Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milisav Petronijević

Milisav Petronijević

Socijaldemokratska partija Srbije

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, na samom početku jedan kratak komentar.
Obrazloženje Predloga zakona o predsedniku Republike, naime, na kraju Obrazloženja – Razlozi za donošenje zakona po hitnom postupku. Skupština je dobila ovaj zakon u proceduru gde je tražen hitan postupak iz razloga što je donošenje tog zakona ''jedan od uslova koji moraju da se ispune da bi se raspisali i održali izbori za predsednika Republike. Da bi se izbori što pre raspisali i održali, neophodno je da se ovaj zakon donese po hitnom postupku i time spreče moguće štetne posledice'' itd.
Naravno, želim da ponovim, svi su obavešteni da je povučen hitan postupak. Da li to sada znači da više nije toliko bitno i hitno donošenje zakona ili je nešto drugo u pitanju? Donošenje zakona o predsedniku Republike i o izborima za predsednika Republike je samo jedan od uslova da se raspišu izbori za predsednika. Tu su i zakoni koje mora Skupština doneti: o spoljnoj politici, o odbrani, o Vojsci i o službama bezbednosti. Tek tada se stiču uslovi za raspisivanje izbora za predsednika Republike po Ustavnom zakonu.
Želim da upozorim: samo u jednom slučaju mogu biti pomereni ti rokovi - ako se zbog Kosova i Metohije Srbija nađe u takvoj situaciji da je ugrožena teritorijalna celovitost. SPS smatra da u tom slučaju izbore ne treba održavati, već se posvetiti odbrani Kosova i Metohije i zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Srbije. I, ne može to biti stvar dogovora u vladajućoj koaliciji - da li će i kada će.
Dakle, prvi je uslov da budu doneti svi zakoni, a odgovornost je vladajuće koalicije da li će oni biti doneti na vreme. Imamo situaciju da se u proceduri nalaze zakoni o spoljnim poslovima, bezbednosti, odbrani i Vojsci, a predsednik Narodne skupštine, skidajući s dnevnog reda tačku Poslanička pitanja, neovlašćeno, nije uvrstio u dnevni red te značajne zakone. Prosto je pitanje: kada će to da stigne na dnevni red? Jer se samo tada stiču uslovi za raspisivanje izbora.
Drugo što želim da kažem. Poslanička grupa SPS smatra da treba doneti zakon o predsedniku Republike i treba urediti, pre svega, nadležnosti predsednika Republike, i za to je. Ali, poslanička grupa SPS neće podržati ovakav predlog zakona o predsedniku Republike. Ukratko ću navesti samo pet razloga.
Prvi. Član 1. zakona govori: ''Predsednik Republike izražava državno jedinstvo Republike Srbije''. To je, naravno, i ustavna kategorija i to ne bi bilo sporno kad ne bi bilo prakse koja je suprotna tome. Ako se pogleda član 9. zakona o predsedniku Republike, koji na nejasan način govori o nespojivosti funkcije predsednika Republike, pa samo kaže da ne može vršiti drugu javnu ili profesionalnu delatnost, naravno da se to može različito tumačiti. Iz toga se može izvući zaključak - da može vršiti i stranačku funkciju.
Mi smo protiv toga. Ne može predsednik Republike da izražava državno jedinstvo ako je istovremeno i šef jedne stranke. Ako je šef jedne stranke, on može da izražava jedinstvo samo pristalica te stranke, a ne državno jedinstvo Srbije. Prvi uslov da bi ovaj zakon mogao da bude dobar jeste da se jasno i precizno definiše u članu 9. da predsednik Republike Srbije ne može da obavlja nijednu stranačku funkciju.
Da vas samo kratko podsetim na ono vama veoma popularno vreme koje koristite, devedesete godine, i kako kažete - režim Slobodana Miloševića. Taj Slobodan Milošević, kada je izabran za predsednika Republike Srbije, zamrzao je svoju funkciju u SPS-u.
Uslov da ovaj zakon iole vredi, da se makar steknu neke pretpostavke da može da izražava državno jedinstvo, jeste da ne bude šef jedne stranke. Ovako, on je predsednik Republike pre podne, a predsednik Demokratske stranke popodne. Predsednik Republike treba da okuplja narod, da ih poziva na sabornost, na jedinstvo, pogotovo u zaštiti i odbrani državnih i nacionalnih interesa. Ali, kao predsednik Demokratske stranke, on Srbiju deli. Deli na demokrate i antidemokrate, na reformiste i antireformiste, na napredne i retrogradne, lepe i ružne itd. I ovu podeljenu Srbiju još više deli. Ne može u takvim uslovima predsednik da ispuni osnovnu funkciju koja se pred njim nalazi, a to je izražavanje državnog jedinstva Republike Srbije.
Drugo pitanje je pitanje nadležnosti predsednika Republike Srbije. Jeste Ustav određuje nadležnost, ali je bar red da se u zakon o predsedniku Republike nešto od toga stavi. Naravno, ne van Ustava, ali da ne bi bilo tumačeno van Ustava, upravo iz tih razloga, trebalo bi da nađe mesto ovde. Jer, recimo, nema u ustavnim ovlašćenjima predsednika Republike, a ja sam dobro zapamtio rečenicu gospodina ministra koji kaže - niko ne može, ni zakonom, da predsedniku Republike umanji ni poveća nadležnosti - ako sam dobro zapamtio, gospodine ministre. Znači, niko ne može ni da mu umanji ni da mu poveća nadležnosti. Upravo, kako tumačite da je predsednik Republike, uredbom Vlade ili, ne znam, nekom odlukom, predsednik Saveta za nacionalnu bezbednost koja objedinjuje službe nacionalne bezbednosti? Gde je uporište u Ustavu kada je to u pitanju?
Treći razlog. Kada se govori o polaganju zakletve pred Narodnom skupštinom, nije jasno definisano da li je to pred Narodnom skupštinom, gde se saziva sednica Skupštine, a u Poslovniku postoji tzv. posebna sednica koja se saziva zbog toga, ili je to, kako ovde stoji, okupljanje poslanika. Nema veze koliko će ih se okupiti, pa predsednik Republike, kao što je to bilo prošli put, odvede jedan broj u zgradu Predsedništva i onda položi zakletvu tamo? To nije polaganje zakletve pred Narodnom skupštinom. Ovde se polaže zakletva pred Narodnom skupštinom.
Četvrti razlog. Predsednik Republike ima ovlašćenja da predloži predsednika Vlade. Taj član nije do kraja razrađen. Imali smo iskustvo u periodu mart-april-maj, kada je Srbija tri meseca bila u agoniji jednostavno zbog nedostatka dogovora lidera vladajuće koalicije, da nije mogla da dobije Vladu. Predsednik Republike je na kraju, u minut do dvanaest, predložio predsednika Vlade. Šta to znači? Ovako razrađen taj član podrazumeva da predsednik Republike ima u svojim rukama izbornu volju građana prilikom izbora za Narodnu skupštinu.
