Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milosav Miličković

Govori

Onda se opet javljam po Poslovniku. Da li mogu da nastavim?
Dakle, "posao dobija "Želvoz", koji je u tom momentu dugovao državi preko 400 miliona dinara na ime poreskih obaveza. Ali, život ide dalje. Tender za rekonstrukciju famoznih 1.000 vagona nikad nije objavljen, mada je ogroman posao bio u pitanju.
Počinje prava mala drama, jer "Želvoz" ne može sam da obavi poklonjen posao. Pod još nerazjašnjenim okolnostima dolaze pravi izvođači radova, kao nosioci poslova pojavljuje se generalni direktor Milanko Šarančić, njegov zamenik Predrag Vukadinović, bivši julovac, sa sedam krivičnih prijava na nejakim plećima, Svetozar Manojlović, direktor Sektora za nabavku, koga je direktno ministar iz Čačka doveo."
Sudeći po izvoru koji sada čitam,"jedini mu je motiv bio da uzme stan od ŽTP-a ne manji od 100 kvadrata. U momentu davanja tako velikog posla ŽTP Beograd duguje "Želvoz"-u iz Smedereva preko 100 miliona dinara.
Mnogi su se pitali zašto ŽTP Beograd ne izmiruje dug kroz osam hiljada tona starog gvožđa, kada se zna da je cena ove robe na tržištu u Srbiji i van Srbije više nego povoljna.
Konstrukcija plaćanja ovog posla dalje ide preko "Šinvoza" iz Zrenjanina, gde je glavni filozof finansijske operacije Novica Davidović, isti čovek koji je u svojoj bivšoj firmi "Bratstvo" oštetio ŽTP Beograd za nekoliko miliona evra prilikom rekonstrukcije 200 vagona.
U tadašnjoj ekipi su bili Branko Skendžić, bivši direktor Sektora za nabavku, i Slobodan Rosić, bivši generalni direktor u Vladi Zorana Živkovića.
Iz kog razloga nije raspisan tender za rekonstrukciju 1.000 vagona, tog velikog kapitalnog posla Velimira Ilića.
Zašto nije, ako je već odabrana ćerka firma kao nosilac posla, izvršeno direktno plaćanje pomenutog duga starim gvožđem u količini od osam hiljada tona? Da li se zna o kojoj vrsti gvožđa reč i zašto nije bili licitacije za tako veliku količinu i vrednost, ako se radi o 10 miliona evra, već je sve urađeno prostom pogodbom.
Kako to da "Šinvoz" iz Zrenjanina, kome je ŽTP dugovao oko 80 miliona dinara, daje beskamatni avans za prevoz u iznosu od dva miliona evra, pri čemu je limitirana cena prevoza za ko zna koliko dugi period. Ova i druga pitanja nikada u javnosti nisu razjašnjena". Javiću se ponovo.
Dame i gospodo narodni poslanici, jutros kada smo dolazili na sednicu Skupštine mogli smo da vidimo ispred ulaza u Narodnu skupštinu, a javljam se po Poslovniku, član 225. i 226, predsedniče parlamenta, videli smo majku sa detetom od šest meseci, inače samohrana majka sa četvoro dece, od koje najmlađe ima šest meseci i u naručju je te osobe. Nalazi se ispred Skupštine, a lokalne vlasti na Voždovcu su je brutalno izbacile iz stana prekjuče i ona zaista nema rešenje. Suprug joj je umro. Ona nema drugo rešenje osim da se smesti gde se i smestila, u nekom apartmanu hotela "Srbija" koji dnevno košta 9000 dinara.
Obzirom da ste vi, predsedniče parlamenta, iz DS, da je ministar odbrane iz vaše stranke, koji je naložio ovo iseljenje, a radi se o osobi koja je zaposlena na Vojnomedicinskoj akademiji i uselila se bespravno u napušteni stan koji deset godina nije korišćen, bez prozora, bez svetla, bez ičega, gde su se slepi miševi i pacovi kretala. Ona i njen pokojni suprug su taj stan adaptirali, smestili se, zbrinuli četvoro dece. I evo, danas obaveštavam javnost da su od prekjuče ta osoba i ta deca sada na ulici.
