Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Ivan Andrić

Ivan Andrić

Liberalno demokratska partija

Govori

Opet je tu neka zamena teza. Da, mi znamo da je brzina potrebna i mi znamo da treba da postoje pravilnici i da to ne može zakon detaljno da uredi.
Mi smo dali jedan primer koji je možda banalan, ali je dobra slika. Ako Skupština donosi zakon o izgledu guma do novembra i kako mora ta guma da izgleda na kolima od nekog novembra, onda to znači da apsolutno postoji prostor da se svi mi bavimo time, a ne nekakve službe da pišu pravilnike i nešto što ćemo mi tek da vidimo, zato što način na koji se to radi sužava demokratski kapacitet parlamenta.
Mi kažemo da je brzina važna i nemamo problem sa tim zato što ova zemlja dosta kasni, ali u toj brzini se gubi na kvalitetu. Kako je ovaj zakon doprineo da se taj kvalitet poboljša? Evo, mi vam kažemo, vi pitate koji su konkretni predlozi, prvi predlog je – ukinite ostavke, omogućite vašim poslanicima da kritikuju ministre, omogućite da mogu sami da utiču na dnevni red Skupštine Srbije.
Sada se osniva kolegijum. Zašto taj kolegijum ne može da pravi dnevni red Skupštine u naredna četiri meseca? To je poboljšanje rada parlamenta, vrlo konkretno.
Evo, mi smo podneli amandman kojim zahtevamo da se svaki put, najmanje 10 dana pre početka sednice, kolegijum sastaje na inicijativu predsednice parlamenta i dogovara unapred, pre redovnog, pre vanrednog zasedanja, koji je to plan. To će nama, poslanicima, predstavnicima građana, ne predstavnicima ministara, omogućiti da, ako znamo svoj raspored sledećih tri ili četiri meseca, mi onda možemo da nađemo stručno mišljenje za svaki zakon.
Ako smo danas ili sinoć dobili dnevni red za sednicu sledeće nedelje, dao samo konkretan primer, rok za amandmane ističe u ponoć, mi smo dnevni red čuli juče, nikada pre toga, danas smo ceo dan u Skupštini. Kako mi onda da utičemo na sadržaj zakona? Mi nemamo čak ni teoretsku šansu da to radimo. Kad kažem mi, mislim na sve poslanike.
Opet kažem, da ne bi krivili teze, suština je u slobodi izražavanja poslanika. Ovo nije kongres, ovo nije predstavničko telo stranaka. Mi predstavljamo neke građane i neke interese tih istih građana.
Sve dok postoji mogućnost u Vladi, ta mogućnost se odnosi pre svega na Vladu, da može da aktivira ostavke bilo koga od 126 ili 131, ne znam koliko je trenutno, zavisi od Subotice, da aktivira ostavke bilo koga od vas, tu kontrole nema, ona nije moguća. Zvaće ovaj ovog ministra, ovaj ovog potpredsednika, pretiće, uslovljavaće, nema tu kontrole.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, morao sam da intervenišem, pre svega, iz razloga što se pogrešno interpretira ono što je tražila LDP i na šta je želela da ukaže. Mi smo i u načelnoj raspravi govorili o tome da ako 30% budžeta ide u subvencionisanje penzionog fonda, to znači da je to trenutno najveći problem u ovoj državi. Ako svi možemo da se složimo da je jedini spas u ovoj državi i da vidimo da ona ide nepovratno u pravcu propadanja, taj da se poveća izvoz, da se strukturno reformiše i da se smanji potrošnja, u svakoj diskusiji ovde nije bilo sumnje da je to osnovna ideja koja Srbiju treba da vodi.
Ono što smo mi rekli, ne sami, konsultujući se sa najvećim ekonomskim ekspertima u ovoj zemlji, mi vam kažemo da je to nemoguće, takva strategija je nemoguća ukoliko se prvo ne reši problem subvencionisanja penzionog fonda. Tu ima još mnogo stvari, ali ovo je osnovni problem zato što je to i najveći problem.
Nije to antagonizam prema jednoj određenoj grupi stanovništva, to nije tako, ali ako pogledate budžet, vrlo je jasno šta je prvi najveći problem, drugi najveći problem i treći najveći problem. Prvi je subvencionisanje penzionog fonda. Drugi je subvencionisanje propalih javnih preduzeća. Treći je javna potrošnja, odnosno pre svega potrošnja o kojoj su govorili predstavnici vladajućih koalicija, na moje veliko iznenađenje, potrošnja u javnim nabavkama, red u javnim nabavkama, ali vi ste deo te koalicije. To stvarno nije način da se vi obraćate poslanicima opozicije, pokušavajući da manipulišete onim što mi govorimo da biste skrenuli pažnju sa onoga što je suštinska tema. Vi imate način da to uradite. Ne obraćam se sada jednoj stranci, obraćam se svim strankama vladajuće koalicije.
Nije nama potrebno vaše priznanje da bismo znali da je u kategoriji javnih nabavki veliki nemar i nered. To nama nije potrebno. Mi smo to videli iz vašeg odbijanja da stavite na dnevni red izveštaj Državni revizorske komisije, kao osnovni ili prvi korak u otkrivanju tog nereda, da bi se mogao postići red u tom sektoru.
Ono što je neprihvatljivo za nas, to je da demagoškim putem pokušavate da izbegnete i da skrenete pažnju sa suštine onoga o čemu vam mi govorimo, tako što ćete jedno za drugim izlaziti i optuživati nas da smo mi za to da penzioneri nestanu sa lica zemlje. To je možda vaše političko pravo, to ne znam, ali vi nemate moralno pravo na to.
Jedno pitanje je odgovornosti gde su pare tog fonda, ali taj fond ne funkcioniše odvojeno od našeg društva. Moji su roditelji danas u penziji, ali dok je deda bio živ, moj deda je bio penzioner, pa ne bi on primao penziju da bi oštetio mene, nijednog trenutka, moje školovanje, moje pravo da se lečim. On to ne bi pristao nijednog trenutka i tako svaki od desetina i stotina hiljada penzionera.
Nije krivica sada u tome samo da je to stanje zatečeno danas. Gospođo Kolundžija, vi kažete da je 2000. godine počet jedan plan, slažem se, mi smo bili tada zajedno deo te koalicije. Prvo što je uradila ta koalicija i time pokazala da je ovo što mi govorimo tačno, to je da je omogućila da penzioneri prvi put nakon nekoliko godina primaju penziju svakog meseca.
To je bio prvi korak, ali to je podrazumevalo da se u isto vreme uđe u strukturne promene tog istog penzionog fonda, zato što je takav put nemoguć u periodu od tri, četiri ili pet godina. Mi danas vidimo jednu mnogo bržu reakciju, trudim se da pričam što razumljivije za građane, ali jednu mnogu bržu reakciju u monetarnoj politici ili fiskalnoj. Kada vi dignete penzije 10% vama za tri ili šest meseci već dođe do reakcije na tako nešto.
Šef naše poslaničke grupe vam je rekao direktno o tome, da je taj uslov koji je vladajuća koalicija prihvatila direktno, najdirektnije oštetio sve građane Srbije, uključujući i unuke tih istih penzionera i zbog toga oni nemaju bolje torbe za školu, bolje knjige, bolje cipele. Hoćete tako da pričamo? Zato što je devalvirao dinar 30% zbog političkog demagoškog zahteva, koji u svojoj suštini nije čak ni realan, zato što su same te penzije manje danas nego pre nego što je taj zahtev uspostavljen. To smo vam i rekli.
Mi ne želimo da penzioneri žive gore, ali vam kažemo da je jedini način da svi u ovoj zemlji, uključujući i penzionere, žive bolje, da se konačno napravi realan plan koji će podrazumevati i rekonstrukciju tog fonda, ali i pokretanje proizvodnje, takve da ona može da izvozi, stvaranje uslova za to.
To je nemoguće ako je 30% budžeta usmereno samo na jedan fond. To vam i govorimo. Ne postoji način da se to uradi. Ruke su vezane.
Slažem se i uzdamo se svi mi u pretpristupne fondove EU. Svi se u to uzdamo, ali kada će taj novac doći? On neće doći sledeće godine. Doći će 100 miliona evra pozajmice. To je ništa u odnosu na ovaj problem koji imamo. Da li će doći 2011. godine? Ne verujem. Pravi novac iz pretpristupnih fondova koji služe upravo za ovakve stvari neće doći za kraće vreme od tri ili dve godine. To fizički nije moguće.
