Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Nikola Jovanović

Nikola Jovanović

Srpski pokret obnove

Govori

Poštovani predsedniče, poštovani gospodine ministre, Predlogom budžeta za 2014. godinu, umesto autoputa Pojate – Preljina, koji je najavljivan sa jednom pompom, imamo oduzimanje velike količine novca opštinama u Pomoravlju.
Pomoravlje je jedan gusto naseljeni kraj, gde oko 500.000 ljudi živi na teritoriji od Pojata do Čačka. U tom kraju imamo dvadesetak hiljada malih i srednjih preduzeća i preduzetnika i, praktično, postoji jedna velika povezanost i veoma razvijen saobraćaj na veoma lošem putu. Ovaj autoput bi povezivao Kruševac, Trstenik, Vrnjačku Banju, Kraljevo i Čačak i to bi veoma značajno uticalo na razvoj privrede i na strane investicije.
Nažalost, umesto ovog zakona, odnosno izgradnje autoputa, mi novim budžetom imamo smanjenje transfera u iznosu od 131.410.000 dinara, čime se značajno narušava dalji razvoj ovog dela Srbije.
Ovaj amandman je podnet u smislu usklađivanja sa amandmanom na član 7. Predloga zakona o budžetu, koji smo predložili moj kolega Vladimir Ilić i ja. Hvala.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, građani Srbije, moje pitanje je upućeno ministru za zdravstvo i ministru energetike i ekologije.
Naime, veoma aktuelna tama eksploatacija nikla na teritoriji Opštine Trstenik kod Riđevštice do sela Ruđinci u Vrnjačkoj banji je uzbudila građane Trstenika i okolnih opština i 17. ovog meseca firma „Srbija nikl“ dobila je dozvolu koja nije obnovljena, sada je obnovljena za početak nekih istraživačkih radova na teritoriji Opštine Trstenik, iako je šezdesetih ili sedamdesetih godina detaljno izvršeno geološko istraživanje i utvrđeno da procenat nikla oko 1% znači, veoma mali.
Zašto su građani uzbuđeni? Prethodno da kažem da mislim da ovo nije politička tema, jer na sednici Skupštine opštine Trstenik jednoglasno je usvojena odluka da se ne dozvoli eksploatacija po važećem zakonu.
Znači, glasali su i URS i Nova Srbija i SNS kao pozicija i SPS, i opozicija SPO i DS. Zašto su građani u strahu? Pa, opravdano, jer eksploatacija nikla nema čiste tehnologije. Znači, ta eksploatacija, imamo primer Kavadaraca, gde jednostavno zagađenost je i u vazduhu i u zemlji i vode su zagađene, i to bi na teritoriji opštine Trstenik koja ima mineralnu vodu Veluće, koja je najveći procenat magnezijuma u Evropi, sigurno i gde je profesor Tomislav Jovanović, sadašnji ministar, svoje radove radio i zaključio da je to jedna od najkvalitetnijih voda.
Mogu da vam kažem da ta prljava tehnologija prema podacima, ruda se vadi i eksploatiše pomoću koncentrovane sumporne kiseline koja ulazi u zemlju i zagađuje vodište. Pitanje je zašto Trstenik koji ima Veruće, zašto Vrnjačka banja koja ima vodu Vrnjci, zašto Aranđelovac koji ima takođe vodu Knjaz Miloš, zašto su to lokacije gde treba tražiti nikl i praviti jednu prljavu tehnologiju kada je voda nešto od strateškog značaja i koja jednostavno može u svakom trenutku da se prodaje i da dobije veliku zaradu naše i ove druge opštine?
Ono što je bitno, bitno je da je na teritoriji od mesta gde se eksploatiše ruda nikla, 40 kilometara je u zagađenju, javlja se velika prašina, i sad zamislite ta prašina koja je kisela prašina iz tog mesta, bliže Kruševac da pada prašina na spomenik Kosovskim junacima, na Lazaricu, na Ljubostinju, na Vrnjačku promenadu, na spomenik Milutinu u Kraljevu, na Žiču, to je nešto što stvarno, ne verujem da je ministar potpisao imajući i razmišljajući o ovakvim posledicama, verovatno po nekom automatizmu.
Ono što je moj apel, da jednostavno ministarstvo ne promeni odluku, nego dođe i da se dogovorimo ponovo na jedan razgovor, jer povlačenje ove odluke ne znači poraz ministarstva, povlačenje odluke je pobeda ministarstva jer je za dobro građana ovih opština i u stvari cele Srbije.
