| 13.03.2025. | Predlog zakona o dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti |
u proceduri
|
| 10.12.2024. | Predlog za glasanje o nepoverenju predsedniku Vlade Republike Srbije, Milošu Vučeviću |
u proceduri
|
| 15.11.2024. | Predlog za glasanje o nepoverenju predsedniku Vlade Republike Srbije |
odbačen
|
Kada se govori o izboru članova Saveta REM-a, znači za ove koji su predloženi, ne govori se, i poslednjih dana u medijima i u javnosti uopšte, o tome da je cilj da ne budu svi članovi pod kontrolom vlasti. To je početna premisa onoga što mene smeta u svemu ovome, a to je da smatram da REM konačno treba da bude neko telo koje neće biti ni pod čijom kontrolom, koje neće nadalje hraniti taj duopol medijski u Srbiji i koji će imati minimum profesionalnog standarda.
Mi trenutno, po mom mišljenju, u Srbiji nemamo, sem lokalnih medija, nekih manjih po Srbiji i sem istraživačkih novinara, sem njih, nemamo medij koji je bez uticaja politike, pojedinačnog političara, koji je bez uticaja krupnog biznisa ili u nekim slučajevima i kriminala.
U Kodeksu novinara piše da novinar ne sme javno da iznosi svoje političke stavove, a posebno ne sme da ih promoviše ili pomaže u promociji istih. U Kodeksu novinara piše – otvoreno zalaganje za jednu političku opciju ili stranku nespojivo je sa novinarskom profesijom, a mi već neko vreme, par godina u javnosti imamo, znači, sa obe strane tog dualnog medijskog sveta, imamo upravo ovo na šta Kodeks novinara upozorava da ne sme da se dešava. Mi imamo novinare sa obe strane koji zastupaju političke stavove, zastupaju političke opcije, čak im rade i kampanje, imamo novinare koji čak idu toliko daleko da imaju svoje emisije u kojima pozivaju svoje kolege novinare da iznesu svoje političke stavove.
Dakle, novinar sme, jer smo politička bića, da ima svoj politički stav, sme javno da ga iznese. Međutim, u emisijama, u mediju na kom radi i na ostalim medijima u ovakvim specijalnim emisijama mislim da je to neprimereno i da REM treba time da se bavi.
Dalje, sa medija se ti kratkometražni dokumentarci prenose na društvene mreže gde se stvara opšti javni linč prema svakom neistomišljeniku. Taj javni linč nam svima u Srbiji smeta samo kada je, koliko ja vidim, uperen prema nekome ko je nama bližnji ili prema nama samima, onda kada je uperen prema suprotnoj strani nikom ne smeta. To je upravo ta demokratija i ono za šta svi treba da se zalažemo. To licemerje koje dovodi do toga je nešto što mislim da je taj senzacionalizam i što duboko, duboko deli ovo društvo i posipa ga mržnjom, što je najbitnije.
Dolazimo na kraju do ovog trećeg kanala medija, a to je ova Skupština gde možemo, a od početka mog mandata ovde u poslednjoj godini i po, na svakoj sednici, da vidimo pojedinačne rasprave poslanika gde se govori o privatnim životima, gde se govore stvari koje ne uključuju interes građana zbog kojih smo navodno svi ovde. Dakle, i mene i većinu građana apsolutno ne zanima ko je kakve ocene imao u školi, ko se kako kockao, ko je sa kime bio u braku, ko je u koju kafanu išao. Naročito me ne zanima šta je radila bivša vlast, jer ja nisam deo ni bivše vlasti, a ni sadašnje. Dakle, pripadam generacijama koje žive posledice tuđih loših odluka i pokušavam da pozovem na to da se smanje te podele u društvu da bismo ovde mogli da razgovaramo o stvarima koje su bitne.
Ukoliko se ovako nastavi, a ne reagujemo, ostaju nam ljudi koji su posuti poluistinama, dezinformacijama, mržnjom, naročito konstantnom nesigurnošću i strahom.
