Nema informacija o predloženim aktima.
Hvala vam uvažena predsednice.
Uvaženi ministri, uvaženi gosti, dame i gospodo narodni poslanici, danas na dnevnom redu iz oblasti pravosuđa predloženo je pet zakonskih izmena i bojim se da će ona koja je praktično najvažnija ostati u senci borbe vlasti i opozicije, pa i nekih unutar tužilačkih previranja za koje ne bi smelo da bude mesta. Tu mislim na zakon koji predviđa osnivanje četvrtog osnovnog suda u Beogradu i ja sam već pričala na jednoj od prošlih sednica da je osnivanje još jednog beogradskog suda zaista nasušna potreba našeg glavnog grada.
Treći osnovni sud je preopterećen i zaista ovim putem želim sudijama Trećeg suda da kažem – svaka čast kako se nose sa brojem predmeta za koji je svaki od njih zadužen. Daću jedan primer, pošto je moj muž je iz Crne Gore, pa eto otuda znam da Crna Gora sa negde oko 600.000 stanovnika ima petnaest osnovnih sudova, a opštine Novi Beograd, Surčin i Zemun sa preko 400.000 stanovnika imaju jedan osnovi sud.
Dakle, već ovo poređenje, već ova paralela govori o tome kolika je potreba za postojanjem još jednog, ako ne i više sudova i tužilaštava u Beogradu. Naime, svi znamo koliko postupci traju, koliki su razmaci između dva ročišta i ako biste danas podneli tužbu, prvo ročište bi bilo zakazano za nekih pet ili šest meseci. To je nešto što je nedopustivo i mislim da je osnivanje četvrtog suda i četvrtom osnovnog tužilaštva u Beogradu zaista jedan korak ka rešenju, ali opet apelujem na to da ima prostora i za peti i za šesti sud.
U tom smislu hoću ovom prilikom da apelujem na Ministarstvo pravde i na VSS da se taj četvrti sud, novoosnovani, kadrovski ne popunjava samo upućivanjem sudija i tužilaca iz Trećeg suda, već da se raspiše konkurs za izbor novih sudija i novih tužilaca, jer ako opet na toj teritoriji za taj broj predmeta bude zadužen isti broj sudija, onda nismo mnogo toga uradili. Dakle, izuzetno je potrebno povećati broj sudija i tužilaca.
Dakle, ključno je da imamo efikasno pravosuđe, pravosuđe koje će raditi po slovu zakona koje će se starati da niko ne bude zaštićen ni svojom funkcijom, ni poznanstvom, ni statusom, ni na koji način, ali da isto tako nema ni nezaštićenih, a nažalost čovek koji se obrati sudu, podnese tužbu, pa onda čeka pet, šest, sedam meseci da se o njegovom predmetu održi pripremno ročište, kroz ceo taj period je nezaštićen. Moramo da radimo na rešenju tog problema koji je jako dobro poznat svima onima koji rade u pravosuđu, ali i svima onima koji nisu imali sreću da izbegnu obraćanje sudu, a kada to pričam mislim na decu koja čekaju da im sud odredi iznos alimentacije, mislim o zaposlenima koji čekaju isplatu zarade itd, o vrlo osetljivim, egzistencijalnim sporovima. Znači, to je ono što nam je negde najbliže srcu i na kojim primerima najbolje možemo da razumemo srž problema.
Kada je reč o ostalim predloženim zakonima iz seta pravosudnih, moram da se vratim par godina unazad, u 2021. godinu, kada smo pripremali tekst ustavnih amandmana, i 2022. godinu, kada smo ustavne amandmane usvajali. Kratak je period da već dajemo ocene da li su oni uzrokovali neke događaje danas ili su uzroci neki sasvim drugi, ali ono što sam prilično sigurna je da bi Toma Fila, poslanik u Narodnoj skupštini, a ne u Skupštini grada, sada imao potpuno pravo da nam kaže – rekao sam vam, jer ispalo je da su bila potpuno tačna njegova, doduše niko u tačnost onoga što je on govorio nije sumnjao, ali pokazala se kao tačna opasnost na koju je ukazivao, a to je da pravosuđe bude odvojeno od naroda.
