Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Rajkov

Govori

Hvala. Da, naravno izražavam zadovoljstvo da je amandman prihvaćen i znam da nije uobičajeno i po Poslovniku da se po amandmanu koji je Vlada prihvatila ponovo javim. Mislim da je važno da izrazim to šta sam amandmanom htela, kao što je već bilo reči, član 9. treba da afirmiše načelo da mladi treba da doprinesu negovanju društvenih vrednosti i razvoju društvene zajednice.
S tim u vezi, amandman koji sam podnela predlagao je da se prvobitni termin u formulaciji amandmana, da u cilju toga mladi treba da postignu brigu o određenim diskriminisanim grupama, predložila da se zameni rečenicom – da mladi treba aktivnije da rade na stvaranju uslova za jednako i puno učešće mladih osoba sa invaliditetom, nacionalnih manjina i drugih diskriminisanih grupa u svim aspektima društvenog života mladih.
Mislim da je ovo jako važno zato što afirmiše princip otvaranja mogućnosti i socijalne uključenosti mladih koji dolaze iz različitih grupa koje su diskriminisane i koje nemaju mogućnost da aktivno učestvuju u aktivnostima svojih vršnjaka i zbog toga mislim da je ovo bilo dobro da jasno popravi i da jednostavno pruži mogućnost učešća, umesto prihvatanja pasivnog subjekta, odnosno pasivnog objekta neke brige, ma koliko ona dobronamerna bila. Zbog toga mi je naravno drago da je Ministarstvo koje je inače do sada u ranijim aktivnostima radilo na otvaranju mogućnosti za uključivanje i ove grupe, ali i drugih, da je prepoznala važnost ovoga i prihvatila amandman. Hvala.
Poštovano predsedništvo, uvaženi gospodine ministre, predstavnici Ministarstva, koleginice i kolege narodni poslanici, Zakon o socijalnoj zaštiti je izuzetno važan sistemski zakon, imajući u vidu da je, prema najnovijim podacima, siromaštvo u Srbiji u porastu, da veliki broj građana nema posao, da je procenat starih ljudi među najvećima u Evropi; imajući, takođe, u vidu da pravo na socijalnu zaštitu, kako je to definisano članom 4. ovog zakona, imaju svaki pojedinac i porodica kojima je neophodna društvena pomoć i podrška radi savladavanja socijalnih i životnih teškoća i stvaranja uslova za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Bojim se da bi se veliki broj građana Srbije mogao prepoznati u ovoj definiciji.
Ovo je zakon, kao što su već prethodni govornici i gospodin ministar rekli, koji se očekuje i čije se donošenje odlaže već godinama. Važeći Zakon, koji je još uvek na snazi, donet je još 1991. godine. Od tada do danas, naravno, vršene su njegove brojne izmene i dopune, ali je problem to što nije suštinski menjan koncept toga zakona, koji je bio baziran na sistemu prava u socijalnoj zaštiti. Usluge su pružale jedino ustanove, državne ustanove socijalne zaštite; postoji upravni postupak i korisnik je bio stranka u tom postupku.
Mesto drugih aktera koji su se tokom poslednjih desetak godina pojavljivali da bi se ublažio nedostatak ovog koncepta, kao što su, recimo, organizacije civilnog društva, nije bilo jasno uređeno, mada su ove organizacije pojavljivale kao pružaoci mnogih inovativnih usluga i popunjavale prazninu koja je tu postojala. Nažalost, uvek su radile u projektnom okviru, što je značilo da njihove usluge nisu održive.
Naravno, dobro je što zakon donosimo sada. Nije dobro što smo čekali dvadeset godina da ga donesemo, ali kao što svaka stvar ima dobre i loše strane, dobro je to što u međuvremenu situacija nije bila mirna, što su se dešavali različiti reformski i strateški procesi, što smo 2005. godine dobili Strategiju razvoja socijalne zaštite i, kako smo čuli od gospodina ministra, u preko sto opština doneti su lokalni planovi za lokalne strategije razvoja. Fond za socijalne inovacije je zaista bio dobar institut, koji je omogućio testiranje brojnih novih usluga i projekata, tako da smo kroz prethodno testiranje i provere u praksi određenih rešenja sada mogli da ih unesemo u zakon, što bi značilo da primena tih odredaba sada ne bi trebalo da predstavlja problem.
Predlog zakona koji danas razmatramo u stvari predstavlja promenu modela socijalne odgovornosti. Od modela socijalne sigurnosti, koji se bazirao na zaštiti i zbrinjavanju, trebalo bi da se pomeramo ka socijalnoj uključenosti, odnosno stvaranju jednakih mogućnosti za punu participaciju marginalizovanih ili socijalno isključenih grupa, što je svakako u skladu i sa evropskim strategijama razvoja.
Ono što je sigurno za pohvalu, već su pomenuli gospodin ministar i koleginica Elvira, jeste to što je preko godinu dana vođen jedan veliki, širok konsultativni proces u odnosu na radnu verziju nacrta zakona, čime je omogućeno iz nadležnog ministarstva da lokalne samouprave i ustanove i organizacije socijalne zaštite komentarišu tekst, pa da i šira stručna javnost i posebne organizacije civilnog društva, ali i sami građani, o čijoj se praktično koži i životu radi, uzmu učešća u tom procesu. To je doprinelo zaista da radni nacrt bude bitno unapređen, jer su mnoga rešenja koja su se pojavila u javnoj raspravi uobličena kasnije u zakon.
Imajući u vidu širinu i broj oblasti koje Predlog zakona reguliše i, naravno, raspoloživo vreme, u raspravi ću se zadržati samo na pojedinim njegovim delovima. Mislim da je važno to što se ovaj novi koncept, umesto sistema prava, bazira na sistemu usluga u oblasti socijalne zaštite, koja se opet uređuju u odnosu na potrebe korisnika. Dobro je što imamo sad različite pružaoce usluga, umesto, kao do sada, samo institucija sistema. Mislim da je dobro što korisnik ostaje u fokusu interesa i javlja se kao partner u čitavom ovom procesu.
Već je gospodin ministar pomenuo načela na kojima se zakon bazira, a koja su uneta u tekst zakona, što mislim da je dobro. Neka od njih ću možda još jednom ponoviti, jer mislim da su jako važna, a to je da je zakon zasnovan na načelima poštovanja integriteta i dostojanstva korisnika, i nadam se da će tako biti (do sada su obično ljudi koji su bili u stanju socijalne potrebe imali sve drugo, ali ne i dostojanstvo); zatim, na zabrani diskriminacije, na najboljem interesu korisnika i na najmanje restriktivnom okruženju i načelu dostupnosti i individualizacije socijalne zaštite.