Nešto bih o toksičnom dejstvu na organizam. Ogroman procenat karcinoma pluća, ljudi bez nosne pregrade, kontaktdermatitis, znači u kontaktu sa niklom vi imate alergijske manifestacije. Sve to je nešto što zabrinjava.
Ja postavljam jedno praktično pitanje, zamislite da ostane vest da je data dozvola za eksploataciju nikla u Kaluđerici ili na Avalskom putu ili Petrovaradinu ili na Limanu, verujem da bi se to automatski sprečilo.
Ono što bih na kraju morao da citiram, profesora akademika Jovića koji kaže – metal u zemlji sazreva. Naš nikl nije sazreo, omogućimo novim generacijama da oni odluče da li je nikl ruda koja je sazrela ili nije i mislim da će razmišljanje tih mlađih generacija biti mnogo zrelije nego naše. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, moje pitanje nije političko već upućeno Ministarstvu zdravlja i tiče se zakazivanja pregleda, pre svega u primarnoj zaštiti.
Ono što se nekoliko godina unazad dešava u zdravstvu mislim da vodi dehumanizaciji zdravstvene službe. Danas čovek kad se razboli ili ima neke tegobe, bolove u stomaku, javi se lekaru opšte prakse, sačekaju ga ljubazne sestre i kažu – doći ćete za dva, tri dana. To je apsurd i to apsolutno nema ni malo medicinske logike. Zakazivanje kod takvih bolesnika vodi jednom haosu u zdravstvu. Zakazivanje kod sekundarne ustanove kod lekara specijalista se sprovodi na otprilike oko četiri meseca. Mnogi će da kažu – nije četiri, nego je mesec. Nije mesec.
Ovo govorim u ime pacijenata Rasinskog okruga, a verovatno se to odnosi i na druge okruge i na celu Srbiju. Ono što je interesantno, vi pozovete i kažu vam – nemamo spisak dežurnih, nemamo spisak lekara koji rade, javite se za 10 dana. Vi se javite za 10 dana, a oni vam kažu da još nemaju spisak i to tako ide. Kada dođete na red, oni vam kažu da ste broj 184. Pacijent nije broj. Pacijent je čovek koji ima svoje tegobe i koji zahteva jednostavnu pomoć.
Ono što mora Ministarstvo zdravlja i to nije zakonska odluka, to je preporuka ranijeg Ministarstva, da se ti pregledi zakazuju zbog velikih gužvi. Počeo sam da radim 1973. godine kada je u Kruševcu bilo 24 lekara, kada je bilo mnogo manje dijagnostike i kada nikom nije zakazivan pregled. Tada se za žučnu kesu čekalo po mesec dana da se dijagnostikuje. Danas vam je za ultrazvučnu dijagnostiku dovoljno pet minuta.
Prema tome, nešto nije u redu sa tim zakazivanjima. Uveli smo i kompjuterizaciju i verujte mi da program koji sada koristimo je izuzetno spor. Ministarstvo zdravlja mora nešto da učini da što pre ukine to zakazivanje, makar u primarnoj zaštiti. Moj predlog, mada je ovo dan za pitanja, je da gospoda iz Ministarstva kada dolaze u provinciju da vide kako funkcioniše zdravstvena služba, dođu nenajavljeno. Želeo bih da dođu u te dane kada je zakazivanje pregleda da vide kakva je situacija, recimo, u kruševačkoj, kraljevačkoj i drugim bolnicama.
Još jedno pitanje Ministarstvu za rad i socijalnu politiku, a vezano za rad srednjeg medicinskog kadra, opet govorim o kruševačkoj bolnici, u kojoj rade 12-12. To je jedan nehuman odnos prema tom osoblju, pogotovo što, recimo, imate sestre koje rade u koronarnim jedinicama, gde je po zakonu skraćeno radno vreme, znači, briga o čoveku, skraćeno radno vreme, a ona radi 12 sati. Zvanično radno vreme joj je pet ili šest sati. Znači, pitanje je Ministarstvu za rad i radne odnose – da li neko ima uvid u to da od godinu dana 10 meseci te sestre rade 12-12? Hvala.
Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, moje pitanje je upućeno Ministarstvu pravde. Naime, posle Drugog svetskog rata, veliki broj građana Srbije je proglašen krivim, bilo da su to pripadnici Ravnogorskog pokreta, bilo da su bogati ljudi, a mnogi su proglašavani narodnim neprijateljem, iako su bili streljani od strane okupatora na stratištima u Kruševcu, Kraljevu, Kragujevcu.
Godine 2004. Skupština Republike Srbije donela je Zakon o izjednačavanju prava ravnogoraca i partizana. Posle donošenja tog zakona veliki broj ljudi pokrenuo je postupak za rehabilitaciju članova porodice, čisto kao jednu moralnu rehabilitaciju, i veliki broj presuda donet je u korist optuženih, da su bili narodni neprijatelji.
Odluka presuda kojom se neko proglašavao tada narodnim neprijateljem, bila je vezana i za materijalnu korist države. Normalno, sva pokretna i nepokretna imovina ljudima koji su proglašavani narodnim neprijateljima je konfiskovana. Brojne rehabilitacije, koje su posle 2004. godine donete, su bile moralna satisfakcija. Moje pitanje Ministarstvu pravde je – šta sa konfiskovanom imovinom? Konfiskacija nije zakon. Konfiskacija je mera koja određenoj osobi, zbog učinjenih dela, oduzima svu pokretnu i nepokretnu imovinu.
Postavljam jedno praktično pitanje. U poslednje vreme brojni osuđenici se osuđuju i konfiskuje im se imovina. Ako bi u ponovnom postupku došlo do oslobađanja, da li ta konfiskovana imovina postaje njihovo vlasništvo? Moje pitanje je – konfiskovana imovina ljudima koji su optuženi kao narodni neprijatelji 1946, 1947, 1948, 1950. i rehabilitovani posle 2004. godine, da li se ta konfiskovana imovina vraća?
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, dame i gospodo predstavnici Vlade, danas na dnevnom redu u ovom najvišem domu politike imamo jednu temu koja apsolutno nije politička. Tema je zdrava hrana, zdravo mleko. Mislim da ni predstavnici opozicije, ni predstavnici pozicije nemaju interesa ni političkog da kroz ovaj problem skupljaju neke političke poene.
Ono što je poslednjih dana veoma uzbudilo srpsku politiku, a i običan narod je to da se u štampi pominje veoma toksična materija koja izaziva karcinom jetre, koja se nalazi u određenoj gljivici, koja je u zaraženom kukuruzu.
Internista sam, gastroenterolog i vrlo dobro znam šta je karcinom jetre. Karcinom jetre nastaje kod bolesnika koji imaju cirozu, koji imaju hepatitis B i hepatitis C. Mislim da upotreba mleka sa dozom koja je u Americi 0,5, u EU 0,05, kao što je rekla malopre gospođa ministar, ne izaziva toksično dejstvo na oboljenje jetre. Imamo dosta ljudi koji godinama upotrebljavaju alkohol, piju rakiju, vinjak i dobiju cirozu. Pojavi se kod doktora i prvi savet je prekinuti sa alkoholom. Šta piju? Piju mleko. Da li mislite da ako neko ko ima cirozu pije mleko godinu, dve da će da dobije karcinom jetre zato što je pio mleko u kome postoji procenat od 0,5 ili 0,05?
Moje pitanje, radi javnosti, je da li je u svetu ispitivano koliko dugo i koja količina mleka je potrebna da bi se izazvalo neko toksično dejstvo na organizam, nevezano da li su u pitanju deca ili odrasli? Sam taj klirens tih toksičnih materija kroz organizam je veoma kratak. Pojašnjenja koja su iz Ministarstva poljoprivrede, odnosno veterinarske inspekcije govorili je da dva ili tri dana ne hranjenja stoke tom zaraženom materijom, to su koncentrati, da li je tako, u kojima se to nalazi, stoka neće zaraženi kukuruz da jede, imate eliminaciju te materije. Moje pitanje, radi javnosti, je da li postoje podaci koliko, koja koncentracija, koliko dugo i količinski?
Poštovana ministarko, poštovana predsedava-juća, mislim da su sve diskusije dobronamerne, jer mahom diskutuju lekari čiji je glavni motiv u svakom slučaju bolja organizacija zdravstvene službe. Pacijenti koji sa pravom reaguju na određene probleme koji su u zdravstvu, treba da im bude bolje.
