Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Ognjen Mihajlović

Govori

Poštovane kolege, predsednice, biću kratak. Nije mi namera da skrenem ovu raspravu u nekom drugom pravcu, naravno glavno pitanje je pitanje kvoruma na ovom odboru.
Međutim, poslanici izlaze, pitaju, pitanja ostaju negde u vazduhu bez odgovora, tako možemo unedogled, sve dok ne dobijemo odgovore sa pravog mesta. Mislim da je to pravo mesto baš vaše, gospođo predsednik.
Vrlo olako se prešlo preko jednog veoma bitnog pitanja koje je postavila moja koleginica Vjerica Radeta. Naime, gospodin Bošković, evo sad vidim baš sa ove pozicije, zaista je u farmericama ili blu džinsu, kako se to još zove.
Dakle, tu se postavljaju dva pitanja. Da li ćemo poštovati pravilo koje je ova skupština donela? Ili da budem još malo jasniji, pravila za službenike ove skupštine su još mnogo restriktivnija, naročito za ženski pol.
Naime, nije im dozvoljeno da pokazuju ramena, ne smeju da nose kratke suknje, da oblače pantalone, a naročito džins itd. Da li je to dvoličnost? Da li ova skupština upražnjava imunitet prema gospodinu Boškoviću, na kojeg se on doduše nije pozvao? Izvinjavam se, Boško Ratković, ne poznajem. Kako? Izvinjavam se, Vlatko Ratković, pardon. Znate na koga mislim, na gospodina koji je predsednik odbora.
Prema tome, želeo bih da čujem odgovor od gospođe predsednik da li, narodski rečeno, on leti napolje na presvlačenje ili ostaje u farmerkama u ovoj skupštini da nam piše zakon? Naravno, to je ujedno i poruka ovom našem narodu: sad se vidi ko nam piše zakone, kauboji.
Žao mi je što gospodin ministar Jočić ovog trenutka nije ovde, jer imamo jedno pitanje koje je upućeno upravo njemu. Izašao je, dobio je neki poziv na mobilni, ko zna o čemu se radi, može biti da je napokon spreman taj amandman koji nam obećava već, evo, drugi dan.
On je spomenuo da će biti uvedeno u Predlog ovog zakona i nešto što bi ličilo na ono što su srpski radikali predložili.
On ga je najavio i voleo bih da nam objasni, ne postoji u proceduri i to je tačno, ali voleo bih da mi objasni o čemu se ovde radi, da li će srpsko državljanstvo dobiti Srbi i da li imaju čemu da se nadaju, ili su, kao i obično, Tadić i Koštunica opet samo iz propagandnih razloga putovali u Banjaluku.
Kada je nešto konkretno u pitanju, naravno, to neće biti urađeno. Plašim se da će se to desiti sa ovim zakonom i da će to biti samo jedna oficijelna struktura na papiru, od koje srpski narod neće imati apsolutno nikakve koristi. I dalje će srpski državljani i Srbi biti apsolutno nezaštićeni, ne samo u Srbiji, kao što je to slučaj danas, nego će, što je još gore, biti izloženi teroru kako su izloženi danas pre svega na Kosovu i Metohiji. Mi njih tretiramo zaista kao apatride, iako još uvek žive u jedinstvenoj Srbiji. Ili, Srbi u Hrvatskoj, koji su narod drugog reda koji je izbačen iz ustava, gde je bio konstitutivni narod; ili, vidite samo šta se dešava sa Republikom Srpskom, Bosnom i Hercegovinom.
Mi srpski radikali mislimo da je uvođenje našeg amandmana u ovaj zakon poslednja šansa da se uradi nešto dobro na zaštiti srpskog naroda. Dakle, ovo nije samo pitanje državljanstva, nego je pitanje i opstanka. Toliko.
Javljam se po članu Poslovnika 104. U tom članu, mislim da je u pitanju stav 2, narodni poslanik je obavezan sa uvažavanjem da se obraća svojim kolegama ovde u parlamentu. Gospodin Vučićević iz Nove Srbije učinio je jedan grubi prekršaj.
Naime, za mene je mnogo gore i mnogo teže kada nam se jedan poslanik obraća kao retardiranim osobama, gore nego da nas je direktno uvredio čak prozivajući nas po imenu. Naime, on govori o tome kako se oni bore protiv onoga što im je ostalo u nasleđe od nekog ranijeg režima. Naravno, uvek tu udrobe nas sa socijalistima i nekim drugim strankama. Međutim, oni se bore sedam godina pa ništa. Zašto već ne odustanu? O kakvoj oni borbi govore? Govore da su oni ti koji dižu Srbiju iz pepela, a oni su je upravo urnisali.
Objasniću vam konkretno šta rade. Najkonkretnija stvar kojom se bavi Nova Srbija je Ministarstvo saobraćaja. Dan-danas to drži gospodin Velimir Ilić. Šta se dešava u glavnom segmentu tog saobraćaja, železnici, krvotoku ove naše Srbije, jednom od strateških elemenata koji nam je dovoljan, da se slobodno izrazim, pa čak pomalo i da ucenjujemo Evropu.
