Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Đura Mučenski

Govori

Predsedavajući, javljam se po Poslovniku i mislim da je povređeno dostojanstvo Narodne skupštine, član 107. i da ste bili dužni da opomenete prethodnog govornika, jer se u svom govoru uvredljivo obratio predstavnicima, pripadnicima romske nacionalne zajednice. Tražio bih da po tom pitanju opomenete i da ne dozvolite više ovakav način govora u Narodnoj skupštini.
Poštovana predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, predsedniče Vlade, kao izvestilac Odbora za zdravlje želim da kažem da smo na Odboru za zdravlje, konstruktivno i u jednoj vrlo dobroj atmosferi razmatrali ovaj Predlog rebalansa budžeta i da smo ga većinom glasova usvojili. Mogu da kažem da smo sa dužnom pažnjom saslušali predstavnike RZZZ, zato što postoje određeni pokazatelji koji su dati ovom pisanom programu koji pokazuju tendenciju slabijeg punjenja budžeta RZZZ i sve ono što može na neki način da napravi probleme u finansiranju zdravstvene zaštite. Kao glavni argument, odnosno glavni razlog slabijeg punjenja jeste, neuplaćivanje doprinosa za zdravstveno osiguranje i to je nešto što u budućnosti, ukoliko se ne razreši, dovešće do kolapsa RZZZ.

Ono što je bitno, mislim da smo svi toga svesni i poslanici koji su aktivni u lokalnom životu, znaju situacije da pojedina preduzeća upravo koriste ovakvu ekonomsku situaciju, da na neki način izbegnu tu obavezu i da postoje određene vrste pritisaka da se isplate plate bez pratećih doprinosa i poreza i da je to na neki način postalo pravilo, što smatramo da je nedopustivo. Stav na Odboru je zauzet, da ćemo mi o tome raspravljati na jednoj od narednih sednica, ali zajednički stav je bio da se mora uvesti poreska disciplina i da mi na neki način moramo da uvedemo red u državu i da se znaju sve te obaveze, jer ono što je posledica ovoga jeste problem sa nastavkom finansiranja zdravstvene zaštite.

Ono što bih želeo da kažem, da sam na samom Odboru dao jednu inicijativu koju želim da prenesem svima vama, i predsedniku Vlade. Svestan sam da ta inicijativa nije mogla da bude na neki način napisana u vidu amandmana, ali u smislu razmišljanja za sledeći budžet.

Naime, radi se o tome da imamo određene segmente zdravstvene zaštite koji praktično nemaju dovoljno sredstava za finansiranja. Imamo dobro rešen problem vezan za finansiranje problema obolelih od HIV-a, odnosno od AIDS-a, taj problem, odnosno prevencija te bolesti je finansirana od strane međunarodnih organizacija, kao donaciju u vidu od 240 miliona dinara i taj deo prilično dobro funkcioniše.

Imamo i drugi problem, a to je problem lečenja posledice upotreba duvanskog dima, kardiovaskularne bolesti i tumori koji nose posledice po naše građane. Taj deo je finansiran određenim sredstvima, tzv. duvanski dinar koji se izdvaja od prodaje duvanskih proizvoda i iz tog fonda se finansiraju posledice koje ta bolest zavisnosti ostavlja po naše građane.

Nažalost, imamo nacionalni program protiv zloupotrebe droga i alkohola koji nije adekvatno finansiran. On je u budžetu Ministarstva zdravlja predviđen da se finansira sa svega 3,3 miliona dinara, što je vrlo malo u odnosu na problem koji postoji.

Naime, posledice zloupotrebe droge i alkohola su katastrofalne, kako za one koji su neposredni gubitnici odnosno zavisnici od te bolesti, tako i za porodice koje zajedno sa njima proživljavaju tu dramu.

Smatramo da mnogo više toga moramo da poradimo po tom pitanju i po ugledu na rešavanju ova druga dva problema, slušajući inicijative i često sam u kontaktu sa pacijentima koji su zavisnici od droge i alkohola, od susreta i od razgovora sa predstavnicima klubova lečenih alkoholičara, koji su pokrenuli jednu inicijativu, to sam zajedno sumirao i predložio na Odboru za zdravlje gde su predstavnici Ministarstva to prihvatili i predlažem da o tome i predsednik Vlade i resorna ministarstva daju svoje mišljenje. Naime, radi se o tome da, po uzoru na duvanski dim, izdvojimo tzv, tako da kažemo žargonski, alkoholni dinar, dinar koji će se izdvajati od prodaje alkoholnih pića i kojima će se puniti poseban budžetski fond vezan za zloupotrebu alkohola, a takođe od imovine koja je zaplenjena od osoba koje su osuđene za organizovani kriminal, da se ta imovina preusmeri u taj poseban budžetski fond, kojim će se rešavati posledice zloupotrebe droge.

