Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7948">Zoran Krasić</a>

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Ne čudimo se separatističkim i ovim drugim tendencijama koje dolaze iz AP Vojvodine, koja je trenutno u vlasti, ne u vodi, nego u vlasti Karića i Borisa Tadića, Čanka i ostalih. Čudimo se onome što predlaže Odbor za finansije. Zašto se tome čudimo? Posle ću, kada bude na redu moj amandman, da objasnim gde je sve Vlada RS pogrešila, prekršila Ustav, kada je u pitanju član 18. Predloga zakona.
Moram da intervenišem povodom ovog što je Odbor za finansije predložio kao amandman. Ovaj amandman se u suštini ne razlikuje od teksta koji je ponudila Vlada; razlikuje se samo u nekim procentima, ko sa kim i šta deli.
Moram da vas podsetim na jednu stvar. U postojećem zakonu, pa bez obzira kako ga vi menjali, a i ovo što ste promenili u članu 2. glasi: "Mineralne sirovine, kao prirodno dobro u državnoj svojini, mogu se koristiti pod uslovima i na način utvrđen ovim zakonom". Potenciram da je to dobro u državnoj svojini. Možda je gospodin Rajko Baralić, kada je u pitanju rudno blago, na najslikovitiji način opisao sa onom pričom o vinogradu; prvi ašov je nešto što koristiš kao vlasnik poljoprivrednog zemljišta, a drugi ašov je već neko mineralno blago koje je u državnoj svojini.
Zašto ovo pričam? Iz prostog razloga što je nosilac svojinskih prava, onaj ko se javlja u ime titulara u nekim situacijama Republička direkcija za imovinu Republike Srbije, a u nekim situacijama, pretežno u većem broju tih slučajeva, Vlada Republike Srbije. Samo pojedina prava koja ne dovode u pitanje svojinu, poput korišćenja i izdavanja u zakup i upotrebe, preneta su nekom drugom koji takođe predstavlja državu.
Moram da vas upozorim da lokalna samouprava nije državna vlast. Sva naknada koja se plaća... A posle ću da vam objasnim da ste pogrešili i kod te naknade. Pokušali ste da ispravite nešto, ali u članu 16a ste u trećem stavu rekli – prinudnu naplatu i kontrolu obračuna i uplate naknade za eksploataciju... Takva naknada ne postoji. Postoji naknada za korišćenje.
U svim vašim članovima u kojima tražite promenu zakona gospodin Rankić je pokušao da objasni jedan inženjersko-tehnološki aspekt promašaja, a ja pokušavam da vam objasnim ovaj ustanovno-pravni aspekt totalnog promašaja. Oni koji su pisali ovaj zakon, ove izmene i dopune, uopšte ne prate ovu materiju. Kod njih u tri člana postoji naknada za korišćenje, pa u dva člana naknada za eksploataciju. Sada da pitate onog vašeg Radeta Naumova u čemu je razlika između te dve naknade, on neće znati da vam kaže.
Uzmimo da je to naknada za korišćenje, kako kažete, mineralnih dobara; to je prihod Republike Srbije i Republika Srbija može zakonom da ustupi deo prihoda, analogija je neka kao što poverava deo poslova iz svoje nadležnosti jedinicama lokalne samouprave, i ona može da se odrekne dela naknade u korist jedinice lokalne samouprave gde se vrši eksploatacija.
Međutim, kada se odriče Republika, i to na ovaj način kako predlaže Ministarstvo i ovo kako predlaže Odbor za finansije, pojavljuje se neko ko nije jedinica lokalne samouprave. Ispada da se na teritoriji AP dva puta vrši eksploatacija, jedanput u opštini, a drugi put u pokrajini, što nije tačno. Ne znam zašto punite parama Bojana Pajtića i druge. Po kom osnovu? Kakva je njihova odgovornost u smislu ovog zakona? Ne postoji, nije nikakva odgovornost.
Drugo, malopre je napravljena jedna greška, rečeno je – jedinica lokalne samouprave ima obavezu da održava put koji upropasti neko ko ima rudnik. Ne, on je dužan, on sa Ministarstvom ugovara, između ostalog, i mere koje treba da preduzme, a te mere su praćene finansijskim sredstvima koja iz tekućeg poslovanja mora da odvaja da bi se sačuvala ekološki ispravna sredina.
Gospodine Matiću, vi niste čitali zakon i ne mogu da vam pomognem. Samo vam čitam ono što je napisalo Ministarstvo. U sledećem članu videćete šta sadrži taj ugovor i šta oni predlažu.
(Predsednik: Molim vas, bez međusobnih diskusija. Nastavite.)
Nema potrebe da osporavate ono što je napisala vaša vlada. Razumem da ste vi protiv vaše vlade, ali nema potrebe mene da napadate zbog toga. Sedite sa ministrom Naumovom i onda se dogovorite šta je napisao i kako je smeo da napiše. Nemojte mene da prozivate zbog toga.
Napisao je ovde čovek da se zaključuje ugovor kojim se uređuju prava i obaveze, a naročito visina, rokovi i način plaćanja naknade za korišćenje, kao i prava i obaveze u pogledu preduzimanja mera na obezbeđenju opšte sigurnosti, zaštite okoline i drugih mera. Vidite, citiram, molim vas, ovo vreme mi ne računajte. Citiram ministra Naumova.
Znači, ovo što ste predložili da 50:50 posto ide između Republike i opštine, a kada je u pitanju neka opština na teritoriji AP Vojvodine da ide 50% opštini, 40% Republici i 10% AP, zaboravite. Mi tako nešto ne podržavamo, jer ne vidimo AP Vojvodinu u ovom poslu uopšte. Ne vidimo kakvu štetu ona trpi. Dovodite u neravnopravan položaj opštine i dovodite u neravnopravan položaj Republiku, jer ne postupa na isti način na celokupnoj svojoj teritoriji.
Ne čudim se Pajtiću, Čanku, Kasi i onom Simiću, onom Karićevom tamo što ga još drži, njima se ne čudim. To je njihova strategija, njihova politika. Ali, upozoravam vas koji činite Vladu Republike Srbije, ne možete da imate taj selektivni pristup samo zbog toga da biste se spasili od eventualnog političkog napada nekoga ko nešto radi tamo u AP Vojvodini.
Kad sam rekao "nešto radi", to nije omalovažavajuće u pogledu nadležnosti AP, nego omalovažavajuće u pogledu ljudi koji trenutno rade taj posao ili glume da rade taj posao; Pajtić, on se samo slika čovek, glumi i slika se, namešta figure, zauzima neke poze. Krivo mi je što ga ovde nismo sredili kada je muvao sa karticama.
Nije ni to bitno. Vi imate jednu virtuelnu vlast u Vojvodini koja pokušava na sve moguće načine da iscrpi što više. Bilo bi mi mnogo draže da ste vi kao Odbor Narodne skupštine za finansije prilikom definisanja ovih procena kako će da se raspodeli od ove naknade utvrdili da ovaj deo koji pripada Republici predstavlja namenski izvor sredstava koji treba da se upotrebi za, pa onda dve tačke i da ste naveli geološke karte, istraživanja, za nauku u pogledu rudarstva itd.
U startu se zna namena jednog dela sredstava koja su u funkciji razvoja Republike Srbije, razvoja, otkrivanja njenih potencijala itd. Ovako kada se paušalno kaže – delimo na ravne časti, izvinite molim vas, zavisi od toga šta će da se desi i u kojoj lokalnoj samoupravi.
Gospodin Jovanović je na početku vrlo principijelno postavio pitanje vezano za Obrenovac, jer se nešto eksploatiše u Lazarevcu, a nešto se tamo dešava u Obrenovcu. Po nekoj logici stvari po jednom zakonu treba tamo da ostane lokalnoj samoupravi, a po drugom zakonu treba ovom da ostane. Rekao je čovek, između 3 i 7 miliona, u zavisnosti od proizvodnje itd.
Ne ulazi u pitanje nenamenskog korišćenja, jer zadržava se na principijelnom stavu povodom ovoga.
Nenamenski troše sredstva, finansiraju nevladine organizacije, ko zna šta sve rade. On je to samo onako usput dokačio da objasni kakva je tamo lokalna samouprava, ali izražavam principijelni stav da ta opština na čijoj se teritoriji vrši eksploatacija, to što se dešava sa Obrenovcem, verovatno je slično sa Kladovom, Đerdapom, verovatno i ono što je rekao gospodin Kekić kada je u pitanju Kostolac.
Znači, ta opština na čijoj se teritoriji nalazi neko prirodno bogatstvo, a ja koristim i širi pojam, neko prirodno bogatstvo, treba da dobije nešto sredstava ne samo da se saniraju posledice, nego da ljudi osete blagodet toga što se sve to tu nalazi, ali da ne ugrožava osnovnu koncepciju Republike. Ovde će neko poput Bojana Pajtića da dobije neku blagodet tako što će da izigrava Deda Mraza.
Znači, zalažem se za to: ako treba da se podeli, neka se podeli. Mi smo bili vrlo oprezni povodom ovog člana i nismo podnosili amandman da nas ne bi neko prozivao za sve i svašta, jer nama udare neku etiketu i prikače nešto što mislimo, a to nismo mislili. Ako se već definiše ta naknada, ona mora da se definiše kao namenska, a to znači da mora da se amandmanom precizira čemu ona služi. Ona verovatno podmiruje neke troškove, služi za razvoj u nekoj oblasti i to je prihvatljivo.
Ovako, braćo draga, desilo se nešto na toj i toj teritoriji, hajde da podelimo: 50 posto opština, 40 posto Republika, 10 posto Pajtiću da ćuti, da nas ne proziva. Ja za to neću da glasam, to ne prihvatam. To je ne samo politički stav, nego sam pokušao da vas ubedim na Odboru za finansije da je taj stav zasnovan na činjenicama, jer vi to niste definisali kao namensku naknadu.