Zahtevam od predsednika parlamenta da preduzme mere, da prizove pameti pametnog ministra Šutanovca, da predsednika opštine koji je, takođe, iz DS prizove pameti i da se ne bavi hajdučijom, jer je komunalna inspekcija, bez ikakvog rešenja, bez ikakvog prethodnog obaveštenja, praktično brutalno iselila ovu porodicu iz stana u kojem je dugo živela. Dakle, predsedniče, ovo ne trpi odlaganje i zahtevam hitnu reakciju. Hvala.
Radi se o Divni Lukić, a stan je na Banjici, Bulevar oslobođenja 68, stan 35. Inače, stan je nepunih 30 kvadrata, da ne misli neko, dakle, to je jedna napuštena prostorija.
Dame i gospodo, isprovociran govorom svoje prethodnice, javljam se po Poslovniku i članu 225. i 226, i tražim sledeće objašnjenje i obaveštenje.
Da li su Mlađan Dinkić i guverner Jelašić zadužili državu Srbiju za milijardu i 650 miliona evra tokom 2006. godine?
Da li su taj novac pretvorili u dinare po kursu od 85 dinara za jedan evro, a zatim ga plasirali u blagajničke zapise Narodne banke Srbije, koji su tada donosili kamatu od 22-24%?
Da li je taj novac, koji je Narodna banka Srbije dobila od blagajničkih zapisa, Jelašić koristio da bi oborio kurs evra, a da li je za to i korišćen novac od privatizacije?
U trenutku kada su oni naplatili novac i kamatu od blagajničkih zapisa, jedan evro je koštao 79,01 dinar i na ovaj način su strane banke u Srbiji, za kratko vreme, ostvarile zaradu od 305 miliona dolara.
Iz ovoga se može zaključiti da je Jelašić jedan običan lobista stranih banaka koje, zahvaljujući njemu i visokim kamatama na blagajničke zapise, pljačkaju poreske obveznike. Ova pljačka, poštovani građani, mnogo je veća od suma koje se pominju u kiparskoj aferi. Obzirom da nema ko da mi da ovo objašnjenje, molim vas da ovo moje pitanje tretirate kao poslaničko pitanje. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, u vezi amandmana koji je podneo kolega Sekulić, želim par reči da kažem, a u svom uvodu govorim sledeće.
Osnovna ideja i ovog zakona iz 2003. godine, a naročito predloženih izmena Zakona, jeste snažna težnja da se nepravedno skine odgovornost sa nadležnih državnih organa, koji su plaćeni da često sredstvima prinude održavaju red i poštovanje zakona. Ti organi su ovlašćeni da, prema potrebi i trenutnim događanjima, koriste sva sredstva prinude.
Ovim predloženim izmenama se pretežno deo odgovornosti prenosi na sportske organizacije, odnosno klubove, čije obezbeđenje, redari, nemaju nikakvih ovlašćenja, čak im nije dozvoljena ni upotreba palica.
Pre petnaestak godina su u Beogradu bile organizovane zaista masovno posećene fudbalske utakmice, već smo čuli primer Crvena Zvezda-Bajern itd. i sa više od 100 hiljada prisutnih gledalaca, bez značajnih incidenata. Do često ozbiljnih incidenata je dolazilo prilikom lokalnih derbija Crvena Zvezda – Partizan, ali su tada kvalifikovane policijske snage uspešno rešavale sve relativno malom upotrebom sile, prinude. Treba koristiti iskustva iz tog vremena. Nije baš sve tada bilo tako loše i nije baš sve odlično posle terorističko-mafijaškog puča izvršenog 2000. godine.
Veoma je čudno predviđeno sankcionisanje prekršilaca. Za nanošenje lakših i težih telesnih povreda već su predviđene sankcije u postojećem Krivičnom zakonu i zašto uvoditi diskriminaciju paralelnim zakonom. Blaže oblike prekršaja treba odraditi postojećim propisima po prekršajima, kao što su moje kolege pre toga govorile.