Mislim da je to jedna dobra društvena satisfakcija, da se kriminalcima pokaže da kriminal nije isplativ, a da se ta sredstva društveno korisno utroše. To je moje razmišljanje koje su prihvatili ljudi na Odboru za zdravlje i to je nešto što bi moglo u koordinaciji između Ministarstva zdravlja, pravde i finansija, da se u sledećoj godini na neki način unese u budžet. Zahvaljujem.
Poštovana predsedavajuća, poštovano predsedništvo, Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani potpredsedniče Vlade, podneo sam amandman na ovaj predlog zakona. iako su moje kolege u prethodnoj diskusiji iznele da je ovaj zakon loš, da je ovaj zakon veliko ništa, ja ne mislim tako. Mislim da je ovaj zakon dobar i unapred kažem da svoj glas dajem ovom zakonskom predlogu zato što bolje definiše svojinu nego što je do sada, ali ću pokušati, niti ću svoj glas ucenjivački postaviti davanjem doprinosa, odnosno glasanjem za ovaj zakon.
Voleo bih da razmotrite ovaj moj amandman i da ga prihvatite, jer smatram da ću malo nešto uspeti da popravim u ovom zakonskom rešenju. Moj amandman se odnosi na član 9. gde su definisana prirodna bogatstva i plaćanje naknade za prirodna bogatstva. U mom amandmanu piše da se pravo korišćenja geotermalnih svojstava tla preko toplotnih pumpi u svrhu grejanja i hlađenja pojedinačnih objekata ili kompleksa objekata ima vlasnik zemljišta bez naknade Republici Srbiji, AP i jedinici lokalne samouprave.
Mi smo kao država preuzeli međunarodne obaveze iz oblasti štednje energije i kao država treba da preduzmemo mere za podsticanje obnovljivih izvora energije. Kao što se ne plaća naknada za korišćenje sunčeve energije kod sunčevih kolektora, kao što se ne plaća naknada za korišćenje energije vetra kod vetrenjača, tako ne bi trebalo da se plaća naknada ni za korišćenje energije kod toplotnih pumpi. Za one koji ne znaju šta su toplotne pumpe, evo jedna kratka informacija da bi znali o čemu se radi. Toplotne pumpe su uređaj koji se koristi za dogrevanje kuća, odnosno stambenih objekata koji koriste energiju tla i to je obnovljivi izvor energije i kao takav u današnje vreme kada smo svi svedoci da nam je svakoga dana potreba velika količina energije ili za hlađenje ili za dogrevanje objekata, jedan ovakav amandman bio bi koristan jer bi uspostavio mogućnost korišćenja te energije bez naknade, ne u komercijalne nego u sopstvene potrebe.
Zamolio bih potpredsednika da razmotri taj amandman i da ga prihvati. Mislim da bi to popravilo ovo zakonsko rešenje. Hvala.
Zahvaljujem. Vidim da imam razumevanje za ovaj amandman i mogu delimično da prihvatim objašnjenje zašto ne može da bude prihvaćen sada. Nadam se da ću imati vašu podršku i ovakav amandman ću podnositi sigurno ako ne bude definisan u osnovnom tekstu zakona o rudarstvu da će imati vašu podršku u tome. Ideja jeste bila to da se definiše sada ovde pred očima javnosti i da se to definiše što pre. Iz prostog jednog razloga navešću vam jedan drugi primer koji su imali svi poslanici i građani da vide i da čuju. To su recimo određene takse, kako se to u javnosti zove firmarine, koje su bile određivane u lokalnim samoupravama. Imali smo stvarno jedan širok dijapazon.
Kada se pojavljuju rupe u budžetu onda se traži izvor sredstava i onda se ne bira iznos koji će se naplaćivati. Pa smo imali slučajeve da su maltene milionski iznosi bili određivani za naplaćivanje firmarina. To je nešto što ne bi trebalo da bude praksa. Mislim da mi moramo da postavimo neke granice preko kojih ne bi trebalo da se polazi i to jeste bila ideja zašto sam podneo amandman, jer mislim da ova Narodna skupština treba da da apsolutni podsticaj i pomoć za obnovljive izvore energije. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.
Mi smo kao Odbor podneli amandman na član 10, kojim smo praktično samo proširili listu onih koje će Ministarstvo zdravlja obaveštavati o novim zdravstvenim tehnologijama, gde se postojećim ustanovama koje se bave time, Agenciji za akreditaciju zdravstvenih ustanova Srbije i Institutu za javno zdravlje osnovano za teritoriju Republike dodaje i Institut za javno zdravlje osnovan za teritoriju AP Vojvodine za zdravstvene ustanove osnovane na teritoriji AP iz jednog prostog razloga – radi bolje i brže koordinacije i širenja informacija o donetim odlukama.
Zahvaljujemo se ministarstvu da su imali razumevanja i da su prihvatili ovaj amandman.
Poštovana predsedavajuća, predsednice, poštovani članovi predsedništva, poštovani ministre i saradnici, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani koji sigurno pratite prenos Narodne skupštine, a zdravstvo je tema koja uvek intrigira javnost i to je dobro, daću sebi slobodu da konstatujem da je današnja rasprava, koja se vodi na temu ova dva zakona iz zdravstvene zaštite, nešto što je primer kako treba da teku rasprave u Narodnoj skupštini, da se vode na jednom kulturnom i akademskom nivou bez međusobnog vređanja i da je to ono što podiže ugled Narodne skupštine.
Svakako da je tema zdravstva nešto što je intrigantno, kako za narodne poslanike tako i za naše građane i da, kroz iznošenje argumenata i analizu predloženih zakonskih rešenja, svaka politička stranka koja deluje u ovom parlamentu iznosi svoje političke stavove i na taj način šalje poruku svojim biračima za šta će se zalagati ili za šta misli da je pogrešno u politici koja se vodi u zdravstvu. To je nešto što će sigurno biti tema i na sledećim izborima, ne samo na ovim skupštinskim raspravama.
Danas smo čuli jednu lepezu mišljenja o ova dva zakonska predloga od toga da su ova dva zakonska predloga loša, apokaliptična i da će doneti loše, do onih koji su prilično hvalili ova dva zakonska predloga. Kao i uvek istina je uvek negde tu između. Velikim delom opozicija je priznala da se ovde rešavaju neka životna pitanja koja su se pojavila u prošlom periodu i koja nisu imala adekvatne odgovore u postojećim zakonskim rešenjima i da su se sada našli na dnevnom redu. Moja ocena je da ovaj zakon nije reformski, da je nužno životni i da po nekim saznanjima su ovde mogla da se nađu verovatno još neka pitanja, ali procena ministarstva je bila da možda u ovom momentu nemaju dovoljno kapaciteta ili sredstava za njihovo ostvarivanje.
Osnovni razlozi, sad bih se osvrnuo na izmene i dopune Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji su osnovni razlozi za donošenje izmena i dopuna. To je stvaranje uslova za unapređenje prava koja se odnose na zdravstvenu zaštitu najosetljivijih delova naše populacije. To su deca mlađa od 18 godina, sa pomeranjem granice od 15 na 18 godina, kojim su obuhvaćena proširena njihova prava kroz ozbezbeđivanje prava na uvida u medicinsku dokumentaciju, odnosno obezbeđivanja prava na privatnost dece starije od 15 godina. Takođe, na lica žrtava nasilja u porodici, kao i žrtava trgovine ljudima, lica obolelih od teških bolesti.
Jedan segment zakonskih izmena se odnosi na unapređenje organizacije rada Instituta za medicinu rada, osnovno za teritoriju republike. Stvaranjem uslova da se finansiraju određeni poslovi od opšteg interesa iz budžetskih sredstava, što mislim da je u prošlosti bili zanemareno i da je imalo svoje određene loše posledice po rad Medicine rada. Obavljanje poslova skrining programa na nivou Republike Srbije, preciziranje poslova etičkih odbora zdravstvenih ustanova koje se odnose na obavljanje kliničkih ispitivanja lekova i medicinskih sredstava, jedna prilično osetljiva tema, moj kolega je izneo argumentaciju za klinička ispitivanja lekova, mislim da je dobra, omogućavanje odobravanja specijalizacija koja su deficitarne u sistemu i napravljen je jasan plan i mehanizam realizacije takvog postupka, mislim da je to dobro rešenje. Sve u svemu, jedna harmonizacija naših propisa i usklađivanja sa principima i načelima Svetske zdravstvene organizacije u oblasti prava pacijenta, kao i evropskih povelja, preporuka i direktiva.
