu za razliku od Zakona o železnici, Zakon o javnoj svojini je usvojen 26. septembra 2011. godine i zbog toga sada ne možemo predložiti ista ona rešenja koja smo predlagali početkom septembra 2011. godine, znači, pre godinu i po dana. Ne zbog toga što smo promenili mišljenje ili stavove, ne zbog toga što smo se predomislili, nego zbog toga što je u međuvremenu usvojen Zakon o javnoj svojini i zbog toga nije moguće sada, odnosno ne bi bilo ozbiljno da se predlože rešenja koja bi bila u koliziji sa drugim zakonom, a Zakon o javnoj svojini, nažalost, neće biti izmenjen u narednim danima. Mi smo glasali protiv tog zakona i smatramo da ni taj zakon ne sačinjava pravi okvir za datu tematiku, ali to sada nije tema.
Godine 2011 smo mi podneli šest amandmana. Od tih amandmana dva su usvojena, tada od strane ministarstva i nadležnog odbora Narodne skupštine, a sada su ta rešenja ušla i u Predlog zakona. Znači, ovaj predlog zakona je u nekoj meri izmenjen i poboljšan. To međutim ne može da znači da smo mi zadovoljni ovim predlogom zakona, ali za rad istine moram da kažem da ovaj predlog zakona u sebi sadrži mogućnost da Vlada, odnosno nadležni organi, jedinice lokalne samouprave i autonomne pokrajine mogu u cilju obezbeđivanja prevoza od opšteg interesa utvrditi železničkom prevozniku obavezu javnog prevoza i da se sredstva za nadoknadu obaveze javnog prevoza prevoznicima obezbeđuju u budžetu Republike Srbije, AP Vojvodine i jedinice lokalne samouprave.
U još jednom segmentu je poboljšan Predlog zakona u odnosu na predlog od pre godinu i po dana. U članu 7. stav 3. Predloga zakona iz 2011. godine je pisalo da delatnost upravljanja obavlja privredno društvo čiji je osnivač Republika Srbija. To je tako bilo predviđeno i to rešenje je bilo dosta isključivo. Prema sadašnjem Predlogu zakona, isto stav 3. člana 7. navodi se da delatnost upravljanja obavlja društvo kapitala koje se osniva i postoji u skladu sa zakonom kojim se uređuje obavljanje delatnosti od opšteg interesa. To je Zakon o javnim službama i to znači da ovu delatnost mogu da obavljaju i pravna lica čiji osnivači pored Republike Srbije, autonomna pokrajina, gradovi, opštine, znači, lokalne samouprave.
Pitanje je – pod kojim uslovima je to omogućeno. Mi mislimo da treba drugačije normirati te uslove i mi smo podneli amandmane u vezi tih rešenja o kojima ću malo kasnije govoriti. Pre nego što pređem na konkretne amandmane želim da kažem da se na neki način istorija ponavlja. Mi raspravljamo o Predlogu zakona koji je 95% isti od pre godinu i po dana.
Dozvolite gospodine ministre da podelim sa vama misao u vezi toga sa radoznalošću očekujem šta će reći poslanici iz poslaničkih grupa koji su bili deo vladajuće većine u prošlom sazivu. Ti poslanici su pre godinu i po dana govorili nama da smo predložili nešto što je protivustavno, što je nemoguće, što nije celishodno, a sada kada sam pre ove rasprave pregledao i pogledao šta su ostali narodni poslanici predložili, onda sam video da su ta rešenja iz njihovih amandmana veoma slična našim amandmanima. To znači da ima poslanika i poslaničkih grupa koji se na jedan način ponašaju kada su na vlasti, a na drugi način kada su u opoziciji.
To nije novost i nije novina u političkom životu Republike Srbije, ali mislim da je veoma interesantno i iskreno me raduje što ćemo ovom prilikom imati verovatno i podršku od strane nekih poslaničkih grupa za naša predložena rešenja koji nisu stajali uz nas pre godinu i po dana.