E, nije to funkcija predsednika Republike, već je ovde moralo da se razradi da predsednik Republike, onom ko može da obezbedi većinu a, naravno, na osnovu nekih dokaza, ponudi mandat u roku od 15 dana, mesec dana, pa ako ne on - sledeći, pa ako ne on - sledeći, pa tek kada isteknu tri meseca, onda Skupština da se raspusti.
Sledeće, peto, da tako kažem, pitanje su ''Prava predsednika Republike pošto mu prestane mandat''. SPS jako podržava jednu rečenicu u Obrazloženju zakona koja kaže: ''...dignitet funkcije predsednika Republike čuva se kako primerenim uređivanjem njegovog položaja za vreme dok mu traje mandat, tako i, možda i više, primerenim uređenjem njegovog položaja pošto mu prestane mandat. Predlog zakona sledi tu koncepciju''.
Razlika između SPS i vladajuće većine je u tome što mi smatramo da je ovo značajna rečenica i bila i uvek će biti, a vladajuća većina, koja sebe naziva demokratskim blokom, smatra da je to važno samo onda kada je predstavnik demokratskog bloka predsednik Republike - u tome je razlika, a ona je velika.
Uostalom, nije li iskustvo iza nas da je sadašnja vladajuća koalicija, koja sada ima predsednika Republike, prethodna dva predsednika Republike uhapsila i izručila Hagu? Kako se na takav način čuva dignitet predsednika Republike? Da li to znači da se promoviše jedan nov način da, kada sledeći dođe na vlast, uhapsi ovog predsednika Republike, i tako redom, pa kao ono od 1804. godine, vek i po dinastije Karađorđević i Obrenović, kako je ko dolazio tako su jedni druge satirali.
To mora da bude jednako za sve i da važi za sve. I bilo bi pošteno da je u ovom predlogu zakona našlo mesto da, pored sadašnjeg predsednika Republike, ta prava imaju svi dosadašnji, u višestranačkom sistemu, predsednici Republike, i predsednici SRJ, i Srbije. Onda bismo vam poverovali u rečenicu da se dignitet funkcije predsednika čuva i kad je na funkciji, a posebno posle.
Naravno, imamo i čitav niz primedbi na veoma nejasan zakon o izborima za predsednika Republike, ali o tome bih ostavio malo prostora svojim kolegama. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, da bi se poslanička grupa SPS mogla opredeliti u vezi sa ovim amandmanom, tražim jedno objašnjenje od gospodina ministra. O čemu se radi?
Prvo, javnosti radi, šta reguliše ovaj član zakona na koji je podnet amandman, da bi javnost znala o čemu pričamo. Govori se o članu 8. Zakona o azilu, koji kaže: ''Lice koje traži azil neće biti kažnjeno za nezakonit ulazak ili boravak u Republici Srbiji, pod uslovom da bez odlaganja podnese zahtev za dobijanje azila i da pruži valjano obrazloženje za svoj nezakonit ulazak ili boravak.'' Dakle, govori se o načelu nekažnjavanja za nezakonit ulazak ili boravak. To je Predlog zakona koji je ponudila Vlada.
Predlagač amandmana traži da se reči - bez odlaganja - zamene rečju - odmah. Priznajem da ne vidim šta je smetnja tome. Drugo što predlagač amandmana traži jeste da je lice, kada odmah podnese zahtev za dobijanje azila, dužno da pruži valjano obrazloženje za svoj nezakonit ulazak i boravak. Predlagač amandmana traži da uz valjano obrazloženje pruži i valjane dokaze.
Šta je moje pitanje? Gospodine ministre, u odgovoru Vlada kaže: ''Vlada smatra da ovaj amandman nije pravno moguć iz razloga što bi, ukoliko bi se usvojila druga predložena izmena (znači i valjane dokaze), izmenjena rečenica glasila - Lice koje traži azil neće biti kažnjeno za nezakonit ulazak ili boravak u Republici Srbiji, pod uslovom da bez odlaganja (odmah) podnese zahev za dobijanje azila i da pruži valjano obrazloženje (i valjane dokaze) za svoj nezakonit ulazak ili boravak.'' Vlada dalje kaže: ''Naime, činjenica nezakonitog ulaska i boravka lica koje traži azil već je poznata nadležnom organu i nije potrebno da je tražilac azila dokazuje.''
Mislim da je ovde u pitanju nesporazum. Zašto? Nije suština predloženog amandmana da tražilac azila dokazuje da je već nezakonito ušao. To je činjenica. Ovde je suština amandmana, kako sam shvatio, da onaj koji je ušao, kada već obrazlaže svoj nezakonit ulazak, pruži neki dokaz za to.
Vlada kaže da ovaj amandman nije pravno moguć. Zbog čega nije pravno moguć? Doduše, Zakonodavni odbor je rekao da jeste pravno moguć, ali nema veze, Skupština i služi upravo za to da ovde otvorimo debatu i da ukrstimo sve argumente.
Dakle, još jednom podsećam, gospodine ministre, ne treba on da dokazuje da je već nezakonito tu. Ušao je u zemlju, to je činjenica i to nije suština amandmana. Suština amandmana je u tome da on koji traži azil mora da da neko obrazloženje zašto je nezakonito ušao u tu zemlju. Ako već daje obrazloženje, zašto to obrazloženje ne bi potkrepio nekim dokazom ako ga ima?
Šta je valjano obrazloženje? Jedno obrazloženje gde mi možemo da polemišemo, juče je bilo prilike, svako ima svoje obrazloženje, valjano je ono valjda koje dokazuje, objašnjava, pokazuje, argumentovano je itd. Zar dokaz ne služi kao argument da bude i valjano?
Iz tih razloga, da bi poslanička grupa mogla da se opredeli, molim da se odgovori – zbog čega pravno nije moguć ovaj amandman? Još jednom upozoravam, mislim da je nesporazum u pitanju, ne dokazuje tražilac azila da je već tu, to je činjenica, nego dokazuje, kao potkrepljivanje valjanog obrazloženja, zbog čega je došao tu. Mislim da će onda biti jasnije da bi svi poslanici mogli da se opredele. Hvala lepo.
Vrlo kratko da kažem da iz izlaganja gospodina ministra, u njegovom drugom javljanju, sada sam uveren da gospodin ministar i njegovi saradnici uopšte nisu razumeli o čemu se radi. Rečenica gospodina ministra – vi tražite od nas da dokazujemo da je čovek ušao u zemlju – ne zaslužuje komentar nikakav. Ne tražimo to, gospodine ministre, tražimo da nam obrazložite zbog čega ne može da se traži od onog lica koje traži azil, već je u postupku, da to valjano obrazloženje potkrepi nečim. Možda ne treba, ali nam recite zbog čega to ne treba. To tražimo.