Ako bi mene pitali za utisak o Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, odnosno u izmenama u zakonu, moj utisak jeste organizacija uprave za skrining. Čuli smo danas ovde različita mišljenja o tom problemu. Moj stav i stav većine kolega sa kojima sam razgovarao jeste da je to jedno važno pitanje koje smo sada rešavali na prilično dobar način, ali pozitivni efekti načina dosadašnjeg rešavanja nisu vidljivi. Imamo jedan problem koji je vidljiv, očit i koji nosi sa sobom jasne cifarske pokazatelje, ali sistem nije uspeo da da odgovor na njega i ono što u budućnosti očekujemo upravno od uprave za skrining, odnosno od aktivnosti koje ta uprava treba da odradi jeste da se situacija vezana za hronične ne zarazne masovne bolesti, prvenstveno misleći na maligne bolesti od kojih imamo veliki procenat oboljevanja i umiranja našeg stanovništva reši.
U članu 15. dat je pravni osnov da izabrani lekar obavlja i poslove obavljanja skrining programa u skladu sa posebnim programima koji su doneti u odgovarajućim oblastima. U članu 22. dat je pravni osnov za osnivanje uprave za skrining programe kao neke posebne organizacione celine Ministarstva zdravlja. Mislim da je formalne stvar i nevažna stvar da li će biti osnovana uprava kao posebna ili organizaciona ili neka druga celina, da je suštinski važno šta će ona da uradi, da li će uspeti da pokrene određene mehanizme koji postoje u ovom zdravstvenom sistemu i da to da rezultate.
Razlozi da donošenje nalaze se u Planu razvoja zdravstvene zaštite Republike Srbije, koji smo mi usvojili. Prioritetne oblasti su prevencija i kontrola hroničnih ne zaraznih bolesti kojima je današnje društvo najviše opterećeno. Jedan od postavljenih ciljeva je smanjenje oboljevanja i prevremenog umiranja od malignih bolesti, obzirom da su maligne bolesti posle bolesti srca i krvnih sudova najčešći uzrok oboljevanja i umiranja ljudi u našoj zemlji.
Prevencija malignih bolesti predstavlja najefikasniji sistem i pristup kontroli malignih bolesti obzirom da je na više od 80% svih malignih bolesti moguće uticati sprečavanjem početka bolesti, a ukoliko do bolesti ipak dođe njen ishod je moguće poboljšati ranim otkrivanjem. Uprava za skrining programe sprovodiće nacionalni program "Srbija protiv raka", kojim je između ostalog predviđanje i sprovođenje nacionalnih programa za rano otkrivanje, kako se to jasno kaže da svi razumeju, skrininga raka grlića materice, raka dojke i raka debelog creva.
Da pojasnim zbog čega je moj utisak da je ovo najvažniji problem koji se pokušava preciznije definisati i rešiti ovim izmenama izneću neke podatke kojima bih to argumentovao. Plan je da se u sledećem peto godišnjem periodu 45% žena starosti od 45 do 69 godina pregleda za rak dojke, da se 75% žena starosti od 25 do 69 godina pregleda za rak grlića materice, da se kod 40% muškaraca i žena starosti od 50 do 70 godina obavi testiranje i očitavanje testa na okutno krvarenje. Nacionalni program za prevenciju raka dojke ima za cilj otkrivanje raka dojke u početnom stadijumu kada ga je moguće izlečiti. Ciljna grupa jesu žene starosti od 45 do 69 godina, to je negde oko 1300 žena. S obzirom da je interval pregleda definisan na svake dve godine, to je jedan obiman posao pošto podrazumeva dostavljanje na kućnu adresu pozive za testiranje koji podrazumevaju klinički pregled i mamografiju.
Drugi program jeste nacionalni program za prevenciju raka grlića materice. On takođe podrazumeva jednu vrlo veliku aktivnost zato što imamo mnogo veći broj žena koji treba da prođu kroz preglede u toku ovih pet godina. Skrining interval je ovde na svake tri godine. Ovde je obuhvaćena populacija žena od 25 do 69 godina, obzirom da je primećena tendencija da se rak grlića materice pojavljuje u mnogo ranijoj dobi nego što je to bilo u nekim prošlim vremenima. Ovde je potrebno uraditi jako puno na podizanju svesti žena o značaju redovnih pregleda, na definisanju uloge ustanova na svim nivoima zdravstvene zaštite, na jačanju kapaciteta zdravstvenih ustanova, na uspostavljanju kontrole kvaliteta usluga za prevenciju raka grlića materice.
Imamo nacionalni program za prevenciju raka debelog creva. On podrazumeva aktivnosti koje su vezane za bolje informisanje stanovništva o značaju ranog otkrivanja raka debelog creva, kao i bolje informisanje od zdravstvenog osoblja, zdravstvenih radnika o samom programu. Sve osobe koje pripadaju ciljnoj populaciji muškaraca i žena starosti od 50 do 70 godina po ovom programu, znači negde 45% njih, potrebno bi bilo da jednog godišnje dobiju na kućnu adresu upitnik i tri paketića za testiranje na krvarenje iz stolice. U upitniku bi popunili osnovne podatke koji su vezani za određene podatke koji su bitni za dalja istraživanja i uradili bi ta tri testa kojima se otkriva da li postoji krvarenje preko stolice, što je osnova za dalje preglede kojima se dijagnostikuje postojanje raka debelog creva.
Sam pozitivan test ne znači postojanje raka bolesti, pošto postoje i druge bolesti koje mogu da izazovu prisustvo krvi u stolici, ali je jedan od pokazatelja koji pokazuje da treba uraditi sledeću dijagnostičku proceduru.
Imao sam zadovoljstvo da učestvujem u pilot projektu, vezano za otkrivanje raka debelog creva, koji je bio sprovođen u pet vojvođanskih mesta. Pilot projekat je vodio profesor Gudurić iz Instituta za onkologiju. On je pokazao dobre rezultate i ja u mom mestu imam ljude kojima je na taj način otkriven rak debelog creva, koji su operisani i koji su danas živi, a koji ne bi bili živi. Taj projekat je počeo pre pet godina i meni je zadovoljstvo da je on danas uspostavljen na racionalnom nivou i to je nešto što sigurno daje rezultate.
Ono što je u našoj javnosti sigurno dobro prihvaćeno, toga smo svi bili svesni i videli u svojim sredinama, to su dobre akcije koje se sprovode i uz pomoć medijskih kuća, kao što je B 92, nabavka mobilnog mamografa. Znači, nešto što kroz medije i kroz podizanje svesti o potrebi pregleda i o dostupnosti tog pregleda daje motiv našim sugrađanima da se jave na taj pregled i da ih obave.
Međutim, to nije način rešavanja problematike vezane za maligne bolesti. Znači, nešto što je dobro i što može da pokrene i podigne svest o potrebi kontrole, ali ono što je naš zadatak jeste da borbu protiv malignih bolesti uvedemo kroz institucije sistema koje imamo, upravo podižući kapacitete na ovakav način.
Ono što je takođe važno jeste dato u članu 26,. dat je osnov za formiranje republičke stručne komisije koja će utvrđivati vodiča dobre prakse. To je nešto o čemu smo mi dosta puta raspravljali na Odboru za zdravlje. Čuo sam mnogo rasprava od svojih kolega, između sebe raspravljamo, znači, nešto što nama treba.
Gospodine Milosavljeviću, povodom jedne druge prilike sam dao jedan komentar, da formiranjem komisije nekada bude pošalica da u stvari odlažete rešavanje problema. Nadam se da to neće biti i ovaj slučaj, odnosno da će ta stručna komisija odraditi te vodiče. Oni su potrebni. Znači, imamo nekoliko vodiča, ali nemamo sve ono što je neophodno za funkcionisanje i rad lekara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, koji je danas opterećen adminstrativnim procedurama, a nekada onemogućen adekvatnom edukacijom da prati sva savremena saznanja i da tačno zna šta kako treba da radi.
Mislim da što preciznijim definisanjem vodiča dobre prakse ćemo pomoći kako lekaru da pristupa i da leči svakog pacijente, tako i Republičkom zavodu za zdravstveno osiguranje, jer ćemo na taj način jasno definisati šta i kada treba da se radi i koje procedure treba da se odrade u određenim bolestima i na taj način ćemo indirektno smanjiti troškove Republičkog zavoda za zdravstvenu zaštitu.
