Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Stojanka Petković

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani članovi Vlade, danas sam očekivala da vidim ministra za KiM.  Iz tog razloga sam sačekala 16,00 časova i nisam jutros postavila pitanje, ali se iskreno nadam da ću odgovor dobiti u pisanoj formi.

Dobila sam zahtev od načelnika Odeljenja za sprovođenje međunarodnih sporazuma i naknada u Nacionalnoj službi za zapošljavanje da uputim pitanje ministru za KiM. Naime, Nacionalna služba za zapošljavanje preko svoje filijale u Prijepolju trenutno isplaćuje privremenu naknadu i uplaćuje doprinose za PIO grupi od 672 lica koja žive u Republici Crnoj Gori od 1999. godine. Nakon osamostaljenja i sticanja nezavisnosti Republike Crne Gore, dakle, nakon 22. maja 2006. godine Nacionalna služba za zapošljavanje se obraćala nadležnima da reše ovaj problem, jer su imali saznanja da su mnogi korisnici stekli određeni status u Republici Crnoj Gori, dobili državljanstvo, imaju legalno boravište 10 godina, lične karte za strance, imaju nekretnine, zaposlili se, radno angažovali i slično, ali se uvek ostajalo bez odgovora.

Nacionalna služba za zapošljavanje julskom isplatom ovog davanja nakon obaveštenja odgovornih radnika u filijali Prijepolje da se jedan broj korisnika javlja na evidenciju sa ličnim dokumentima druge države, prekinuli su isplatu za oko 37 lica koji imaju lična dokumenta Republike Crne Gore, odnosno lične karte, lične karte za strance i izbegličke legitimacije Republike Crne Gore.

Tako su prekinuli isplatu i za pet lica nakon saznanja da su tražili i dobili otpis iz državljanstva Republike Srbije. Šta je problem? Problem predstavljaju činjenice da su mnogi od njih radno angažovani u Crnoj Gori, a da taj radni angažman ne prijavljuju nadležnoj filijali Nacionalne službe kako bi im prekinuli dalju isplatu. Tu se nameće veliki problem duplih doprinosa, odnosno duplog radnog staža, jer su za vreme dok su primali naknadu i dok im je Nacionalna služba isplaćivala doprinose, oni ostvarivali staž i doprinose u Republici Crnoj Gori.

S tim u vezi, Nacionalna služba do sada je prekinula isplatu grupi od 50 lica koji su zasnovali radni odnos na neodređeno vreme kod poslodavca u Republici Crnoj Gori. Međutim, mišljenja sam da postoji znatno veća grupa lica koja se radno angažuje tokom čitave godine na teritoriji Republike Crne Gore gde žive, a da Nacionalna služba nema mogućnost da to proveri.

Moje pitanje je sledeće, zato što nemam mnogo vremena za obrazlaganje, kada će Ministarstvo za KiM da licima za koja se utvrdi da su državljani Republike Crne Gore ukinuti novac koji primaju po osnovu privremene novčane nadoknade i preusmeri licima na KiM koji žive sa svojim porodicama, a koja nisu iz nekog razloga uspela da ostvare to pravo kada je trebalo…

(Predsednik: Privedite pitanje kraju.)

… na koje i danas imaju pravo i da takvu odluku donese radna grupa koja je zadužena za to, ako je vrlo poznato da u Ministarstvu za KiM svakodnevno stižu zahtevi u velikom broju. Hvala.
Poštovani predsedniče, poštovani članovi Vlade, uvaženo predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, krajnje je zabrinjavajuća situacija na prostoru Kosova i Metohije i sled događaja usmerenih protiv Srpske zajednice su jedan od razloga što je Vlada Republike Srbije uputila zahtev za ovo današnje zasedanje.

Proteklo je punih godinu dana od kako je raspravljano o situaciji na Kosovu i Metohiji kao i mišljenju Međunarodnog suda pravde usvojene odluke o zajedničkoj Rezoluciji Vlade Republike Srbije i EU o početku dijaloga između Beograda i Prištine. Jasno je da je u više navrata imalo razloga da ovaj parlament zaseda jer su se u međuvremenu nizali događaji o kojima je trebalo raspravljati i za koje je trebalo iznaći načine kako ih rešavati. Poznato je da je Rezolucijom dijalog trebalo da krene još na jesen, ali je tada predsednik tzv. Kosova sam urušio svoju Vladu, izazvao vanredne izbore koje je dobio i uz pomoć manjinskih stranaka i na žalost, među kojim je Srpska liberalna stranka, formirao Vladu koja vodi dijalog sa Beogradom.

Pored jasne poruke Vlade Republike Srbije, da se nisu stekli uslovi, da Srbi učestvuju na tim izborima, značajan broj Srba južno od Ibra uzeo je svoje učešće na njima na kojima je bio prijavljeni veći broj srpskih političkih subjekata jer su smatrali da je to najbolji način da se kroz institucije izbore za veće prava i bolji život. Tog momenta došlo je do podele Srba na one koji su izašli na izbore i one koje su ih bojkotovali, a poznato je da su Srbi sa severa Kosova i Metohije u potpunosti izvršili bojkot. Time Srbi sa severa Kosova šalju jasnu poruku, i Beogradu i Prištini da ne žele da se integrišu u kosovske institucije.

Novi, stari premijer Kosova Hašim Tači uz pomoć međunarodne zajednice na čelu sa SAD, počeo je priprema tim i stvori strategiju za dijalog sa Beogradom. Novo formirana skupština Kosova izabrala je predsednika čije je legitimitet osporio Ustavni sud Kosova. Ekspresnom brzinom i dekretom američke ambasador u Prištini za predsednicu imenuje nepoznatu ličnost, a skupština bez polemike daje saglasnost , što govori da Vlada Kosova sve vreme sprovodi politiku i donosi odluke uz saglasnost vodećih država sveta koje su priznale nezavisnost Kosova.

Dok Priština i međunarodni faktori sinhronizovano deluju, suprotno srpski politički subjekti, poziciji i opozicija kao i njihove ispostave na prostoru Kosova i Metohije, ne mogu da nađu način približavanja jedinstvenom stavu, kako i o čemu i šta treba da bude prioritet dijaloga sa Prištinom.

Takav odnos, pristup i razjedinjenost na srpskoj političkoj sceni, a uz stalne pritiske međunarodnog faktora dovodi do toga da albanska strana ulazi u dijalog sa nekom opipljivom i vidljivom vrednošću.

Pred sam dijalog, švajcarski parlamentarac Dik Marti, iznosi podatke o trgovini ljudskim organima Srba sa Kosova, žutoj kući o kojima raspravlja Evropski parlament i OEBS, donose deklaraciju o sprovođenju istrage, ali vidimo u poslednje vreme da je to gurnuto u neki drugi plan i da oni koji su zaduženi da to spreče ćute i ne oglašavaju se.

Dok je Srbija kooperativna po svim pitanjima, primera radi punom saradnjom sa Hagom, vodeće članice EU, SAD, stalno postavljaju nove uslove i zahteve Beogradu. To sve čine kako bi primorale i naterale Beograd da se udaljava od Kosova i Metohije i da Srbi shvate da je Beograd nemoćan da im pomogne i da moraju da se integrišu tamo gde ne žele, a na samom početku vođenja dijaloga između Beograda i Prištine.

Mi poslanici nismo obaveštavani o onome šta se dešava u Briselu, pa sam se ja kao poslanik informisala preko raznih kosovskih štampanih elektronskih medija, kao i izjavama posrednika Roberta Kupera posmatrača, odnosno onog koji vodi pregovore iz senke Tomasa Kantrimena, kao i glasnogovornika visoke predstavnice EU Ketrin Ešton. Tek posle dve runde vođenih pregovora na Odboru za KiM upoznati smo od našeg šefa pregovaračakog tima šta se dešava u tim pregovorima. Postavljala sam niz pitanja, tražila tumačenja i odgovore jer su građani sa KiM, odakle ja dolazim tražili od mene da im pojasnim u kojem smeru teče dijalog, da li je ono o čemu se razgovara jeste povoljno i da li će doći do boljitka i poboljšavanja uslova za život srpskog naroda jer postojao strah da će se desiti ovo što je sada upravo prisutno.

Sledeće runde pregovora doneli su već nešto vidljivo i opipljivo, a to se tiče slobode kretanja, ličnih dokumenata i registarskih tablica. Smatrala sam da se o tim pitanjima ne treba razgovarati u paketu. Mora se sagledati realno stanje na terenu jer nisu isti uslovi života Srba na severu i južno od reke Ibar, koji su do danas i posle ovih zbivanja bili u jako nepovoljnijim uslovima življenja. Zbog okolnosti i pritisaka kosovskih institucija oni su bili prinuđeni da i protiv svoje volje prihvate lična i druga dokumenta koja izdaje administracija u Prištini, kako bi se bez ometanja, pretresa, provociranja i drugih neprijatnosti mogli makar malo slobodnije kretati po čitavoj pokrajini.

Naprotiv, za razliku od njih nama sa severa Kosmeta nisu neophodna ta ista dokumenta, jer sa ličnim kartama, saobraćajnim dozvolama i registarskim tablicama koje izdaje Republika Srbija. Šaljemo jasnu poruku Prištini i međunarodnoj zajednici da niti želimo, niti hoćemo da se integrišemo u institucije koje za nas nisu prihvatljive. Srbi sa severa Kosmeta ne žele da prihvate kosovske lične karte, izvod iz matične knjige rođenih i venčanih na kojima su označeni grb, zastava i pečat republika Kosovo, kao i izvod o državljanstvu u kome se prihvata državljanstvo Kosovar, što za sever znači odricanje od srpskog i dobrovoljno prihvatanje asimilacije.

Sve ovo govori da se o severu Kosova mora posebno pregovarati i počne razmišljati o korekciji, tj. prilagođavanju granica jer to pokazuje realno stanje na terenu koje traje punih 12 godina i ne može ga niko nasiljem preko noći promeniti. Na žalost, realnost je da je i pre dogovora preko 35.000 Srba imalo ličnu kartu koju izdaje kosovska administracija. Na nesreću među njima je i veliki broj Srba sa severa kojima ona nije bila neophodna. Pre svih, to su osobe starije od 65 godina od kojih veći broj prima penzije iz Srbije i zarad 45 evra odriče se svog srpskog državljanstva. Među njima je i veliki broj Srba koji žive u centralnoj Srbiji preko 40 godina, a vode poreklo sa Kosova, zarad minorne finansijske nadoknade prodaje se nacionalni identitet dok se na drugoj strani u običnim razgovorima zaklinju u srpstvo i Srbiju.