14/3 TĐ/JG
Ta opasnost nam se sada približila, i to je razlog zašto će poslanička grupa Ivica Dačić – SPS podržati usvajanje ovih zakona. Šef naše poslaničke grupe Dušan Bajatović je rekao da tužilaštvo ne treba da bude neki poseban centar moći. Tužilaštvo jeste centar moći, ali one moći koju treba da upotrebi za gonjenje učinilaca krivičnih dela i u cilju da, kako to ZKP član 1. kaže, niko ne nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog postupka izrekne krivična sankcija u skladu sa ZKP-om, a na osnovu zakonito i pravično sprovedenog postupka.
Dakle, to je njihov zadatak, a ne da budu centar neke političke moći, jer za politiku u pravosuđu ne sme da bude mesta i zato smo uostalom i menjali Ustav u delu koji se odnosi na pravosuđe, a sve u cilju da bismo pomogli kreiranje jednog apolitičkog, potpuno neutralnog, profesionalnog pravosuđa. Tada je Ivica Dačić bio predsednik Skupštine i rekao je da smo mi jedina vlast koja je samu sebe razvlastila, i to je tačno, ali smo rizikovali da to krene u nekom potpuno drugom pravcu i zato je važno da kroz ove izmene uspostavimo, odnosno pokušamo da vratimo neku ravnotežu.
15/1 AL/IR 12.25 – 12.35
Dakle, suština cele ove priče oko aktuelnih dešavanja jeste da sudijama i tužiocima niko ne spori, niti može da spori pravo na političko mišljenje, ali ono što im spori sam Ustav jeste pravo na političko delovanje.
Da li je usvajanje ovih zakona adekvatna reakcija, breme će pokazati, kao što će pokazati i efekte i ustavnih promena i pravosudnih zakona koje smo tada donosili. Ali, ono što ja i sada mislim, možda ću upotrebiti jaku reč, ali u dobroj meri tekst tih amandmana je idealan, ali možda je krojen za neka idealnija vremena, a ne ovo ludo vreme jedne potpune ostrašćenosti i traženja svake prilike za ostvarenje nekih ličnih ambicija.
Tada na toj sednici sam rekla - naime od cele ove priče oko tih ustavnih amandmana i te reforme pravosuđa neće biti mnogo uspeha ukoliko ona ne bude u sintezi sa personalnom komponentom nezavisnosti. Dakle, ne čini funkcija čoveka nego čovek funkciju i kakav god da je normativni okvir sve zavisi od ljudi na kojima je njegova primena.
U tom smislu, mi zaista imamo dobre normativna rešenja i primenjujemo ih onako kako glase u cilju zakonitosti i pravde.
Na kraju, želim da prokomentarišem jedan događaj koji je, hajde da kažem, hit na društvenim mrežama prethodnih dana, što uopšte nije ni bitno, ali strašno je ono što se dogodilo na nastupu Ane Bekute u Čačku za Srpsku Novu godinu i želim da joj uputim podršku ne kao Ani Bekuti, ne kao poznatoj pevačici, ne zbog poštovanja prema našem Mrki, već isključivo kao jednoj ženi.
Svako ima pravo na svoje mišljenje, svako ima pravo da izrazi nezadovoljstvo, ali niko nema pravo da na taj način ponižava drugu osobu, a posebno jednu ženu ko god ona bila. Zaista svaka osuda.
Žao mi je što je to samo kolega Mirković danas rekao i vrlo džentlmenski. Mislim da je više dama trebalo da pomene ovo i osudi takvo ponašanje. Hvala vam puno.
Hvala vam, uvažena predsednice.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi građani Republike Srbije, danas na dnevnom redu imamo izuzetno važnu temu – izbor sudija Ustavnog suda. Poslanici su se tokom današnje rasprave mahom držali tačke dnevnog reda, ali čini mi se ne i nivoa kojim se o ovakvoj temi može pristupiti.
Naime, ja sam i dalje pod utiskom. Uvažena predsednice, vi ste rekli da postoje ljudi koji se ponose svojom decom. Isto tako, postoje i ljudi koji žele da se njihova deca ponose njima. Zbog toga mislim da izuzetno treba da vodimo računa o načinu na koji se ovde obraćamo. Zato od mene niko nikada nije čuo, i pre nego što sam postala majka, neku grubu reč, uvredu, neistinu, već isključivo jak argument i ono što je istina ili kako ja istinu vidim.
