Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Esad Džudžo

Esad Džudžo

Bošnjačka demokratska stranka Sandžaka

Govori

Poštovano predsedništvo, poštovane kolege narodni poslanici, ovim amandmanom sam predložio predlagaču ovog zakona, odnosno Vladi, da na jedan institucionalan, sistemski način uredimo odnos između Vlade, odnosno države, i pripadnika nacionalnih manjina.
Naime, u ovom članu 7. Predloga zakona dodalo bi se sedam novih stavova. Dakle, "za potrebe obrazovanja i vaspitanja na jezicima nacionalnih manjina osniva se centar za obrazovanje i vaspitanje na jezicima nacionalnih manjina. Centar za obrazovanje i vaspitanje na jezicima nacionalnih manjina obavlja poslove iz nadležnosti saveta u oblastima za obrazovanje i vaspitanje na jezicima nacionalnih manjina, dakle za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje i vaspitanje.
Centar za obrazovanje i vaspitanje na jezicima nacionalnih manjina predlaže ministru osnove nastavnih planova i programa obrazovanja i vaspitanja predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja na jezicima nacionalnih manjina.
Centar za obrazovanje i vaspitanje na jezicima nacionalnih manjina predlaže ministru udžbenike za obrazovanje i vaspitanje na jezicima nacionalnih manjina. Zatim, direktora centra imenuje ministar na predlog nacionalnog saveta nacionalnih manjina."
Mislio sam da jednim ovakvim centrom, koji bi delovao u okviru ministarstva, učinimo da se ispuni minimum poštovanja standarda tzv. manjinskog korpusa pitanja. On je potreban da milion građana, koji čine pripadnici 38 nacionalnih manjina, naprave partnerski odnos sa državom u ovom veoma važnom segmentu kao što je obrazovanje.
Smatrao sam i još uvek smatram da bi, iako gospođa Čolić nije tu, jedan ovakav amandman na sistemski način, zakonski, institucionalan, uspostavio taj odnos, a uostalom uspostavljanje ovakvog odnosa i poštovanje ovog korpusa manjinskih prava predstavlja jednostavno međunarodnu obavezu naše države. Hvala.
Poštovane kolege narodni poslanici, gospođo ministarka, želeo bih da vrlo kratko, a s obzirom na vreme, kažem najmanje tri načelne primedbe što se tiče samog predloga zakona i jednu ozbiljnu primedbu, nešto sa specifičnog aspekta, sa aspekta pripadnika nacionalnih manjinskih zajednica.
Naravno, ove primedbe načelne prirode odnose se na samu proceduru donošenja samog zakona, jednostavno, ono što smo već čuli jako puno u raspravi, a to je da se jedan ovakav ozbiljan, rekao bih najozbiljniji sistemski zakon, sa stajališta pripadnika nacionalnih manjina, donosi na veoma neprimeren način, u smislu žurbe, u smislu da nije postojala demokratska procedura u njegovom donošenju, u smislu konsultacija različitih stručnih i drugih udruženja.
Naročito, ono što želim da potcrtam, sa aspekta konsultacija legitimnih zastupnika pripadnika manjinskih zajednica, nacionalnih saveta koji su, kao što znamo, ustanovljeni u skladu sa zakonom.
Takođe je veoma važno, ni na jednom elektronskom mediju, prevashodno mislim na državne elektronske medije, nije bilo rasprave o ovako važnom zakonu. Znači, on se donosi bez ikakve demokratske procedure, u smislu konsultacija različitih segmenata društva, koji su veoma zainteresovani za ovu materiju.