Imamo stanje da je posle zadnje runde pregovora došlo do prekida dijaloga na temu carinska služba i carinski pečat. U potpunosti sam saglasna da naš pregovarački tim nije mogao da prihvati pečat na kojem bi pisalo republika Kosovo. Da se desilo suprotno to bi značilo da Beograd neposredno priznaje jednostranu proglašenost nezavisnog Kosova, tako da bi nastavak dijaloga o rešavanju tehničkih i životnih pitanja praktično značilo da dijalog vode dve susedne nezavisne države. Od tog momenta, Priština počinje da vuče jednostrane poteze, a sigurno u dogovoru sa nekim od svojih mentora. Uspostavljen je embargo na uvoz robe iz Srbije, čime je prekršen CEFTA sporazum o slobodnoj trgovini.

Za sve to vreme, EU ćuti, a glavni pregovarač Robert Kuper se oglašava o nastavku dijaloga u septembru. Ubrzo, posle toga, 25. jula, vlada Hašima Tačija povlači nov, opasan i rizičan potez, ubacuje specijalne policijske jedinice ROS i u noći se upućuju na kapiju 1 Jarinje i kapiju 31 Brnjak i sve to uz pomoć i podršku KFOR. Od toga do danas na tom području uglavnom naseljeno Srbima traje drama. Neuspeli pokušaj policijskih jedinica ROS da vlada administrativnim prelazima i preuzma KFOR, a što transparentnim transporterima, vozilima posle blokade i helikopterima prebacuje albansku graničnu policiju i carinske službenike, kako bi pomogao Prištini da ostvari pun suverenitet na teritoriji čitavog KiM.

U prvih 24 sata Euleks se ne oglašava, ali od utorka deluje zajedno sa snagama KFOR. Pitam se, da li su jedni i drugi neutralni ili su se svrstali na stranu Prištine. Svi ti potezi koji se povlače, uznemiravaju srpski narod, dolazi do blokada puteva, a bes i gnev je teško kontrolisati. Tako frustrirani i neodgovorni pale carinski punkt na Jarinju, a što nanosi štetu Srbima sa severa, a i onima južno od Ibra, jer su Albanci na nekim mestima preuzeli mere odmazde. Taj nepromišljeni incident naneo je veliku štetu našem pregovaračkom timu, kao i državi Srbiji.

Na osnovu svega što se desilo u ovih par dana, vidi se da su privremene institucije u Prištini nasilno pokušale da promene realno stanje na terenu, izvrše dodatni pritisak na Srbiju i suštinski ponište Rezoluciju 1244 Saveta bezbednosti UN. Komandant KFOR i predstavnici Euleksa vode razgovore sa našim predstavnicima iz Beograda, kako bi povratili stanje na administrativnim prelazima, kao što je bilo pre ulaska specijalnih jednica ROS, dok se u toku tih razgovora događao upravo suprotno dogovoreno. Ovakvim postupkom, KFOR i Euleks krše statusno neutralne okvire poverene Rezolucijom 1244, takvim svojim delovanjem ugrožavaju opstanak srpskog stanovništva, a samim tim interese RS na području KiM.

Sprovođenje akata privremenih kosovskih institucija je neposredno ugrožen suverenitet, teritorijalni integritet, kao i ustavni poredak RS na prostoru KiM. Nadam se i hoću da verujem da će vlada preduzeti sve raspoložive mere na očuvanju Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN. Mislim i verujem da je najbolji način za iznalaženje kompromisnog rešenja nastavak dijaloga između Beograda i Prištine uz posredovanje medijatora koji bi trebali biti krajnje neutralni, a što do sad nije slučaj.

Kad govorimo o kompromisnom rešenju, mišljenja sam da bi Vlada RS trebalo da izađe sa konkretnim predlogom, šta je po njenom mišljenju moguć kompromis, da sa tim predlogom teksta upozna sve nas poslanike i narod Srbije i ukoliko bude prihvaćen u Skupštini, izađe za pregovarački sto i na taj način upoznati albanski pregovarački tim, kao i medijatore zadužene za vođenje dijaloga. Sve govorimo o nekom kompromisu, bez konkretnog predloga, jeste floskula, prazno, neopipljivo, nevidljivo. Neće nas niko razumeti, niti narod, niti međunarodna zajednica, a ni albanska strana. Hoću da verujem, a i da se nadam da će se napokon posle svega ovog što se trenutno dešava na prostoru KiM, vlada preuzeti neophodne, brze i vidljive korake i ispuniti sve što stoji u ovoj deklaraciji, kako bi narod sa KiM to osetio odmah i vratio nadu i veru za svoj opstanak, čiji bi garant trebala da bude Republika Srbija.