Skrenuo bih pažnju na broj zaposlenih. Zaposleno je 20 hiljada mimo nekih konkursa. Najveći broj žalbi pacijenata nije uperen na stručnost nego na uslove u kojima oni provode vreme u bolnici, na dužinu čekanja i na nehigijenu. Šta je rad na odeljenju? Kažemo da smo primili 20 i više hiljada pacijenata. U kruševačkoj bolnici sestre rade 12 sati dan, 12 sati noć pa dva dana ne rade. To rade mesecima. Možda dva meseca u toku godine rade normalno vreme prva, druga, treća smena.
Ono na šta bih skrenuo pažnju to je da iako nema para, moramo na osnovu tih odnosa koji postoje između Fonda i zdravstvenih ustanova da uspostavimo neki bliži kontakt. Fond za zdravstvo za mnoge stvari da ne kažem donosi nestručne odluke.
(Predsedavajuća: Gospodine Jovanoviću, molim vas, tema dnevnog reda.)
Pare jesu veliki problem. Kolega je rekao da se lekari ne zapošljavaju i idu u Crnu Travu. U vreme ranijih godina, 1972, 1973, svi lekari su prvo morali da rade u selu da bi dobili akreditive da mogu da rade u bolnicama. Mi ćemo ispred stranke Zajedno za Šumadiju da sve amandmane koji su u interesu pacijenata podržimo.
Poštovana gospođo ministarka, poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, razmišljajući šta danas da kažem, pošto se ovo zove set zakona finansijske prirode u okviru zdravstva, smatram da o tim zakonima mnogo kompetentnije mogu da govore ekonomisti i pravnici. Ali, kada se lekar, a ja sam po profesiji lekar, javi za govornicom, on obično priča o problemima koji su lične prirode, u vezi zakazivanja, u vezi nedostatka lekova, ljubaznosti, neljubaznosti i ono što jednostavno pogađa sve građane Srbije. Građani Srbije kada gledaju poslanike očekuju da jednostavno dobiju makar verbalnu podršku.
Ono što bih nakon dva dana diskusije primetio, mnogo često se od strane lekara pominju prethodna ministarstva, šta je uradio prethodni ministar itd. Malo sam stariji ovde u Skupštini, pa se sećam i Vlade Ante Markovića i znam da je to bila odlična vlada, ali se ne sećam ko je bio ministar zdravlja. Ne sećam se čak ni za vreme Đinđića. Ova vlada postoji kao tim, ne kao holding, nego kao tim i u tom timu rade svi zajedno. Posle mandata ove vlade sigurno će gospođa ministarka Đukić Dejanović ostati zapamćena kao ministar koji čuje sve probleme. Verovatno je to i vaša uža specijalnost, da razumete ljude. Ali, neće se zapamtiti, odnosno niko neće reći – postojala je gospođa ministarka Đukić koja je napravila to i to, nego će se sećati gospodina Dačića koji je premijer. Obično se Vlada pamti po premijeru.
Ova tri zakona imaju za cilj da jednostavno te gubitke koji postoje, taj trenutni dug vrate i da se sprečava dalje zaduživanje. Dug od 13 milijardi je stvarno neverovatno veliki. Dug od 10, pa još tri, verovatno kad su pojedini čuli da će da se donese taj zakon o centralnoj nabavci, možda su se zadužili još oko tri milijarde, što je možda na neki način i opravdano strahom od nemaštine. Znate kada neko kaže da će nestati soli u gradu, svi kupuju so, i ako im treba, i ako im ne treba. Taj dug koji je prihvatila Republika kao javni dug u roku od tri godine, 12 rata kvartalno, mislim da će omogućiti funkcionisanje i veledrogerijama i zdravstvenim centrima.
Ono što bih ovde apostrofirao, to je centralno snabdevanje. Mnogi kažu da nije baš najbolje centralno snabdevanje, jer ta centralna komisija je na osnovu velike finansijske moći koju ima sigurno jedna velika sila. Ali, ako se ta komisija, koja ima 11 članova, dobro kontroliše, mislim da tu neće biti problema. Šta je motiv? Motiv je ušteda, ušteda od 20%.