U tom smislu, pozivam poslanike da o kandidatima za sudije Ustavnog suda govore na način koji je dostojan tih ljudi i koji odgovara njihovim znanjima i umećima. Bez obzira da li ih smatraju adekvatnim kandidatima ili ne, to su nesporno izuzetno obrazovani ljudi i nesporno su svi istaknuti pravnici, bez obzira da li će biti izabrani ili ne.
Ovo je jedna od najvažnijih nadležnosti Narodne skupštine, da bira sudije Ustavnog suda. Naš zadatak je danas izuzetno važan, ne samo sam po sebi, već i zbog toga što Ustavni sud već duže vreme postupa u krnjem sastavu. To je nešto što se u prethodnom periodu odražavalo i na efikasnost samog Ustavnog suda i to je zamerka, donekle opravdana, ali takođe samo to odsustvo možda nedovoljne ažurnosti može se pripisati i nečemu što je zapravo kompliment Ustavnom sudu, a to je povećan broj ustavnih žalbi koje podnose građani.
36/1 JJ/JG 17.05 – 17.15
Dakle, građani su u Ustavnom sudu prepoznali Zaštitnika svojih prava i kao takvog mu se i obraćaju. Inače, nedovoljna efikasnost jeste izuzetan problem, mogu da kažem i da je rak rana celokupnog našeg pravosuđa i to je nešto na čemu moramo da radimo.
Dala bih jedan primer. Naime prošle godine, evo sada će godišnjica tog poznanstva, u januaru mi se javila klijentkinja u pitanju je bio razvod braka i onako, ja sam pokušala da relaksiram situaciju i kažem joj – slušaj, do leta ići ćeš na more sa devojačkim prezimenom. Misleći da ćemo sam razvod obaviti na jednom ročištu relativno brzo. Međutim, splet okolnosti koji je obeležio ovu godinu išao je baš na uštrb običnih ljudi, pa i žena koje su u tako nezavidnim situacijama.
Naime, sam početak godine obeležila je obustava rada advokata koja je paralisala pravosuđe, a koja je najviše išla na štetu običnim građanima. Ne znam da li je koristila advokatima? Čini mi se da ne. Naravno, ja sam odluke Advokatske komore iako ih nisam podržavala.
Nakon što je pravosuđe ponovo počelo normalno da radi, nastupio je tihi štrajk Centra za socijalni rad, budući da je u pitanju žena koja ima maloletno dete Centar za socijalni rad nije postupao i nije mogao da da svoj izveštaj. Dakle, u tom predmetu već godinu dana nijedno ročište nije održano, naši sudovi su generalno preopterećeni. Znači, poslednje što treba jeste da ih na dodatni način opterećujemo na uštrb svima dostupne i efikasne pravde.
U tom smislu, najčešće se građani Ustavnom sudu obraćaju zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Mislim da moramo da poradimo dalje na efikasnosti našeg pravosuđa, negde sam čula nagoveštaj o osnivanju četvrtog osnovnog suda u Beogradu. Mislim da je to nasušna potreba, potreba Beograda, ako ne, čak i postojanje pet osnovnih sudova, budući da je pravosuđe često u Beogradu paralisano velikim brojem predmeta.
U svakom slučaju ukoliko bismo ubrzali rad pravosuđa smanjio bi se broj ustavnih žalbi na taj način bi se rasteretio donekle i Ustavni sud, makar kada je reč po tom pitanju. Dakle, pravo na suđenje u razumnom roku je temeljno pravo svakog građana u okviru sklopa garancije prava na fer suđenje.
Ono što je takođe obeležilo ovu godinu i što je svojevrstan skandal jeste povreda prava na obrazovanje. Što je „par ekselans“ ustavno-sudska tema. Naravno, nikom ne sporim pravo na politički aktivizam, daleko od toga, ali mi je vrlo nejasno i mislim da to niko niti može da razume, niti da objasni kako plenum na koji dođe četrdesetak, pedesetak studenata može da oduzme pravo na pristup obrazovanju hiljadama studenata? Dakle, tu je reč nesporno o kršenju prava na obrazovanje što je temeljno pravo zagarantovano našim Ustavom.
Jutros je, jedan od kolega izneo inicijativu kako srednje obrazovanje treba da bude obavezno i dobro ta inicijativa ima rezona, ali vrlo mi je licemerno kada potiče od nekoga koje podržao obustavu rada profesora u srednjim školama i bukvalno zbog čega su đaci, maltene izgubili celu godinu.