Dakle, i taj argument ne može da stoji u tom obimu u kojem biste želeli da nam predstavite. Jedini način je da se uzdamo u svoje snage. Ako vi kažete – tražite od društva da štedi, vi morate pokazati zašto treba da štedi. Zašto treba da štedi bilo koji građanin koji ne sedi u ovoj skupštini ili u Vladi? On mora da ima motiv, a motiv za to može da bude jedino ako vidi jasan put kako će ta lična štednja doprineti da svako od nas sutra živi bolje. Ne može se nijedna kategorija, nažalost, izuzeti iz ovoga o čemu pričam.
Bez obzira što se slažem da je novac tih istih penzionera upotrebljen za sve to što ste vi rekli, to je tačno, ali su se u međuvremenu desili ratovi, desila se hiperinflacija, desile su se sankcija, politička cena za to je plaćena i došlo je do promena, ali nemojte se vi praviti naivni i reći nam da je već 2001. godine moglo sve da bude bolje.
Posledice vladavine Slobodana Miloševića ćemo plaćati još decenijama. Kada kažete tako nešto recite ko je kriv i zašto. Uporedite državu kada je Slobodan Milošević došao na njeno čelo i kada je otišao sa njenog čela i tu ćete videti rezultat njegove vladavine, a posledice tog rezultata će osećati i vaši unuci.
Ono što vam mi govorimo, to je da mi nismo ovu temu načeli ni na jedan način koji je demagoški. Mi smo vam rekli – postoji obaveza ove skupštine da kaže – ovakav sistem je neodrživ, on možda može da prođe tako što će vladajuća većina glasati za to i svi ćemo se praviti ludi i čekati da se nešto desi sledeće godine, ali je kao sistem neodrživ.
Znači, jedini način da ova zemlja krene dalje, jeste da beskompromisno nastavi na putu svojih evropskih integracija i time sebe prilagođava civilizovanom svetu i sa druge strane uđe i nastavi oštre reforme od 12. marta 2003. godine.
Prvi korak je bio da svi primaju penzije svakog meseca, ali to nije bio i zadnji korak. Neophodno je u ovom trenutku, najveći je možda prioritet reforma penzionog fonda. Mi bismo mogli da kažemo i privatizacija javnog sektora, ali smo svesni da je jako loš trenutak za to, ali država ne sme da čeka, ona mora nešto da radi. Zbog toga što je loš trenutak za ovo drugo i zbog toga je prioritet na reformi penzionog fonda.
Pokušavam da vam dajem političke argumente zašto smo mi to rekli. Nije naša ambicija bila da dođemo ovde i kao mladi ljudi napadnemo penzionere i da tražimo da studenti odu i napadnu staračke domove, kako vi to pokušavate da predstavite. To je laž. Mi to nismo rekli, ali tražimo od svakog poslanika u Skupštini da kada govori da bude ozbiljan, jer ovo je najveći problem.
Da je neki drugi, mi bismo pričali o nekom drugom. Sa 30% budžeta koji mora da ode, inače nema Vlade, ova zemlja ne može ništa da uradi. Trećina svih prihoda svakog prvog se otpiše, plus te nabavke o kojima ste govorili, plus Vlada od 27 ministara i hiljada pomoćnika, državnih sekretara, čuda, vozača, audija, plus sve to, a to je sve mali procenat.
Ovo je 30% svih prihoda u državi, 30%. Mi vas još jedanput molimo, nemojte dolazite ovde sa namerom da nas ubedite u nešto u šta je nemoguće bilo koga da ubedite. Ako vam nešto kažemo, probajte, probajte da ne manipulišete time što smo vam rekli tako da izgubimo sledeće izbore i mi i vi. Budite pošteni i bar prihvatite istinu onoga o čemu govorimo.
Da, pojašnjenje.
Prvo, ko je kriv? To je pitanje koje je dominiralo. Naravno da mi ne mislimo da su penzioneri krivi. Tako nešto misliti bilo bi mnogo politički naivno. Kriva je Vlada.
Čedomir je malopre rekao da je 2009. godine, svesno ili nesvesno, bila proglašena kao godina solidarnosti sa penzionerima i upravo to je značilo obavezu Vlade da tu godinu iskoristi da pripremi reformu penziono-invalidskog fonda. Ali, to se nije desilo.
Kada govorimo o kvalitetu našeg amandmana, naravno da mi nismo politički naivni da mislimo da će usvajanje ovog amandmana rešiti ovaj problem, naravno. Ali, da ovog amandmana nije, nikad o ovom problemu ne bismo ni progovorili u Skupštini i to je prvenstveno bila naša namera.
Da vas podsetim, Predlog zakona koji je pred nama je predlog zakona kojim se penzije zamrzavaju i time održava status kvo u narednih godinu i nešto dana. To je predlog vladajuće koalicije. Nemojte sada zamenjivati teze - razumemo se mi, reforme su potrebne.
Ne, mi se razumemo, ali mi kažemo reforme su potrebne, ali reformi nema. Ima u najavi, u martu, aprilu, samo da sada prođe budžet, da prođe ova tema, pa će već onda ta politika Vlade, koja je dobro poznata - damo neko obećanje, pa ili će se okolnosti promeniti, pa će biti neke druge, ili će ljudi zaboraviti. To je jedina konstanta u radu ove Vlade.
Dakle, mi smo amandman podneli, pre svega, sa ambicijom da pokrenemo raspravu o tome. Ovde se ne radi ni o kakvom smanjenju penzija, niti o tome da svi penzioneri snose jednu vrstu odgovornosti, a drugi ni. Ali ono što su činjenice o kojima smo i malopre čuli, to je da postoji jedan veliki problem, čak velika većina penzionera koja nije ispunila pun radni staž da bi otišla u penziju.
Govorimo vam da tu postoje razlike u reformi tog fonda. Ima mesta i da se taj fond reformiše, da oslobodi malo društvo nekih stega, a i da se ispuni svaki normalni etički preduslov da niko ne bude oštećen. To vam mi govorimo.
U tom fondu postoji mesto za to. Penzioneri nisu homogena struktura da su svi visoki metar 70, radili 45 godina, svi plaćali puno osiguranje i svi imaju iste penzije. To nije tačno. Znači, mnogo je prostora tu.
Mi vam kažemo, postoji još mnogo penzionera koji mogu i moraju da rade, a obaveza Vlade je da stvori ambijent takav da mogu da rade, ne da zauzimaju mesta mlađima nego da obavljaju neke poslove da bi dopunili tu rupu koja fali iz toga da nisu radili svoj puni radni vek, a primaju penzije. To se mora tako uraditi. Nije naše društvo jedino koje se suočava s tim.
Ako se ne varam, tu je i ministarka koja prati uporednu situaciju, Hrvatska vodi veliku debatu oko penzija dobrovoljcima...
(Predsedavajuća: Tri minuta.)
Nema veze motiv, ali je otprilike isti koncept. Ti ljudi nemaju dovoljno radnog staža, a primaju penzije. To je jako mali broj, ali opterećuje državu, da se oni moraju s tim obračunati. Mi vam kažemo, ima mesta za rešenje koje će zadovoljiti i sve građane Srbije, a neće uskratiti pravo penzionerima.
Morao sam da se javim zbog ovih početnih uvreda koje je na naš račun izneo gospodin iz PUPS, Momo Čolaković, zato što prosto prozivajući nas da kada mi budemo imali milion glasova onda možemo da stvaramo novu politiku.
Nisam znao da PUPS ima milion glasova, ali ono što je problem to je kada imate 150.000 glasova, koliko ima PUPS, ili nešto slično, možda i 100.000, a toliko upropastite zemlju i dinar, to je malo veći problem. Tim zahtevom i ucenom da pet glasova poslanika košta ovu zemlju devalvacijom od 30%, to je mnogo veći problem.
Mi ćemo imati milion glasova, nemojte vi brinuti za nas, i ovo što mi pričamo to ćemo uraditi, to jedino nije sporno. Što se tiče toga da li su penzioneri prošlost, a mladi budućnost, ne znam, volim svoje roditelje koji su penzioneri, ali sam takođe i siguran u ovu rečenicu.
Mi možemo sada ovde kao svako tom demagogijom da se borimo za glasove neke grupacije, ali vam kažem da mi na to nemamo prava kao poslanici.
Vi, bez obzira što ste izabrani kao poslanici, odnosno predstavnici jedne grupe, vi imate obavezu i prema svim ostalim grupama našeg stanovništva.
