Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Aleksandra Jerkov

Aleksandra Jerkov

Demokratska stranka

Obaveštenja i objašnjenja

Zahvaljujem, predsednice.

Prvo, i molim vas da mi odgovorite pismeno, da ne zloupotrebljavate ovaj institut, kao što to obično radite, kažete da ne reagujete na ultimatume. Interesuje me da li reagujete na ono što piše u zakonu? To je jedino pitanje koje imam za vas.

Sada bih prešla na drugo pitanje, koje je upućeno ministru prosvete, gospodinu Šarčeviću. Pitanje je da li on ima nameru da iskoristi pravo koje ima u skladu sa članom 21. stav 1. tačka 3) i članom 22. stav 1. tačka 2) Zakona o visokom obrazovanju i da naloži sprovođenje postupka spoljašnje provere kvaliteta u Visokoj medicinskoj školi strukovnih studija u Ćupriji, budući da je u ovoj Visokoj medicinskoj školi strukovnih studija u Ćupriji, došlo do promene nastavnog kadra u odnosu na momenat kada je izvršena akreditacija ove škole. Naime, u momentu kada je ova škola dobila akreditaciju, u njoj je bilo zaposleno četiri nastavnika iz oblasti fizikalne medicine i rehabilitacije. U međuvremenu, jedan od njih je nažalost preminuo, tri žene koje su obavljale ovaj posao su ostale bez posla i moje pitanje za ministra Šarčevića je da li ima nameru da naloži da se sprovede spoljašnje vrednovanje provere kvaliteta ove škole i da se utvrdi da li ova škola u ovom momentu ispunjava uslove da dobije akreditaciju za obavljanje ovog posla?

Ovo je važno iz nekoliko razloga. Najpre, važno je zbog toga što moramo razmišljati o tome kakav je kvalitet nastave koju dobijaju studenti u školi gde imamo loš nastavni kadar, gde imamo lošu organizaciju posla i gde, očito, imamo četiri profesora manje, čija su imena, između ostalog, bila zaslužna za to što je ta škola uopšte i dobila akreditaciju.

Drugi razlog zbog kog je ovo važno je poznat kolegama, makar trojici kolega koji ovde sede, to su kolege Orlić, Martinović i kolega Darko Laketić, koji su prema zapisniku prosvetne inspekcije, to je zapisnik o redovnom inspekcijskom nadzoru Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, broj 614-02-840/218/12 sprovedenom 31. 08. 2018. godine, svi redom angažovani u ovoj visokoškolskoj ustanovi, suprotno zakonu. To ne kažemo mi iz Demokratske stranke, to ne kaže nikakav portal, to kaže Republička prosvetna inspekcija Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja u svom zapisniku, sačinjenom 31. 08. 2018. godine, a sprovele su ga inspektorke Katarina Žugić Jovanović i LJubinka Tomić Tornjanski.

Devet žena koje su bile zaposlene u ovoj školi su ostale bez posla. U isto vreme kada su se u ovoj školi zaposlili protivzakonito narodni poslanici Aleksandar Martinović, Vladimir Orlić, Darko Laketić, koji je inače kum direktora škole, i još devet funkcionera Srpske napredne stranke.

Ako ovo nije jasna poruka svakome ko u ovoj zemlji pokušava pošteno i odgovorno da radi svoj posao, da za njega u Srbiji nema mesta, ja ne znam šta jače šalje ovu poruku. Kako je Agencija za borbu protiv korupcije evidentirala, kolege Martinović i Orlić su prijavili 11 plata zajedno. Devet žena je ostalo bez plata, da bi njih dvojica dobili još koju platu. Među tim ženama su samohrane majke, su žene koje su se upravo vratile sa porodiljskog, žene koje su već napustile ovu zemlju, doktori medicinskih nauka, da bi se vaši poslanici i vaši funkcioneri zaposlili umesto njih.
Zahvaljujem, kolega Arsiću.

Moje prvo pitanje upućeno je ministru zdravlja Zlatiboru Lončaru, ali i javnom Tužilaštvu, za koje duboko verujem da je nadležno za ovo što ću pitati.

Naime, 19. novembra ove godine, pre svega nekoliko dana, javnost je potresla informacija koju je objavila naša građanka Violeta Cvetković, koja je u video snimku koji je objavila ustvrdila da su njeno bolesno dete lekari odbili da pregledaju.

Nakon toga je usledio jedan rat informacijama između lekara, dotičnog doma zdravlja, i same Violete Cvetković. Međutim ono na šta se odnosi moje pitanje je ono što se desilo sutradan 20. novembra 2018. godine kada se u tabloidu „Informer“ pojavio zdravstveni karton ove žene, kada se u tom tabloidu napisao datum kada je ona izvršila abortus, kada je objavljen njen dosije, kada je pisano da je bila u sekti, da je ranije bila osuđivana i da je verovatno sa željom da se čitaoci ovog režimskog tabloida odvrate od toga da veruju u bilo šta što je ona napisala, ustvrdilo da je ona izvršila abortus na Badnji dan.

Moje pitanje Tužilaštvu je dokle je stigla istraga koja će utvrditi da li su podaci koji su po građanki Violeti Cvetković, u režimskom tabloidu „Informer“ objavljeni tačni? Ukoliko su ti podaci tačni onaj ko je „Informeru“ javio, dojavio ili omogućio da dođe u posed njenog zdravstvenog kartona je počinio ozbiljno krivično delo.

Moje pitanje Zlatiboru Lonačaru je šta je uradio po ovom pitanju? Šta ima nameru da uradi povodom činjenice da jedan režimski tabloid na ovakav način proganja jednu našu sugrađanku? Da li je svestan kolika je šteta naneta toj ženi? U koliku je ona opasnost dovedena? Moje pitanje je šta je Ministarstvo zdravlja uradilo povodom činjenice da su se naročito osetljivi podaci o jednoj našoj sugrađanki i građanki Republike Srbije našli u režimskom tabloidu „Informer“ koji u svojoj praksi da gazi preka svega i svakoga ko kritikuje bilo šta u ovoj državi, nije prezao od toga da učini čak ni ovako jednu skandaloznu stvar?