Imamo još nekoliko članova koje bih spomenuo, na koje su se i moje kolege osvrnule u diskusijama. To je član 31. gde je dat pravni osnov za mogućnosti da se određene deficitarne grane medicine, stomatologije, odnosno farmacije mogu početi obavljati specijalizacije bez dve godine obaveznog radnog staža po položenom stručnom ispitu. Današnja praksa je pokazala da je današnji sistem prilično inertan i nema mogućnosti intervencije od strane ministra i ovo je sigurno dobar potez, kao i obaveza da oni koji su dobili određenu specijalizaciju, deficitarnu a i ostalu, moraju da provedu bar dvostruko vreme u radnoj organizaciji koja ih je poslala da bi na neki način ova mera imala smisla.
Moja prva reakcija i jedno od pitanja za Ministarstvo jeste bilo – zašto je bila potrebna posebna odredba da uprava za skrining počinje da radi od 1. januara 2013. godine. Kada se bolje pročita materijal i kada se vidi šta sve treba da uradi uprava za skrining, jasno je da je potrebno izvesno vreme, da je to jedan vrlo obiman posao, vrlo zahtevan posao i odgovornost jeste na Ministarstvu da u ovom periodu, tako stoji i u zakonskom rešenju, da do formiranja uprave za skrining te poslove će obavljati Ministarstvo, a da ti poslovi ne stoje i ne čekaju 31. januar 2013. godine, jer mi nemamo vremena da to čekamo, to je već moralo biti u životu i aktivnosti da se to sprovodi. Sigurno je da ćemo vas prozvati ako to ne bude.
Znam da niste svemoćni, ali mislim da akcenat na delovanju i na aktiviranju svih ovih programa može i daće sigurno rezultate. On će u prvom momentu možda delovati čak na neki način opterećujuće za zdravstveni sistem, jer otkrivanjem novih bolesti pacijenata koji praktično u sebi nose bolest, a ne znaju da imaju, napraviće troškove Republičkom zavodu, ali mi gledajući dugoročno ćemo dobiti, prvo ćemo spasiti mnoge živote, na drugi način ćemo smanjiti direktno i indirektno sve troškove koje ove bolesti nose sa sobom u kasnijem lečenju, ako se otkriju u drugoj fazi, kada je mnogo teže to lečiti i nekada nemoguće.
Što se tiče Zakona o zdravstvenom osiguranju, odnosno izmenama Zakona, tu bih se osvrnuo na dve stvari. Jedna stvar je proširivanje određenih prava na stomatološku zdravstvenu zaštitu za određene kategorije stanovništva na decu stariju od 18 godina, odnosno do kraja srednjoškolskog školovanja, kao i na studente do kraja svog školovanja, najkasnije do navršenih 26 godina života.
Moram da kažem da smo imali dosta dopisa na Odboru za zdravlje. O tome smo puno puta raspravljali. Svi zajedno smo dali podršku da se taj stomatološka zdravstvena zaštita proširi i da im se omogući besplatna, na teret Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje. Jako mi je drago što je ta naša inicijativa zajedničkim snagama, gde smo bili i ono što mogu sa ponosom da istaknem i pozicija i opozicija i u Odboru, imali smo jedan zajednički stav da je to predlog koji treba da prođe i da je Ministarstvo taj predlog prihvatilo.
Takođe nam je drago da je prihvaćeno i proširivanje prava na pratioca osiguranika u slučaju ostvarivanja zdravstvene zaštite van mesta prebivališta, za sve one kategorije osiguranih lica koje nemaju sopstvene prihode, jer se na taj način stvaraju uslovi za ostvarivanje zdravstvene zaštite na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja.
Ono što je po meni utisak broj dva, vezan za Zakon o zdravstvenom osiguranju, jeste uvođenje elektronske zdravstvene kartice, ne zbog elektronske zdravstvene kartice, nego ono što bi trebalo da bude u paketu zajedno. Očekujemo od Ministarstva da do kraja godine, odnosno u najkraćem periodu predloži određene zakonske propise i izmene, sve ono što treba da se uradi, da se u srpsko zdravstvo uvede informacioni zdravstveni sistem.
Bio sam direktor doma zdravlja i znam koje smo muke imali kada je počelo uvođenje informacionog sistema, vezano za apotekarsku službu. Posle toliko godina rada, danas vidimo samo dobre efekte, jer možemo da razvrstamo koliko koji lekar piše lekove, koje lekove piše, koliko koji pacijent troši lekove, koje lekove troši, znači, postoji jedna kontrola, mogućnost kontrole i mislim da je minimalna mogućnost zloupotrebe koja je ranije postojala zbog neefikasnog sistema kontrole.
Na isti način, zbog boljeg uvida i načina rada i olakšavanja rada lekarima u zdravstvenom sistemu je potrebno završiti informatizaciju zdravstvenog sistema. Imamo informaciju da je program kojim je isfinansirano to, da bi trebalo da bude završen do kraja ove godine, da su odobreni softveri za primarnu i za bolničku zdravstvenu zaštitu i da bi do kraja godine to trebalo da bude. Imamo obećanje i prošlog ministra, a dobili smo obećanje i od ovog ministra da će to biti do kraja godine urađeno.
Ono što mi očekujemo jeste i zakonsko regulisanje vođenja elektronskog kartona i celokupne medicinske dokumentacije koja je potrebna, da ne bi dolazili u situaciju koju imamo sada u pojedinim domovima, koji imaju zaokružen informacioni sistem na nivou doma zdravlja da moraju da vode dvojnu dokumentaciju, i u elektronskoj formi i u klasičnoj formi, koja je regulisana današnjim propisima.
Na taj način mislim da ćemo stvoriti pretpostavku boljeg uvida u to na koji način funkcioniše naše zdravstvo, na koji način se pružaju i kakve usluge se pružaju i da ćemo olakšati pre svega rad lekara u primarnoj a i drugim zdravstvenim zaštitama, a indirektno smanjiti troškove u zdravstvenoj zaštiti, onako kako je to obrazložio moj kolega Dušan Milisavljević.
Ovim zakonskim izmenama sigurno je da nisu urađene radikalne promene, već su predložena rešenja za neke aktuelne probleme kojima treba da se poboljša kvalitet zdravstvene zaštite. Ono što je novina u pristupu i što bih pohvalio ministra jeste jedan drugačiji odnos koji postoji i u radu samog odbora a i u saradnji sa drugim organizacijama, kako komorama zdravstvenih radnika tako i nevladinim organizacijama, jedan relaksiraniji pristup. Imali smo zadovoljstvo da čujemo predstavnike komora da su njihovi argumenti i neki njihovi predlozi uvaženi i uvršteni u zakonsku regulativu i to je ono što je pozitivno i što treba negovati u budućnosti.
Iskustvo pokazuje da su određeni bolni rezovi koji se moraju uraditi na početku mandata svake vlade i da naš zdravstveni sistem mora pretrpeti ozbiljnije promene ukoliko želimo da ga učinimo održivim ali efikasnim. Evidentno je da nas u sledećem mandatnom periodu čeka veliki izazov i da ovo ministarstvo treba da vodi onaj koji ima jasnu viziju i ko je spreman da povlači naizgled teške poteze, ali koji su dugoročno blagorodni.
Postoje pitanja na koja treba da damo odgovore kao političari – koliko novca treba za zdravstvo i kako ga treba najracionalnije trošiti, i kao građani, koliko smo mi spremni da izdvajamo novca za zdravstvo i koliko smo spremni da ga racionalno i solidarno trošimo. Kao građani, ukoliko smo zdravi, želećemo da izdvajamo manje novca. To je logika. Nismo toliko spremni na solidarnost. Ukoliko smo, ne daj bože bolesni, spremni smo da izdvojimo mnogo više novca i spremni smo na mnogo veću solidarnost. Zato je dužnost politike da nađe sredinu između ove dve strane, da napravi tačnu procenu koliko je novca potrebno i obezbedi njegovu racionalnu upotrebu.
Odgovor na ovo pitanje nosiće glasove naših sugrađana, jer pogrešna je teza da je zdravstvo besplatno. Ono ne postoji nigde kao besplatno. Zdravstvo se plaća, ali zdravstvo mora biti racionalno, dostupno i pravično. To je odgovor koji traže naši sugrađani. Onaj ko bude dao odgovor na to pitanje, taj će dobiti glasove na sledećim izborima. Zahvaljujem.
Poštovana predsednice, predsedništvo, ministarka pravde, predsednice suda, nadovezaću se na pitanje mog kolege Pavela, jer to je pitanje koje postavljaju svi građani u ovoj zemlji. Vi imate snažnu i nedvosmislenu podršku nas, mi smo glasali i podržali sve ove zakone kojima želimo da vam damo oruđe da reformišete pravosuđe, jer to je osnova da se građani u ovoj zemlji osećaju bezbedno, da su sigurni da je njihov život bezbedan, da je njihov kapital bezbedan, da je njihovo radno mesto bezbedno. To je ono što želimo sa reformisanim pravosuđem da dobijemo.