Svi znate o onim lokomotivama koje su dolazile, ne bih o njima, koje su kupljene polovne. Govoriću o onima koje su kupljene nove. Stiglo je nekih 30 lokomotiva, tipa 444, kupljene u Končaru u Hrvatskoj. Treba još 20 do kraja godine da bude isporučeno. Šta je sa ovih 30? Svaki drugi-treći dan bar dve dolaze na remont.
Kupljene su lokomotive najlošijeg kvaliteta, a pri tom smo imali solidne ponude iz Rumunije i nekih drugih zemalja. Od toga se naravno odustalo. Tu bi trebalo da se uključi slavni UBPOK, da nam on proceni, oceni, dokaže ili ne dokaže ko je tu uzeo mito za ove apsolutno nekvalitetne mašine.
Vaš ministar Velimir Ilić hvalio se da nije bilo štrajkova na železnici. Samo u maju bila su dva štrajka. To su bili kratki štrajkovi pa je štampa, koju takođe kontrolišete, mogla to da izbegne. Jedan je bio, čini mi se, 3. maja, a drugi nešto kasnije. To su bili štrajkovi upozorenja. Trajali su sat vremena, sve pruge u Srbiji su stale.
Ministar se hvali da nije bilo štrajkova. Samo ih je prećutao, a ukupno do današnjeg dana bilo ih je šest, svi su bili štrajkovi upozorenja. Šta ste uradili? Tim jadnim radnicima dali ste povećanje plate od 4%, tako da sa tim povećanjem nemaju više pravo na stimulaciju, pa dobijaju otprilike od 800 do 1200 dinara manje nego što su ranije dobijali.
Prosečna plata na železnici ne prelazi 17 hiljada dinara, a kada ti jadni ljudi, ti visokokvalifikovani majstori, mašinbravari, govore o platama, sa dužnim poštovanjem spominju mašinovođe.
Oni rade veoma važan posao, dobijaju 27 hiljada dinara plate i sa noćnim radom mogu da dođu i preko 30 hiljada. To su ljudi koji odgovaraju za živote, koji voze putnike, stotine putnika i oni imaju te ogromne plate od oko 30 hiljada dinara. To je stanje u koje ste vi doveli Srbiju.
(Predsedavajući: Vreme je isteklo odavno.)
Dozvolićete mi par trenutaka, jer i mi vama često progledamo kroz prste. Non-stop. Hvala bogu, imamo živce za takve stvari.
Trinaest inženjera koji su zaposleni u Železnici Srbije potpisali su nedavno jedan papir koji ima snagu apela.
Naime, oni apeluju na svoje rukovodstvo da konačno učini nešto po pitanju kočionih sistema naših kompozicija. Od lokomotive pa do vagona nijedan kočioni sistem ne zadovoljava standarde Srbije, a kamoli neke daleko važnije ili restriktivnije evropske standarde. To je stanje u kojem je danas železnica: 17 hiljada dinara, putnicima glava u torbi, to je Srbija i to je ta bolja budućnost u koju nas vi vodite.
Predlog budžeta koji je pred nama pisan je izuzetno sitnim slovima i još sitnijim brojevima, valjda da mi stariji, a većina nas je takvih u ovoj skupštini, ne vidimo o čemu se radi.
Gledao sam pod povećalom, gledao sam ujutro, naveče, gledao sam čitav dan i ne mogu da shvatim da li je ovo štamparska greška ili je ovo tačan broj. Ministarstvu odbrane predviđena je milijarda 535 miliona 239 hiljada 152 dinara za putovanja. Ako me terate da ovo još jednom pročitam, nemoguće je. Dakle, radi se o milijardi i po u daljem tekstu.
Drago mi je ako je naša zemlja otpočela neki projekat za koji nisam znao, tipa «spejs šatl», i da će naši vojnici, u sklopu nekog naučnog programa ili nekog našeg «rata zvezda», da putuju do Marsa, a možda i dalje.
Samo se plašim dve stvari, da ovo nisu troškovi za naše vojnike koje ste, kao dobro spakovano meso, namenili Avganistanu ili Iraku, ili, druga stvar, a čini mi se da je ona izvesnija, da će ono što se zove Vojska, a, u stvari, samo je ostalo od prave vojske, i sve što nosi šapku da putuje za Pentagon, kako po mišljenje, tako i na postrojavanje.
Dakle, ovo je upravo neverovatno, ako u istoj koloni Ministarstva odbrane imamo i brojku od 825 hiljada dinara za socijalna davanja zaposlenima. Bedno, zaista, za socijalna davanja, pogotovo u odnosu na ove troškove putovanja.
To je neverovatno, pogotovo kada se vidi da na istoj strani imamo i podatke o jednom ministarstvu, a to je Ministarstvo spoljnih poslova, koje i ima neka opravdanja za silna putovanja. Tu je izdvojeno 174 miliona 415 hiljada i 852 dinara za troškove putovanja ovog ministarstva.
Dakle, gde je logika? Ovo bi zaista neko trebalo da nam objasni, gde to putuje naša vojska. Čisto sumnjam da se radi o markicama u gradskom saobraćaju.
Da li je zaista ovo što sam rekao i tačno? Da li će svakog dana da idu na postrojavanje u Pentagon? Da li smo dotle došli?