Ono što me zanima da čujem u medijima jeste o arsenu i kadmijumu u Boru, olovu u krvi radnika u Boru, o tome da se država zabrine i da uradi nasumično toksikološke analize bar jednog odeljenja u školi u Boru, o tome da je 16,6 miliona SNS-ov pomoćnik gradonačelnika ojadio borski budžet, o tome kako nemamo u školama pedagoške asistente, o tome kako se ucenjuju ljudi i socijalnim pomoćima i tuđim negama i pomoći, o tome kako u centrima za socijalni rad se čeka na socijalnu pomoć po godinu dana, o temama o kojima smo svi pričali nakon „Ribnikara“, a nakon toga ih niko ovde ne pominje, nego se međusobno raspravljate i to, ponavljam, nikog posebno ne zanima.
Institucije ne rade i to je glavni problem ovde. Zato imamo ispred ove Skupštine majku koja pravde za svoje mrtvo dete traži na ulici, po hladnom i po kiši.
Dok REM ne preuzme funkciju koju treba da ima u ovom društvu i ne kazni i jednu i drugu stranu koja iznosi neistine, a ne bavi se običnim čovekom, kojim se skoro niko nije bavio u ovoj sali, po mom skromnom mišljenju, mislim da nama pomoći i nema. Hvala.
Moje poslaničko pitanje tiče se urušenog i skoro nepostojećeg zdravstva u istočnoj Srbiji, a i tiče se toga da vlasti u republičkoj vlasti, a i u lokalnoj, koliko vidim, najviše odgovara da stalno budu neke tenzije i da stalno budu neka dešavanja, neki haos u državi, da ne bi moglo da se govori o temama koje su takođe o životnog značaja.
Pred lokalne izbore 2022. godine aprila u Boru predsednik države Aleksandar Vučić i prva na listi i za parlamentarne izbore Danica Grujičić garantovali su novu bolnicu u Boru do kraja 2022. godine. Četiri godine nakon, pred predstojeće izbore u Boru koji će biti na proleće 2026. godine, pitanje je da li ćete doći da isto obećate.
Zašto u međuvremenu ništa nije urađeno po tom pitanju? U Boru se bolnica bukvalno raspada, ali bukvalno. Bukvalno su na Internom odeljenju ispod jastuka nađeni mravi, čaršavi su milion puta oprani na 90 stepeni sa ovako ovolikim rupama, natkasne su zarđale, čak i one aparate koje smo kupili nema ko da radi na njima. Nemamo lekare, svi lekari su otišli ili za veće gradove ili su otišli van države. Nemamo ni na birou lekare. Životno su ugroženi moji sugrađani u Boru koji ukoliko nemaju novca da plate privatne klinike, kojih ima i za koje svi imaju, ukoliko nemaju da plate oni izgleda nemaju ni pravo na život.
Nemaju prava ne samo da se leče nego nemaju pravo na život, oboljevanja postoje svuda. U Boru je to zbog zagađenja očigledno malo više što se tiče nekih opasnijih bolesti, ali to postoji i u svim drugim državama u svetu, ali smrtnost nepraćenje bolesti, nemanje preventive, nemanje uslova za lečenje, to ne postoji nigde bukvalno se žrtvuju manji gradovi u Srbiji, zarad te centralizacije i zarad ne znam čega. Znači, toga se tiče moje pitanje, zarad čega se žrtvuju životi ljudi?
Lokalna vlast se uvek poziva na republičku vlast, kada kaže da u Boru zdravstvo ne može da makne s mrtve tačke, pa zato govorim ovde o tome i zato pitam, još tada je Danica Grujičić kada je bila ministarka u ime ove vlasti obećala takođe i da će lekari iz većih gradova da se preusmere na manje gradove, postoje načini.