Iz ovih načela proističu i prepoznaju se opšta prava korisnika u članovima od 34. do 39, od kojih su za mene posebno važni pravo na učešće u donošenju odluke i pravo na slobodan izbor usluge. Ovi članovi kažu da korisnik ima prava da učestvuje u proceni svog stanja i potreba i u odlučivanju o tome da li će prihvatiti određenu uslugu, kao i da dobija obaveštenje o raspoloživim materijalnim uslugama i da mu se usluga ne može pružiti ako se on sa tim ne složi, u skladu sa zakonom.
Mislim da je ovo jako važna odredba, jer do sad je praksa bila da ljudi koji se nađu u toj situaciji zapravo nisu u prilici da iznesu neki svoj sud i kažu šta je to što bi oni želeli, čime bi bili zadovoljni, jer bi uvek neko drugi odlučivao šta je za njih najbolje.
Pravo na socijalnu zaštitu, naravno, obezbeđuje se pružanjem usluga i materijalnom podrškom. Što se tiče usluga, mislim da je dobro što se uvodi pluralizam usluga u članu 9. gde se predviđa da Republika, autonomna pokrajina i lokalna samouprava mogu da povere obezbeđenje sprovođenja socijalne zaštite i drugim pravnim i fizičkim licima. Ovo znači da će zapravo i različiti pružaoci civilnog društva i privatni sektor dobiti zakonsku osnovu za ono što su radili i do sad.
Takođe je dobro da je definisan otvoren sistem grupa usluga u socijalnoj zaštiti, kojih ima pet. Gospodin ministar je o pojedinačnim planiranim uslugama vrlo detaljno govorio, tako da neću to ponavljati. Ali, mislim da je važno da se istakne da u definisanju pojedinačnih usluga u svakoj grupi ovih usluga taj spisak nije konačan i dozvoljava i razvoj drugih usluga u svakoj pojedinoj grupi.
Mislim da je ovo jako važno jer ostavlja mogućnost za dalji razvoj inovativnih usluga, nekih za koje mi sada ne možemo ni da pretpostavimo da će se pojaviti, što će omogućiti nalaženje najboljih odgovora, a nećemo morati da čekamo na donošenje novog zakona ili izmene da bi te usluge mogle da se organizuju.
Za osobe sa invaliditetom važno je to što je u zakonu predviđeno uvođenje radnih centara, članom 41, koji će pružati usluge usmerene na unapređenje radnih sposobnosti, odnosno na radno angažovanje osoba sa invaliditetom, koje se inače ne mogu zaposliti ni pod opštim ni pod posebnim uslovima, a u skladu sa Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Ovo jeste jedna novina koja je zaista za ovu kategoriju vrlo značajna.
Kao što je već bilo govora, obezbeđenje usluga će ići i naručivanjem i ugovaranjem, u slučaju kad institucije sistema ne mogu da te usluge obezbede. One će se naručivati objavljivanjem javnog poziva i zaključivanjem ugovora između nadležnog organa i licenciranih pružalaca usluge, što znači da praktično zakon kao novinu uvodi sistem licenciranja. Nadamo se da će on doprineti unapređenju kvaliteta usluga, ali i kontroli usluga koje će se pružati, naročito imajući u vidu pluralizam pružalaca usluga.
To naravno podrazumeva i potrebu uvođenja standarda da bi se dobila licenca, što je inače definisano članom 179. Međutim, mislim da ovaj član ima jedan nedostatak, a to je da se uslov za dobijanje licence, kao i razlog za gubljenje licence, koji je potpuno isti, fokusira samo na strukturne standarde, odnosno na organizaciju same usluge, kao što su prostor, broj angažovanih stručnih radnika itd., ali ne pominje funkcionalne sadržaje, kao što su sadržaji usluge, aktivnosti koje uslugu prate, a koje su jako važne za kvalitet te usluge. S tim u vezi, podnela sam amandman na ovaj član i govoriću više o tome u raspravi u pojedinostima.
Što se tiče materijalne podrške, koje naravno ima u različitim oblicima, od novčane pomoći pa do dodatka za pomoć i negu drugog lica, i uvećanog dodatka za ovu pomoć, najveći broj kontakta sam imala sa organizacijama osoba sa invaliditetom i pojedincima koji su najveći interes pokazali upravo za ovaj institut dodatka za negu i pomoć. Takođe sam na te članove 92. i 94. podnela amandmane, jer otkada je nacrt zakona ušao u skupštinsku proceduru u međuvremenu su usvojene izmene i dopune Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, na koje se ovaj zakon oslanja, i mislimo da to zahteva dopunu ovih članova.
Po oceni većine organizacija civilnog društva koje se bave kategorijama ugroženih grupa jedno od najvećih unapređenja, kao što je gospodin ministar rekao, sigurno jeste institut materijalnih davanja iz budžeta Republike za ugrožene građane. To se u prvom redu odnosi na radno nesposobne, među kojima su i stari ljudi, za koje će, po novom zakonu, novčana socijalna pomoć biti uvećana. Podignut je imovinski cenzus za ostvarenje, što je pretpostavka da će se uključiti znatno veći broj siromašnih.
Ono što mislim da jeste dobro, barem smo tako dobili obaveštenje od predstavnika Ministarstva na Odboru za rad i socijalna pitanja, jeste da će ova odredba zakona moći da stupi na snagu vrlo brzo, a odmah posle donošenja zakona neće morati da se čeka dug vremenski period za to.
Mislim da su neki od najvećih izazova ovog zakona obezbeđivanje finansijskih sredstava u budžetu za primenu celog zakona, mimo ovog dela koji se odnosi na materijala davanja, posebno one usluge koje treba da finansira lokalna zajednica, bez obzira na to što je dobra novina uvođenje instituta namenskih sredstava.
Postoji velika zabrinutost u organizacijama osoba sa invaliditetom, a i drugih koji okupljaju ranjive grupe, da usluge na nivou lokalne zajednice mnoge opštine neće moći da finansiraju, a takođe da zapravo, kako oni kažu, ništa nije garantovano zakonom, u smislu da je obavezujuće. Navodi se da korisnik ima pravo, ali ne i da lokalna samouprava ima obavezu da to obezbedi, već da ispita potrebe i da prema resursima koje ima uslugu pruži. Tako da postoji bojazan da ta dobra namera što se tiče velikog broja usluga u lokalnim zajednicama neće moći baš brzo da bude realizovana.
Organizacije koje su se do sada bavile projektno pružanjem različitih usluga takođe su zabrinute za mogućnost primene minimalnih standarda i da li će moći da budu na neki način konkurentne državnim pružaocima, jer njihove startne pozicije nisu iste.
