MILETA POSKURICA

Srpska napredna stranka

Rođen je 11. jula 1954. godine u Kragujevcu.

Diplomirao je 1978, a specijalizaciju iz oblasti interne medicine završio je 1985. Potom je magistrirao 1989. godine i doktorirao 1993, dok je subspecijalizaciju završio 1998. na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

Na Medicinskom fakultetu u Kragujevcu radi od 1984. godine, a od 2004. je redovni profesor.

Biran je za narodnog poslanika na listi Srpske radikalne stranke na parlamentarnim izborima 2004, 2007. i 2008. godine. Septembra 2008. prešao je u poslaničku grupu Napred Srbijo. Na osnivačkoj skupštini Srpske napredne stranke izabran je za člana Izvršnog odbora i Predsedništva stranke.

U više navrata biran je za odbornika SRS u Skupštini grada Kragujevca, a na lokalnim izborima 2004. godine bio je kandidat SRS za gradonačelnika Kragujevca. Bio je i predsednik odborničke grupe SNS u skupštini grada Kragujevca.

Nakon izbora 2012. godine, ponovo je izabran za narodnog poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije, na listi SNS, a na tom mestu ostaje sve do 03. juna 2016. godine.

Oženjen je i ima dve ćerke.
Poslednji put ažurirano: 09.02.2017, 10:45

Osnovne informacije

  • Srpska napredna stranka
  • Kragujevac
  • Knić (Kragujevac)
  • 11.07.1954.

Statistika

  • 0
  • 0
  • Nema pitanja koja su upućena poslaniku

Šesto vanredno zasedanje, 22.02.2016.

Dame i gospodo iz Ministarstva, koleginice i kolege narodni poslanici, baš neću moći da adresujem svoje upite povodom zakona o kojem želim da govorim, ali svejedno, izneću nekakve svoje vizure o Zakonu o zaštiti zaraznih bolesti.

Ja mislim da je to zakon koji je trebalo, kao i što stoji u obrazloženju, na neki način izmeniti, budući da je već 10 godina postojao zakon koji je pred nama kao važeći i važiće još dok se ne donesu podzakonska akta koja prate zakon koji sada treba da usvojimo. To je zakon koji je, naravno, bitan za sve građane Srbije i možda na najširi način pokazuje značaj dobrog sistema zdravstvene zaštite, budući da pruža sigurnost građanima i sigurnost društvu za slučaj masovnih epidemija zaraznih bolesti, za koje neke nismo u stanju ni da prepoznamo kakvu bi razmeru mogle da imaju, poput ovoga što se sada dešava sa Zika virusom, gde sada vidimo na delu jednu specifičnu vrstu populacije, a koliko će još vremena proći dok se stavi na listu, a mi preko Evropske agencije to usvojimo, prihvatimo, stavimo na našu listu i tako vreme može da prođe, a i da razvijemo sisteme i metodologiju prepoznavanja onih bolesti koje su od izazova za naciju u celosti.

Naravno, najmanje to treba sumnjati u okolnostima vrlo širokog spektra kretanja, velikog mobinga, mobilizacije kretanja u tom smislu građana, čak i građana Srbije koji mogu danas ili sutra biti ovde ili onde, a zakon predviđa nekakve mere i nekakva rešenja koja bi trebalo da spreče da importujemo takve situacije, takve vektore, prenosioce na naš teren, a potencijalno naravno i obolele građane, pa da ih i merama koje su i ranije bile u zakonu predviđene - karantinom, merama lečenja, prevencije, a pre svega dobrog epidemiološkog ispitivanja izolujemo, lociramo i zaustavimo potencijalni rizik.

Dakle, krenuo bih od toga što bi bila neka opšta definicija, gde u članu 2. u 37. tačci govorimo o pojmovima koji se koriste u ovom zakonu. Jedan je pojam definicija slučaja. Sada bih pitao, da imam koga tu relevantnog, zašto, to bi bila moja sugestija, se nije ovo razradilo malo detaljnije i ušlo u predlog zakona, jer je to nešto po čemu se ravna postavljanje dijagnoze, ocena njene sigurnosti i pouzdanosti da li je verovatnoća postojanja zarazne bolesti visoko izražena ili je potpuno sigurna itd? Tu se razrađuju kriterijumi kroz epidemiološka, klinička i laboratorijska ispitivanja i ocenjuje stepen verovatnoće da zarazno oboljenje postoji.