Drugo moje pitanje je upućeno predsedniku Republike Srbije. On je naime, pre dva dana obilazeći fabriku tekstila kod Kraljeva u mestu Adrani izgovorio uz, kako bih rekla, kvazi mangupski osmeh, sledeću rečenicu direktoru te fabrike, uz naravno mizogene opaske o tome kako Turci treba da čuvaju naše žene i vode računa o njima. Citiram predsednika Republike Srbije: „Pa ti si sve žene uzeo da rade, pa zato si ti srećan, misliš da ćeš… eee.“

Moje pitanje predsedniku Republike Srbije je da li bi mogao da završi ovu rečenicu? Da li bi mogao da nam objasni šta je tačno mislio da kaže? Šta on tačno misli da poslodavac, koji je zaposlio sve žene očekuje od svojih radnica i iako smo već u isto tako pomenutim režimskim tabloidima, mi koji smo ovo pitanje pokrenuli juče, mislim na poslanice DS, a nazvane imenima koje zarad dostojanstva Narodne skupštine ne bih ponavljala ovde, molim vas da ovo pitanje prosledite i samo da ga zamolite da završi rečenicu, pa da onda i mi žene znamo šta njemu da kažemo.
Zahvaljujem, potpredsedniče.

Pitanje je namenjeno Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu, ministru Branku Ružiću, a odnosi se na izbore za nacionalne savete nacionalnih manjina i kampanju koja je trenutno u toku i plašimo se brojne manipulacije koje čitav proces prate.

Kada smo pre izvesnog vremena nekoliko meseci u ovoj Skupštini razgovarali o zakonima koji se tiču prava nacionalnih zajednica koje žive u Republici Srbiji, među njima i o Zakonu o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, mi iz DS smo upozoravali da su zakoni koncipirani i predloženi tako da i dalje omoguće jednu strašnu dominaciju političkih stranaka na manjinsku samoupravu, koja je garantovana Ustavom Republike Srbije, koja je, uostalom, ustanovljena Zakonom nacionalnih saveta nacionalnih manjina i da ćemo onako kako su zakoni predloženi, zapravo doći u situaciju da nacionalni saveti budu zapravo samo ekspoziture stranaka, političkih stranaka iako je njihova koncepcija u suštini, u teoriji, potpuno, trebalo bi da bude suprotna.

Ono što je usledilo, međutim, nismo mogli da predvidimo čak ni u najgorim našim zamišljanjima. Naime, dešava se to da se u pojedinim nacionalnim manjinama, pojavljuju stotine, hiljade ljudi koji se organizovano upisuju u posebne biračke spiskove, koji preko noći postaju pripadnici tih nacionalnih manjina a na sam upis u poseban birački spisak dolaze organizovanim prevozom i bez ikakve jasne svesti i znanja šta rade tu, u kakve se spiskove upisuju i zbog čega to čine.

Pitanje za Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave, jeste na koji način će uspostaviti mehanizme kojima će ovakve zloupotrebe sprečiti? Odmah da kažem, ne prihvatamo odgovor koji je juče pokušala da da jedna od saradnica ministara na radnoj grupi na koju se odazvao žalostan broj poslanika vladajuće koalicije koji je upravo bio namenjen izborima za nacionalne savete nacionalnih manjina. Ona je nama rekla da država praktično nikoga ne može da spreči da se izjasni kao pripadnik neke nacionalne manjine, da se upiše u spisak, što je apsolutno tačno. Tako da moje pitanje nije na koji način država planira nekoga da spreči da se upiše, da se izjasni kao pripadnik neke nacionalne manjine, moje pitanje je na koji način država namerava da spreči zloupotrebe od strane SNS i drugih stranaka koje čine vladajuću koaliciju, građane koji očito pripadaju većinskom narodu, organizovano upisuju u posebne biračke spiskove za izbore za nacionalne savete nacionalnih manjina u cilju da na dan izbora ti građani, koji su preko noći postali pripadnici tih nacionalnih manjina, glasaju za liste koje podržava SNS i da se nakon toga odmah ispišu iz posebnog biračkog spiska?

Dakle, neka ministar obrati pažnju na pitanje na koji način država namerava da spreči organizovano upisivanje građana u posebne biračke spiskove?

Drugo pitanje odnosi se takođe na ovaj proces, upućeno je takođe ministru Ružiću, a odnosi se na samu overu potpisa i na prijavljivanje lista za učešće na ovim izborima.

Da li je ministru poznato da su pojedinim listima koje nisu bliske strankama koje čine vladajuću koaliciju, bilo gotovo nemoguće da dođu do overivača, do prostorija, da su ih lokalne samouprave saplitale na svakom koraku i na koji način namerava da reši to pitanje i na koji način će tretirati pritužbe koje stižu?

Očigledno je da se ovo dešava u svim manjinskim zajednicama, osim dve najveće, i da je očito da je postojao jedan dogovora da u te dve manjinske zajednice izbori teku tako da opet stranke koje su na vlasti budu dominantne u nacionalnim savetima, a da u drugima SNS pokušava kako-tako da se domogne većine u nacionalnim savetima.
Zahvaljujem, predsednice.

Godine 2013 godine, 26. marta Zorica Jovanović iz Batočine postala je prva žena iz Srbije koja je dokazala da joj je dete 1983. godine ukradeno iz porodilišta i da je njeno dete, za koje su joj u bolnici rekli da je umrlo, zapravo živo. Tada je 26. marta 2013. godine Evropski sud za ljudska prava u Strazburu presudio da joj je povređeno pravo na porodični život, da treba da dobije određenu nadoknadu, a deo na koji se odnosi moje današnje pitanje je taj da je Evropski sud tom prilikom obavezao Srbiju da godinu dana, nakon pravosnažnosti presude, mora da usvoji zakon o nestalim bebama i uspostavi mehanizme kojima će se obezbediti obeščašćenje svakog roditelja u Srbiji, kom je dete ukradeno iz porodilišta.

Presuda je postala pravosnažna 9. septembra 2013. godine, što znači da je rok za Srbiju da usvoji ovaj zakon bio 9. septembar 2014. godine.

Danas je 2. oktobar 2018. godine, koleginice i kolege, prošlo je više od četiri godine kako je Srbija morala da usvoji zakon o nestalim bebama i četiri godine kasnije Vlada Republike Srbije nije u stanju taj zakon da predloži, a Narodna skupština Republike Srbije i vladajuća većina u njoj, nisu u stanju taj zakon da usvoje.

U međuvremenu je Savet Evrope u nekoliko desetina navrata opominjao Srbiju da ovaj zakon mora da usvoji. Samo u prethodnih godinu dana to je bilo 21. septembra 2017. godine, 7. decembra 2017. godine, 15. marta 2018. godine i poslednji put 7. juna 2018. godine. Tom prilikom je Srbija dobila rok da do 1. oktobra 2018. godine usvoji ovaj zakon, više nego četiri godine kasnije, nego što ga je morala usvojiti.