Međutim, to ne znači i to želim da konstatujem, da ćemo uspeti da uradimo isto ono što smo pre i po godinu dana, a sada je sasvim jasno da će ovaj zakon biti usvojen, ali se ipak nadam da će još uvek neki naši amandmani proći. Ukoliko to bude bilo tako, onda je moguće da ćemo mi podržati ovaj predlog zakona, ali ako ostane nepromenjeno, onda ćemo ostati pri stavovima od pre godinu i po dana.
Želim da govorim o tome da je veoma loše što je stvorena jedna atmosfera i pre i po godinu dana i sada, a koja govori o tome da postoje poslanici, pre svega iz AP Vojvodine koji žele da rasture "Železnicu Srbije", koji žele da demontiraju pruge u Vojvodini, koji žele da odnesu negde delove železničke infrastrukture itd.
Naravno, niti je to namera, niti je realno i mislim da je nepotrebno da se tu bilo ko zaklinje u vernost itd.
Jednostavno, smatramo da se Republika Srbija u poslednjim godinama pokazala kako može da upravlja železničkom infrastrukturom na teritoriji Republike Srbije, jer to Republika nije činila na najbolji način, da tako formulišem ovu misao i zbog toga smatramo da treba dati mogućnost i lokalnim samoupravama i pre svega, AP Vojvodini da upravlja delom železničke infrastrukture na svojoj teritoriji.
Mislimo da treba omogućiti AP Vojvodini da konkuriše kod raznih evropskih i drugih fondova, treba omogućiti AP da ulaže u tu infrastrukturu i to će biti u interesu čitave Republike Srbije, ne samo građana AP Vojvodine, jer kao što je to više puta isticano, železnice i železnička infrastruktura je jedinstven sistem. To ne znači da jedinstveno treba da propada, to znači da treba omogućiti i lokalnim zajednicama i AP Vojvodini da nešto učini, da bi delovi železničke infrastrukture bili u boljem stanju, nego što su na drugim područjima, ako za to ima znanja, ako ima sposobnosti, ako ima para, projekata, onda to jednostavno treba uraditi i mislim da su besmislene izjave tipa, železnica je mala država, a u državi mora da funkcioniše kao jedinstven sistem.
Jeste, treba da funkcioniše kao jedinstven sistem, ali mislim da težište ne treba da bude na rečima jedinstveni sistem, nego na reči, funkcioniše.
Mislim da železnička infrastruktura ne funkcioniše na najbolji mogući način, da opet koristim najblažu moguću formulaciju.
Još su interesantnije izjave o tome da je pre godinu i po dana suština bila u tome da se Vojvodina izdvoji iz Srbije.
Vi ste, gospodine ministre, pre samo mesec dana izjavili za RTS da je cepanje Srbije nedozvoljivo i da ste vi apsolutno bili protiv toga i da zbog toga nisu prihvaćeni naši amandmani.
Mi se poznajemo dugi niz godina i ne smatram da ste u pravu kada govorite o tome da je naša namera bila da se Vojvodina izdvoji iz Srbije ili da smo radili na cepanju Srbije. To ne odgovara ni sadržini naših amandmana.
Još jednom podvlačim, mi želimo da železnička infrastruktura na teritoriji čitave Republike Srbije bude na nivou 20 veka, druge polovine 20 veka.
Vrlo dobro znate da to nije slučaj i ukoliko Ustav Republike Srbije daje određene nadležnosti AP Vojvodine, mislim da, kada tražimo da Vojvodina uživa te nadležnosti, odnosno obavlja te nadležnosti, onda to nije cepanje Srbije i da se ne radi o tome.
Član 87. Ustava kaže: "fizička i pravna lica mogu steći pojedina prava na određenim dobrima u opštoj upotrebi, pod uslovima i na način predviđena zakonom".
To prevedeno na srpski jezik znači da, ukoliko Zakon o železnici predviđa, onda AP Vojvodina, jedinice lokalne samouprave mogu da upravljaju delom železničke infrastrukture. To ne znači da bi železnička infrastruktura na teritoriji Republike Srbije prestala da bude jedinstveni sistem.
Ni pruge neće biti drugačije, neće stajati vozovi, neće putnici morati da menjaju voz kada stignu na teritoriju AP Vojvodine i to su smešne stvari, jer se ne radi o tome i niko o tome nije razmišljao.
