Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Radovan Tvrdišić

Radovan Tvrdišić

Srpska napredna stranka

Govori

Ministar Vulin ima reč.
Zahvaljujem.
Reč ima koleginica Nevenka Kostadinova.
Zahvaljujem.

Sledeći je narodni poslanik Veroljub Arsić.

Izvolite.
Zahvaljujem.

Sledeća je koleginica Ana Karadžić.

Izvolite.
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik prof. dr Vladimir Marinković.
Izvolite.
Zahvaljujem.
Sledeći na listi je gospodin Janko Langura. Izvolite.
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik Snežana Paunović, po Poslovniku.
Izvolite.
Zahvaljujem.
Da li želite da se Narodna skupština izjasni?
Hvala.
Reč ima narodni poslanik prof. dr Marko Atlagić.
Izvolite.
Zahvaljujem.
Sledeći narodni poslanik je Miloš Terzić.
Izvolite.
Uvažena predsedavajuća, poštovane kolege narodni poslanici.

Ako je ikada iko u Srbiji sumnjao da li je kultura značajna, posle zadnjih nekoliko nedelja je moglo da se utvrdi da je ona veoma značajna.

Dakle, ona ima tu sposobnost da dotakne tu najdublju crtu, najdublju srž naše duže. Ovo što se dešava, posebno posle prikazivanja filma „Dara iz Jasenovca“ i posle otkrivanja spomenika Stefanu Nemanji, pokazuje da je kultura veoma bitna u Srbiji.

Zašto je odjednom postala toliko bitna? Zato što se u ova dva primera pokazalo da država Srbija, konačno ide putem povratka kulturi pamćenja, konačno prepoznavanju suštinskih, temeljnih tački svog identiteta i zato je film „Dara iz Jasenovca“ proizvela takvu reakciju, zato je izazvala toliko negativnih i pozitivnih, svakih drugih reakcija. Zašto? Zato što je pokazala da posle 80 godina srpski narod koji nije jedini koji je stradao, ali jeste jedini koji nije progovorio o svom stradanju. I posle 80 godina konačno je u formi filmskog izraza napravljen film o stradanju srpskog naroda.

To je jedna vrsta neverovatnog presedana da pripadamo narodu koji nije imao snage ili mogućnosti da na svom jeziku, da na srpskom jeziku progovori o svom sopstvenom stradanju.

Zbog toga je taj film izazvao tolike reakcije, jer pokazuje jednu vrstu odluke, jednu vrstu sposobnosti da se krene u pravcu povratka kulture pamćenja.

Na isti način je bila reakcija oko otkrivanja spomenika Stefanu Nemanji. Sve priče o estetici, sve priče o arhitekturi, sve priče o ne znam kakvim nijansama koje nam se ne sviđaju suštinski su pokrivka za najveći problem koji ovaj spomenik izneo, a to je problem za neke što se srpski narod i srpska država okreće kulturi pamćenja.

Ovde treba dobro razdvojiti kulturu pamćenja od kulture sećanja, jer sećanje je obično vezano za jednu generaciju. Kultura pamćenja na kojoj je jevrejska država izgradila identitet i na kojoj je postala ono što je danas, je jedna vrsta sinhronizovanog sintetičnog odnosa prema slikama, prema filmovima, prema određenim ritualima koji izjašnjavaju i objašnjavaju tu vrstu odnosa neke države.

Dakle, kultura pamćenja je ključna, pa i u ovom današnjem zakonu o kome pričamo i zbog toga je posle prikazivanja tog filma i posle otvaranja spomenika Stefanu Nemanji logično bilo da se ta kultura preliva i posle inicijative predsednika Srbije upućenog ka Vladi, da se udžbenici pod kontrolom države iz predmeta istorije, geografije i srpskog jezika, konačno, puste našoj deci, odnosno da konačno imamo pravo i mogućnost da imamo svoju vizuru naše istorije, našeg jezika i onoga što smatramo ključnim stvarima vezanim i za geografiju.

Dakle, i tu se nastavlja kultura pamćenja. Dolazimo do današnjeg Predloga zakona, odnosno zajma koji upravo tom logikom, idući tom pričom o kulturi pamćenja koja se naravno pominje i u strategiji, koju uskoro očekujemo, koji idući tom logikom dolazi do onoga što je veoma bitno, a to je infrastruktura za čuvanje tog pamćenja.