To je važno zato što u narednom stavu 4. vidimo da kod pokušaje definicije zarazne bolesti četiri-pet tačaka imamo i, moram priznati, ja s tim nisam preterano familijaran, jer sam ipak lekar somatske medicine i kliničar. Ne mogu baš do kraja da razumem načine mogućnosti ovakvog definisanja nekakve zarazne bolesti. To ovim načinom, kako u nekim tačkama predloga stoji, bi se mogla definisati neka masovno zarazna bolest, recimo, ili zarazno oboljenje u slučaju MBH agresije, ili u slučaju čak i masovne, recimo, nezarazne bolesti u slučaju nekakve nuklearne eksplozije u susedstvu, gde vi prebiranjem informacija iz okoline možete saznati potencijalno rizični događaj za zdravlje stanovništva. Ili se negde stavlja već apozicija da se radi o zaraznoj bolesti koju na određen način nekakvih delovanjem treba potvrditi.

Mislim da bi bilo jednostavnije da je uključeno ono što u zakonu inače postoji, a verujem da će se negde naći ovih 14 akata koje Vlada predlaže, koje predlagač zakona namerava da donese unutar 12 meseci. Kada se ta definicija slučaja uradi, sve će onda biti jasnije, znaćemo šta za dijagnozu znači, kako se postavlja, kojim putem i šta to sve ide. Ova mi sada tačka 4. deluje kao neka šire razrađena epidemiološka anketa kojom se dođe do toga da li je neko, a nikada kao klinički dokaz epidemiološka anketa nije sama po sebi dovoljna, bez laboratorijske potvrde da neka zarazna bolest postoji.

To znači i dalje ono što sam našao kao još jedan upit za sebe, a to je da neke bolesti iz sadašnje liste koja je ovde stavljena i na drugi način koncipirana, poziva se na to rešenje o tzv. definiciji slučaja, pa je drugačije aranžiran skup zaraznih bolesti koje se trebaju prijaviti, prepoznati, prijaviti kao dijagnostikovane ili kao sumnjive itd. Dakle, tu nema ni mononukleoze, nema mebijaze, nema šuge, nema varičele itd. Takve stvari su ranije postojale. Da li to znači da u onoj praksi evropskoj iz 2012. godine, koju mi usvajamo i unosimo u tekst, to sada više tu nije uneto, ili ostaje ona tačka, famozna tačka proširenja mogućnosti, da proširimo listu onoga što nama nije jasno?

Posebna zdravstvena pitanja su bolničke infekcije. Mi se ne susrećemo iako se pominje, makar sa okvirnom definicijom bolničke infekcije moraju biti vezane sa terminom, datumom. Biće podzakonski akt u koji će sigurno to morati da se donese, ministar će ga potpisati, doneće ga neki stručni tim, ali moramo nešto bar okvirno imati, unutar dva dana, tri dana, a to može biti nekad i do godinu dana ako je reč o nekakvim endoprotezama, ako je reč o nekakvim operacijama unutrašnjih organa da se nešto prijavi kao bolnička infekcija. Dakle, nekakav osnovni okvir koji bi bio od značaja da bismo razumeli, jer ovde navodimo i zakon o kome je kolega govorio ranije, govorimo o tom zdravstvenom prosvećivanju. Pa, ako to radimo, onda moramo u tom zdravstvenom prosvećivanju već u zakonu imati osnov da kažemo – da znate, ako se neka infekcija, bolest pojavi unutar tri dana od dana prijema bolesnika, po definiciji pripada, recimo, intrahospitalnoj infekciji. Da li je to intrahospitalna denoova ili intrahospitalna recivantna infekcija? Ode kući, vrati se, razboleo se, a ustanovi se da je to neki infektivni vezan za sredinu.

Dakle, neke osnovne odrednice su možda mogle da prođu. Nije to bilo ni vreme ni mesto da se interveniše amandmanima, budući da bi to u priličnoj meri bio veliki broj amandmana, možda bi menjalo duh zakona, možda zakonopredlagaču to i ne bi bilo po volji, ali bismo možda mogli da čujemo neko od objašnjenja ili će to sve konačno objasniti podzakonski akti koje želimo tu da, odnosno koje moramo da bi ovaj zakon stupio na snagu unutar godine dana dovedemo u red.

Hteo bih kod opštih mera samo da se osvrnem na jedno, a sada već može biti anegdotsko pitanje. Da li će mere deratizacije koje se provode na brodovima, promaći će ako se pažljivo ne čita zakona, pretpostavljam putničkih brodova, za druge teretne brodove koji prevoze hranu važiće verovatno inspekcijski nadzor drugih službi, drugih ministarstava, podrazumevati da inspektor kad proveri brod i onaj mu postavi vlasnik broda, turističkog broda, verovatno se na to odnosi, međunarodna putovanja kaže, da je urađena deratizacija i onda se inspektor uveri da je urađena deratizacija? Kako se to uveri? Koliko traje inspekcija jednog broda da bi vi videli da li ima tamo pacova ili nema, hoćete raditi deratizaciju ili nećete? Dakle, uveri se i izda mu uverenje da je to pregledano i da ne treba.