Ne radi se ni o tome, nije se radilo ni pre godinu i po dana da se formira javno preduzeće "Železnice Vojvodine". To nije ključno nije najbitnije. Najbitnije jeste da AP Vojvodina može da ima određene nadležnosti vezano za upravljanje železničkom infrastrukturom i da se ne događa ono što se događa i ovih nedelja, da pokrajinski Sekretarijat za privredu, dobije sredstva na jednom međunarodnom konkursu, radi se o IPA fondovima i da se čeka mesecima na jedan potpis iz vašeg ministarstva, gospodine ministre, da ne može da se čitav projekat pokrajine, sa mrtve tačke, zbog toga što se čeka potpis, zbog toga što se čeka jedan termin za sastanak između ljudi iz pokrajinskog Sekretarijata, u čiju nadležnost spadaju i poslovi saobraćaja, i vašeg ministarstva. Radi se o konkretnom projektu, o revitalizaciji infrastrukture, železničke, između Subotice i Segedina i to je od međunarodnog značaja.
Naravno, ne tražimo, i to opet naglašavam, železničke koridore, to nije realno, to treba da bude u nadležnosti Republike Srbije, ali ukoliko postoji jedan takav projekat i ako je nosilac tog projekta pokrajinski Sekretarijat, onda je za mene nedopustivo da ne postoji ta komunikacija između pokrajinskog i republičkog nivoa i mi već mesecima naglašavamo da, kada je reč o autonomiji Vojvodine, ne treba da se bavimo apstraktnim stvarima, nego jednostavno, ljudi iz pokrajinskih sekretarijata i republičkih ministarstva, treba da sednu za isti sto i da počnu da rešavaju konkretne probleme. Pretpostavljam da ovaj projekat spada u nadležnosti gospodina Lasice, pa se nadam da će gospodin Lasica naći vremena da se pozabavi ovim pitanjem, da te stvari ne bi stajale nedeljama i mesecima.
Pre godinu i po dana sam dosta pričao o istoriji železničke infrastrukture na teritoriji Republike Srbije. Dozvolite mi da iznesem samo nekoliko podataka.
Prva pruga na teritoriji današnje AP Vojvodine izgrađena je 1869. godine. To je bila pruga između Subotice i Sombora, zapravo Segedina, Subotice i Sombora. U Vojvodinu je železnica stigla samo 29 godina nakon Engleske. Početkom 20. veka, Vojvodina je imala najgušću mrežu pruga u Evropi. U Novom Sadu 1924. godine je izdat takozvani "Vojvođanski almanah" u kojem je uz pomoć najpoznatijih srpskih stručnjaka tog perioda dat potpun i celokupan statistički pregled Vojvodine po svakom naselju na 460 strana.
Na području Vojvodine je 1923. godine železnička mreža bila dužine 1700 kilometara. To nažalost nije poboljšano ni sada 2013. godine. Sada ima 1735 kilometara pruga u Vojvodini. Od toga 382 kilometara je bilo u vlasništvu države. U Vojvodini i dana danas postoje pruge koje su poslednji put obnovljene za vreme vladavine Franje Josifa. Pitao sam vas, gospodine ministre, prošli put, da li znate kada je kralj Franja Josif umro? To je bilo davne 1916. godine i od tada čekamo na rekonstrukciju određenih pruga na teritoriji AP Vojvodine, i to uzalud. Brzina vozova ne dostiže brzinu onih sa kraja 19. veka. Mogao bih da navodim tu još mnoštvo podataka.
Što se tiče današnjeg stanja, od 1735 kilometara pruga u Vojvodini, postoji 237 kilometara lokalnih pruga koje nisu u upotrebi, 347 kilometara lokalnih pruga na kojima se odvija veoma mali saobraćaj, blizu 200 kilometara demontiranih pruga, 445 kilometara regionalnih pruga na kojima je vrlo mali osovinski pritisak, pa se saobraćaj obavlja smanjenim intenzitetom.