Takođe, imam obavezu da kažem da su organizacije za brigu o deci, uključujući i decu sa smetnjama u razvoju, pominjale kao izazov odredbu člana 54. koja kaže da dom za smeštaj dece i mladih ne može imati veći kapacitet od 50, budući da se prema novim definicijama vezanim za institucionalni smeštaj velikom smatra već institucija gde ima više od 25 dece. Naravno, kad se ima u vidu kako sada izgleda stanje, preko više stotina korisnika u nekoj ustanovi, mislimo da je ova odrednica u zakonu zaista veliki pomak, ali svejedno nam ostaje zadatak da dalje radimo na traženju mogućnosti za bolja rešenja.
Naravno, kao i za svaki zakon, izazov će biti brzina kojom budu doneta brojna podzakonska akta, koja treba da omoguće primenu zakona. Bez obzira na to, mislim da je neosporno da ovaj predlog zakona predstavlja veliki zaokret i pozitivan pomak u socijalnoj politici Srbije. Imajući u vidu njegov veliki značaj za veliki broj građana u Srbiji, naročito onih koji teško žive, Poslanička grupa G17 plus u danu za glasanje podržaće ovaj zakon.
Hvala, poštovani gospodine Novakoviću. Uvaženi gospodine ministre, predstavnici Vlade, odnosno Ministarstva, koleginice i kolege narodni poslanici, na Predlog zakona o vazdušnom saobraćaju podnela sam tri amandman, na član 127. koji govori o uslugama zemaljskog opsluživanja, član 128. o pružaocima ovih usluga i član 258. koji govori o kaznenim odredbama u slučaju neispunjavanja ovih odrednica.
Razlozi zbog kojih sam podnela ove amandmane su, naravno, da se dopuni i unapredi zakon, ali pre svega razlog je da bi se obezbedio prevoz u vazdušnom saobraćaju pod jednakim uslovima i bez diskriminacije za sve građane Srbije, samim tim uključujući i osobe sa invaliditetom i osobe sa teškoćama u kretanju.
Kao što je i u obrazloženju ovih amandmana pisalo, razloga za ovo ima više, počevši od Ustava, člana 21, koji zabranjuje diskriminaciju na osnovu fizičkog i telesnog, psihičkog oštećenja, preko Zakona o diskriminaciji osoba sa invaliditetom koji zabranjuje diskriminaciju u javnom saobraćaju, pa do Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom, član 9, koji propisuje obaveze država potpisnica da se obezbedi pristup javnom prevozu. Takođe postoji uredba Evropskog parlamenta iz 2006. godine, koja govori o pravima osoba sa invaliditetom kada se prevoze vazdušnim saobraćajem.
Do sada ovo pitanje nije bilo regulisano na odgovarajući način u postojećoj pravnoj regulativi. To je stvaralo velike probleme u korišćenju vazdušnog saobraćaja osoba sa invaliditetom, jer su postojale brojne nedoumice i procedure, kada neko ko ima poteškoća sa kretanjem dođe do aerodroma, da bi došao do vazduhoplova i dobio svoje potrebne usluge koje su neophodne.
Kao što je koleginica rekla, predstavnica Odbora, ovaj amandman u toj formulaciji u kojoj sam ga predložila, kao ni ostala dva, nisu prihvaćena. Razumela sam zbog toga što je trebalo da se usaglase tehnički sa ostalim delom zakona, ali je zato Odbor za saobraćaj i veze, praktično, u svojim amandmanima, ugradio sva ova tri amandmana koja sam podnela.
Htela bih pre svega da izrazim zadovoljstvo što je i Odbor za saobraćaj i veze, a i predstavnici Ministarstva što su ovu inicijativu prepoznali i prihvatili kao nešto što je važno da se reguliše i budući da je suštinski praktično ovo pitanje razlog zbog koga sam podnela amandmane postiglo svoju svrhu kroz amandmane koje je podneo Odbor, povlačim svoj amandman na član 127, kao i ostala dva, na članove 128. i 258, jer je njihova svrha postignuta amandmanima Odbora.
Izvinjavam se, zapravo sam htela samo da komentarišem ovaj amandman na član 12. stav 3, o kome je govorila koleginica iz DSS-a.
Mi smo takođe dobili različita mišljenja iz organizacija osoba sa invaliditetom u vezi sa ovim članom. Posle dosta detaljne rasprave sa njima zaključili smo da zapravo tvrdnje koje su tu bile nisu do kraja tačne, jer zakon zapravo ovim članom pokušava da obezbedi sigurnost za korisnike volontiranja koji pripadaju određenim ugroženim grupama. U tom smislu, traži da usluge volontiranja ne mogu da vrše lica koja su lišena, delimično ili potpuno, poslovne sposobnosti. Naravno, lica delimično ili potpuno lišena poslovne sposobnosti nisu samo osobe sa invaliditetom, mogu biti i druge.
Organizacije koje okupljaju osobe sa invaliditetom misle da je u redu da lica koja već sama ne mogu da procene svoj najbolji interes i donesu odluke u vezi sa tim ne bi trebalo da budu u poziciji da vrše neidentifikovane usluge za lica koja su takođe u jednoj ranjivoj poziciji, kao što su deca, stara, iznemogla lica ili osobe sa invaliditetom. Zato smo mislili da je rešenje koje je dato u Predlogu zakona dobro, jer obezbeđuje i zaštitu samih volontera koji nemaju poslovnu sposobnost, a takođe i zaštitu lica za koja oni rade.
Naravno, osobe sa invaliditetom koje imaju određena intelektualna oštećenja pa su zbog toga lišena delimično ili potpuno poslovne sposobnosti ovim zakonom nisu uskraćena da vrše druge usluge volontiranja koje se vrše u nekom drugom domenu, organizovano, u korist nekog opšteg dobra, ekologije, zaštite čovekove sredine ili bilo čega drugog što se bude organizovalo. Hvala.
Poštovani gospodine potpredsedniče, gospođo ministar, članovi Vlade, uvažene kolege i koleginice narodni poslanici, amandman koji sam podnela na član 11. i koji je trebalo da osigura da jedna od stvari koje će se uzeti u obzir u određivanju broja zaposlenih, osim rezultata rada i imovinskog stanja, bude i pripadnost nekoj od posebno zaštićenih kategorija, kao što su, recimo, samohrani roditelji, trudnice, zaposlene žene koje su trudne ili na porodiljskom odsustvu, osobe s invaliditetom i drugi, imao je svrhu da osigura da ove kategorije, koje su već posebnim propisima uvedene u taj režim, budu i dalje zaštićene, odnosno da se ovi činioci uzmu u obzir.