Hoću da budem danas uverena da je u ovom Domu spremna svaka strana i pozicija i posvađana opozicija na jedinstven stav, kad je u pitanju očuvanje nacionalnog interesa i naroda na KiM, jer sve vreme, svi na svoj način, pričaju o nama. Po prvi put mi na severu KiM danas nismo podeljeni. Nemojte ni vi, jer to nam je sad više nego ikad potrebno. Hvala.
Zahvaljujem.
Danas nisam imala nameru da postavim ovo pitanje. Planirala sam da to postavim u danu kada zaseda Vlada Republike Srbije poslednjeg četvrtka svakog meseca. Očekivala sam jedan papir koji treba da dobijem, ali me je koleginica Smiljana Milosavljević koja dolazi iz istog mesta, odnosno iz Zvečana sa KiM, podstakla da neke stvari pojasnim i istovremeno postavim pitanje koje mene interesuje. Pre svega, da pojasnim da se Osnovni sud koji radi u Zvečanu nalazi u zgradi Doma zdravlja. Dom zdravlja je napravio ustupak i uslugu Osnovnom sudu i dao im je na korišćenje, koliko je u mogućnosti dve kancelarije i toliko o tome kakvi su uslovi Osnovnog suda na spratu i koliko je u mogućnosti institucija bila da im da na raspolaganje.
O njihovim uslovima rada treba da odlučuje Ministarstvo pravde, jer je zaduženo za svoje institucije širom Srbije, pa i na prostoru KiM. Dok istovremeno 50 ljudi iz suda u Gračanici štrajkuje glađu zato što su otpušteni sa posla i zato što nemaju posao, mi danas slušamo da neko traži uslove rada za dve kancelarije u opštini Zvečan. Reći ću vam jednu stvar – Osnovni sud u Kosovskoj Mitrovici, zapravo u Zvečanu, ne radi ništa ili bolje rečeno radi selektivno. Zašto to kažem? Iz razloga što ću postaviti pitanje Vladi Republike Srbije – kada će da se procesuira slučaj mog napada na kuću i zašto do danas nije to procesuirano?
Podsetiću, 16. novembra 2007. godine na moju kuću je izvršen napad, gde je bačeno pet molotovljevih koktela, kojom prilikom mi se zapalio deo kuće, garaža, auto i dete. Svi počinioci su uhvaćeni i od strane UNMIK policije, a uviđaj je radila i srpska policija. Sve je dato istražnim i sudskim organima na uvid i pokrenut je postupak. Počinioci su uhvaćeni, priznali su teroristički napad. Pošto su bili maloletni pušteni su na slobodu, da se brane za slobodu. Nažalost, kako UNMIK-ov sud, tako ni srpski reformisani sud do dana današnjeg nisu pokrenuli postupak.
Naravno da sam se zainteresovala kod novog reformisanog regionalnog javnog tužioca gospodina Bigovića, da pitam lično – zbog čega moj predmet sedi u fioci, iako se mnogi drugi rešavaju? Dakle, selektivno se rešavaju predmeti. Dobila sam odgovor da je moj predmet počeo da rešava UNMIK sud i da srpski sud nije u stanju, u mogućnosti da se meša, što apsolutno nije tačno i to ću i da dokažem. Čekam papir, jer sam ga zamolila da mi to u pisanoj formi dostavi, da na osnovu tog papira mogu da postavim dalje pitanje nadležnim organima.
Ovog puta postavljam Vladi Republike Srbije – zašto se pojedini procesi u Zvečanu, Kosovskoj Mitrovici, u sudu procesuiraju selektivno, a da neki predmeti koji možda iz političkih razloga nisu podobni do dana današnjeg nisu procesuirani ili se možda čeka da ti predmeti zastare?
Podsetiću, počinioci se nalaze na slobodi. Moja porodica je i dan danas neobezbeđena i živi u strahu i u neizvesnosti šta se može u budućnosti dogoditi. To je razlog zašto sam se javila i da javnost bude obaveštena pod kakvim uslovima sud u Zvečanu radi i da li treba da ima bolje uslove, obzirom da je moj zaključak da taj organ tamo bukvalno i ne funkcioniše. Zahvaljujem.
Zahvaljujem. Poštovana predsedavajuća, uvaženi ministre, dame i gospodo narodni poslanici, zakon o socijalnoj zaštiti je jedan od najvažnijih i najpotrebnijih zakona, koji bi trebalo da pruži rešenje za nagomilane probleme u našoj zemlji. Vlada Republike Srbije je još 2005. godine usvojila Strategiju razvoja socijalne zaštite kojom su definisani principi reforme sistema socijalne zaštite radi očuvanja i unapređenja života marginalizovanih i najugroženijih kategorija stanovništva.
Svetska ekonomska kriza, ogromna stopa nezaposlenosti, enormno veliki broj siromašnih i socijalno ugroženih kategorija stanovništva uslovili su donošenje jednog ovakvog zakona.
Na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje je sve veći broj radno sposobnih građana koji nemaju rešeno pitanje zaposlenja, dok se u tzv. javnim ili narodnim kuhinjama registruje sve veći broj gladnih građana.
Cilj ovog zakona je da dostigne minimum materijalne i socijalne sigurnosti građana, omogući da svaki građanin može nesmetano ostvariti pravo na socijalnu zaštitu, ostvariti jednake ili približno jednake mogućnosti za sve građane, očuvati porodicu i unaprediti međugeneracijsku solidarnost, preduprediti zlostavljanje i diskriminaciju bolesnih lica sa invaliditetom i siromašnih građana.
Posebni ciljevi predloženog zakona su obezbeđenje egzistencijalnog minimuma i razvoj mreže usluga za socijalno ugrožene stanovnike. U interesu građana Srbije jeste da ovaj predlog zakona stupi na snagu, kako bi se rešili pomenuti problemi.
Poseban značaj ovaj zakon pridaje najugroženijim kategorijama stanovništva, a to su bolesna i lica sa invaliditetom. Njihova inkluzija, ravnopravno učešće u svim društvenim aktivnostima i edukacija su posebno zastupljeni ovim predlogom zakona.
Svakako bih se osvrnula na član 108, koji predviđa uslove pod kojima se vrši osposobljavanje mladih lica sa smetnjama u razvoju i lica sa invaliditetom, koja se na osnovu njihovih psihofizičkih sposobnosti mogu osposobiti za određeni rad. U tome se ogleda apsolutna pomoć države da osobe sa invaliditetom pod povlašćenim uslovima stručno osposobi i otvori im vrata za normalan život.
Maloletnici i deca koja poseduju neki teži oblik oboljenja ili invalidnosti, po rešenju koje pruža predloženi zakon, mogu se lečiti u vlastitoj porodici, u okruženju svojih roditelja i najbližih. Odvajanje dece i mladih od njihove porodice i prirodnog okruženja zarad lečenja, kako je to bilo predviđeno ranijim zakonskim rešenjima, ovim predlogom zakona je izbegnuto, što smatram vrlo pozitivnim pomakom u procesu brige o licima sa invaliditetom. Jasno je da svako lice ima najbolju komunikaciju sa svojom porodicom, da se najbolje oseća u vlastitom domu, te da će ishod lečenja biti bolji ako se odvija u prirodnom okruženju deteta sa oboljenjem.
Ujedno bih istakla da bi u prilog ovoj tezi koju predloženi zakon podržava trebalo uvesti institut roditelja – negovatelja. Njihov status bio bi usko vezan za status deteta o kome brinu. Imali bi pravo na specijalne naknade i izvesne povlastice, jer je apsolutno jasno da oni usled konstantne brige o bolesnom detetu ne bi mogli da obavljaju svoje aktivnosti koje im obezbeđuju egzistenciju, ne bi mogli privređivati, što bi ekonomski ugrozilo porodicu deteta sa invaliditetom.
Zakonodavac je predvideo razne vidove materijalne podrške najugroženijim slojevima stanovništva u Srbiji. To su: novčana socijalna pomoć, dodaci za pomoć i negu drugog lica, pomoć za osposobljavanje za rad, jednokratna novčana pomoć, pomoć u naturi, kao i drugi vidovi materijalne podrške.
Međutim, mišljenja sam da ove vidove pomoći ne treba uslovljavati tzv. zemljišnim cenzusom, koji je naveden u članu 82. stav 2. Razlog za otklanjanje ovog uslovljavanja leži u činjenici da je u pasivnim i izrazito siromašnim krajevima vrednost zemlje devalvirana. Kvalitet te zemlje nije na zavidnom nivou, a u staračkim domaćinstvima nema ko da obrađuje tu zemlju, jer su mladi zbog izrazito loše politike centralizacije morali da potraže svoju sreću u velikim gradovima.
Pomenuti problem je naročito zastupljen na jugu Srbije i posebno na području Kosova i Metohije, gde je, prema statistici, najveći broj socijalno ugroženih i siromašnih domaćinstava, kao i najveći deo srpske i nealbanske populacije koji je raseljen; više od 230.000 ljudi je 1999. godine proterano sa svojih imanja i nisu u mogućnosti da ih obrađuju, a po katastarskim papirima oni su de fakto, na papiru, vlasnici. To znači da ta lica neće moći da ostvare pomoć na osnovu ovog kriterijuma.
Iskreno se nadam da će ministar imati razumevanja, s obzirom na to da se u jednom periodu bavio politikom prema Kosovu i Metohiji i da odlično razume to stanje. Stoga je uslovljavanje pomoći količinom zemlje koja se nalazi u posedu neodrživo i mora biti otklonjeno iz Predloga zakona o socijalnoj zaštiti.
Što se tiče zaposlenja najugroženijih kategorija stanovništva, zakonodavac je u članu 86. predvideo mehanizme kojima bi se izašlo u susret ovim licima, što direktno uslovljava poboljšanje njihove ekonomske situacije i vodi ka smanjenju stope siromaštva.
Međutim, problem zapošljavanja osoba sa invaliditetom na teritoriji Kosova i Metohije i dalje ostaje aktuelan zato što privredni subjekti koji deluju na području ove pokrajine nisu upisani u registar Agencije za privredne registre Republike Srbije, te oni ne funkcionišu po zakonima Srbije. Poznato mi je da kosovske institucije ne priznaju povlašćeni status osobama sa invaliditetom i da za ova lica na tlu Kosova i Metohije postoji ozbiljna smetnja da zasnuju radni odnos.
Smatram da se sa ovim problemom moramo najozbiljnije suočiti i pomoći ovim licima da potpadnu pod zakonodavni režim Republike Srbije, po kom bi, shodno ovom zakonu, bila privilegovana, a tesna i kvalitetna saradnja između centara za socijalni rad i organizacije nadležne za poslove zapošljavanja garantovala bi veću zastupljenost u postupku aktivnog traženja posla i intenzivnom posredovanju u ime ovih lica.
Generalno, smatram da je predloženi zakon kvalitetan. Pratio je potrebe lica sa invaliditetom i socijalno ugroženih i dao je kvalitetna rešenja kako bi se ovim licima pomoglo i kako bi se njihovi problemi bar nekako amortizovali. Mora se priznati da je materija socijalne zaštite najosetljivija, jer je onima koji imaju problem najteže izaći u susret. Zakonodavac je svojim predlogom zakona u velikoj meri ponudio rešenja koja će uz dobru implementaciju, iskreno se nadam, biti delotvorna.
Kao što je rekla moja koleginica Gordana Rajkov, Poslanička grupa G17 plus će u danu za glasanje glasati za ovaj zakon. Zahvaljujem.