Naročito želim da potcrtam da samo koncipiranje ovog zakona, čini mi se, nije uvažilo, nije konsultovalo nijednu moguću konvenciju, odnosno standard koji postoji, naročito sa stajališta manjinskih naroda. Ni deklaracije UN-a, mi smo članica UN; nijednu deklaraciju ni konvenciju, dokument OEBS-a, a takođe smo kao zemlja članica OEBS-a; nijednu konvenciju – povelju, koja govori i obavezuje državu, Saveta Evrope.
Dakle, govorim o tri veoma važne međunarodne institucije, gde smo mi članovi, kao država, a da nijedna od tih ozbiljnih međunarodnih institucija, odnosno njihovih dokumenata, naročito u oblasti obrazovanja i vaspitanja na jezicima nacionalnih manjina, jednostavno, nije ovde konsultovana.
Moram ovde da kažem gospođi ministarki da sam, kao predsednik Odbora za međunacionalne odnose, dobio jedan ozbiljan zahtev svih 10 nacionalnih saveta i da ću upravo u raspravi u pojedinostima govoriti kao predstavnik svih 10 nacionalnih saveta, koji su jedinstveni u zahtevu da se u vašem predlogu zakona predvidi jedan ozbiljan institut, a to je centar za obrazovanje i vaspitanje na jezicima nacionalnih manjina. Iskoristiću priliku, kada bude rasprava u pojedinostima, da više o tome govorim.
Poštovano predsedništvo, poštovane dame i gospodo, dobio sam poziv za sjednicu Zakonodavnog odbora za sutra u 9,30.
Htio sam ovim amandmanom da obezbjedimo, što sam u prvom govoru pred ovim domom predložio, jedan koncept uspostavljanja partnerskih odnosa između države i pripadnika nacionalnih manjina. Upravo je ovaj amandman išao za jednom daljom institucionalizacijom tog odnosa.
Moram da podsetim da sam sinoć imao, kao predsednik Odbora za međunacionalne odnose, razgovor sa predstavnicima svih deset nacionalnih saveta koji su formirani u skladu sa Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, jer sam pre pet - šest dana dobio dopis od predstavnika nacionalnih saveta i njihovu želju, između tri - četiri zahteva upućena ovoj skupštini i Vladi.
Podsećam vas da u ovoj zemlji ima 38 nacionalnih manjina, da je od tih 38 nacionalnih manjina njih 10 uspelo da formira nacionalne savete u skladu sa zakonom. Oni su tražili da Vlada predvidi finansiranje funkcionisanja tih nacionalnih manjina, da ne bi ispalo (što smo često čuli kao kritike) da su nacionalni saveti, odnosno zakon koji ih tretira i na osnovu kog su oni uspostavljeni, jednostavno samo jedan politički gest prema međunarodnoj zajednici, pre svega prema Savetu Evrope; dakle, ispunjavanje jedne međunarodno-pravne obaveze ove države, a bez imalo političke želje i volje da se omogući i praktično funkcionisanje nacionalnih saveta.
Kažem, sinoć su na Odboru za međunacionalne odnose, gde smo imali predstavnike svih 10 nacionalnih saveta, sve političke opcije koje su prisustvovale i činile strukturu Odbora za međunacionalne odnose podržale taj zahtev, međutim nama je kasnije rečeno da Odbor za međunacionalne odnose nije matični odbor po pitanju tog političkog zahteva. Mislim da to nije dobra stvar.
Zamolio bih vas, sve poslanike svih političkih opcija, da glasate za ovaj amandman i zamolio bih i Vladu, odnosno gospodina Labusa i Dinkića da podrže ovaj amandman, da ne bismo poslali jednu lošu političku poruku pripadnicima svih nacionalnih manjina da nema političke volje da se oni na ovaj način, na institucionalan način integrišu u ovu državu.