Taj rok koleginice i kolege istekao je juče. Juče je bio poslednji rok koji je Savet Evrope dao Srbiji da usvoji zakon o nestalim bebama i moje pitanje vama kao kolegama u Narodnoj skupštini je – zbog čega vi ovde sedite? Zbog čega ste se kandidovali za narodne poslanike? Da li znate da mi ovaj zakon treba da usvojimo ne zbog toga što smo u obavezi da ispunjavamo presude Evropskog suda za ljudska prava, nego zbog toga što smo u obavezi da radimo za građane Srbije?

Ja sam u ovom sazivu 22 puta predložila da se ovaj zakon usvoji. Danas ću to učiniti 23 put i neće me biti sramota da ga predlažem sve dok vas nije sramota da za njega ne glasate. U prethodnom sazivu sam 30 puta predložila da ovaj zakon bude usvojen i imam pitanje, opet za vas – u čemu je problem? zbog čega ne želite da se ovaj zakon usvoji? Zbog čega ne želite da tim ljudima kojima se desila najgora stvar, verovatno koja ikome može da se desi, pomognemo da dođu do kakve takve pravde i kakvog takvog zadovoljenja?

Mi u skupštinskoj proceduri imamo predlog zakona koji je dala Vlada da bi ispunila svoju obavezu prema Savetu Evrope, koji od marta ove godine, a bio je i u prethodnom sazivu, nikako ne dolazi na dnevni red. Razumem zbog čega ne dolazi na dnevni red, roditelji su rekli da je to uvreda za njih. LJutite se kada na društvenim mrežama ovih dana građani stavljaju spiskove poslanika koji nisu glasali za zakone koji se odnose na finansiranje lečenja u inostranstvu bolesne dece. Kažete da je to crtanje meta poslanicima na čelo, kažete da je to urušavanje institucija, da vas pitam, zar nije urušavanje institucija to što glasate na zvonce? Što čekate da predsednica Skupštine zvoni, pa da onda za nešto glasate?

Moje pitanje predsednici Gojković je zbog čega gospođo Gojković ne zvonite kada se na dnevnom redu nađe Predlog zakona o nestalim bebama i dokle imate nameru da čekate?
Zahvaljujem, predsednice.

Neki su poslanici rekli da njihova pitanja možda i nisu među najvažnijima. Smatram da moje pitanje jeste među najvažnijima. U svakom slučaju za ljude koji se suočavaju sa problemom o kom ću govoriti jesu najvažnija. Važna su i za one parove i osobito žene koje se veoma često nalaze na meti državnih funkcionera zato što nemaju decu ili nemaju, prema njihovom sudu, dovoljan broj dece, pa se računa koliko je dece po ženi potrebno da bismo dostigli ne znam šta i važna su po svoj prilici za državu budući da je upravo pronatalitetna politika jedan od najvažnijih ciljeva koji su proklamovani od strane i Vlade Republike Srbije i predsednika Republike i nadležnih ministara, a bogami i mnogih medija.

Pitanje upućujem ministru zdravlja, ministarki bez portfelja Slavici Đukić Dejanović sa molbom da od Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje dobiju sve podatke i da mi odgovore vrlo precizno.

Naime, 17. juna 2018. godine se u pojedinim medijima pojavila vest da će zamrzavanje embriona o trošku države početi da se primenjuje i da to nije sve, nego da sledi još dobrih vesti. Na prvi pogled ovo deluje odlično. Međutim, kada se malo zagrebe, vidi se da je u pitanju samo, nažalost, izgleda još jedan trik koji će da uvede dodatnu zabunu među te ljude koji kao da nisu dovoljno sluđeni i dovoljno u trošku, u silnoj birokratiji i silnim zahtevima koji prate proces vantelesne oplodnje.

Problem je u tome što je 26. marta isto tako rečeno da će zamrzavanje embriona o trošku države početi 1. maja. To je rekla v.d. direktorke RFZO. Zatim je 25. maja, 1. maj je kao što ste možda mogli primetiti prošao, zamrzavanje embriona nije počelo, rečeno da će to početi od 15. juna, ista osoba je to rekla, da bi se 17. juna pojavila ova vest koja je puna izjava onih koji sprovode proces vantelesne oplodnje, a puna je raznih nelogičnosti i mislim da bi parovima koji su u procesu vantelesne oplodnje od ključnog značaja bilo da se na moje pitanje vrlo precizno odgovori.

Naime, u tom tekstu piše da iako je najavljivan mesecima ovaj proces još ne funkcioniše. Specijalni frižideri u pet državnih bolnica u kojima će embrioni biti zamrzavani i čuvani još ne rade, ali su testirani i biće pušteni u rad kada stignu prvi embrioni.

Šta znači da frižideri još ne rade? Kako frižideri mogu još da ne rade kada su parovi već u procesu vantelesne oplodnje i kada u njemu već mogu da zamrzavaju embrione oni parovi koji plaćaju sami zamrzavanje embriona? Da li to znači da oni plaćaju zamrzavanje embriona u frižiderima koji još uvek ne rade?

Drugo pitanje se odnosi na izjavu direktora GAK Narodni front, koji je rekao - imamo sve tehničke uslove, mašine su testirane i dobijene su dozvole, aparati još nisu uključeni, jer ne treba da rade dok su prazni. Opet, o čemu se radi? Neki parovi sami finansiraju zamrzavanje embriona. Gde se ti embrioni drže ako frižideri u tih pet bolnica u kojima će biti zamrzavani ne rade?

Kako saznajemo, ovu mogućnost će za sada imati samo pet državnih bolnica u Srbiji, dok privatnici koji imaju potpisane ugovora sa RFZO još uvek nemaju dozvolu da zamrzavaju polne ćelije. To su potvrdili iz Uprave za biomedicinu. Zašto parovima koji ulaze u proces vantelesne oplodnje nije rečeno da će postojati razlika između privatnih i državnih bolnica u kojima rade vantelesnu oplodnju? Ne, njima je rečeno da su te bolnice ravnopravne. Oni se mahom opredeljuju za privatne bolnice zbog toga što u državnim nema embriologa, zbog toga što ne žele da rade za smešne plate koje imaju u državnim bolnicama i sada se ispostavlja da će parovi koji su u privatnim bolnicama biti diskriminisani.