Ne pada sneg što mu nije vreme, nego da se vide tragovi.
Meni je izuzetno drago, gospodine Obradoviću, što ste rekli da Srpska radikalna stranka nije glasala ni za jedan od 208 zakona. To kažite gospodinu Tadiću i kažite Šutanovcu i ovima koji lažu naciju pričama o tome kako SRS glasa za vaše zakone u Narodnoj skupštini Republike Srbije.
Ako smo to razrešili, gospodine Obradoviću, idemo na drugu etapu. Morate da napravite razliku između republičke vlasti i onoga što se zove lokalno samoupravljanje. Lokalno samoupravljanje nije u pravom smislu reči vršenje vlasti, to morate da znate.
Što se tiče lokalne samouprave, gde se pretežno završavaju oni poslovi koji znače život na određenom prostoru koji je oivičen i koji se naziva opština, ne podrazumeva tako strašne političke podele, ne podrazumeva principijelne podele, već podrazumeva poštovanje volje birača.
Zbog toga što se poštuje volja birača kako da se obezbedi funkcionisanje vodovoda, kanalizacije, uređenja građevinskog zemljišta, naravno da te stranke u lokalu treba da poštuju volju građana i tu ne dolaze do izražaja te velike političke razlike.
Treća i najvažnija stvar zbog koje sam se javio, vi mene uopšte niste razumeli, jer uopšte nisam pričao o prioritetima, da ovim zakonom treba da se propiše šta sa tom naknadom treba da radi lokalna samouprava. Naprotiv, čak sam rekao da ste pogrešili kada ste rekli da pripada naknada lokalnoj samoupravi da bi ona popravila puteve koje je neki rudnički kamion upropastio. Ne, to je obaveza rudnika.
Nešto drugo sam vam rekao – ako smatrate da treba da se izvrši podela te naknade, onda onaj deo koji ostaje Republici, u vašoj verziji to je 50 posto, treba da bude namenska naknada i za taj deo koji pripada državi jedino je Narodna skupština ovlašćena da propiše namenu.
Znači, uopšte nisam pričao o prioritetima; štaviše, moj koncept lokalne samouprave podrazumeva da samo zakonima možemo da propišemo neke okvire u kojima je lokalna samouprava potpuno slobodna da se ponaša i nemojte da izvrćete ono što sam rekao. Prioritete ne, ali namenu sredstava, i to onih koja ostaju Republici i predstavljaju prihod Republike.
Još sam rekao da taj deo naknade koji ostaje Republici namenski treba da se definiše da bude za razvoj, pa sam čak dao nekoliko neobaveznih ideja, a to bi ljudi iz struke mogli mnogo bolje da razrade, da li su to karte, da li je istraživački rad, otvaranje nekih novih prostranstava za neka nova ispitivanja, da li je pomoć u razvoju rudarstva itd. To nisam definisao, već sam samo dao ideju kako treba da se radi.
Znači, nisam pričao o prioritetima, niti o tome da Narodna skupština zakonom treba da propiše lokalnoj samoupravi šta će da radi sa ovih 50 posto ove svoje naknade, ne, već sam samo kritikovao koncept u kome se Bojan Pajtić stimuliše određenim sredstvima da ćuti i ne napada Vladu Vojislava Koštunice.
Pošto je gospodin Obradović napokon istrčao na čistinu, a to mi je bila namera, sada da vam kažem zbog čega odvajate ta sredstva...
Član 100. Poslovnika.
Sada će javnost Republike Srbije da čuje šta se radi.
Vidite, u AP Vojvodini postoji jedan sekretarijat koji se bavi tim poslovima, mislim na rudarstvo. Tamo postoji jedan čovek koji je malo Karićev, malo tuđ. Pohapsite vi to, nemam ništa protiv toga, samo vi hapsite. Samo da vam objasnim. Taj gospodin, u saradnji sa gospodinom Bojanom Pajtićem, pre nekoliko meseci ili, da budem precizniji, septembra prošle godine je napisao pismo jednom investitoru iz SAD i rečeno je ovako – razmotrili smo vašu zainteresovanost da učestvujete u postupku privatizacije i da kupite mogućnost eksploatacije uglja kod Kovina, sa posebnim osvrtom na ponudu da tu pravite fabriku u kojoj će iz uglja da se prave derivati nafte. Da bismo taj projekat razvili do kraja, bilo bi dobro da na račun AP Vojvodine (čak je dat i račun) uplatite kao akontaciju 10 miliona dolara. Morate imati u vidu da nam predstoje izbori i ako mi ostanemo na vlasti, vi ćete dobiti taj posao.
Gospodine Obradoviću, možda vi niste informisani, ali načinom na koji ste formulisali amandman Odbora za finansije, koji se u principu ne razlikuje bitnije od amandmana koji je podneo gospodin Pajtić i Skupština AP Vojvodine, praktično omogućavate da se finansira njihova izborna kampanja. Ja ću da vam dam i pismo, da vidite u čemu možda i nesvesno saučestvujete.
Gospodine Anđelkoviću, ostalo je sporno oko aerodroma, ali Velja će to da izmisli, nije problem. Ne bi mu bilo prvi put. On pravi aerodrome i gde je moguće i gde je nemoguće.
Gospodine Anđelkoviću, niste bili prisutni malopre, pričao sam o pismu povodom jednog amandmana, pa je možda ostalo malo nejasno da li to pismo uopšte postoji ili ne postoji. Imam seriju tih pisama gospodina Dragana Surdučkog i Lajoša Sekea. Ovo je konkretno od 27. septembra 2005. godine, koje je upućeno američkom partneru, gde se ovi predstavljaju da su ovlašćeni da razgovaraju, pregovaraju o eksploataciji rudnog blaga na teritoriji AP Vojvodine.
Naravno, ja ću ovo vama da dam zbog gospodina Markovića, da vi to njemu date, a gospodinu Markoviću ću drugi dan da donesem još dokumentacije, samo da ostane zbog javnosti da pismo ipak postoji, serija pisama postoji.
A to što je neko neobavešten i voli da bude neobavešten, tu stvarno ne mogu da pomognem, a drugo, nisam ni ovlašćen da podržavam vlast tako što bih kao opozicioni političar sprovodio nezavisnu istragu. To nije moj posao, ali smatram da postoji obaveza da dam predsedniku Narodne skupštine, jer ipak je ovo institucija koja treba da se poštuje.
(Predsedavajući: Zahvaljujem se, gospodine Krasiću, pročitaću da dobijem informaciju...)
To je, gospodine Anđelkoviću, pismo na engleskom, nemojte da se mučite, nema potrebe da se mučite, ima dodatak – 10% od te investicije treba da se preinvestira toj dvojici zbog predstojećih izbora.
Nažalost, a na početku sam rekao, ispalo je da gospodin Obradović, kao zastupnik amandmana Odbora za finansije, možda nesvesno to podržava. Znam da ne podržava. Čuo sam predstavnika G17 plus koji se oštro protivi tome i podržavam opšte protivljenje te poslaničke grupe.
Da pređemo na ovaj amandman koji sam podneo, a tiče se člana 18. Predloga zakona, kojim se dodaje novi član 17a. Stvarno je nemoguće pričati o ovom amandmanu a da se prethodno ne vratimo na onaj amandman kojim su brisani članovi 14. i 15. Zakona. To je član 14. Predloga ovog zakona kojim su brisani 14. i 15.
U članovima 14. i 15. izvornog teksta zakona propisana je otprilike neka procedura kako se odlučuje o korišćenju mineralnih sirovina. Tu je rečeno da se daju mineralne sirovine na korišćenje aktom Vlade Republike Srbije kojim se određuje, pa se navodi sve što predstavlja sadržinu budućeg ugovora o eksploataciji. Članom 15. je propisano da postupak u kome se nešto daje na korišćenje jeste javno nadmetanje ili prikupljanje ponuda. Sa nekoliko prethodnih amandmana smo tražili da ostanu članovi 14. i 15. Zakona. To nama nije pošlo za rukom, jer tu postoji razlika u koncepciji.
Malopre sam rekao da pored stručnih stvari, pošto se očigledno u Ministarstvu ne zna ni šta je topionica, ni šta je rudno blago, ni šta je mineralna sirovina, ni šta je korišćenje, niti šta je eksploatacija, tu se ništa ne zna, ide se na ruku razaranju, rastakanju svega što postoji u ovoj zemlji. Sada moram da vas podsetim na nešto potpuno očigledno i toliko je očigledno da jedva čekam da neko iz DSS-a izađe na repliku.
Malopre sam vam rekao da u članu 16. ovog predloga zakona, gde se dodaje 16a, stoji da preduzeće koja vrše eksploataciju mineralne sirovine plaća naknadu za korišćenje mineralnih sirovina u skladu sa ovim zakonom. Onda u sledećem članu, novom, 16a poslednji stav kaže se: "Prinudnu naplatu i kontrolu obračuna i uplate naknade za eksploataciju mineralnih sirovina...".
Naknada za eksploataciju, koliko znam, ne postoji. Neko je to izmislio. To je tako očigledna greška, ili neznanje, to ne postoji.
Srpska radikalna stranka se zalaže za koncept da akt o korišćenju mineralne sirovine donosi Vlada na osnovu prethodno sprovedenog postupka. Stoji u članu 15. kada je u pitanju javno nadmetanje, a kada prikupljanje ponuda. Zašto? Po novom konceptu koji promovišete to je u nadležnosti ministarstva. Ne može ministarstvo da odlučuje o korišćenju državne svojine. Zakone treba da izvršava Vlada. Ovaj zakon, koji se tiče rudnog bogatstva i posebnog značaja koje rudno bogatstvo ima za državu, ne može da se prepusti ministarstvu, odnosno pojedincu.