Dakle, ono što je za Socijalističku partiju Srbije izuzetno važno, to je pravo na svima jednako dostupno obrazovanje. Naime, zbog celokupne situacije koja je kao što sam rekla obeležila ovu godinu, to je nešto o čemu sam ja već pričala, mnogo studenata je poželelo ili da se prebaci na privatne fakultete ili da upiše privatni fakultet. Međutim, tu želju mogli su da ostvare samo oni koji su za to imali finansijskih sredstava. Dakle, doveli smo mlade ljude u nejednak položaj. U tom smislu nadam se, da se tako nešto, dalje neće ponavljati.
36/2 JJ/JG
Takođe, kolega je pomenuo, povrede prava na slobodu kretanja, da i to je nešto što će ostati upisano u ovoj godini. Ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić podneo je izveštaj nadležnom odboru za period od jula do septembra ove godine i tu je naveo da je u navedenom periodu bilo ukupno deset hiljada 470 neprijavljenih skupova, od toga u 2665 slučajeva bez najave bile su u celini ili delimično blokirane saobraćajnice. Znači, definitivno je dolazilo do ograničenja prava na slobodu kretanja.
No, da se vratim na ono što je usko danas tema, to su kandidati za sudije Ustavnog suda. Ono što je mene obradovalo, ajde, to je lična moja stvar, jeste da su predložena tri profesora sa mog fakulteta, Pravnog fakulteta u Novom Sadu, reč je o izuzetnim predavačima i svi komplimenti njima, kao i za profesora iz Beograda, Aleksandra Gajića i prof. dr Mihaila Rabrenovića. Međutim, kolika god da je čast biti kandidat za sudiju Ustavnog suda, toliko je, kako danas ispada, to i usud, jer mislim da nikome nije prijatno da se o njemu priča na način kako je opozicija danas pričala o kandidatima.
Slažem se sa onim kolegama koji su rekli da neki istaknuti pravnici neće da se kandiduju. Verovatno se ni ja ne bih kandidovala ako bi sebe izložila time da poslanik priča pikanterije o meni, kako je sam kolega i rekao.
Ustavnim amandmanima Ustavni sud je dobio neke nove nadležnosti, to je ono u čemu hoću da pohvalim rad Ustavnog suda. Naime, reč je o žalbi sudija i tužioca na izbor koji isključuje pravo na ustavnu žalbu. U prethodnom periodu Ustavni sud je trasirao novu praksu, što je pozitivno i to dobru praksu koju će slediti Visoki savet sudstva i Visoki savet tužilaca.
Taka da, bavio se Ustavni sud i drugim pitanjima, mnogo je i otvorenih tema i zbog toga je važno da izaberemo one kandidate koji će na njih moći da daju odgovore. Ali, izuzetno nam je važno da podsetim na ono što je suština postojanja Ustavnog suda. Iz razloga što se pravo na obraćanje Ustavnom sudu neretko zloupotrebljava, zato što pojedini politički akteri da bi produžili aktuelnost neke teme za koju smatraju da mogu politički da profitiraju, obraćaju se Ustavnom sudu. Na taj način zloupotrebljavaju pravo na obraćanje i zaboravljaju da Ustavni sud treba da izuzmemo iz političkih nadmetanja vlasti i opozicije.
On jeste iznad parlamenta, ali ne kao sudije između vlasti i opozicije, već je tu da bi se bavio ustavnošću i zakonitošću akata koje donosimo. Važnije od toga Ustavni sud je krajnja instanca kojoj građani mogu da se obrate u cilju zaštite ljudskih prava.
Na kraju hoću da kažem Ustavni sud je osnovan 1963. godine, dakle, mi smo jedina socijalistička zemlja koja je imala Ustavni sud. Dakle, imamo dugu sudsku tradiciju. Jedina smo zemlja istočnog bloka koja je u to vreme imala Ustavni sud. Danas, kao tranziciono društvo sigurno da imamo i sumnje da li smo zaštitu pravne države uredili na pravi način. Da li je nivo zaštite koji smo postigli dovoljan? Naravno, uvek treba da se unapređuje, ali hajde da ne politizujemo pitanje istine o tome šta je zadatak Ustavnog suda.