Obraćam se gospodinu predsedniku,
poštovani članovi Vlade, uvaženo predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, mišljenje Međunarodnog suda pravde da proglašena deklaracija ne krši međunarodno pravo i nije u sukobu sa Rezolucijom 1244 je krajnje nepovoljna i teška odluka kojom je zadat snažan udarac Srbiji, srpskoj diplomatiji, a posebno Srbima na Kosovu i Metohiji, kao i ostalim koji priznaju institucije države Srbije.
Sada kada se razmišlja o predlaganju nove rezolucije koja će biti upućena Generalnoj skupštini UN, koja treba doneti zaključak koji bi nas obavezivao, treba dobro promeriti i razmisliti kako ne bismo doživeli još jedan neuspeh. Poznato je da se od dolaska međunarodnih snaga i usvajanja Rezolucije 1244 na Kosovu stiče utisak da Srbija nema jasnu strategiju za rešavanje problema Kosova i Metohije.
Godinama govorimo šta nećemo, ali ne znamo šta hoćemo ili to što mi hoćemo i ne možemo. Albanci su uvek znali šta hoće, još u Beču, dok su naše vlasti nudile suštinsku autonomiju, koja ni dan-danas nikome nije jasna.
Težak položaj Srba na Kosovu i Metohiji, besperspektivnost, nezaposlenost, socijalna nesigurnost, apatija i bezidejnost, sve više slabljenje srpskih institucija, sve češće im pogled upire u kosovske institucije, pa se dešava, primera radi, da u Partešu na kosovske izbore izađe više od 65% Srba, pripadnika stranaka, kako iz vlasti, tako i iz opozicije.
Beograd se mora zapitati – zašto Srbi na Kosovu izlaze na kosovske izbore? Zašto Srbi uzimaju duple pasoše i ostala kosovska dokumenta? Može li Beograd njima da obezbedi mir, posao, ekonomsku sigurnost, stabilnost i normalan život? Život dostojan čoveka. Da život bude život. Mislim da može.
Stvaranjem ekonomskog suvereniteta na Kosovu, većim finansijskim ulaganjem, jačanjem srpskih institucija, kako južno, tako i severno od Ibra, srpski narod mora ostati na ovoj teritoriji, jer narod čuva teritoriju. Ako nema naroda, nema ni teritorije.
Opšte je poznata stvar da su svi politički subjekti na severnom delu KiM jedinstveni u stavu da sever ni u snu neće i ne želi da se integriše u kosovske institucije. Stoga treba ozbiljno razmisliti u narednom periodu o otvaranju osnovnog suda u Kosovskoj Mitrovici, u kome bi se sudilo po zakonodavstvu Srbije, uz kapacitet srpskog sudstva, kao i prisustvo Euleks sudija i Euleks tužioca.
Postoje mehanizmi saradnje Kosovske policijske službe i suda i sasvim je bilo moguće i ostvarljivo privođenje onih koji krše zakon, a obzirom da Zavod za izdržavanje kazni postoji u Kosovskoj Mitrovici, sve navedeno je moguće sprovesti.
U predloženoj tački 4. Odluke, u kojoj se kaže da je neophodno da se putem mirnih pregovora dođe do trajnog, održivog i obostrano prihvatljivog rešenja za KiM, u skladu sa Ustavom Republike Srbije, koje će omogućiti istorijsko pomirenje srpskog i albanskog naroda, kao i mir i stabilnost regiona, postavlja se sledeće pitanje – na koji način dovesti Albance za pregovarački sto, da pregovaraju o konačnom statusu Kosova ako se zna, a posebno posle ovog iznetog mišljenja Međunarodnog suda pravde, da oni smatraju da je za njih status Kosova rešen i da oni mogu diskutovati samo o tehničkim pitanjima?
Da bi se došlo do kompromisnog rešenja kojim bi se zadovoljile obe strane, a koje bi donelo trajan mir i stabilnost u čitavom regionu, potrebno je da Vlada Republike Srbije izađe sa novim predlogom, sa takvom strategijom koja bi bila prihvatljiva za obe strane, a doprinela mirnom rešenju.
Da li je Beograd spreman na to? Da li će Rezolucija koju će Beograd podneti Generalnoj skupštini UN biti u potpunosti prihvaćena i obavezujuća i za albansku stranu, da sednu za pregovarački sto i šta će se desiti ukoliko rezolucija ne bude prihvaćena ili pak bude izmenjena u nekom drugom obliku? Da li je ozbiljno izvršena procena da ćemo na toj sednici Generalne skupštine UN imati većinu za podnetu rezoluciju? Sve su to pitanja na koja trebamo već unapred da imamo odgovor.
Obzirom da se unazad nekoliko godina u javnosti srpske politike stalno govori o kompromisnom rešenju koje će doneti trajni mir i stabilnost, na osnovu mog saznanja iz naroda KiM, odakle dolazim, to bi značilo - svuda tamo gde figurira većinsko srpsko i nealbansko stanovništvo moraju postojati jasne ingerencije i institucije Republike Srbije, a zaštita srpske istorijske i kulturne baštine mora da bude prioritet. Svako drugo rešenje, vidim kao jednostrano, koje u svakom slučaju ne doprinosi miru i stabilnosti.
Šta nam je činiti u narednom periodu? Preduzeti što više diplomatskog napora u pravcu stvaranja uslova za nove pregovore, kao i sinhronizovati i jačati unutrašnju politiku na terenu, kako bismo što pre došli do cilja, jer nam vreme izmiče.
Na kraju, da bismo došli do zajedničkog konačnog cilja, moramo biti jaki i organizovani, čvrsto opredeljeni za mir, bez podele i bez sukobljavanja među sobom. Samo tako možemo dobiti bitku za naše stavove. Sami sebi više nikada u istoriji ne smemo da budemo neprijatelji.
Poštovano predsedništvo, uvaženi ministre, dame i gospodo narodni poslanici, dolazim iz najveće dečije ustanove sa Kosova i Metohije, iz Dečijeg obdaništa "Lane", Zvečan, i osećam obavezu da danas govorim o zakonu o predškolskom vaspitanju i obrazovanju.
Razlozi za donošenje ovog zakona jesu nastale promene u društvu u toku primene Zakona o društvenoj brizi o deci, odnosno Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, kako na ekonomskom, tako i na socijalnom i političkom planu, kao i donošenje novog zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja.
Ove promene zahtevaju uređivanje sistema predškolskog vaspitanja i obrazovanja u Republici Srbiji u skladu s novonastalim okolnostima i novim uslovima rada, s ciljem približavanja i usklađivanja sistema predškolskog vaspitanja i obrazovanja u Republici Srbiji sa sistemom predškolskog vaspitanja i obrazovanja EU i savremenog sveta.
Do donošenja Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, delatnost predškolskog vaspitanja i obrazovanja bila je uređena u okviru sistema društvene brige o deci, Zakonom o društvenoj brizi o deci. Delatnost ustanova za decu, prema Zakonu o društvenoj brizi o deci, bila je uređena tako da je predškolsko vaspitanje i obrazovanje bilo u nadležnosti tri ministarstva, ministarstva nadležnog za socijalna pitanja, ministarstva nadležnog za prosvetu i ministarstva nadležnog za zdravlje, što je otežavalo ostvarivanje delatnosti.
U toku primene tog zakona, promenile su se okolnosti, uslovi i zahtevi za ostvarivanje prava na predškolsko vaspitanje i obrazovanje. Donošenjem Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja izvršeno je normativno objedinjavanje delatnosti predškolskih ustanova u okviru delatnosti obrazovanja, čime se obezbeđuje veća efikasnost i unapređenje rada predškolskih ustanova, kao i unapređenje ostvarivanje prava dece garantovanih konvencijom UN-a o pravima deteta, čiji je potpisnik i naša zemlja.
Danom stupanjem na snagu Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, delatnost predškolskog vaspitanja i obrazovanja postaje deo sistema obrazovanja i po prvi put se ovim zakonom uređuju jedinstvene osnove sistema predškolskog vaspitanja i obrazovanja, i to: opšti principi i ciljevi sistema obrazovanja i vaspitanja, standardi i pravo na obrazovanje i vaspitanje, Nacionalni prosvetni savet, Zavod za unapređenje obrazovanja i vaspitanja, Zavod za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja, mreža ustanova, uslovi za osnivanje, početak rada i obavljanje delatnosti ustanove, statusne promene, zabrane rada, uslovi za izbor direktora predškolske ustanove, uslovi za prijem u radni odnos, uslovi za rad i dozvola za rad, odnosno licenca vaspitača i stručnih saradnika.
Koja su to pojedinačna rešenja u ovom zakonu? Članom 2. zakona, delatnost predškolskog vaspitanja i obrazovanja definisana je kao delatnost od neposrednog društvenog interesa, čijim se obavljanjem zadovoljavaju potrebe dece i porodice. Delatnost vaspitanja i obrazovanja ostvaruje se kao vaspitanje i obrazovanje dece predškolskog uzrasta, od šest meseci, do polaska u osnovnu školu. Vaspitno-obrazovna delatnost predškolske ustanove je prioritetna u odnosu na ostale delatnosti koje se obavljaju u predškolskoj ustanovi, a sve druge delatnosti su u funkciji ostvarivanja delatnosti vaspitanja i obrazovanja.
Članom 3. zakona definisane su ostale delatnosti predškolske ustanove koje su u funkciji ostvarivanja vaspitanja i obrazovanja, a kojima se obezbeđuju ishrana, nega, preventivno-zdravstvena i socijalna zaštita dece predškolskog uzrasta. Time je delatnost predškolske ustanove određena kao multifunkcionalna, uz stavljanje akcenta na proces vaspitanja i obrazovanja kao osnovne delatnosti predškolske ustanove.
U ostvarivanju delatnosti vaspitanja i obrazovanja i drugih delatnosti u ustanovi, zabranjen je svaki vid diskriminacije, zlostavljanja, zanemarivanja itd. Propisano je da prioritet za upis u predškolske ustanove imaju deca iz osetljivih grupa. Recimo, deca sa smetnjama u razvoju, deca iz hraniteljskih porodica, deca iz socijalno ekonomski ugroženih sredina i deca zaposlenih roditelja, što će se bliže urediti podzakonskim aktom, koji donosi ministar. Deca sa smetnjama u razvoju ostvaruju pravo na predškolsko vaspitanje i obrazovanje u vaspitnoj grupi, uz individualni vaspitno-obrazovni plan, i u razvojnoj grupi na osnovu individualnog vaspitno-obrazovnog plana. Broj dece u vaspitnoj grupi u koju je upisano jedno dete sa smetnjama u razvoju umanjuje se za troje dece u odnosu na broj dece utvrđen ovim zakonom.
Takođe, predviđeno je da se dete sa smetnjama u razvoju uključuje u vaspitnu ili razvojnu grupu prilikom upisa ili u toku pohađanja predškolskog programa. Na osnovu predloga pedagoškog kolegijuma i stručnog tima za inkluzivno obrazovanje, dete sa smetnjama u razvoju može se prebaciti iz razvojne u vaspitnu grupu, u skladu sa zakonom.