Mislim da, u koliko je današnje stanje ovako, onda treba naći partnere za to i u državi Srbiji i van njenih granica, treba primeniti ono što funkcioniše u državama Evrope. Na primer, u Austriji su mogući svi oblici svojine na železničkom infrastrukturom, u Italiji ima više operatera, u Češkoj nacionalne i deo regionalnih železničkih pruga su u vlasništvu države, a deo regionalnih su privatizovane, u Francuskoj je isto izvršena decentralizacija po regionalnom principu, itd. Molim vas, gospodine ministre, da veoma pažljivo…
(Predsedavajuća (Vesna Kovač): Vreme.)
Završavam, da veoma pažljivo proučite naše amandmane i malo ćemo detaljno razgovarati o konkretnim rešenjima, kada će Narodna skupština raspravljati o Predlogu zakona u pojedinostima. Hvala.
Poštovani gospodine ministre, gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, Vlada Republike Srbije je i 1. aprila uputila u proceduru Predlog zakona o železnici, ali dešava se prvi put da je pred Narodnom skupštinom Predlog zakona o železnici.
Sećate se verovatno gospodine ministre da smo prethodnu raspravu, načelnu raspravu o Predlogu zakona o železnici započeli 7. septembra 2011. godine i da je zatim krajem septembra 2011. godine, pa i u decembru bilo nemoguće da Narodna skupština izglasa taj zakon zbog toga što smo mi, SVM se usprotivili davanju kvoruma jer smo smatrali da ovaj predlog zakona ne uvažava ekonomske interese AP Vojvodine. Zbog toga ovaj predlog zakona nije usvojen i prema našim saznanjima ovaj predlog zakona je bio jedini u poslednjim sazivima koji nije dobio podršku Narodne skupštine. Mi nismo srećni zbog te činjenice zbog toga što nam cilj nije bila destrukcija, cilj nam nije bio da osujetimo usvajanje zakona. Cilj nam je bio da se u dogovoru sa tadašnjim ministarstvom izborimo za usvajanjem nekih amandmana koji bi poboljšali ovaj predlog, tadašnji predlog zakona.
Zbog toga što je samo nekoliko dana kasnije ova Narodna skupština raspravljala o Predlogu zakona o javnoj svojini i tada smo više puta rekli da smatramo da ukoliko u Zakon o železnici ne uđe odredba da AP Vojvodina može da bude vlasnik pored državnih puteva drugog reda i lokalne i regionalne železničke infrastrukture na svojoj teritoriji, onda to neće biti moguće ni Zakonom o javnoj svojini, jer je nemoguće, odnosno ne bi trebalo da bude dopušteno da zakoni Republike Srbije budu u koliziji jedni sa drugima.
U međuvremenu za razliku od Zakona o železnici, Zakon o javnoj svojini je usvojen 26. septembra 2011. godine i zbog toga sada ne možemo predložiti ista ona rešenja koja smo predlagali početkom septembra 2011. godine, znači, pre godinu i po dana. Ne zbog toga što smo promenili mišljenje ili stavove, ne zbog toga što smo se predomislili, nego zbog toga što je u međuvremenu usvojen Zakon o javnoj svojini i zbog toga nije moguće sada, odnosno ne bi bilo ozbiljno da se predlože rešenja koja bi bila u koliziji sa drugim zakonom, a Zakon o javnoj svojini, nažalost, neće biti izmenjen u narednim danima. Mi smo glasali protiv tog zakona i smatramo da ni taj zakon ne sačinjava pravi okvir za datu tematiku, ali to sada nije tema.
Godine 2011 smo mi podneli šest amandmana. Od tih amandmana dva su usvojena, tada od strane ministarstva i nadležnog odbora Narodne skupštine, a sada su ta rešenja ušla i u Predlog zakona. Znači, ovaj predlog zakona je u nekoj meri izmenjen i poboljšan. To međutim ne može da znači da smo mi zadovoljni ovim predlogom zakona, ali za rad istine moram da kažem da ovaj predlog zakona u sebi sadrži mogućnost da Vlada, odnosno nadležni organi, jedinice lokalne samouprave i autonomne pokrajine mogu u cilju obezbeđivanja prevoza od opšteg interesa utvrditi železničkom prevozniku obavezu javnog prevoza i da se sredstva za nadoknadu obaveze javnog prevoza prevoznicima obezbeđuju u budžetu Republike Srbije, AP Vojvodine i jedinice lokalne samouprave.