Budući da je na Odboru za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku razmatrano ovo pitanje i da je Odbor formulisao novi amandman, koji bi trebalo da ovaj član pojasni i osigura da će postojati primena opštih propisa o radu, u načinu i obimu koji se tim propisima predviđaju, ovaj amandman povlačim i glasala sam za amandman Odbora. Hvala.
Poštovana predsednice, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, pošto smo se vratili na raspravu o Predlogu zakona o jedinstvenom biračkom spisku, pre svega, želim da kažem da će Poslanička grupa G17 plus podržati donošenje ovog zakona, jer bi on trebalo da obezbedi tačnost i ažurnost ovih podataka i da na jedinstven način uredi ovu oblast.
Ono o čemu bih želela u ovoj raspravi da govorim jeste član 15. ovog zakona, koji predviđa uvođenje mogućnosti da se glasa u mestu boravišta, a o čemu je nekoliko poslanika juče izrazilo određene nedoumice i zabrinutost.
S druge strane, želela bih da ukažem na one grupe građana kojima će ovakvo rešenje, prvi put posle puno godina, omogućiti da konačno ostvare svoja građanska prava i da učestvuju na izborima. Pored različitih drugih grupa, u kojima je juče gospodin ministar pominjao i studente, ja bih želela da pomenem ljude koji dugo borave u ustanovama za dugotrajni smeštaj van mesta svog boravka, kao što su stara lica ili osobe s invaliditetom.
Primer toga, koji već dve godine pokušavam da prezentujem, jeste Dom za odrasla invalidna lica "Dragiša Vitošević" na Bežanijskoj Kosi u Zemunu. U ovom domu borave 24 osobe s invaliditetom iz 18 opština širom Srbije, od kojih su neke udaljene po 400 km od Beograda. Takođe, ima 56 osoba s invaliditetom koje su sa 13 beogradskih opština, uključujući i prigradske, kao što su Grocka, Barajevo, Obrenovac i Lazarevac.
To znači da samo u ovoj jednoj, relativno maloj, ustanovi, 80 građana i građanki Srbije ne može da ostvari svoje osnovno biračko pravo. Potpuno je jasno da ljudi koji tu borave na dugotrajnom smeštaju imaju određene teškoće u kretanju, ne mogu da na dan izbora idu u svoja mesta, gde im je prebivalište, jer to zahteva poseban prevoz, iziskuje pomoć, iziskuje dodatna sredstva i, naravno, niko od njih to ne može da ostvari.
Takođe bih podsetila da u Srbiji oko 10.000 naših starijih sugrađana boravi samo u državnim domovima za smeštaj starih lica, a znamo da postoje i privatni, od kojih, otprilike 8.000 tih lica, zapravo, nema mesto prebivalište ne teritoriji ne kojoj se ovi domovi nalaze.
Praktično, 8.000 ljudi u ovim domovima ovo pravo ne može da ostvari.
Inače, imamo naviku da zaboravimo da ljudi odu u takav jedan dom. Oni ne prestaju da budu građani ove zemlje i da se interesuju za ono što se u državi događa i da žele da na te stvari utiču koliko mogu. Da stvar bude apsurdnija, pred svake izbore, skoro da nema političke stranke koja odjednom ne počne da posećuje ove staračke domove, ili domove osoba s invaliditetom, da vodi razgovore, da gleda šta bi mogli da im pomognu, a da, pri tom, ovi ljudi nemaju mogućnost da na izborima zaista izraze neku svoju preferenciju.
Zbog toga, mislim da je neophodno da ovaj predlog člana 15. u zakonu ostane takav. Ukoliko postoje nekakve nedoumice ili nejasnoće, u daljem nastavku rasprave se mogu precizirati i razjasniti, naravno, pretpostavljam da može da se to uradi.
Zaista se zalažem, zbog desetina hiljada naših građana kojima će ova odrednica po prvi put omogućiti da koriste svoja biračka prava, da za tu odrednicu i glasamo. Poslanički klub G17 plus će u danu za glasanje podržati ovaj predlog zakona. Hvala vam.
Poštovana predsednice, uvaženi ministri i članovi Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, u ovoj objedinjenoj raspravi ja ću svoju pažnju zadržati na Predlogu zakona o ratifikaciji Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom i pratećeg Opcionog protokola.
Zašto je ovaj dokument važan za svet, a i za Srbiju? Već je bilo govora o tome da u svetu živi oko 650.000.000 osoba sa invaliditetom, ali ako tome dodate i članove njihovih porodica, onda dođete do zaprepašćujuće cifre od dve milijarde ljudi koji svaki dan žive sa invaliditetom.
U svakoj zemlji u svetu osobe sa invaliditetom žive na marginama društva, lišene osnovnih životnih iskustava. Njihove nade da će jednog dana ići u školu, dobiti posao, imati svoj dom, zasnovati porodicu, gajiti svoju decu, glasati ili učestvovati u društvenom životu veoma su male. Za ogromnu većinu osoba sa invaliditetom u svetu javni objekti, prodavnice, saobraćaj, kao i informacije, potpuno su van domašaja. Tako, zapravo, osobe sa invaliditetom čine najveću i najugroženiju manjinu na svetu. Dvadeset posto najsiromašnijih ljudi na svetu čine osobe sa invaliditetom, 98% dece sa invaliditetom u zemljama u razvoju ne ide u školu, a 30% dece koja žive na ulici pripadaju deci sa invaliditetom. Stopa pismenosti odraslih osoba sa invaliditetom kreće se oko 30, a nekad i manje posto.
O teškom položaju osoba sa invaliditetom u Srbiji je bilo dosta reči. Na sreću, poslednjih nekoliko dana, odnosno nedelja i mnogi poslanici u ovoj skupštini govorili su o tome kada smo raspravljali o Zakonu o rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, tako da posebno o tome sada neću govoriti.
Konvencija zato predstavlja, u stvari, odgovor međunarodne zajednice na dugu istoriju diskriminacije, isključenosti i dehumanizacije osoba sa invaliditetom. Nastojanja Ujedinjenih nacija da promene ovu situaciju traju već 35 godina, od 1971. godine, kada je doneta prva Deklaracija o pravima mentalno retardiranih osoba, preko Svetskog programa akcije za osobe sa invaliditetom 1982. godine i Standardnih pravila za izjednačavanje mogućnosti koje se pružaju ovim osobama 1992. godine, pa sve do 2006. godine kada je konačno doneta i Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom.
Ova konvencija predstavlja prvi međunarodno obavezujući dokument koji se odnosi na osobe sa invaliditetom i zapravo je jedan istorijski i inovativni dokument, jer uz holistički i sveobuhvatan pristup govori o osobama sa invaliditetom, ali i članovima njihovih porodica.