I u ovom Predlogu je vrlo bitno i meni veoma drago što se, osim pomoći za infrastrukturne objekte, u ovom trenutku su od vitalnog značaja za čuvanje tog pamćenja, govori se i o digitalizaciji, čime pokazujemo kao država da smo svesni i spremni da prepoznamo trenutak u kome živimo, da prepoznajemo svet koji se menja, da prepoznajemo ključne trendove u tom svetu koji se menja, da razumemo da je digitalizacija proces koji mi ne možemo preskočiti i da ako je već digitalizacija neminovnost onda je treba staviti u svoje ruke.

Na taj način kroz prihvatanje procesa digitalizacije, kroz prihvatanje svega onoga što možda i nismo u dovoljnoj meri upućeni, a tiče se rada na nivou eUprave sa kojim konkretno i ja nisam bio do kraja upućen dok nismo kroz pododbor vezan za digitalizaciju koji smo pre neki dan održali nisam shvatio u kom stepenu je jedna vrsta državnog suvereniteta na prostoru digitalizacije izvršena i kroz formiranje tog Data centra u Kragujevcu koji na taj način stavlja jednu vrstu povećanog državnog suvereniteta iz oblasti digitalizacije.

Dakle, stalno vrtimo, mislim da je to ključna tačka o kojoj stalno treba da ponavljamo, kultura pamćenja, a ne možemo govoriti o kulturi pamćenja ako ne pomenemo srpski jezik.

Srpski jezik je najveća žrtva tržišnog koncepta vrednosti, robovanja trendovima, mnogo puta i političkih logika, sitnog ćara trenutnih. Srpski jezik je nažalost, što radom nekih koji su imali cilj da ga unište, a što našim ne delovanjem bio velika žrtva tog procesa tranzicije. Evo, ta reč tranzicija, opet strana reč, kao što je strana reč i transparentnost umesto jasnost, dakle, na mnogo nivoa je taj srpski jezik napadnut.

Da ne pričamo o čuvenoj psihološkinji, da pričamo da više imate problem kako nekog da nazovete, a da ga ne uvredite, da ne pričamo i o onome što mene posebno boli, a to je što smo pridev – srpski, počeli da izbacujemo kao potreban uopšte, zato što nam je neko rekao da to nije politički korisno.

Ako Srpska akademija nauke i umetnosti kao prvu reč stavi pridev srpski, koji je po Vujakliji sinonim za srpski narod i državu, zašto je onda problem da isto radimo na svakom nivou.

Po mojoj logici, idući za logikom ljudi koji su veoma stručni, a to je u stvari najstručnija institucija, Srpska akademija nauke i umetnosti, ja, na primer, lično smatram da treba da bude srpski fudbalski savez, srpski košarkaški savez, ali, ja nisam stručnjak, nisam lingvista, ali postoje ljudi koji su stručnjaci i kojima treba da prepustimo da oni definišu šta jeste, a šta nije ispravno.

Ovako dolazimo u situaciju da su jezici svih nacionalnih manjina zaštićeni, i apsolutno treba na svaki način da budu zaštićeni, a srpski jezik nije zaštićen u dovoljnoj meri.

Siguran sam da u skladu i sa Strategijom o razvoju kulture, koju ćemo uskoro, nadamo se, dočekati ovde u parlamentu, sa Poveljom o jedinstvenom srpskom kulturnom prostoru, koja je takođe potpisana i u kojoj se naznačuje neophodnost potrebe za sistemsku borbu za očuvanje sprskog jezika i pisma, i naravno, sa Ustavom kao ključnom i temeljnom tačkom odakle sve potiče i odakle sve proizilazi.

Nadam se da ćemo uskoro doći do situacije da tu kulturu pamćenja prenesemo i na prostor srpskog jezika u nadi da će ovdašnji i ovaj sadašnji saziv prisustvovati i toj vrsti jednog pomaka, naravno da podržavam da ovakav jedan predlog zakona se usvoji i ja ću u danu za glasanje glasati za taj zakon.

Hvala.
Zahvaljujem.
Ima reč Vesna Nedović.
Zahvaljujem.
Sledeći je narodni poslanik Vladimir Marinković. Izvolite.
Zahvaljujem, gospodinu Marinkoviću.

Sledeća je koleginica Biljana Jakovljević.
Zahvaljujem.
Sledeći je gospodin Dejan Kesar.