Na svim televizijskim prenosima utakmica odigranih u inostranstvu se vidi da se toleriše razumno korišćenje pirotehničkih sredstava, naročito se poštuje teren, odnosno borilište. Zbog toga je nelogično da se sankcioniše čak i posedovanje pirotehničkih sredstava, pa se sankcioniše i razumno korišćenje pirotehnike. Treba oštro sankcionisati samo bezobzirno korišćenje pirotehničkih sredstava, koje može da dovede do prekida utakmica ili do povređivanja prisutnih gledalaca, odnosno igrača.
U predloženim izmenama Zakona se očigledno, ponovo na mala vrata, uvodi sankcionisanje verbalnog delikta, a ta praksa je odavno ukinuta u celom civilizovanom svetu.
Ukratko rečeno, po postojećem, osnovnom Zakonu i još više predloženim izmenama Zakona je, očigledno, osnovna želja da se plaćena profesionalna služba policije oslobodi od odgovornosti i da se pretežni deo odgovornosti prebaci na sportske organizacije, odnosno klubove koji, po postojećim propisima, ne mogu imati ni najobičnije odgovarajuće obezbeđenje koje bi imalo neophodno ovlašćenje i sredstva. Možda je to deo događanja pred predstojeću seriju izbora na svim nivoima, da se izbegne intervencija policije, jer se, prema pozorišnim komadima besmrtnog Nušića, tada uvek viče – dole vlada. Hvala. (Aplauz.)
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj amandman koji je obrazložio poslanik Dragan Todorović dao mi je pravu priliku i šansu da kažem gospodinu Todoroviću sledeću stvar. Godine 2003. u protivustavnoj akciji ''Sablja'' je uhapšeno skoro 12.000 ljudi, od toga samo 40 opravdano, ili je bilo nekih elemenata, nekih ni toliko. Procesuirano, koliko - možda desetak ljudi. Svi oni nisu izbrisani, mislim da se zove informaciono-tehnički terminal, i zbog toga ne mogu da dobiju osnovna lična dokumenta, da ne pričam ostala prava, pa vas molim da nadležne službe u MUP-u isprave ovu grešku i nepravdu prema građanima.
Dame i gospodo narodni poslanici, javljam se u skladu sa Poslovnikom, u skladu sa članom 226. Tražim objašnjenje i obaveštenje od nadležnih ministarstava, pitanje ću na kraju postaviti.       
Nezadovoljstvo zbog toga što im nije omogućeno da rade juče su iskazali radnici "Rekorda" iz Rakovice, odakle dolazim. Nakon privatizacije koja je izvršena, odnosno počela 2003. godine, a završena 2005. godine, uz učešće Vlade Zorana Živkovića, pod patronatom gospodina Vlahovića, i završena u Vladi gospodina Koštunice, pod patronatom ministra Bubala.
Radi se o sledećem: pre privatizacije, iz dokumentacije koju su mi dostavili radnici zaposleni u fabrici "Rekord" Rakovica vidi se da su dopisom Agenciju za privatizaciju blagovremeno, 3. marta 2005. godine, obavestili da se radi o poslu, kako su oni rekli, da je to ''lov u mutnom'' i obavestili ministra finansija, ministra za privredu i privatizaciju i predsednika Srbije, Borisa Tadića.
Nakon toga ipak je izvršena privatizacija, nakon čega su bili nezadovoljni radnici i otpušteni, njih preko 200, kao i penzioneri kojima je uskraćena naknada u skladu sa zakonom u okviru akcija. Ministarstvo finansija nakon njihovog dopisa, Poreska uprava, Regionalni centar Rakovica, čiji zapisnik ja imam, izvršila je kontrolu, i to gospođa ili gospođica Pribić Mirjana. Trajala je kontrola skoro tri meseca. Neću čitati sve nalaze, ali dve stvari hoću da pročitam.