Na kraju, moja poruka za one koji budu izabrani. Želim im puno sreće u radu i želim im da ne rade ni u čiju korist i ni na čiju štetu, već isključivo onako kako to zahtevaju Ustav i zakon, a nezadovoljnih će biti uvek. Hvala vam.
Hvala vam, uvažena potpredsednice.
Dame i gospodo narodni poslanici, mi smo protekle sednice usvojili izmene Zakona o jedinstvenom biračkom spisku, dakle odredbe oko kojih je vođena duga polemika, ozbiljna debata kako u okviru nadležnog odbora, tako i u javnosti, a kojima su uvažene primedbe koje je opravdano ili ne u tom smislu isticala opozicija.
Danas na dnevnom redu imamo izbor članova REM-a, Regulatornog tela za elektronske medije, što je opet tema o kojoj se mnogo polemisalo kako u javnosti, tako i u okviru nadležnog odbora.
Vođena je jedna veoma kompleksa procedura, pričala je o njoj potpredsednica Skupštine, Dunja Simonović Bratić, ali ja bih ponovno napomenula da je i u ovom slučaju postignut jedan značajan kompromis koji će značiti da niko neće moći da kaže da vlast ima kontrolu nad REM-om.
Ono što je važnije jeste da donošenje ova dva akta, dakle Zakon o izmenama i dopunama Zakona o jedinstvenom biračkom spisku i odluke o izboru članova REM-a su izuzetno značajni koraci na našem evropskom putu, u smislu otvaranja klastera 3 ili makar eliminisanja izgovora zašto taj klaster još uvek nije otvoren, a što je nešto na šta čekamo evo već nekoliko godina.
Važno mi je da kažem da je Srbija evropska zemlja, ne samo po svom mestu na geografskoj mapi, već i s obzirom na evropske vrednosti. Kada govorimo o evropskim vrednostima, onda moramo pomenuti pluralizam medija, pluralizam mišljenja, a eto, ironija je da je Srbija, koja nije zemlja EU, jedina zemlja u Evropi gde se emituje i gde se mogu čuti i prozapadni i proruski mediji. Mogu da se čuju obe strane. Mislim da je to kvalitet koji treba da sačuvamo.
Ali, ono što moramo da unapredimo, jeste da se obe strane čuju i kada je reč o domaćoj tj. unutrašnjoj političkoj situaciji. Dakle, smatram da putem medija mora da se podstiče dijalog i stvara atmosfera koja će pomiriti polarnosti, polarnosti koje i postoje s obzirom na retoriku koju su emitovali mediji.
Naime, potpuno je jasno da REM ne može da bude cenzor, ne može nikoga da ućutka, niti treba, ali smatram da može da uravnoteži. Ne može da vodi uređivačku politiku medijskih kuća, ali može i mora da se stara o doslovnoj primeni zakona. Za to ima ovlašćenja i i te kako ima mehanizme da bude adekvatan korektiv.
Evo, ja ću izdvojiti član 5. Zakona o elektronskim medijima. To je jedna odredba koja reguliše načela u oblasti pružanja medijskih usluga i taj član pominje društvenu harmoniju kao cilj sprečavanja sukoba, očuvanje mira. Kada govorimo o harmoniji, malo zvuči utopijski, posebno kada imamo medije koje pozivaju na proteste, koji sa tih protesta onako, maltene ratnohuškački izveštavaju, iako je meni potpuno jasno da su REM-u donekle vezane ruke kada je reč o medijima koji nisu registrovani u našoj zemlji. Ali, u svakom slučaju, na REM-u je da uporno insistira i ukazuje medijima na to da javno izveštavanje nije politička propaganda.
Ono što hoću da prenesem jeste želja ljudi, ljudi su željni normalnosti, a sa televizora se uporno nudi ostrašćenost, uporno se javnost vrbuje, uporno se nameću stavovi, bili oni opravdani ili ne. Mislim da je na REM-u da malo te tenzije ublaži i da zaista utiče, ako ne na postojanje društvene harmonije, onda makar na smirivanje tenzija.
Hoću da pošaljem još nekoliko poruka, a to je da sloboda izražavanja ne znači pravo na manipulaciju. Znači, mediji nisu ti koji treba da proizvode istinu, već da istinu prenose. Imam osećaj da u Srbiji postoje dve istine i mislim da REM treba da ukazuje na to da je istina samo jedna a da je na medijima da prenose činjenice, dok će zaključke izvesti sami građani. To je moja osnovna poruka. Ostaviću vreme mojoj koleginici Sanji. Hvala vam.