Takođe, Bor sa trenutnim budžetom od 13 milijardi i 800 miliona na manje od 40 hiljada ljudi predstavlja najbogatiji grad trenutno u Srbiji po visini budžeta, po glavi stanovnika. Odgovornost prema tome da najbogatiji grad u Srbiji nema EEG aparat ili da nema ko da radi na magnetnoj rezonanci koja je kupljena, odgovornost leži na republičkoj vlasti.
Svaki roditelj koji je morao da putuje do Zaječara dok mu dete ima epi napad i tresao se do tamo da vidi da li će stići na vreme, odgovornost je republičke vlasti. Svaki čovek koji je u borskoj bolnici u onim uslovima dobije sepsu i umre, odgovornosti republičke vlasti.
Nemanje razumevanja niti zanimanje uopšte za ovu temu koju lično smatram da je zdravstvo tema broj jedan u Srbiji, tema broj jedan. Naročito u Boru, gde u poslednje vreme i to kažu profesori i članovi „Batuta“ imamo i ogromno povećanje olova koji najviše utiče na decu, imamo poslednjih dana imamo i olovo u prekomernim količinama, abnormalnim količinama u krvi radnika u Ziđin, više njih. Da se ništa po tome ne radi, to je apsolutno nezamislivo iako je procena „Batuta“ još 2018. i 2019. godine pozvala na hitne mere i te hitne mere kako oko smanjenja i zagađenja, tako te hitne mere moraju da se sprovedu i unapređenju zdravstva.
Pomenuću takođe da je pre par dana uhapšen član SNS-a pomoćnika gradonačelnika iz Bora za malverzaciju 16,6 miliona koliko je ovaj odredio borski budžet, samo o nameštanju tendera za kontejnere, kada se tome dodaju, kada samo za kontejnere toliko, onda koliko za svako drugo.
Samo bih da zamolim, evo prekoračila sam vreme, da se isključi ona svadbarska muzika nasuprot majke, barem toliko dostojanstva da se ima, i barem toliko da se ne bude zloba i oholosti, preko puta majke koja objašnjava da je dete našla sa očima koje su mu ispale i sa trenerkom koja je obučena, koga nije mogla da dodirne da ne bi raskrvario, barem toliko dostojanstva ako može da se pokaže. Hvala.
Hvala.
Predlažemo amandman na član 8. Predloga zakona o Alimentacionom fondu svesni toga da bi uz ovo morale da dođu i izmene u drugim aktima. Kao predlog o kome treba razmišljati predlažemo da iznos minimalnog izdržavanja po zakonu o Alimentacionom fondu bude usklađen sa realnim ekonomskim uslovima čime se sprečava da sredstva u nekom trenutku usled inflacije postanu nedovoljna za osnovne potrebe deteta.
Smatramo da bi ostala budžetska davanja ne bi trebalo vezivati za minimalnu republičku zaradu jer nije u skladu sa realnim životnim troškovima, već za medijalnu zaradu koju ima 50% stanovništva i koja iznosi oko 77.000 dinara. Minimalna zarada je ispod nivoa potrošačke korpe, a ni potrošačka korpa ne meri realne potrebe radnika, samih građana.
Sama ideja Alimentacionog fonda je izuzetno bitna jer štiti najbolji interes deteta. Podržaćemo ovaj predlog, ali treba biti svestan da u ovim slučajevima nije bitna samo finansijska podrška u vidu alimentacije, već je neophodan čitav set mera da bi nakon raspada braka ta jedna roditeljska porodica uspostavila normalan život.
S tim u vezi bitno je govoriti i o sigurnim kućama. Želim da pomenem da u istočnoj Srbiji više ne postoji ni jedna sigurna kuća, da su sve ugušene, a naveden razloga lokalnih samouprava jeste da predstavljaju trošak za budžet.