"Uvidom u navedena dokumenta utvrđeno je da je preduzeće "Rekord" u periodu prodaje imalo vrednost kapitala po knjigovodstvu 2.544.902.000 dinara, a da je prodato za iznos 419.540.160 dinara", dakle, trostruko manja prodaja od vrednosti i dalje to konstatuje nadležni službenik Ministarstva finansija, kao i da postoji sukob interesa pošto kao kupac učestvuje direktor prodavca preko supruge. Daljom kontrolom izvršen je uvid u ugovor o zajedničkoj proizvodnji, sklopljen između preduzeća "Vizahem" d.o.o, FGP "Rekord holding", DP "Rekord pneumatik", "Rekord cevi i tehnička roba". Ugovor je sklopljen 12. marta 2003. godine, odmah dva dana posle prodaje. Predmet ugovora je zajednička proizvodnja proizvoda itd.
Ovo citiram.
Kaže se da prema ugovoru "Vizahem" obezbeđuje repromaterijal i finansira proizvodnju tako što ne obezbeđuje poreze i doprinose na lična primanja radnika, suprotno odredbama Zakona o radu.
Dakle, ovo konstatuje nadležni službenik Ministarstva finansija. Nakon toga ide krivična prijava. U krivičnoj prijavi, nažalost, ne mogu da pročitam šta piše. Još uvek nisu u mogućnosti da odgovore. Postavljam pitanje, pošto se radi o nekoliko nadležnih ministarstava, to je Ministarstvo ekonomije, pravde i unutrašnjih poslova, da se celokupni postupak istraži zbog toga što od egzistencije i rada ove fabrike zavisi preko 20.000 stanovnika Rakovice.
Dame i gospodo narodni poslanici, kada se jedan ozbiljan privredni subjekt priprema za važne pregovore sa drugim privrednim subjektom obavezno se priprema preliminarna cost benefit cena, korisna analiza, jer je uopšte poznato da se veoma retko može imati koristi, bez ikakve cene. Uostalom, besplatni sir je samo u mišolovci.

Ako se radi o državnim poslovima neophodno je obaviti niz ozbiljnih cost benefit analiza, jer su tada pored čisto ekonomskih elemenata veoma značajni politički elementi. U ovom izlaganju pokušava se da se obavi ozbiljna završna cost benefit analiza predloženog Sporazuma CEFTA uoči ratifikacije, jer nije bilo prilike da se na početku pregovora obavi bar kratka preliminarna analiza.

U ovoj analizi Sporazuma CEFTA je veoma značajno otkriti osnovni razlog za Sporazum CEFTA. Nije mogućno oteti se utisku da je osnovni razlog evidentna tendencija da se restaurira privredna situacija u prethodnoj SFRJ, koja se burno raspala pod ogromnim pritiskom NATO. Setimo se da su u prethodnoj SFRJ tri republike: Crna Gora, Makedonija i Bosna i Hercegovina, kao i Autonomna pokrajina Kosmet, dobijale ogromne dotacije iz tada postojećeg Saveznog budžeta. Kosmet je pored toga dobijao velike dotacije iz budžeta Socijalističke Republike Srbije. Glavni donatori, gubitnici, tada su bile Socijalistička Republika Srbija i Socijalistička Republika Slovenija. Dok je Socijalistička Republika Hrvatska zbog dotacija svojim nerazvijenim krajevima manje neto doprinosila.

Sada u CEFTA nema Slovenije, a pridodate su nerazvijene Moldavija i Albanija. Znači, ekonomskom prinudom bi Srbija vukla na leđima ostale, dok bi Hrvatska po običaju, vešto statirala.

Osnovni motiv za ostale, naročito za Hrvatsku, za ulazak u CEFTU je de facto ulazak na mala vrata, preko Srbije, na ogromno veoma zahvalno tržište Ruske federacije. Poznato je da Srbija ima veoma povlašćeni carinski režim za izvoz svoje robe u Rusku federaciju. Za ostale, naročito za Hrvatsku to bi bilo veoma privlačno, da svoje robe uz eventualno manju doradu u Srbiji, kao robe proizvedene u Srbiji, koristeći privilegovani carinski tretman Srbije, izvozi u Rusku federaciju.