Poslednje pitanje jednako važno - da li će se to zamrzavanje embriona i odmrzavanje računati kao novi pokušaj vantelesne oplodnje, jer to je ključno za mnoge parove koji su u ovom procesu? Hvala vam.
Zahvaljujem potpredsedniče Arsić.

Imam dva pitanja. Prvo upućujem ministru informisanja i Savetu REM, a odnosi se na rešenje Osnovnog suda u Novom Sadu, kojim je ovaj sud poništio odluku upravnog odbora RTV, kojom je Slobodan Arežina krajem januara razrešen sa mesta direktora programa u ovoj ustanovi.

To je inače već drugi put da sud vraća na posao Slobodana Arežinu i da ga Upravni odbor RTV smenjuje sa tog mesta, u jednom momentu čak i otpušta. I sada je direktor RTV Miodrag Koprivica da će o odluci suda odluku doneti pokrajinski medijski servis.

Moje pitanje ministru je kako Upravni odbor RTV može da donese odluku o tome da li će poštovati odluku suda ili neće? Pitanje članovima Saveta REM jeste da li mogu da pokrenu postupak za razrešenje članova Upravnog odbora RTV, budući da oni krše zakon, direktno se oglušuju o odluke suda i sami izjavljuju da nemaju nameru da ih poštuju, nego će doneti nekakve odluke o tome da li će odluku suda ispoštovati?

Slobodan Arežina je samo jedan od niza novinara, urednika u RTV koji su u maju 2016. godine, nakon što je SNS došla na vlast u Vojvodini smenjeni, oterani ili otpušteni sa posla.

Svi oni koji su se žalili do sada su sudskom odlukom vraćeni na posao, ali očigledno da u Vojvodini i u Srbiji koju vode SNS odluke suda baš ne znače mnogo, jer uvek ima neko iznad suda ko odlučuje o tome da li će odluke suda sprovesti.

Drugo pitanje upućeno je ministarki Zorani Mihajlović, koju ću zamoliti da prilikom davanja odgovora konsultuje gradonačelnika Novog Sada, Miloša Vukčevića, budući da nama nije dozvoljeno da postavljamo pitanja gradonačelnicima, a Vukčeviću očigledno niko i ne može da postavi nikakvo pitanje. Odnosi se na jedno besomučno betoniranje zelenih površina u Novom Sadu, na njegovo ignorisanje žalbi koje građani Novog Sada masovno daju na generalne i detaljne planove regulacije. To su hiljade građana Novog Sada, koji stavljaju svoje potpise na peticije koje izgleda uzaludno pišu gradonačelniku Vukčeviću, jer ih on sa nipodaštavanjem odbacuje, podsmeva im se i govori i preti ili obećava da će i on lično početi da skuplja peticije, pa da se vidi ko ima više građana, da li on kao gradonačelnik Novog Sada i SNS ili sami građani koje optužuje da su politički instruisani, a koji zapravo samo pokušavaju da sačuvaju one površine na kojima se njihova deca igraju od besomučnog betoniranja, besomučnog zidanja novih zgrada i besomučnog pravljenja višespratnih garaža u njihovim dvorištima.

Tako da je moje pitanje - da li gradonačelnik Novog Sada ima pravo na ovakav način da se ophodi prema žalbama građana, budući da je prema Zakonu o planiranju i izgradnji njima dozvoljeno da ulažu žalbe i da te žalbe neko mora da razmatra? Zbog čega Miloš Vukčević ne komunicira sa građanima? Zbog čega im preti, zbog čega im se podsmeva? Da li može da shvati da Novi Sad nije glavni odbor SNS, nego Novi Sad u kom žive Novosađani, koji ne pristaju da ih bahati gradonačelnik teroriše?

Na kraju, pitanje vama, gospodine Arsiću, molim vas da pitate predsednicu Gojković kada će našoj poslaničkoj grupi biti dostavljeni snimci, koji se ne vide na kamerama RTS-a, nego samo na bezbednosnim kamerama Skupštine, na kojima se vidi kako me je grupa poslanika SRS u ovoj sali opkolila, dok ste se vi pravili da ništa ne vidite?
Zahvaljujem potpredsedniče.

Moja pitanja upućena su najpre predsednici Skupštine, Maji Gojković, a zatim i Aleksandru Martinoviću, predsedniku Odbora za administrativno-budžetska i mandatno-imunitetska pitanja.

Pitanje je vrlo jednostavno – Kada će osuđenom ratnom zločincu Vojislavu Šešelju biti oduzet mandat i kada će on biti izbačen iz Narodne skupštine Republike Srbije?

Na drugi način postavljeno ovo pitanje glasi – Kada će Narodna skupština primeniti član 88. Zakona o izboru narodnih poslanika, koji u tački 3. kaže da poslaniku prestaje mandat pre isteka vremena na koje je izabran ako je pravosnažnom sudskom odlukom osuđen na kaznu zatvora bezuslovno u trajanju od najmanje šest meseci?

Drage kolege, ne piše: ukoliko je upućen na odsluživanje kazne zatvora u trajanju od šest meseci, ne piše: ukoliko je pred domaćim sudom pravosnažno osuđen na kaznu zatvora bezuslovno u trajanju od šest meseci. U tački 3. člana 88. piše da narodnom poslaniku prestaje mandat ako je pravosnažnom sudskom odlukom osuđen na kaznu zatvora bezuslovno u trajanju od najmanje šest meseci.

Ratni zločinac Vojislav Šešelj je prošle srede pravosnažnom sudskom odlukom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Tom čoveku, po zakonu, nije mesto u Narodnoj skupštini. Sramota je da osuđeni ratni zločinac predstavlja građane Srbije, a da ne pričam koliko vređa sve one ljude koji su bili žrtve njegove politike i sve porodice onih koji njegovu politiku nisu ni preživeli.

Ja znam, kolege iz Srpske napredne stranke, znam, gospodine Martinoviću, i prenesite i gospođi Gojković, da znam da oni ni njegove ratne zločine, ni ovo što danas sedi u Skupštini, ne doživljavaju strašno ozbiljno i ne misle da je to nešto strašno. U krajnjem, oni su ga i podržavali sve vreme dok je vršio i činio te ratne zločine. Gospodin Martinović nas je do pre svega nekoliko godina ovde ubeđivao da su Hrvati koji su proterani iz Vojvodine maltene zamenili neke svoje udžerice u Vojvodini za velelepne vile na moru itd.