To je taj vaš projekat uništavanja Vojske, koji zovete redukovanjem ili već kako, i on je, navodno, u skladu sa evropskim ili tendencijama u regionu, a reč «region» je naročito odvratna reč, koju ste vi uveli.
Znam da živim u prestonici srpskog naroda koja se zove Beograd i ova naša zemlja je bila zemlja oko koje se sve vrtelo na Balkanu i nikada nismo bili region.
Dakle, pogledajte te vojske u regionu, kako vi kažete. Retko koja je svedena na ovakvu mizeriju na koju je svedena naša. Pa, evo, nama prijateljska Grčka, samo ona ima preko 200 hiljada vojnika pod oružjem, a o drugom i trećem pozivu se i ne zna, ali sigurno je ta brojka daleko veća od pomenutih 200 hiljada; po nekim procenama, kreće se i do 600 hiljada.
A mi, i mnogoljudniji narod, i država u većoj opasnosti, zemlja kojoj hoće da otmu sastavni deo njene teritorije, uništavamo sopstvenu vojsku. Kako to vi kažete - dovodite je na nulti nivo, obarate sistem. Kao da se radi o nekoj kompjuterskoj igrici za decu.
Trenutno, prodajete sve živo, od materijalno-tehničkih sredstava koja ta vojska ima. Mnogo je tu zastarelih kamiona, neupotrebljivih tenkova, ali je mnogo toga upotrebljivo, a vi sve to uništavate, jer ste zavet dali našim arhineprijateljima da ćete Srbiju da uništite. Otuda ovoliki troškovi putovanja.
Ne sumnjam da ćete ih potrošiti na ta putovanja, samo, kako vas nije sramota da to i objavite.
Doduše, sitnim slovima ste svoju sramotu pokušali da sakrijete, ali, evo, mi obnarodujemo, kažemo našem narodu za šta idu pare za Vojsku - da bi vaši probrani oficiri, dezerteri i defetisti putovali na poklonjenje vašim gazdama. O tome se radi, draga gospodo.
Dalje ste u tekstu o Ministarstvu odbrane podveli, kao neku nabrajajuću stvar, nešto nebitno, pa ste te troškove putovanja stavili iza naknade u naturi, šta god da to znači, iza socijalnih davanja, koja su na drugom mestu itd.
Znači, radi se o jednom potpunom antisrpskom delu. Ovde to pokušavate da završite ovakvim budžetom, ovim parama koje izdvajate za Vojsku.
Ono što je skriveno od očiju javnosti, a što bi nam moglo poslužiti kao najbolja slika stanja u sadašnjoj vojsci, u onome što vi zovete Vojska, jeste situacija na našoj granici, koju uopšte ne kontrolišete, iz istog razloga zbog kojeg uništavate Vojsku. Dogovorili ste se, obećali ste da ćete da uvedete nekakve specijalne političke snage na granici. Naravno, vi ste prvo sklonili vojsku, pa onda idemo dalje.
Na granici je bilo 3600 odlično obučenih naših graničara. Ti graničari nisu imali mrlje u svojoj karijeri, nikada niko od njih nije ni prekršajno, a kamoli krivično bio gonjen. Da mu se to desilo, odmah bi bio izbačen iz te službe. Sada umesto njih dovodite 5000 policajaca na tu granicu, među kojima ima i onih koji ne samo da su krivično odgovarali, nego su krivično i kažnjeni.
Razlika je ogromna, da ne govorim da nam je granica porozna kao neko sito, čak i tamo gde bi se moglo reći, po geografskim karakteristikama, da je lako paziti, znači, ona u ravničarskim predelima. Tu su zapušteni putevi, elektronske komunikacije koje su ukopane u zemlju uništene su, tako da naši graničari ne mogu ni da nađu put da obiđu našu granicu. Naravno, kada kažem graničari, mislim na one koji se samo figurativno tako danas zovu, a to su te neke snage koje ste vi tamo doveli.
Stoga, ovo što imate, ovu neku siću koju ste ostavili za poboljšanje materijalnih sredstava Vojske, treba da uložite u ono što je potrebno, jer nigde u tom planu nemate poboljšanje elektronike na granici. Vi znate da nam je granica ugrožena, što od krijumčara, što od terorista.
Ako vam je imalo stalo do ove Srbije, popravite ovaj budžet, nemojte ovim vašim oficirima da date da putuju i setite se da je Kosovo i Metohija srpska zemlja.
Javljam se po osnovu člana 226, u kojem je precizno utvrđeno da predsednik Narodne skupštine treba da informiše narodne poslanike o onome o čemu oni zahtevaju.
Ne mogu da se ne osvrnem na ovo prethodno izlaganje i uopšte prethodna izlaganja o našem Javnom servisu, RTS-u, koju vodi Aleksandar Tijanić, odličan novinar, neosporno, osrednji urednik i nikakav direktor. Šta je taj direktor uradio za sve ove silne pare koje je dobio od kada je došao na vlast u televiziji? Ništa.
Promenio scenografiju. Doveo je svoje vedete, koje plaća ogromnim sumama iz nekih sopstvenih fondova, kakvima nikada nijedan direktor u bivšoj Jugoslaviji, a kamoli ovde u Beogradu, nije raspolagao. Postoji samo jedan test po kojem se na TV Srbije određuje ko je dobar novinar, a ko ne, a to je da li si simpatičan Aleksandru Tijaniću. To je sve što o ovom čoveku, skromnih mogućnosti, može da se kaže.