Dete strani državljanin i dete bez državljanstva, prognano ili raseljeno lice upisuje se u predškolsku ustanovu, odnosno školu koja ostvaruje pripremni predškolski program pod istim uslovima i na način propisan za državljane Republike Srbije. Roditelj deteta stranog državljanina plaćaće ekonomsku cenu po detetu, a roditelj deteta bez državljanstva, prognanog ili raseljenog lica plaća cenu po detetu koju utvrđuje osnivač, u skladu sa zakonom kojim se uređuje finansijska podrška porodici sa decom.
Članom 5. zakona propisana je upotreba jezika, kako za decu za koju se vaspitno-obrazovni rad ostvaruje na srpskom jeziku, tako i za decu pripadnike nacionalnih manjina, kojima se obezbeđuje ostvarivanje vaspitno-obrazovnog rada na maternjem jeziku, dvojezično ili na srpskom jeziku, ako se za to opredeli najmanje 50% roditelja, odnosno staratelja dece. Data je mogućnost da se deo programa ili program u celini ostvaruje i na stranom jeziku.
Propisano je i vođenje i čuvanje evidencije u predškolskoj ustanovi, kao i izdavanje javnih isprava o pohađanju pripremnog predškolskog programa, koji je postao obavezan od školske 2006/2007. godine.
Dalje, regulisano je osnivanje predškolskih ustanova. Predškolske ustanove može da osnuje Republike, autonomna pokrajina i jedinica lokalne samouprave, drugo pravno ili fizičko lice ili strana država, strano pravno ili fizičko lice.
Jedinica lokalne samouprave osniva predškolsku ustanovu, u skladu s aktom o mreži predškolskih ustanova, za najmanje pet, a najviše 100 vaspitnih grupa. Drugo pravno ili fizičko lice može da osnuje predškolsku ustanovu i obavlja delatnost predškolskog vaspitanja i obrazovanja u skladu sa zakonom. Strana država, strano pravno ili fizičko lice može da osnuje predškolsku ustanovu ako ispunjava uslove propisane zakonom i dobije odobrenje Ministarstva prosvete.
Isprava koju izdaje strana država, strano pravno ili fizičko lice priznaje se i izjednačava sa javnim ispravama stečenim u Republici u pogledu prava na nastavak obrazovanja i vaspitanja.
Predškolsko vaspitanje i obrazovanje ostvaruje se u skladu s osnovama programa predškolskog vaspitanja i obrazovanja koje donosi Nacionalni prosvetni savet. Predškolska ustanova ostvaruje vaspitno-obrazovni rad na osnovu predškolskog programa. Predškolski program se donosi u skladu s osnovama programa predškolskog vaspitanja i obrazovanja i sadrži opšte podatke o ustanovi i njenom okruženju, ciljeve, vrste i trajanje programa vaspitno-obrazovnog rada, drugih oblika rada i usluga, oblike saradnje s porodicom i lokalnom zajednicom, način ostvarivanja principa i ciljeva vaspitanja i obrazovanja i način praćenja i samovrednovanja rada predškolske ustanove.
Predškolskim programom razrađuje se i način individualizovanog pristupa u ostvarivanju vaspitno-obrazovnog rada, radi pružanja dodatne podrške deci, posebno deci sa smetnjama u razvoju, deci na bolničkom lečenju, deci iz socijalno-ekonomskih ili iz drugih razloga ugroženih sredina, kojim se uvažavaju razvojne, obrazovne, zdravstvene i socijalno-kulturne potrebe dece.
Propisano je da se, u cilju unapređenja delatnosti predškolskog vaspitanja i obrazovanja i povećanja obuhvata dece u okviru predškolskog programa, osim redovnih programa vaspitno-obrazovnog rada, u celodnevnom i poludnevnom trajanju, ostvaruju posebni i specijalizovani programi.
Takođe, novina u ovom zakonu je da se za decu na bolničkom lečenju organizuje ostvarivanje predškolskog programa u odgovarajućim zdravstvenim ustanovama. Izuzetno, za decu koja zbog boleti ili drugih opravdanih razloga nisu u mogućnosti da pohađaju predškolsku ustanovu, predškolska ustanova organizuje ostvarivanje pripremnog predškolskog programa u porodici, s mogućnošću da ovaj program traje kraće od devet meseci.
Šta je to pripremni predškolski program? Pripremni predškolski program je ustanovljen kao poseban deo predškolskog programa. Cilj pripremnog predškolskog programa je da se deci u godini pred polazak u školu obezbede uslovi za sticanje znanja i veština i iskustvo potrebno za dalje znanje, za obrazovanje i vaspitanje. U tom smislu je propisano da vaspitači ostvaruju pripremni predškolski program, što je novina u odnosu na sadašnje zakonsko rešenje.
Imajući u vidu dosadašnje iskustvo u radu pripremnih vaspitnih grupa u predškolskim ustanovama i pri školama, propisano je da se pripremni predškolski program ostvaruje u predškolskoj ustanovi, a izuzetno u školi, u skladu sa zakonom.
Čl. 27. i 28. zakona propisano je da se program predškolskog vaspitanja i obrazovanja ostvaruje u celodnevnom trajanju – od 9 do 12 sati dnevno, u poludnevnom trajanju, pripremni predškolski program – četiri sata dnevno, u poludnevnom trajanju – do šest sati dnevno, u poludnevnom trajanju – do šest sati dnevno, do tri puta nedeljno, i u višednevnom trajanju – dužem od 24 časa.
Odredbama čl. 30. do 35. zakona uređena je organizacija rada sa decom, vaspitnim grupama, kako u predškolskoj ustanovi, odnosno školi koja ostvaruje predškolski program, tako i za decu na bolničkom lečenju i decu sa smetnjom u razvoju. Propisano je da broj i strukturu vaspitnih grupa utvrđuje direktor, na predlog stručnog organa, na osnovu broja dece, uslova rada, programa koji se ostvaruje i kriterijuma za formiranje vaspitnih grupa, koji se uređuju statutom predškolske ustanove, odnosno škole koja ostvaruje predškolski program.
Polazeći od osnovne delatnosti predškolske ustanove, čl. 36. do 46. Predloga zakona uređeni su zadaci i nivo obrazovanja lica koja obavljaju delatnost predškolskog vaspitanja i obrazovanja, vaspitači i stručni saradnici, kao i lica koja obavljaju delatnost u funkciji ostvarivanja vaspitno-obrazovne delatnosti kojom se obezbeđuje nega, ishrana, preventivna zdravstvena i socijalna zaštita, odnosno čiji su poslovi vezani za ostvarivanje drugih delatnosti predškolske ustanove, odnosno saradnici.
Ono što je interesantno za zaposlene u ovim ustanovama, jeste da je prelaznim odredbama propisano da zaposleni u predškolskoj ustanovi koji su u vreme zasnivanja radnog odnosa u predškolskoj ustanovi ispunjavali uslove u pogledu vrste i stepena stručne spreme mogu i dalje obavljati poslove iz delatnosti predškolske ustanove.
Data je mogućnost da vaspitno-obrazovni rad u predškolskoj ustanovi mogu da obavljaju i lica koja na dan stupanja na snagu ovog zakona nisu bila u radnom odnosu u predškolskoj ustanovi, ako imaju više od 20 godina radnog iskustva u vaspitno-obrazovnom radu u predškolskoj ustanovi.
Pored brojnih prednosti i pozitivnih strana ovog predloga zakona, postoje i određene mane i propusti. Manjkavost ovog predloga zakona ističe se u članu 5. stav 2. Sporna odredba kaže da se za pripadnike nacionalnih manjina rad ostvaruje na maternjem jeziku, a može dvojezično ili na srpskom, ako se za to opredeli najmanje 50% roditelja, odnosno staratelja dece.
Kao logično, postavlja se pitanje – šta se događa ako se 50 ili više procenata roditelja ili staratelja izjasni da ne želi da se rad odvija na jeziku nacionalne manjine? Kao veliki problem, javlja se primena ovog zakona na Kosovu i Metohiji i ovo je pitanje za gospodina ministra.
Jedna od takvih problematičnih odredaba je odredba člana 9. stav 3. ovog predloga zakona, gde se kaže da je saglasnost za osnivanje predškolske ustanove s manjim ili većim brojem vaspitnih grupa od broja predviđenog stavom 1. potrebna saglasnost nadležnog organa autonomne pokrajine. Ko je nadležan kada je u pitanju Kosovo i Metohija?
Ono što nije promenjeno novim zakonom, a smatram da je trebalo, to je finansiranje, koje je ostalo isto, tj. nema izmena. Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, kao veliki problem u praksi javlja se nedostatak mehanizma kojim bi se jedinice lokalne samouprave na Kosovu i Metohiji prinudile da sredstva obezbeđena u budžetu za finansiranje predškolskih ustanova prebace predškolskim ustanovama.
Ovo govorim kada su u pitanju materijalna sredstva, ili čak kada su u pitanju uplate za poreze i doprinose na lične dohotke, koji su budžetom preneti na lokalne samouprave, ali lokalne samouprave veoma često koriste naša sredstva za svoje potrebe i onda, na neki način, vrše krivična dela prema nama, pa su dečije ustanove uskraćene za veoma veliki deo materijalnih sredstava i samim tim ne mogu normalno da funkcionišu.
Kada su u pitanju konkursi za izbor direktora, za prijem zaposlenih u predškolsku ustanovu i organe upravljanja, Predlog zakona ne predviđa drugačije rešenje u odnosu na ono što je predviđeno Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja.
Na kraju, želim da kažem da će stranka G17 plus podržati ovaj zakon, jer za njegovo sprovođenje nisu potrebna dodatna budžetska sredstva. Zahvaljujem.
Poštovano predsedništvo, uvaženi ovlašćeni predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, Predlogom zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova uređuju se priprema, organizacija i sprovođenje popisa u Republici Srbiji u periodu od 1. do 15. aprila 2011. godine.
Sve jedinice popisa, lica, domaćinstva i stanovi, biće popisani prema stanju u tzv. kritičnom momentu popisa, tj. na dan 31. marta 2011. godine u 24 sata. Popis priprema, organizuje i sprovodi Republički zavod za statistiku.
Republički zavod za statistiku, kao neposredni nosilac aktivnosti na pripremama, organizovanju i sprovođenju popisa na celoj teritoriji Republike Srbije, stara se o utvrđivanju jedinstvenih metodoloških rešenja i standarda, u cilju dobijanja što sadržajnijih i validnijih podataka, koji će biti kompatibilni ne samo s rezultatima prethodnih popisa sprovedenih na teritorije Srbije, nego i sa podacima popisa drugih zemalja, koji se, takođe, prikupljaju u skladu sa međunarodnim preporukama.
U vezi s tim, Republički zavod za statistiku će izraditi metodološka uputstva kojima će biti utvrđene definicije svih jedinica popisa i njihovih obeležja, kao i konkretna objašnjenja za prikupljanje, kontrolu i šifriranje prikupljenih podataka, utvrdiće jedinstvene standarde, klasifikacije i nomenklature, izradiće jedinstvene programe za unos, kontrolu i korigovanje grešaka u popisnoj građi, jedinstveni program tabeliranja i publikovanja rezultata popisa od nacionalnog interesa, kao i program tabeliranja za potrebe međunarodnih institucionalnih organizacija UN-a, Eurostata, Unesko-a, UN Habitat.