Ovo moram da kažem na kraju, naročito u kontekstu jedne slike koja je ovih dana obišla svet, a to je slika napada i paljevine džamije u Beogradu. Moram da vam kažem, iz sinoćnog razgovora sa predstavnicima svih nacionalnih manjina, Bajrakli džamija jednostavno je bila simbol i poruka svim pripadnicima nacionalnih manjina u ovoj državi. Ako bismo na ovaj način odbili da pomognemo praktičnu institucionalnu integraciju nacionalnih manjina, mislim da bi na ovaj način Vlada gospodina Koštunice poslala veoma lošu političku poruku nama pripadnicima nacionalnih manjina.
Da, da. Samo, gospodine Dinkiću, ako želite da čujete, naime ovaj zahtev je sa potpisom 10 predsednika nacionalnih saveta vama upućen 10.03. Dakle, upravo pokušavajući da uskladimo tu dinamiku sa onim što smo čuli u javnosti u smislu utvrđivanja Nacrta budžeta na Vladi, mi smo na vreme reagovali. Poslali smo i vama, i gospodinu Koštunici i gospodinu Markoviću. Prema tome, on je na vreme poslat.
Rekli ste drugu stvar, da se može deo sredstava finansirati iz sredstava tekuće budžetske rezerve - mislim da je to loš način, jer na taj način upravo uspostavljamo jedan neinstitucionalan odnos prema nacionalnim manjinama. Ovo je bilo na jedan transparentan način i, uostalom, smatram da je cifra od 41 milion simboličan iznos u odnosu na budžet.
Ne znam da li sam dovoljno jasno rekao u ovom prvom obraćanju. Podneo sam amandman iz ove oblasti kao zaključak sinoćnjeg zajedničkog sastanka Odbora za međunacionalne odnose i predstavnika 10 nacionalnih saveta. Predložio sam forme kao narodni poslanik, ali je zaključak Odbora za međunacionalne odnose sa predstavnicima 10 nacionalnih saveta bio da mene ovlašćuju da kao predsednik Odbora za međunacionalne odnose podnesem ovaj amandman.
Druga stvar, radi se o licitiranju cifara, 41 milion. Mi smo ovde uradili, kao predstavnici nacionalnih saveta, kompletnu poziciju, za svaku nacionalnu zajednicu određenu svotu. Pravo da vam kažem, ponoviću ovo još jednom, nama je bilo stalo da kao Vlada i kao država pokažemo odnos prema nacionalnim manjinama. Iznos koji je pao, recimo za moju bošnjačku nacionalnu manjinu, mi to za godinu dana potrošimo za kiselu vodu. To je 4,1 milion u ovih 10 nacionalnih saveta. Dakle, nije to suština, suština je nešto sasvim drugo.
Druga stvar koju ste rekli, gospodine Dinkiću, jedinstveni zaključak nacionalnih saveta je da nemamo poverenja u Ministarstvo za ljudska i manjinska prava.
Znate da je postojala jedna kampanja koja se zvala – za toleranciju. Taj gospodin ministar je ta sredstva upotrebio za predizbornu kampanju posle koje je, nažalost, izgubio u Sandžaku.
Prema tome, jedinstven stav ovih 10 nacionalnih saveta je da ova pozicija ide iz republičkog budžeta i mislim da je to obaveza ove države; mi smo imali nadu pored svega toga da na ovaj način, institucionalan, civilizovan, u skladu sa evropskim standardima, pokažemo da u ovoj zemlji ipak ima milion ljudi koji su pripadnici nacionalnih manjina.
Na ovaj način, odbijanjem ovog amandmana, ova vlada ignoriše političku volju milion svojih građana; da li su se oni osećali kao Bošnjaci, Bunjevci, Hrvati, Bugari, Rumuni, Vlasi, to je druga stvar.
Poštovano predsedištvo, poštovane kolege narodni poslanici, Bošnjačka demokratska stranka Sandžaka će glasati svakako za ovaj predlog zakona Demokratske stranke Srbije iz prostog razloga što smo mi i u predizbornoj kampanji našim građanima obećali da će nam prvi potez u ovom republičkom parlamentu biti ukidanje izbornog cenzusa za manjine.