Uostalom, to mogu da potvrdim i na ovaj način. Videli smo ga kada je bio sam na tržištu, kada je izlazio njegov privatni list "Građanin", koji je plaćao sopstvenim novcem. Naravno, list je propao za nekih nedelju dana. Drugi njegov veliki pokušaj u javnosti bio je BK. Naravno, prepisana televizija i ništa originalno. Toliko o tom čoveku, mislim da ne zaslužuje više.
Što se tiče člana po kojem sam se javio 226, zahtevam jednu običnu informaciju do koje predsednik ne bi morao teško da dođe.
Naime, zanima me zašto uopšte poslaničke grupe ovde moraju da traže potpise da bi se razgovaralo o Kosovu i Metohiji. Smatram da je to životna, bitna ovog trenutka najhitnija tema o kojoj se mora razgovarati. Na kraju krajeva, to je tema o kojoj je postignut izvestan konsenzus u ovom društvu.
Svi mi koji smo se zalagali za novi Ustav Srbije prihvatili smo da Kosovo i Metohija ostaje sastavni deo naše Srbije. Naravno, u tome su učestvovale i DS i DSS, uopšte većina ovde prisutnih stranaka. Zašto sada to izbegavamo? Dakle, zvanično tražim da mi pošaljete tu informaciju, a ne da ovu skupštinu filujete nekim sporednim temama o kojima govorite već nekih sedam godina, od tog vašeg slavnog 5. oktobra.
Na dnevnom redu je Predlog zakona o dopunama Zakona o slobodnom pristupu informacijama. To je epska priča koju slušamo sedam godina. Sedam godina ništa od svega toga, zato što ne želite da znate ko su sve agenti Udbe, ko su agenti Cije, ko su agenti em-aj-fajv (MI 5). Naravno, dok ovo govorim gledam na ovu levu stranu, pozicionu stranu. Bilo bi to zanimljivo da se vidi, ali siguran sam da ovde od ovog zakona ponovo neće ništa biti.
Dakle, apsolutno skrećete pažnju, ubacujete u ovaj narod neke priče za koje ste sigurni da će doći do žestokih rasprava koje će trajati u beskraj i zato ćete da okrivite SRS. Naš cilj je da se stvari dovedu do kraja, da sve bude potpuno jasno. Tako ovog trenutka, dok govorim o svemu ovome, počela je rasprava u Skupštini grada Beograda, u kojoj se u pet šest tačaka raspravlja o taksama, a kao 16. tačka uvedena je u raspravu diskusija o promeni imena Bulevara AVNOJ-a u Bulevar Zorana Đinđića.
Vi odlično znate da o ovoj temi nije postignut nikakav konsenzus u našem društvu. Vi lično mislite da je on heroj, revolucionar 5. oktobra. Mi, a i većina naroda, mislimo da se radi o jednom pučisti. Dakle, tu se nećemo složiti. Desiće se oštra rasprava koja će da izađe u javnost, sa tom temom ćete da zavlačite narod u narednim mesecima, a Kosovo ćete na taj način da gurnete u senku. Kosovo i Metohija je tema broj jedan...
Javljam se po članu 226. Poslovnika. Još juče sam pokušao da dobijem neku informaciju, dok je bio prisutan gospodin Dragoljub Mićunović. Radilo se o jednoj velikoj samovolji, jednom brutalnom ataku na demokratiju, kada je gospodin Mićunović samovoljno, bez ikakvih ovlašćenja, ukinuo jednu našu delegaciju, delegaciju koja je trebalo da putuje u Kazahstan na sastanak Generalne asambleje pravoslavnih poslanika. Na tu temu hteo bih da mi se objasni još jedna stvar.
(Predsedavajući: Izvinite, da li je to bivši parlament državne zajednice?)
Ta delegacija, gospodine Albijaniću, da vam objasnim, pošto očigledno nemate pojma o čemu se radi, a sedite na mestu gde bar nešto treba da znate...
(Predsedavajući: Da znam kome pitanje da prosledimo. Možda treba toj instituciji koja više ne postoji.)
Gospodine Albijaniću, sve ću vama lepo da nacrtam, shvatićete vi o čemu se tu radi. To je potpuno ravnopravna delegacija, kao i ona koju šaljete na zasedanje NATO pakta. Znači, mi u ovoj skupštini biramo članove delegacija, to još nije došlo na dnevni red, o tome se nije glasalo, ali gospodin Mićunović je već ukinuo neke delegacije, a druge povlastio.
Malopre je jedan član DS, poslanik, mislim da se zove gospodin Petković, mlađi je čovek, s naočarima, otišao da dobije vizu za Brisel, gde će da učestvuje na zasedanju NATO pakta. Ko ga je poslao? Ko je bilo koga ovlastio da mu da tu vizu? S kojim pravom on to radi? Da li je opet iza svega neka siva eminencija, npr. gospodin Dragoljub Mićunović.
Zaista bi bilo potrebno da odgovorite na to pitanje, mada ne očekujem to od vas, nego od pravog predsednika Skupštine, koji je ponovo negde zauzet, ko zna gde.