Govorim o tome budući da su usluge koje su inače za deratizaciju, osim državnog sektora, predviđene i za privatna, fizička lica i pravna lica. To su vrlo skupe usluge, pa i za stan da uradite dezisekciju običnu, to je dosta skupa usluga. Da li će tu možda biti potencijalno mesto korupcije? Znamo, bio nam je tu inspektor, da dosta koruptivnog ponašanja postoji na nivou inspekcije i to je vrlo moguće. Danas inspektor može sa kesom da uđe u apoteku i, da ne bi dalje preturao papire, uzme lepo šta mu treba da uradi kod zubara, neku protetsku uslugu itd.

Dakle, to je jedno mesto gde će dobro da košta, sigurno te vlasnike brodova, ako oni donesu iz neke druge evropske države potvrdu, a mi smo potpisnik te konvencije i pratićemo je, imati potvrdu da je deratizacija urađena, da je validna neko vreme. Mislim bar neki otklon da se vremenski znalo koliko to pokriva potvrda koju ima, a ne samo ima – nema, a to da li ima ili nema, utvrdiće samo inspektor. Recimo, to su neke od mojih nejasnoća bile.

U pogledu prijavljivanja zaraznih bolesti, bilo je dobro da se razradi onaj čuveni član o definicijama da bi znali šta je uopšte. Pojavljuju se i sumnje na neke bolesti, kao i dokazane pojedine bolesti se sigurno moraju prijavljivati i to je u nadležnosti epidemiologa. Jasno, ko će ovo bolje razumeti i bolje uraditi nego ja. Još samo jedan komentar, već sam pri kraju vremena za koje smo se interno dogovorili da ispoštujemo.

Zdravstveni nadzor i karantin. Lepo će „Batut“ da uradi, da izvesti koja je država zemlja od rizika, u koju će naši građani da budu. To je sasvim u redu, izvestiće ministarstvo, verovatno ministarstvo ili nekim drugim načinom komunikacije će znati carinski organi, pa će se na carinama znati kako će putnik u aranžmanu neke male privatne agencije ili nekakve druge, ličnom aranžmanu, putujući po svetu, biti sačekan na carini u onoj opštoj kontroli, gde su se ljudi već izmiksovali u carinskim prolazima ili izmiksovali avionima, da se sam prijavi, da bude prepoznat kao takav. Mislim da će ovaj deo verovatno podržati, neki pravilnik će razraditi da bismo izbegli i te potencijalne, što je inače jako teško izbeći sada izbeći, takve nove zarazne bolesti, virusne prirode koje se šire koje je teško predvideti zbog dužine inkubacije i sličnosti sa mnogim drugim banalnim virusnim bolestima, da budu kao takvi prepoznati, a ozbiljna se odgovornost predviđa za kompletnu zajednicu, ne samo za pojedinca, koji je eventualno bio izložen riziku.

To sam mislio da istaknem, a hteo bih da pozdravim, što je konačno i ovde izmena koju smo uradili, o Zakonu o imunizaciji, u zakon konačno ušlo pravo obaveze roditelji, staratelji da svoju decu imunizuju i da odluku o tome da neće biti imunizovano, može doneti samo stručno telo, dakle lekar, odnosno posebna komisija, ako je reč o nekoj produženoj kontra-indikaciji. Hvala vam.

Deveta sednica Drugog redovnog zasedanja, 16.12.2015.

Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Gospodo iz Ministarstva, poštovane kolege, kada bi na najkraći način trebalo da govorimo o efektima ova tri zakona, to bi možda izgledalo ovako. Što se tiče Zakona o zdravstvenoj zaštiti, preuzimanje nadležnosti nad kliničko-bolničkim centrima pozdravljam. Što se tiče nužnih promena u organima upravljanja i pratećim aktima - odlično rešenje, ali konačno nužno rešenje jer drugačije ne može da bude, drugi je osnivač i druge su nadležnosti. Što se tiče rešenja koja podrazumevaju da o specijalizacijama stranih državljana ne treba da odlučuje naš ministar, nego ministar država odakle specijalizant dolazi, u dogovoru sa institucijom gde specijalizaciju obavlja – ništa logičnije.
Što se tiče prava licenciranja koje je ranije imao ministar, da zaštiti saradnike, on daje licence da se, na neki način, snalazi, mimo strukovnih organizacija i odgovarajućih komora. Bilo je besmisleno, pričali smo i kada je zakon donošen, sada je to urađeno i odlično je rešenje.
Što se tiče Zakona o zdravstvenom osiguranju, u kome mi sada pokušavamo da olakšamo način pružanja zdravstvene zaštite ili sigurnost zdravstvene zaštite onima koji odlaze u druge države, dobro je rešenje, pojednostavljujemo ljudima da jednom, za vreme svog mandata, boravka, po raznim osnovama, uglavnom u DKP-u, ali i drugim privrednim organizacijama i institucijama u inostranstvu imaju pravo, a da ne moraju trčati na godinu dana u Srbiju, da ponovo dobiju uverenje o pravu korišćenja zdravstvene zaštite.
Što se tiče prebacivanja dela sredstava trudnicama koje imaju različite osnove za bolovanje, pretpostavljam da će to dobro da funkcioniše. Dobro je rešenje, jer će one integralno dobijati svoje prinadležnosti.
U Zakonu o evidencijama izmena je bila nužna, jer se sa tako ozbiljnom stvari nije moglo završiti do kraja.
Gde su predviđački podbačaji, gde su zakonske nužne posledice toga u vidu poštovanja Zakona o javnim nabavkama, o tome ostaje da se razgovara, ali je činjenica da bez takvog ZIS u koji smo ušli, koji je prilično opterećujući za zdravstvene radnike i za lekare i za sestre, jedna glomazna mašinerija u koju mi polako ulazimo zahvaljujući IT tehnologiji, ta promena je nužna. Da li je godinu dana još dovoljno, najčešće da jeste, jer sada su ljudi seli i ponovo razmislili. Zakon je donela otprilike ta ekipa ljudi, sada su ponovo proračunali svoje postupke i utvrdili da je otprilike godinu dana dovoljno da se još na tom planu odradi, jer neke ustanove, neki klinički centri poput našeg u Kragujevcu su dosta dobro na tom planu otišli. To je stvar uhodana i nama ostaje, koji se ređe pojavljujemo na terenu, da se malo uhodamo u taj sistem ubacivanja informacija i kasnije generalne dostupnosti podataka.
Eto, krenuo sam od ovog zakona da pričam detaljnije, jer ova brif varijanta bila bi neprilična i neobična za mene da ja time i završim, na radost mnogih i skratim ovu diskusiju u opštem podržavanju sa ove velike poslaničke većine koja stoji iza ovog zakona. Ali, ja hoću da ovom dodatnom diskusijom pojasnim zašto to nije prosta apologenetska sklonost, kako to nije prosto obožavanje rešenja koja dolaze, nego prosto nužno, iznuđeno i logično rešenje.
Dakle, taj zdravstveni informacioni sistem pomoći će čak i onim okolnostima kod zakona koje smo doneli, gde će pacijenti lečeni, ispitivani od retkih bolesti, kad jednom uđu u taj podatak, uprkos tome što im zakon ostavlja mogućnost da unesu dokumentaciju, dokumentacija biti sačuvana, a time i silne pare za ponovna ispitivanja.