Naravno, imao bih potrebe još dosta da polemišem, ali ne bih polemisao sa klupom, pošto ministar nije tu. Neću to činiti, ali isto tako želim javno da kažem da neću samo sada da učestvujem u polemici zato što nema živog čoveka sa kim bih polemisao, nego prazno mesto, ali isto tako da ne bih bio pogrešno shvaćen, gospodin Jočić, ministar MUP, jeste jedan od retkih ministara koji je uvažavao ovu Skupštinu i sedeo ovde. Nije moja grdnja ministra, nego jednostavno nema smisla dalje da pričamo.
Ponavljam, uveren sam da i gospodin ministar i njegovi saradnici jednostavno nisu shvatili o čemu se ovde radi.
Hvala lepo. Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, opet da vas pitam, imajući u vidu amandman koji je podneo gospodin  Božidar Delić, odnosi se na član 35. Zakona, koji govori o roku za žalbu i posmatrajući samo rok, tu stoji u Predlogu zakona da je 15 dana.
Naravno, prethodno u članu 19. i 20. zakona je precizno regulisano ko je taj ko prvostepeno odlučuje, Kancelarija za azil. U drugom stepenu ko je taj ko odlučuje, odnosno komisija koju imenuje Vlada odlučuje po žalbama na odluke Kancelarije za azil.
Suština ovog amandmana jeste u tome da se precizira ta stvar. Pitam sada, gospodine ministre, šta vas košta da ovaj amandman prihvatite? Kakva je šteta? Ne boli, ne remeti zakon. Zakon je inače vrlo ozbiljan, delikatan i nije svejedno kakav ćemo pristup imati ovoj materiji za Srbiju, počev od toga kada se donosi zakon.
Molim vas da razumete ovo kao dobru nameru. Nije ovde predloženo ništa suprotno konceptu zakona, ništa što će da vas remeti itd, da ne možete da sprovedete ono što ste zamislili vašim konceptom.
Ovde je bio cilj da se preciznije i jasnije kaže da se tačno u roku od 15 dana podnosi žalba na odluku prvostepenog organa drugostepenom organu odnosno komisiji koja je formirana. Ovo ovako kako stoji navodi na pomisao, podrazumeva se, ljudi treba da znaju i Zakon o upravnom postupku itd. Ovo koriste i ljudi koji ne znaju baš sve te pravne procedure, kako, šta od toga treba uraditi. Zato pitam - šta je smetnja da stoji "podnosi drugostepenom organu"?
Zato se formira drugostepeni organ da bi razmatrao žalbe koje donese prvostepeni organ. Ako treba drugostepeni organ da primeni Zakon o upravnom postupku, neka izvoli vratiti Kancelariji za azil da može još jednom da razmotri i može još jednom eventualno da ispravi tu odluku.
Zato ne vidim nikakav razlog. Jedan korektan amandman koji ćemo mi podržati, koji ne remeti ništa, ne košta ništa, ne boli.
Ne vidim stvarno nikakve smetnje, a ipak pojašnjava stvari. Nama je bitno da ova materija bude u startu jasna kada se zakon donosi.
Vrlo kratko, suština zalaganja poslaničke grupe SPS kada je u pitanju član 31. nije bila da se izvrši redosled reči kao što je izvršeno, umesto težak zločina političkog karaktera, osim političkih razloga, pa je sad stavljeno krivično teško delo, naša suština je bila u tome zločin je zločin i nema tu da li je političkog ili nije političkog karaktera i razloga. Prosto da budemo jasniji u startu.
Evo, gospodine ministre, pitam - šta košta da se usvoji ovaj amandman?
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, Poslanička grupa SPS-a će glasati za amandman koji je podneo Zoran Krasić, iz sledećih razloga. Možda je, radi javnosti, potrebno još više objasniti o čemu se radi.
Ovo je deo zakona o Ustavnom sudu koji reguliše postupak odlučivanja o povredi Ustava od strane predsednika Republike. Postupak pokreće u Narodnoj skupštini Republike Srbije najmanje jedna trećina poslanika. U Skupštini Srbije se donosi odluka o pokretanju postupka. Ona se dostavlja Ustavnom sudu.
Ustavni sud je dužan da u roku, kako tamo u Ustavu piše, od 45 dana odgovori, odnosno da utvrdi da li je predsednik Republike povredio Ustav i ograničen je samo na ono što mu je Narodna skupština dostavila na ocenu, odnosno razmatranje.
U predloženi zakon je ubačena jedna formulacija za koju mislimo da je potpuno suvišna. Kaže se – ako Ustavni sud utvrdi da je postupak za razrešenje predsednika Republike pokrenut u skladu sa Ustavom i zakonom, tek tada će akt Narodne skupštine kojim se pokreće postupak odlučivanja o povredi Ustava dostaviti na odgovor predsedniku Republike, u roku koji Ustavni sud odredi.
Mi mislimo da je ta rečenica suvišna, iz prostog razloga, ponovo se vraćam na jučerašnju priču, odnosno odgovore Vlade.
Gospodine ministre, šta znači da Ustavni sud samo formalno utvrđuje da je postupak pokrenut u skladu sa Ustavom i zakonom? Šta je to formalno? Kako se, uopšte, za sve druge ocene zakonitosti i ustavnosti može praviti podela na formalne, suštinske, itd? Mislimo da čak ni formalno nije potrebno.
Naime, da bi to došlo na dnevni red sednice Narodne skupštine, mora da postoji jedna trećina potpisa narodnih poslanika. Ako nema jedne trećine, znači da se nisu stekli uslovi da se nađe na sednici Narodne skupštine. Ta priča se završava na Skupštini.
Da bi Skupština pokrenula postupak za razrešenje predsednika Republike i zatražila od Ustavnog suda da se odredi da li je predsednik Republike prekršio Ustav, ta odluka mora da se izglasa na sednici Narodne skupštine. Ako nema jedne trećine, nema priče na Narodnoj skupštini. Ako Narodna skupština ne donese odluku, nema pokretanja postupka. A ako inicijativa postoji, ako je Skupština donela odluku, šta sada to Ustavni sud treba da utvrdi, osim ono što mu je dato u Ustavu, naravno, i shodno članu 95, koji kaže – u postupku odlučivanja o povredi Ustava od strane predsednika Republike Ustavni sud je ograničen samo na odlučivanje o povredama odredaba Ustava koje su navedene u aktu Narodne skupštine o pokretanju postupka.
U suštini, Ustavni sud je u celom ovom postupku ograničen na to da odgovori da li je predsednik Republike povredio Ustav ili nije. Nema nikakve prethodne potrebe ovde, kao što stoji u rečenici – ako je inicijativa pokrenuta, da će Ustavni sud to formalno, tako kaže predlagač, da utvrđuje.