Mislim da se mi srpski radikali ne možemo složiti sa onom ulogom koju ste nam vi namenili, a to je da budemo ikebana u ovoj skupštini, da mi kao opozicija činimo samo neku opštu sliku da se ovde radi o nekoj demokratiji, koje uopšte nema, jer radite šta hoćete, kad hoćete i kako hoćete.
Naravno, nas ne zanima toliko to zasedanje NATO pakta koliko ova druga delegacija o kojoj sam govorio. Smatramo da je životno važna, jer i tim putem učvršćujemo naše odnose sa Rusijom. Ali gospodin Mićunović očigledno ima nešto protiv Ruske federacije. Naša Skupština ove godine neće poslati nikoga na ovo zasedanje.
Želeo bih da dobijem taj odgovor - kako je gospodin Petković mogao da stane u red za vizu, da se tako slobodno izrazim, i kako je moguće da gospodin Mićunović otkaže učešće naše delegacije na jednom tako važnom skupu. Toliko.
Član 104.
Poštovane kolege, moram da vam obnarodujem jednu vrlo ružnu, neotesanu stvar, da tako kažem. Ovih dana treba da se dogovorimo oko toga ko su naši članovi delegacija koji učestvuju u radu raznoraznih spoljnih kongresa, odbora i slično. Jedna od tih delegacija trebalo je ovih dana da ode na sastanak Svetske asambleje pravoslavlja ili Unije pravoslavlja, kako se to još zove.
Međutim, naš veliki demokrata, čovek kome su puna usta demokratije, kome je važnija borba za demokratiju, nego pripadnost njegovoj stranci, a samim tim i borba za stavove njegove stranke, bar se tako deklariše i pokušava takav imidž da stvori u ovom narodu, već, nekih, petnaestak godina, gospodin Dragoljub Mićunović, kojeg sam do ovog dana poštovao, moram da kažem, svojevoljno je, na svoju ruku, kao predsednik Spoljnopolitičkog odbora, odlučio da mi svoju delegaciju ove godine, 19. juna, ne pošaljemo u Kazahstan na zasedanje ove pravoslavne asambleje.
Ovo nekome možda zvuči kao minorna organizacija, ali ona to zaista nije. Trebalo je gospodin Mićunović malo i o tome da se informiše, pre nego što svojevoljno i na svoju ruku donese ovakvu odluku.
Naime, mi srpski poslanici i u prošlom sazivu, nekadašnje, nažalost, razorene Skupštine Srbije i Crne Gore, vodili smo veliku borbu u ovoj asambleji. Tu smo imali, hvala Bogu, podršku naše braće Rusa, naročito iz političke partije – Naš dom Rusija, koja pripada predsedniku Putinu. I samo zahvaljujući njima uspeli smo svaki put do sada da se izborimo za srpsku pravdu, za istinu koja se nama događa.
Upozoriću vas na jedan bitan događaj – to je taj 17. mart koji nam se desio na Kosovu. Odmah posle tog nesrećnog 17. marta imali smo sastanak ove asambleje, na kojem su pravoslavni poslanici iz Albanije pokušali da proture jednu deklaraciju u kojoj smo mi Srbi okrivljeni za ono što se desilo 17. marta. Naravno, to nije uspelo, ponavljam, uz pomoć naše braće Rusa iz partije Naš dom Rusija. Ta deklaracija nikada nije ugledala svetlo dana.
Smatram da je nedopustivo, čak nemoguće, u jednoj demokratiji koja, istina, nije baš zrela kao ova naša, da se tako nešto dešava, da čovek na svoju ruku zaustavi saradnju koja se vrlo uspešno, uz velike muke doduše, razvijala sa svim ostalim pravoslavnim poslanicima, a napomenuću vam da ih ima čak i iz Australije, Kazahstana...
(Predsednik: Vreme, gospodine Mihajloviću.)
Uskoro završavam.
Ako je to, gospodine Mićunoviću, ta demokratija za koju se vi zalažete, onda ja zaista nisam demokrata.
Ovde imamo klasični sukob interesa. Gospodin iz Cesida, Miloš Todorović, predložen je za zamenika sekretara ove cenjene skupštine. Kao što znamo, Cesid je već duži niz godina nametnut, i to baš uz dobru pomoć predlagača, kao jedna neformalna ali veoma bitna institucija kroz koju se proverava valjanost izbora. Išlo je to polako, bilo je i mnogih drugih organizacija, ali, eto, sada imamo Cesid kao jedan veoma uvažen, bitan reper da li su izbori bili demokratski ili ne.
Zaista, to je jedna ingeniozna organizacija, taj Cesid, valjda to znači centar za slobodu i demokratiju, tako nekako, koja je kao svoju ideju istakla onu najprostiju jednačinu 1+1=2. To je istakla, ali nam je pokazala kako vrlo lako i jednostavno 1+1 može da postane jednako nuli. To se upravo desilo u Crnoj Gori, kada je Milo Đukanović, uz obilatu pomoć Cesida, doveden na vlast i kada je od zajednice Srbije i Crne Gore ostala jedna velika nula.