Ako se vratimo Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, zašto je preuzimanje centralizacija, kako se ovde često govori, kliničko-bolničkih centara i stavljanje u rang, tik uz rame kliničkim centrima kao narednoj višoj instituciji? Logično, ništa logičnije, jer taj hibridni sistem finansiranja od tako velike, moćne ustanove koja pruža sekundarni i tercijalni nivo u nekim oblastima zaštite je dovela dotle dokle dovodi. Ranije pomodarstvo tzv. devertikalizacije tzv. deliberalizacije, razvoja autonomije, to je autonomiju gradovima, uglavnom gradovima, oni imaju takve ustanove, gde su mogli da biraju svoje kadrove, da postavljaju svoje direktore, da kasnijim izmenama u zakonu koje smo doneli eventualno omogući još neku specijalizaciju mimo programa, ako imaju od čega to da plate. Neuredno uglavnom finansiranje jednog malog dela koji se ticao finansiranja, a ogromne obaveze za fond koji je to morao da finansira, pa bogami, i za ministarstvo koje je trebalo da ulaže svesno činjenice da 10 godina trajanja zakona sigurno nužno vodi ka raubovanju opreme.
Hoće li sada ministarstvo moći da ulaže u sofisticiranu tehnologiju, da daje pare da se tehnologija zanavlja, a da neko tamo nije u stanju da popravi krov, pa da on procuri, pa da se tamo dogodi neka velika, mala, intervencija, velika šteta itd? Prosto, bilo je nelogično i taj vid decentralizacije, znate, pa ne težimo svi tome. Ipak, kada su ljudi ozbiljno bolesni, oni ipak žele centralizovano da odu na neku vrhunsku, beogradsku kliniku ili na VMA. U svesti građana ne postoji strah od toga da će odlazeći u viši nivo zdravstvene usluge ići u sistem centralizacije koji će ih lišiti nekakvih prava.
Dakle, ja očekujem da konačno možda uradimo i dodatni napor da i ono što je danas lokalna samouprava nadležna da prati, a to je primarna zdravstvena zaštita, se konačno zbog ovog hibridnog načina finansiranja, prosto stavi pod jednu jasnu državnu kontrolu, jer će svi ti ljudi raditi posao nivoa primarne zdravstvene zaštite više. Kako smo čuli, dve trećine osiguranika ostvaruje i prava i mogućnosti da mu se pruži zdravstvena zaštita, preventiva, savet, itd, itd. Zašto bismo samo ostavili lokalnoj samoupravi da biraju direktore, zamenike, svoje upravne odbore uhlebljuju, hajde, recimo, i svoje kadrove itd. Konačno, da opet najveći deo sredstava daju svi građani Srbije iz budžeta, kroz razdeo koje nosi ministarstvo.
Kada je reč o ostalim članovima, nužne su izmene, naravno. Ko će birati direktora, zamenika, ko će davati saglasnost na akte kojima ustanova kliničko-bolnički centar sada radi jasno, a to je za kliničko-bolnički centar Vlada, za ove ostale institucije to je, naravno, ministarstvo, za ostale zavode i hajde da kažem uslovno nižeg ranga institucije ili institucije koje obavljaju više zdravstvenih usluga na istom nivou, više različitih zdravstvenih ustanova, ali to je već i starim predlozima zakona bilo predviđeno. Tu se ništa nije promenilo.
Brisanje u članu 185. stava 2, gde je ministar strancu davao mogućnost, odluku, rešenje kao da ga naše ministarstvo finansira, da on dobije specijalizaciju ili subspecijalizaciju. Pa, kao što ne dolazi odlukom ministarstva da se finansiraju sem nekih izuzetaka kad studiraju o našem trošku ovde, nego dolaze sa strane, o trošku države ili ako međudržavni ugovor postoji i o trošku naše države, valjda je logično da nekoga šalje u Beograd ili Kragujevac i misli da Srbija može da pruži to, dovoljni nivo obrazovanja, stručne edukacije, da to može i da uradi, bez da se ministar petlja u taj posao. Nije potrebno da se ministar petlja ni u posao davanja licenci zdravstvenim saradnicima i to je urađeno. E, sad ja ne čuh da je to neko hvalio. To kad ministar derogira svesno svoja prava, to niko ne hvali, a ako pokuša da nekakav red zavede u organizaciji, onda se to smatra nekom patološkom centralizacijom za pacijente kojima ne pada napamet ako im treba zračenje da li im je nešto centralizovano ili nije i da li će lakše ili teže. Pa valjda će lakše doći neko na Zvezdaru iz Srbije ako je Zvezdara pod republičkom kapom, nego ako je pod kapom samog grada Beograda, ako već hoćemo i tako da gledamo.