Podsetiću vas na Zakon o državnoj upravi, Zakon o državnim službenicima, Zakon o ministarstvima, pa i na Zakon o Vladi, i na praksu koja se dešava već dve godine, gde treba da se napiše u zakonu – ministarstvo je nadležno za poslove te i te, a piše – ministar nadležan za poslove te i te. Dolazi do svojevrsne inverzije i poistovećivanja pojedinca sa državnim organima.
Mnogo je bolje i ispravnije da o ovako važnim stvarima odlučuje Vlada Republike Srbije. Iskoristili smo mogućnost da osporavajući član 17a koji se predlaže održimo koncepciju koja postoji, odnosno da ostanu i dalje na snazi članovi 14. i 15. Zašto? Tamo je propisano u stavu 1 – mineralne sirovine daju se na korišćenje aktom Vlade Republike Srbije kojim se određuje: vrsta, prostor na kome će se vršiti eksploatacija, uslovi korišćenja mineralnih sirovina i vreme na koje se daje mineralna sirovina na korišćenje. Ovde se priča o korišćenju, ne priča se o eksploataciji. To je druga faza.
Stav 2: "Na osnovu akta iz stava 1. ovog člana preduzeće kome su date na korišćenje mineralne sirovine...", a moram da kažem da vi uopšte ne znate da je donet Zakon o privrednim društvima; više nemamo termin "preduzeće", imamo termin "privredno društvo". Ono može imati različite organizacione oblike. Mi formalno-pravno više nemamo preduzeće. Vi i dalje terate preduzeće, nema veze, zato što verovatno u vašem Republičkom sekretarijatu za zakonodavstvo sve može da prođe. Tu je jedan malo širi i slobodniji pristup terminima, u suštini, nisu sinonimi za isti pojam. Kod vas sve to može. Smatrate da ste neobavešteni, i pošto ste neobavešteni možete sve i svašta da pišete.
Moram da se vratim na član 14. stav 2: "Na osnovu akta iz stava 1. ovog člana preduzeće kome su date na korišćenje mineralne sirovine i Ministarstvo zaključuju ugovor kojim se bliže određuju uslovi korišćenja...". Kada se kaže da neki državni organ na osnovu zakona zaključuje neki ugovor sa nekim privrednim društvom, onda svi elementi tog ugovora sa gledišta države i državnih interesa moraju biti definisani opštim aktom.
U tom smislu je možda i dobro što je u jednom od prethodnih članova definisana visina naknade za korišćenje. To je ranije bilo da se prepušta Ministarstvu da određuje. Dobro je kada se to zakonom propisuje. Protivim se načinu kako je to definisano, do 1, 1, 3, a za topionice da ne pričam, to je skandal. Svi sastojci tog ugovora koji će tehnički u ime države da potpiše ministarstvo... Kažem tehnički, jer ministarstvo ne može da definiše volju države kao strane ugovornice. Volju definiše Vlada koja donosi akt o korišćenju. Volja države se definiše i ovim zakonom. Vi ste sve to okrenuli i dali ste to pravo ministarstvu, odnosno ministru kao pojedincu.
Ovo što je gospodin Rankić pričao o stvarnosti koja se dešava u Boru, posle ovog zakona biće još bolnije, jer će po sistemu "drži vodu dok majstori odu" ministar da koristi ovo ovlašćenje koje mu Narodna skupština daje, pa će đuture da zaključuje, kako mu padne i kako mu ćefne, ugovore.
Neko će da kaže – ti pričaš o nečemu što se zove korišćenje, a ne eksploatacija, što stoji u članu 17a. To je sve uzročno-posledično vezano. Zato, glasajući o amandmanima koji se tiču članova 14. i 15. Zakona, neminovno se pravi veza sa članom 17a.
Samo da vas podsetim, po ovom članu koji Vlada predlaže, mora da bude vezano za član 17. koji se ovim predlogom menja, kaže se: "Eksploatacija mineralnih sirovina se vrši na osnovu odobrenja za eksploataciju, u roku određenom" itd. "Odobrenje za eksploataciju" itd. Član 17a: "Preduzeće kome je izdato odobrenje za eksploataciju i Ministarstvo zaključuju ugovor kojim se bliže određuju prava i obaveze vezane za proces eksploatacije mineralne sirovine" itd.
Molim vas, ako ostane rešenje iz članova 14. i 15, onda ne treba ugovor, već Ministarstvo samo izdaje odobrenje kojim kao državni organ propisuje pod kojim uslovima se vrši eksploatacija. Nema šta tu da se pregovara. Pregovara se oko korišćenja, a oko eksploatacije se primenjuje zakon i struka. Sve je ovde okrenuto da bi ministar dobio to ovlašćenje.
Ovde više akt o korišćenju i nije značajan, mnogo više dobija na značaju odobrenje za eksploataciju i ugovor koji ministar treba da zaključi sa preduzećem koje se bavi eksploatacijom.
Ovde su okrenute stvari, ali u kom smislu? U smislu davanja odrešenih ruku ministru da može da završi posao i sa Drakulićem, i Perom i Mikom. Ova Narodna skupština nema to ovlašćenje, po Ustavu, da takva prava daje ministru i u tome se ogleda naša osnovna primedba na čitav niz ovih članova koji su prethodili članu 17a, jer ovde se radi o koncepcijskoj razlici. Smatramo da ministar ne može da ima ovlašćenje koje se traži ovim izmenama zakona.
Ako neko kaže – pa to je radi efikasnosti, radi preciznosti, to je priča za malu decu.
U postojećem zakonu koncept je: akt o korišćenju, ugovor o korišćenju, odobrenje o eksploataciji. Kod odobrenja o eksploataciji nema pregovora, već dolazi pre svega do izražaja struka, studije, analize, i ono što je propisano i ugovoreno ugovorom o korišćenju mineralnih sirovina.
Ovde se devalvira Narodna skupština, ovde se potiskuje Vlada Republike Srbije kao kolegijalni organ, maltene se sve daje u ruke ministru nadležnom za ove poslove.
Smatramo da pojedinac koji predstavlja državni organ ne može da ima ovolika ovlašćenja. Ako mi neko kaže da su njegova ovlašćenja ovolika zbog toga što poseduje jaku stručnu službu koja mu ovo sve priprema, a videli ste na Predlogu ovog zakona koje se tu greške javljaju, ne samo u terminima, nego u shvatanju ove materije.
Nemam pretenzije da pričam o tome kako se eksploatiše ruda, mogu da pričam o ovim odnosima dokle država može da ide, šta država može sa pravnog i ustavnog aspekta da reguliše i na koji način da reguliše i moja diskusija se odnosi samo na to. Nemam nameru da pričam o procentima i kako se vrši eksploatacija, jer ne znam, a kada bih se mešao u te stvari, verovatno bih vas lagao.
Ovo je pravni aspekt problema: šta je nadležnost državne uprave, šta Narodna skupština treba da uredi, šta može da se prepusti Vladi zakonom da uredi i šta može da se prepusti ministarstvu; taj odnos nije u skladu sa postojećim Ustavom, jer on je potpuno poremećen i data je neverovatno velika snaga i veliko ovlašćenje Ministarstvu, odnosno ministru kao pojedincu, a onda će svi da se tresu i sve da se drma zbog eventualne odgovornosti nekog pojedinca.
Vas koji smatrate da apriori morate da prihvatite sve što predloži Vlada upozoravam da je na ovaj način učinjena gruba povreda nečega što propisuje naš Ustav. Izvršna funkcija je u rukama Vlade Republike Srbije, ali na ovaj način ona prelazi u ruke jednog ministra. Mi nemamo ovlašćenje da to derogiramo na taj način i da prenosimo sa jedne instance na drugu instancu.
U jednom dokumentu jedne komisije koja kontroliše šta se radi u Srbiji i da li Srbija ispunjava propisane, zacrtane i zamišljene uslove, a tiču se Brisela, a on je javno objavljen, stoji da u državnoj zajednici Srbija i Crna Gora, a razmatran je posebno aspekt državna zajednica Srbija i Crna Gora i Republika Srbija, postoji 29 organizacija, asocijacija, državnog i paradržavnog karaktera, koje su nepotrebne; i postoji devet duplih organizacija, asocijacija i nekih državnih udruženja na nivou Srbije. Nisu oni dupli sa gledišta postojanja na nivou državne zajednice i istovremeno na nivou Republike Srbije, nego na teritoriji Republike Srbije u okviru državne strukture Republike Srbije ima devet paralelnih organizacija.
Ovo nije krunski dokaz na koji se pozivam, jer ti koji su pisali to su konstatovali nešto. Vi se na njih pozivate i da od njih dobijate podršku i da ste lideri u svemu i svačemu itd. Ne izražavam vrednosni sud, ne sviđa mi se što neko nas tako posmatra, ali čak su i oni morali to da konstatuju.
Zašto sam to rekao? Iz prostog razloga što smo prošle godine ovde na silu, oni koji su većina, izglasali Zakon o agencijama. Kažu, epohalna stvar je bila što je sada pitanje agencija uređeno zakonom, a ne uredbama Vlade Republike Srbije. Nije šija nego vrat.
Onda je u samom Zakonu o agencijama instalisan dvostruki, pa čak i trostruki pravni položaj agencije, pa se onda dešavalo posle tog zakona da su neki pojedinačni zakoni koji su doneti i gde je propisana agencija sa svojom strukturom i nadležnošću morali da pretrpi izmene u skladu sa Zakonom o agencijama.
Doneti su drugi propisi gde je u pitanju stručni posao koji treba da se radi u ime države, a država ne može to da radi preko državnih organa, nego preko svojih posebnih organizacija. U državnoj strukturi to se zovu zavodi i direkcije. A sada, da bi se hvatao priključak sa Evropom, izmišljeno je da to ne mogu da budu ni zavodi ni direkcije, nego treba da se zovu agencije.