U danu kada je Konvencija usvajana u Ujedinjenim nacijama generalni sekretar Ujedinjenih nacija gospodin Kofi Anan je rekao: "Današnji dan obećava da će postati svitanje nove ere, jednog novog doba u kome osobe sa invaliditetom više neće morati da podnose diskriminatorska ponašanja i stavove, koji su previše dugo bili dozvoljeni."
Konvencija je, kao što je već rečeno, otvorena za ratifikaciju i potpisivanje marta 2007. godine. Ono što je kuriozitet vezan za nju jeste da je toga dana više od 80 zemalja u Njujorku potpisalo ovaj dokument, što je najveći broj zemalja koji je ikada u istom danu potpisao jedan dokument UN, što govori, naravno, o njegovom značaju.
Srbija je Konvenciju i Akcioni protokol potpisala, kao što je rečeno, decembra 2007. godine, pošto je pre toga više od tri godine aktivno učestvovala u njenoj izradi i donošenju. Možemo biti ponosni što je Srbija bila jedna od retkih zemalja koja je kao svog predstavnika i eksperta u Ad hok komitetu imala osobu sa invaliditetom.
Načela na kojima se bazira ovaj dokument su dostojanstvo, donošenje odluka o sopstvenom životu i samostalnost osoba sa invaliditetom, nediskriminacija, puno učešće u svim sferama društvenog života i prihvatanje i poštovanje invalidnosti kao dela ljudske raznovrsnosti i, naravno, jednake mogućnosti za sve.
Šta će ova konvencija značiti za osobe sa invaliditetom u Srbiji?
Kao što je već rečeno, ona ne stvara nova prava, ali definiše mehanizme za ravnopravno korišćenje već usvojenih opštih građanskih, političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Ovom ratifikacijom država Srbija će se obavezati da će osigurati puno ostvarenje svih ljudskih prava i osnovnih sloboda osoba sa invaliditetom i da će u tom procesu osigurati konsultacije i aktivno učešće osoba sa invaliditetom.
Konvencija pokriva niz prava: pravo na pristup pravdi; zaštitu od nasilja, zloupotrebe i eksploatacije; učešće u političkom životu; pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, na rad i zapošljavanje i socijalnu sigurnost.
Mada postoje posebni dokumenti UN o pravima žena i dece, ova konvencija takođe posebno uređuje položaj žena i dece sa invaliditetom, kao izuzetno i višestruko marginalizovanih grupa.
Naravno, već je rečeno da ratifikacijom Konvencije Srbiji predstoji usklađivanje mnogih propisa. Na naše veliko zadovoljstvo, u nekoliko poslednjih godina naša država je učinila dosta napora da se naše zakonodavstvo uredi u skladu sa ovom konvencijom. I dokumenti koji su doneti su već pominjani, ali nam, naravno, predstoji usklađivanje zakona o obrazovanju, o zdravstvenom osiguranju i o socijalnoj zaštiti, a verovatno i tumačenje termina iz člana 12. Konvencije (o čemu je govorio gospodin Meho Omerović) koji govori o pravnim kapacitetima. To je zapravo termin koji nije poznat u našem zakonodavstvu i koji treba dovesti u vezu sa poslovnom sposobnošću, što je jedno važno pitanje o kome je ovde dosta bilo reči pre desetak dana.
Smatram da je značajno sledeće: usklađivanje propisa sa odredbama Konvencije ne znači samo ciljane izmene u pojedinim zakonima koji se uvek čine da su najbliži osobama sa invaliditetom, kao što su obrazovanje, zdravstvena i socijalna zaštita. Mislim da je naša uloga kao narodnih poslanika da pri donošenju svakog novog propisa proverimo da li njegove odredbe stvaraju prepreke za ostvarivanje prava osoba sa invaliditetom i da li je potrebno doneti dodatne mere koje će omogućiti ostvarivanje tih prava, kao što smo nedavno učinili pri donošenju Zakona o javnim nabavkama uvodeći standarde pristupačnosti i kao što ćemo, verujem, učiniti u predstojećoj raspravi o zakonu o bezbednosti saobraćaja.
Naravno, kada se ratifikuje Konvencija promene u životu osoba sa invaliditetom, nažalost, neće nastati preko noći. Ratifikacijom Konvencije zapravo će se tek intenzivirati jedan dug proces izjednačavanja mogućnosti, što će morati da se dešava postupno, uz definisanje novih mera koje će država preduzeti da bi obezbedila primenu Konvencije, naravno u skladu sa svojim raspoloživim resursima.
Iskreno se nadam da ćemo neke od tih novih mera moći da vidimo reflektovane i u predlogu budžeta za 2010. godinu, jer ukoliko ne obezbedimo sredstva sve naše lepe želje i namere ostaće zaista samo slovo na papiru.
Na kraju bih želela da podsetim da invalidnost nije ničiji slobodan izbor. Invalidnost može da se desi svakom čoveku. Borba osoba sa invaliditetom za svoja prava, uvek je tako, jeste i deo borbe za lični opstanak svakog drugog građanina. Zato ratifikacija Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom nije značajna samo za nas kao osobe sa invaliditetom. Ratifikacijom ove konvencije i Opcionog protokola Narodna skupština Republike Srbije učiniće korak dalje u stvaranju uslova za ostvarenje prava svih svojih građana.
U danu za glasanje, naravno, poslanici Poslaničke grupe G17 plus glasaće za usvajanje predloga zakona o ratifikaciji Konvencije i Opcionog protokola. Hvala. (Aplauz.)
Poštovano predsedništvo, uvažena ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, podnela sam amandman na član 32, na predlog organizacija osoba s invaliditetom, a amandman se odnosi na subvenciju koja se daje poslodavcima kada prvi put zapošljavaju osobe s invaliditetom bez radnog iskustva. U ovom amandmanu smo predlagali da ova subvencija iznosi 80% od prosečnog ličnog dohotka u Republici, za razliku od minimalne zarade, kako se predviđa ovim članom.

Iskustva koja smo imali 2005. i 2006. godine, kada je Nacionalna služba za zapošljavanje predviđala svojim konkursima naknadu, odnosno subvenciju od 80% za zapošljavanje osoba s invaliditetom prvi put, bila su veoma pozitivna i u tom periodu se zaposlilo preko 300 osoba s invaliditetom. Stoga, postoji bojazan osoba s invaliditetom na čiji predlog sam ovaj amandman podnela da ova subvencija sada, u iznosu minimalne zarade, ne bi bila dovoljna da se stimulišu poslodavci da zapošljavaju osobe s invaliditetom.

Drugi razlog za podnošenje ovog amandmana, koji se možda čini još i važnijim, jeste u formulaciji, jer davanjem subvencije u visini minimalne zarade zakonodavac indirektno šalje poruku društvu da rad osoba s invaliditetom i nije vredniji od minimalca. Na taj način se nehotice podstiče ionako rasprostranjena predrasuda o manjim sposobnostima i produktivnosti osoba s invaliditetom.