Podsetiću da je grad Bor četvrta po redu opština po visini budžeta što daje mogućnost da grad Bor bude lider projekta regionalne sigurne kuće. Predlagala sam to i lokalnom parlamentu, pa eto volela bih da se to prihvati kao neki predlog i ovde u skupštinskom parlamentu.
Takođe, jedna od mera može biti i ustupak pri upisivanju deteta u vrtić, odnosno da taj roditelj ne mora prvih šest meseci detetovog upisa u vrtić da bude zaposlen jer mu je teško da ostvari zaposlenje dok nema organizovano čuvanje deteta za to vreme.
Takođe, srodno, treba razgovarati o kaznenoj politici prema počiniocima porodičnog nasilja koja je nedovoljno dobra. Podsećam da je u samo prvih pet meseci ove godine ubijeno čak devet žena. Hvala puno.
Moje poslaničko pitanje tiče se urušenog i skoro nepostojećeg zdravstva u istočnoj Srbiji, a i tiče se toga da vlasti u republičkoj vlasti, a i u lokalnoj, koliko vidim, najviše odgovara da stalno budu neke tenzije i da stalno budu neka dešavanja, neki haos u državi, da ne bi moglo da se govori o temama koje su takođe o životnog značaja.
Pred lokalne izbore 2022. godine aprila u Boru predsednik države Aleksandar Vučić i prva na listi i za parlamentarne izbore Danica Grujičić garantovali su novu bolnicu u Boru do kraja 2022. godine. Četiri godine nakon, pred predstojeće izbore u Boru koji će biti na proleće 2026. godine, pitanje je da li ćete doći da isto obećate.
Zašto u međuvremenu ništa nije urađeno po tom pitanju? U Boru se bolnica bukvalno raspada, ali bukvalno. Bukvalno su na Internom odeljenju ispod jastuka nađeni mravi, čaršavi su milion puta oprani na 90 stepeni sa ovako ovolikim rupama, natkasne su zarđale, čak i one aparate koje smo kupili nema ko da radi na njima. Nemamo lekare, svi lekari su otišli ili za veće gradove ili su otišli van države. Nemamo ni na birou lekare. Životno su ugroženi moji sugrađani u Boru koji ukoliko nemaju novca da plate privatne klinike, kojih ima i za koje svi imaju, ukoliko nemaju da plate oni izgleda nemaju ni pravo na život.
Nemaju prava ne samo da se leče nego nemaju pravo na život, oboljevanja postoje svuda. U Boru je to zbog zagađenja očigledno malo više što se tiče nekih opasnijih bolesti, ali to postoji i u svim drugim državama u svetu, ali smrtnost nepraćenje bolesti, nemanje preventive, nemanje uslova za lečenje, to ne postoji nigde bukvalno se žrtvuju manji gradovi u Srbiji, zarad te centralizacije i zarad ne znam čega. Znači, toga se tiče moje pitanje, zarad čega se žrtvuju životi ljudi?
Lokalna vlast se uvek poziva na republičku vlast, kada kaže da u Boru zdravstvo ne može da makne s mrtve tačke, pa zato govorim ovde o tome i zato pitam, još tada je Danica Grujičić kada je bila ministarka u ime ove vlasti obećala takođe i da će lekari iz većih gradova da se preusmere na manje gradove, postoje načini.
Takođe, Bor sa trenutnim budžetom od 13 milijardi i 800 miliona na manje od 40 hiljada ljudi predstavlja najbogatiji grad trenutno u Srbiji po visini budžeta, po glavi stanovnika. Odgovornost prema tome da najbogatiji grad u Srbiji nema EEG aparat ili da nema ko da radi na magnetnoj rezonanci koja je kupljena, odgovornost leži na republičkoj vlasti.
Svaki roditelj koji je morao da putuje do Zaječara dok mu dete ima epi napad i tresao se do tamo da vidi da li će stići na vreme, odgovornost je republičke vlasti. Svaki čovek koji je u borskoj bolnici u onim uslovima dobije sepsu i umre, odgovornosti republičke vlasti.