Moje pitanje je, a to smo čuli i u načelnoj raspravi koja se vodila o ovim zakonima, da su upravo ovi podaci bili poražavajući. Sada vidimo da posle izvesnog vremenskog perioda, koji nije veliki, mi shvatamo da se ne može za ovo kratko vreme popraviti apsolutno sve, ali to još uvek nisu oni procenti i onaj nivo koji bismo svi mi želeli da vidimo i da čujemo.
Poštovana predsednice, poštovani gospodine ministre, poštovani predstavnici Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani.

Osvrnuću se na ove dve tačke, na ova dva dokumenta i pokušaću ih prikazati u jednom drugačijem svetlu, nego što je to do sada bilo. Videli smo, uglavnom, samo kritički osvrt bez nuđenja nekog konkretnog rešenja.

U prvom delu svog izlaganja ću obrazložiti plan razvoja zdravstvene zaštite i dati neke njegove osnovne karakteristike. Hoću da naglasim da je to dokument opšteg tipa koji daje smernice za razvoj zdravstvene zaštite. Bilo bi necelishodno da sadrži potpuno precizne planove za sve korisnike zdravstvenog sistema, jer bi onda taj dokument bio previše rigidan, a služi da u sledećem periodu zdravstveni sistem može da odgovori zdravstvenim potrebama koji su pred nama.

Plan razvoja zdravstvene zaštite definiše osnovne ciljeve i pravce razvoja zdravstvene zaštite u smislu unapređenja i uspostavljanja ravnoteže između efikasnosti i efektivnosti, između kvaliteta i bezbednosti pružanja zdravstvene zaštite na svim nivoima. On se zasniva na analizi zdravstvenog stanja, na potrebama stanovništva za zdravstvenom zaštitom i ono što je ključno, na našim kadrovskim i finansijskim potencijalima.

On predstavlja integralni deo svih strategija, planova, mera i aktivnosti i njegov cilj je utvrđivanja održivog razvoja zdravstvene zaštite naše zemlje. Osnovni cilj plana jeste očuvanje zdravstvenog stanja stanovništva, njegovo unapređenje, produženje ljudskog veka i poboljšanje kvaliteta života.

Najveća dilema možda jeste produženje ljudskog veka jer mi sa produženjem ljudskog veka postižemo ono što želimo, da svi živimo duže i kvalitetnije, ali samim tim automatski stvaramo veće troškove, između ostalog, i za zdravstveni sistem, a to je cilj prema kome nedvosmisleno idemo, bez obzira što znamo cenu njegovog ostvarenja.

Ovaj dokument se sastoji iz četiri celine, jedna je prikaz aktuelnog stanja zdravstvenog stanovništva, druga je definisanje osnovnih prioriteta, treća je sprovođenje, praćenje i evaluacija njegova i četvrti deo je iznos budžetskih sredstava koji je potreban za njegovo ostvarenje.

Analiza zdravstvenog stanja se bavi obradom vodećih uzroka oboljenja, invaliditeta i umiranja, bavi se obolevanjem od masovnih nezaraznih bolesti; za sve koji ne razumeju taj pojam, to jeste obolevanje od svih bolesti koje se dešavaju oko nas svakodnevno; to je obolevanje i umiranje od infarkta srca, šlogova, šećerne bolesti, povišenog pritiska, maligniteta, znači sve ono što se dešava u našoj okolini, što se dešava našim bližnjima; obolevanje stanovništva od zaraznih bolesti i takođe karakteristikama zdravstvene službe Republike Srbije.

Osnovni prioriteti jesu očuvanje i unapređenje zdravlja stanovništva. To podrazumeva prevenciju, znači, najteži deo posla koji u ovom momentu, moramo da priznamo, ne radimo dobro i kontrolu hroničnih masovnih nezaraznih bolesti, prevenciju i kontrolu zaraznih bolesti, što se mnogo lakše postiže, takođe zdravstvenu zaštitu posebno osetljivih grupa.

Takođe se bavi organizacijom funkcionisanja zdravstvene zaštite, povezivanje, mi kažemo sa stručne strane, primarnog, sekundarnog i tercijarnog nivoa, znači, od domova zdravlja do vrhunskih ustanova, koji se bave raznim nivoima vidova zdravstvene zaštite.

Sinhrono delovanje državnog i privatnog sektora, tu dolazimo do jednog pitanja i jedne problematike koja je provejavala kroz diskusiju mnogih diskutanata danas i na koju ću se vratiti malo kasnije.

Uspostavljanje informacionog sistema u zdravstvenoj zaštiti i ono što mislim da je najvažnije za sve nas, pa i za građane, jeste organizacija finansiranja zdravstvene zaštite sa ciljem stvaranja održivog sistema zdravstvene zaštite kakav je danas. Možemo da kažemo da je 2000. godine, kada smo ga nasledili, bio na granici bankrotstva i da je to problem koji smo svih ovih godina manje-više, ali mislim uspešno rešili. Da nije rešen, toga smo svesni, ali da iznalazimo mehanizme da ga uspostavimo održivim, to je osnovna smernica i jedan od osnovnih zadataka i samog plana razvoja zdravstvene zaštite.