Ponavljam, da bi bilo na sednici Skupštine, mora da postoji jedna trećina poslanika. Da bi se odluka donela, postoji način kako se donose odluke. Tek tada Skupština može da uputi u proceduru, odnosno Ustavnom sudu tu odluku. Ako toga nema, nema jedne trećine, nema sednice Skupštine o tom pitanju. Ako nema odluke Skupštine, nema pokretanja postupka.
Dakle, šta to treba da utvrđuje Ustavni sud, a da Skupština prethodno već nije utvrdila? Ono što je nadležnost Ustavnog suda, to je da utvrdi da li je predsednik Republike povredio Ustav u onom delu koji je Narodna skupština u postupku koji je pokrenula navela. Zato nema potrebe nikakve da stoji ovo, jednostavno je suvišno, a tekst koji ostaje je sasvim dovoljan da može da se primenjuje u praksi.
Hvala lepo gospodine predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, ja sam želeo više o ovom amandmanu, u stvari, da povodom njega, takođe, kažem nešto.
Mislim da bi bilo važno da javnost zna o čemu se ovde radi. Član 50. zakona o Ustavnom sudu kaže - postupak za ocenjivanje ustavnosti ili zakonitosti opšteg akta pokreće se predlogom ovlašćenog predlagača ili rešenjima o pokretanju postupka. To je stav 1. Stav 2 - postupak za ocenu ustavnosti ili zakonitosti Ustavni sud može da pokrene samostalno, na osnovu odluke koju donosi dvotrećinskom većinom glasova svih sudija.
O čemu je ovde reč? Na stranu ono što je moj kolega prethodno upozorio, koliko će biti slučajeva kada će moći dvotrećinskom većinom da se donese ta odluka, s obzirom na to da će biti izabrano 10 sudija od ukupno 15, a to je knap, dvotrećinska većina. Želim da ukažem na nešto drugo. Želim da ukažem na jedan arogantan odnos Vlade prema poslanicima koji podnose amandmane. Kako?
Gospodin Sulejman Spaho je podneo amandman gde kaže – postupak za ocenu ustavnosti ili zakonitosti Ustavni sud može samostalno da pokrene, na osnovu odluke koju donosi dvotrećinskom većinom glasova svih sudija. Vlada je u svom predlogu rekla - može da pokrene samostalno.
Prvo, javnost treba da zna da nikakva šteta ne može da nastane kada bi bio prihvaćen ovaj amandman, jer i jedno i drugo govore isto.
Drugo, amandman gospodina Sulejmana Spaha je upriličen ustavnoj formulaciji, jer član 175. stav 2. Ustava kaže - Ustavni sud donosi odluke većinom glasova svih sudija Ustavnog suda. Zatim, to je, inače, nešto na čemu insistira i narodni poslanik Sulejman Spaho: ''Odluku da samostalno pokrene postupak za ocenu ustavnosti ili zakonitosti Ustavni sud donosi dvotrećinskom većinom'' itd.
Vlada kaže - ne može ''da samostalno pokrene'', nego može ''da pokrene samostalno''. Kaže - neću da prihvatim to, zato što je ovo, kako kažu u obrazloženju, preciznije.
Gospodine ministre, ja vas molim da objasnite ovde u čemu je preciznija formulacija koju je zakon dao. Drugo, da li je moguće da toliko sujete ima da jedan amandman, koji ne remeti ništa, čak je pravno-tehnički pogodniji, ne treba da usvoji samo zato da Vlada ne bi rekla - usvaja se amandman jedne opozicione stranke?!
To me malo podseća na onaj amandman koji smo uložili, to je bilo, inače, na dnevnom redu još u petak, na član 17. zakona o Ustavnom sudu. Taj član 17. je predviđao da ocenu radne sposobnosti vrši Ustavni sud, na osnovu mišljenja ovlašćene zdravstvene ustanove.
Mi imamo tako lepo propisano u sistemu ko vrši ocenu radne sposobnosti, odnosno gubitka radne sposobnosti, pa kažemo - ljudi, postoji predviđena procedura, tačno, ko šta radi do konačnog veštaka, odnosno prve i druge grupe veštaka, koji su jedini ovlašćeni da donesu ocenu gubitka radne sposobnosti na osnovu prethodne procedure. Čak ne može ni svaki lekar, ni komisija koja sagledava validnost svih dokumenata, da da ocenu.
Kažem, ljudi – nije ništa sporno, ali imamo propise penzijskog osiguranja koji vrlo jasno utvrđuju proceduru kako se ocenjuje gubitak radne sposobnosti.
Odgovor je bio da, otprilike, Vlada ne prihvata amandman, zato što je predloženim zakonom to celishodnije uređeno.
U stvari, želeo sam da upozorim na ovakvu vrstu odgovora Vlade. Ovo je preciznije, kako Vlada kaže. Očekujem da će ministar sada da izađe i da će da da silno obrazloženje zbog čega je to preciznije, iako u Ustavu stoji upravo onako kako je Sulejman Spaho predložio.
O čemu se radi, gospodine ministre? Zar stvarno toliko košta da se ustane i da se kaže - ljudi, ne šteti ni zakonu, ne remeti mi ništa, ne zadire u koncept, jednostavno se radi o pravno-tehničkoj obradi, prihvatamo taj amandman. Cela priča je završena.
Ovako pokazujete, gospodine ministre, jedan arogantan odnos prema narodnim poslanicima, i ovim obrazloženjem, i obrazloženjem na član 17. zakona. To je nešto što, inače, postaje karakteristika u poslednje vreme, kao što je arogantan i neprihvatljiv, jednostavno, bezobrazluk, odgovor Vlade Sindikatu pravosuđa - povećaćemo vam plate ako otpustite 2.000 ljudi. To je nepristojno, to je strašno.
Samo želim još jednom, to je bila suština mog izlaska za govornicu, da upozorim javnost na ovakav odnos prema poslanicima i prema javnosti, naravno, i prema državnim činovnicima. Nije to dobro i to kratko traje, gospodine ministre.
Vrlo kratko, gospodine ministre. Rekli ste da niste sigurno u ovo rešenje koje ste predložili, jer ste se pozvali na to da je izvršena lektura. Je li tako? Ja vas podsećam da je Ustav, takođe, prošao lekturu, a u njemu stoji - odluku da samostalno pokrene. Ništa više, gospodine ministre.
Gospodine predsedniče, nemojte vi da govorite, a meni vreme da trošite.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče, tražim obaveštenje po čl. 225. i 226. i pozivam predsednika Narodne skupštine da razmisli o primeni člana 143. Poslovnika. Zašto? Sinoć je poslanička grupa SPS javno i jasno rekla na koji način je učestvovala u ovom predlogu kandidata za sudije Ustavnog suda, vođena time da je ovoj državi potreban Ustavni sud, a da ga nema više od godinu dana i da toliko mnogo ima potrebe za reagovanjem Ustavnog suda.