Nemanje razumevanja niti zanimanje uopšte za ovu temu koju lično smatram da je zdravstvo tema broj jedan u Srbiji, tema broj jedan. Naročito u Boru, gde u poslednje vreme i to kažu profesori i članovi „Batuta“ imamo i ogromno povećanje olova koji najviše utiče na decu, imamo poslednjih dana imamo i olovo u prekomernim količinama, abnormalnim količinama u krvi radnika u Ziđin, više njih. Da se ništa po tome ne radi, to je apsolutno nezamislivo iako je procena „Batuta“ još 2018. i 2019. godine pozvala na hitne mere i te hitne mere kako oko smanjenja i zagađenja, tako te hitne mere moraju da se sprovedu i unapređenju zdravstva.
Pomenuću takođe da je pre par dana uhapšen član SNS-a pomoćnika gradonačelnika iz Bora za malverzaciju 16,6 miliona koliko je ovaj odredio borski budžet, samo o nameštanju tendera za kontejnere, kada se tome dodaju, kada samo za kontejnere toliko, onda koliko za svako drugo.
Samo bih da zamolim, evo prekoračila sam vreme, da se isključi ona svadbarska muzika nasuprot majke, barem toliko dostojanstva da se ima, i barem toliko da se ne bude zloba i oholosti, preko puta majke koja objašnjava da je dete našla sa očima koje su mu ispale i sa trenerkom koja je obučena, koga nije mogla da dodirne da ne bi raskrvario, barem toliko dostojanstva ako može da se pokaže. Hvala.
Dakle, 16. januara, pre mesec i po, skoro dva meseca, postavljala sam poslaničko pitanje Ministarstvu unutrašnjih poslova i još uvek nisam dobila odgovor. Pitala sam šta se dešava i da li se preuzima odgovornost za prebijenog maloletnika iz Bora koji je zbog prekomerne sile ili zloupotrebe položaja od batina završio na borskoj neurohirurgiji.
Zašto Ministarstvo unutrašnjih poslova ćuti o tome i ne odgovara čak i na poslaničko pitanje, a kamoli da obavesti i informiše o tome širu javnost? U tom poslaničkom pitanju navela sam da se u odgovoru posebno uzme u obzir da već imamo u Boru i Timočkoj Krajni takve događaje slične, gde Ministarstvo unutrašnjih poslova bukvalno suspenduje i ne poštuje zakone na teritoriji Timočke Krajne.
Dakle, podsetiću vas i na slučaj Boranke male Danke Ilić gde epiloga još uvek nema. Sam predsednik države je proglasio mrtvom, iako telo nikada nije nađeno.
Podsetiću vas da je od prekomerne korišćene sile preminuo osumnjičeni u pritvoru na teritoriji grada Bora i ništa o tome ne zna šira javnost. Rečeno je da će biti unutrašnje istrage. Gde je epilog te istrage i da li neko uopšte preuzima odgovornost?
Pre samo par dana u posetu gradu Boru vozilo iz pratnje predsednika države je izazvalo saobraćajnu nesreću tako što je izašlo iz kolone, prešlo u drugu traku, pa su putnička vozila koja su dolazila iz te druge trake morala naglo da koče i sudarila se međusobno.
Gospođo Ana Brnabić, MUP i Ministarstvo odbrane dali su javnu izjavu ne da nisu krivu, nego da se tako nešto uopšte desilo. Mi svi u Boru znamo da se desilo. Mi smo mali grad, razgovaramo međusobno, postoje izjave očevidaca. Tražila sam i od Borske PU i saobraćajne policije da se izjasne da bi im dala priliku da se ne obrukaju pred sugrađanima do te mere. Dakle, nije se desilo.