Kada smo vam mi rekli da je, kao i sada, obaveza vladajuće koalicije i vas u vladajućoj koaliciji, ali cele, da kažem da se taj sistem koji je do sada postojao raspao i da on ne postoji, sve drugo je demagogija, politička demagogija, i borba za neke glasove koje će u kratkom roku i u srednjem ekonomskom smislu, znači za godinu, godinu i po doneti još veće probleme u ovoj zemlji.
Žao mi je što nije tu gospođa Kolundžija s tim da se ne može sve jednim potezom razrešiti. Nažalost, slažemo se da se ne može jednim potezom sve razrešiti, ali mi ne vidimo nijedan potez kojim se ovo razrešava. Znači ni jedan ni prvi.
Da vas podsetim, ova tema je ovde otvorena zahvaljujući nama, inače nikada se ovde ne bi pričalo o tome. Mi smo dobili razvojni i socijalni budžet, malo i za G17, malo i za PUPS, da mogu oni o razvoju, ovi o socijali, mi smo dobili zamrzavanje svega što je moguće samo da se održi status kvo i da se ništa ne menja, a da se koriste mediji da bi se pričalo o novim radnim mestima.
To je demagogija. Novih radnih mesta nema bez tih reformi, to je nemoguće. U ovoj zemlji postoje korisnici penzionog fonda koji su mlađi od mene, to je suština, jer mi govorimo o njihovim stečenim pravima.
Kažem vam, ta njihova stečena prava ne postoje. Mnogo je zloupotreba u tom istom fondu. Mi smo hteli sada da čekamo ozbiljniju raspravu baš o penzionom fondu da govorimo o tome. Hvala.
Hvala, gospođo predsedavajuća.
Nažalost ili na sreću, govorim u ime Poslaničke grupe LDP, ali je više nego jasno šta je tema. Dozvolite mi nekoliko rečenica za uvod, mada je iz ove rasprave potpuno jasno.
Dakle, i premijer Mirko Cvetković i gospođa Dragutinović rekli su da je pokušana da se ostvari jedna ravnoteža. Po vašim tvrdnjama, vi ste i uspeli, između podsticaja i socijale, ako tako mogu da uprostim, u ovom budžetu. Nažalost, mi stvarno ne razumemo kako. Dakle, radi svih onih koji ovo i slušaju i gledaju i da bi razumeli ovu, na momente žustru raspravu, između poslaničkog kluba penzionera i nas, moramo reći osnovnu stvar: kakav je to razvojni budžet u kojem će, ako se ne varam, preko 35% sa prihodne strane biti odvojeno za subvencije u penzionom fondu – preko 35% onoga što će država ukupno prihodovati ići će kao subvencija za penzije i plus sva davanja koja zaposleni imaju po tim osnovama.
Dakle, subvencije iz penzionog fonda, prema podacima koje smo dobili od Vlade, čine manje od 50% ukupnih troškova za penzioni fond. Penzioni fond je manje ili više postao jednak budžetu Republike Srbije. To je tendencija, a to je stvarno kraj.
Naše pitanje je, i pitanje o kome je govorio gospodin Jovanović na početku – kada će se to javno reći? Nažalost, gospodine, nisu penzije ekonomska kategorija, iz ovoga što sam rekao, vrlo je jasno da one treba da budu ekonomska kategorija. One su socijalna kategorija i to ''najsocijalnija'' u ovoj zemlji. One, zbog toga što se ne rada na reformi tog penzionog sistema, nikakvog rada, predstavljaju omču oko vrata svim građanima Srbije. Zbog toga govorimo o međugeneracijskoj pravdi, solidarnosti i dogovoru. Njih nema.
Vladajuća većina je drugu godinu za redom poklekla pred ucenom koalicionog partnera i da bi zadržala pet glasova u Skupštini Srbije, pet poslanika, pristala na nešto što je izazvalo posledice sa kojima ćemo se još dugo boriti, a to je linearno povećanje penzija, bez ikakve reforme penzionog fonda od 10% prošle godine.
Šta je rezultat toga? Rezultat toga je da država i dalje grca u blatu u kome se danas nalazi i dublje, pojačana svetskog ekonomskom krizom, po našem mišljenju, nesposobnošću Vlade neblagovremenim reakcijama, ali u dobrom delu i zbog toga što, ponoviću, 35% svih prihoda, ako se ne varam, ide kao subvencija penzionom fondu, od koga se ne očekuje nikakav razvoj, nikakva zarada. Ništa se ne očekuje od tog fonda. To je dug prema pet poslanika, pet glasova ovde. Nikakva reforma tog fonda nije izvršena. Nikakva!
Ako se ne varam, jedan od poslanika je potpredsednik Upravnog odbora tog fonda. Upravo, poslanik sa kojim polemišem, ako se ne varam, potpredsednik partije koja je osnovana danas, Miladin Kovačević je predsednik tog fonda. Tu se radi o ''partijskom fondu'' – penzioni ''partijski fond''. Moji roditelji su penzioneri. Vi ih ne zastupate. Verujte mi. Oni su duboko svesni da je jedini način da ova zemlja progleda, da se okrene izvozu.
Danas imamo 107 milijardi dinara, to smo juče videli, kao, takozvani podsticaji, od čega više od pola idu kao subvencije propalim preduzećima. O tome je vođena polemika malopre i zbog toga je ta polemika važna. Više od pola ide, gospodine, propalim preduzećima, ali čak i od tih podsticaja je duplo veća subvencija penzionom fondu, od koga se ne očekuje, ponavljam, nikakav razvoj.
A šta je rezultat toga? Vi ste dali nešto, a svi su vam poslanici, sećam se, rekli da je nemoguće – 10% linearno povećanje penzija nije bilo moguće ni realno, nijednog trenutka. Tada je evro bio 74, danas je evro 96 dinara.
U realnoj vrednosti penzije su pale. Radi se još, i na određeni način, o prevari tih ljudi za čija se prava navodno borite. Najbolja pomoć i jedina moguća pomoć za penzionere u Srbiji je: a) da se podvuče crta i da im se kaže – da, to što ste radili 20, 30, 40, 50 godina uništeno je i propalo. Ko će to da im kaže?
Vi govorite u ime njih, pa izvolite, to im recite – pare su pojedene, potrošene, u ratovima izgubljene, nestale u pogrešnoj politici. Zbog toga, to što je radilo tih 200 i nešto hiljada ljudi, a zbog čega je ovde i došlo do promene i ova skupština zapaljena, da vas podsetim, to je bio jedan od osnovnih razloga što je sve što su ljudi godinama stvarali proćerdano, gospodine. Sve je proćerdano! I danas mi plaćamo cenu toga. Ne plaćamo cenu loše politike iz 2002, 2003, 2005. godine, mada ona ni tada nije bila sjajna. Ali, ona nije bila sjajna jer nije uspela da se izbori sa posledicama koje su ostale od tada.
I s obzirom na to da je tako, moraju se ljudi odreći nečega, u ime svoje dece, a ne mogu se odreći u ime plata za nekog ovde ili u ime nekog cilja koji je nejasan. Mora se reformisati penzioni fond. To je tačka bez koje bilo kakva rasprave i bilo kakav pristup ekonomskoj politici nije moguć. On nije moguć, ali to nije ni jedina stvar. Pri ovakvoj odbrani kursa i ovolikim deviznim rezervama, da li je moguće da naša privreda bude izvozno konkurentna? Nije. Pa, nije moguće! Ovolike devizne rezerve su najskuplji način odbrane kursa koji postoji u bilo kojoj zemlji u okruženju.
Je li vam to kažu svi? Izvinite, molim vas, tako jeste. Možete da dobacujete koliko hoćete, tako jeste.
Ova vlada ne želi da reformiše penzioni fond ili bar ne želi da ga reformiše dovoljno brzo, da bi ono dalo rezultat, a vi ulazite u treću godinu vaše vlasti. Da ste hteli da reformišete, do sada bi to bilo završeno, zato što će posledice toga biti ogromne. To što stalno čekamo i što svake godine slušamo nešto što će se desiti i sledeće, i sledeće godine, to nije tačno. To se nikada ne desi. Zbog toga je prinuđen ministar Žarko Obradović da objašnjava zašto za 100 studenata koji su ispunili uslove nema novca, iako im je obećano na njihovim fakultetima da će ako te uslove ispune moći da upišu godinu. To smo prinuđeni da slušamo.