Sprovođenje, praćenje i evaluacija samog plana će biti u nadležnosti Ministarstva zdravlja koja treba da radi sa ostalim partnerima koji učestvuju u pružanju i analizi zdravstvene zaštite od Zdravstvenog saveta, kao stručnog i savetodavnog tela koji je ova skupština izabrala, do lekarskih asocijacija, lekarskih komora, Srpskog lekarskog društva, nevladinog sektora, koji su svi na neki način učestvovali, pratili i imaju mogućnost i kritike Plana razvoja zdravstvene zaštite.

Četvrta stavka je dosta skromno prošla u diskusijama. Navedeno je da za to nisu potrebna neka posebna budžetska sredstva u 2010. godini, što ne znači da to jeste tako, znači, to je plan koji se sprovodi već, za mnoge probleme su već napravljene strategije i one su u finansijskim okvirima Ministarstva zdravlja i Republičkog zavoda koji smo mi ovde usvojili, ali u budućnosti, obzirom na izazove, sigurno je da nas čekaju neka dodatna sredstva.

Ovo može da se sumira u tri stvari. Jedna je da ovaj plan polazi ispravno od osnovnih stvari, a to je analiza zdravstvenog stanja, potrebe stanovništva za lekovima, naših finansijskih mogućnosti i ono što je najvažnije, restrukturiranje zdravstva ka zdravstvenom sistemu koji će biti efikasniji.

Složiću se sa svim diskutantima koji su rekli da je privatni sektor nedovoljno uključen u ovaj zdravstveni sistem. Ono što uopšteno, kao završnicu za ovaj dokument, mogu da kažem, da je to dokument opšteg tipa koji je dovoljno precizan za definisanje pravaca razvoja, ali i dovoljno elastičan za preciznije definisanje rešavanja strategija određenih problema prema aktuelnoj situaciji.

Što se tiče drugog Zakona o kojem danas raspravljamo, to je izmena i dopuna Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koja na neki način ne rešava problem koji mi danas imamo. Mislim da to jasno treba da kažemo, ali predstavlja u ovom trenutku jedino celishodno rešenje koje će smanjiti problem koji mi imamo.

Znači, ono što je važno, što su i mnogi diskutanti pre mene rekli, ponoviću zbog lekara i ostalih zdravstvenih radnika kojima je to omogućeno, na neki način se ispravlja nepravda prema onima koji su imali mogućnosti dopunski da rade, koji su bili vezani za nastavu i onih koji nisu imali mogućnosti za rad.

Ako je neko zakonsko rešenje bilo takvo da nije pokazalo pozitivne rezultate u životu koji je bio iza nas, onda je pošteno da se to prizna, da to nije pokazalo rezultate i onda ga menjamo. Tu mogu samo da pohvalim Ministarstvo zdravlja, da ono što nije dalo očekivane rezultate da se menja.

Ono što je na neki način i moj stav, uvek sam bio protiv toga, mislim da je to potpuno nelogično, da se svim ljudima koji žele da rade onemogućava da rade. Znači, mi se borimo za to da otvorimo nova radna mesta i potpuno je nelogično da ljudima koji žele da rade u legalnim okvirima ne omogućimo da to rade.

Znači, u društvu koje će kontrolisati i gde će to biti legalno, mislim da naš stav svuda gde nema konflikta i interesa treba omogućiti ljudima da kroz legalan zdravstveni ili neki drugi sistem imaju mogućnosti da rade, pogotovo se to odnosi na lekare i ostale visoko sofisticirane ljude koji su puno uložili u svoje znanje. Greh je ne dozvoljavati im osnovno pravo koje je ustavom garantovano, da rade.

Očekuje se da će ovo zakonsko rešenje ovim izjednačavanjem prava poboljšati problem i mislim da sam to tako čuo i u izlaganju i ja sam uverenja da on neće rešiti problem. Mi imamo problem koji je mnogo veći, ali da će povećati efikasnost našeg zdravstvenog sistema, to je ono što je naše očekivanje i verujem i očekivanje predlagača.

Moje mišljenje je, to sam govorio mnogo puta gde sam bio u prilici da kažem, da je jedan od najvećih problema našeg zdravstvenog sistema njegova efikasnost. Sada ne pričam o tome šta smo nasledili i gde smo sada, ali sada kažem da naš zdravstveni sistem nije efikasan i da mi moramo jako puno još da poradimo po tom pitanju.

Po mom mišljenju, uvođenje konkurencije privatnog sektora u zdravstveni sistem, ali da bude praćen i dopunskim vidom zdravstvenog osiguranja, kroz različite forme osiguranja, jeste nešto što može da poveća efikasnost sistem. Ukoliko to ne uradimo nama će ostati ovakav trom zdravstveni sistem, koji iskreno rečeno ne voli promene. Njemu je u mnogim segmentima dobro i ako ne bude imao zdravu konkurenciju koja će biti kontrolisana mi nećemo rešiti taj problem.

Kao DS se zalažemo za uvođenje privatnog sektora zdravstva, pa i privatnog sektora u svim drugim oblastima jer smatramo da se na taj način podiže zdrava konkurencija. Ali, tu postoji ali pod dva uslova o kojima moramo da vodimo računa.

Jedno je da moramo voditi računa o finansijskoj održivosti sistema koji se ne sme dovesti u pitanje nekontrolisanim uvođenjem privatnog zdravstvenog sektora u javno zdravstvo. Druga važna stvar, za koju se takođe kao stranka zalažemo, zato što smo stranka socijaldemokratske orijentacije, jeste da se mora održati socijalno prihvatljiv koncept zdravstvene zaštite koji će svim građanima omogućiti dostupnu zdravstvenu zaštitu prihvatljivu sa finansijskog i stručnog stanovišta.

Sada bih se nadovezao na diskusije koje smo čuli ovde, koje su otvorile mnoge teme, i mislim da ćemo se svi složiti da zakon koji je donet 2005. godine ima svojih prednosti i mana i da je verovatno vreme koje dolazi i koje pokazuje da napredujemo i u organizaciji i u finansiranju zdravstvene zaštite, da i polako taj zakon postaje prevaziđen i da će u skoroj budućnosti morati da se menja i da se prilagodi.

Ono što je važno da definišemo šta hoćemo, znači mora postojati politički konsenzus šta hoćemo od našeg zdravstvenog sistema. Pitanje zdravstvene zaštite, to znate svi, goruće je pitanje svih politika, kako u Evropi tako i na svetskom nivou. Bili smo svedoci jako žučnih rasprava u zadnje vreme u jednoj od najmoćnijih zemalja na svetu, Americi, kada je aktuelna administracija menjala zdravstveni sistem i zdravstveno osiguranje. Mi smo svi svesni da zdravstveni sistem kakav je u Americi nije najsrećnije rešenje i za nas nije socijalno prihvatljiv.

Imam dosta sunarodnika koji su nažalost 90-tih godina otišli u Kanadu, tamo žive i ne mogu da kažem da loše žive, tamo rade, ali kada dođu ovde u posetu, kroz razgovore saznam da su bili kod mene kao prijatelja, a popodne idu kod stomatologa da svoje stomatološke probleme reše ovde, zato što je to jako skupo u Kanadi.

Imamo jako puno primera iz Evrope gde je bilo dosta lutanja što se tiče same organizacije, pogotovu uvođenja i privatnog sektora. Ja se jako dobro sećam jednog razgovora koji sam imao 2003. godine, on je bio direktor doma zdravlja, sa predstavnicima "Simensa" i sindikalnih organizacija iz Nemačke koji su nam doneli humanitarnu pomoć.