Ministarstvo unutrašnjih poslova, Ministarstvo odbrane, ali i najviši dom, Narodna skupština kreira neku novu realnost i neku novu istinu. Mene zanima ko je odlučio da Timočka krajina bude kolonija, da Timočka krajina bude otcepljena od Srbije, da u Timočkoj krajini ne važe zakoni Republike Srbije? Ko je odlučio da se o tome uopšte i ne govori? Ko to misli da niko neće da brani Timočku krajinu i da niko o tome neće da priča?
Evo, ja sam danas ovde zato što želim da se o tome priča, zato što želim da državne institucije rade, zato što želim da se poštuju zakoni Republike Srbije i nije mi problem da stojim čak i sama ovde u ovim klupama zbog trenutne situacije ispred svih vas preko puta, svih vas drugih jer znam šta branim. Ta Timočka krajina je moja duša i moje srce i moj dom koji je urušen, koji se ruši i o čemu se ćuti, o čemu se ćuti sa svih strana.
Prva ću da osudim bilo kakvu vrstu nasilja, tako i nasilje koje je bilo prekjuče ovde u sali Narodne skupštine. Ja u tome nisam učestvovala i tako nešto ne želim da podržim, ali, gospodo, nećemo se praviti da je to nasilje rođeno juče i prekjuče, na tome se radilo. Na tome se radilo mesecima, godinama. Po stanovništvu Srbije je posipana mržnja. Godinama delite narod. Mi imamo porodicu u kojoj braća ne razgovaraju, komšije koje se svađaju. Nećemo da se pravimo da ne treba da se osudi onaj snimak koji sam gledala i koji nikad neću da zaboravim kad onoj mladoj devojci kažu da stane na to mesto kao redar i ona u onom žutom prsluku se postavi i stane tu mirno da bi neko naleteo na nju autom, da joj slomi glavu. I to je nasilje i to treba osuditi i to treba procesuirati.
Sramota je, kolege, da ovde bude toliko licemerje na snazi. Sramota je da ovde već dva dana vi govorite da podržavate studentski zahtev i navodno usvajate neke od studentskih zahteva, a u svim medijima nazivate te mlade ljude, našu decu, i moja ćerka je tamo…
Poštovana predsedavajuća, poštovane kolege poslanici, uputila sam Narodnoj skupštini i ministarki Đedović i ministarki Ireni Vujović poslanička pitanja na koja jesam dobila nešto što se očigledno smatra odgovorima, ali to odgovori nisu, to su ili nedovoljne informacije ili neistina.
Ponovo bih da ponovim ista pitanja i da obrazložim značaj toga da mi obe ministarke odgovore, ne meni, nego meni kao predstavniku građana Srbije, naročito građana Bora, da odgovore kvalitetno, kompletno i pre svega, istinito.
Pitanja su – koliko tona koncentrata se dnevno izveze iz Bora? Koji tačno plemeniti metali su sadržani u tom koncentratu i da li je u skladu sa svim zakonima i Ustavom sve to?
Drugo pitanje – kada će poslovanje kompanije Ziđin biti svedeno u zakonske okvire koji će onemogućiti rad pogona i rudnika bez zakonom utvrđenih dozvola i studija uticaja na životnu sredinu, a Ministarstvu za zaštitu životne sredine i ekološkim inspektorima dozvoliti slobodan rad u skladu sa svim našim zakonima?
Vezano za izvoz, upućena sam isključivo na carinu, kao da to ne treba da zanima ministarstvo, kao da je to potpuno odvojena kategorija. Često u ovoj sali pominjete nacionalni interes, pa pitam gospođu Đedović - koji tačno interes ima država Srbija u tome što Ziđin izvozi koncentrat, a ne finalni proizvod? Nikakav interes. Država Srbija u tome ima samo štetu.