To su bili razlozi zašto smo podneli ovaj amandman.

Želela bih, koristeći vreme Poslaničke grupe, da samo kažem da izražavam zadovoljstvo što je Vlada prihvatila neke od amandmana, posebno amandman na član 43, o kome je govorila koleginica Plavšić, koji će zaista otvoriti prostor za osobe sa smetnjama u mentalnom razvoju da ostvare svoje osnovno ljudsko pravo, pravo na rad, što do sada nisu mogli.

Takođe bih želela da izrazim zadovoljstvo raspravom, koja se i danas vodi, poredeći je sa raspravom koja je bila 2006. godine, kada je bio donošen Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba s invaliditetom. Moram da kažem da danas mnogo više narodnih poslanika iz svih političkih partija argumentovano o ovom pitanju raspravlja. Mislim da je to jako važno, jer, ono što je pomenuto – problem treba da se učini vidljivim i da se daju informacije, ova rasprava danas zaista doprinosi tome.

Naravno, nijedan zakon, pa ni ovaj, neće promeniti težak položaj osoba s invaliditetom. Koliko je on težak, zapravo, govori i cela ova rasprava danas. Naravno, važno je menjati svest, ali bih tome htela da dodam da je svest proces koji se dešava kroz godine, i mi poslednjih godina zaista imamo velike pomake na nivou zakonodavstva. Što to u praksi baš ne funkcioniše, jeste problem na kome treba da radimo. Međutim, kod menjanja te svesti, želela bih da dodam da to nije pitanje samo svesti da osobe s invaliditetom postoje, imaju ista prava i pitanja savesti, nego, ono što je jako značajno za poslodavce, zato što su oni biznismeni, hoće da ostvare profit i u njihovom interesu je da imaju radnika koji će najbolje da obavi posao, na najkvalitetniji način i za najkraće vreme.

Želim da naglasim da se ovim zakonom i ta potreba zadovoljava, jer osobe s invaliditetom kvalitetno mogu da rade i njih treba zapošljavati zato što su dobri radnici, a ne samo zato što je ovo jedna kategorija koja je u teškom položaju.
Poštovano predsedništvo, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, o kome hoću da govorim, dokument je koji hiljade osoba sa invaliditetom u Srbiji već nekoliko godina nestrpljivo očekuje. U vreme kada se susrećemo sa svetskom ekonomskom krizom i čine se napori da njene posledice ne pogode u najvećoj meri već ranjive grupe stanovništva, donošenje ovog zakona postaje još važnije.
Zapošljavanje je jedan od najvećih problema sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom u Srbiji, iako ovim osobama pripada pravo na rad, izbor zaposlenja, pravični uslovi rada, koji su garantovani mnogim međunarodnim dokumentima, od univerzalne Deklaracije o pravima čoveka, Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom do Evropske socijalne povelje i Akcionog plana Saveta Evrope za osobe sa invaliditetom, kao i Ustavom Republike Srbije i drugim domaćim aktima među kojima su najvažniji Strategija unapređenja položaja osoba sa invaliditetom i Zakon o sprečavanju diskriminacije ovih osoba, donet 2006. godine.
Pored toga, kao što je već rečeno, podaci Svetske banke kao i domaća istraživanja pokazuju da je u Srbiji zaposleno svega 13% osoba sa invaliditetom. Ono što dodatno zabrinjava jeste da od ovih 13%, 10% je zaposleno u nevladinom sektoru, u samim organizacijama osoba sa invaliditetom, a samo jedan posto u privredi, preduzećima za zapošljavanje osoba sa invaliditetom i u javnom sektoru.
Na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje trenutno je nešto manje od 23 hiljade ovih osoba, a u prošloj godini zaposleno je svega 596. Nezaposlenost osoba sa invaliditetom tri puta je veća nego kod ostalog stanovništva i veliki broj, skoro 90% zavisi samo od socijalnih transfera.
Razlozi ove situacije su brojni, a u njih svakako spadaju nedostatak jednakih mogućnosti u pristupu u obrazovanju, fizičkoj sredini, komunikacijama, nedostatak odgovarajuće službe i podrške, kao i predrasude o manjim sposobnostima osoba sa invaliditetom i strah poslodavaca da će ove osobe imati manji učinak od ostalih radnika.
S druge strane, svakodnevna praksa i istraživanja koja su objavljena pokazuju da je preko 90% poslodavaca koji već zapošljavaju osobe sa invaliditetom veoma zadovoljno njihovim radom.
Takvih primera ima veoma puno, od osoba sa smetnjama u intelektualnom razvoju koji se zapošljavaju, odnosno radno angažuju u ''Mekdonaldsu'', člana Gradskog veća u Leskovcu ili savetnice u Pokrajinskom sekretarijatu za socijalnu zaštitu u Novom Sadu, koje su osobe sa visokim stepenom invalidnosti i korisnici invalidskih kolica, pa do osoba sa invaliditetom koje rade u ''Tekstilnoj kompaniji AMC'' i čija je direktorka na komentar novinara u jednoj emisiji da je zapošljavanje osoba sa invaliditetom vrlo human potez, odgovorila – ne, varate se, ja ih ne zapošljavam zbog humanosti, već zato što su oni odlični radnici.
Predlog zakona koji je pred nama stoga je veoma važan, jer ima za cilj obezbeđivanje adekvatnih uslova za integraciju i povećanje zapošljavanja osoba sa invaliditetom i njihovo uključivanje na tržište rada i, takođe, uređenje sfere zapošljavanja osoba sa invaliditetom u skladu sa međunarodnom pravnom regulativom i pozitivnom praksom zemalja u kojima se ova vrsta zakona već sprovodi.
Ovaj predlog zakona ima nekoliko specifičnosti, odnosno novina, među kojima bih istakla, pre svega, novu definiciju fenomena invalidnosti u skladu sa socijalnim modelom, koji invalidnost tretira kao interakciju između ličnih svojstava i fizičkih i socijalnih prepreka u okruženju i potrebu da svi ljudi budu uključeni u društvo kao jednaki.
Novina je procena profesionalnih mogućnosti koja menja paradigme i stavlja u fokus na sposobnost, umesto dosadašnje procene stepena oštećenja, kako to definiše Zakon o radnom osposobljavanju i zapošljavanju invalida iz 1996. godine.
Dakle, procenjuje se ne šta ja ne mogu da uradim zbog svog invaliditeta, već šta sam sposobna da postignem nezavisno od toga. Obaveza zapošljavanja je, takođe, novina ovog zakona ili kvotni sistem koji postoji u većini zemalja Evrope i koji treba da omogući veće zapošljavanje u privrednom i javnom sektoru, a posebno ako imamo u vidu da je svega 1% osoba sa invaliditetom zaposlen u tim sektorima.