Imali smo situaciju u brojnim zakonima da se vrši neko licenciranje. Neću da idem u ovaj vaš energetski deo o kome ste pričali, kazaću samo da postoje licence koje su regulisane Zakonom o obrazovanju, pa Zakonom o lekovima, pa smo danas imali na dnevnom redu zakon gde je bilo takođe govora o licencama, da neko može da bude odgovorni izvođač radova. Licencu daje Inženjerska komora; ona se daje pojedincu prema njegovoj kvalifikacionoj strukturi i radnom stažu i dostignutim rezultatima u radu.
Tada smo podsetili da je nekada u Zakonu o izgradnji objekata takođe postojalo nešto što se zove licenca, ali se odnosilo na preduzeće, privredno društvo, onoga ko izvodi radove. Ministarstvo građevine u to vreme je izdavalo licencu i tom licencom je konstatovano da je to preduzeće osposobljeno za određenu vrstu radova, da li je visokogradnja, ima kranove, mešalice, toliko inženjera, toliko tesara itd. To je dobijalo na nekoj svojoj težini.
Ovo vam pričam iz razloga što, vidite, kako se menja tačka dnevnog reda, mi saznajemo da u stvari u Vladi Republike Srbije ne postoji jedinstven koncept. U članu 30a kaže – licenca za projektovanje rudarskih projekata. U Zakonu o planiranju i izgradnji takođe postoji licenca za građevinske inženjere koji su ovlašćeni da projektuju. Ne želim da stavim to u istu ravan i da kažem projekat, elektroprojekat za neku visokospratnicu je isti kao rudarski projekat. Ne želim da ulazim u to, to je verovatno neka stručna stvar koju ne znam. Principijelni pristup prema nečemu mora biti jedinstven. U tome se ogleda državna vlast. Ne može različito da se gleda na nešto što je približno isto ili slično.
U ovoj Vladi Republike Srbije kome kako padne na pamet da piše zakon, ko kako uđe u neki dogovor, on lepo sedne i kaže – meni smeta postojeći zakon, meni smeta, ne koncepcijski smeta programu Vlade RS, nego meni kao veličini, ministru, smeta ovaj zakon. Tako ćemo u ponedeljak takođe imati izmenu Zakona o telekomunikacijama, jer jednom ministru smeta određena odredba Zakona o telekomunikacijama.
Ne branim Karića, ali principijelno pričam. Mi smo završili nešto i sada hajde da ga uklopimo u zakon.
Ne može tako da se vodi država. Ne služi Narodna skupština za potkusurivanje i da svako ko stavi prst na čelo, zamisli i kaže – ovo mi se baš ništa ne sviđa, zašto ne bismo ovo prepustili nekoj agenciji.
Samo da vas podsetim, ministarstva kao organi državne uprave, izvorni organi državne uprave, od strane Narodne skupštine bi trebalo, po Ustavu RS, da budu ovlašćeni ne samo za poslove, ne znam, strategijskih istraživanja, planiranja, kontrole, inspekcije itd, nego i za deo stručnih poslova, da ministarstvo odobrava i daje licence nekome ko dokaže svoju stručnu osposobljenost.
Kod nas je zavladala manija agencija, a po sistemu o kome smo pričali i prošle godine, i pokazalo se opet da smo bili u pravu, dakle, sa babe na dedu, sa čiče na strinu, sa ovoga na onoga, država gubi vlast. To nije decentralizacija i deetatizacija. Ovo je sistem kojim se uništava država.
Sada će da se napravi neka agencija koja će da bude ovlašćena i imaće neke nadležnosti koje su ovde propisane, a organizaciona struktura po Zakonu o agencijama; ona će da primenjuje podzakonska akta Ministarstva u kojima će biti propisano pod kojim uslovima neko može da dobije licencu, a u drugim zakonima iz drugih oblasti imamo situaciju da je čak agencija ovlašćena da propiše opšte uslove koje treba neko da ispuni da bi neko od njih dobio licencu.
To samo pokazuje odsustvo koncepta i da se radi po sistemu – meni smeta u zakonu, hajde da ga promenimo, kako, sazovi Skupštinu, na brzinu ćemo da izglasamo.
Gospodine Mihailoviću, zbog vas i zbog narodnih poslanika, molim vas da mi samo odgovorite. Znači, izlazim po Poslovniku, koliko još vremena, povodom ovog amandmana, ima SRS?
U čemu se ogleda povreda Poslovnika? Molim vas, u maloj sali održavate neko savetovanje, ne znam ko se savetuje i povodom čega se savetuje. Međutim, Narodna skupština jeste javna institucija, ali nije javna kuća da se tu svako savetuje povodom svega i svačega. Postoje nevladine organizacije, ima drugih lokacija, pa mogu i tamo da se savetuju. To je prva stvar, sada ću doći i do povrede Poslovnika.
Poslanička grupa SRS je najbrojnija. Poslanici SRS su jutros bili prvi koji su došli i prijavili se na onom pultu da su spremni danas da rade. Kada je SRS trebalo da organizuje sednicu svoje poslaničke grupe, pojavio se problem da nema gde da se održi i onda smo morali, kao neki ilegalci, tu u hodniku da se skupljamo, da se dogovaramo šta ćemo danas da radimo.
A vi ste brže-bolje iskoristili da proverglate sve moguće amandmane i da dođete do onog poslednjeg, osmog, i da kažete – pa da, to je vrhunac demokratije, napravili smo kvorum. Evo, ovi koji su napravili kvorum – pobegli, nema ih.
Znači, forma je nadvladala suštinu. Ako smo ovde u Narodnoj skupštini samo zbog puke forme da postoji 250 ljudi koji su navodno neki poslanici, navodno zastupaju neke građane, onda moram da vam kažem da SRS ne deli to mišljenje. Ovde treba da pričamo, da razgovaramo, da se međusobno ubeđujemo, da građanima pokazujemo šta piše u Predlogu zakona, kako bi sutra znali šta ih čeka.
Danas ste meni i pojedinim poslanicima SRS uskratili mogućnost da upozorimo buduće sudije, odnosno sudije koji bi sudili u ovim predmetima povodom rehabilitacije, šta će da se desi sa njima. Čim uzmu predmet odmah neka se sami lustriraju. Zašto? Jer oni su sami po sebi zakon, treba da stave prst na čelo i da kažu šta je to politički razlog, šta je to ideološki razlog, a ideologija, to je pogled – pogled na svet, na život, pogled na neki životni problem. Sada će neko nekoga da rehabilituje zbog pogleda. A juče smo imali prilike da vam ukažemo na komplikovanost predmeta od 1941, pa predmeta vezanih za 2003. godinu.
Zar je moguće da se danas sprovodi nešto što bi trebalo nekog sutra da rehabilituje, a nemamo kriterijume, ali ovde treba na silu da se donese zakon. Dokaz za tu silu je upravo ono što ste vi sproveli. Na brzinu ste proverglali te amandmane.
Da vas samo podsetim, kada neka od poslaničkih grupa, stranaka koje čine vlast i većinu u Skupštini, organizuje svoj sastanak, ne počinjete sa sednicom, nego prekidate, sačekujete, a na ovaj način nas maltretirate i svesno kršite Poslovnik. Koji član? I član 28. i 100. i 104. Ako hoćete da vam kažem, suštinski, od slova "p" do poslednje rečenice, da je objavljeno u "Službenom glasniku".
 SRS je protiv ovog predloga zakona. Onaj prethodni zbog nedorečenosti, a ovaj u svom totalitetu – ugrožava i dovodi u pitanje državno jedinstvo i uopšte odnos građanina prema zakonu i prema zakonskim obavezama.
Mnogima će biti verovatno to bolje, jasnije, ukoliko se krene sa kraćom istorijskom retrospektivom naših amnestija, povodom tzv. vojnih krivičnih dela.
U Službenom listu SRJ, broj 28/96, objavljen je Zakon o amnestiji i tim zakonom su amnestirana sva lica koja su do 14. decembra 1995. godine učinila krivično delo, a to su krivična dela koja su obuhvaćena članom 1. Predloga zakona koji je danas na dnevnom redu.
To je urađeno u vezi sa Dejtonskim sporazumom, kada je navodno zavladao mir na teritoriji bivše SFRJ.
Prema jednom standardu koji postoji u tim konvencijama koje regulišu međunarodno humanitarno pravo, kada se završe oružani sukobi, oružana dejstva; kada se zaključi, uspostavi, održi mir, onda po pravilu ide ovakav akt, gde se amnestiraju sva lica koja su za vreme oružanih sukoba došla u situaciju da izvrše krivično delo neodazivanja vojnom pozivu, odbijanje primanja oružja, odbijanje učešća u odbrani itd. Naravno, država koja odlučuje o tome ima totalnu autonomiju da proceni koji će zahvat da pruži, tj. koliko će lica da obuhvati.
Šta se desilo 2001. godine?
U Službenom listu SRJ, broj 9/2001, znači na početku 2001. godine, posle uspešno izvršene demokratske tranzicije – kako izaći na ulicu, zapaliti Skupštinu, uništiti RTS; kako premlatiti Komrakova, Milanovića, pokrasti oružje iz policijske stanice u Ulici Majke Jevrosime; kako napraviti što veći haos i lom po nalogu iz inostranstva; sada se objavljuju knjige i vidi se da je engleska špijunska služba planirala da 5. oktobra krene građanski rat u Srbiji, a na našu sreću nije im to uspelo. Ipak je neki razum prevladao.
Vidite, u svoj toj euforiji, koja je bila praktično početkom 2001. godine, donet je takođe Zakon o amnestiji, kojim su obuhvaćena krivična dela iz vojne oblasti, ali se daje amnestija licima koja su do 7. oktobra 2000. godine učinila, pa se navodi koja, krivična dela.
Znači, prvim zakonom je obuhvaćen period do 14. decembra 1995. godine, a drugim – period od 14. decembra 1995. godine do 7. oktobra 2000. godine. Sada svaki razuman posmatrač onoga što se dešava u Srbiji i onaj koji ima prilike da čuje šta radi nova demokratska vlast demokratske opozicije Srbije, tzv. DOS, vidi šta je ona uopšte radila.