S druge strane, ta stabilnost, ovako da definišem, to je bila, ne želim da pridajem veliki značaj ovim raspravama, jasno je, pošto nema tu ni premijera, gurnuli ste raspravu za petak popodne, danas prekidate zbog nekog turnira u pikadu ili čega već, na kraju će za raspravu o budžetu govoriti po pet poslanika u isto vreme, samo da bi brže vreme teklo, ali prošle godine je bila rasprava, država je neprijatelj i to je zajedničko u stavovima svih ljudi koji ovde sede.
Kada bilo ko od nas ustane i govori on posmatra državu kao neprijatelja u ostvarenju nekog cilja. To je tako već dugo i to se jasno vidi iz izlaganja i premijera i ministarke finansija. Drži se, to je kao, kako bih to najbolje objasnio, nekakav zamak u kome se čuva neka prividna stabilnost i kao sve je u redu, ali nije u redu. Nije u redu, danas vozovi ne dolaze u Srbiju.
Ne znam da li vi imate takav utisak, država se raspada, a vi ste došli, i u petak uveče premijer je duže ulazio i izlazio iz ove sale nego što je držao ekspoze o budžetu. Duže je trajalo, verujte. To je stvarno sramota.
Premijer Vojislav Koštunica, koji se, lično, ovde, najmanje bavio ekonomijom, od svih premijera u istoriji Srbije, uvek je sedeo na raspravi o budžetu od početka do kraja. Ako nije znao pitanje, tu je bio neko od ministara da odgovori na pitanje.
Našeg premijera to ne zanima. On kaže – sledeće godine ćemo imati rast. Prosto, matematičkom, ne ekonomskom logikom, ekonomska je još pogrešnija, ako ove godine imamo pad BDP od 4 ili od 3,5%, to je vaša procena, i sledeće godine imamo rast od 1,5% – u odnosu na šta je to rast?
Na ovu godinu? Pa, tako i recite!
Postoji li potencijalni rast Srbije? Postoji. Je li je on 5%? Koliki je onda realni pad ove godine, realni pad, sledeće godine? Koliki će da bude stvarni gubitak u 2011, 2012. godini, kada se podvuče crta? Oće li o tome neko reći? Rekli ste, da je razlika između prihodne i rashodne strane, ispravite me, 107 milijardi dinara. Je l' tako? Koliki je budžetski deficit? Je l' 3%?
Petnaest posto?! Toga nema u vašim govorima. U odnosu na BDP to je 3 ili 4%, u odnosu na prihode i rashode o kojima danas raspravljamo to je 15%, 655 u odnosu na 700 i nešto. Verujte.
Dobro, nije tako. Vi ćete nam objasniti, verovatno, kako je sve super.
A mi vam kažemo, zbog toga smo tražili raspravu o Izveštaju Državne revizorske institucije, zbog toga smo juče ceo dan insistirali na poštovanju procedure, ovo nije budžet Vlade Republike Srbije, ovo je budžet ''države'' Srbije.
U tom nerazumevanju vi ste došli u sukob i konflikt sa svim poslaničkim grupama, nevezano iz koje su stranke. Neki su prinuđeni da brane jedan stav i vladajuće stranke, drugi brane neki drugi. Niko ne brani ono što piše u budžetu. Vi ćete imati 126. Danas kada smo se šalili, mi smo rekli da smo mogli da glasamo odmah jutros, nismo morali o ovome ni da raspravljamo, jer u tim intervjuima koje dajete, ionako je situacija sjajna, nema nikakve potrebe ni o čemu da pričamo. Ali situacija nije sjajna, ona je katastrofična.
Sledeća godina će biti gora nego ova i zbog toga nema premijera, a ne zato što ima važnija posla. To je razlog zbog kojeg ga nema, zato što ćete po razdelima znati da objasnite sve i u tim detaljima ćete ubiti bilo kakvu političku ideju o kojoj govorimo, ali suština je jasna – budžet u kome se trećina izdvaja za subvencije penzionom fondu ni po jednoj definiciji ne može biti razvojni. Čak i kada je tu ministar vera, mi shvatamo njegovu ulogu ovde, pošto samo bespogovorna vera može bilo koga da ubedi da vam veruje, bez ikakvih pitanja, sumnje, bez ičega. Ali, čak vas je i on napustio.
Pogrešno tumačenje, pogrešno je interpretirano ono što smo rekli.
Meni je žao što je došlo do nesporazuma u delu koalicije SPS stvarno ne vidim nikakvu konkurenciju, nema razloga na takav način da se prepiremo, ali nismo mi to rekli, to je važno da se razjasni. Znači, nismo mi rekli. To što ste rekli je stvarno, kao što je rekao Čedomir, velika demagogija.
Ne želimo mi nikom da oduzmemo nešto što njemu pripada. Mi vam samo kažemo da ste na isti takav način mogli da kažete – svakom penzioneru treba dati po 100 hiljada evra, pa bismo mi onda samo propali pre, nego ovo linearno povećanje od 10%. Mi vam kažemo da je taj zahtev nerealan, da je demagoški, i on je direktno doveo do toga da danas svaki od tih penzionera, uprkos možda i vašoj dobroj nameri, živi lošije nego što je živeo pre nego što je dobio 10% povećanja. Mi smo dali za to vrlo jasne argumente; tada je evro bio 74 dinara, ako se ne varam ili 75 dinara, danas je 96. Realna vrednost te penzije, i pored povećanja, danas je manja nego pre povećanja od 10%.
Jedan od osnovnih uzroka za to što se desilo jeste i taj što je država opterećena, budžet države je opterećen nerealnim zahtevom ili ucenom, jer mi smo videli u medijima, ne znamo mi šta vi pričate međusobno. U medijima je vaša grupa rekla – nećete glasati za budžet, prošle godine, ukoliko ne bude povećanje od 10%. To je bio politički stav.
Mi vam kažemo da je ta ucena dovela do toga da danas niko nema koristi, ni država, ni ti isti penzioneri. Zbog toga kažemo – taj stav je demagoški. Možete da se javljate koliko hoćete i da kažete – treba svakom penzioneru milion, dva, 30 miliona evra i to sve lepo da zvuči, ali to nije realno. Jedino što je realno ...
(Predsednik: Vreme.)
... jeste da se pogleda istini u oči i da se kaže. Dao sam vam argumente, 30% od budžeta ...
(Predsednik: Vreme, gospodine Andriću.)
…izvinite.
Povređeni su čl. 24, 104, 93. Izvinjavam se, gospođo predsednice, ako možete malo da obratite pažnju. Niste tačno odgovorili. Tačno je da će Odbor za finansije u nekom budućem periodu to uspeti, ali dozvolite da citiram član 23. Po tom članu, o svakom zakonu, pa i o budžetu, prvo govori predlagač, a zatim izvestilac odbora i oni koji su izuzeli mišljenje. To nije moguće zato što većina odbora nije ni zasedala ili jedan deo nije. Nije važno.
Kako ćemo da nastavimo raspravu ako ti odbori nisu ni zasedali? Kako je moguće da će Poslovnik biti ispoštovan? Molim vas da prekinete sada sednicu, da omogućite i da poslanici vladajuće većine omoguće da se sednice odbora održe i da onda nastavimo tako što će govoriti predlagač, izvestioci, zatim oni koji su izuzeli mišljenje.
Ako niste hteli da dopustite raspravu od 10 sati, dopustite bar poslanicima da svako ima mogućnost da kaže ono što misli o ovome. Hvala.
Član 154, direktno kršenje Poslovnika. (Citiraću vam sada, molim da to uzmete u obzir što se tiče vremena.) ''Pre pretresa na sednici Narodne skupštine, predlog budžeta razmatraju odbori Narodne skupštine i svoje izveštaje, sa obrazloženim predlozima, dostavljaju Odboru za finansije.'' Znači, sada je već Poslovnik prekršen jer ste vi otvorili pretres. Ne postoji direktnije ništa.
Dakle, Poslovnik kaže da pre pretresa Odbor za finansije mora imati svoju sednicu. Taj deo Poslovnika ste i vi citirali. Molim vas da uvažite sugestiju gospodina Jovanovića, da date pauzu i da se šefovi poslaničkih grupa dogovore o tome kako će nastaviti ovaj rad. Ako uđemo u raspravu o budžetu kršenjem zakona koji smo već prekršili, imajući u vidu rokove za dostavljanje budžeta Skupštini, sada kršeći i Poslovnik i sa vašom namerom da se sakrijete od kritika opozicije, jer je to jedina namera koju mi prepoznajemo, onda možda nemamo ni potrebe da raspravljamo uopšte o budžetu, možete odmah da ga izglasate da ministri mogu da idu na miru kući.
Vrlo zanimljivo šta ste sada uradili, gospođo predsednice.