Tu bi se čak, verovatno, pojavile robe i iz trećih zemalja uvezene u CEFTA područje, po niskim damping cenama, malo dorađene, često samo koristeći falsifikovanu papirologiju u Srbiji, koje bi bile posle privilegovane, plasirane u Ruskoj federaciji, donoseći vrhuškama i tajkunima CEFTA ogromne profite.

Uostalom, i bez CEFTE je bilo takvih pokušaja, pa se u carinskim magacinima Ruske federacije nalaze blokirane velike količine robe sumnjivog porekla za koje se pretpostavlja da su samo proletele kroz Srbiju i istraga je u toku. Takve malverzacije omogućava i sam Sporazum CEFTA. Pogledajte samo Aneks 4, glava 2) član 2b, kao i Aneks 4, glava 2) član 3. gde se kaže da je Sporazum CEFTA priprema Balkana za ulazak u Evropu, tj. u Evropsku uniju. Tada se zaboravlja čuvena rečenica generala De Gola o Evropi od Atlantika do Urala.

Znači, da je dobar deo Ruske federacije u Evropi. Ruska federacija zbog ogromnih prirodnih resursa ekonomski daleko bolje stoji od već sada ekonomski posrnule Evropske unije, ozbiljno poljuljane padom plasmana njenih roba, velikim povećanjem nezaposlenosti od preko 40 miliona, ogromnim štrajkovima i drastičnim padom socijalnih davanja.

Iz ove kratke analize se jasno vidi da za Srbiju benefit od ulaska u CEFTA praktično ne postoji, dok je cost enormno visoka – vući na svojim prilično nejakim leđima nerazvijene. Ozbiljni interes Srbije je samo da bez obzira na cost snažno pomogne bratsku Republiku Srpsku, a svakako ne i ostatak Bosne, odnosno Federaciju. Međutim, to je mogućno i bez CEFTA i to se već radi, koristeći legalne, specijalne veze Srbija – Republika Srpska.

Što se tiče Kosmeta, dokle je tamo UNMIK i kompanija, treba snažno pomagati jadne i obeshrabrene Srbe na Kosovu, nikako ostale.

Do ličnog zaključka ste došli i ovakvom analizom ulaska Srbije u Evropsku uniju. Tu je benefit nešto veća. Pristup je nekim evropskim fondovima od par stotina miliona evra, što i nije baš neka suma u poređenju sa recimo NIP-om, koga smo usvojili za vreme usvajanja budžeta. Međutim cost je enormno velika, razarajuća.

Kontigentiranje poljoprivredne proizvodnje u skladu sa potrebama Evropske unije, ne i Srbije, i nesmetan prodor industrijskih giganata iz Evropske unije, što bi samlelo i onaj živi deo industrije u Srbiji koji se nekako održava u životu, tako i osnovni mamac za ulazak Srbije u CEFTU, dobijanja ulaznice za, tamo, nekad ulazak Srbije u Evropsku uniju – postaje bezvredan. Zbog vremenskog ograničenja moram da prekinem svoj govor. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, svaki predlog zakona može da se svrsta u jednu od dve osnovne grupe. U prvu grupu spadaju predlozi zakona kod kojih je osnovna ideja prihvatljiva, ali neki članovi nisu prihvatljivi i onda ih amandmanima popravljamo. U drugu grupu spadaju predlozi zakona kod kojih čak ni osnovna ideja nije prihvatljiva. Ovaj predlog zakona o ovoj konvenciji spada u drugu grupu. A zašto?
Predlog zakona, koji se razmatra, totalno je neprihvatljiv i nije predviđena popravka amandmanima. Prvi i osnovni nedostatak ovog predloga zakona je neprihvatljiva koncepcija – da važi nacionalno zakonodavstvo, ako ono nije u suprotnosti sa ovom konvencijom. Dakle, naše zakonodavstvo ne važi ako je u suprotnosti sa ovom konvencijom.
Skoro da bi normalan čovek i pomislio da je u pitanju štamparska greška. U svim suverenim državama koje cene svoje dostojanstvo, upravo je suprotno. Bilo koji član bilo koje konvencije može da se primeni samo ako nije u suprotnosti sa nacionalnim zakonodavstvom.