Podsetiću vas – prvi demokratski izabrani predsednik SRJ, prva demokratska Vlada Republike Srbije, prvi demokratski izabrani predsednik Vlade Republike Srbije, prva demokratska Narodna skupština, prvo demokratsko hapšenje 2003. godine, gde je jednu mafiju trebalo da zameni demokratska mafija. Znate i sami da je ispred ili iza svake reči mogla da se stavi reč – demokratsko, da bi se ukazalo koliko je to različito i koliko je to mnogo bolje nego ono što je bilo pre toga.
U takvim uslovima, kada je zasijalo sunce, kada je šest i po milijardi nagrnulo iz inostranstva, kada je rečeno: Kosovo i Metohija se rešava za 15 minuta, tamo su naši prijatelji, da ne ređam sve, desilo se da neko nije poverovao u demokratsku vlast, i od 7. oktobra 2000. godine do danas nije prihvatio oružje, nije se odazvao vojnom pozivu i učinio nešto što je njegova zakonska obaveza.
Sada svaki primitivno prost Srbin koga odlikuje razumno rasuđivanje sebi postavi pitanje: šta to nije u redu ako je u Srbiji zavladalo nešto što bi moglo da se opiše kao svetlost, med i mleko gde god se okrenete, kako je moguće da se neki mladi čovek sa 19 godina drzne i da razmišlja o tome da se ne odazove na poziv vojske. Neće da služi vojsku. Kako je to moguće? Zašto taj čovek ne podržava demokratsku vlast? Zašto ne podržava demokratski suverenitet i teritorijalni integritet? Zašto ne podržava demokratiju?
Sada oni koji su prepuni demokratije hoće da oslobode krivične odgovornosti neprijatelje demokratije. Ovi koji se nisu odazvali, a sada idemo na teren novog predloga zakona, radi se o licima za koje postoji osnovana sumnja da su izvršili sledeća krivična dela: odbijanje primanja i upotrebe oružja, po članu 202; neodazivanje pozivu i izbegavanje vojne službe, iz člana 214; izbegavanje vojne službe, onesposobljavanje ili obmana, iz člana 215.
Zamislite, u demokratiji neko sebi iseče prst da ne ide u vojsku, njega oslobađate. Protivnika demokratije oslobađate. Zašto? Usput da vas podsetim da je Boris Tadić tokom kampanje obilazio ove redove ispred ambasada i rekao – to je skandal, kako naši ljudi čekaju ovoliko. Učiniće sve da dođemo na belu šengensku listu, da što pre odu u inostranstvo. Šta je ispunio od obećanja? Ništa.
Doduše, Bogdanović je pre neki dan priznao da je lagao tokom izborne kampanje, imao je taj stan, prozivali ga ljudi, a on kaže: nije bilo dobro da priznam. Tadić isto kaže da nije bilo dobro da prizna.
Nedavno smo saznali da je ministar odbrane srbijanske mafije, koja je trebalo da bude demokratska, bio Boris Tadić. On u razgovoru tamo, pa čak i u svedočenju, kaže: nemojte da se sekirate, sada će novo Ministarstvo odbrane, tu će biti naš ministar odbrane, zastupati zemunski, surčinski i sve moguće klanove, ali demokratsku mafiju. To je to. Tako je neko smeo da se drzne i da odbije prijem oružja, da se ne odazove u vojsku. Kada je demokratija – nema oružanih sukoba, nema problema.
Kopnenu zonu drže neki drugi, NATO prijatelj kontroliše, snima sa neba, sa svih strana, garantuje bezbednost, ne treba nam vojska. Ali, kako to da neko na godinu dana, devet meseci, šest meseci neće da ide u vojsku. Onda je došao gospodin Tadić, koji je rekao: možete da perete i pelene, možete da idete i u pozorište da glumite vojsku, gde god hoćete možete da idete samo da vas rasknjižimo da ste kobajagi služili vojsku.
U tom scenariju uništavanja naše vojske koji potiče od organa države, od organa vlasti, to je bio prvo jedan ministar odbrane, ovaj patolog takođe, sada samo da istaba ono što je Tadić narušio. Došli smo u situaciju da i Vlada Republike Srbije, moram da vam kažem, da vam skrenem pažnju, propisi o služenju vojnog roka su na nivou državne zajednice. Krivično zakonodavstvo je na nivou republika, država članica ovoga što se zove državna zajednica.
Sada se od nas traži da donesemo zakon da amnestiramo, a ovde kažu da je procenat – 2.500 ljudi. Ali, vidite kakav je to pokvareni scenario, logistika koja priprema javno mnjenje za ovo nalazi se u SPO-u. Onaj ministar, koji je poreklom iz Osijeka, navodno obilazio sve, rekao je – naši ljudi bi vrlo rado da se vrate ovde, ali imaju krivične prijave ili su podignute optužnice protiv njih zato što se nisu odazvali u demokratsku vojsku. Otišli su tamo, zasnovali radni odnos, peru po kafićima sudove, a to isto mogu i ovde da rade. Njima je teško čak i da skupljaju lišće u bolnici u Kovinu, jer i ta mogućnost postoji kao zamena, pošto se sada ide na civilno služenje vojske i to samo kod nas postoji.
Po definiciji postoji prigovor savesti, želi čovek da služi vojsku, ali ne želi da primi oružje, pa ljušti krompir ili je muzičar, ali nosi uniformu.
Ne, kod nas se izmislilo nešto drugo. Kada je taj Tadić mogao da izmisli za savetnika za vrlo važna pitanja vojske čoveka koji nije služio vojsku, onda vam je jasno kakva je sudbina naše vojske. Ako bi se u ovoj skupštini usvojio ovaj predlog zakona, onda svi vi koji budete glasali za ovakav predlog zakona, da znate da zadajete smrtonosni udarac našoj vojsci.
Mogu da shvatim da ste imali mržnju, pa ste rekli da treba osloboditi one koji se od 1995. godine nisu odazivali da služe vojsku. I tada je Vuk pozivao, pozivali su ovde žene u crnom, belom, žutom, ali to je završeno 1995. godine.
Mogu da shvatim da se neko uplašio 1999. godine, kada je izvršena neka amnestija sa datumom 7. oktobar 2000. godine, ali kako danas amnestirati nekoga ko ne poštuje demokratiju. Molim vas, ovi ljudi koji se nisu odazvali, koji su izvršili četiri ili pet krivičnih dela, oni ne poštuju demokratiju. Nije postojao nikakav bezbednosni rizik. Postojao je samo rizik da možda imaju problema sa hranom i vodom, ali nijedan roditelj ne bi dozvolio da njegovo dete, kada ode da služi vojsku, bude u nekoj nezavidnoj situaciji. Svaki roditelj pomaže svoje dete koje je u vojsci.
U načelnoj raspravi dao sam ideju kako da pomognete vojsku, da oslobodite poreza porodice čija se deca nalaze na odsluženju vojnog roka, ali vi nećete to. Hoćete 2.500 onih koji su pobegli i za njih može da se kaže ne da su izdajice, izdajnici države, oni su izdali demokratiju. To treba da vas boli. Verovatno i oni nose cipele od 500 evra, verovatno zaslužuju amnestiju, jer oponašaju ovog preko puta, ovoga što ima medicinskog radnika za savetnika za medije, ovoga što ima tajkuna DS-a koji prodaje sekunde. Najskuplja stvar u Srbiji su sekunde, ali kod njega su mnogo jeftinije nego na RTS-u, nego kada se javite nekoj televiziji. A on se zalaže za tržišnu ekonomiju, s tim da ostane njegov monopol.
Glasajući za ovaj zakon, glasate protiv demokratije. DS će se naljutiti, a vi znate kako DS funkcioniše, sve što oni kažu, to je demokratija. Ako ponovite te njihove reči, to je dokaz primitivizma i prostakluka, što bi rekao ovaj njihov "savetnik za fekalna pitanja". Njima je najslađe njihovo, a svima drugima smrdi. To je DS.
Vodite računa, upozoravam vas. DS ima da vas napadne, jer ste oslobodili krivične odgovornosti one koji su rušili DS i demokratiju, to da znate. Ako glasate za taj zakon, oni će da peru ruke, pa će reći: molim vas, nemamo mi veze sa tim, mi smo, kažu, državotvorna stranka.
Kažite mi koju je državu napravila DS, jer samo znam da je rasturila SRJ preko Havijera Solane. I još neki se pozivaju na svoju državotvornost, a gde su te države koje ste napravili, samo ste uništavali države, u koaliciji sa onima odozgo, onim teroristima itd. Što ne kažete da je Čedomir Jovanović saradnik OVK?
Još nešto, tu se napadate sa DS-om, prozivate ih za kriminal, oni vas prozivaju za kriminal, a onda neko lupi rukom o sto i onda jedni drugima nude koalicije. Posle, kada krene izborna kampanja, samo ćemo da podsećamo građane ko je sa kim u koaliciji i ko je šta kome rekao.
Molim vas, možda nije pravno moguće po Aligrudiću, ali kod njega je svašta nemoguće. Ovaj i sledećih 10 amandmana treba da se usvoji da bi se blokirao ovakav zakon kojim se uništava vrlo važna institucija, a to je vojska.
Država bez vojske nije država. Sve države neguju svoju vojsku, jedino u Srbiji se rastura vojska. Zašto, čiji je to interes, ko to radi on je izdajnik, u najširem smislu reči.
Ovaj amandman je dobar povod da se stvarno jasno vidi da onaj ko je pisao Predlog zakona u stvari ne zna šta je nadležnost tog organa, i ovaj amandman skreće pažnju na nekoliko kategorija.
Ali, ono što je veza sa ovim predlogom zakona jeste da naši predlagači ne znaju šta je vojna obaveza. Vojna obaveza u Srbiji i Crnoj Gori je tzv. opšta, njoj podležu sve punoletne muške osobe do određenih godina života od punoletstva.
