Član 104. me obavezuje na ono što sam i uradio. Dakle, narodni poslanici dužni su da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine. Narodni poslanici dužni su da se jedni drugima obraćaju sa uvažavanjem. Nije dozvoljeno korišćenje uvredljivih izraza, kao ni iznošenje činjenica i ocena koje se odnose na privatni život drugih lica.
U skladu sa tim članom predsednik Skupštine je zamolio da se u izlaganju po Poslovniku ne obraća pažnja na činjenicu da je moglo da se shvati da su iznošeni podaci iz privatnog života, ko je sa kim i šta dogovarao nezavisno od ove sednice, a skrenuo sam pažnju na dostojanstvo, te da odgovorni poslanici, jer mislim da se dostojanstvo, to sam već jednom rekao gospođi Stojačić, ovde brani pismenošću.
Dakle, poslanici koji su se odgovorno pripremili za raspravu, ne moraju svi poslanici da se pripremaju za raspravu u pojedinostima, to je potpuno jasno, ako su pročitali amandmane, videli su da su neki amandmani, pa između ostalog amandman koji je ovde razmatran na član 20. jeste amandman koji je podnela jedna poslanička grupa, odnosno tri poslanika, i da taj amandman nije prihvaćen, i da nije sporno da se zbog toga što neko nije obavešten, pa je iznosio podatak druge vrste, da se o tome raspravlja, jer bi to doprinosilo nedostojanstvu Skupštine. Dakle, branio sam dostojanstvo Skupštine.
Gospodin Baralić je tražio reč po Poslovniku. Odustali ste gospođice Kostić? Hvala. Potom replika, gospodin Aligrudić.
Oprostite, zadovoljni ste odgovorom? Ne. Skupština će se izjasniti u danu za glasanje.
Izvolite, gospodine Baraliću.