Sad nešto sa čim se svi ovde susrećemo, a to je 199. član u kome govorimo o tom dopunskom radu do trećine punog radnog vremena. Ja ovo podržavam zato što smo na najjednostavniji način eliminisali sistem noćnog rada. Dakle, onaj zaposleni u zdravstvenoj ustanovi sada ne može u sopstvenoj ustanovi da traži 30% dodatnog rada i to je bio najveći izvor korupcije i svi su to nekako hteli, i pozicija i opozicija, ratujući sa ministrom ondašnjim, kada se to donosilo, koji nije, za razliku od našeg ministra, uopšte upadao u reč, nije nikakve odgovore nikome davao, prosto je samo kibicovao šta ko priča, vodio interne beleške, ali se nikada nije oglašavao, nikada konfrontirao, nikada branio svoje pozicije.
Veliki broj loših rešenja iz tog vremena, mi pokušavamo da uradimo, da popravimo i to je „r“ od reformskog, ali ipak reformskog, nešto pokušavamo da promenimo. Šta smo na ovaj način dobili? Dobili smo dvosmernost koja ni ranije nije bila izgubljena. Zašto? Teorijski, ako u zakonu stoji da će neko otići da traži posao iz zdravstvene, državne zdravstvene ustanove u privatni sektor, zašto ne postoji obrnuto? Zamislite situaciju u kome vi sada imate naučne radnike, ljude na fakultetu, kliničkim centrima, koji nisu imali ostvareno karijerno napredovanje, vrlo su vešti manuelci, jako dobro rade, otvaraju privatne klinike ili mogu da rade u njima, zašto su se oni vratili u ustanove u kojima su radili i ostvarili pozitivne efekte? Znaju da nekim vrstama manuelnosti ili tehnika, internventnih tehnologija ili nečega već drugog u čemu su vični, ne mogu pak obrnutim redom da sklope ugovor i da to odrade. Dakle, zakonom takva mogućnost ostaje.
Ja znam da je po ranijem zakonu bilo pokušaja da su neki privatnici hteli da rade intervencije u državnoj ustanovi, ali im nije iz ministarstva dolazio model, nije im dolazila forma ugovora, bežali su direktori kao đavo od krsta da sklope takve ugovore s takvim ljudima, jer su se bojali i inspekcija i mišljenja ministarstva i stavova, jer niko to nije bio formulisao. Sadašnjim odlukama, sadašnjim rešenjima, to se svodi na ugovor koji je templej ili preslikan ugovor deo ugovora o radu, o opštim principima i stavovima, jer kao što vidimo, onaj ko zasnuje radni odnos kod nekog drugog poslodavca, nosi svom primarnom poslodavcu da vidi da je ugovor sklopio. Dakle, ne mora da ide na poklonjenje i da traži molbu i da ga pita, a ovaj kaže – ne možeš da ideš, ja cenim da ti ne možeš da odeš, jer one stavke koje smo imali o minimumu procesa rada koji mora da zadovolji itd, sada su na ovaj način brisane.
Jedna veća sloboda, jedna veća mobilnost lekara, a zašto da ne, jer svaka struka koja nešto radi u državnom sektoru može i privatno. Dakle, mogao bi lekar da ide da pere prozore, da čisti ulice, ali ne bi mogao da radi svoju struku.
Ne treba bežati od tog dopunskog rada, ali ga jasno normirati i jasno dovesti u jedan pravni osnov u kome će zbog toga morati da bude registrovan, evidentira, da bude i odgovoran za ono što zaradi, da se na to plati porez, a da se naravno ubrza i smanji broj listi i čekanja i smanji broj čekanja na usluge.
Dakle, u tom delu vidim da je to jedno od rešenja koje liči na pređašnje, ali je otišlo korak dalje. Uslove za ugovore, mislim da nemamo taj član koji bavi 200. i 201, kako bi taj ugovor koji bi trebalo zaposlen u zdravstvenoj ustanovi, na to se uglavnom misli kada se o ovom zakonu priča, kada ode u privatno, ili neku drugu instituciju ili privatnu, šta bi sve trebalo da sadrži. Bio je opterećujući broj stavki koje smo imali u ranijem zakonu.
Ta dva člana su brisana, pretpostavljam da se zato sada svodimo na opšte odrednice ugovora o radu, Zakona o radu, pa konačno i eto o mogućnosti i bolje kontrole onoga što se dešava, taj ugovorni radni odnos tiče se jednog zakona, jedne vrste inspekcije, itd, plus što se nosi.