Moje pitanje za njih je bilo, da li ste zadovoljni vašim zdravstvenim sistemom? Ono što je mene iznenadilo, odgovor je bio, ne, zato što i oni imaju problema u sferi zdravstvene zaštite penzionera. Nije im sve dostupno, oni su imali svoje afere sa privatnim osiguranjem i to su sve problemi koje nosi jedan osnovni postulat na koji danas niko nije obratio pažnju.

Mi imamo potrebe i imamo mogućnosti. Potrebe su enormne. Mogućnosti su nešto što diktira gde ćete vi odrediti granicu do koje ćete podizati vaš sistem.

U Americi imate sistem zdravstvene zaštite gde je finansijska situacija takva da, što se tiče same tehnike, sve su ustanove mnogo bolje opremljene od nas i sve im je dostupno, bar tako kažu kolege koje su tamo završile i koji su tamo specijalizanti, njima nije problem da urade CT i magnet, ali je problem ko će to da očita. Usluga je nešto što košta. Nekada sama tehnika nije jedini problem koji se javlja, nekada imamo i problem usluga koje neko mora da uradi.

Mi smo danas čuli ovde dosta priča, moram da kažem da građanima treba reći, a verujem da oni to dobrim delom i znaju, jer zdravstvo nije besplatno, daleko od toga.

Znači, zdravstvo je izuzetno skupo, ali je naš zadatak da u okviru naših finansijskih mogućnosti pružimo zdravstvenu zaštitu što većem broju stanovnika u što većem obimu na što kvalitetnijem nivou. Morate priznati da je to umetnost. Danas su sve diskusije bile u smislu kritike i kritika je uvek dobrodošla, ali je problem kada samo kritikujete, a ne nudite rešenje.

Šta je rešenje? Da li imate rešenje za ono što kritikujete? To danas nisam čuo.

Imali smo kritike na liste čekanja, te liste čekanja valjaju, te liste čekanja ne valjaju. Da li je poštenije da postoje liste čekanja, pa da one budu transparentne, javne, da bar imate uvid u preglede, odnosno koliko se čeka za pojedine intervencije, zahvate ili neke druge postupke, ili treba sve ostaviti da bude netransparentno i ostavljeno u domenu sumnje na korupciju.

Da li treba sve prepustiti privatnom zdravstvenom osiguranju koje će voditi računa samo o profitu, a neće voditi računa o socijalnoj kategoriji zdravstvenog sistema. Mislim da ne.

Možda mala kritika mom kolegi Paji Momčilovu, koji je u jednom segmentu svoje diskusije nazvao neke poslanike jadnim poslanicima. To nije manir gospodina Momčilova, on je predsednik Odbora za zdravlje čiji sam ja član i mi imamo žučne diskusije, ali obično se tako ne izražava.

Na neki način, svaki put kada sretnem gospodina Tomicu Milosavljevića, verujem da mu emocija proradi na neki način i zbog njegovog emocionalnog stanja, ja ću mu oprostiti što se tako izrazio o nama, jer mi nismo jadni poslanici, ne osećam se tako, nego smo mi poslanici koji brane politiku. Dakle, politiku za koju smo mi dobili poverenje građana Republike Srbije na zadnjim izborima.

Za vašu politiku koju ste vi vodili kada je vaša stranka učestvovala u vlasti, kada ste vi bili ministar, vi ste dobili ocenu na svim izborima od 2000. godine, od kada niste više na vlasti. jer su tako građani rekli.

Svako ima pravo da kritikuje i to je uvek dobrodošlo. U toj kritici on treba da bude samokritičan, jer građani će da odluče na nekim sledećim izborima ko će da vodi politiku ove zemlje, pa i zdravstvenu politiku kao deo te politike.

Ono u šta sam siguran, a verujem jako veliki deo u ovoj sali, jako veliki deo građana jeste da građani ne žele više da zdravstvenu zaštitu primaju, a da slušaju sirene koje najavljuju bombardovanje, da ne žele više da slušaju, da imaju lekove koje je odobrio ministar Bojić a koji su sumnjivog porekla, da ne žele više da idu u hladne domove zdravlja i bolnice, da moraju da kupe i špric, i iglu i vatu, nego da žele siguran, održiv zdravstveni sistem u kome mogu da se leče i danas i sutra i za 10 godina, i to je politika koju mi nudimo građanima. i ja sam siguran da ćemo na sledećim izborima za nju dobiti podršku.
Moje pitanje je upućeno potpredsedniku Vlade ministru Đeliću. Tiče se ekonomske situacije i posledice svetske finansijske, tačnije svetske ekonomske krize, koja je bila tema broj jedan prošle, a i ove godine, i mi smo svi svedoci ovoga jer svakodnevno trpimo posledice. Sigurno postoji zabrinutost kod svih nas zbog vesti koja je ovih dana u javnosti, onog što se dešava sad momentalno u Grčkoj kao posledica tih negativnih događanja na svetskoj ekonomskoj sceni.
U javnosti se dosta čuje, čuo sam za Plan 2020, kako ga zovu, i čuo sam komentare koji ga poistovećuju s planom izlaska iz ekonomske krize koji je naša vlada donela prošle godine, i postavlja se pitanje – da li je to vezano za to? Imam informacije da nije. Da nam pojasnite više, i nama i građanima Srbije, šta je Plan 2020, šta sadrži plan koji EU priprema ili je pripremila 2020. i da li Vlada Srbije radi na tome. Šta taj plan sadrži ili šta se planira po tom pitanju uraditi? Hvala lepo.
Poštovana predsedavajuće, poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani, ovde smo kao narodni poslanici i pripadnici nacionalnih manjina koji žive u Republici Srbiji. Svi zajedno se trudimo da menjajući zakonske uslove omogućimo pripadnicima da ostvare svoja prava.

Svi imamo dobru nameru da ta prava dobro i praktično realizujemo kroz zakone koje donosimo i koje menjamo. Ukoliko uočimo određene nedostatke da na praktičan način koji će biti primenjiv u praksi to i ostvarimo. Upravo to i jeste intencija našeg rada bila ovde.

Takođe, to jeste dokaz da su svi pripadnici i većinskog, a i pripadnici nacionalnih manjina, razmišljali na taj način da unapredimo kvalitet i da ne samo to stavimo u zakonski okvir nego da to bude primenljivo i u praksi. To je bila svrha dogovora podnošenja amandmana u različitim tekstualnim oblicima. Normalno je da to nekada sa gledišta narodnog poslanika ima jednu viziju. Mora se imati u vidu realnost našeg života i potrebno je izvršiti određene konsultacije da bi jedna ideja kroz praktičan amandman i zaživela u prirodi.

To jeste bila svrha amandmana koji je podnet preko Odbora za pravosuđe jer je postojala određena opasnost da podnošenjem amandmana, gde bi se omogućilo pripadnicima nacionalnih manjina da se obrate republičkim i drugim organima na državnom nivou, napravimo nešto što ne bi praktično moglo da zaživi.