Pored toga, Republički zavod za statistiku se stara o informisanju stanovništva, o značaju i ciljevima popisa, kao i o vremenu i načinu njegovog sprovođenja, vrši štampu i distribuciju potrebnog broja osnovnih i pomoćnih obrazaca, uputstava i drugih metodoloških instrumenata. Donosi uputstva za organizaciju i izvršenje popisa, kojim se detaljno preciziraju zadaci svih neposrednih učesnika popisa, sastavlja predračun troškova popisa, izuzev troškova predviđenih u članu 20. ovog zakona, i vrši raspored finansijskih sredstava na popisne komisije, obrađuje prikupljene popisne podatke i posebno se stara o objavljivanju prvih i konačnih rezultata popisa od interesa za Republiku, kao i o zaštiti, čuvanju i arhiviranju popisne građe.
Republički zavod za statistiku, polazeći od svoje koordinacione uloge, sarađuje i s drugim republičkim organima i organizacijama, kao i sa jedinicama lokalne samouprave, na poslovima pripreme, organizovanja i sprovođenja popisa. Kao i posle prethodnih popisa, Republički zavod za statistiku će, u saradnji s pojedinim naučnim institutima i visokoobrazovnim ustanovama, organizovati rad na izradi naučnih i stručnih studija na bazi konačnih rezultata popisa 2011. godine.
Sredstva za finansiranje popisa obezbeđuju se u budžetu Republike Srbije, pa se Predlogom zakona utvrđuje da se, zbog složenosti, obima i višegodišnjeg trajanja poslova na pripremi, organizovanju i vršenju popisa, sredstva obezbeđuju u budžetu za svaku godinu posebno, u periodu od 2010. do 2013. godine, i prenose Republičkom zavodu za statistiku i Republičkom geodetskom zavodu.
Kompjuterskom obradom podataka o popisu koji je već pri kraju, saznaćemo puno važnih podataka koji će dati sliku Srbije na početku 21. veka.
Verujemo da će malo šta zajedničkog imati sa Srbima od pre 11 godina, kada je izvršen poslednji popis, tada, na nivou bivše SRJ.
Kada su urađeni prvi popisi? Prvi popisi stanovništva u Evropi urađeni su u 18. veku, u Italiji i Austriji. Širenjem statistike kao nauke, u 19. veku počinje da se primenjuje u većem broju zemalja, među njima, i u Srbiji. Popisi su najviše služili baš za fiskalne potrebe države.
U Kneževini Srbije, popisivanje stanovnika je započeto po naredbi kneza Miloša. Od prvog opšteg popisa stanovništva 1834. godine, od početka sedamdesetih godina 19. veka, bilo ih je ukupno osam.
Popis stanovništva urađen 1834. godine obuhvatio je celokupno stanovništvo Srbije, bez obzira na pol i starost, i obavljen je u svim naseljenim mestima. Nisu popisani jedino Turci i Cigani. Srbija je prema tom popisu imala 659.624 stanovnika. Ako se tom broju dodaju Rumuni, Turci, Cigani i Jevreji, proizilazi da ih je u Kneževini živelo 668.624.
Popis koji je obavljen u vreme kneza Mihaila, 1863. godine, ima dosta sličnosti sa današnjim. Najviše zbog bojazni da će podaci biti iskorišćeni za nove poreske namete, ali i jednake razlike, Srbija je tada imala najveći priraštaj stanovništva u Evropi. Srbija je 1863. godine imala 1.138.405 stanovnika. U odnosu na prvi zvanični popis, stanovništvo se za tri decenije uvećalo za 440.213 žitelja. U poređenju sa drugim, većim i naprednijim državama u Evropi, Srbija je u periodu od 1837. do 1874. godine imala najveću stopu priraštaja stanovnika. Beograd je i tada bio najmnogoljudnija varoš, sa, recimo, 14.760 žitelja, Požarevac – 6.062, Šabac – 5.909, Kragujevac – 4.879 itd.
Porez ili strah od njega obeležio je i ovo popisivanje stanovništva i imovine. Statističari su više puta napominjali da će dobijeni podaci biti korišćeni samo u statističke svrhe. Uveravali su sumnjičave da podaci nemaju veze s policijom, državnom bezbednošću, a ni s poreznicima. U ovu akciju uključile su se i nevladine organizacije, da li s pravom, osporavajući pojedine odredbe zakona o popisu stanovništva, kritikujući upitnike i formulaciju pitanja, ističući da ona ponekad zadiru i u ljudska prava, privatnost i prava manjina. Najveća sličnost je u prikrivanju imovine.
Slobodan Jovanović je, u svojoj knjizi "Druga vlada Miloša i Mihaila", pisao da su seljaci na bestidan način prikrivali svoju imovinu, kao i to da su opštinski procenitelji prihvatili prikrivanje imovine, jer su postojale opravdane sumnje da je između svih članova iste opštine postojao prećutni dogovor da ometu primenu poreza.
Tadašnji ministar finansija Kosta Cukić, koji se spremao da posle popisa uvede poreske reforme, obeshrabren i razočaran, digao je ruke od velikog posla, jer se on posle toga ograničava samo na male mere, koje mu samo pomažu da sastavi kraj s krajem.
Zaključak bi bio da je ova poreska reforma, kojom se htelo da se u Srbiju uvede novi, progresivni i u razvijenim zemljama prihvaćen poreski sistem, propala, uostalom, kao i veći broj reformi koje su započete u vreme vlade kneza Mihaila Obrenovića.
Tri godine kasnije, prema novom popisu, Srbija je imala 1.215.576 stanovnika. Poljoprivredom se bavilo 1.094.963, rudarstvom –1.065, zanatom – 64.662, trgovinom – 18.732, u zdravstvu je radilo njih 307, što lekara, što apotekara, babica; književnošću i lepim veštinama bavilo se 359 žitelja Srbije, dok su nastavu držala ukupno 1.584 prosvetna radnika. Prosečno uzevši, svaki stanovnik je posedovao imanje u vrednosti od 33 dukata.
Poštovani poslanici, namerno sam se javila da obrazlažem ovaj zakon, kako bih prikazala i demografsku sliku Kosova i Metohije, prostora odakle dolazim, i da prikažem kako je tekao odliv Srba s KiM-a.
Demografska slika KiM-a se menjala nekoliko puta u prošlom veku. Pre toga, tokom petovekovne turske okupacije, raznim metodama, Turci su iseljavali pravoslavne Srbe i Crnogorce i naseljavali muslimane s albanskih planina na KiM.
Jako bitan podatak – godine 1929, na KiM-u je bilo 61% Srba i 39% stanovništva svih ostalih nacionalnosti. Posle poraza Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, Kosovo okupiraju Italijani i tada se prvi put spominje ideja velike Albanije. Srbi su, pod pritiskom albanskih fašista i okupacionih vlasti, bili primoravani da napuste Kosmet. Paralelno s tim, na Kosovo su naseljavani Albanci, kako iz Albanije, tako i iz Turske i nekih evropskih zemalja u kojima je živela albanska politička imigracija. Okupacione vlasti su ukinule agrarnu reformu iz perioda Kraljevine Jugoslavije i zemlju na Kosovu su dobijali isključivo Albanci iz Albanije. Samo tokom Drugog svetskog rata, više od sto hiljada Srba je isterano s Kosova, a približno isti broj Albanaca je naseljen na njihove posede.
Posle Drugog svetskog rata, komunistički režim SFRJ doneo je zakon kojim se izbeglim srpskim porodicama zabranjuje povratak u svoje domove. Između 1968. i 1988. godine, 700 mesta na Kosovu postaje potpuno etnički čisto, bez Srba. Na popisu stanovništva 1961. godine zabeleženo je 646.605 Albanaca, odnosno 67,1% ukupnog stanovništva Kosmeta. Na popisu 1971. godine, registrovano je 916.168, tj. 73,7% Albanaca. Ovaj broj je uključivao i Albance koji su bežali od komunističkog režima Envera Hodže, koji su, koliko ja znam, dobijali naša dokumenta lakše nego mi koji smo se tamo rađali.
Godine 1974. je promenjen Ustav SFRJ, Kosovo dobija autonomiju i postaje republika po svemu, osim po imenu, pa je tako popis 1981. godine, sproveden pod kontrolom pokrajinskih vlasti, zabeležio 1.226.736 Albanaca, što je 77,48% tadašnjeg ukupnog stanovništva KiM-a. Godine 1989, promenom Ustava, Kosovo gubi široku autonomiju i vlast se vraća u nadležnost Republike Srbije, zbog čega većina Albanaca bojkotuje sve moguće institucije Republike Srbije, uključujući i popis stanovništva, pa se 1991. godine broj albanskog stanovništva na Kosovu procenjuje samo na osnovu podataka Centra za demografska istraživanja i po tim procenama broj Albanaca dostigao je cifru od 1.407.690, ili 78,2% ukupnog stanovništva.
Za razliku od albanske populacije koja se povećavala i u apsolutnom i u relativnom broju, Srbi na Kosovu doživljavaju obrnut proces. Popis iz 1961. godine beleži 264.604, ili 27,4% Srba na Kosovu, dok je 1991. godine zabeleženo 214.555, ili 11% ukupnog stanovništva.
Sve ove brojke su samo statistika, a svaki Srbin koji je otišao s Kosova ima svoju jezivu priču o načinima na koje je primoran da to uradi: pretnje, ucene, paljenje kuća, fizičko maltretiranje, uništavanje grobova, kulturnih spomenika, ubijanja i silovanja.
Po nekim procenama, od početka Drugog svetskog rata do 1998. godine sa Kosova je otišlo više od pola miliona Srba.
Na teritoriji AP KiM popis organizuje i sprovodi Ministarstvo za Kosovo i Metohiju, u saradnji s Republičkim zavodom za statistiku, preko popisnih komisija koje formira za potrebe popisa.
Svakako ću se složiti s konstatacijom da je potrebno uraditi popis na Kosovu, kako bi se konačno utvrdila imovina Srba na KiM-u, ali želim da kažem da nisam sigurna da to može da se uradi u punom kapacitetu, s obzirom na to da se zna da je 1999. godine više od 200.000 Srba i nealbanaca raseljeno s Kosova, te da se oni još uvek nisu vratili. Ako se zna da su njihova imanja uništena, ognjišta, takođe, uništena, uzurpirana od strane Albanaca, prosto je nemoguće ući u uvid stanja njihove imovine. To samo znači da je jako potrebno da se izvrši povratak Srba na KiM. Zahvaljujem.
Poštovano predsedništvo, poštovani članovi Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, 88 domaćina, koji su ugledni, pošteni i radni, sa teritorije opštine Zvečan, obratili su mi se, što pojedinačno, što grupno, u više navrata, da im pomognem u rešavanju problema, za koji su se u prethodnom periodu obraćali, pre svega predsedniku opštine Zvečan, Kforu Zvečan, Kosovskoj policijskoj službi, a u zadnjih mesec dana MUP-u, Ministarstvu Kosova i Metohije i Odboru za Kosovo i Metohiju, koji do dana današnjeg o ovom materijalu nije raspravljao. S obzirom na to da dolazim kao poslanik iz te opštine, imam obavezu i zadatak da iznesem probleme sa kojima se oni suočavaju. Pošto nemam dovoljno vremena, pročitaću njihov dopis kojim se obraćaju posebnim ministarstvima, jer će njihovi problemi tako biti najbolje prezentovani.