Zbog čega sam se javio? Samo zbog toga da se otklone dileme šta je suština ovog predloga zakona.
Jer, ako je neko imao nameru da oslobodi krivične odgovornosti zbog neispunjavanja opšte vojne obaveze onu kategoriju naših državljana koji su rođeni u inostranstvu, žive u inostranstvu, zaposlili se tamo, izgubila se veza sa Republikom Srbijom, protumačio sam da je to inicijativa ovog ministra iz SPO-a, onda je trebalo da se promeni u Zakonu o služenju vojnog roka, da se reklo da naši državljani koji su rođeni u inostranstvu i žive u inostranstvu ne podležu vojnoj obavezi. Ali, niste to uradili.
Predložili ste opšti propis koji se odnosi na sve državljane Republike Srbije koji su od 7. oktobra 2000. godine do dana današnjeg bili sumnjivi da su izvršili krivično delo ili određeno vojno krivično delo, koje se tiče odazivanja na služenje vojnog roka.
Znači, onaj ko je predložio zakon, on ništa ne zna. Ako ste hteli 2.500 ljudi iz inostranstva koji trajno žive tamo, rođeni su tamo, a definišete ih kao dijaspora, onda promenite Zakon o vojnoj obavezi, da ne podležu obavezi služenja vojnog roka. Međutim, taj put niste izabrali.
Moram da vam kažem, da ste taj put izabrali, odveo bi vas na onu adresu – Nikole Pašića broj 13.
Niste imali hrabrosti da to uradite, pa onda eventualno da idete na neku amnestiju ili izmenu tog zakona o vojnoj obavezi, a u prelaznim i završnim odredbama da kažete da ne podleže krivičnoj odgovornosti ta kategorija ljudi koja je izgubila vojnu obavezu po novim izmenama tog zakona, ali nećete to, želite svađu, izabrali ste put za konflikt.
Na taj način, s obzirom da ste izabrali ovaj put, otpada razlog 2.500 ljudi iz dijaspore, suštinski razlog je što želite da spasite krivične odgovornosti one koji su protiv demokratije.
Vidite, sada kada se malo vidi, vraćam se na ono što sam pre podne pričao, ministar za dijasporu je bio eventualno neki izgovor, njegova priča izgovor da uspava javnost, a suštinski razlog, ono što su naterali Stojkovića da zastupa ovde, u suštini znači uništavanje vojske.
Pojavio se jedan amandman, pisao ga je čovek koji je čitao Zakon o vojnoj obavezi, koji je video kakve su sve mogućnosti, ko podleže vojnoj obavezi, ona je i dalje opšta i moram unapred da vam skrenem pažnju, vrlo pokvareno tumačite i profesionalnu vojsku. To ima svoj istorijski aspekt, on kreće od 1991. godine. Zastupnici tog vida su ljudi iz DS-a koji su smatrali da svi oni koji se na poziv države jave dobrovoljno, iako nisu mobilisani, ali se jave dobrovoljno da štite svoj narod i svoju braću, za njih su to patološke ubice, ljudi koji žele da krvare ruke, da se iživljavaju.
Ako već hoćete tako nešto, hajde da napravimo profesionalnu vojsku za te vojnike. Vodite računa, ako ste za profesionalnu vojsku, onda tu treba da budu stvarno profesionalci, ali ne profesionalci koje bi odredila DS po tome što smatra da su oni krvoločni i onaj ko je predložio ovaj zakon, pazite koliko je taj neuk, zaboravio je na još jednu stvar, da je pre nekoliko meseci u Saveznoj skupštini donet propis, odnosno ratifikovan sporazum po kome država omogućava da naši vojnici idu u neke mirovne misije širom sveta. Ko će da ide u mirovne misije? Ovi što izigravaju bebi-siterke, ovi što skupljaju lišće u Kovinu.
Kada se taj zakon donosio, opet je Demokratska stranka rekla: da, to su oni profesionalci koji vole taj posao, sa zadovoljstvom rade taj vojnički posao i mogu da rade sve i svašta. Oni doživljavaju vojsku kao skupinu profesionalnih ubica. To je DS, to je njihov način razmišljanja. A vi, da li svesno ili nesvesno terate vodu na tu stranu? Zato smo protiv ovog zakona.
Gospodine Markoviću, niste bili prisutni, gospodin Šormaz je stvarno prekoračio sve moguće tolerantne granice za jedno pristojno izlaganje.
Mene ne čudi gospodin Šormaz, mada mi je iskreno žao što nije prisutan u sali da čuje šta bi moglo da se odgovori na ona njegova zapažanja i osećanja koja je izneo tako iskreno sa ove govornice. Od njega me ne čudi, jer on u svojoj poslaničkoj grupi ima to zaduženje da vodi na vratima evidenciju, kada se pravi kvorum da li su svi prisutni, da li neko izlazi ili ne izlazi.
Verovatno vam je poznato, postoji jedna mitska životinja, zove se Kerber, ona vodi računa o tome ko ulazi i izlazi iz neke druge prostorije. Shodno funkciji koju ima, mene ne iznenađuje ono što je rekao sa ove govornice. Rekao je da bi vrlo rado izvezao SRS u Bugarsku i u Rumuniju. Naša ideja je odavno prisutna u Bugarskoj i Rumuniji, nema potrebe da se sekira. Nema potrebe bilo koga da izvozi. Nama ne pada na pamet da izvozimo niti stranku, niti bilo koje pojedince. Ali, očigledno na taj način demonstrira svoj politički stav o tome šta bi sve bio spreman da uradi da bi očuvao vlast svoje stranke i neku svoju poziciju, pa možda čak i čuvara ovih vrata i evidentirača kvoruma.
Druga stvar, koja je ozbiljno upozorenje vladajućoj koaliciji, moram da vas podsetim da je vaš predsednički kandidat i vaš predsednik, mogu tako da kažem, jer je izabran za predsednika Republike Srbije, gospodin Tadić, kao ministar odbrane radio na strategiji koja je u sebi sadržavala i doktrinu odbrane. Taj dokument je donet, tako da obavestite gospodina Šormaza, verovatno je bio sprečen da to čuje, s obzirom da je čuvao vrata.
Znači, ova zemlja ima svoju strategiju odbrane, svoju doktrinu. Ovaj zakon se ne dotiče ni doktrine, niti strategije. Ali, prosto morate da ga obavestite, jer ovo što demonstrirate kao neobaveštenost, postaje poprilično moralna karakteristika, kada čovek jednostavno treba da se ponaša kao malo dete, a malo dete kada nešto ne želi da vidi ili ne želi da primeti da nešto postoji, ono stavi prste na oči i toga više nema.
Gospodin Šormaz bi voleo da stavi šaku preko očiju i da nestane ono što njemu ne odgovara. Nažalost, ovo je Narodna skupština, ovde se čuju i teške reči, ali i bolna istina i mnogo je teži sudar sa stvarnošću, o kojoj biste morali da razmišljate.
Gospodine predsedniče, iskoristiću ovaj amandman na član 6, naravno nećete se ljutiti, s obzirom da je i onaj prethodni zakon imao nešto slično što zaslužuje komentar, tako da ću napraviti svojevrsno poređenje ova dva predloga zakona.
U prepodnevnoj raspravi, turbo-brzinom, završena je diskusija o Zakonu o rehabilitaciji, a da vas podsetim, tamo u jednom članu stajalo je da u postupku rehabilitacije pred prvostepenim sudom odlučuje veće od trojice sudija i da je postupak javan. U sledećem članu je stajalo da zainteresovano lice, koje je iniciralo postupak, ukoliko je dobilo rešenje kojim se odbija zahtev za rehabilitaciju, ima pravo žalbe.
Sada, ukoliko je postupak javan, onda bi verovatno trebalo da postoji i neka druga strana koja bi morala da bude suprotna, verovatno bi to morao da bude predstavnik tužilaštva, koji štiti, u krajnjem slučaju, ne samo državne interese, nego i društveni sistem vrednosti u državi. Verovatno bi i on morao da ima status stranke u postupku i da traži preispitivanje tog prvostepenog rešenja.
Nažalost, nismo mogli u prepodnevnoj raspravi, zbog brzine, da ukažemo na ovu manjkavost, jer ne ide da pretres bude javan, a da se isključi mogućnost da interveniše neko u ime društvene zajednice, države, vlasti i zaštitnika sistema vrednosti, pa i morala koji se nalazi u našim propisima. Očigledno da je onaj zakon za jednokratnu upotrebu i selektivnu primenu.
Šta je navedeno u članu 6. Predloga zakona o amnestiji? Navedeno je da se rešenje iz člana 4. i 5. ovog zakona može doneti i na zahtev okrivljenog ili osuđenog lica ili lica koje u korist optuženog može izjaviti žalbu. Na prvi pogled deluje kao stereotipna i standardna odredba o mogućnosti da, iako je ovaj postupak po službenoj dužnosti, okrivljeni i neko ko nastupa u njegovo ime može da podnese zahtev.
Verovatno taj zahtev ima za cilj da skrene pažnju da je istekao zakonom propisani rok, a ovde su vrlo kratki rokovi, od tri dana, te se i stranci daje mogućnost da upozori sud i jednostavno izdejstvuje, u skladu sa zakonom, neku od odluka iz člana 4. i člana 5. Predloga zakona. Naravno, osporavamo ceo ovaj koncept zakona, pa smo morali da obuhvatimo i ovaj član.
Ali, moram da se vratim na ovo prethodno, zato što se ovaj član zasniva na članu 4. i članu 5.
Rokovi koji su određeni da po službenoj dužnosti sud odluči, u zavisnosti od faze postupka, da li je u toku postupak, da li je pravosnažno okončan, da li je lice na izdržavanju kazne zatvora; sve te situacije su na neki način razgraničene, u svim tim situacijama rok je jedinstven i on iznosi tri dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Da kojim slučajem nije bilo suvoparnog prepisivanja ovog teksta iz onih prethodnih zakona, verovatno biste shvatili da je, ukoliko se lice nalazi na izdržavanju kazne zatvora i treba da se primeni amnestija, da se oslobodi od izdržavanja kazne zatvora, po ovom zakonu nadležan sud opšte nadležnosti, prema mestu gde se nalazi kazneno-popravni zavod.