Razumem da vas tera vladajuća većina, ali vi uporno kršite Poslovnik. Sada kršite član 157. ''Ukoliko odredbama ovog odeljka nije drugačije određeno.'' A određeno je drugačije. U članu 154. je određeno drugačije. Ne možete primenjivati član 141. To je član 157. koji kaže – da se mora raspravljati, da mora da postoji izveštaj pre rasprave o budžetu. To vam kaže Poslovnik. Nisam pravnik, ali je Poslovnik pisan za nas. To je vrlo jasno.
Vama striktno piše u Poslovniku da ne možete da koristite član 141. Stvarno vas molim, ne znam gde su granice, šta je cilj svega ovoga. Ne date nam da raspravljamo o revizorskom izveštaju, ne date nam da govorimo, nema izdvojenog mišljenja! Čemu služi ova rasprava ova? Da li treba svi da idemo na utakmice, da vam poručujemo šta mislimo o vama?
Mi smo izabrani predstavnici u ovom domu. Za vas ne važi nijedna odredba Poslovnika. Nijedna! A hoćete da raspravljate o budžetu, sa idejom da svi sutra pobegnu i da probate da ugasite prenos zbog nekog teniskog meča, verovatno. Onda mislite da niko neće znati šta mi mislimo o ovom vašem budžetu. Samo vas molimo, da se rasprava održi u instituciji na način na koji je to predviđeno.
Verujem, gospođo Čomić, da je to vama smešno, ali zapitajte se gde vodi ovo. Član 157. kaže – ukoliko odredbama nije drugačije određeno, a određeno je. Član 154. kaže da – pre pretresa na sednici Narodne skupštine, predlog budžeta razmatraju odbori i dostavljaju svoje izveštaje Odboru za finansije, koji zatim taj izveštaj daju ovde. To omogućuje poslanicima da izdvoje mišljenje i da govore.
Mislio sam da sačekam amandman koji je podnela poslanička grupa LDP, ali me je moj prethodnik u svom izlaganju podstakao da otvorimo možda i najvažniju temu što je moguće pre, da bismo stigli danas do kasno uveče i to da završimo, nadam se.
Dakle, rekao bih nekoliko reči o samoj suštini donošenja ovog zakona, odnosno kako se njegov predlog našao u Skupštini i šta je to što je prethodilo. Mi duboko verujemo da je suština za predlog ovog zakona jedan organizovani poduhvat koji traje već nekoliko godina, a koji za cilj ima da uvede monopol u naplatu naknade prava interpretatora. Pokušaću u narednih nekoliko minuta da, citirajući ono što se događalo u proteklih nekoliko godina, i vas ubedim u tu tezu.
Kakva je sada situacija? Trenutno je na snazi Zakon o autorskim i srodnim pravima koji je donet 2004. godine, ako se ne varam. pre toga je postojao Zakon iz 1998. godine, koji je štitio ova prava. Interpretatori koji su izdavali fonograme za građane Srbije, dakle, svako ko nije kompozitor ili autor, a interpretator ima izdat CD, ploču, kasetu, štagod, imao je mogućnost da svoja prava štiti individualno ili kolektivno. Individualno, tako što će se, kao što je to, na primer, slučaj sa Đorđem Balaševićem, izuzeti od bilo kakve kolektivne zaštite svojih prava i to je njegovo pravo, zato što on misli da ima najbolji način da ta svoja prava ostvari. S druge strane, ne želeći nikoga da uvredim, ali reč je o malim interpretatorima koji nisu hteli da ulaze u rizik ostvarenja svoja prava i koji su ta svoja prava delegirali na nekoga. U najvećem broju slučajeva, preko 90%, reč je o delegiranju prava na one tzv. producente, da uprostim, dakle, na one koji su vlasnici njihovog snimka. To potpuno razumem.
Danas kada bi hteo da izdam muzički album, ne bih ulazio u rizik i u eventualnu naknadu da narednih 10-20 godina dobijam po 50 ili 100 dinara, koliko verujem da bi moje pevanje zaslužilo godišnje, već bih probao da dobijem neki malo ozbiljniji novac na početku, a sva ta prava bih predao onome ko je moj producent, ko je vlasnik snimka. Na takav način stvari funkcionišu u 75% država na svetu, u svim zemljama EU i stvarno ne znam kako funkcionišu u nekim drugim sistemima nedemokratskim.
Naravno, po usvajanju ovog zakona, 2002. godine, svi oni koji su sebe nazvali Organizacija proizvođača fonograma Srbije, skraćeno OFPS, dakle, svi oni se organizuju u jedno zajedničko udruženje i oni unose u to svoje udruženje ta prava koja su stekli potpisujući ugovore sa onima sa kojima su izdavali razne albume, muzičke CD-ove i tome slično.
Da bi razbili svaku dilemu oko toga, pošto sam siguran da će o tome biti reči, dozvolite mi da pročitam ko su članovi ove organizacije. To su, iz mog ugla: B 92 produkcija, zatim Siti rekords, Dalas rekords, Diskos, Folkdisk, Gold audio-video, Gorejšn, Grand produkcija, HI-FI centar, ITMM, Jugodisk, Juve komerc, Komuna, Limark, Laki saund, Mag medija, Maskom, to je Vorner Braders, Master mjuzik, Megasaund, Melos market, Metropolis, Miligram, Inakod, Multimedija, Mjuzik star, Pauer mjuzik, PGP, doskoro, to smo čuli, Soul flauer, Saund prodakšn, Stars mjuzik i Take it or live it.
Dakle, svi oni za koje smo ikada, bilo ko ko je kupio jedan disk za koji je ikada čuo i čiji je ovo osnovni posao, svi se oni nalaze unutar te organizacije.
Dakle, ono što je zamena teza, to je da tu dolazi do monopola zato što nije tačno, kao što sam rekao, Đorđe Balašević, ako se ne varam, ranije Bajaga i instruktori, da nekog ne propustim, ali mnogi veliki izvođači misle da svoja prava mogu da ostvare bolje i oni se izuzimaju ili iz SOKOJ-a ili iz ove organizacije.
Dosadašnji zakon je podrazumevao da tada ta organizacija ili SOKOJ mora da pošalje pismo da ona više njihova prava ne štiti i da će oni svoja prava ostvariti sami. Međutim, kao i uvek u Srbiji, kada postoji neki posao koji je neko bio dovoljno sposoban da organizuje, da se dogovori 35 organizacija, vrlo različitih, uspele su da se dogovore da oforme sistem i da na neki način taj posao obavljaju, ne ulazeći u to da li je to dobro ili loše, ali su to uspeli.
Pojavljuje se, naravno, neko ko u tome vidi svoju šansu, ali ne tako što će kroz konkurenciju ponuditi bolje uslove, nego tako što će putem zakona naterati sve interpretatore da dođu kod njega u organizaciju, da bi on njihova prava ostvarivao i za to uzimao procenat od 30% vrednosti naplate.
Dakle, dozvolite još da vas upoznam sa još nekim definicijama. Postoji nešto što se nekada u Jugoslaviji zvalo Jugoslovenska autorska agencija. To je tada bila društvena firma, 2005. godine je privatizovana. To je bilo daleko od očiju javnosti, po važećim zakonima, daleko od očiju javnosti, ali dozvolite jednu zanimljivost.
Početna cena te firme bila je oko 30.000 evra. Ona je na kraju privatizovana za milion i 100 hiljada evra. Siguran sam da je reč o rekordu, 35 puta je u toku licitacije podignuta vrednost te firme. Firmu je kupio konzorcijum čiji sastav mi do danas ne znamo. Kada su se otvorila pitanja oko toga ko je vlasnik te firme, mi smo pokušali da odemo na sajt Agencije za privredne registre. U prvom trenutku je postojalo da je to registar, pozivam sve poslanike da odu sada na sajt Agencije za privredne registre i videće jednu stvar koja je u najmanju ruku čudna. Sa sajta za Agenciju za privredne registre skinuto je vlasništvo nad tom firmom. Ta informacija više nije dostupna javnosti.
Međutim, pošto živimo u Srbiji, kada se malo zagrebe po tome, zaboravili su da skinu ko je u upravnom odboru. Pred sobom imam taj papir i neke vrlo zanimljive stvari. Znate, predsednik upravnog odbora je Ljiljana Rudić-Dinić, ako se ne varam, prethodna direktorka Zavoda za zaštitu intelektualne svojine i neki čovek običnog imena, a neobičnog prezimena - Aleksandar Cvetković. Osnovano sumnjamo da je reč o sinu premijera Mirka Cvetkovića.