U još jednom segmentu je poboljšan Predlog zakona u odnosu na predlog od pre godinu i po dana. U članu 7. stav 3. Predloga zakona iz 2011. godine je pisalo da delatnost upravljanja obavlja privredno društvo čiji je osnivač Republika Srbija. To je tako bilo predviđeno i to rešenje je bilo dosta isključivo. Prema sadašnjem Predlogu zakona, isto stav 3. člana 7. navodi se da delatnost upravljanja obavlja društvo kapitala koje se osniva i postoji u skladu sa zakonom kojim se uređuje obavljanje delatnosti od opšteg interesa. To je Zakon o javnim službama i to znači da ovu delatnost mogu da obavljaju i pravna lica čiji osnivači pored Republike Srbije, autonomna pokrajina, gradovi, opštine, znači, lokalne samouprave.
Pitanje je – pod kojim uslovima je to omogućeno. Mi mislimo da treba drugačije normirati te uslove i mi smo podneli amandmane u vezi tih rešenja o kojima ću malo kasnije govoriti. Pre nego što pređem na konkretne amandmane želim da kažem da se na neki način istorija ponavlja. Mi raspravljamo o Predlogu zakona koji je 95% isti od pre godinu i po dana.
Dozvolite gospodine ministre da podelim sa vama misao u vezi toga sa radoznalošću očekujem šta će reći poslanici iz poslaničkih grupa koji su bili deo vladajuće većine u prošlom sazivu. Ti poslanici su pre godinu i po dana govorili nama da smo predložili nešto što je protivustavno, što je nemoguće, što nije celishodno, a sada kada sam pre ove rasprave pregledao i pogledao šta su ostali narodni poslanici predložili, onda sam video da su ta rešenja iz njihovih amandmana veoma slična našim amandmanima. To znači da ima poslanika i poslaničkih grupa koji se na jedan način ponašaju kada su na vlasti, a na drugi način kada su u opoziciji.
To nije novost i nije novina u političkom životu Republike Srbije, ali mislim da je veoma interesantno i iskreno me raduje što ćemo ovom prilikom imati verovatno i podršku od strane nekih poslaničkih grupa za naša predložena rešenja koji nisu stajali uz nas pre godinu i po dana.
Međutim, to ne znači i to želim da konstatujem, da ćemo uspeti da uradimo isto ono što smo pre i po godinu dana, a sada je sasvim jasno da će ovaj zakon biti usvojen, ali se ipak nadam da će još uvek neki naši amandmani proći. Ukoliko to bude bilo tako, onda je moguće da ćemo mi podržati ovaj predlog zakona, ali ako ostane nepromenjeno, onda ćemo ostati pri stavovima od pre godinu i po dana.
Želim da govorim o tome da je veoma loše što je stvorena jedna atmosfera i pre i po godinu dana i sada, a koja govori o tome da postoje poslanici, pre svega iz AP Vojvodine koji žele da rasture "Železnicu Srbije", koji žele da demontiraju pruge u Vojvodini, koji žele da odnesu negde delove železničke infrastrukture itd.
Naravno, niti je to namera, niti je realno i mislim da je nepotrebno da se tu bilo ko zaklinje u vernost itd.
Jednostavno, smatramo da se Republika Srbija u poslednjim godinama pokazala kako može da upravlja železničkom infrastrukturom na teritoriji Republike Srbije, jer to Republika nije činila na najbolji način, da tako formulišem ovu misao i zbog toga smatramo da treba dati mogućnost i lokalnim samoupravama i pre svega, AP Vojvodini da upravlja delom železničke infrastrukture na svojoj teritoriji.
