Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, retko imamo priliku da pred sobom imamo zakone oko kojih većina u ovoj sali razmišlja isto ili bar slično, a pre svega mislim na ove zakone koji se tiču kulture.
Ono što kao Narodna skupština možemo da uradimo jeste da pomognemo svako ozakonjavanje ili svako donošenje zakona koje će služiti na dobrobit naše kulture.
Kulturna baština svakako predstavlja nasleđe fizičkih artefakata i nematerijalnih atributa nekog društva koje čini ostavštinu prošlih generacija, čuva se u sadašnjosti, kako bi bilo ostavljeno budućim generacijama.
Tako sam doživela i upravo Predlog ovog zakona o retkoj knjizi, odnosno predlog da se još novih 310 naslova nađu pod zaštitom države i nadam se iskreno, znajući i stručno i lično kakvim kulturnim blagom raspolažemo kao narod, kakvo kulturno blago postoji pre svega u pisanoj kulturi ovog naroda i koliko dugo ono datira, da će se taj spisak i nadalje samo obogaćivati. Zato smatram da ovakav zakon treba, naravno, podržati sa strane i opozicije i pozicije.
Ono što takođe smatram, i složila bih se tu sa koleginicom Goricom Mojović, to je da treba pristupiti donošenju ili novog zakona o kulturnim dobrima ili postojeći značajno dopuniti, obogatiti, učiniti prilagodljivijim novim uslovima čuvanja kulturnog nasleđa.
Kultura je jedan segment koji je nedeljiv u onim svetskim razmerama, u evropskim razmerama gde mi postojimo i kada posmatramo svoju kulturnu baštinu onda vidimo koliko imamo zajedničkog sa celim svetom, zajedničkog sa celom Evropom i koliko smo ipak uspeli da budemo autentični, različiti i svoji.
To što smo uspeli da imamo različito, autentično i svoje, to nas obavezuje da svim sredstvima, svim svojim znanjem i umenjem, svim svojim potencijalima, pre svega ljudskim, i onim entuzijazmom koji se prvo u kulturi zamori, nastavimo da to čuvamo ili potrudimo se da to sačuvamo, potrudimo se da to obogatimo i da se, kako reče koleginica, na neki način izborimo da i neki drugi izdvoje sredstva koja su uvek u kulturi manjkava, da se očuva ono vredno, retko, izuzetno što mi imamo i što nas u svetu predstavlja i čini jedinstvenim.
Naravno, znamo, to je praksa svih vlada, da ne kažemo da je to i posledica svih kriza, kada krene negde da se štedi, onda svi pribegnu da prvo iseku kulturu, da tu smanje i svi se onda ponašaju kao da se najlakše toga odriču. Naprotiv, smatram da je to poslednje gde bi trebalo da zakinemo. Na toliko drugih mesta se može racionalno uštedeti da bi kultura ostala svojstvena i da bi nas činila izuzetnim, kakvi treba da budemo i kakvim se trudimo da se predstavimo svima.
Svakako postoje materijalna i nematerijalna kulturna dobra. Knjiga, retka knjiga, spada u naša izuzetna kulturna nasleđa na kojima treba da radimo, koja treba stalno da otkrivamo, koja treba stalno da čuvamo. Ne treba da zaboravimo one istorijske momente, one strašne tragedije istorijske kada smo izgubili značajne funduse našeg pisanog blaga, ali veličina jednog naroda se svakako meri prema veličini kulture i onoga što ima da prezentuje svetu u svom duhovnom nasleđu i svom duhovnom stvaralaštvu. Hvala bogu, zaista smo imali sreću da budemo jedan, bar na taj način, od izabranih naroda.
Očekujem svakako da će se dalje raditi i na zaštiti jezika i pisma, da je to jedno od kulturnih nasleđa na kome treba zaista ozbiljno poraditi, jer mi smo svedoci svakodnevnog urušavanja našeg jezičkog nasleđa raznim skrnavljenjem jezika, uvođenjem stranih nemuštih reči, ubacivanjem i gde treba i gde ne treba, naravno, i čuvanja našeg autentičnog nacionalnog pisma ćirilice.
Postoji čitav projekat na koji način treba da se ono očuva, a da bude svrsishodno, potrebno, jedinstveno, da nas obeležava kao što nas je uvek obeležavalo, kao što su to učinili i neki drugi narodi sa svojim autentičnim pismima, a da opet ne budemo žrtve tehnološkog razvoja civilizacije koja je, nažalost, postala i toliko potrebna u svakodnevnom životu, kompjuterizacije. Dakle, može sve to jedno sa drugim da ide i da naša kultura bude očuvana.
U ime toga svakako pozdravljam i podržavam donošenje svakog zakona koji će pomoći da kultura bude što bolja, što više očuvana, da se obogati, da se pomogne novom razvoju, da imamo da pokažemo da smo nasledili mnogo od svojih predaka, da smo spremni da to sačuvamo u sadašnjosti i da to proširimo, jer to smo dužni generacijama koje dolaze, mi smo to dužni svojim unucima.