Zašto je ova firma važna? Zato što 2007. godine osniva se druga agencija, organizacija koja se zove – Prava interpretatora tzv. PI firma, koja kod Zavoda za zaštitu intelektualne svojine dobija dozvolu, odnosno licencu da ona vrši naplatu pravo za interpretatora. Razlika je jedna. Ova organizacija ne naplaćuje samo pravo za interpretatore koji su izdali muzički CD, nego i za sve ostalo i za pantomimičare, da sad nekog ne uvredim, razne su tu organizacije došle.
Međutim, ta organizacija, s obzirom da je reč o novoj organizaciji koja nema nikakvu infrastrukturu, ona u svoj osnivački akt, dozvolite da vam pročitam, ubacuje jednu krajnje čudnu stvar. Ovo je citat iz statuta te organizacije, član 43 - za obavljanje stručnih, administrativnih, tehničkih i drugih poslova u okviru delatnosti organizacije, angažuje se autorska agencija za Srbiju, bivša Jugoslovenska autorska agencija. Firma Mirka Cvetkovića.
Sledeći korak je početak 2008. godine, kada Vlada Vojislava Koštunice podnosi predlog izmena i dopuna Zakona o autorskom i srodnom pravu.
Pogađajte šta je predmet tih izmena i dopuna, upravo ovo što je danas na dnevnom redu. Vlada Vojislava Koštunice na sreću nije dugo izdržala, taj se predlog povukao iz Skupštine, i sada da ne bi se puno skretala pažnja, pred sobom imamo predlog celog novog zakona, Predlog zakona o autorskom i srodnom pravu.
Iz ovoga što sam rekao, što sam vam citirao do sada, duboko verujemo da je cela ideja donošenja ovog zakona u stvari izmena par članova. Jedna od tih izmena podrazumeva uvođenje potpunog monopola u naplatu naknada za prava interpretatora.
Ovim zakonom će biti obaveza svakog interpretatora da, ukoliko želi svoja prava da ostvaruje, bude član kolektivne organizacije koja će u njegovo ime po jedinstvenoj tarifi ta prava za njega ostvarivati. Dakle, umesto kao do sada, da će moći svako da bira da li ta prava koristi individualno ili kolektivno, ovim zakonom individualno više nije moguće. Samo kolektivno će biti moguće ostvariti ta prava.
Da ne bude to malo, pošto podsetiću vas da ova organizacija postoji već dve godine i nijedan interpretator za to vreme nije ta prava ostvario kroz nju, zato što ona prosto nije konkurentna, niko ne želi to da radi preko te organizacije, prinuđeni smo da danas raspravljamo o zakonu koji će to pravo oduzeti bilo kome drugom i dati samo toj organizaciji. Samo toj organizaciji.
Danas je na Odboru za nauku usvojen amandman Odbora za nauku i industriju. Taj amandman kaže da ukoliko se dve organizacije ne dogovore, pošto zakon nalaže da bude samo jedna, da će Vlada Srbije doneti odluku o tome ko će moći ova prava da koristi.
Da se razumemo, ministar Božidar Đelić, koji je pobegao odavde i ovde ga nema, podmetnuo je Mirku Cvetkoviću, da Mirko Cvetković odluči između neke druge firme i njegove koja će vršiti naplatu tih prava. Veći konflikt interesa od ovoga stvarno nikada nisam video, a poslanik sam devet godina.
Znači, stvarno verujte da Skupština donosi zakon prema predlogu Božidara Đelića koji nijednom na ovo pitanje nije odgovorio, nijednom, on je podnosilac i to ministarstvo je podnosilac ovog zakona, nikada nije bio ovde da ga brani. Kada je bio zakon u načelu, opet je neki drugi ministar bio.
Dakle, mi nemamo banalan odgovor na pitanje - zašto Božidar Đelić podmeće premijeru tako nešto? Iz našeg ugla je neverovatno da premijer ovo zna i da mu je to namera.
Da biste shvatili o kom nivou novca, pošto mislim da to i poslanike i građane treba najviše da zanima, ovde se radi otprilike o oko 200 hiljada evra godišnje sa troškovima. Ne mogu da zamislim da je premijer jedne države u stanju sve ovo da uradi da bi zarađivao pet posto, što je deo njegovog vlasništva u organizaciji Jugoslovenska autorska agencija, sada Autorska agencija, da bi zarađivao pet posto, kada se odbiju troškovi od 200 hiljada evra godišnje.
Stvarno, imajući u vidu da verujem da je svako ko postane premijer racionalan čovek, tako sam prinuđen da verujem da je to i Mirko Cvetković, i ne mogu da zamislim da je on u ovo umešan svojom voljom. Zbog toga mi je jako žao što Božidara Đelića danas ovde nema.
Kada smo postavili pitanje i kada se u javnosti poteglo pitanje konflikta interesa koji je nesporan, jer se ovde ne radi o količini novca koju će da zaradi premijer, ne radi, uopšte nije važno, konflikt interesa postoji, pa makar zarađivao jedan dinar. Mi tvrdimo da zarađuje mnogo više, pošto taj konzorcijum koji je vlasništvo, u novinama stoji, ne znam da li je to tačno, vlasništvo „CES MEKONA“, takođe firme u kojoj Mirko Cvetković ima određeno vlasništvo.
Tu se ne radi o količini novca, radi se o tome da je Vlada, na čijem je čelu jedan čovek, predlaže zakon koji toj firmi daje monopol koji do sada nije postojao. To je stvarno neverovatno i neprihvatljivo za poslanike da uopšte razgovaraju o tome.
Podneli smo amandmane, naši amandmani su naravno odbijeni. Druga stvar je monopol. Monopol do sada nije postojao. Mogli ste da birate, ako ste interpretator, na koji ćete način svoju privatnu svojinu, svoja osnovna prava da štite. To su vaša prava. Vi, ako izvedete neku numeru, to je vaše. Mi sada usvajamo zakon kojim vi morate da se odreknete tog prava, bez obzira na to kako će se i na koji način ta prava, naknada za korišćenje tih prava koristi.
Drugi argument koji smo čuli u jednom nemuštom saopštenju Mirka Cvetkovića je da je novo rešenje zakona evropsko. Vrlo zanimljivo. Pred sobom imam pismo direktora nečega što se zove „ IEFPR“. To je Međunarodna organizacija proizvođača fonograma. Da bi upoznali Skupštinu malo sa tim, pošto to nisu baš termini koji su poznati, biće sve poznatiji ovde, to je organizacija koja je dve godine sprečavala Bugarsku da uđe u EU, zato što su se pravili falsifikovani diskovi, kompakt diskovi. To je organizacija koja radi sa Svetskom trgovinskom organizacijom i ostalim organizacijama, štiteći prava proizvođača fonograma.
Ona u tom pismu, onako kurtoazno, piše da zastupa više od 1.400 firmi iz 70 država širom sveta. Svi su tu za koje ste ikada čuli, proizvođači fonograma su u tome. Ovo pismo je upućeno Božidaru Đeliću, Borisu Tadiću, Mirku Cvetkoviću i američkoj ambasadi, u kome kaže da je ovaj proevropski Predlog zakona antievropski.
Ovo znači, gospodo i gospođe, da ćemo ovaj zakon morati da menjamo u procesu evropskih integracija. Danas ga donosimo, a znamo da nije evropski i znamo da ćemo morati da ga zamenimo u sledećih 6 meseci, godinu dana, dve godine ili tri. Samo jedna osoba, odnosno dve, tvrde da on jeste evropski. To su Božidar Đelić i Mirko Cvetković. Jedan je vlasnik agencije, a drugi je predlagač ovog zakona.
Ko će tu cenu da plati? Pitam, na primer, kolegu Momu, iz Odbora za evropske integracije, kada odemo negde sledeći put, kako ćemo da odgovorimo na ovo pitanje, kada budemo išli da ubeđujemo holandski parlament, da je Srbija jedna demokratska zemlja koja čini sve što treba, na bazi čega holandski parlament donese odluku da se nama blokira Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Mislite da će to tako da prođe? Ako ova zemlja želi da bude deo Evrope, ona sebi ne može priuštiti ovakve stvari. Ona ne može. Ovo je van svih ovih zloupotreba o kojima sam govorio na početku.