Sada jednog takvog čoveka, koji se nalazi u samom korenu organizacije Cesida, kao njen osnivač, koji je delegiran u RIK, dovodimo u sam centar, u samu srž zbivanja, dovodimo ga u ovu skupštinu, koja postoji zahvaljujući izborima. Svi smo mi ovde došli kao rezultat demokratski izražene volje građana. Sada taj isti Cesid, preko gospodina Todorovića, treba da upravlja zbivanjima u ovoj skupštini.
Malo po malo, u vremenu koje je ispred nas, uoči nekih izbora, oni će pokušati na sve moguće načine da se zaista ta njihova predizborna naklapanja o mogućim rezultatima izbora poklope sa činjenicama, sa pravim rezultatima izbora. Tako će zaista moći da prognoziraju šta će se desiti, kada se prebroje glasovi naših građana.
Dakle, predlagač nam gura jedan protivzakonit čin pod nos, pokušava da nas uvuče u tu protivzakonitu radnju u kojoj mi kao poslanici treba da glasamo, bilo za ili protiv, i tako ozakonimo nešto potpuno nezakonito. To je jedan klasični sukob interesa.
Zaista bih voleo da se predlagač izjasni o ovome što sam rekao, da li se radi o sukobu interesa ili ne.
Što se tiče samog lika ovog čoveka, mogu da kažem samo jednu pozitivnu stvar o njemu, koja se sadrži u poslednjoj rečenici, a to je da je otac kćerke Anje i sina Dimitrija.
Govori engleski jezik. Šta to znači, kome to treba? Dozvolite, nama srpskim radikalima je mnogo bitniji ruski jezik, nego engleski. Naše je demokratsko pravo da se izjasnimo za zajednicu nezavisnih država, naravno, sa Rusijom na čelu. Vaše je isto demokratsko pravo da učite engleski jezik i da pokušate da uđete u zapadnu Evropu. Ali, naravno, nećete uspeti.
(Vjerica Radeta, sa mesta: Kaži da odlično govoriš engleski jezik.)
Nije važno, uopšte, koji jezik govorim i koliko. Nije jedini jezik koji govorim. Dakle, to je sve što bi moglo da se kaže o ovom kandidatu.
Iskoristiću ovu priliku da se obratim gospodinu Duliću. Gospodine Duliću, u svom, ničim izazvanom, ekspozeu naveli ste nekoliko stvari. Između ostalog ste kazali da ćete više da sarađujete sa nevladinim organizacijama. Kako? To vidimo upravo danas. Rekli ste da ćete celu stvar da podignete na neki veći kulturološki nivo. Dakle, vi ste se ozbiljno spremali ili barem razmišljali o funkciji koju ste nedavno preuzeli. Ako već imate dobre namere, trebalo bi da dobro pazite gde i šta govorite. Vi ste na svakom mestu i u svakom slučaju predsednik ove skupštine, baš kao što smo mi, pre svega, poslanici. Nije bitno koje stranke, ali je vrlo bitno koje skupštine.
Gospodine Duliću, sinoć ste na televiziji, čije ime ne želim da pomenem, rekli da je po vašem mišljenju general Ratko Mladić ratni zločinac. Iznoseći ovakvo mišljenje uvredili ste stotine hiljada građana ove zemlje, pre svega porodice poginulih boraca kojima je komandant bio general Ratko Mladić. Uvredili ste invalide koji su se borili pod njegovom direktnom komandom. Znate šta znači njegova direktna komanda? Njegova direktna komanda je stala u dve reči – za mnom. To je čovek koji je tri puta ranjen na prvim linijama odbrane srpstva. Sa ponosom mogu da kažem da sam njegov borac. I mene ste kao poslanika i kao borca Ratka Mladića uvredili.
Dakle, radi se o mnogo jačoj stvari od one koji ste vi onako paušalno, ne znajući o čemu govorite, izrekli. Merite svaku svoju reč. Ako niste sigurni u odgovoru, ponašajte se kao vidovita Vanga – da to može da se shvati i ovako i onako. Ne morate uvek da date precizne odgovore, jer je i to bolje nego da se ogrešite o ovu skupštinu i o narod koji je predstavljen u ovoj skupštini.
Želim da se osvrnem samo na još jednu stvar. Jedna od učesnica te ružne emisije, u kojoj je svetla tačka donekle bio gospodin Mrkonjić, reče kako je Srbija zemlja apsurda i čuda, kako ona, eto, sedi na optuženičkoj klupi, a gospodin Cvetanović ide u Evropu. Naravno, tu, gospodine predsedniče Skupštine, niste našli za shodno da zaštitite instituciju poslanika. Kada smo dobili predloge delegacija lepo je u njima pisalo da je to urađeno na osnovu dogovoru sa predsednicima klubova i da se tu radi o reciprocitetu. Znači, u skladu sa tim koliko nas ovde ima imamo pravo da dobijemo članove u delegacijama. To je opšta praksa, koja je uobičajena u ovoj skupštini od kada ona postoji.
Dakle, predsedniče Skupštine, dobro pazite šta radite.
Iskoristiću ova tri minuta, hvala vam.
Moram da vam kažem da sam strašno zabrinut posle ničim izazvanim ekspozea gospodina Dulića, u kojem se ostrvio na dve meni veoma važne stvari - demokratiju i informisanje. Ako je njegovo poimanje demokratije ujedno i poimanje demokratije od strane DS, kojoj pripada, onda imamo veliki problem. Ako je njegovo poimanje informisanja, poimanje informisanja celokupne DS, onda imamo još veći problem.