Verovatno ćete shvatiti da je posle stupanja na snagu ovog zakona potreban neki rok da upravnik kazneno-popravnog zakona napravi spisak i navede predmete koja se lica nalaze na izdržavanju kazne zatvora, pa da obavesti svoj mesno nadležni sud kako bi on mogao da primeni ove odredbe.
Toga ovde nema. Pošto nema, onda je moguće nekoliko zaključaka. Prvi zaključak je da se zbog osnovane sumnje da su izvršili ova dela iz člana 1. ovog zakona niko ne nalazi u pritvoru. Druga je mogućnost da se ni protiv jednog lica ne vodi postupak. Treća mogućnost – da se nijedno lice ne nalazi na izdržavanju kazne zatvora zbog krivičnih dela koja su navedena u članu 1. ovog predloga zakona.
Međutim, ako slušate onoga iz dijaspore koji kaže – 2.500 krivičnih prijava samo postoji i gotovo nikakav postupak dalje nije vođen. Krivične prijave su predate nadležnom tužiocu, možda je nadležni tužilac, pošto su male kazne zatvora, podneo optužni predlog nadležnom sudu i to stoji tu.
Niste ni gledali ovu moguću situaciju, da se neko nalazi na izdržavanju kazne zatvora. I to možemo da prihvatimo, da želite da ubrzate, ali ne možemo da prihvatimo činjenicu da kada ovaj zakon stupi na snagu, već sutradan to isto lice za koje postoji krivična prijava može da dobije novu krivičnu prijavu za ista krivična dela. Zašto? Zato što obaveza služenja vojske postoji od 18. godine života do tamo neke, 35-te.
Nisam hteo da pričam, jer ne znam, ali rekli ste mi. Moguće je da krivičnu prijavu ima čovek koji ima 25 godina. Ako je oslobođen, oslobođen je krivične odgovornosti po ovom zakonu, ali nije oslobođen vojne obaveze. On je već sutradan u izvršenju krivičnog dela i njega praktično ovaj zakon ne štiti. To je ta besmislica.
Zašto ovo pričam? Zato što je mnogo ispravniji put, pravno-tehnički i ustavno posmatrano, da ste izvršili odgovarajuću izmenu u zakonu, sada ne mogu tačno da kažem naziv, jer ne znam koji reguliše ovo, da li je to Zakon o odbrani ili Zakon o vojsci, ali verovatno negde u ta dva propisa postoji obaveza kojom je propisano služenje vojnog roka.
Da ste tu napravili neku promenu, pa da ste tom promenom isključili ili izuzeli od obaveze služenja decu – druga, treća generacija u inostranstvu itd, možda bi to i bilo prihvatljivo za ovu Narodnu skupštinu. Možda bi čak i bilo prihvatljivo sa temeljnim razlozima, ali ovako se štite od krivične odgovornosti. Ko, ako ne dijaspora, ko onda? Oni koje bi mogao da oslobodi onaj koji bi doneo akt o pomilovanju, a ne želi da donese taj akt, jer postoji veliki broj lica koja bi trebalo da se pomiluju.
S obzirom na tako veliki broj lica vruć krompir se zbog kohabitacije gura Vladi Republike Srbije, koja ne verujem da stoji na pozicijama da treba dati amnestiju zbog toga što neko ne poštuje demokratiju. Nemoguće je pričati o demokratiji i ljudskim pravima, a da se ne poštuju propisi.
Kakva je to demokratija, ako se ne poštuju propisi koje je donela demokratska vlast? Pod pretpostavkom da pre 5. oktobra ništa nije bilo demokratsko, ovim zakonom ste zahvatili samo period od kad ste zapalili Skupštinu do današnjeg dana. Naravno, ta paljevina i ta svetlost su pokazale da je napokon došla sloboda, demokratija, da cvetaju ljudska prava.
Znači, pošto ćete imati selektivnu primenu, bolje je da ste na čistac izbacili Borisa Tadića, koji je ovlašćen da donese akte o pomilovanju, pa neka pomiluje sve koji su krivično odgovorni zbog ovih krivičnih dela, bez obzira da li postoji osnovana sumnja ili je u toku neki postupak.
Ne znam zašto ste prihvatili nešto kada znam da nikome od vas to ne odgovara. Ministrova deca su u vojsci, Mikina deca su služila vojsku, svim radikalima su deca koja su došla za vojsku služila vojsku. Vi ne želite to, jer znate da ćete imati problema već sutradan. Jer, već sutra sve koje ste zakonom oslobodili ovim čine novo krivično delo, odnosno ponavljaju krivično delo. To može čak biti otežavajuća okolnost, je l' tako, ministre, pod nekim uslovima.
Amnestirajući za ova krivična dela, niko od njih se nije oslobodio obaveze služenja vojnog roka, ukoliko nije prešao onu starosnu granicu kada ne postoji više obaveza služenja vojske.
Postavljam pitanje – a šta onda donosimo? Da li donosimo propis zbog nekih koji su tu na granici, pune 35 godina, pa treba da se vrate iz inostranstva kao zaslužni građani, kao svojevrsni narodni heroji, koji u svojoj biografiji neće imati podatak o tome da su 10 ili 15 godina, ne može 15, ali neka bude, izbegavali služenje vojnog roka. Sa pravom će svako od njih da izađe i da kaže – ti si služio vojsku, a on kaže – ne, bio sam u inostranstvu. Pa jesi li služio vojsku? Nisam. A zašto nisi? Amnestiran sam.
Pravna posledica amnestije je totalna rehabilitacija. Briše se iz evidencije. Ako je postupak bio u fazi pripreme pre nego što je pokrenut, nije ni bio sumnjiv. Ako je i vođen neki postupak sve je obustavljeno, on je uzoran, čist građanin, na njega se primenjuje zakonska prezumpcija rehabilitacije Krivičnog zakonika. Uzoran je građanin, može da proziva. Može sutra da kaže – kako vas nije sramota da ne idete da služite vojsku? Vidite koje licemerstvo može da se javi od strane ljudi koji će ovim zakonom da budu oslobođeni vojne obaveze.
Ako se desi da na silu izglasate ovo sa većinom o kojoj je gospodin Šormaz pričao, pomenuo je nekih 130, ne ulazim u to, treba da obezbedite 126 da biste počeli da radite, a onda možete da izglasate i sa 62, 64 da glasa u krajnjem slučaju.
Postavljam pitanje – da li će svi oni koji su u inostranstvu, da pođemo od pretpostavke da nas nije prevario ministar dijaspore, da dobiju nove krivične prijave, ukoliko nisu napunili 35 godina? Da li neko iz Vlade može da nam garantuje? Bez neke uvrede, gospodine Stojkoviću, mislim da niste kompetentni za odgovor na ovo pitanje. Zašto? Jer vi ne pozivate da se služi vojska, već vojni odseci.
Tu je sada onaj Zoran Stanković koji nešto slično nije hteo tamo da prebaci, da se promeni Zakon o vojsci SRJ, kako bi izbegao raspravu u Saveznoj skupštini, čiji je ujak, s kim je bio, kako je bio, ko je njega predložio kao eksperta, kako je sam sebe predložio kao eksperta, šta je tamo radio po Kliničkom centru, VMA itd. To nije tema ovde.
Samo postavljam pitanje, kada se donese ovaj zakon, očisti od krivične odgovornosti jedan broj lica, da li će oni posle mesec dana, ukoliko nisu navršili 35 godina, ponovo da dobiju krivične prijave? Odnosno, prvo poziv da dođu na regrutaciju i na služenje vojnog roka, pa ako se ne odazovu da mogu da traže odlaganje.
Oni su do sada mogli da traže odlaganje i demokratska vlast je bila vrlo raspoložena da im to odloži. Moram da vas obavestim, vojni odsek je do sada odlagao služenje vojnog roka ljudima koji su ispunjavali i koji nisu ispunjavali uslove, a čak gde se pojavio prigovor savesti, blago su savetovali mališane da idu u bebisiterke, skupljače lišća, "Zelenilo" ili pozorište. Oni su svoju vojnu obavezu mogli da ispune u pozorištu, obdaništu, na ginekologiji, gde god su hteli mogli su da ispune. Samo vas podsećam da su pre dve godine televizijske reportaže bile na temu kako je "in" služiti vojsku u civilu, u pozorištu, pa su se hvalili antistrejt, ono znate, sve je to bilo zabavno i interesantno.
Zašto ovo pričam? Onaj ko ima krivičnu prijavu zato što je izvršio neko od ovih krivičnih dela iz člana 1, mogao je lako da isključi svoju krivičnu odgovornost ako se javi vojnom odseku – hoću da služim vojsku u "Gradskom zelenilu". Ne bi vojska insistirala na krivičnoj prijavi, ne bi insistirala na postupku.
Ovde je u pitanju 2500 dezertera DS-a. Kako idemo i kako analiziramo redom član po član, skida se paučina, prašina, ogoljuje se i vidi šta je pozadina svega ovoga.
Znači, vežite mački o rep ono što vam je pričao ministar za dijasporu. To je obična podvala i običan izgovor. Suština je devalvirati pomisao na služenje vojnog roka. Čiji je to interes? To je interes saveznika onog nesretnog Šormaza. On kaže – Srbija mora da ima saveznike. Gde ih nalazi? Nalazi ih kod onih koje nije mogao da pogodi onom svojom artiljerijskom vatrom.
 Pošto nije mogao da ih pogodi, on kaže – hajde da budem sa njima prijatelj.
Član 7. Predloga zakona glasi: "Protiv rešenja o primeni amnestije žalbu mogu izjaviti tužilac, okrivljeni i njegov branilac, osuđeni i lice koje je ovlašćeno da u korist optuženog izjavi žalbu ako je ono podnelo zahtev.