Mislimo da treba omogućiti AP Vojvodini da konkuriše kod raznih evropskih i drugih fondova, treba omogućiti AP da ulaže u tu infrastrukturu i to će biti u interesu čitave Republike Srbije, ne samo građana AP Vojvodine, jer kao što je to više puta isticano, železnice i železnička infrastruktura je jedinstven sistem. To ne znači da jedinstveno treba da propada, to znači da treba omogućiti i lokalnim zajednicama i AP Vojvodini da nešto učini, da bi delovi železničke infrastrukture bili u boljem stanju, nego što su na drugim područjima, ako za to ima znanja, ako ima sposobnosti, ako ima para, projekata, onda to jednostavno treba uraditi i mislim da su besmislene izjave tipa, železnica je mala država, a u državi mora da funkcioniše kao jedinstven sistem.
Jeste, treba da funkcioniše kao jedinstven sistem, ali mislim da težište ne treba da bude na rečima jedinstveni sistem, nego na reči, funkcioniše.
Mislim da železnička infrastruktura ne funkcioniše na najbolji mogući način, da opet koristim najblažu moguću formulaciju.
Još su interesantnije izjave o tome da je pre godinu i po dana suština bila u tome da se Vojvodina izdvoji iz Srbije.
Vi ste, gospodine ministre, pre samo mesec dana izjavili za RTS da je cepanje Srbije nedozvoljivo i da ste vi apsolutno bili protiv toga i da zbog toga nisu prihvaćeni naši amandmani.
Mi se poznajemo dugi niz godina i ne smatram da ste u pravu kada govorite o tome da je naša namera bila da se Vojvodina izdvoji iz Srbije ili da smo radili na cepanju Srbije. To ne odgovara ni sadržini naših amandmana.
Još jednom podvlačim, mi želimo da železnička infrastruktura na teritoriji čitave Republike Srbije bude na nivou 20 veka, druge polovine 20 veka.
Vrlo dobro znate da to nije slučaj i ukoliko Ustav Republike Srbije daje određene nadležnosti AP Vojvodine, mislim da, kada tražimo da Vojvodina uživa te nadležnosti, odnosno obavlja te nadležnosti, onda to nije cepanje Srbije i da se ne radi o tome.
Član 87. Ustava kaže: "fizička i pravna lica mogu steći pojedina prava na određenim dobrima u opštoj upotrebi, pod uslovima i na način predviđena zakonom".
To prevedeno na srpski jezik znači da, ukoliko Zakon o železnici predviđa, onda AP Vojvodina, jedinice lokalne samouprave mogu da upravljaju delom železničke infrastrukture. To ne znači da bi železnička infrastruktura na teritoriji Republike Srbije prestala da bude jedinstveni sistem.
Ni pruge neće biti drugačije, neće stajati vozovi, neće putnici morati da menjaju voz kada stignu na teritoriju AP Vojvodine i to su smešne stvari, jer se ne radi o tome i niko o tome nije razmišljao.
Ne radi se ni o tome, nije se radilo ni pre godinu i po dana da se formira javno preduzeće "Železnice Vojvodine". To nije ključno nije najbitnije. Najbitnije jeste da AP Vojvodina može da ima određene nadležnosti vezano za upravljanje železničkom infrastrukturom i da se ne događa ono što se događa i ovih nedelja, da pokrajinski Sekretarijat za privredu, dobije sredstva na jednom međunarodnom konkursu, radi se o IPA fondovima i da se čeka mesecima na jedan potpis iz vašeg ministarstva, gospodine ministre, da ne može da se čitav projekat pokrajine, sa mrtve tačke, zbog toga što se čeka potpis, zbog toga što se čeka jedan termin za sastanak između ljudi iz pokrajinskog Sekretarijata, u čiju nadležnost spadaju i poslovi saobraćaja, i vašeg ministarstva. Radi se o konkretnom projektu, o revitalizaciji infrastrukture, železničke, između Subotice i Segedina i to je od međunarodnog značaja.