Naravno, uz saznanje da ima pravne praznine i da nije razrađen mehanizam predlaganja sudija u onom delu koji Narodna skupština treba da predloži, poslanička grupa SPS se držala dogovora koji je postignut sa šefovima poslaničkih grupa o tome na koji način da se dođe do tog predloga kandidata. Poslanička grupa SPS i sada smatra, ako se nešto dogovori, da se treba držati dogovora.
Pitam, gospodine predsedniče... Polemika u Narodnoj skupštini je dobra i poželjna, ovo je predstavničko telo, logično je između pozicije i opozicije. Nemam ništa protiv polemike i unutar pozicionih i unutar opozicionih stranaka. Ja sam zabrinut, gospodine predsedniče, jednom rečenicom koju sam čuo od narodnog poslanika Mehe Omerovića, zato od vas tražim odgovor da li je to tačno. Rečenica glasi – iza ovog predloga kandidata za sudije Ustavnog suda koje treba da predloži Narodna skupština ne stoji ni vladajuća većina, pored opozicionih stranaka; dakle, pominjana je cifra negde 160 i koliko poslanika.
Ja vas pitam, gospodine predsedniče – ako je to tačno, što nas ovde zamajavate? Zbog čega mi onda ovde vodimo raspravu? Ko će da usvoji ovu listu? Da li je ovo igranje sa državom, igranje sa Ustavnim sudom? O čemu se ovde radi? Opozicione partije će uvek nalaziti načina kako da dovedu u pitanje predlog koji se nalazi na dnevnom redu Skupštine, to je njihov posao, ali kako je moguće da vladajuća koalicija ne učini sve da se formira Ustavni sud i da država dobije Ustavni sud i da sva pitanja prethodno raspravimo? Nemam ja ništa protiv, neka nastave polemiku ovde.
Pitam vas, ako je tačno da iza ovog predloga ne stoji 160 poslanika, i pored opozicionih i vladajuće partije, gospodine predsedniče, povucite predlog i nemojte se igrati sa ovom skupštinom i sa građanima Srbije i pokazivati neozbiljnost ili neodgovornost u konstituisanju jednog ovako važnog vrhovnog organa. Hvala vam lepo.
Hvala lepo, gospodine predsedniče. Dame i gospodo narodni poslanici, koristim član 225. i 226. da dobijem i da dam obaveštenje narodnim poslanicima.
Prvo, ne vidim razloga zbog čega se ovde obavija velom tajne ko su predlagači ovih 10 imena. Narodna skupština treba da predloži 10 kandidata za sudije Ustavnog suda Srbije na listu, odakle će predsednik Republike izabrati pet. To je činjenica.
Druga činjenica, ni zakon o Ustavnom sudu nije predvideo način izbora, odnosno predlaganja kandidata za sudiju Ustavnog suda. Na to smo ukazali u raspravi, ali naša moć nije da to menjamo nego većine. Poslovnik nije regulisao tu materiju. Ostao je dogovor poslaničkih grupa. Koja god lista da se našla na dnevnom redu Skupštine, neko od poslaničkih grupa je predlagač i nema nikakvog razloga da se to krije. Poslanička grupa SPS poštovala je dogovor da učestvuje u predlaganju kandidata, ne svojih, nego stručnih lica za kandidate za sudije Ustavnog suda Srbije. Nema nikakve tajne. Ona je to uradila i predložila je dva kandidata, čije su ih stručne kvalifikacije, u stvari, kandidovale za to mesto.
Profesor dr Vladan Kutlešić, a on je inače profesor na Megatrend univerzitetu, stručnjak za ustavno pravo. Molim vas, javno da kažem, ovde nije sakriveno, jeste bio član CK SKS, nekome je to prednost, nekom je mana, zavisi kako to ko gleda i iz kog ugla. Ali, vi ste do juče imali predsednika Ustavnog suda koji je, takođe, bio član CK SKS. Drugi kandidat je magistar Jadranka Injac, sudija Vrhovnog suda Srbije. Ispunjavaju sve uslove predviđene Ustavom i zakonom o Ustavnom sudu, i one starosne i radne, i ispunjavaju uslove i nisu članovi političkih stranaka.
Poslanička grupa SPS to ne krije. Naprotiv, stoji iza tog predloga do kraja. Ne vidim nikakvih razloga da se ne kaže za sve ostale koji su predloženi ko ih je predložio. Zar je neka to tajna tolika? Znamo mi da smo ušli u jednu priču gde postoji mogućnost da nas izigra vladajuća većina, ali ne izigrava nas, izigrava politiku, izigrava demokratiju.
I sa Savetom državne revizorske institucije je bilo isto tako. Mi smo, takođe, predložili stručnjaka koji nije prošao voljom vladajuće većine. Kako se ne bih javljao ponovo, molim vas samo minut. Predložili smo člana Saveta, takođe, kao poslanička grupa, Narodne banke Srbije. Vladajuća većina je to izigrala.
Naša odgovornost, kao poslaničke grupe SPS, jeste da učestvujemo u predlaganju i da pomognemo Skupštini da izađe sa predlogom kandidata, jer SPS nije opozicija državi nego ovoj vlasti. Ako to izigra vladajuća većina, onda je to njena neodgovornost. Poslanička grupa SPS je jasno rekla, jeste učestvovala u predlaganju, jasno vam je rekla koja su ta dva kandidata i stoji iza tih predloga. Molim neka i svi drugi kažu za druge predloge.
Dame i gospodo narodni poslanici, pozivam se ne na povredu Poslovnika, već na čl. 225. i 226. Poslovnika, po kojima  poslanici imaju pravo da budu obavešteni o svemu što se događa, a u interesu je vršenja onih poslova koje imaju. Ovo pitam iz razloga što je pitanje veoma hitno. Tražim, naime, obaveštenje i tražim da Narodna skupština bude obaveštena što je pre moguće o sledećem.
Dok danas jedan deo građana Srbije, pre svega vlast, proslavlja parafiranje Sporazuma u Briselu, drugi deo se skeptično pita šta on sadrži. Život običnog građanina ne može da dođe u prvi plan. Kako on izgleda, upravo smo dobili jednu informaciju. U Beogradu, na Banovom Brdu, u ulici Pere Todorovića br. 34 nalazi se jedna stambena zgrada od 54 stana, u koje su smeštene izbeglice iz Hrvatske i BiH. Dok ovo ovde pričamo, u toku je akcija u kojoj učestvuje policija, vatrogasci itd, radi iseljenja tih izbeglica.
Tražim obaveštenje o čemu se radi, imajući u vidu da su građani uznemireni, jer ona slika koja se vidi tamo, oko te zgrade, liči na akciju kao da se vodi akcija protiv neke terorističke grupe. U pitanju su izbeglice iz Hrvatske i BiH i u pitanju je jedna akcija koja je u toku, u kojoj učestvuje i policija i vatrogasci, naravno, prisutni su mediji itd.