Zahvaljujem predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, postavljam pitanje koje interesuje najmanje 200.000 ljudi koji prema zvaničnoj statistici žive u vanbračnoj zajednici. Upućujem ga Ministarstvu pravde, a odnosi se na mogućnost izmene Zakona o nasleđivanju u smislu da se i u tom propisu vrši usklađivanje sa Ustavom koji predviđa ravnopravnost bračne i vanbračne zajednice, pri čemu kada kažem vanbračna zajednica naravno mislim na trajniju zajednicu života muškarca i žene između kojih nema bračnih smetnji.
Kao što sam rekla, Ustav Republike Srbije propisuje da su vanbračna i bračna zajednica ravnopravne. Taj princip je razrađen u nizu propisa, počevši od Porodičnog zakona, preko krivičnog procesnog zakonodavstva, Zakona o obligacionim odnosima, pa sve do Zakona o PIO.
Recimo, prema Porodičnom zakonu, imovina koju su vanbračni partneri u toku trajanja te vanbračne zajednice stekli radom, jeste njihova zajednička imovina i u slučaju eventualnog razlaza imaju pravo na deobu te imovine, odnosno jedan partner ima pravo da potražuje udeo u imovini drugog. No, u slučaju njegove smrti prema zakonskom rešenju nema pravo ni na šta, jer prema Zakonu o nasleđivanju vanbračni partner nije u krugu zakonskih naslednika, odnosno nema pravo na nasleđivanje.
Dame i gospodo, dopadalo se to nama ili ne, bilo to dobro ili ne, trend zajedničkog života bez sklapanja braka jeste realnost koju Zakonom o nasleđivanju moramo da uvažimo zato što postoji niz primera parova koji godinama žive zajedno i imaju zajedničku ženu, ali se iz ko zna kojeg razloga nisu venčali, što ne sme da bude prepreka deljenju imovinske sudbine.
Daću jedan primer koji sam nedavno čula, to je primer muža i žene koji su se venčali, dobili dete, živeli par godina srećno, posvađali se, razveli se, nakon toga se pomirili, dobili još dvoje dece, živeli zajedno još deceniju, zatim je vanbračni suprug preminuo i nakon toga njegova vanbračna supruga nije imala pravo da ga nasledi, što svakako složićemo se da jeste apsurd o kome gospodin Fila i ja već mesecima razgovaramo.
Kada smo to rekli, mnogi su bili iznenađeni, jer zapravo ni ne znaju da je tako, ni ne znaju da vanbračni partner nema pravo na nasleđivanje, koje smatramo da bi trebalo priznati. Dakle, ovo i jeste za čuđenje, posebno kada se uzme u obzir da je usaglašavanje sa Ustavom izvršeno Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, prema kom vanbračni partner ima pravo da nasledi penziju preminulog partnera.
Potpuno sam svesna teškoća u dokazivanju, potpuno sam svesna da su zloupotrebe moguće, ali mislim da se dobrim normativnim rešenjem te teškoće mogu prevazići. Evo, dokaz je Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju. Smatram da isti princip treba predvideti i Zakonom o nasleđivanju, jer ovakvo rešenje kakvo je sada dovodi do nepravičnih situacija, eto dala sam i primer. Ovakvo stanje demantuje ustavni princip o ravnopravnosti bračne i vanbračne zajednice. Tek kada se to uradi, tek onda bi moglo da se razmišlja o priznavanju naslednih prava nekim drugim parovima. Hvala vam.
(Zrenjanin, 09.08.2022.)
| Funkcija | Državni organ, javno preduzeće, ustanova, druga organizacija | Izvor prihoda | Interval | Neto prihod | Valuta | Vreme obavljanja / od-do |
|---|---|---|---|---|---|---|
| Narodni poslanik | Narodna skupština Republike Srbije (plata) | Republika | Mesečno | 93478.00 | RSD | 01.08.2022 - |
| Narodni poslanik | Narodna skupština Republike Srbije (paušal) | Republika | Mesečno | 37242.00 | RSD | 01.08.2022 - |
| Odbornik | Skupština grada Zrenjanina | Grad | Mesečno | 34094.00 | RSD | 21.08.2020 - |