Naravno, ne tražimo, i to opet naglašavam, železničke koridore, to nije realno, to treba da bude u nadležnosti Republike Srbije, ali ukoliko postoji jedan takav projekat i ako je nosilac tog projekta pokrajinski Sekretarijat, onda je za mene nedopustivo da ne postoji ta komunikacija između pokrajinskog i republičkog nivoa i mi već mesecima naglašavamo da, kada je reč o autonomiji Vojvodine, ne treba da se bavimo apstraktnim stvarima, nego jednostavno, ljudi iz pokrajinskih sekretarijata i republičkih ministarstva, treba da sednu za isti sto i da počnu da rešavaju konkretne probleme. Pretpostavljam da ovaj projekat spada u nadležnosti gospodina Lasice, pa se nadam da će gospodin Lasica naći vremena da se pozabavi ovim pitanjem, da te stvari ne bi stajale nedeljama i mesecima.
Pre godinu i po dana sam dosta pričao o istoriji železničke infrastrukture na teritoriji Republike Srbije. Dozvolite mi da iznesem samo nekoliko podataka.
Prva pruga na teritoriji današnje AP Vojvodine izgrađena je 1869. godine. To je bila pruga između Subotice i Sombora, zapravo Segedina, Subotice i Sombora. U Vojvodinu je železnica stigla samo 29 godina nakon Engleske. Početkom 20. veka, Vojvodina je imala najgušću mrežu pruga u Evropi. U Novom Sadu 1924. godine je izdat takozvani "Vojvođanski almanah" u kojem je uz pomoć najpoznatijih srpskih stručnjaka tog perioda dat potpun i celokupan statistički pregled Vojvodine po svakom naselju na 460 strana.
Na području Vojvodine je 1923. godine železnička mreža bila dužine 1700 kilometara. To nažalost nije poboljšano ni sada 2013. godine. Sada ima 1735 kilometara pruga u Vojvodini. Od toga 382 kilometara je bilo u vlasništvu države. U Vojvodini i dana danas postoje pruge koje su poslednji put obnovljene za vreme vladavine Franje Josifa. Pitao sam vas, gospodine ministre, prošli put, da li znate kada je kralj Franja Josif umro? To je bilo davne 1916. godine i od tada čekamo na rekonstrukciju određenih pruga na teritoriji AP Vojvodine, i to uzalud. Brzina vozova ne dostiže brzinu onih sa kraja 19. veka. Mogao bih da navodim tu još mnoštvo podataka.
Što se tiče današnjeg stanja, od 1735 kilometara pruga u Vojvodini, postoji 237 kilometara lokalnih pruga koje nisu u upotrebi, 347 kilometara lokalnih pruga na kojima se odvija veoma mali saobraćaj, blizu 200 kilometara demontiranih pruga, 445 kilometara regionalnih pruga na kojima je vrlo mali osovinski pritisak, pa se saobraćaj obavlja smanjenim intenzitetom.
Mislim da, u koliko je današnje stanje ovako, onda treba naći partnere za to i u državi Srbiji i van njenih granica, treba primeniti ono što funkcioniše u državama Evrope. Na primer, u Austriji su mogući svi oblici svojine na železničkom infrastrukturom, u Italiji ima više operatera, u Češkoj nacionalne i deo regionalnih železničkih pruga su u vlasništvu države, a deo regionalnih su privatizovane, u Francuskoj je isto izvršena decentralizacija po regionalnom principu, itd. Molim vas, gospodine ministre, da veoma pažljivo…
(Predsedavajuća (Vesna Kovač): Vreme.)
Završavam, da veoma pažljivo proučite naše amandmane i malo ćemo detaljno razgovarati o konkretnim rešenjima, kada će Narodna skupština raspravljati o Predlogu zakona u pojedinostima. Hvala.
Dame i gospodo, uvaženi predsedniče Vlade, imam pitanje za vas.
„Ptica slomljenih krila“ je spomenik podignut 1994. godine u Subotici, u znak sećanja na 852 civila pogubljenih 1944. i 1945. godine. Ovaj spomenik je ukraden pre desetak dana, tačno dve nedelje pred „Dan mrtvih“ dana kada se Mađarska nacionalna zajednica seća svojih nevinih žrtava iz 1944. i 1945. godine, a istom prilikom se naravno sećamo i žrtava drugih naroda ili nacija koji su nastradali u tom periodu.