Tražim što pre obaveštenje u vezi sa tim od nadležnih organa i da imaju u vidu da su tamo izbeglice iz Hrvatske i BiH koji nemaju gde da budu smešteni. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što krenem sa raspravom o predloženim zakonima o potvrđivanju sporazuma, s obzirom na to da je sastavni deo obrazloženja, vrlo kratko ću da prokomentarišem razloge za donošenje zakona po hitnom postupku i za objavljivanje narednog dana. To je već postala praksa u ovoj Narodnoj skupštini, da zakoni ulaze u proceduru po hitnom postupku. Izuzetak je da budu po redovnoj proceduri umesto obrnuto. Pogledajte da je 4. oktobra upućen zakon, rok je bio do 15. oktobra, pa zatim do 1. novembra, pa su nas zaplašivali ovde ako do 1. novembra to ne budemo uradili, zlo i naopako itd.
Međutim, pokazalo se da, u stvari, rokove, dinamiku i rad Skupštine određuje interes vladajuće većine. Ako imaju interesa, radiće Skupština, a ako nema – blokiraće i neće ni raditi, tako da građani Srbije treba to da imaju u vidu.
SPS smatra da postoje hitniji zakoni za raspravu od ovih. Juče je predložila, nažalost, vladajuća većina to nije uvrstila u dnevni red, da je mnogo hitnije pitanje da se razmatra izmena Zakona o penzijskom osiguranju, odredba o zaštiti penzionera kada penzije padnu ispod 60%, da se ta zaštitna odredba produži, da ne bude ograničenog dejstva i da ne prestane 2008. godine, jer na taj način štiti milionsku populaciju koja je u izuzetno teškom stanju. Isto tako, predložila je zakon o izmenama i dopunama Zakona o ukidanju PDV-a na opremu za bebe, i to nije hitno.
U pitanju je nešto što bar u javnosti stvara utisak da se svi slažu, ali nikako da to i uradimo, to su mnogo bitnija i hitnija pitanja, jer je u pitanju ugrožen status ogromnog broja građana Srbije u jednoj milionskoj populaciji socijalno ugroženih lica. Ako toj milionskoj populaciji socijalno ugroženih dodamo desetine, hiljade ljudi koji će se vratiti prema ovom sporazumu o readmisiji, očigledno da će se Srbija naći u jednoj teškoj situaciji.
Kada su u pitanju ova dva sporazuma, treba reći, i mislim da ministar mora da izađe i da za ovom govornicom građanima Srbije da odgovore na nekoliko vrlo jasnih pitanja, da bi građani Srbije razumeli šta je to u stvari, kakvi su to sporazumi, šta to mi pričamo ovde, šta donosimo.
Ovde je u pitanju jedan sporazum koji govori o viznim olakšicama. On će omogućiti jednom broju po spisku, po kategorijama uz nešto lakšu proceduru, uz iste pare, građanima Srbije da od 1. januara 2008. godine, mogu, eto, lakše ići u Evropu. Ovaj drugi sporazum, Sporazum o readmisiji, on će opet od 1. januara 2008. godine omogućiti jedan veliki talas vraćanje iz Evrope u Srbiju, i građani Srbije zaslužuju i mi smatramo da ministar danas ovde mora da odgovori na pet pitanja da bi se uopšte moglo razgovarati o readmisiji.
Prvo, Sporazum o readmisiji sa Evropskom zajednicom govori o organizovanom povratku, ovo što piše recipročno ne bih uzimao u obzir, jer to nema veze sa reciprocitetom, ovde se radi o vraćanju građana Srbije iz Evrope, proteranih građana Srbije. To je nešto sa čim država mora da se suoči i da to ima u vidu.
Drugo pitanje, gospodine ministre, da li je moralo da se u Sporazumu nađu i državljani, odnosno lica iz trećih zemalja, lica koja su prohodala kroz Srbiju i otišli tamo, itd?
Ovde se govori o situaciji gde se vraćaju i prihvataju, državljani koji ne ispunjavaju ili više ne ispunjavaju uslove. Šta to znači ''ili više ne ispunjavaju uslove''? Da li je to kategorija građana koji su u jednom momentu imali uslove boravka po Evropi ili je, možda, politički odgovarali Evropi da Srbiju predstave u takvom svetlu, a sada više ne ispunjavaju?
Treće pitanje, gospodine ministre, država smo, morali bismo građanima Srbije da kažemo jasno – imamo Službu za ljudska i manjinska prava, imamo Kancelariju za readmisiju, koliko ljudi treba da se vrati u Srbiju? To je ključno pitanje. Optimisti kažu 60 hiljada, pesimisti 150 hiljada, i sve dok država ne bude izašla sa procenom, naravno, svi će licitirati.
Drugo pitanje u vezi s tim, veoma važno pitanje – dinamika povratka. Mi smo slušali ovih dana u medijima da od Nove godine sledi talas povratka. Poverovaću ono što vi, gospodine ministre, kažete, je li to tačno ili nije, pretpostavljam da neće svi u jednom momentu da se vrate jer je to proces.
Sledeće pitanje, ovde u obrazloženju zakona stoji da nisu potrebna finansijska sredstva, nisu potrebna finansijska sredstva za samu ovu tehnologiju povratka možda, ali, molim vas, imajući u vidu da se vraćaju ljudi u teškoj materijalnoj situaciji, šta država ima nameru da čini sa njima, šta će da uradi da ih integriše u Srbiju.
Da bi dobili socijalnu pomoć, mogu da dobiju kao i svi drugi, ali moraju da imaju lična dokumenta, da bi dobili lična dokumenta moraju da imaju boravište, a nemaju ništa od toga.
Dakle, ima li država plan kako će da se suoči sa tim problemom i kako će da razrešava probleme tih desetine hiljada socijalno ugroženih lica?
Završavam pitanjem, molim vas, da mi protumačite član 21. koji kaže da će se ovaj sporazum primenjivati na teritoriji Srbije, pa kaže – ''Obim teritorijalne primenjivosti u vezi sa Srbijom biće definisan u pregovorima bez diranja u Rezoluciju 1244 Saveta bezbednosti UN''. Molim vas, da li to traži sigurno da nam date odgovor o čemu se tu radi, kakvim pregovorima, šta se događa sa ljudima koji su otišli s Kosova, gde se vraćaju, kako, na koji način itd?
Dakle, jedan sporazum, jedan zakon, mnogo pitanja. Ne budete li dali konkretne i jasne odgovore građanima Srbija, da ih razumeju, biće po onom – jurimo u Evropu, a ne znamo u stvari koliko nas sve to košta. Ja ne sumnjam da vi imate odgovore na sva pitanja i da ćete ih dati građanima Srbije. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče Narodne skupštine, reklamiram član 98. Poslovnika o radu Narodne skupštine i pitam vas, zašto niste iskoristili pravo iz člana 98. Poslovnika o radu Narodne skupštine. On kaže: ''Predsednik Narodne skupštine može odrediti pauzu u radu sednice Narodne skupštine da bi se izvršile potrebne konsultacije ili pribavilo mišljenje.''