Žalba iz stava 1. ovog člana ne zadržava izvršenje rešenja".

U nekoliko varijanti se primenjuje ta formalno-pravna amnestija: ako nije pokrenut postupak, ako je lice u pritvoru, a postupak u toku ili ako je lice na izdržavanju kazne zatvora.

Kako je ovaj predlog zakona nenapisan, primenjuje se po službenoj dužnosti, a imajući u vidu intenciju koja se javno gura, a otprilike glasi ovako: nama ne treba vojska i ukoliko nešto i treba, pravićemo afere, a afere su poželjne da se vojska rastereti. Do kog nivoa? Do nivoa koji su zaključili, odnosno saopštili nam, primenjujući međunarodne standarde, neki Zoran Dragišić, neki Bojan, ne znam ni ja, a znam da je tek kasnije služio vojsku. Sve neki eksperti, koji nemaju blage veze sa vojskom.

Vrlo je važno da su bliski Atlantskom savezu u Srbiji. Začetnik toga je bio onaj invalidski penzioner, vojno lice Veljko Kadijević, ne onaj Kadijević, znate ministre, što je zaustavio, informaciju o streljanim vojnicima u Sloveniji. On je tog dana dobio informaciju da su streljani vojnici u Sloveniji i rekao je: ne sme da se obavesti srpska javnost da su njihova deca streljana tamo, jer će Srbi da polude.

To je skrivano godinama, film je postojao već posle dva dana, bunkerisan, pitajte Natašu Kandić, ona to sve dobro zna, a i ovi drugi špijuni sve dobro znaju. A sada da vas pitam, kada ćete da pokrenete postupak protiv Veljka Kadijevića, tog matorog?

Ne možete da mi odgovorite da niste tužilac; on je u Iraku prodao stan, pa kupio manji za neku od svojih žena i pobegao tamo da obučava partizanske jedinice u borbi protiv gerile. Moramo sve da znamo, pa da vam kažemo o čemu se radi.

Onaj invalidski penzioner Veljko Kadijević napadao je nekoga od naših, ne znam da li Vjericu ili Natašu, što su ga prozvale, pa onda napisao pismo i priznao sve što su žene rekle o njemu.

Postoji neki drugi Atlantski savez, odnosno isti onaj, ali ga vode neki drugi koji vode i kadrovsku politiku u Vojsci Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore. Šta se pita ovaj Stanković? Ne pita se on ni za šta, pita se onoliko koliko mu kaže Nataša Kandić. Vi vidite čoveka, ali je glava Nataše Kandić, stavovi Nataše Kandić, to je valjda svima jasno.

A to što je on ujak nekome iz vaše stranke to mu je najveća reklama da bude proguran ovamo, ali nije ni bitno, to se zna, snosićete odgovornost zbog toga, objektivnu, ne vi pojedinačno, nego vaša stranka, to je vaš kadrovski potencijal, to ste izabrali i šta da vam radim. Slično je bilo i sa Davinićem, ekspert UN za razoružanje, došao da razoruža našu vojsku, i uradio je to, a sa kim – u koaliciji sa Mlađom, te se svađaju, te se ne svađaju, te ovamo, te onamo, samo da se napravi galama.

Nešto malo više popularnosti ima SPC, vojska je izgubila popularnost i sada kada date ovu amnestiju, ljudi će vam aplaudirati. Malo ko će da bude u stanju da shvati ovo što pričamo – šta je država, zašto je potrebna vojska, zašto Holandija pravi novu vojsku od 60.000 vojnika, a mala je država.

Kako to ove druge države oko nas neguju svoju vojsku, pojačavaju borbenu gotovost nekim novim strategijama, novom tehnikom, a kod nas je bitno – izađe onaj ćelavi Dragišić, pa kaže: 0,4% treba da imamo i ne postoje bezbednosni rizici. Kaže – tu je NATO pakt, mogu da vam pročitam izveštaj šta se dešava na Kosovu i Metohiji, šta se priprema i za tu, kako kažu, Preševsku kotlinu.

Raspitajte se malo kod vaših, pa ćete saznati šta se sve priprema od maja do jula meseca u kopnenoj zoni itd, a šta pred izbore za Crnu Goru. Raspitajte se malo, šta se sve dešava. MI 6 je sve vrlo lepo planirao i DND i ovo je sve na tragu njihove politike.

Nije ovo Zoran Stanković izmislio, ne može ovo da izmisli, zna on da, ako bi ovako nešto krenulo, možda i ne bi moglo baš da prođe. Ali vi uporno istrajavate na ovome, zato što postoji nalog, mora da se uradi, pa će Mlađa da kaže: imamo probleme, ne možemo da finansiramo materijalnu, tehničku i neku drugu transformaciju vojske, pa je potrebno ovo, pa je potrebno ono, sada će oni vaši da rasprodaju imovinu budzašto, pa će ovamo, pa će onamo.

Samo obaveštavam javnost da se zna da vlast vrlo dobro zna šta se priprema, vrlo dobro zna da se ovim zakonom ne rešava pitanje krivične odgovornosti ovih ljudi, to pitanje će opet biti otvoreno.

Zašto se nema smelosti i snage da se promeni Zakon o vojsci SRJ, razmislite malo, koji još prljavi poslovi treba da se urade, kako još treba da se opere, iščisti mozak naših građana da nesvesno aplaudiraju nečemu što je suštinski šteta za njih. To se kod nas dešava, i to odavno. Naravno, nekim roditeljima se neće svideti ova diskusija, reći će: šta pričaju ovi radikali, zašto moje dete da ide tamo da gladuje, nema vode, nema onoga? Imamo rešenje i za to.

Pre nedelju dana smo rekli – svaka porodica se oslobađa poreza u toku godine kada se dete nalazi na odsluženju vojnog roka, a zašto, zato što nijedan roditelj neće da pošalje dete, a da ne da pristojan džeparac, da ne pomogne, itd, barem ovi ljudi koji su malo stariji i kojima je još stalo do Srbije, do države, do ispunjavanja obaveza prema svojoj državi i njima je čast da im sin bude u vojsci. Znate, sada je meni vrlo neprijatno da pravim poređenja sa Francuskom, Izraelom, Rusijom, Grčkom, Turskom, sa nekim drugim državama, ali ovo što kod nas radite uopšte ne postoji u ovim državama koje sam pomenuo.

Da li može neko da zamisli da se u Izraelu desi da neko neće da ide u vojsku? Hajde molim vas, vi velike demokrate koje ste već godinama u Skupštini, neki i pre paljenja, kažite mi, šta bi se desilo u Izraelu da neko neće da služi vojsku, neka dođe ovde i neka mi kaže, završiću ako treba i ranije – Krasić nije u pravu!

U Izraelu, ako ne uzme pušku i ne odazove se na vojni poziv, dobija nagradu, nagrada – kuća od 200 kvadrata, ili možda ide u zatvor? Znate, u Izraelu kada zafali nešto avionu, oni pozovu Ameriku, pa dođu njihovi vojnici iz Amerike. U Grčkoj, koliko se služi vojska; u Turskoj isto postoji obaveza, a ovde se pojavi neki dekan fakulteta civilne zaštite, ispriča nešto jadnik sa onom velikom titulom, učio tamo, ko zna gde je učio, jer nije naučio elementarno.

Gledao sam pre neki dan neku emisiju, onaj Lazanski ih ispreskaka običnim rečenicama, pokazao je da one njihove titule ništa ne vrede, Fakultet civilne zaštite, dekan Fakulteta civilne zaštite priča o procentima, o bezbedonosnim rizicima, a nama avione ne lete. Nijednog trenutka nije rekao – država treba da odvoji.

Da vam kažem nešto, neka bog poživeo onog Aljošu Milenkovića na BK, što vodi "Može biti samo jedan", svaka mu čast, normalna deca učestvuju u emisiji, takmiče se, vidi se – normalna vojska, prošle godine je bila normalna žandarmerija, diže patriotizam, diže volju u budućnost. Narodni heroji su ova deca koja upisuju Vojnu akademiju.

Posle ovih vaših zakona, kako akademci mogu da razmišljaju o vojsci? Postavljaju pitanje: čekaj, šta sam upisao, koju akademiju sam upisao? Imamo jednu od vrlo dobrih akademija, a neko hoće da je rasturi. To radite ovim zakonom. Neću da pričam o vašim žalbama, o tužiocima, kako mogu da se žale, ko je pogrešio u primeni ovog zakona, to je podvala.

Ovo je velika podvala srpskom narodu i svim građanima Srbije. Kada kažem – srpski narod, mislim u populističkom, a ne u etničkom smislu, jer su svi ovde Srbi, po državljanstvu i pripadnosti, ne ulazim u to kojoj nacionalnoj grupi pripadaju, ali svi građani će se zamisliti posle ovakvih zakona, šta da rade, šta da radi čovek koji voli ovu državu, a pripadnik je neke druge narodnosti.

Pogledajte ove ljude iz Bosilegrada, Dimitrovgrada, Subotice, odziv je fantastičan u Subotici, veći nego što je prosek u Srbiji. Šta taj čovek može da tumači posle ovoga, jer kaže: imam državu koja ne zna šta hoće. Zašto uskraćujete pravo nekome da brani svoju državu i da zna da onaj do njega takođe brani državu? Sada treba da razmišlja da li je onaj do njega neko ko pere pelene, jer ovde se nikad ne zna. Koncept Vatikana, Austrije i engleske obaveštajne službe, a u projekciji Kraljevskog instituta za međunarodnu politiku, jeste Srbija u granicama Beogradskog pašaluka.

Molim vas. E, sad će neko da kaže – vi ste pristalica teorije zavere. Ma nisam pristalica teorije zavere, ali sve što je rečeno, tako se desilo. I papa je priznao Hrvatsku i Sloveniju, Amerikanci prvi priznali Bosnu i Hercegovinu, pomogli su teroriste, pa teroristi postali narodni heroji. To je teorija zavere.

Onaj ko je najavio da će to da se desi, dezavuisan je time, kaže: ti si pustio film, čitaš neke knjige tamo, teorija zavere, geopolitika. Pa dobro, ajde, bacite to na stranu, a kako se sve to baš tako desilo? Tako da negirajući teoriju zavere svako može prema svom damaru u pulsu da vam kaže šta će da bude i kako će u javnosti da odjekne ovakav zakon.

Evo, moj sin je regrutovan, sad malo bezveze, lično, prijavio se za specijalnu jedinicu. Šta mom sinu večeras da kažem kad dođem kući? Dragane sine, nemoj da ideš u vojsku. Zašto? Pa čika Zoran će ponovo da donese neki zakon o amnestiji, pa dobro Stanković, Stojković nije bitno. Šta ćemo da napravimo? Smeškajte se, ali nije za smeh.

&nbsp;