(Aleksandar Martinović: Nije osuđen za ratne zločine.)

Samo da znate, koleginice i kolege, negiranje ratnih zločina je samo po sebi problematično, ali ne pričamo sada o tome. Poštovanje zakona ne može se svoditi na to da li se nekom nešto sviđa ili se nekom nešto ne sviđa. U zakonu piše da onaj ko je osuđen na kaznu zatvora dužu od šest meseci treba da ostane bez mandata i to je nešto što Narodna skupština mora da sprovede.

(Aleksandar Martinović: Oduzmite mu mandat, ko vam brani.)

Molim gospodina Martinovića da svoje simpatije za Vojislava Šešelja sačuva, može i da se vrati kod njega u stranku, neka mi ne dobacuje dok govorim.

Drugo pitanje upućeno predsednici Narodne skupštine Maji Gojković – šta će Narodna skupština uraditi da zaštiti našu dvojicu kolega od sramnih napada Vojislava Šešelja, od pretnji da će ponoviti ratne zločine a da će početi od našeg kolege Tomislava Žigmanova i našeg kolege Nenada Čanka? Ili Narodna skupština nema ama baš nikakvu nameru da učini ništa kada jedan, ne mogu da kažem kolega jer ratni zločinac ne može biti naš kolega, ali kada jedan osuđeni ratni zločinac preti dvojici poslanika?

Mi smo iz presude Vojislavu Šešelju, iz onoga što se 90-ih godina u Srbiji, u Vojvodini i na celoj teritoriji bivše Jugoslavije dešavalo, videli da njegove reči nisu prazna pretnja. To je čovek koji je osuđen na 10 godina zatvora zbog proterivanja Hrvata iz Vojvodine. On danas preti Tomislavu Žigmanovu, preti da će ponoviti ove zločine, on preti da će razbiti nos svakome ko ga nazove ratnim zločincem. Evo, mi iz Demokratske stranke kažemo – Vojislav Šešelj je osuđeni ratni zločinac, pa nek krene da razbija noseve. Evo, može od mene prve da krene! Hvala.
Zahvaljujem, potpredsedniče.

Moje pitanje odnosi se na situaciju u kojoj se nalazi Grad Novi Sad, a upućeno je ministru Branku Ružiću, ministru Dušanu Vujoviću i rekla bih i Ani Brnabić, pa ko od njih troje nađe za shodno da odgovori, ali zaista da odgovori, a ne kao prošli put kada sam postavila slično pitanje, da se proglasi nenadležnim ili nešto slično.

Naime, neki građani Novog Sada znaju, a mnogi će vrlo brzo saznati da se Novi Sad suočava sa nekoliko stotina različitih tužba, čija ukupna vrednost prevazilazi budžet Grada Novog Sada za godinu dana i ukoliko makar u delu ovih tužbi Novi Sad izgubi ove sudske sporove, očigledno je da će funkcionisanje grada biti dovedeno u pitanju, a naravno da te sudske kazne, te izgubljene sudske sporove, te greške gradskih vlasti neće platiti ni oni koji su ih napravili iz svog budžeta, ni Vlada Republike Srbije iz svog džepa, niti oni gradski čelnici koji su za te greške odgovorni iz svog privatnog džepa, nego će sve te izgubljene tužbe i sve te izgubljene procese koji se protiv grada vode finansirati građani Novog Sada iz gradskog budžeta, što znači da će za njih biti manje škola, manje obdaništa, manje pomoći, manje svega onoga što čini život u Novom Sadu kvalitetnim i očigledno je da će to uticati na kvalitet njihovog života.

Naravno, mnogima je poznato, žao mi je što je predsednica Skupštine otišla. Najveći deo ovih sredstava, koja ukupno iznose više od 26 milijardi dinara, potražuje Ilija Dević u procesu ATP Vojvodina, veoma poznato našoj predsednici, budući da je ugovor sa Ilijom Devićem sklopljen upravo u vreme dok je ona bila gradonačelnica Novog Sada i da je Kasacioni sud u svojoj presudi iz 2013. godine presudio da je Maja Gojković u vreme sklapanja tog ugovora vrlo dobro znala da čini nedozvoljenu stvar, da sklapa ugovor koji je štetan po grad i da je šteta koja je nastala za grad Novi Sad u podjednakoj meri šteta koja pada na teret gradonačelnika i Ilije Devića zbog čega on na sreću po građane dobija samo polovinu onoga što traži.

Međutim, loša vest za građane je da je on u onim procesima koje vodi protiv grada u kojima je već došlo do sudske odluke, neke od njih su već izvršne i u nekima od njih su već sredstva skinuta sa računa grada. Te procese je dobio, što nas navodi na zaključivanje da je vrlo moguće da će makar još neki od procesa, koje vodi protiv grada, dobiti.

Osim toga, protiv grada Novog Sada postoji 340 parnica. U 75 je već presuđeno protiv grada Novog Sada u ukupnoj vrednosti od milijardu 440 miliona 437 hiljada i 986 dinara i 25.359 evra, kada je gradska vlast u Novom Sadu bez postupka eksproprijacije asfaltirala dvorišta određenim našim sugrađanima, koji zbog toga tuže grad.

Naš gradonačelnik se odnosi dosta nonšalantno prema tom problemu, vređajući građane koji tuže grad zbog toga što im je bez ikakve nadoknade dvorište asfaltirano. Manje vodi računa o tome kako će platiti i moje pitanje je ovima koje sam navela na početku je, pošto je očigledno da grad Novi Sad ne vodi računa oko toga kako će to finansirati, da li Vlada Republike Srbije je upoznata sa ovim procesima koji se vode protiv grada? Da li ima plan da pomogne budžetu grada, koji će očigledno prvi put biti u situaciji da mora da se pomaže njegovom budžetu ili će građani Novog Sada snositi apsolutno sve troškove i plaćati apsolutno sve greške Maje Gojković i Miloša Vučevića?
Zahvaljujem.

Koleginice i kolege, potpredsednici Skupštine, imam nekoliko pitanja od kojih je prvo upućeno ministru zdravlja, gospodinu Lončaru i ministru obrazovanja, gospodinu Šarčeviću. Žao mi je što juče zbog besmislenih amandmana naših kolega nismo imali prilike da razgovaramo i o tome. Međutim, evo o čemu se radi.