S druge strane, promovišu se aktivne mere zapošljavanja, uključujući različite subvencije koje sada treba da pomognu poslodavcima da u većoj meri zapošljavaju ove osobe. Takođe, novo je i osnivanje Centra za podsticaj zapošljavanja osoba sa invaliditetom u sklopu Nacionalne službe za zapošljavanje.
I na kraju, ali ne po značaju, ali kao odgovor na pitanje kolege koji je malopre govorio, ovaj zakon manifestuje dobru afirmaciju principa participativnosti u skladu kako kaže moto invalidskog pokreta – ništa o nama bez nas.
Jer je Ministarstvo za ekonomiju i regionalni razvoj omogućilo kroz organizaciju javne rasprave da brojne organizacije osoba sa invaliditetom svih kategorija, kao i njihovih zakonskih zastupnika i predstavnika preduzeća za zapošljavanje osoba sa invaliditetom iznesu svoje predloge i sugestije, koji su u velikoj meri uključeni u Predlog ovog zakona.
Predlog zakona sadrži i odredbe o načinima utvrđivanja profesionalnih mogućnosti osoba sa invaliditetom i u skladu sa tim obezbeđenje potrebne vrste podrške, definiše uslove rada pod posebnim uslovima u preduzećima za zapošljavanje osoba sa invaliditetom i posebne oblike radnog angažovanja, kroz radne centre koji će otvoriti mogućnost za radno angažovanje i lica kojima je ova mogućnost do sada bila uskraćena, a posebno lica sa smetnjama u intelektualnom razvoju, o kojima su brigu i zabrinutost izrazili mnogi poslanici ovde u raspravi.
Radni centri su dobra forma angažovanja i oni već funkcionišu u praksi u organizaciji samih organizacija osoba sa invaliditetom. Amandmanima koje sam podnela na ovaj deo zakona, sama i zajedno sa koleginicom Plavšić, a na predlog samih organizacija osoba sa invaliditetom, verujem da bi ova mogućnost mogla još jasnije da se definiše i da se otvori prostor da se u ovu aktivnost uključe organizacije osoba sa invaliditetom i njihovih zakonskih zastupnika, o čemu ćemo više govoriti u raspravi o pojedinostima.
Takođe, zakon reguliše osnivanje, rad i finansiranje centra za podsticaj zapošljavanja, čije će se aktivnosti finansirati od uplate naknada poslodavaca koji ne budu mogli da ispune obaveze zapošljavanja. Poslovi koje bi obavljao ovaj centar su brojni, ja bih za ovu priliku želela samo da izdvojim poslove profesionalne rehabilitacije, a u okviru toga tri važne stvari:
Jedno je osposobljavanje osoba sa invaliditetom za odgovarajući posao, prekvalifikaciju, održanje zaposlenja i napredovanje u karijeri.
Druga veoma važna stvar, koja je velika novina ovog zakona, jeste obaveza edukacije i treninga za poslodavce i stručna lica, što je od izuzetne važnosti kada se ima u vidu da postoje velike predrasude u ovoj sferi.
– Ova aktivnost treba da motiviše poslodavce da rađe ispunjavaju obavezu zapošljavanja po zakonu, nego da uplaćuju određena sredstva u budžetski fond.
Treća važna stvar koju zakon predviđa je tehnička pomoć i podrška definisana u članu 13. koja izričito predviđa službe podrške, kao jedan od elemenata profesionalne rehabilitacije, koja će se bliže verovatno definisati podzakonskim aktima, a u koju treba da spadni i određena pomagala koja su neophodna, adaptacija radnog mesta i radni asistenti.
– Ova podrška je izuzetno važna za osobe sa većim stepenom invalidnosti koje su se do sada zapošljavale u veoma malom broju ili se uopšte nisu zapošljavale, jer ova podrška nije postojala.
Ovo potvrđuje i Studija izvodljivosti reforme zapošljavanja osoba sa invaliditetom u Srbiji, koja je rađena u 2006. godini, uz podršku Evropske agencije za rekonstrukciju i koja posebno apostrofira postojanje odgovarajućih službi podrške, kao jedan od ključnih preduslova za povećanje stope zaposlenosti osoba sa invaliditetom u Srbiji. Donošenjem ovog zakona otvara se brojni prostor za realizaciju i ovog preduslova.
Naravno da bi ovaj zakon doneo promene u svakodnevnom životu osoba sa invaliditetom nije dovoljno da donesemo samo zakon. Neophodno je da se veoma brzo donesu i sva podzakonska akta koja su neophodna za njegovu primenu i da Vlada obezbedi koordinaciju ministarstava i stalnu dalju saradnju sa svim partnerima koji treba da učestvuju u ovom procesu, o kome je govorio i uvaženi kolega gospodin Meho Omerović.
U aprilu prošle godine pred parlamentarne izbore Invalidski pokret Srbije preko Nacionalne organizacije osoba sa invaliditetom, ponudio je potpisivanje protokola o saradnji svim strankama koje su učestvovale na izborima i u kome su one mogle da izraze spremnost, da podrže donošenje niza mera za unapređenje položaja osoba sa invaliditetom, a među njima posebno donošenje Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Ovaj protokol su potpisali – gospodin Šutanovac ispred DS, gospodin Dinkić ispred stranke G17 plus, gospodin Obradović ispred DSS i NS, koje su tada u koaliciji išle na izbore, gospodin Dačić ispred Socijalističke partije Srbije i Partije ujedinjenih penzionera, koji su, takođe, tada bili u koaliciji za izbore i gospodin Latinović ispred Lige socijaldemokrata Vojvodine.
Predlog zakona je sada pred nama, a imajući u vidu istinsko razumevanje i brigu za unapređenje položaja osoba sa invaliditetom, koju su na moju zaista radost pokazale mnoge koleginice i kolege poslanici u ovom mandatu, ja se nadam da ćemo ovaj zakon svi i podržati, bez obzira na to kojoj političkoj opciji pripadamo.
Poslanička grupa G17 plus glasaće za ovaj zakon, jer verujemo da on doprinosi uključenosti osoba sa invaliditetom u društvo i ekonomski život, što je stub za uspešnu politiku različitosti, a ona jedino može da se postigne sa promenama u sveukupnoj svesti o osobama sa invaliditetom.
Ja ću glasati za ovaj zakon jer verujem da on treba da doprinese tome da nas društvo doživi kao ravnopravne sugrađane, sposobne da damo svoj doprinos društvu i da konačno i u Srbiji invalidnost postane investicija, a ne teret za društvo. Hvala. (Aplauz.)