Da li zaista treba da nosi sam lekar svoj ugovor u instituciju zdravstvene kontrole, pa i ja se pitam, možda ne treba sam. Onaj koji ga je primio na posao možda treba to službenom poštom da pošalje. On kaže – nosio sam, nisu primili, zagubio, predao, evo imam papirić, predao sam ga u pošti, itd. Možda bi, recimo, razmišljanje na tom planu ne bi bilo ni rogobatno ni nelogično.
O zdravstvenom osiguranju nemam šta da kažem, ta je stvar pojednostavljena do kraja, sa dve jasne stvari, da će se dodati 35% na 65% i da će osobe koje moraju da rade u inostranstvu po uputu, nalogu države, dakle, po tom osnovu, ne po osnovu svog privatnog boravka u drugoj državi, imati pravo zdravstvene zaštite u jednom kompletnom iznosu, dok imaju taj radni odnos sa poslodavcem koji ih je poslao. Dakle, ne moraju svake godine, to je olakšanje procedure, vrlo jednostavno i mislim da je to opet potreba koja je proizašla iz sagledavanja naše realnosti, dovela do izmene sasvim jednog malog delića ovog jednog veoma važnog zakona.
Kada govorimo o nadležnosti koje lokalne samouprave imaju, da potkrepim značaj, hajde da kažem, milo je to nekima da čuju, centralizacije, preuzimanja ingerencija države nad kliničko-bolničkim centrima i potrebe da se to uradi istovremeno i sa primarnom zdravstvenom zaštitom.
Grad Kragujevac koji je dosta solidna gradska uprava, veći grad u Srbiji, izdvojio je u 2014. godini 37 miliona dinara za ono što može biti iz oblasti nadležnosti, primarne zdravstvene zaštite.
Država ove godine sa 20 miliona pomaže sveukupne programe primarne zaštite u kojima ona nije vlasnik, nego je vlasnik lokalna samouprava. Mislim, Ministarstvo zdravlja, hoću reći, a ne država.
Dakle, tu su potrebna mnogo, mnogo veća sredstva i potrebna je jedna konačno i značajnija odgovorno. Ne možemo mi tražiti od ministra da odgovara za ponašanje rukovodstva lekara, za njihove akte na nivou lokalne samouprave i da se kad se nešto dogodi, a vrlo često je ta teatralnost sklona da bude i u medijima i među nama poslanicama, ministre, daj ostavku, zato što je tamo nekakav doktor pogrešio, direktor, neki doktor je pogrešio, a ministar da daje ostavku. To je besmislica. Zna se odgovornost koja postoji u zdravstvu i kako postoji, ko je napravio grešku, taj odgovara.
Direktor je odgovoran da provede procedure, a tek ministar koji se i ne pita uopšte, ko je gde direktor, kako je taj direktor izabran, tog datuma i na kojoj lokalnoj samoupravi.
Dakle, čak i na tako ozbiljnoj stvari kao što je kliničko-bolnički centar, gde su verovatnoće teških greški, veoma velike, gde vi zdravstvenu inspekciju kada trebate da pošaljete, nije to potpuno isti način kod zdravstvene inspekcije, posle toga se konačno obraća gradskoj upravi, pa da tamo rešava na nivou ko je vlasnik toga ili se obraća Ministarstvu, odnosno Vladi koja je odgovorna što je takve ljude imenovala.
Imaće to u konačnoj reperkusiji mnogo povoljnijih posledica, a u suštini, samo će se znati ko je vlasnik novca i ko je odgovoran za ono što želimo da promenimo u funkcionisanju i pacijenti pojma neće imati šta mi to danas pričamo i šta mu to znači, da li je sada Ministarstvo preuzelo da konačno finansira i odgovara za rad i tako visokih ustanova kao što su kliničko-bolnički centri ili je to ostala Zvezdara, ili „Dragiša Mišović“ i grad Beograd.
O tome govorim i mislim da je ovo jednostavno rešenje i da očekujem da se na nižim nivoima ovakva pragmatična rešenja primene, a to onda znači reformski, jer ima još šta da bude reformski, posebno nekim drugim zakonima, pa bismo onda videli da onaj ko najviše novca daje, najviše odgovornosti snosi i koji kreira zdravstvenu politiku, a to su Ministarstvo i Vlada, trebaju najvišu odgovornost da imaju, prava, a građani da uživaju najveći mogući obim prava koji se na tom nivou i sadašnjim mogućnostima nude.
Zato ću ja kao i članovi naše političke partije podržati, verujem i koalicioni partneri, ove izmene zakona. Hvala.