Ceo dan, gospodine predsedniče, sam pratio i slušao ovo. Građani Srbije su umorni od brige o njima, u uslovima kada izuzetno teško žive izgibosmo za njih. Vas pitam, vi ste rekli u jednom trenutku da niste inicirali ovu raspravu, ali niste ni sprečili, gospodine predsedniče.
Sada postavljam pitanje vama: da li vi u stvari podstičete opstrukciju u ovom parlamentu.
Drugo pitanje, gospodine predsedniče, poslanici SPS nisu upali u ovo blato u koje ste ih uvukli danas vi. I neće da upadnu.
Oni su reagovali samo onda kada su se iznosile neistine i laži, a uglavnom od onih koji se bave prošlošću i dan-danas i kojima je prošlost jedina budućnost. Nas interesuje sadašnjost i budućnost građana ove Srbije.
Reagovali smo po Poslovniku samo onda kada smo tražili odgovore koje su od nas tražili građani da ih postavimo. Vas pitam, zbog čega niste iskoristili pravo, ako ste stvarno želeli da sačuvate dostojanstvo ove Narodne skupštine, da onog momenta kada je počela takva rasprava po Poslovniku prekinete sednicu Narodne skupštine, obavite konsultacije sa šefovima poslaničkih grupa, pa ako treba petnaest puta, do momenta dok ne obezbedite da Narodna skupština funkcioniše kako treba.
Ovako želim da upoznam javnost Srbije, imamo priliku, imali smo uvek priliku da posmatramo kako opozicija vrši opstrukciju i to je nekakvo legalno sredstvo borbe, nema veze da li ima prenosa. To je legalno sredstvo borbe protiv vlasti. Ovo je jedini slučaj u Srbiji kada opstrukciju vrše i vladajuća većina i opozicija.
Gospodine predsedniče, stekli su se uslovi da obavestite Vladu da svi su protiv, svi vrše opstrukciju njihovih predloga zakona. Ili neka povuku sve predloge zakona, ili neka koristeći član 131. Ustava, postave pitanje poverenja sami sebi u ovoj Skupštini. Ovako nema smisla šta se radi. Hvala.
Gospodin Rajko Baralić nije prisutan, ali svi znamo o čemu se radi, tako da ću biti slobodan da još nekoliko reči kažem o predloženom amandmanu i šta je suština, a šta je forma.
Zoran Krasić je to primetio i tačno je da je ''i'' suvišno u ovoj rečenici. Ako je to smetnja, u redu. Ali, ovde je suština nešto drugo. Ovde je suština u tome što je gospodin iz DSS-a, kada je objašnjavao zašto ne treba prihvatiti amandman, u suštini, dao podršku amandmanu, jer je objasnio zašto ga treba prihvatiti.
Suština je u tome da je Ustav vrlo jasno, precizno odredio kakve su obaveze i nadležnosti predsednika Republike, kakve su nadležnosti Narodne skupštine, kakve su nadležnosti Vlade, odnosno predsednika Vlade. Sve ostalo je suvišno. Najbolje će funkcionisati institucije predsednika Republike, Vlade, Skupštine ako rade striktno posao koji im je određen Ustavom.
Imate ovakvu situaciju u tim čl. 12. i 13. Recimo, obrazloženje koje je dato za izmenu i dopunu tog zakona, u stvari, govori da je to moglo da nađe mesta u zakonu.
U obrazloženju stoji da vanredno stanje više ne uvodi predsednik Republike, na predlog Vlade, zato se briše, u redu. Ali, recimo, predsednik Republike, predsednik Narodne skupštine, predsednik Vlade, ako Narodna skupština nije u mogućnosti da se sastane, zajednički uvode vanredno stanje u Srbiji. Eto, jedan sadržaj tog člana ako se to htelo.
Zatim, isto tako, u obrazloženju stoji - predsednik Republike više ne donosi akte za vreme vanrednog stanja već to čini Vlada, uredbom, uz supotpis predsednika Republike. Eto, i ta norma je mogla da nađe mesto u ovom zakonu, ako treba, ali, ljudi, ne treba.
Imali smo prilike da u ova dva-tri dana čujemo da nam je Ustav mnogo preciznije regulisao ovu materiju kada je u pitanju Vlada nego ovaj zakon o izmeni i dopuni Zakona o Vladi. Kad god se kaže – saradnja, onda se to svodi na to da sednu predsednik Vlade i predsednik Republike, kao partijski lideri, pa se dogovore. Doduše, vidi se ovih dana da ne mogu ni da se dogovore. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, pomogli ste mi da obrazložim ovaj amandman vašim malopređašnjim izlaganjem za govornicom ove skupštine, jer ste pričali, u stvari, o tome šta sve Vlada, koja je u ostavci ili kojoj je izglasano nepoverenje, kojoj je, jednostavno, prestao mandat, ne može da radi. Suština mog amandmana je, upravo, u tome.
Da ne bih ostao po strani, moram da kažem da se ne slažem sa vama u onome što ste rekli u obrazloženju amandmana gospodina Krasića. Amandman govori o postupku, a odgovor Vlade govori o rokovima. Postupak uopšte ne ugrožava rokove. Ništa više. Dalje ne komentarišem.
Vratiću se na amandman koji sam podneo, u ime Poslaničke grupe SPS-a, na član 5. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o Vladi, gde se menja član 17. stav 2. osnovnog zakona. Ova priča može da bude tanka. Zbog javnosti, moram da kažem šta je, u stvari, suština.
Član 17. Zakona o Vladi govori o ovlašćenju Vlade i člana Vlade posle prestanka mandata Vlade, a u prethodnom članu precizno je navedeno da Vladi prestaje mandat prestankom mandata Narodne skupštine, izglasavanjem nepoverenja, neizglasavanjem poverenja, ostavkom Vlade, izglasavanjem nepoverenja predsedniku Vlade i ostavkom predsednika Vlade. To su slučajevi kada prestaje mandat Vlade.
Upravo, član 17. govori o tome koja su ovlašćenja Vlade posle prestanka mandata Vlade. I do sada je to bilo regulisano u zakonu, da Vlada kojoj je prestao mandat može vršiti samo tekuće poslove i ne može predlagati Narodnoj skupštini zakone i druge opšte akte, niti donositi propise, izuzev ako je njihovo donošenje vezano za zakonski rok ili to nalažu potrebe države, interesi odbrane ili prirodna, privredna ili tehnička nesreća. To se ne menja ovim predlogom.
Drugi stav člana 17. osnovnog zakona glasi: ''Vlada ne može postavljati funkcionere u organima državne uprave, a pri vršenju osnivačkih prava Republike Srbije može jedino da imenuje ili da saglasnost na imenovanje vršioca dužnosti direktora i članova upravnog i nadzornog odbora''.