Suverenitet države čine: teritorija, stanovništvo i vlast. Nijedna država ne može da ima prerogative vlasti na teritoriji druge suverene države, sem ako nije okupirana. Samo okupaciona sila, okupator ima vlast na teritoriji okupirane države. Poznato je da su, zbog pokušaja uspostavljanja nadnacionalne vlasti Evropske unije, propali referendumi za prihvatanje Ustava Evropske unije. Znači, ono što nije dobro za države Evropske unije, odlično je, zar ne, za neke države na Balkanu, ali ne za ustašku genocidnu tvorevinu Hrvatsku, a ni za deželu carskih čauša Sloveniju.
Osnovno je pravo svake suverene države da na njenoj teritoriji mogu legalno da postoje samo oružane snage te države. Svi ostali naoružani ljudi koji pokušaju da vrše prerogative vlasti na delu njene teritorije su odmetnici, po novom žargonu teroristi. Tada je osnovni zadatak svake suverene države da po svaku cenu i svim sredstvima, bez odlaganja, uništi te teroriste.
Razmatrani Predlog zakona u članu 13. dozvoljava da naoružani pripadnici oružanih snaga jedne države mogu da, bez dozvole, čak i bez ikakvog obaveštenja, upadnu na teritoriju druge suverene države i da gone i hapse lica koja oni žele. Pošto u tom članu Predloga zakona nema nikakvih zabrana, to znači da se mogu goniti i hapsiti i "interesantna lica" koja su državljani te države i žive trajno na teritoriji te druge, kvazisuverene države. Takva akcija bi se pre mogla nazvati kidnapovanje, nedostaje samo još podatak o sumi novca koja bi bila potrebna za takav besramni akt međunarodnog banditizma.
Neki članovi ovog predloga zakona sadrže de facto elemente poznatih propisa u međunarodnoj saradnji u okviru Interpola, ali po propisima Interpola, uvek dejstvuju samo oružane snage, obično policija, te suverene države na čijoj se teritoriji obavlja privođenje po zahtevu Interpola.
Što je još važnije, samo sud te suverene države odlučuje o statusu, eventualnoj ekstradiciji privedenog lica, odnosno odlučuje da li za privedeno lice postoji dovoljno opravdana sumnja da bi se obavila ekstradicija. Što je možda najvažnije, ako je suvereno lice državljanin države u koju je privedeno, ekstradicija drugoj državi nije dozvoljena, već se suđenje mora obaviti u domicilnoj državi, po zakonima te države. Država inicijator poternica Interpola može samo da dostavi inkriminisane podatke za to suđenje.
Zaista, začuđuje da se u članu 13. Predloga ovog zakona kaže da organi jedne države mogu da obave hapšenja svih lica na teritoriji druge suverene države bez ikakvih ograničenja, znači, čak i državljane države na kojoj je teritoriji hapšenje obavljeno.
U članu 14. Predloga zakona se de facto ovlašćuju države da šalju agente, obaveštajce na teritoriju druge suverene države da obavljaju ''prismotru'', kako je to navedeno u ovom članu, što je takođe nedopustivo.
Čak i u Federaciji SAD, samo zajednička policija, tj. federalci mogu da deluju na teritoriji svake od država SAD i to samo uz dozvolu, najčešće po pozivu lokalne policije te države SAD. Eventualni ulazak naoružane policije jedne države SAD na teritoriju druge države je nezamisliv.
Apsolutno je neprihvatljiv član 24. tačka (3) Nema te suverene države koja bi dozvolila da na njenoj teritoriji uniformisana lica druge države nose uniforme, oružje i sve ostalo, da li možda i tenkove ...
(Predsednik: Vreme.)
Samo sekund, da kažem još par rečenica.
To se naziva pravo okupacionih snaga. Poznato je da i vojni atašei ne smeju nositi oružje, možda samo simbolično sablje, a mogu da nose uniforme. To važi i za službene posete predstavnike oružanih snaga.