Zajedno sa svojim kolegama učestvovao sam u konsultacijama sa gospodinom ministrom Milanom Markovićem i gospodinom ministrom Svetozarom Čiplićem, da bismo to pravo koje stoji i koje je prilično neprecizno bilo definisano u dopuni izmene Zakona o službenoj upotrebi jezika, omogućili na praktičan način da se pripadnici nacionalnih manjina obrate republičkim organima na svom jeziku. Šta to praktično znači i kako bi to izgledalo? Želeo bih da pojasnim.

Naime, želeli smo da iskoristimo postojeće kapacitete opština, tj. lokalnih samouprava gde je jezik nacionalne manjine u službenoj upotrebi i da se pripadnici nacionalnih manjina preko tih kapaciteta, tj. preko lokalne samouprave obrate republičkom organu a lokalna samouprava će biti u obavezi da taj deo poslova organizuje i da snosi troškove samoga prevođenja teksta i upućivanja praktično tog teksta nadležnom organu.

Znači, imaćemo zakon koji će biti efikasan i koji će biti primenjiv u praksi, a nećemo stvarati nepotrebne troškove u ovakvoj ekonomskoj situaciji kakva jeste.

Zadovoljan sam što je ovakva forma amandmana prošla, jer smo dobili ono što smo hteli. Omogućili smo pripadnicima nacionalnih manjina da se obrate, a istovremeno to neće dodatno opterećivati državu i mi smo svi zajedno postigli cilj, a to je da radimo na unapređenju sloboda i prava nacionalnih manjina u Republici.
Poštovana predsedavajuća, pažljivo sam slušao svog kolegu prethodnog govornika i ne mogu da razumem njegove razloge za obrazlaganje tog amandmana i za brisanje tih odredbi. Pažljivo ću pročitati, polako, zarad javnosti, članove Ustava i ono što vi kažete je u suprotnosti, praktično, sa Ustavom.

Član 10. Ustava kaže: "U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćirilično pismo. Službena upotreba drugih jezika i pisama uređuje se zakonom, na osnovu Ustava". Član 79. stav 2. kaže: " U skladu sa Ustavom, na osnovu zakona, pokrajinskim propisima mogu se ustanoviti dodatna prava pripadnika nacionalnih manjina".

Mislim da je ovde savršeno jasan redosled svih propisa i ne vidim nikakav problem u tome da je Statutom autonomne pokrajine, na osnovu Ustava i na osnovu člana 79, ustanovljeno koji su to službeni jezici na teritoriji autonomne pokrajine utvrđeni pokrajinskim propisima.
Poštovana predsedavajuća, smatram da ovaj amandman treba odbiti iz sledećih razloga. Donošenjem ovog zakona treba da radimo na jednom unapređenju svesti, koja je očigledno još uvek na vrlo niskom nivou, o tome šta je pušenje i kakvu štetnost izaziva pušenje. Imali smo načelnu raspravu gde smo izneli svu argumentaciju, i za i protiv. Mislim da je svima jasno, što se tiče štetnosti pušenja, da tu nema nikakve dileme.
Mislim da postoji jedna teza koju treba jasno definisati, da ne pravimo jednu zamenu teza. Što se tiče samog pušenja i štetnosti koju izaziva, pušenje je definisano i tu smo se složili sa kolegom Pajom Momčilovim da se radi o bolesti zavisnosti.
Ovde brkamo pojmove o ograničavanju prava i sloboda i o tome šta ovo društvo treba da radi da se bori protiv bolesti zavisnosti. Moramo da poradimo na pitanju obrazovanja i vaspitanja i podizanja svesti o tome da je pušenje štetno i da je to jedna druga kategorija. Ne smemo to brkati sa pojmom ograničavanja prava i slobode čoveka. Moramo mi poslanici, kao prvi predstavnici vlasti i naroda koji ih je izabrao, možda neko ne razume taj problem, da objasnimo težinu problema pušenja, zato što je socijalno prihvatljivo, ali nije vidljivo koliko je štetno. Naša je obaveza da budemo nosioci, promoteri jedne druge priče koja će ukazivati upravo na sve štetnosti.
Upravo iz ovog razloga je neprihvatljivo da institucije koje na neki način predstavljaju državu, to su: državna uprava, lokalna samouprava, obrazovanje, zdravstvena zaštita i sve ostalo što je navedeno, a ovim amandmanom se predlaže da se brišu pojedine, nego, poslanici i upravo nosioci na određeni način državne vlasti i činovnici koji rade u državi treba da budu promoteri jednog drugog zdravog načina života.
Upravo mislim da zbog toga ne treba prihvatiti ovaj amandman.
Poštovani kolega Šami, uz sve uvažavanje, izgleda da 40 godina nije bilo dovoljno za podizanje svesti i moraćemo da nastavimo još 40 godina, moraćete ostaviti pušenje pa da doživite tih 40 godina.
Upravo se o tome radi da moramo da podignemo svest. Ne radi se ovde o netoleranciji. Ovde se radi o širenju informacije o štetnosti pušenja. Nemojte da zamenjujte tezu ''štetnost pušenja'' i ''slobodu pušenja''. (Aplauz.)
Zahvaljujem. Zarad javnosti, da bude jasno i nedvosmisleno rečeno, kao član Odbora za zdravlje na Odboru raspravljam, razmišljam i glasam prema onome što smatram da je ispravno, a ne prema onome što neko implicitno, na neki način, sugeriše, tako da imamo tu slobodu mišljenja. Kao što vidite, i ovde u javnoj raspravi smo izneli slobodu mišljenja i različita mišljenja ste mogli da čujete iz pozicije i iz redova opozicije.
Što se tiče člana 3. i vašeg amandmana, sada ponavljam još jedanput situaciju vezanu za precizno definisanje ustanova u kojima je zabranjeno pušenje. Još jednom, smatram da je jako dobro da sve ono što na neki način predstavlja državu, zdravstvo, školstvo, obrazovanje, gde svi drugi ljudi, na neki način, gledaju kao primer kako treba da funkcioniše država, da tamo treba da bude zabranjeno pušenje.
Očigledno je da lutate sada u ovome da li je ovo suviše restriktivan ili manje restriktivan zakon. Malopre ste se u svom izlaganju izjasnili o prethodnom zakonu da je taj zakon sjajan, a ja vas pitam da li ste vi glasali za prethodni zakon.
Apropo ove matematike imamo sigurno jedan problem.

Naime, zakonskim rešenjima imate najnižu dozvoljenu visinu prostorije, to je tri metra. A, vašim predloženim rešenjem od 180 kubika, vi ćete smanjivati ovaj prostor od 80 kvadratnih metara na 60 kvadratnih metara, to je tako definisano zakonom, prema tome, sve ono što jeste preko toga.

Druga stvar, to jeste procena, na neki način, da li ćete na jednom prostoru smestiti 10 ili 50 ljudi i zato je predlagač i polazio od kvadrature, jer možete na neki način da budete ograničeni visinom, a jeste ograničeno zakonski visina. Što imate veći prostor, normalno je da ćete imati i više pušača ili nepušača na tom mestu i ako imate određeni prostor koji je veći od 80 kvadrata, to je verovatno, ne mogu da ulazim sada tačno u procenu, jeste bila procena koliki je prosečan broj ugostiteljskih objekata po svojoj površini takav kakav jeste i da je na osnovu toga procenjeno šta je najmanje štetno.