„Ovim dopisom vas obaveštavamo da su organizovane grupe kriminalaca na teritoriji opštine Zvečan za poslednjih pet godina u desetinama izvedenih noćnih pljački iz štala i dvorišta srpskih domaćina ukrali preko stotinu grla stoke, naročito krava, nekoliko traktora i drugih poljoprivrednih mašina, meso iz sušnica, trovali bunarsku vodu, vršili presretanja i pljačkanja pojedinaca, ranjavanja na benzinskim pumpama, i izvršili nekoliko ubistava.
O konkretnim radnjama u prilogu dopisa dostavljamo vam spisak redosleda tih kriminalnih radnji, sa datumom i mestom izvršenja istih.
Pored više puta zahtevanog angažovanja svih institucija vlasti, koje po Rezoluciji Saveta bezbednosti UN 1244 od 10. juna 1999. godine raspolažu silom prinude na ovom terenu, njihovim nedelovanjem zločini nisu zaustavljeni, a krivci nisu pronađeni. Naprotiv, umnoženi su i postali drastičniji u kriminalnim aktivnostima.
Zbog toga se mi, oštećeni žitelji sa teritorije opštine Zvečan, iz Zvečana i iz sela Malog Zvečana, Malog Rudara, Grabovca, Korilja, Matice, Doljana, Žerovnice, Sendola, Žitkovca, Valča, Bresnice, Banjske i Lokve, obraćamo vama sa zahtevom da vi, shodno vašim ustavnim i zakonskim ovlašćenjima i obavezama, u saradnji sa Kforom i Unmikom, shodno odredbama Rezolucije Saveta bezbednosti UN 1244, od 10 juna 1999. godine, u okviru vaših ustavnih prava i obaveza, u međusobnoj koordinaciji, a shodno Sporazumu o suzbijanju prekograničnih kriminalnih aktivnosti, potpisanim sa Euleksom, u što kraćem roku, nakon upoznavanja sa činjeničnim stanjem na kojem se mi žalimo i razmatranja celokupne situacije, svako u svom domenu odlučite...''
Dakle, obraćam se MUP-u. Da li postoji mogućnost pronalaženja i krivičnog gonjenja organizovanih izvršilaca krivičnih dela? To je jedno pitanje.
Drugo pitanje – da li Ministarstvo pravde može da pruži pravnu zaštitu ugroženima?
Treće pitanje – da li Ministarstvo za KiM i Ministarstvo za poljoprivredu mogu da pruže materijalnu pomoć pokradenima i oštećenima, jer samo na taj način, tj. sredstva koja im budu dodeljena mogu da potpomognu takva domaćinstva da ponovo ožive svoje radinosti?
U svemu ovome želim da kažem da su štete koje su oni pretrpeli zaista velike. Navešću samo neke najveće. Inače, ukupno oštećenje iznosi oko 357.710 evra. Recimo, Stavro Velimirović, selo Doljani – 1.200 evra; Marković Radoslav, Malo Rudare – 2.500 evra; Petković Tomislav, selo Žitkovac – 10.000 evra; Milentijević Mileta, selo Valač – 8.000 evra; Milivoje Jevtić, selo Grabovac – 4.000 evra; Miloš Antić, Mali Zvečan – 7.000 evra; Srđan Radovanović, Mali Zvečan – 9.200 evra; Miletić Dragoljub iz Zvečana, Korilje – 7.000 evra; Živković Živko, selo Žitkovac – 7.500 evra itd.
To su ogromna sredstva. Ljudi traže zaštitu i obraćaju se. Meni je žao što ministar za KiM danas nije ovde.
Oni traže da se iznađe mogućnost za pronalaženje krivaca, onih koji su izvršili krivična dela, a u svemu ovome mislim da i ministar za unutrašnje poslove može da pruži svoj doprinos i pomogne ovim ljudima jer, kako sam rekla, oni su se svima obratili i nemaju zaštitu.
Kao epilog svega toga je nešto što je jako tužno i nesrećno. Dođite, posetite ta sela i videćete da su ljudi počeli da grade u okviru štala metalne kaveze sa katancima, da zaštite svoju stoku, a kako ne bi dolazili u sukob sa napadačima.
U svom dopisu tvrde sa su počinitelji zapravo Srbi koji stoku i njihovu imovinu prodaju Albancima, a za sve to imaju dokaz jer tragovi pokazuju i vode prema albanskim selima.
Takođe tvrde da vide stoku koja sasvim mirno pase u albanskim selima i da niko ne sme da je ukrade zato što bi kosovska policija reagovala, a da su oni, sa druge strane, jako nezaštićeni. Moram da kažem da je opština Zvečan gotovo apsolutno srpska sredina i mislim da neki organi znaju ko to sve radi, ali da se ovakve radnje ne zaustavljaju.
Dakle, u ime 88 poštenih domaćinstava, molim MUP, Ministarstvo za KiM i Ministarstvo za poljoprivredu da im pomognu, svako u svom domenu.
Poštovani ministre, nijednog momenta se u mom obraćanju nisam osvrtala na politiku niti želela da ubiram političke poene. Nisam iznela svoje mišljenje, nego sam pročitala dopis koje mi je uputilo 88 domaćina iz opštine Zvečan.
Nijednog momenta nisam pričala ni o pasošima niti o viznoj liberalizaciji, te vas zaista molim da me ne shvatite pogrešno i da ovo pitanje ne politizujemo. Radi se samo o pronalaženju krivaca i obeštećenju oštećenih poštenih građana.
To je ono za šta su se oni vama, ako ste me dobro slušali, obratili. Da im, u skladu sa sporazumom koji ste potpisali sa Euleksom, pomognete da ljudi koji su to učinili budu pronađeni i kažnjeni. A od strane Ministarstva za KiM i Ministarstva za poljoprivredu, ako postoji mogućnost, što se tiče finansijskih sredstava, da im pomognu da kupe stoku, kako bi ponovo počeli normalno da žive.
To je bio smisao poruke 88 domaćinstava, a ja sam samo, kao poslanik iz te opštine, prenela njihov zahtev, nikako u smislu moje političke partije.
Smatram da sam poslanik za sve građane na toj teritoriji i iz tog razloga vam se i obraćam. Ne samo vama, nego i ostalim ministrima. Zato želim da me ispravno shvatite. Apsolutno se, dakle, ne radi o politici.
Poštovani predsedniče, poštovani članovi Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima sačinio je MUP Republike Srbije i razlikuje se u pojedinim odredbama od predloga zakona koji su još 2005. godine usaglasila nadležna ministarstva i predstavnici struke. Inače, svi instituti koji su bili predviđeni predlogom iz 2005. godine su uglavnom implementirani i u zvanični predlog zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima, koji se nalazi u skupštinskoj proceduri od aprila 2009. godine.
Može biti da i u ovom zakonu, kao i u mnogim zakonima, ima niz manjkavosti. Ali, iskreno se nadam da će članovi Vlade, shodno broju amandmana, pregledati sve to i prihvatiti amandmane koji će učiniti bogatijim ovaj zakon i na taj način implementirati bolji zakon za sve građane.
Danas se nisam opredelila da kritikujem zakon, već, naprotiv, da govorim o pozitivizmu ovog zakona, koji se razlikuje u odnosu na prethodni zakon, i šta je to što bi doprinelo boljitku i stvaranju bezbednosti saobraćaja na putevima danas i u budućnosti.
Nove institucije predviđene Predlogom zakona jesu Telo za koordinaciju poslova bezbednosti saobraćaja, Agencija za bezbednost saobraćaja na putevima, novine u pravilima saobraćaja, kazneni poeni itd.
Što se tiče Tela za koordinaciju poslova bezbednosti saobraćaja, to telo treba da obrazuje Vlada. Neki od zadataka Tela su saradnja i usklađivanje obavljanja poslova u funkciji unapređenja i bezbednosti saobraćaja na putevima, iniciranje i praćenje drugih aktivnosti u oblasti bezbednosti saobraćaja, predlaganje Nacionalne strategije bezbednosti saobraćaja na putevima Vladi Republike Srbije, koja to treba da odobri.
Što se tiče aktivnosti Agencije za bezbednost saobraćaja, samo ću navesti da Vlada, na predlog ministarstva nadležnog za poslove saobraćaja, osniva agenciju, čije su neke od aktivnosti: analiziranje, praćenje i unapređenje sistema bezbednosti u saobraćaju, rad na unapređenju bezbednosti vozača i drugih učesnika u saobraćaju itd.
Neke novine kada su u pitanju pravila saobraćaja su šire utvrđena odgovornost usled mogućih opasnosti, zabrana korišćenja mobilnih telefona, zabrana prodaje, korišćenja i reklamiranja antiradara, svetloodbojni prsluci, obaveza nošenja u vozilu, korišćenja i van vozila, obaveznost korišćenja dnevnih svetala danju, bezbednosna korpalj za dete mlađe od tri godine i mogućnost prevoza i na prednjem sedištu u tom slučaju, opšte ograničenje brzine kretanja u naselju od 50 km na čas, što je u prethodnom zakonu bilo 60.
Ono što bih posebno naglasila, jeste nasilnička vožnja. To su, recimo, dva ili više prolazaka kroz crveno svetlo, preticanje kolone vozila uz prelaženje vozila preko pune uzdužne linije. To je, znači, neko prestupanje vozača koje je u gruboj suprotnosti sa pravilima saobraćaja, odnosno kada neko ko je vozač ne pokazuje obzir prema bezbednosti ostalih učesnika u saobraćaju.
Nešto više o alkoholu. Neka opšta ograničenja, kao što vidite, sada je, po predlogu novog zakona, dozvoljena granica 0,3 promila u krvi, a za posebne kategorije vozača nije dozvoljeno da imaju imalo alkohola u organizmu. Pre svega, to se odnosi na vozače kojima je to osnovno zanimanje, vozače u javnom prevozu. Za veće količine alkohola u krvi, to je u postupku kod organa za prekršaje i kazne iznose negde između 6.000 i 20.000 dinara. To su sada i kazneni poeni, zavisno od koncentracije alkohola u organizmu, od 6 do 12, a za alkoholisanost više od 2 promila 14 kaznenih poena i minimum 15 dana zatvora. Sankcije za pravna lica i za preduzetnike predstavljaju izuzetno velike kazne.
Kazneni poeni u ovom zakonu predstavljaju novinu, a onaj ko sakupi 18 kaznenih poena ostaće bez dozvole i moraće da plati kaznu i, naravno, ukoliko opet želi da vozi, moraće da položi test znanja.
Pošto danas mnogo puta čujem da je 18 poena zaista mnogo, napraviću jednu digresiju. Pratila sam donošenje zakona, nešto slično, u kosovskoj skupštini i tamo nema po poenima, nego po tačkama. Jedan govornik je rekao – sa osam tačaka se gubi vozačka dozvola, a sa šest tačaka dogovora između Euleksa i Beograda gubi se nezavisnost Kosova.
Vozač koji u toku godine ne sakupi nijedan poen biće svrstan u kategoriju pažljivijih vozača, i to je nešto što je takođe novo i pozitivno u ovom zakonu.
Kolika je važnost donošenja ovog zakona govore i podaci da u svetu svake godine u saobraćajnim udesima na putevima strada skoro milion i dvesta hiljada ljudi, a još nekoliko miliona bude povređeno, što predstavlja drugi po redu vodeći uzrok smrti u populaciji mlađih, od 5 do 25 godina.
Crna statistika kaže da je u Srbiji u svakom trećem bolničkom ležaju neko ko je povređen u saobraćajnoj nesreći. U 2007. godini na teritoriji Srbije bilo je 70.735 saobraćajnih nezgoda, u kojima su 962 osobe poginule, dok je 22.201 osoba povređena. U najvećem broju slučajeva uzrok je ljudski faktor, vožnja u pijanom stanju, neprilagođena brzina, nepoštovanje saobraćajnih propisa.