Zbog toga odredbe iz člana 24. Predloga ovog zakona prevazilaze čak i sramni Sporazum, istina, nikada ratifikovan, koji je izdajnik i dugogodišnji funkcioner UDBE Vuk Drašković potpisao sa zločinačkom agresijom NATO, o dolasku NATO trupa u Srbiju.
Samo da podsetim, pred Okružnim sudom u Beogradu, održano je suđenje NATO zločincima – Klintonu, Olbrajtovoj i Solani. Svi su tada osuđeni na maksimalnu kaznu, na 20 godina strogog zatvora.
Zatim se desio teroristički puč oktobra 2000. i farsa je počela, Vrhovni sud je, po nalogu, zbog sitnih proceduralnih grešaka naredio Okružnom sudu da ponovi suđenje i tada nastupa očigledno, po nalogu Zorana Đinđića, Rade Terzić u ulozi javnog tužioca.
On jednostavno povlači optužnicu i optužnice nema, suđenja nema.
Javiću se po Poslovniku, kada mi ne dozvoljavate.
Dame i gospodo narodni poslanici, zbog javnosti želim samo da, koristeći ovaj amandman, podsetim da je samo 63,6 milijardi dinara iz budžeta, odnosno negde oko 11%, odvojeno za Ministarstvo odbrane; da je za Inspektorat odbrane od 10 miliona sedam izdvojeno za putovanje, za Vojnu službu bezbednosti od 16 miliona čak 9,1 milion su troškovi putovanja, a za Vojno-obaveštajnu službu od 65,5 miliona sedam miliona su troškovi putovanja.
Uz to želim da vas podsetim da su velike zloupotrebe u Ministarstvu odbrane. Ja sam o jednoj takvoj postavio poslaničko pitanje, a odnosi se na remont aviona u Rusiji od 30 miliona evra.
Da podsetim, iz Ministarstva odbrane upućen je zahtev Ministarstvu finansija da se odobre dodatna sredstva od 5,4 miliona evra za navodno plaćanje PDV-a, što po zakonu nije normalno.
Ujedno želim da podsetim da je u pripremi nova velika pljačka u Vojsci Srbije.
Naime, ministar poljoprivrede je aminovao privatnicima, nekima iz DS-a i Đorđeviću iz JUL-a, da od vojske besplatno i džabe uzmu avione za protivgradnu zaštitu, a zna se da su tu ogromne zarade. Sledeća stvar ...
(Predsedavajući: Vreme.)
Samo još sekund. Jedan ministar odbrane koji je ranije bio savetnik i dobro plaćen u SDPR-u postavlja sada na mesta svoje kolege sa kojima je već ugovorio neke poslove iz Nacionalnog investicionog plana, a bez tendera. Stoga vas molim da ove zloupotrebe sprečimo i da amandman koji je gospodin Delić predložio usvojimo.
Dame i gospodo narodni poslanici, prema novom Predlogu budžeta Republike Srbije, a po izjavama resornog ministra Cvetkovića i guvernera Narodne banke Jelašića budžet Republike Srbije za 2007. godinu je deficitaran i taj budžet u deficitu iznosi oko 50 milijardi dinara. Po njihovim izjavama to je nužno zlo kao posledica trenutnog ekonomskog i finansijskog stanja u Srbiji danas. Po definiciji budžetski rashodi su neophodni da bi se finansirale neophodne potrebe građana.
Pored socijalnih davanja koja treba bar delimično da održe kakav-takav životni standard siromašnih slojeva i davanja za organe sile, vojske, policije, sudstva, koji treba da održe red u državi i brane državu i pored neophodnih u ovom predlogu zakona o budžetu prevelikih finansijskih sredstava za državnu administraciju i ostala finansijska sredstva iz budžeta troše se za potrebe svih građana. To su finansijska sredstva za zdravstvo, obrazovanje i slično, za one grane koje ne mogu direktno da vrate uložena sredstava.
To su grane koje indirektno vraćaju čak i više od uloženih finansijskih sredstava kroz povećanja produktivnosti cele zajednice kao doprinos zdravih i kvalifikovanih građana.