Zadržaću se na stavu 2. Dakle, vrlo decidno i precizno je rečeno da takva vlada, kojoj je prestao mandat, dakle, nema je, ne postoji više, ostaje u sastavu da obavi samo nužne tehničke poslove, a malopre je gospodin ministar sam govorio da to mora da bude kratko - mesec dana. Jednostavno, Vlada nije imala pravo da postavlja funkcionere u državnim organima. Sa tim se slažem. Međutim, šta Vlada predlaže u izmenama zakona? Ona predlaže da se reč: ''funkcioneri'' izbriše, a da se doda: ''državni službenici na položaju''.
Tu je već pitanje za ministra - zašto? Obrazloženje je da državni službenici na položaju više nisu funkcioneri po Zakonu o državnim službenicima, govorim onako kako piše u Zakonu. U suštini, sećate se, pre tri-četiri meseca ova vlada im je produžila mandat da budu funkcioneri sve do jula, i to retroaktivno, sledeće godine, i verovatno će tada produžiti još.
Dakle, nije ih birala po konkursu, iako su neki konkursi bili završeni, čime je pala u vodu priča - stručnost ispred politike. Jednostavno, po političkim kriterijumima, po podelama koje su izvršene unutar vladajuće koalicije, oni su postavili sve državne službenike na položaje i samo je formalna priča da je to primena Zakona, gde su oni nezavisni, nisu funkcioneri itd.
Gospodine ministre, imali smo pitanje za vas kada je bila rasprava u načelu. Verujem da danas imate spremljene odgovore. Koliko državnih sekretara ima u Vladi, koliko pomoćnika, koliko sekretara, da ne nabrajam dalje, znate dobro ko sve ulazi u državne službenike na položaju?
Dakle, s jedne strane, državni službenici nisu funkcioneri, kako formalno Zakon kaže, a u praksi ove vlade, s obzirom na političke podele koje su unutar Vlade izvršili, i to je osnovna karakteristika Vlade, partijski interes je iznad svega. Tako su podelili ministarstva, tako su podelili resore, tako su podelili javna preduzeća, tako su podelili vlast u opštinama, tako su se dogovorili i podelili ko da bude gradonačelnik u Beogradu bez izbora, tako su se dogovorili i podelili ko da bude zamenik v.d. gradonačelnika, koji ne postoji u zakonu itd.
S druge strane, izbrisana je reč "funkcioneri", što znači da Vlada može da postavlja funkcionere. Pitam zašto? Zašto po ovom osnovnom zakonu do sada nije mogla da ih postavlja, a sada može?
U obrazloženju stoji da je to malo, to su samo državni sekretari i generalni sekretar Vlade. Voleo bih, stvarno, da mi kažete koliko ima državnih sekretara, jer se bojim da državnih sekretara ima sada više nego što je nekada bilo pomoćnika ministara. Koliko ovo čuveno ministarstvo, što obuhvata celu Vladu, za ekonomiju, ima državnih sekretara? Recite javnosti. Meni su kazali šest, ali ja ne znam, nisam siguran. Bolje vi da kažete koliko ih ima.
Šta je suština? Suština je da Vlada kojoj je prestao mandat ne postoji, nema je više i obavlja one poslove koji su navedeni zakonom dok se ne konstituiše nova skupština ili dok se ne izabere nova vlada, dakle za mesec dana. Koji su razlozi da se da Vladi ovlašćenje da za tih mesec dana postavlja funkcionere, odnosno državne sekretare?
Mi mislimo, imajući u vidu da je postala karakteristika ove vlade da im predlozi zakona budu nejasni i da se mogu različito tumačiti, juče smo o tome polemisali, a nastavićemo i tokom dana, kad god je tako nešto u pitanju, Vlada, očigledno, priprema neki marifetluk, opet u skladu sa partijskim interesima, u skladu s tim da obezbedi i u tom periodu postavljanje funkcionera. Džaba ta priča što njima ističe mandat kada i ministru, oni su u funkciju dok je i ministar.
Zašto postavljati nove za tih mesec dana? Šta stoji, gospodine ministre, iza toga? U tome je suština. Dakle, šta vam nije valjalo u prethodnom zakonu, gde je precizno stajalo da ne mogu funkcioneri da budu postavljeni?
Gospodine ministre, Vlada kojoj je prestao mandat ne može da postavlja nikoga. To bi bilo pravo i to bi bilo pošteno, a ne da dodajete nešto što, u stvari, samo formalno ispunjava zakonski uslov, a to su državni službenici na položaju, protiv čega mi nemamo ništa protiv, iako oni nisu službenici, oni su funkcioneri po sadašnjoj politici Vlade i onome šta su radili, a istovremeno funkcionere ostavljate, iako vam je osnovni zakon davao obavezu da ni njih ne možete da postavljate.
Šta se to promenilo da sada treba da se postave za mesec dana?
Mi smo protiv toga i zato smo uložili amandman. Smatramo da Vlada kojoj je prestao mandat ne može da postavlja ni funkcionere, ni državne službenike na položaje.
Dame i gospodo narodni poslanici, član 101.
(Miloš Aligrudić, s mesta: Po kom osnovu?)
Član 101, pogrešno protumačeno, gospodine Aligrudiću.
Dogovorite se sa Aligrudićem da li mogu da imam reč i da sada govorim. Pitam, da li gospodin Aligrudić dozvoljava da se obratim?
Dame i gospodo narodni poslanici, zašto sam pogrešno protumačen? Iz odgovora koji je dao gospodin ministar i prethodni poslanik, to da se dopuni Zakon odredbom - za državne službenike na položaju, slažem se s tim i nije to sporno, i treba, zato što je drugačija formulacija, ali sam objašnjavao zbog čega je do sada u zakonu bilo da funkcioneri ne mogu da budu postavljani u Vladi. Isto je bila situacija da može da im prestane funkcija, da može da im se dogodi nešto itd. Sada se vraća, ostavlja mogućnost Vladi da može da postavlja. Onda ja postavljam pitanje – zašto?
Nije tačno ono što je u tom odgovoru rekao gospodin ministar – generalni sekretar Vlade otišao negde. Pa, ima pomoćnika generalni sekretar Vlade. Državni sekretar?
Pa, ima gomila pomoćnika ministara. Nije tačno da može da se dovede proces u pitanje. Moje pitanje nije bilo, kada sam razgovarao o tome, da li da se dodaju i državni službenici na položaju? Moje pitanje je bilo - zašto brišete i funkcionere, kada je to odlično funkcionisalo u prethodnom zakonu? Zašto brišete, odnosno ostavljate mogućnost Vladi da može da ih postavlja?
O tome se radi, tome treba dati pažnju. Gospodin ministar treba da odgovori zašto, jer ovo nije tačno.