Kao što je, na žalost, verovatno mnogima poznato, juče smo dobili još jednu žrtvu bolesti za koje smo mislili da su odavno iskorenjene u našoj zemlji. Moje pitanje se odnosi na dva zakona koja su u ovoj Skupštini usvojena u ovom sazivu Skupštine. Prvi zakon je Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, koji predviđa da se deca koja nisu vakcinisana ne mogu upisati u osnovnu školu. To je inače zakon koji su podržali i poslanici DS, smatrajući da je to mera koja će nam pomoći da se izborimo sa ovim velikim problemom sa kojim se, mi mislimo, zbog nebrige države suočavamo. Međutim, Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, koji je usvojen pre čini mi se mesec ili nešto malo više od mesec dana, ne predviđa mogućnost da dete koje nije vakcinisano ne može da se upiše u osnovnu školu. Naprotiv, ovaj zakon eksplicitno navodi da je osnovna škola obavezna za svu decu, dakle i za nevakcinisanu decu, čime su ta dva zakona u potpunoj suprotnosti jedan sa drugim.

Osim toga, među potrebnom dokumentacijom koji roditelji treba da dostave prilikom upisa deteta u školu ne nalazi se potvrda o vakcinaciji deteta. Da li škola ima sama pravo da traži od roditelja da dostavi takve dokumente? Naravno da nema. Moje pitanje ovoj dvojici ministara je – na koji način misle da ovaj problem može da se reši? Roditelji znaju da se deca ove i sledeće nedelje upisuju u školu. Kako ćemo da rešimo problem koji je nastao zbog toga što je ista Vlada i ista skupštinska većina usvojila dva zakona koja su u potpunoj suprotnosti? Jedan zakon zabranjuje deci koja nisu vakcinisana da se upišu u osnovnu školu, a drugi zakon tera decu koja nisu vakcinisana da se upišu u osnovnu školu.

Ja vidim da to kolege ne interesuje. NJima je potpuno svejedno što su i deca i odrasli počeli da umiru u našoj zemlji od bolesti za koje smo verovali da su odavno iskorenjene, a takva je i politika Vlade prema tom problemu. Na takav način se i odnosi prema njegovom rešavanju, ali malo šta vas, kolege, interesuje, pa zašto bi vas interesovalo i to da li će u nekoj osnovnoj školi izbiti epidemija boginja ili neke druge smrtonosne bolesti, koje su iskorenjene pre više decenija?

Drugo pitanje je upućeno premijerki, upućeno predsedniku Republike i upućeno je Slavici Đukić Dejanović. Radi se o čuvenoj kampanji „nek zakmeči“ ili kako god se ta kampanja zove.

Mi smo za sada imali prilike da čujemo da će žene u Srbiji biti plaćene 100.000 dinara ne bi li rodile dete i da su to praktično jedine mere za koje mi znamo koje Vlada namerava da preduzme da bi podstakle rađanje u Srbiji. Moje pitanje za njih je da li znaju da je u Novom Sadu 1.300 dece izbačeno iz predškolske ustanove „Radosno detinjstvo“ zbog toga što su roditelji imali neizmirene obaveze prema toj ustanovi? Da li znaju da u našim velikim gradovima svake godine nekoliko hiljada dece ostaje na listama čekanja? Da li znaju da su trudnice u januaru ove godine izuzete iz povećanja plata u javnom sektoru? Da li znaju da i dalje ne postoji nikakva zaštita za žene koje masovno gube posao ako zatrudne, ako se porode i to istog onog momenta kada se vrate na posao? Da li znaju da u svim domovima zdravlja imamo problem sa tim što nema dovoljno pedijatara, o dečijim hirurzima dalje da ne govorimo i da li zaista misle da će 100.000 dinara, koje će nekome dati, zaista motivisati nekoga da rodi dete u zemlji koju grade?
Zahvaljujem, potpredsedniče.

Imam nekoliko pitanja za različite funkcionere i organe, a sve se odnese na skandaloznu odluku Skupštine grada Zrenjanina da 2.500 najboljeg poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini u gradu Zrenjaninu bez licitacije, bez pravila, bez bilo kakvih uslova i, ja bih rekla bez ikakve časti, dodele privatnoj kompaniji „Tenis“ i još dvema domaćim kompanijama, od kojih je jedna verovatno, ne verovatno nego koincidencijom, upravo u vlasništvu jednog od odbornika vladajuće koalicije, Aleksandar Vučić – Srbija pobeđuje u Zrenjaninu. Radi se o odborniku Željku Malušiću.Moje prvo pitanje u tom smislu ide upravo Agenciji za borbu protiv korupcije, jer je onome ko je u toj agenciji ostao dok je SNS nije potpuno razbucala, da li zna da je jedna od firmi koja je dobila ovaj posao u Skupštini grada Zrenjanina u vlasništvu odbornika vladajuće koalicije, koji je i sam učestvovao u donošenju odluke da se državno poljoprivredno zemljište dodeli upravo njemu i njegovoj firmi? Da li je on možda vlasnička prava u toj firmi preneo na neko treće lice, ili je ona i dalje u njegovom vlasništvu, i da li Agencija za borbu protiv korupcije smatra da tu ima osnova za zloupotrebu položaja ili sukob interesa, budući da se radi o tek osnovanoj firmi koja je osnovana svega nekoliko dana pre nego što je objavljen javni poziv o uslovima za ostvarivanje prava prvenstva zakupa na osnovu investicija?

Za one građane koji ne razumeju, pravo prvenstva zakupa poljoprivrednog zemljišta je uvedeno 2015. godine sramotnim, koruptivnim, besramnim Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, kojim je omogućeno da trećinu zemljišta u svakoj opštini u Srbiji Ministarstvo poljoprivrede dodeli privredniku po slobodnom izboru, a da za to zemljište istovremeno ne mogu da se takmiče, ne mogu da licitiraju i ne mogu da se nadmeću poljoprivrednici.

Pitanje ministru Nedimoviću – da li on zna da poljoprivrednicima, koji su do sada obrađivali to zemljište, ostaje samo kao mogućnosti ili sada da rade kao nadničari na zemljištu koje su dodelili „Tenisu“ i svom odborniku, ili da prestanu da se bave poljoprivredom i time, posle generacija koje su se u njihovim porodicama bavile poljoprivredom, ostanu bez ikakvog posla?