Svojevremeno osamdesetih godina neke euforije nabavke ultra zvučnih aparata, na beogradskom sajmu, koji je tada stvarno bio sajam, srpske zdravstvene ustanove dolazile su i kupovale aparate, kako se koji pojavio. Da li je Aloha, da li je Tošiba, Sonik, Džonson Džonson. Slovenci su došli tada na sajma i kupili 50 Tošibinih aparata čija je vrednost bila 45 hiljada dolara i oni su za 35 hiljada dolara kupili 50 aparata. Znači, jednostavno ušteda makar 15 aparata. Šta su dalje uradili? Formirali su servis za Tošibine aparate i zaposlili svoje radnike i servisirali su celu Jugoslaviju, tadašnju.
Mogućnost centralizovanja, mi sad govorimo o Zakonu o lekovima i o toj medicinskoj opremi, materijalu, ali je činjenica da i kad bude donesen Zakon, a mora da se donese zakon o zdravstvu tada će lekari verovatno mnogo angažovaniji da budu što se tiče toga, jer mislim da u toj sferi mi plivamo. Mislim da bi ekonomisti i pravnici to mnogo bolje radili.
Malo pre sam čuo, vraćanje duga. Nije vraćanje duga, plaćanje recepta, nego jednostavno Vlada usvajanjem ovog zakona će recepte koji su plaćali za 200 dana za godinu dana će smanjiti na 150 dana, 2014. godine na 120 dana i 2015. godine na 90 dana. To je neka cena, to je neki rok koji je zadovoljavajući i za Fond i za veledrogerije.
Ono što je još jedna novina, a to je ne poštujući odluku Batuta koji jednostavno pravi program koliko lekara, koliko sestara, mi na birou imamo negde oko 14 hiljada zdravstvenih radnika, mogućnost da lokalna samouprava ukoliko smatra da je potrebno zaposli određene strukture, da li lekare ili sestre, o trošku iz budžeta lokalne samouprave. To je neka novina koju ako opština ima te pare, verovatno će moći da uradi.
Zajedno za Šumadiju, čiji sam ja poslanik, smatra, ali i URS da ovaj zakon treba podržati i ovo sigurno nije idealan zakon, ali u ovoj situaciji besparice, sigurno je da je nešto što trenutno i jedino možemo da ponudimo. U danu za glasanje mi ćemo dati podršku ovom zakonu.
Gospodine predsedniče, poslanici, gospođa Nestorović je u svojoj izjavi pomenula da je bilo potrebno uzeti mandate poslanicima SPO na listi Nova Srbija - SPO, devetorici koji su ostali na onoj izbornoj listi za koju su građani Srbije glasali. Ako je trebalo nekome oduzeti mandat, trebalo je oduzeti onima koji su napustili listu SPO - Nova Srbija, jer narod nije glasao za SPO, niti je glasao za Novu Srbiju, nego je glasao za listu koja se zove: SPO - Nova Srbija. Zato mislim da ovo, što je izjavila gospođa Nestorović, apsolutno ne stoji.
Poštovani predsedavajući, kolege poslanici, predstavnici Vlade, kada god je na dnevnom redu zakon ili bilo šta što se odnosi na zdravstvo, mislim da su oči javnosti širom otvorene, jer ono što mi donesemo će biti nešto što će narod, građani Srbije da osete na svojoj koži, pre svega.
Lepo je biti lekar, ja sam počeo 1972. godine, to su bila vremena kada je jedan lekar imao apsolutnu samostalnost, pa smo bili malo i nekritični u trošenju sredstava. Ogromna sredstva su trošena za laboratorijske analize i za bilo koje druge analize. Osećali smo se samostalni i bogati.
Nažalost, vremena su ovakva kakva su. Danas je, pre svega, ekonomska kriza, naša privreda ne radi, a znamo da je u novim uslovima ta privreda finansirala zdravstvo, mnogo više nego fondovi.
Došli smo u poziciju da jednostavno moramo da sprovedemo određene racionalizacije.
Ovaj set zakona koji je danas na dnevnom redu, koji bi trebalo da se izglasa, sigurno da ima dosta mana, jer nijedan zakon ne može da bude idealan.
Međutim, zakon koji ide korak napred za građane i osiguranike je nešto što pokazuje pomak nabolje.
Teško je danas komentarisati ovaj zakon sa pozicija poslanika koji pripada vladajućoj koaliciji, kao član sasvim drugačijeg Pokreta obnove, u okviru poslaničke grupe Nova Srbija 9+9; mi ćemo podržati ovaj zakon u načelu, s tim što za ono što smatramo da nije korektno, preko amandmana ćemo pokušati da ispravimo, na neki način.