Gospodin nas je maltene nazvao nedotupavnima, nedoraslima i srozao jednom gadnom konstrukcijom koja zvuči, molim vas, povređujete mi sto treći član Poslovnika - dobacivanjem ometate me.
(Predsedavajući: Molim vas strpljenja, barem ovih zadnjih pet minuta. Nemojte da prekidam sednicu sada. Izvinite, vraćam vam vreme nazad. Izvolite.)
Dečko je pokušao da bude sofisticiran, ali uspeo je samo da uvredi srpski narod kada je rekao da je demokratija u okruženju na znatno većem stepenu nego kod nas, te da količina loših odnosa je neuporedivo manja u tim istim zemljama u okruženju. Zaboravio je da je ovo srpski narod, koji baštini najdužu tradiciju demokratije u kompletnom okruženju, pa i šire.
Nijedna bivša republika bivše Jugoslavije nema nešto slično čime bi se mogla pohvaliti. Srbi se za demokratiju bore još od doba kneževa, kraljeva, kroz vremena broznih diktatora, pa sve do danas. Ta demokratija je krhka, ona još nije prohodala i zaista nam ne trebaju ovakvi osvrti koji nas vraćaju mnogo decenija unazad.
Što se tiče informisanja kojeg je pomenuo, nadam se da je to bila samo fraza u njegovom govoru, da nije ozbiljno mislio da se obračuna sa direktnim prenosima skupštinskih zasedanja. Ta skupštinska zasedanja su u stvari najbolji izveštaji. Narod je taj koji će da prosudi da li srpski radikali dobro govore ili loše. Isto tako će da prosudi i o DS.
Ako vi mislite na skraćeno izveštavanje, na televiziju U92 ili nekoj vama drugoj bliskoj televiziji, tu ne možemo da se složimo, zato što smo u noći, tačnije o noći, u kojoj ste se vi sukobili sa DSS više čuli u tim skraćenim izveštajima, više smo čuli o otrovnim strelicama upućenim Tomislavu Nikoliću, iako to nije bila suština te večeri kada je on izabran za predsednika. Suština je bila u obračunu vas demokrata, DSS i DS.
Dakle, to je informisanje kojeg se plašim. Plašim se još jedne stvari, onoga što ste rekli da vam je dobrodošao doprinos nevladinih organizacija. Naravno, pretpostavljam da pod jedan tu mislite na vašu učiteljicu Sonju Liht, pa ćete možda ići kod nje po neke ocene, kritiku, uputstva, ali verujte to je zaista u potpunoj suprotnosti sa suštinom parlamentarizma.
Ne može jedan ozbiljan parlament da ocenjuje neka nevladina organizacija. Jedina nevladina organizacija koja bi koliko-toliko mogla da učestvuje u radu ovog parlamenta je eventualno sveštenik, ako se oko toga dogovorimo, jer i SPC je nevladina organizacija. Mogao bi on da blagoslovi i okadi ovaj dom, u kojem se svašta navuklo.
U svakom slučaju, pošto vidim da ste nestrpljivi da obavite ono što ste već uradili, biću kratak. Zamoliću gospodina Dulića da se isto tako lepo ogradi, baš kao što je to uradio malopre, kada se ograđivao od onih pozivnica, stavljajući ruku na srce i tvrdeći da one nikakve veze s njim nemaju, da se ogradi i od svog učešća u 5-oktobarskoj revoluciji. Jer zaista, ne bi bilo primereno da jedan predsednik parlamenta, a verovatno ćete to za par minuta da postanete, da je ujedno i deo rulje koja je palila tu istu zgradu, zgradu u kojoj nam obećavate da ćemo ući u septembru ove godine.
Na samom kraju, želim da se obratim gospođi Čomić, koja reče da dva puta razmislimo o kandidatu, gospodinu Oliveru Duliću, jer mi takvog u svojim radikalskim redovima nemamo. Zaista ste u pravu, mi nešto takvo ne gajimo u našoj stranci, mi takve primerke nemamo u našoj stranci.

PRVA SEDNICA

12-05-2007

Naravno, povreda Poslovnika, izazvao je gospodin Jovanović. Imam izvesnu zamerku gospodinu doktoru koji je pre mene govorio. Naime, vi ste rekli da srpski narod ne mari za gospodina Čedu Jovanovića. Smatram da je to malo šire, ne mari za njega nijedan Rom u Srbiji, nijedan Mađar i sve ostale naše drage komšije i prijatelji drugih nacionalnosti. Jednom rečju, niko živ za njega u ovoj Srbiji ne mari.
To je što se tiče ovog dela, međutim, moram da se osvrnem na jedan mnogo ružniji stav gospodina Jovanovića, kada je pokušao da proceni emotivno stanje predsednika Skupštine gospodina Tomislava Nikolića, rekao je da mu se čini da je on tužan, nesrećan, šta li, ne mogu baš tačno da ga citiram, ali nisam puno pogrešio. To bi otprilike značilo da smo i mi srpski radikali tužni, nesrećni ili šta već. Ne, gospodine Jovanoviću, gospodin Nikolić je samo veoma pristojan i neće otvoreno nekome da se smeje, naravno. Mada ovde zaista ima elemenata i za plač.