Postoji dokaz, postoji pismo. Po našem saznanju ovo je treće pismo koje direktor te organizacije šalje podnosiocu zakona, Božidaru Đeliću. Da li mislite da je on dovoljno dobar da dobije odgovor od našeg ministra za nauku? Ne. Našeg ministra za nauku, potpredsednika Vlade za evropske integracije, ta tema ne zanima. Ta ga tema ne zanima. On je pred sobom stavio neki drugi interes – ili kompromitaciju premijera, u šta mi verujemo, ili nešto drugo. Nažalost, njega nema ovde da nam to objasni, zbog čega radi takve stvari.
Naravno, govorićemo još o ovim amandmanima koje smo podneli, ali vas molim, još uvek nije kasno da, ili prihvatite amandmane, ili da se ovaj zakon povuče iz procedure pre nego što izazove neke drugačije i ozbiljnije posledice.
Nekoliko puta je pomenuto ovo moje ime. Ono što sam govorio je pogrešno interpretirano.
Da krenem od gospodina Šormaza, iako se sada u mnogo čemu slažemo, mi se ne možemo složiti da je ta vlada bila proevropska, pošto ipak je za nas mnogo veći napredak kada se dobije vizna liberalizacija nego kada se pale ambasade, tako da nema nikakve sumnje da je danas Srbija evropskija nego što je bila nekad.
To što ste tada znali da Mirko Cvetković podnosi taj zakon, a niste reagovali, čime vas oslobađa, tačno, vas i Koštuničinu Vladu? Čini mi se da kada ste sa ove strane, onda reagujete na ono što vidite da je zloupotreba, što pozdravljam, ali moje pitanje se odnosi na to zašto tada niste reagovali.
Kada govorite o Voždovcu, imali smo mi još negde izbore u nedelju, na primer u Kostolcu. Zašto to nije reper za to kako politika evropejizacije zemlje utiče na javno mnjenje? Verujte da dosta utiče. Svako koristi ono što treba, svakome i na Voždovcu i u Kostolcu svaka čast za broj osvojenih glasova i to je tako, ali nemojte zloupotrebljavati to.
Što se tiče ovih stvari, mislim da se mi, gospođo Mojović, u mnogo čemu slažemo.
Ne krijem, niti na bilo koji način manipulišem, mi smo od svih onih koji se bave time u zemlji dobili vapaj da to neko drugi hoće da otme i taj neko drugi koristi svoju političku moć da otme.
Ne radi se o tome, naravno da Mirko Cvetković do sada nije ništa zaradio zato što nije konkurentan i zbog toga je potrebno da se donese zakon kojim će se narediti da svi moraju kod njega da idu, bez obzira što do sada, iako postoje dve godine, niko nije hteo da ide kod njega. Nijedan interpretator nije otišao tamo jer je bio ovde nezadovoljan.
To je razlog zašto je imao nula, a monopol se uvodi, naravno da se uvodi zato što sada će svi morati u jednu organizaciju da idu, do sada nisu morali ako se te dve organizacije ne dogovore. Pa, naravno da se neće dogovoriti. Odlučiće vlasnik jedne od te dve koja će da naplaćuje. Dozvolite da nemamo sumnju za koju će se opredeliti.
Još jednu stvar da vam kažem, sve i da ovaj OFPS bude izabran, organizacija fonograma, da li je to manji problem za državu? Tako takođe uvodite monopol. Mi ćemo takođe i onda biti protiv ovoga. Ne može jedna organizacija da naplaćuje. Svako mora imati izbor oko toga kako štiti svoju privatnu svojinu, hoće individualno, hoće kolektivno, neće da je štiti, baš ga briga za svoju svojinu, želi da je spali ili želi da zaradi milione. To je osnovna stvar, osnovno ljudsko pravo je privatna svojina.
Vi ste sada zadrli u to, kažete da nema pravo onaj čija je svojina da raspolaže njom. Namerno banalizujete. Nema pravo, nego ćemo mi, veliki mozgovi, da kažemo kako će najbolje tu svoju svojinu da iskoristi, a to je ono što je pogrešno, pa bila izabrana firma Mirka Cvetkovića, bila izabrana firma onih o kojima ste govorili.
Jedna razlika je samo značajna, na čelu te jedne firme se nalazi premijer, a druga je firma privatna i nije važno da li je premijer nešto zaradio, nego je važno što premijer ili neko drugi u njegovo ime želi da otme nešto od nekoga ko zarađuje to, a ako to zarađuje na loš način, onda nije ovaj zakon tema, postoje drugi zakoni u ovoj zemlji, postoji Zakon o privrednim društvima, postoji Krivični zakon, prekršajni.
Kažete da pošto tamo pet nekih interpretatora nije zadovoljno da damo premijeru, pošto on najbolje zna kako će da raspolaže time.
Izvinite, dozvolite da se neko sa time ne složi. Dozvolite da se ne složimo, kao što se nismo slagali sa paljenjem ambasada, nećemo se složiti ni sa ovim i to što je juče odblokiran sporazum ne daje pravo nikom da stavi novi klip u točkove Srbiji na svom evropskom putu, da bi o ovom klipu morali da raspravljamo opet za šest meseci i da onda opet nemate kvorum, pa da dođete u LDP da tražite kvorum, da Srbija ne bi ugrozila svoje evropske institucije.
A da ne pričam o tome da u novinama, koje su strateški partner vašeg ministra za nauku, dnevne novine "Pres", izlaze laži o nekim kuhinjama od 50.000 evra.
Koliko kuhinja će Mirko Cvetković da kupi od ovoga? Izađite, pa kažite to. Molim? Molim vas, predsedavajuća, ćutao sam i pažljivo slušao kako se moje reči tumače na pogrešan način.
(Predsedavajuća: Molim narodne poslanike da ne dobacuju.)
Sada se meni preti ovde. Šta je sada, nedodirljivi ste? Božidar Đelić, Mirko Cvetković? Da li je to nekada bilo tako?
Mi vam kažemo, protiv svakog monopola Miškovića, Beka, i Mirka Cvetkovića, i OFPS, LDP će se boriti. Ne delimo monopole na to da li je neko naš na čelu tog monopola ili je neko drugi, pa ovaj naš je super, on zna kako će to najbolje da uradi, a ovaj drugi je bezveze.
Još jedanput vam kažem, kršite ono što je evropski standard na nekoliko načina. Prvi način je tako što uvodite monopol. Drugi način, mnogo suštinski pogrešniji i ono što nas najviše plaši, uvodite restrikciju na raspolaganje privatne svojine, time što ljude terate da svoju privatnu svojinu koriste onako kako vi mislite da treba.
To je fundamentalno nerazumevanje EU i evropskih vrednosti. Zbog toga je ovo mnogo veći pokazatelj i simbol nego što su realne posledice ovog zakona. Ko će da dobije 200 hiljada evra?
Ova skupština nema vremena da se bavi tim stvarima. Nema vremena da se bavi mnogo važnijim izveštajem DRI.
Nemojte zbog alavosti da sprečavate Srbiju da se evropeizuje. Na to nema niko pravo, bilo odlukom OFPS ili Jugoslovenskom autorskom agencijom. Zato nećete imati podršku.
Nekoliko stvari. Prvo, naravno da ovaj zakon ne poznaje Jugoslovensku autorsku agenciju, čiji je vlasnik Mirko Cvetković. Izvinite, ne znam kako bih drugačije nazvao nekoga ko ima, pa makar i 5% akcija, nego vlasnikom. Zato tu reč i koristim. Ako ima neka druga, bilo bi super da znamo. Pri čemu, 5% je javno, ostalo ih je 60 i nešto posto je vlasnik neki konzorcijum koji nije definisan, a na sajtu Agencije za privredne registre nije moguće, moguće je za bilo koji drugi privredni subjekat u Srbiji, utvrditi ko je vlasnik, čak i za "Pres", na primer, i za tako neke, međutim, za ovu Jugoslovensku autorsku agenciju, ti su podaci nedostupni. Izvinjavam se, apelujem na ljude iz APR tzv. da nam omoguće da vidimo ko su vlasnici.
Te agencije nemam, Vlada će birati između organizacije prava interpretatora i OFPS, ali u statutu organizacije prava interpretatora po članu 43. stoji, u statutu te firme stoji da za nju poslove obavlja Autorska agencija, Jugoslovenska autorska agencija. To je još gore. Znači, onaj ne učestvuje direktno na tome, nego se krije iza neke organizacije koja to pravo sada zahteva bez ikakvih resursa da to pravo ostvari. Ona to ne može da uradi, ali će angažovati neku drugu firmu da za nju to uradi i vlasnik te firme koju će angažovati je Mirko Cvetković.