Ono što smo mi potencirali, to je da je možda propust predlagača da se o izabranim lekarima govori, o lekarima pedijatrima, ne pominjući interniste, jer smatramo da kod 60% tih izabranih lekara intervencije koje rade su internističke intervencije.
Ono što smatramo da je veoma bitno jeste izjednačavanje lekara koji rade privatno - privatnika i državnog sektora. Danas postoji privatni i državni sektor, koji nisu u ravnopravnom položaju.
Postoji jedan paradoks: u bogatom svetu na Zapadu, bogat čovek kada dođe kod lekara, sramota je da ne plati.
Nažalost, imamo paradoks da onaj ko ima para dolazi u državnu službu i preko brojnih veza, protekcija obavi sve intervencije, a ne plaća. Onaj ko nema, zato što mnogo čeka, odlazi privatniku i mora da plati.
Donošenjem nekih zakona gde se izjednačava privatna i državna služba, gde se omogućava ugovor Fonda sa privatnicima, omogućilo bi se jednostavno da i oni ljudi koji nemaju dovoljno sredstava budu zaštićeni.
Uz sve mane koje imaju ovi zakoni, poslanička grupa Pokreta obnove glasaće za ovaj zakon u načelu, a potrudićemo se da i amandmani koje smo predložili budu prihvaćeni.
Jedan sam od predlagača ovog zakona. Mislim da iza nas ne stoji samo SPO, nego milioni žrtava u Drugom svetskom ratu, čije su porodice mnogo trpele. Naš zakon nema cilj da napravi podelu među ljudima, među srpskim narodom. Malo drugačije razmišljam od moje koleginice Blagice i shvatam da gospodin Nikolić, koji je stavio neku primedbu, možda i on nije razumeo, mi nismo protiv partizana i protiv penzija koje dobijaju partizani.
Mi smo jednostavno samo za to da i druge žrtve fašističkog terora budu na neki način uvažene, jer to su brojne porodice, brojni građani ove zemlje, jedan od tih potomaka nepravedno optuženih da su domaći izdajnici, da su narodni neprijatelji sam i ja.
Mislim da žrtve treba uvažavati, jer ako Nemci kao fašistički okupatori nisu pravili razliku između partizana i četnika, nego su streljali i četnike i partizane, mislim da ne bi ni mi posle 60 godina pravili tu razliku.
Zato mislim da diskusija u raspravi ne bi trebalo da ima svađalački ton, morali bi zajednički da prihvatimo ono što je istorijska činjenica, a to je da je Srbija od 1941. godine imala dve antifašističke vojske, jedno su partizani, a drugo su bili četnici. Njihova borba je bila protiv Nemaca. Prema tome, ne bih želeo da mi danas ovde opet pravimo podelu između partizana i četnika, nego mislim da je interes da zajedno svi uđemo u Evropu kao normalan narod.
Slovenci su, jednostavno, imali toliko snage da odrede određene penzije za ravnogorce. Uradimo i mi to, jer ovog trenutka nije pitanje materijalne dobiti, ovo je zakon koji ispravlja jednu istorijsku grešku i u pitanju je moralni zakon.
Poštovani potpredsedniče, dame i gospodo poslanici, replika nije gospodinu Vučiću, nego gospodinu Anđelkoviću. Pošto je gospodin Anđelković rekao da je vrlo važna istina, mislim da je istina najvažnija. Parlament je tu da donosi odluke u prilog istini. Gospodin Anđelković je rekao da je interes i da se ne priča da su ravnogorci fašistička organizacija, nego da su saradnici okupatora.
Zarad istine, a podeliću vam posle dokument koji jasno govori o istini, na dan 19.06.1943. godine, kod Suvoja Radojkovića izvršen je prepad na jedan odred nemačke policije i tom prilikom ubijeno osam i ranjeno sedam ljudi. U smislu saopštenja komandujućeg generala i zapovednika u Srbiji, streljano je, radi odmazde, na Vidovdan, 575 pristalica Draže Mihailovića i komunista, od kojih 324 u Kruševcu.