Mi brojimo u Boru pet do šest kompozicija dnevno, svaka sa po 16 vagona dupke punih koncentrata, puni plemenitih metala koji izlaze iz Bora, brojimo zato što ne znamo, nemamo podatke. Brojimo i kamione koji idu i upropašćavaju put Bor –Selište, za koji je Aleksandar Vučić još maja 2022. godine rekao da će do kraja godine biti rešen taj put. Taj put je načisto upropašćen. Dve godine vi rešavate put od 30 kilometara, 30 kilometara, iako je obećao do kraja 2022. godine. Čak ni mi koji tamo živimo ne znamo ništa. Ne znamo čak ni čija je ta zemlja na kojoj rastu naša deca.
Preko ugovora kojim je prodat RTB Bor nije kvalitetno sprovedena i podeljena poslovna i neposlovna imovina. Sada su radnici bivšeg RTB-a u situaciji da otkup svojih stanova plaćaju Ziđinu, zato što je Ziđin vlasnik stanova radnika u Boru. To nije sigurno poslovna imovina. To nije interes države, niti radnika, niti građana Bora. Nad Borskim jezerom Ziđin ima državinu, to znači da nema formalno, ali ima faktičko vlasništvo.
Što se tiče drugog pitanja, obraćam se direktno gospođi Vujović. U odgovoru stoji da se sve radi po zakonu i to nije istina. Gospođo ministarka, dopuštate da u Ziđinu Bor ne poštuje ni zakone Republike Srbije, ni ekološke standarde. Ja vas molim i vas kolege poslanike, pogledajte zvanični izveštaj Instituta za rudarstvo i metalurgiju koji pokazuju da je u poslednja tri meseca arsen i kadmijum 30 puta preko godišnjih prosečnih ciljnih vrednosti ili studije Instituta za javno zdravlje „Batut“, koji upozorava od 2019. godine na ogromno povećanje broja maligniteta u Boru.
Na vrhu doma zdravlja u Boru ste postavili ekran na kom se iznose podaci o sumpor-dioksidu, koji jeste konačno sveden u zakonske granice, ali na tom ekranu nema podataka o teškim metalima kojima smo abnormalno mnogo izloženi i koji su direktni uzročnici kancera. Time dovodite u zabludu građane Bora, kad kažete da je vazduh odličan.
Kada pominjete studije uticaja na životnu sredinu, za koje kažete da će se njima rukovoditi i u projektu Jadar i u drugim projektima, postoji čitav spisak onoga što je bez studije uticaja u Boru izgrađeno – krečana u Zagrađu, tunel Krivajske reke, nadvišenje jalovišta RTH, flotacija topioničke šljake, vatrena okna za jamu, nova flotacija na odlagalištu raskrivke i radovi na kopu Krivelj.
U sudskim postupcima ste i zbog zagađenja vazduha 2019. godine, kada je sumpor-dioksid išao preko 5000 mikrograma po metru kubnog vazduha od dozvoljenih zakonom 350 mikrograma.
Ja sam tada podnela prijavu bivšem ministru Goranu Trivanu. To će tek septembra biti prvo ročište. Ziđin će platiti kaznu. Šta je njima to na njihov profit koji oni ostvaruju na godišnjem nivou? U sudskim postupcima se i zbog studije o proceni uticaja za rudnik Cerova, studije procene uticaja za odlagalište raskrivke rudnika Veliki Krivelj, studije o proceni uticaja za kolektor Krivajske reke. Ni vaše ministarstvo, ni ekološki inspektori, pa ni Vlada Republike Srbije ne rade u interesu građana Srbije, jer dozvoljavate ugrožavanje životne sredine i života ljudi u Boru.
Izvinite, prekoračila sam vreme. Završavam ovim.
Ne bih volela da neko ovo moje obraćanje izokrene, kao što obično rade i kažu da ja želim da se zatvori rudnik i fabrika. Moj deda je poginuo u tom rudnik. Moji roditelji su od svojih plata gradili taj Bor. Ja sam rudarsko dete. Rudnik i fabrika moraju da rade, ali po zakonima države Srbije i u korist građana države Srbije. Samo tako možemo da opstanemo kao narod. Hvala.