Sada da bude skroz jasno. Izvinjavam se, ali mislim da ne manipulišem ja, nego je manipulacija sa druge strane, zato što se ovde radi o materiji koju nije jednostavno objasniti. Mi u tome vidimo opasnost i organizaciju ovog celog posla. Zašto je to važno? Zašto mora jedna? Kažem vam, do sada nije morala jedna i mogli su svoja individualna prava da ostvaruju. Sada im je zabranjeno da ostvaruju individualna prava i moraju jednu.
Ne znam da li to može da zvuči besmislenije nego što smo to čuli sada. Znači, imamo dve firme, jedna je vlasništvo premijera, druga je vlasništvo privatnih firmi koje se 20, 30, 35, 40 godina bave tim. Između te dve organizacije odlučiće Vlada na čijem je čelu vlasnik jedne od tih firmi. Šta je definicija konflikta interesa, ako to nije?
Koji je motiv te organizacije prava interpretatora da se dogovori sa ovom drugom? Koji je motiv? Ako oni znaju šta je na kraju tog puta, njihov vlasnik će odlučivati da li će oni ubirati prihode. Oni ne bi bili racionalni, ne bi bili ljudi da postupaju drugačije.
Naš je problem što to stavljate u zakon. U tome je zloupotreba. Šta će to u zakonu? Zašto se teraju svi ljudi koji postoje, koji su izdali fonograme, da moraju da odustanu od nečega što im odgovara? Da im ne odgovara, u poslednje dve godine bi bar jedan prešao u ovu koja je vlasništvo Mirka Cvetkovića. Nijedan nije prešao. Pošto dve godine niko nije prešao, Skupština treba da donese zakon da svi moraju da pređu. Ne znam šta drugo.
Opet vam kažem, da, amandman smo dobili od ove međunarodne organizacije AFPA i od organizacije domaće OFPS. Od njih smo dobili amandmane, svaka poslanička grupa je dobila. Mi smo ih podneli. Šta je tu problem? To su svi, pročitao sam ko tu stoji, sa jedne strane su svi oni koji se bave tim poslom. A ko je sa druge strane? Organizacija koja nema resurse i strukturu da to uradi i koja za tu strukturu angažuje firmu političkog moćnika, od koga očekuje da donese odluku. Da li može banalnije od toga? Zbog čega? Zbog 200 hiljada evra. Premijer, razmišljajte o tome.
Znate šta, ja se slažem. Evo, ministar je kraće bio unutra, nego što može da izdrži pod vodom. Jer to je nedostatak onih predlagača ovde i to nije slučajno. To nije posledica njihovih obaveza, nego je posledica njihove želje da izbegnu da daju odgovor na ovo pitanje. Probajte vi, odnosno evo mi smo probali da ih pitamo – ljudi, šta radite, zašto nas terate da za godinu dana moramo da vam se smejemo i da vam kažemo da smo bili u pravu? Šta je motiv tome?
Smatram, još na početku ću reći, vrlo jasno sam govorio, iako ovo sve ukazuje na to da će od ovoga finansijske koristi imati firma čiji je vlasnik gospodin Cvetković – u to ne verujem.
Mislim da gospodin Cvetković razume i da je dovoljno ozbiljan čovek da shvata kolika je ovo kompromitacija njegove ličnosti. Mislim da je ovo gospodinu Cvetkoviću podmetnuto i da u tome leži nervoza i želja gospodina Đelića da ne bude danas ovde. To je zato što je predlagač ovog zakona.
Gospodin Čiplić je dobrodošao uvek ovde, ali kakve veze on ima sa ovim zakonom? Bila je do malopre tu i ministarka omladine i sporta. Ona žena gleda, ne razume ništa – naravno da ne razume, jer to nije njen posao.
Ovaj zakon je podneo Božidar Đelić, ministar za nauku i ne znam šta još, ali i potpredsednik Vlade za evropske integracije. Imam pismo koje je ministar Đelić dobio tri puta, u kome onaj vlasan da mu kaže – to nije u skladu sa evropskim standardima. Ministar Đelić na to ne odgovara tri puta – u septembru, u oktobru i sada pre tri dana u decembru.
Zašto mislite onda da će ovde da dođe nama da odgovori? Baš ga briga, čeka da vreme prođe, što je moj kolega rekao – da bude glasanje, da se u tom glasanju opet javi neki viši interes, svi da gurnu glavu kao nojevi, i idemo dalje, i za šest meseci izmene i dopune, odlaganje, gubljenje vremena, gubljenje novca.
Rezultat toga je Voždovac, gospodine Šormaz, a ne naša politika.
Na početku bih samo da kažem da nešto nije u redu sa elektronskim sistemom, ali to nije tema.
Član 27. i član 101. Ono što je rekao gospodin Maraš, niste postupili u skladu sa zahtevom i sa onim što je opšti interes i Skupštine, a i svakog građanina Srbije. Ukoliko se dopusti da se rasprava o statutu vodi na temi podela, tako da oni koji su za statut su secesionisti i independisti ili ne znam kakve se reči koriste, a oni koji su protiv su rodoljubi, nije onda važan ishod tog glasanja.
Molim vas, tada na kraju te rasprave, imaćemo dve suprotstavljene grupe i upravo način na koji je ovaj statut došao posle godinu dana u Skupštinu Srbije je sve što je vladajuća većina uradila u vezi sa tim statutom išlo je na to da se stvore dve grupe.
Nijedna ozbiljna rasprava, nijedan ozbiljan ili neozbiljan razgovor, ne ulazim u argumente onih koji su protiv statuta. Nigde nije raspravljano na odgovarajući način. I dalje mi sednicu Skupštine počinjemo raspravom o statutu tako što dozvoljavate da se koristi takav rečnik za dalje produbljivanje odnosa ili grupa ili uopšte našeg društva. Rezultat toga smo dobro videli tokom devedesetih godina. Nemate pravo ni po članu 27. da ignorišete to.
Ukoliko mislite da je opravdano tako ili kako ste rekli „na ivici“, onda nema razloga da o tome raspravljamo. Institucije ove države, Zakonodavni odbor, Skupština Vojvodine su rekle da to nije tako. Iz toga proizilazi vaša obaveza da sprečavate da se na takav način govori o ljudima koji će glasati za ovaj statut ili o građanima koji podržavaju usvajanje tog statuta. Prosto nemate pravo da dalje na bilo koji način promovišete podele u našem društvu.
Po Poslovniku. Pogrešno su protumačene naše reči. Javio sam se u svoje ime, pretpostavljam i gospodin Maraš. Nije naša namera, predsedavajuća, ni u jednom trenutku bila da na bilo koji način nekome zabranimo da vodi debatu u ovoj skupštini. Naši argumenti su bili upravo protiv toga.
Naša glavna primedba je što se o ovom predlogu nije vodilo dovoljno debate, pa ni u ovoj skupštini i zbog toga je po našem mišljenju došlo do ovakve atmosfere u kojoj raspravljamo o ovom predlogu zakona.
Takođe, mislim da pitanje uvrede nije lična stvar koju bilo ko ima pravo da sam procenjuje da li jeste ili nije. Dosta poslanika ovde je iz Vojvodine, dosta poslanika ima rođake, staviti nekome etiketu secesioniste, imamo iskustvo gde je to vodilo i kakve su moguće posledice.
Zbog toga niko nema pravo, ne da argumente izloži ovde, za to valjda ova skupština i služi, ali nema pravo nikakvu etiketu da stavlja i da širi mržnju prema nekome ko ima drugačije mišljenje. Naša glavna primedba vama ide u tome da takvu raspravu ne smete dopustiti. Tu se ne radi o demokratiji.
Tu se radi, u krajnjoj instanci, o ugrožavanju bezbednosti ne nas ovde, mi ćemo se snaći, ali postoje članovi porodica, postoje prijatelji, postoje članovi naših stranaka. LDP nije secesionistička stranka i LDP će glasati za ovaj statut.
Molim vas u ime LDP da ne dopustite da nas tako nazivaju. Odgovornost predsedavajućeg je još veća zato što ako ne reagujete, a mi vam uporno govorimo da je potrebna reakcija, indirektno nas terate da se sami branimo, a to je suprotnost demokratiji. To nije naša obaveza.
Molim vas da omogućite normalnu raspravu o Predlogu statuta, da nam omogućite svima da ukrstimo argumente i da u isto vreme ne dozvolite da se bilo kakve etikete lepe bilo kome od poslanika ili bilo kome od političara ko zastupa jedno ili drugo mišljenje. U protivnom, ovo nije demokratska institucija.