Između ostalih, streljani su: Radovanović Ivan, bez zanimanja, rođen 1924. godine, vođa bande Draže Mihailovića; Ognjenović Rade, zemljoradnik iz Trstenika, vođa bande Draže Mihailovića; Petrović Petar, Đurić Miloje i Mikić Milorad isto, iz Trstenika, članovi bande Draže Mihailovića; Dimitrijević Aleksandar, pekar, član partizanske bande; Živić Mihailo, vazduhoplovni kapetan, član partizanske bande; Savić Vladimir, posle rata prozvan Jan, član partizanske bande; Prelević Vukosav, član partizanske bande.
Nemci, u to vreme, na Vidovdan, nisu pravili razliku između četnika i partizana. Za njih su bili i jedni i drugi, praktično, borci protiv fašizma. Šta biva posle rata? Ovih pet su narodni neprijatelji, a ova druga petorica su narodni heroji.
U Kruševcu postoji ulica Živić Mihaila, postoji škola "Savić Vladimir – Jan", a porodice ovih streljanih četnika su narodni neprijatelji. Te porodice su mnogo propatile, oduzeta im je imovina na osnovu konfiskacije.
Za nekoliko dana, možda i meseci imaćemo zakon o restituciji. Kako vratiti imovinu ljudima kojima je, na osnovu tog zakona o narodnim neprijateljima, oduzeta sva imovina, a oni su streljani od Nemaca? Prema tome, zarad istine, imate dokumenat i na srpskom i na nemačkom, koji je jasno objavila nemačka komanda i izlepljen je bio ceo Kruševac.
Gospodinu Dačiću i na prethodnu diskusiju nisam mogao da se javim, ali je istorijsko pomirenje i činjenica je da je SPS dala svoj glas za gospodina Mihailovića za gradonačelnika, za predsednika; tačno je da je to istorijsko pomirenje, kad je u pitanju to glasanjem. Međutim, imamo obavezu da istorijski pomirimo i naše žrtve i naše istorijske grobove, i to je činjenica koju ćemo morati da uradimo.
Gospodin Dačić je rekao da nije bitno čiji je ko unuk, da li je neko unuk partizana ili je unuk četnika. To verovatno danas nije bitno. Danas je bitno kojoj stranci pripada, nažalost. Međutim, u vremenima posle rata je bilo bitno čiji je ko unuk bio. Mislim da je cilj ovog zakona da se jednostavno ispravi nepravda koja je učinjena velikom broju srpskih građana.
Poštovani predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, zahvaljujem se predsedniku na rečima pomirenja i mislim da je cilj današnje sednice izmirenje među Srbima.
Čuli smo ovde od poslanika i gospodina Tome Nikolića koji smatra, kao i mi predlagači ovog zakona, da je došlo vreme da među Srbima nema svađe i da je to nešto što nas samo još više razdvaja, mnogo je zla učinjeno, ratna su vremena bila. Međutim, posle 60 godina mislim da je vreme da priznamo da je bilo zločina i na jednoj i na drugoj strani i da su mnoge nevine žrtve proglašene narodnim neprijateljima.
U prepodnevnoj diskusiji pokazao sam da je na stratištu u Kruševcu streljan veliki broj Kruševljana i ljudi iz okoline Kruševca.
Na jednom spisku bilo je 10 streljanih, među kojima petorica pripadnika bande Draže Mihailovića, a petorica pripadnika partizanske bande, a da su ova petorica, mislim na ove prve, članovi bande Draže Mihailovića bili narodni neprijatelji, a da su ovi drugi narodni heroji.
Streljani od Nemaca ne mogu da budu narodni neprijatelji, to su patriote koje su izgubile glavu zahvaljujući svom antifašističkom opredeljenju. Žrtve streljane od Nemaca zaslužuju poštovanje.
Mislim da tu ne postoji dilema, da nema čoveka u Srbiji koji neće one ljude koji su stradali od Nemaca da prihvati kao ljude koji su žrtva tog fašističkog terora.
Da li doći do pomirenja i kako doći? U Kruševcu postoji slobodište, gde se svake godine na Vidovdan vrši opelo ljudima koji su poginuli. Nažalost, na spisku nema ljudi koji su bili pripadnici pokreta Draže Mihailovića. Mislim da je to nešto što je nespojivo sa istinom i moralom. Da može doći do pomirenja među Srbima mislim kao predsednik opštine Trstenik, od 1996. godine mi u Trsteniku imamo spomenik palim borcima.