Ne bih se tako oštro, jer to jednostavno nisam ja, nije moj stil, osvrnuo na novokomponovanu koaliciju DS-a, DSS-a, staru neuzvraćenu ljubav, koja je u ponedeljak prošli eskalirala jednom velikom ljubomorom. To bih poredio više sa situacijom Barselona-Getafer, na to mi liči, 5:2 u Barseloni, a tamo 4:0; ko bi rekao, ali desilo se. Grandiozni, gromada fudbaler Ronaldinjo, pa ništa.
Ovde grandiozni gospodin intelekt pokušava da predribluje ne samo ovu skupštinu, nego kompletan srpski narod jednom rečenicom koja je trajala, otprilike, 13 sekundi. Desilo se to i to, konstatacija i gotovo. Ne, gospodine Aligrudiću, vi ćete morati malo duže, opširnije i detaljnije da objašnjavate srpskom narodu, ne meni, meni je sve jasno, šta se to u stvari desilo, ko ste vi i zašto to radite, da li je u pitanju zaista vaša ljubav prema državi ili nešto drugo.
Mislim da je u pitanju nešto drugo. Da raščistim sam sa sobom da li sam u pravu, pomogao mi je jedan vaš bivši stranački kolega, gospodin Obren Joksimović, koji je bio svojevremeno i ministar zdravlja. Pitao sam ga u ondašnjoj Saveznoj skupštini – što to ti napusti DSS? Kaže čovek – nisam ja ušao u DSS da mi Mišković, Delta Mišković, bude predsednik Vlade, nego Vojislav Koštunica.
Na kraju, gospodine Petroviću, vi ste pokazivali ovde našu uspešnu knjigu "Politički ortakluk kurve Del Ponte i kurve del Koštunice", pa sada znate zašto je ona napisana, zašto je dr Vojislav Šešelj svojoj knjizi dao takav naslov. Mislim da ne treba nekih detaljnijih objašnjenja. Hvala.

PRVA SEDNICA

12-05-2007

Ne znam da li je tu gospodin Čanak, nije on toliko ni bitan, bitno je da građanima koji nas gledaju u ovo doba damo jedno malo uputstvo za upotrebu gospodina Čanka. Zaista je potrebno tu malo razjasniti neke stvari. Usuđujem se, upotrebljavam tu reč, da izazovem taj njegov intelekt.
Naime, "usuđujem se" zvuči pomalo ironično, cinično, baš onako kako on nastupa i kako vidi sve nas sa neke svoje imaginarne, intelektualne visine, majstorski se bavi demagogijom. Sve je to začinjeno solidnom dozom humora, a po prirodi je šarmer.
Taj visokoumni intelektualac je večeras upotrebio bana Josipa Jelačića u dokazivanju nekih svojih tvrdnji. Kao vrhunski demagog iskoristio je istorijske činjenice, koje su svima nama dobro poznate, o ulozi bana Jelačića u toj revolucionarnoj 1848. koja je tutnjala kroz srpske gradove i sela. Naravno, sve je to tačno, ali zaboravio je da kaže da je ban Jelačić danas jedan od temelja hrvatskog ne nacionalizma, nego šovinizma; nije mu uzalud postavljen spomenik usred Zagreba, a gde je njegova sablja uperena to možete samo da pretpostavite. Naravno, zbog toga je, baš iz istog razloga zbog kojeg je išao u Vukovar, i otvorio tu spomen-ploču na rodnoj kući bana Jelačića; to je sve tačno, naravno.
Objašnjavajući šta je sa banom Jelačićem doći ćemo i do druge činjenice, koja vrlo lako može objasniti veliki broj glasova, ako su zaista došli iz Hrvatske. Tamo nema malo Srba, tamo nema 4% Srba, nema 12% Srba, tamo su svi Srbi, ali Srbi koji su u prvoj fazi, ti današnji Hrvati, pokatoličeni, a tek kasnije, upornim radom ljudi kao što su Rački ili Štrosmajer, ubačeno im je i hrvatsko narodno ime. Njihovi osećaji prorade kada su sami sa sobom i kada nemaju korekciju od svojih župnika ili pravovernih komšija. Kada su sami sa sobom glasaju za Srbe.
Hteo bih da skrenem građanstvu pažnju na još jednu stvar.
(Predsedavajući: Molim vas, držite se vremena.)
Večeras se ispostavilo da nije samo Demokratska stranka Srbije ta koja je neprincipijelna i koja nema obraz. To je još jedanput dokazao i G17 plus. Rekli su, odnosno njihov predsednik, da neće biti u sali (o Demokratskoj stranci nema razgovora, to je sve poznato) sve dok je gospodin Tomislav Nikolić predsednik Skupštine. Ali, oni su tu. Znači, ne poštuju ono što su rekli.
Još jedan mali detalj i završiću. Moj uvaženi kolega Gojko Radić osvrnuo se na izlaganje gospođe Nadice (mislim da joj je to pravo ime), u kojem je ona sve objasnila, ali nije se dotakla ključne stvari – da li je Đapić bio tamo ili nije bio tamo; ako je bio, ko ga je pozvao. Toliko.