U tom smislu je predlog DSS-a jedna ohrabrujuća politička poruka upućena svim građanima koji svoj identitet, pored građanskog, osećaju kao pripadnost određenoj nacionalnoj manjini. Želim da kažem da se formula koju smo mi primenili na prošlim izborima, da dve manjinske stranke iz Sandžaka sklope političko partnerstvo sa jednom jakom demokratskom opcijom, kakva je DS, pokazala blagotvornom i ona je blagotvorno delovala upravo u našem regionu, u kojem je za vreme Miloševićeve vladavine donekle poremećen tradicionalno dobar multietnički ambijent između nacionalnih zajednica koje žive u našem regionu.

Upravo je naše partnerstvo sa DS-om uputilo jedu direktnu političku poruku ne samo građanima našeg sandžačkog regiona, nego i građanima čitave zemlje, da zapravo treba da pravimo partnerske odnose između države, odnosno državotvornih stranaka i stranaka nacionalnih manjina.

Verujte, to smo mi videli u predizbornoj kampanji, mi smo naime držali naše skupove u svim gradovima u Sandžaku upravo pred multietničkim sastavom. Takva formula, u nedostatku adekvatnog izbornog zakona, veoma je blagotvorno delovala i u našem regionu, a kažem politička poruka je poslata i šire.

U tom smislu je DS, naš koalicioni partner, uputila direktnu političku poruku upravo o potrebi da se pravi partnerski odnos između velikih državotvornih stranaka i stranaka nacionalnih manjina i na taj način DS je uvela evropske principe iz tzv. manjinskog korpusa u ovaj parlament.

Naravno, žalosno je što je to učinila samo sa pripadnicima jedne nacionalne zajednice, ali je kao eksperiment, kao jedna formula zaista novi politički kvalitet na čitavoj političkoj sceni u našoj državi.

Predlog poslaničke grupe DSS je veoma ohrabrujuća politička deklaracija, koja je zapravo ostala samo na nivou političke deklaracije; ona traži razradu, da bude stabilna pravna norma i mi smo, razmišljajući o tom predlogu, imali na umu čitav set rešenja koja postoje u našem okruženju, od Rumunije, Mađarske, do Hrvatske i Crne Gore, koji na drugačiji, veoma eksplicitan i veoma stabilan način, reguliše ovu materiju.

Mi ćemo, i Bošnjačka demokratska stranka Sandžaka i druga stranka koja ovde predstavlja manjinsku nacionalnu zajednicu, pripremiti celovit zakonski projekat, koji će na jveoma adekvatan, eksplicitno evropski način, regulisati izborno zakonodavstvo. Ono je predmet mnogih konvencija, povelja, preporuka OEBSA, Saveta Evrope, Evropske unije i drugih međunarodnih institucija.

Naravno, ovde bih želeo da pozdravim i odredbe koje se tiču mogućnosti da ljudi u dijaspori glasaju, što je takođe jedan novi politički kvalitet. Bošnjaka ima tri puta više u inostranstvu nego u samom regionu, odnosno u Srbiji. Na taj način i to će dati novi politički kvalitet, ispraviti nepravdu koja je činjena putem izbornog zakonodavstva prema ljudima koji su vani, a koji ovu zemlju osećaju kao svoju.

Takođe, još jedan manjak, nedostatak koji postoji kod ova tri stava Predloga zakona o dopuni Zakona o izboru narodnih poslanika svakako je i ta stvar da tzv. prirodni prag, koji uvodimo kao načelo ovim predlogom zapravo, samo obezbeđuje Mađarima i Bošnjacima da mogu participirati na direktan način u ovom parlamentu. Ostale 22 nacionalne zajednici to pravo ovim predlogom zakona zaista ne mogu steći.

Velika je manjkavost svakako davati prevelike ingerencije RIK-u, koji će izdavati sertifikate onim izbornim listama koje se prijave, da li neka zastupa manjinske interese ili ne, i mislim da to treba precizirati jednom prostom odredbom koja takođe nije idealna, a to je da se to čini uvidom u statut i program određene stranke nacionalne manjine ili njihove koalicije. Na neki način, makar u izvesnoj meri, to će biti prepreka nekim drugim zloupotrebama.

Želeo bih da pozdravim i predlog, odnosno mogućnost da se uvede evropsko načelo da 30% žena participira u svim parlamentima, od lokalnih, regionalnih, pa do nacionalnih. To Bošnjačka demokratska stranka Sandžaka pozdravlja kao veoma važan pomak, važno približavanje evropskim standardima u ovoj oblasti.

Želim na kraju da kažem – mene ne zabrinjava što je gospođa Gordana Pop-Lazić uvredila pripadnike mog bošnjačkog naroda, mene brine što je to uradila sa mesta institucije koja se zove potpredsednik Narodne skupštine Republike Srbije.
Moraću gospođi Pop-Lazić da pročitam još jednom članu 49. Ustava Republike Srbije, koji kaže: «Građaninu se jamči sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti i kulture i sloboda upotrebe svog jezika i pisma. Građanin nije dužan da se izjašnjava o svojoj nacionalnoj pripadnosti». Prema tome, gospođa Pop-Lazić nema problema sa Bošnjacima, ona ima problema sa Ustavom.