Znate kako, nove demokratske promene napravile su da od 1990. godine, 4. i 7. jula, kada krene Savez boraca da položi vence, oni ljudi koji su bili antikomunisti, povremeno čak degutantno dobacivali su ljudima koji su ukazivali počast ljudima koji su poginuli za vreme Drugog svetskog rata, a bili su na strani partizana.
Nažalost, imali smo rat u Hrvatskoj i rat 1999. godine i gde je veliki broj Trsteničana stradao. Mi smo doneli jednu odluku, napravili smo spomenik i tim palim borcima koji su stradali od 1990. do 1999. godine. Danas u Trsteniku taj spomenik, gde su i spomenici ovim momcima koji su izginuli posle Drugog svetskog rata, služi za odavanje počasti i jednima i drugima.
Mislim da Srbi mogu da se ujedine i da nas ove rasprave ovde koje praktično vode razdvajanju, da nam se iz okruženja, odakle verovatno mnogi gledaju ove naše prenose, mnogi verovatno i u Hrvatskoj, možda smeju.
Možda smo i zakasnili, možda smo izgubili priliku da u ovaj zakon ubacimo i žrtve koje su pale posle 1990. godine, jer i to su ljudi koji zaslužuju i penziju i neke povlastice, iako se oni nisu borili za povlastice, borili su se za svoju državu.
Još jednom apelujem na sve poslanike da ovo nije rasprava o tome ko je četnik, ko je partizan, nego rasprava koja govori da je u ovoj zemlji postojala borba protiv fašista i da postoje žrtve i porodice tih žrtava koje zaslužuju poštovanje. Hvala lepo.
Prvo da se predstavim, pošto sam ja predsednik SO Trstenik od 2. decembra 1996. godine, član sam SPO. Zemljotres koji je zadesio Valjevo i okolinu je u tom trenutku bio stvarno katastrofalnih razmera. Međutim, malo ko zna da je i trstenički kraj, odnosno rasinski kraj zadesio zemljotres 1999. godine. Imali smo bombardovanje, poplave i zemljotres koji je u materijalnom smislu mnogo većih šteta napravio; trstenička opština, taj deo, Mala Drenova, Velika Drenova, Milutovac, gusto naseljen i bogat kraj, gde su velike štete.
Mislim da je solidarnost neophodna i da je neophodna pomoć i ostalim delovima, gde je takođe bilo štete, ali je u tom trenutku trstenička opština, kao i za vreme DOS-a, bila opoziciona i prvi put u ovom trenutku smo i u republičkoj vlasti. Ne želim da koristim političku poziciju, ali mislim da odnos prema ljudima u trsteničkoj opštini mora biti najzad korektan.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo poslanici, potavljam pitanje Vladi nacionalnog jedinstva.
Vlada nacionalnog jedinstva, kao Vlada nacionalnog jedinstva, mislim da nema jedinstven stav prema svim opštinama u Republici Srbiji. Ovo govorim zbog toga što u poslednje vreme, od kada je na vlasti u Trsteniku Koalicija "Zajedno", mnogi ministri dolaze u Trstenik i ne nalaze za shodno da kontaktiraju sa organima uprave.
Ministar za poljoprivredu, gospodin Jovan Babović, obilazio je Trstenik, bio je u Poljoprivrednom kombinatu i bio je u jednom selu, gde su ga dočekali meštani toga sela i valjda je bio u mesnoj zajedinici. Pre desetak dana, ministar zdravlja, gospođa Leposava Milićević, obilazila je Trstenik, zajedno sa potpredsednikom Vlade, gospodinom Milovanom Bojićem.
Mi svi znamo da je zdravstvo u krizi, međutim, oni su došli u Dom zdravlja bez ikakvog kontakta sa opštinskim rukovodstvom. Ne mislim da dobijem odgovor od Vlade, i ne moram da dobijem odgovor od Vlade, ali ukoliko je ovo Vlada nacionalnog jedinstva, mislim da bi bilo korektno da i prema opštinama, u kojima je na vlasti opozicija, imaju isti stav, jer ipak u pojedinim opštinama, gde na vlasti nije Koalicija "Zajedno", i kada dođe sekretar nekog ministarstva, on uspostavlja kontakt sa opštinskim rukovodstvom.
Ovo je moj apel da ubuduće, kada dolaze ministri, kontaktiraju sa opštinskim rukovodstvima, jer ipak i tamo živi narod i mi smo u krajnjoj liniji upućeni jedini na druge. Hvala vam.