Zahvaljujem. Dame i gospodo, stanje u vezi sa organizovanjem, registracijom i radom političkih stranaka u Srbiji možda najslikovitije, malo karikaturalno, opisuje jedan razgovor koji sam imala sa predstavnicima evropskih političkih stranaka, čija je reakcija na našu informaciju da u Srbiji postoji preko 500 registrovanih stranaka bila – pobogu, kako ste im svima našli različita imena? To je prvi paradoks koji vidite vrlo jasno tek kada razgovarate sa nekim ko decenijama ili vekovima živi u prostoru političkih i ekonomskih sloboda.
Drugi paradoks vezan za rad političkih stranaka u Srbiji jeste da su svi birači svih naših stranaka stariji od vremena postojanja naših stranaka, opet sa malo cinizma – imamo maloletne političke stranke sa punoletnim biračima.
U društvu u kojem postoji tradicija ekonomskih i političkih sloboda nije problem organizovati stranku koja postoji dve-tri godine, zato što ona uleće u milje u kome inače postoji kultura dijaloga i kultura organizovanja i poštovanja pravila i reda, i svest o tome šta je opšti interes u kojem političke stranke učestvuju kao društveni akteri.
Ako imate mahom maloletne stranke, onda imate problem sa kontekstom, o kojem morate da vodite računa, dakle, na koji način ćemo sa tako malo iskustva, sa tako malo znanja, nažalost, i sa premalo veština, a ne želeći da poštujemo red u organizovanju, uspeti da definišemo opšti interes.
Razlog za postojanje stranaka uopšte leži upravo u tome što ljudi, ljudska bića, ljudska društva nemaju sposobnost spontanog definisanja i organizovanja opšteg interesa. To ljudi jednostavno nemaju, za razliku od mrava, pčela ili drugih koji žive u zajednicama, koji evolutivno imaju svest o tome šta je opšti interes. Ljudi nemaju. Kod ljudi opšti interes neko treba da definiše, neko treba da kaže šta je to što nam je svima cilj da se desi u našoj maloj lokalnoj zajednici i široj društvenoj zajednici.
Daću vam najjednostavniji dokaz da je ta teorija ispravna, dokaz koji nam je svima poznat, a to je zagađivanje i uništavanje životne sredine tokom 20. veka.
Dakle, koliko glup moraš da budeš da uništiš, da zagadiš vodu, vazduh i zemlju, resurse koji ti omogućavaju da živiš? Nakon što smo videli da smo štetu napravili, počeli smo da razgovaramo o regulativi kojom ćemo štetu popraviti i kojom ćemo nadalje životnu sredinu štititi.
To je treći paradoks koji je vezan za političke stranke kod nas, koji nedovoljno jasno sopstvenim biračima, najširoj javnosti i stručnoj javnosti pokazuje da umemo da definišemo opšti interes.
Četvrti paradoks je kontekst u kojem donosimo zakon kojim želimo preregistraciju, želimo uvođenje reda u sferu političkih stranaka. Zašto je paradoks? Zato što je kod nas moderno, "in", ako hoćeš o sebi da kažeš nešto pozitivno, da kažeš "nisam član nijedne političke stranke". Ako to radiš javljajući se u radio i televiziju, onda obično i pozdraviš sve u studiju.
Nije normalno da se pozitivnim definiše da nisam član nijedne političke stranke. Pogotovo nije normalno da postoji rašireno javno mnjenje u kojem je popularno gaditi se političkih stranaka ili sa prezirom govoriti o ljudima koji žele da se organizuju u političke stranke jer žele da nauče kako se definiše opšti interes i žele da to rade u uređenom sistemu.
Problem sa percepcijom o nama koji želimo da se aktivno uključimo u političke stranke jeste što imamo negativnu percepciju i što se uglavnom za nas smatra da smo koruptivni, da smo lopovi, da smo svi isti, vucibatine, hohštapleri i sve ostalo što se vezuje za bilo koga ko želi da bude organizovan u političke stranke. Pri tom, zato je to paradoks, svi ti koji o politički organizovanim ljudima govore negativno nemaju nikog drugog sem nas – da definišemo opšti interes, da se takmičimo na političkom tržištu za pravo da učestvujemo na javnim poslovima u institucijama gde bi mogao da se kroz dijalog ostvari opšti interes.
Žrtve tog negativnog stava, negativnih predrasuda o političkim strankama kao takvim jesu institucije, ova naša institucija u kojoj sedimo, o kojoj mahom većina ljudi koji žive u Srbiji misli sve najgore.
Odgovornost za to snosimo mi koji smo u instituciji, zato što nedovoljno jasno ljudi koji nas gledaju vide da brinemo o njihovim brigama, njihovim problemima i da želimo da rešimo njihove probleme, nego vide nas koji se češće bavimo jedni drugima i činjenicom da nećemo da se uspostavi red, a da tražimo od drugih da taj red bude uspostavljen.
Izjednačavanje regulative i stvarnosti u Srbiji je šansa ovog tehničkog zakona. Manje-više, on ima tehničku normu, tehničke odredbe kojim treba da učini mogućim da bude reda u registrovanju političkih stranaka, da bude reda u tome ko je osnivač, da bude reda u tome ko i na koji način program stranke nudi i pri registraciji i u izbornim kampanjama.
Sve to zajedno ne može nas da natera da se ponašamo dolično i da stičemo znanja i iskustva da bismo zaista opravdali postojanje političkih stranaka, a to je da na političkom tržištu, u političkoj utakmici, ne kroz sukobe i kroz potpuno izostajanje dijaloga, nego kroz dijalog, na način primeren onima na koje želimo da ličimo u EU, definišemo opšti interes.
Potpuno ubeđena u sposobnost i volju svih onih u Srbiji koji žele da rade u političkim strankama i potpuno ubeđena da ćemo i ovaj zakon menjati, želim da dam podršku ministru koji je uneo ovaj zakon i da zaista podsetim da je Ministarstvo finansija u obavezi da unese još jedan zakon u Narodnu skupštinu, zakon o finansiranju političkih stranaka, da bi bilo sve jasno – ko je u političkim strankama, zašto, na koji način donosi odluke i ko nas i koliko plaća.
Hvala.