Da li ministar Nedimović zna da to što SNS poklanja svojim poslovnim partnerima nije njihovo, da su tu zemlju generacije paora u Vojvodini otimale od močvara da bi od nje napravile danas jednu od najplodnijih zemljišta u Evropi i da bi SNS bez kriterijuma, bez pravila, bez uslova i bez mogućnosti da se drugi takmiče sada tu zemlju poklanjala svojim poslovnim partnerima? Koliko je takve zemlje u Vojvodini, neka kaže ministar Nedimović, koju će pokloniti svojim odbornicima, svojim funkcionerima, svojoj braći, kumovima, poslovnim partnerima i kome se već ta zemlja besplatno deli. Da li je svestan koliku štetu nanosi paorima koje ovim ostavlja bez ikakvih izvora da rade i bez ikakvog načina da sebe izdržavaju i da zarade za svoj život?Tako da, gospodo iz SNS, to što poklanjate svojim poslovnim partnerima nije vaše. To nije zemlja vaših tajkuna, to nije zemlja vaših odbornika, to nije zemlja vaših funkcionera, to je državno poljoprivredno zemljište koje su vojvođanski paori oteli od močvara, generacije su otimale od močvara samo da bi ste vi to tako raspodelili. Naravno da ćete svi odgovarati za to jednom kada odete sa vlasti, a do tada će svi paori imati podršku DS da vas sprečimo da razdelite ono najvrednije što Vojvodina i što Srbija ima, a to je naše poljoprivredno zemljište.
Zahvaljujem.

Narodna poslanica, potpredsednice Arsić. Molim vas, ženskog sam roda, molim vas da mi se obraćate u rodu koji tome odgovara.

Pitanje upućujem na nekoliko adresa, a među njima su i premijerka Ana Brnabić, ministar finansija Dušan Vujović, ministar državne uprave i lokalne samouprave Branko Ružić i gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević, a sve u vezi sa jednim ozbiljnim finansijskim problemom koji je zadesio grad Novi Sad. O tome su juče izveštavali neki mediji. Radi se o tome da su protiv grada Novog Sada njegovi građani podneli više od 340 tužbi, zbog toga što je naš gradonačelnik, u svom zanosu da bude isti, verovatno, kao kolege iz Beograda, bez mere, plana, granice, u našem slučaju mimo zakona, počeo da raskopava, prekopava, asfaltira, betonira i ruši sve pred sobom.

Mala nevolja je nastala u tome što je nekim građanima napravio ulicu tamo gde se nalaze njihova dvorišta, a da prethodno nije sproveden postupak eksproprijacije. Sada ti građani, njih 340 najmanje za sada, tuže grad Novi Sad i potražuju odštetu, a sve u vrednosti od dve milijarde dinara, što je ozbiljan udarac na budžet bilo kog grada, pa i Novog Sada, koji je nekada važio za grad koji ima najveći budžet u odnosu na broj stanovnika. Takvih parnica za sada ima 340, kao što sam rekla. Potražuje se 1,4 milijarde dinara i još oko 30 hiljada evra. U više od 75 predmeta su već donete presude. Grad se na neke žalio, neke su već pravosnažne. U svakom slučaju, ako su neke donete, mi možemo pretpostaviti da će u svim slučajevima, pošto su svi isti, te presude biti donete u korist građana.

Moje pitanje svim ovima koje sam navela jeste – odakle grad Novi Sad misli da isplati te dve milijarde dinara svim tim građanima koji potražuju odštetu, zato što im je gradonačelnik iz nekog razloga asfaltirao dvorište, a da je pre toga suspendovan Zakon o eksproprijaciji kojim je trebalo te delove dvorišta kroz koje će proći ulica otkupiti od njih i dati nadoknadu, pa vi onda pravite ulicu, a ne po noći u nečijoj privatnoj imovini da pravite ulicu?

Ono što je možda najgore od svega jeste jedno bahato ponašanje gradonačelnika koji vređa te građane, ismeva ih i još kaže da je skandalozno što su tužili grad zato što im neko asfaltira ulicu. Jedino što je skandalozno u ovoj stvari je bahatost Miloša Vučevića, jer ne žale se građani što im neko asfaltira ulicu, nego se žale zbog toga što je neko napravio ulicu na njihovoj privatnoj imovini, mimo zakona, suprotno Zakonu o eksproprijaciji i bez ikakvog prava da tako nešto učini.

Pitanje Milošu Vučeviću je – koja će davanja gradska umanjiti i te pare nameniti da plati ovaj svoj propust? Pitanje Branku Ružiću i Dušanu Vujoviću jeste – da li smatraju i da li planiraju da Novom Sadu obezbede nekakvu dodatnu pomoć, s obzirom na to da je dve milijarde dinara izuzetno veliki iznos, a vama je, potpredsedniče Arsiću, možda i poznato da Novi Sad ima još nekoliko tužbi sa kojima se suočava, u vrednosti od šest milijardi dinara, iz vremena kada je Maja Gojković bila gradonačelnica Novog Sada, o čemu postoji pravosnažna presuda Vrhovnog kasacionog suda. Novom Sadu je već 400 miliona dinara skinuto sa računa po jednoj od tih tužbi u ukupnoj vrednosti od šest milijardi dinara. Vrhovni kasacioni sud je tom prilikom utvrdio, citiram – da je odgovornost oba ugovornika, odnosno Maje Gojković i Ilije Devića, za nastalu štetu jednaka i da su bez sumnje znali da ugovaraju nedozvoljenu stvar. Moje pitanje Ani Brnabić je – koliko će građane Novog Sada koštati bahatost i kriminal funkcionera SNS?
Zahvaljujem, potpredsedniče.

Pitam ministra unutrašnjih poslova, Nebojšu Stefanovića, ko je zadužen za protokole saradnje između centara za socijalni rad i osoba zaduženih u MUP-u za prevenciju nasilja nad ženama? S obzirom na to da je on zadužen, da je njegov posao da koordinira rad službi u svom ministarstvu, dakle, pitam ponovo ko je odgovoran za to što protokoli nisu ispoštovani? I, interesuje me ime i prezime osobe koja je zadužena za to? Dosta je bilo zajedničke odgovornosti. Dosta je bilo toga da se ministri zgražavaju nad tim šta im se dešava i šta ih je zadesilo? NJihov je posao da organizuju ove protokole i moje ponovljeno pitanje ministru Stefanoviću, od koga nećemo mi u DS odustati, jeste – Koje je ime i prezime osobe zadužene za protokole saradnje između centara za socijalni rad i osoba zaduženih za prevenciju nasilja i borbu protiv nasilja nad ženama u MUP-u Republike Srbije?