Poštovani gospodine potpredsedniče, uvažene dame i gospodo narodni poslanici, pre svega bih, u svom prvom obraćanju ovom uvaženom domu, htela da izrazim svoje zadovoljstvo što je konačno jedna osoba sa teškim invaliditetom dobila šansu da ravnopravno učestvuje u radu najvišeg zakonodavnog tela u državi.
Naravno, to ne umanjuje, nego samo uvećava moje strepnje prema izazovima koji me, očito, čekaju u ovom poslu, ali nadam se da sam prva lasta, koja najavljuje proleće, i da će u sledećem mandatu više osoba s invaliditetom imati ovu priliku.
Javila sam se da bih rekla nešto o položaju osoba s invaliditetom u Srbiji i da ukažem na neke dobre i, možda, ne toliko dobre strane ovog budžeta.
Siromaštvo osoba s invaliditetom, poznato je, tri puta je veće nego u ostaloj populaciji. Za to su brojni razlozi, pre svega, nedovoljno obrazovanje, nepristupačna životna sredina, nepristupačan transport, predrasude koje postoje u društvu. Sasvim je jasno da zbog toga ove osobe, u skoro 90% slučajeva, zavise od socijalnih transfera, a svega 13% osoba s invaliditetom u Srbiji je zaposleno. Od ovih 13%, 10% radi u nevladinom sektoru, a 3% u ostalim sektorima u društvu.
Stoga je jako važno da postoje posebni programi i pozitivne mere koji bi doprineli unapređenju zapošljavanja osoba s invaliditetom i, naravno, dobar sistem informisanja, jer veliki broj njih o tim programima, zapravo, ne zna dovoljno.
Dobro je što naša država poslednjih godina menja svoj stav prema osobama s invaliditetom i donosi takve pozitivne mere, kakve su, recimo, bile mere poreske politike prošle godine, koje su poslodavcima davale olakšice pri zapošljavanju osoba s invaliditetom. One jesu dale određene, početne, rezultate. Bilo bi jako važno da se ove godine takve tendencije nastave.
U skladu sa svojim programskim opredeljenjima, stranka G 17 plus će nastaviti da, u oblastima u kojima je preuzela odgovornost, i dalje radi na stvaranju uslova za izjednačavanje položaja osoba s invaliditetom.
U oblasti zapošljavanja, koja je, očito, jedna od najznačajnijih, dobro je da budžet predviđa podsticajne mere kod zapošljavanja osoba s invaliditetom, gde će se i dalje izdvajati značajna sredstva, u iznosu od 402 miliona, za refundaciju dohodaka u preduzećima koja zapošljavaju osobe s invaliditetom, i preko 300 miliona za njihovo opremanje i poboljšanje uslova rada.
Takođe, i u programu obuke ima oko 530 miliona dinara. Posebna linija će se otvoriti za prekvalifikaciju i obuku osoba s invaliditetom. Ovo je jako značajno, jer je prošle godine, od 117 osoba s invaliditetom koje su zaposlene preko Nacionalne službe za zapošljavanje, preko 50% njih imalo samo osnovno obrazovanje ili nedovršenu srednju školu. Od tih 117 osoba, samo dve osobe su imale visoko obrazovanje i one su zaposlene u Beogradu.
Zbog toga je neobično važno da ovakvi programi postoje, da bi se ovi ljudi dodatno obučili i da bi naučili da prave male biznis planove, da se otvori mogućnost samozapošljavanja osoba s invaliditetom i izlaska na otvoreno tržište. To bi morala biti naša tendencija, a ne stalno zaštićeni uslovi života i rada. Stoga, zapošljavanje osoba s invaliditetom ne može da se posmatra samo kao ekonomska komponenta, nego mora imati i svoj socijalni deo.
Dobro je što će se, barem tako piše, Ministarstvo sporta i mladih usmeriti na finansiranje posebnih programa za masovni sport i sport osoba s invaliditetom, ali je očito, iako invalidnost kao fenomen mora da se prožima kroz sve oblasti društva, pa tako da bude odgovornost i svih ministarstava, da neka od tih ministarstava predstavljaju okosnicu ove politike, kao što su ona u oblasti prosvete, zapošljavanja, ekonomije, zdravstva i socijalne politike.
U vezi s ovim budžetom, imam jednu nedoumicu i pitanje za gospodina ministra.
Moguće je da, kao neko ko nema iskustva u ovom poslu, nisam to dobro uspela da vidim, ali mi je nejasno zašto su sredstva u dva budžetska fonda, u Fondu za unapređenje položaja osoba s invaliditetom i u Fondu za finansiranje socijalno-humanitarnih organizacija, umanjena u odnosu na prošlu godinu?
Ovo ne bi trebalo da se događa, iz više razloga. Organizacije koje okupljaju osobe s invaliditetom ili roditelje osoba s invaliditetom koje ne mogu same sebe da zastupaju, značajni su nosioci i inicijatori svih projekata, programa za edukaciju, za osposobljavanje i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Jedno istraživanje, koje je upravo u toku, govori da 90% usluga socijalne zaštite na lokalnom nivou sprovode organizacije osoba s invaliditetom. Zbog toga je neobično važno da one tu svoju ulogu mogu da vrše.
Važna stvar je i što su organizacije osoba s invaliditetom bile do sada, a treba da nastave da budu i ubuduće, značajan partner Vladi u kreiranju politike koja se tiče osoba s invaliditetom. Nema potrebe da pominjem puno dokumenata, ali Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba s invaliditetom, koji je ova skupština donela prošle godine, kao i Strategija za unapređenje položaja, doneti su uz vrlo aktivno učešće organizacija osoba s invaliditetom.
Ako se ova sredstva smanje, one neće biti u mogućnosti da dalje obavljaju svoju funkciju zagovaranja i zastupanja kategorije kojom se bave, čime će se umanjiti njihova uloga kao organizacija civilnog društva.
To je posebno nelogično u trenutku kada su, pre šest meseci, Ujedinjene nacije donele u ovom veku prvu Rezoluciju o ljudskim pravima, zapravo, Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, u čijem je donošenju Srbija, kao država, veoma aktivno učestvovala, i u trenutku kada se Vlada sprema da tu konvenciju potpiše.
Nadamo se da će ova skupština naredne godine biti u prilici da ratifikuje ovu konvenciju.
Zato molim da se ovim organizacijama i dalje pruži podrška u organizacionom, kadrovskom i ekonomskom smislu, da bi mogle svoju ulogu i dalje da vrše i da, zajedno sa svim ostalim građanima, pokažemo da invalidnost ne mora da bude teret za društvo, nego može da bude investicija.
Hvala.