Konkretno pitanje za vas gospodine Dačiću - zašto se Vlada nije oglasila povodom sramnog čina krađe spomenika „Ptica slomljenih krila“ u Subotici? Kada Vlada želi da reaguje na ovaj događaj?
Želim da vam kažem, da mi na ovaj događaj ne gledamo samo kao na krađu, još manje, smatramo da se radi o ataku samo na žrtve i njihove porodice, već se po nama radi o poruci upućenoj Mađarskoj nacionalnoj zajednici koja može da naruši proces poboljšavanja odnosa između srpskog i mađarskog naroda. Zbog toga smatramo da Vlada treba da reaguje.
Drugo pitanje gospodine Dačiću, tiče se toga zašto Vlada još uvek nije donela odluku o stavljanju van pravne snage dve odluke iz 1945. godine kojima se svi stanovnici i mađarske i nemačke nacionalnosti tri vojvođanska sela proglašavaju kolektivno ratnim zločincima?
Želim da vas podsetim da je ova Narodna skupština krajem juna usvojila Deklaraciju o osudi akata protiv civilnog mađarskog stanovništva 1944. i 1945. godine, da je dan nakon usvajanja te deklaracije predsednik Mađarske, gospodin Ader se ponovo izvinio srpskom narodu, ovde u Narodnoj skupštini za zlodela učinjena 1941. i 1942. godine. Da ste vi na zajedničkoj konferenciji za štampu obećali javno da će Vlada u najskorije vreme staviti van pravne snage te tri odluke iz 1945. godine. Proteklo je dosta vremena i zbog toga vas pitam - kada Vlada želi konačno da stavi van pravne snage te dve odluke? Hvala.
Gospodine predsedniče Vlade, zahvaljujem se što ste ovde pred javnošću u Narodnoj skupštini rekli da najoštrije osuđujete krađu tog spomenika, ali mislim, da je Vlada trebala pravovremeno tj. odmah da reaguje, da bi svima bilo jasno kakva je poruka Vlade povodom ovakvog čina.
Ne želim da budem inkorektan, ali odgovorite mi molim vas jasno – šta bi bilo da se takva krađa, jednog takvog spomenika desi na primer na teritorij AP Kosova i Metohije? Da li bi Vlada tada reagovala? Mislim da bi reagovala. Mislim, da bi trebala reagovati, a mislim da je i u ovom slučaju trebala pravovremeno tj. odmah da reaguje.
S druge strane, ova pitanja sam postavio predsedniku Vlade Republike Srbije, a ne ministru unutrašnjih poslova. Hvala vam što ste podelili informacije sa nama vezano za to da policija radi svoj posao, to nismo ni sumnjali. Ali, mislim da je tu poruka najbitnija, a poruka mora da dođe od Vlade, mora da bude jasna i mora da bude osuđujuća u o odnosu na ovaj čin.
Vi ste naravno u pravu kada nabrajate i deklaraciju o osudi akata protiv civilnog mađarskog stanovništva i zajedničko poklonjenje pred žrtvama u Čurugu predsednika Nikolića i predsednika Adera. Ali, sa druge strane, fali još ta odluka Vlade. Mislim, da je trebala biti doneta do 1. novembra i da bi tada to bila prava poruka jer se radi o tehničkoj odluci Vlade, ali ne donošenje te odluke nažalost nosi u sebi političke i to negativne političke poruke.
Što se tiče odluke iz 1945. godine, ja želim samo da citiram jednu rečenicu iz te odluke od 29. januara 1945. godine. Znači citiram: „Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača ustanovljava da su svi stanovnici Mađarske narodnosti opštine Čurug, sreza Žabaljskog u Vojvodini, odgovorni kao izvršioci, podstrekači ili pomagači za zločine i proglašava ih ratnim zločincima“.
Šta može da bude sporno, gospodine Dačiću, 2013. godine vezano za to da u pravnom sistemu Republike Srbije ne može da postoji jedna odluka koja govori o kolektivnoj krivici svih pripadnika jednog naroda u tri sela u Čurugu, Žablju i Mošorinu? Očekujem odgovore. Hvala.