U prethodnih deset dana dve žene su ubijene samo zbog toga što su žene. Ubijene su u kontrolisanim uslovima. Ubijene su pred onima čiji je posao da ih zaštite i ubijene su na način koji zahteva ličnu odgovornost mnogih u ovoj zemlji. Zbog toga način na koji je ovo počelo da se rešava, da će biti krivično odgovoran jedan ili dva socijalnih radnika, svakako da ne može da zadovolji nikoga.

Opšte je poznato da žrtve nasilja se nalaze u jednom začaranom krugu u kome se naravno nasilnici osećaju veoma sigurno. Jedan od načina da muče te svoje žrtve jeste upravo demonstracija te njihove velike moći, veoma često kroz pozivanje na prijatelje na visokim položajima, na političke, rodbinske, prijateljske, kumovske, poslovne veze sa onima koji se nalaze na pozicijama.

Zbog toga je naredno pitanje koje ću postaviti ministru Stefanoviću verovatno najvažnije pitanje na koje će morati da odgovori u životu. To je pitanje – koje su njegove privatne, lične, poslovne, prijateljske ili političke veze sa porodicom u kojoj je pre dve nedelje jedan bračni partner u centru za socijalni rad ubio majku troje dece?

Na to pitanje ministar Stefanović je dužan da odgovori građanima zbog toga što, pod jedan, nema pravo da ima ni prijateljske, ni poslovne, ni političke, ni privatne veze sa bilo kim ko u centru za socijalni rad ubije svoju bivšu partnerku i majku troje dece.
Drugo pitanje njemu jeste – da li je spreman da se izuzme iz istrage koja će se voditi, a koja treba da da odgovore na dva izuzetno važna pitanja. Prvo – šta se desilo u centru za socijalni rad kada je ubijena majka troje dece, a ubio ju je njen bivši partner, već ranije osuđivan za nasilje u porodici. Pod dva – koje su okolnosti pod kojima je ubica pronađen mrtav? To su dva pitanja na koja istraga mora dati odgovor i zbog toga je ključno da Nebojša Stefanović izuzme sebe iz istrage, zbog mogućeg sukoba interesa u kom se nalazi.
Poslednje pitanje koje upućujem direktoru Centra za socijalni rad na Novom Beogradu jeste – da li ga je bilo ko, ko se nalazi na nekoj javnoj funkciji, ili neko ko je blizak nekome ko se nalazi na nekoj javnoj funkciji, zvao i vršio pritisak na njega da omogući ubici viđanje sa decom u momentu kada se on spremao da izvrši krivično delo?

To su stvari na koje i ministar Stefanović i direktor Centra za socijalni rad na Novom Beogradu moraju da daju odgovore i mi iz Demokratske stranke nećemo odustati dok oni to ne budu učinili.
Zahvaljujem, potpredsedniče.

Uvažene koleginice i kolege, imam nekoliko pitanja koja se sva odnose na istu temu, deo je upućen budućoj premijerki Ani Brnabić, a deo bivšem premijeru Aleksandru Vučiću.

Naime, u medijima se pre nekoliko dana pojavilo saopštenje koje je izdao Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru, koji je saopštio, to je inače univerzitet u ranije formalnom, a sada faktičkom vlasništvu našeg kolege Muamera Zukorlića, bivšeg muftije, bivšeg predsednika, osnivača i vlasnika ovog univerziteta, a sada vlasnika u senci ovog univerziteta. Univerzitet koji ne može da se akredituje već više od deset godina, zato što ga sve institucije koje su u ovoj zemlji nadležne za akreditaciju odbijaju zato što ne ispunjava čak ni osnovne uslove da bi akreditovao bilo koji od svojih programa. Dakle, taj univerzitet je pre nekoliko dana poslao saopštenje koje su mnogi mediji objavili, u kom kaže da je Vlada Srbije usvojila zaključak kojim se potvrđuje validnost diploma tog univerziteta na svim nivoima, osnovnim, master i doktorskim studijama.

Dakle, univerzitet koji deset godina ne može da se akredituje, neće da ga akredituje ni Komisija za akreditaciju i kontrolu kvaliteta koja je za to nadležna, neće da ga akredituje ni Nacionalni savet za visoko obrazovanje koji je drugostepeni organ u postupku akreditacije univerziteta, odjednom zaključkom Vlade dobija akreditaciju i njegove diplome, kako oni kažu, od osnivanja pa sve do ubuduće bivaju priznate, iako ne ispunjavaju ni jedan od osnovnih uslova da bi mogle da se akredituju, a sve to potpisuje predsednik Vlade Aleksandar Vučić.

Moje pitanje Aleksandru Vučiću je kako je moguće da on sebi da za pravo da zameni sve institucije koje odlučuju o akreditaciji u ovoj zemlji, da prizna nastavne programe univerzitetu za koje sve nadležne institucije smatraju da ne ispunjava ni jedan uslov da ti nastavni programi budu priznati i da sam, suprotno mišljenju svih institucija koje su za to nadležne, odluči da diplome ovog univerziteta mogu da budu validne i mogu da budu priznate?

Doduše, nešto slično se desilo već jednom i ja sam o tome govorila. Pitala sam već jednom Aleksandra Vučića za to. Slična stvar je urađena i 22. novembra 2015. godine, kada je Aleksandar Vučić potpisao zaključak da se do okončanja postupka akreditacije diplome koje taj univerzitet izdaje smatraju validnim. Nisam dobila nikakav odgovor kako je to moglo da se desi. Sada su oni otišli čak i korak dalje. Dakle, tada su rekli do okončanja akreditacije. Akreditacija je okončana, taj univerzitet nije uspeo da akredituje ni jedan svoj program i Vlada Republike Srbije odjednom diplome tog univerziteta proglašava validnim, suprotno mišljenju svih institucija u ovoj zemlji koje se bave ovakvim stvarima.

Aleksandru Vučiću postavljam pitanje – da li je zaista Vlada donela ovakav zaključak? Ukoliko jeste, kako je moguće da je došla do takve odluke, na osnovu kojih parametara i sa kim je razgovarala? Da li je konsultovala ove institucije, da li ih je pitala zbog čega smatraju da taj univerzitet ne ispunjava ni jedan uslov da bude akreditovan, pa ga odjednom Aleksandar Vučić svojim dekretom akredituje?