U normalnim državama investicije u one grane koje "zarađuju" se po pravilu ne finansiraju iz budžeta. Takve investicije finansiraju se iz kredita, ređe kroz koncesije, pa se otplate kredita finansiraju iz fiksnih troškova realizovanih projekata tokom eksploatacionog perioda koji je često i nekoliko desetina godina. Ako se, pak, takve investicije finansiraju iz budžeta onda se neopravdano uložena finansijska sredstva stavljaju na grbaču sadašnjih generacija građana, a realizovani projekti su zaista bez ozbiljnih fiksnih troškova.
Kako se u veoma bliskoj budćnosti planira sveopšta privatizacija postoji realna opasnost da se na osnovu iskustva iz dosadašnjih privatizacionih afera sprema nova lopovska privatizacija i takvih objekata. Primera iz bliske prošlosti zaista ima mnogo, šećerana za tri evra, a nakon toga prodata za milione evra, cementare prodate za manje od 30% vrednosti i naročito "Sartid".
''Sartid'' je prodat za 23 miliona dolara, a izgradnja ''Sartida'' Srbiju košta i Srbiji sada skoro duguje dve milijarde dolara. Često se kaže da afera ''Sartid'' je donela Srbiji sada najveće bruto izvoznike Srbije. Situacija je mnogo manje lepa ako se analizira nego devizni bilans ''Sartida'', jer ''Sartid'' uvozi gvozdenu rudu i koks a to je velika uvozna stavka, pa je neto spoljnotrgovinskih bilansa ''Sartida'' skroman.
Jedan očigledan primer pripreme za lopovsku privatizacije je razdeo 17, odnosno koje priprema Ministarstvo rudarstva i energetike. To su stavke 483 i 489. Najveći deo tih stavki su investicije u razvoju gasovodne mreže u Srbiji. Normalno bi bilo očekivati da se te stavke finansiraju iz dugoročnog kredita, pa bi rate otplate kredita teretile potrošače gasa kao fiksni troškovi tj. deo cene. Na primer, planirano je dugo najavljivanje spremište gasa Banatski dvor, a izgradnja tog objekta bi omogućila znatno jeftiniju uvoznu cenu gasa na godišnjem nivou. Zato bi bilo razumno da tu investiciju Vlada tretira kao dugoročni fiksni trošak, a opet bi cena gasa mogla biti znatno niža.
U slučaju očekivane lopovske privatizacije sistema za uvoz i distribuciju gasa privilegovani kupac bio bi počašćen odsustvom fiksinih troškova, a to bi neopravdano opteretilo sadašnju generaciju građana, a neko bi se debelo ovajdio. S obzirom na to da je već prošlo četiri minuta, ja ću zbog svojih kolega kojih ima još dvadesetak prijavljenih, odnosno pet-šest prijavljenih, molim vas da mi zaustavite ovo vreme, o preostaloj diskusiji govoriti u pojedinostima, odnosno po amandmanima, ali sada koristim priliku kada sam izašao da postavim dva pitanja, koja ne ulaze u ovo vreme.
Prvo pitanje za ministra finansija – da li vojska Srbije plaća PDV na remont aviona u Rusiji iz MIP-a u vrednosti od 30 miliona evra? Koliko je meni poznato po Zakonu o PDV-u takva obaveza nije predviđena Zakonom.
Kako je onda moguće da Ministarstvo odbrane uputi zahtev ministru finansija da se iz MIP-a odobre dodatna sredstva od oko 5,4 miliona evra, navodno za plaćanje PDV-a? Kakva je to pljačka? To je jedno.
Drugo, čujete da je iz Francuske došao zvanični poziv gospodinu Đeliću, koji je u Francuskoj vojsci odslužio puni vojni rok, a naravno nije mu padalo na pamet da je pre svega dužan da služi vojni rok u Srbiji, odnosno bivšoj SFRJ, gospodina Đelića zovu na vojnu vežbu u trajanju od više meseci.
Postavljam ozbiljno pitanje premijeru – kako će Srbija izdržati bez njegove pomoći tako dugo?