Šesta sednica Drugog redovnog zasedanja, 20.11.2015.

Zahvaljujem se.
Možda smo preterano otišli u priču oko nečega što je već u zakonu postojalo, jer se ovde uglavnom diskutovalo o produženju staža doktorima medicine na devet meseci umesto na šest, kako je zakonom bilo i predviđeno. Ja lično otvaram upit što to nije amandmanskim intervencijama ili izmenom zakona, kako nas inače zagovornici ove teze bombarduju raznim zakonskim predlozima, urađeno ranije? Mi smo sada samo ovim izmenama uradili za druge zdravstvene radnike i sveli i njih na šest meseci, budući da zaista, evo, ja to sad moram i da pokažem, ne verujem da će to stići kamera da zumira, piše da nastavni plan i program podrazumeva taj praktični rad, klinički staž i urgentna stanja. Dakle, nešto najurgentnije, najvitalnije unutar celog semestra i onog perioda prakse koju oni imaju u toj godini koja je završna godina studija.
Šta njima, stažerima, da se vratimo na medicinu, jer se govori o medicinarima, ostaje? Ostaje onaj neposredni susret sa pacijentom koji ostvaruju u opštoj praksi, u ambulantama sa lekarom koji je po iskustvu određen da im bude. To i jeste suština. To jeste srž. Možda bi se ovde moglo diskutovati oko toga na koji način, kako se biraju ti lekari, u koje ustanove idu, koliko smo to hteli ili nismo hteli da centralizujemo. Recimo, u Hrvatskoj vi imate konkurs da se ide na staž u zdravstvenu ustanovu, klinički centar ili kliničko-bolnički centar. Konkursom možete iz jednog dela Hrvatske otići u drugi da biste došli do staža. Tako se vodi evidencija, ali je drugačiji režim studiranja i to je drugačije tamo udešeno. Dakle, pridaju tome jedan veliki značaj.
Mi to kroz najozbiljniji mogući način u Srbiji sada rešavamo, tako što na toj šestoj godini studija to provodimo kao obaveznu svakodnevnu aktivnost stažera, studenata tada. Dok su ranije to bili klasični stažeri unutar jednogodišnjeg kruženja. Oni su bili pisači istorija bolesti. Osobe koje su, zavisno svome interesu i volji mentora, mogle ili nisu mogle da siđu u aseptičku salu da vide nekakvu povredu u prijemu, da urade diferenciono-dijagnostičku trijažu. Sada je to već ukalupljeno u obaveznu normu ponašanja i nečega što on mora da vidi, tako da on ima jednako veliku težinu. Da ne ponderiramo sa onim što ima u drugom delu koji pretežno provodi u domovima zdravlja, dakle, u opštoj praksi sa onim što će raditi i, naravno, u institucijama primarne zdravstvene zaštite druge vrste, odnosno oni koji se bave higijenom, epidemiologijom, da nauči režim vakcinacija, da nauči režim kontrole itd.
Dakle, dovoljno, a sa treće strane, konačno, ovo što je urađeno je u dogovoru sa komorama. Komore u tački 5. u svojim ostalim nadležnostima baš definišu ovaj problem. Ministarstvo zdravlja je samo poslušalo predlog komora, što ste mogli u vreme kada ste imali komoru pod apsolutnom vlašću i sami da predložite da se to sa negdašnjih šest meseci za medicinare i 12 za ostale ili vrati na devet za sve ili smanji drugima ili šta god. Sada kada smo na pragu, to ni politički ne vidim da je korisno da se sada nekome sa šest meseci vrati na devet meseci staža. A gde bi ga to proveo? Gde bismo tih još tri meseca uglavili, mimo onoga što on provede? U koji deo, u koji segment? Gde bi on to proveo? On ne može više po okviru staža, kako je propisano pravilima komore i ranije podzakonskim aktima gde mora da se provede sve da bi se staž završio. Prosto, ne vidim, sem jedne jalove priče koja bi sad trebalo da bude nekako suprotstavljena predloženom delu zakona.
Možda je nama to bio ranije veći problem - koliko je kvalitetno što se dobije? E, sada se taj deo stovario na opštu praksu, domove zdravlja, gde je zajedno sa lekarom rasterećen supervizora, koji je profesor, docent koji ga gleda, koji misli da ga još uvek ocenjuje. Sada ne, sada mu je kolega iz prakse koji mu pokazuje i kako se piše uput, kako se tumači analiza, kako se piše laboratorijski uput i najveću muku za njih, kako se uđe u jedinstveni sistem registrovana kompjuterskog pisanja recepata, dijagnoza itd. Oni se tu oporave.
Naravno da uvek i pretežno, da ne kažem uvek, ali najčešće to ipak zavisi od samog kandidata koliko će ozbiljno shvatiti ono što mu se pruža i koliko će kvalitet iz njega teorijski, rekao bih, samo solidno potkovanog, zbog obrazovnog sistema, koji traži brzo i instant učenje i pitanje retencije znanja kakva je, ali sistem nudi, kakav jeste, mi imamo takav i takvog ga poštujem i ja koji ga ne volim. Pružamo maksimum. Koliko oni zadrže u glavi, ne znamo, ali ovaj deo njihovog posrednog uključivanja u doktorski život je zaista dobar i ne vidim da bilo šta ovde treba menjati. Mislim da smo preterano diskutovali.
Hteo sam da vam dam samo obrazloženje iz programa svih medicinskih fakulteta koje sam prikazao i stava lekarskih komora. Obaveza lekarske komore je da takve odluke i takve predloge daje, što su i jedna i druga i treća komora dale. Ne znam više koga bi trebalo o tome da pitam i sa kim da se konsultujemo. Hvala.