U toku 2007. godine demografsko-saobraćajni pokazatelji broja saobraćajnih nezgoda sa nastradalim licima i težinom posledica su alarmantni. U proseku stradaju dve do tri osobe dnevno. Takođe, na osnovu podataka EU, Srbiju u broju saobraćajnih nesreća u Evropi jedino nadmašuje Turska. Stručnjaci kažu da na putevima u Srbiji godišnje strada oko hiljadu ljudi, što je čak pet puta više od evropskog proseka. Uprkos užasnoj statistici, u Srbiji je i dalje na snazi Zakon o bezbednosti saobraćaja iz 1982. godine.
Saobraćajni stručnjaci navode da dve trećine udesa na putevima dolazi zbog neadekvatne brzine, starosti vozila, alkohola i nepoštovanja propisa. Bitan faktor kod saobraćajnih nesreća je i ljudska nepažnja. Statistika takođe govori da u čak 85% slučajeva udese izaziva čovek, odnosno vozač, a samo 15% ide na neispravnost vozila ili loše puteve. Svaka šesta saobraćajna nezgoda u Srbiji se dogodi zbog korišćenja mobilnog telefona od strane vozača u toku vožnje.
Bezbedno ponašanje u saobraćaju od životne je važnosti. Ljudi mnogo greše kada misle da nema veze ako prekorače brzinu samo 10 km na čas. Ne shvataju da i mala prekoračenja mogu da izazovu ogromne probleme, da prekoračenjem od samo 10 km na čas možete za posledicu imati čak i smrtni ishod.
Tako, na primer, gotovo svuda u svetu najveća moguća brzina na putevima ograničena je na 120 km na čas. Amerikanci su jedne godine to ograničenje pomerili samo za 10 km na čas, odnosno najveća dozvoljena brzina bila je 130 km.
Međutim, te godine drastično je bio povećan broj saobraćajnih nesreća, a samim tim povređenih i poginulih, pa su već naredne godine vratili ograničenje kao svuda u svetu, tj. 120 km na čas.
Najveći problem predstavlja nepoštovanje saobraćajnih propisa. Kod poštovanja saobraćajnih propisa treba poći od najbanalnijih, kao što je vezivanje pojasa. Nekada nesreće ne mogu da se izbegnu, ali ako je čovek vezan, mogućnost da ostane živ i manje povređen je svakako veća.
Kada je 2002. godine saobraćajna policija kažnjavanjem naterala građane da koriste sigurnosni pojas, sledeće, 2003. godine je bilo 30% manje i povređenih i poginulih u saobraćajnim nesrećama. Tako je poginulih u Srbiji 2001. godine bilo 1.247, a naredne godine, kada je uvedeno kažnjavanje, 846. Teško povređenih 2001. godine bilo je između 15.000 i 18.000, a vezivanje pojasa tu brojku je smanjilo na 10.500.
Podatak da u Srbiji godišnje strada oko 1.000 ljudi je čak pet puta više od evropskog proseka. Sprečavanjem vožnje u pijanom stanju i prekoračenja brzine, nošenjem kacige, vezivanjem pojasa, kao i izgradnjom puteva i infrastrukture može se smanjiti… (Predsednik: Gospođo Petković, deset minuta, koliko ste imali na raspolaganju, isteklo je. Privedite kraju.) Samo da završim.
Drago mi je da je gospodin Mrkonjić ovog momenta prisutan. Razgovarala sam sa mladima na Kosovu i Metohiji o ovom zakonu. Gospodine Mrkonjiću, mladi vas mole da obiđete put na relaciji Kosovska Mitrovica - Jarinje, koji je unazad deset godina oštećen dolaskom KFOR-ovih vozila i koji je zaista jedan od velikih uzroka saobraćajnih nesreća i velikih smrtnih ishoda mladih ljudi na toj deonici.
Dakle, samo još jednom da pozovem sve poslanike da glasaju za ovaj zakon jer ovo jeste nešto što će doprineti bezbednosti svih učesnika u saobraćaju na putevima. Hvala.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, javljam se po Poslovniku, čl. 225. i 226. Želim informaciju ili odgovor od Ministarstva za KiM o sledećem.
Unazad neko vreme, na KiM-u se dešava decentralizacija opština u broju od šest, odnosno pet plus jedna stara opština, koja se proširuje, a to je Novo Brdo. Poznato je da je decentralizaciju napravio Marti Ahtisari, a to je plan koji je srpska zajednica, a i ova skupština, u poslednjoj rezoluciji o Kosovu, u potpunosti odbila. Dakle, formiraju se nove opštine: Parteš, Ranilug, Gračanica, severni deo Kosovske Mitrovice, Klokot i širi se opština Novo Brdo. To su opštine sa većinskom srpskom zajednicom.
Predviđa se da se naprave novi lokalni izbori. Poznato je da smo u tim opštinama, kao srpska zajednica, imali naše izbore i da imamo naše organe koji sada funkcionišu. Međunarodna civilna kancelarija, na čelu sa Piterom Fejtom, uveliko radi na tome.
Pravljeni su pripremni planovi, programi, odlazilo se do sada u dva navrata na edukaciju i na seminare, jednom na Ohrid, a jednom na Brezovicu, gde su učestvovali i Srbi. Za opštinska veća raspisuje se javni oglas, na kojem će i oni učestvovati, nudi im se plata od 500 evra.
Zbog svega toga, pošto se većim delom formiraju opštine u Pomoravlju i tamo je narod zaista zabrinut i nema nikakvu informaciju šta da radi i kako da se ponaša, ljudi iz Pomoravlja su se obratili, oktobra, ministru Bogdanoviću.
Pročitaću samo jedan deo jednog pisma, gde se kaže "Ljudi su gladni vaših instrukcija, poslušaće; samo nađite najefikasniji model da poruka stigne do svakog sela koje je predviđeno za decentralizaciju".
Do danas nisu dobili odgovor, I ja sam dobila pismo i želim da se obratim i zatražim informaciju – šta će srpsko stanovništvo i, uopšte, Ministarstvo za KiM raditi po tom pitanju?
Ono što je bitno, šta se predviđa dalje, u Akcionom planu za decentralizaciju se kaže – pred izbore treba da se pripreme planovi za predložene uredbe između postojećih opština i novih opština. Ti aranžmani treba da se sastoje od transfera osoblja, imovine i podataka, kao i prelaznih uredbi o postepenom prenosu nadležnosti od matičnih opština kod novih opština, prema određenom rasporedu. To se sve radi uz saglasnost i uz saradnju Ministarstva za lokalnu samoupravu Prištine.
Još jednu stvar želim da kažem. Poznato je da je na Kosovo juče dolazio potpredsednik Skupštine Crne Gore Rifat Rastoder, na poziv crnogorske zajednice Kosova, kao i na poziv čelnika kosovskih institucija. Dakle, razgovor se vodi oko ulaska crnogorske zajednice u kosovske institucije. Uslov je bio da se Crnogorci ne tretiraju kao ...
(Predsednik: Vreme.)
... završavam, vrlo je bitno, srpska manjinska zajednica, nego kao crnogorska zajednica. Samim tim, kada uđu u Ustav Kosova, doneće se sporazum o dvojnom državljanstvu, a to znači sporazum između dve države – Crne Gore i Kosova.
Još jedno da nagovestim, imam spiskove na kojima su navedeni ljudi, između ostalog, Srbi koji su prisustvovali ovim edukacijama. Igrom slučaja, čovek, ne jedan, nego više njih iz Kosovske Mitrovice, jesu Crnogorci. Da li to znači da su ova dva pitanja povezana i da će Crnogorci, ipak, učestvovati u tim novim opštinskim većima, u tim novim opštinama koje se rade po Ahtisarijevom planu?
Shvatite da je ovo najdobronamernije, ne želim da stvaram razdor između bilo koga, nego da se zajedno oko kosovskih pitanja ujedinimo i da počnemo da rešavamo problem na ozbiljan način. Hvala.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, javljam se po Poslovniku, članovi 225. i 226, i želim da postavim dva pitanja.
Kada će Odbor za Kosovo i Metohiju da zakaže sednicu Odbora, s obzirom na to da su se početkom ove godine na Kosovu i Metohiji dogodili veliki incidenti, a posebno na severu Kosova i Metohije, imajući u vidu da je ionako loša bezbedonosna situacija za Srbe na Kosovu i Metohiji time jako pogoršana?
Druga stvar, danas započinje delovanje kosovskih bezbedonosnih snaga. Dakle, to nije nikakva novost za Srbe i za srpske političare, imajući u vidu da je od OVK postala KZK formacija; ovo je prelazni period, odnosno, bolje rečeno, embrion stvaranja kosovske vojske. Da li znate koliko je to opasno za Srbe na Kosovu i Metohiji? NATO snage će ih obučavati. Jednog dana se može desiti da oni uz pomoć NATO snaga umarširaju u čisto srpske sredine i da izazovu velike incidente. Ako se zna da su kosovske bezbedonosne snage sastavljene od članova OVK, a OVK je počinio velike ratne zločine nad Srbima, onda vam je sasvim jasno šta se može od takvih snaga očekivati.
Ovih dana čujem izjave naših zvaničnika koji kažu - mi ćemo se zalagati za rasformiranje. Zašto se nismo do sada zalagali da ne dođe do njihovog formiranja? Da li uvek reagujemo kasno, kada nešto bude, pa onda reagujemo da ne bude? Dakle, postoji vreme našeg reagovanja i moramo biti spremni na razgovore, pre svega po pitanju šest tačaka koje nam slede i koje su pre svega tehničke prirode, a potom da se zaista založimo da privedemo Prištinu za pregovarački sto i da razgovaramo o statusnom rešenju. To je jako bitno za Beograd, jer za nas status Kosova i Metohije još uvek nije rešen.
Ima saznanja da će zamenik ministra bezbedonosnih snaga Fehmi Mujote biti Srbin. Dakle, moja poruka odavde jeste da nijedan Srbin ne učestvuje u kosovskim bezbednosnim snagama, bez obzira na to koliko se nalazili u teškoj finansijskoj situaciji.
Srbima na Kosovu i Metohiji je ukinut tzv. kosovski dodatak u visini od 50% u momentu kada se Srbi nalaze u najtežoj situaciji. Da li su sredstva pravilno raspoređena i šta se time učinilo do sada zaista nije poznato.
Imam još jedno pitanje za Ministarstvo za Kosovo i Metohiju i Vladu Republike Srbije, pitanje ponovne integracije Srba u kosovske institucije.
Dakle, unazad neko vreme dešava se da se Srbi ponovo vraćaju u kosovske institucije zarad primanja novčanih sredstava od 150 do 200 evra. Postavljam pitanje kakav je stav Vlade Republike Srbije, Ministarstva za Kosovo i Metohiju po tom pitanju? Jednog dana gospodo, vrlo brzo, Albanci i Euleks će reći ovako – o čemu vi, gospodo, pričate, pa Srbi se sami, i to pojedinačno, integrišu u kosovske institucije i to posebno nakon proglašenja nezavisnosti Kosova. Mislim da je to jako opasno i da u ovom momentu i ministarstvo i Odbor za Kosovo i Metohiju moraju hitno i alarmantno da deluju. Hvala.
Samo da pojasnim neke stvari. To što je gospodin Todorović hteo da iskoristi moju dobronamernu diskusiju za neku svoju promociju... Hoću da kažem da sam ja neko ko jeste član vladajuće koalicije, a ko će u svako vreme da da dobre ideje ili eventualno da kritikuje nešto što nije dobro, sasvim svejedno da li to radi vladajuća koalicija ili opozicija, pogotovo kada je u pitanju Kosovo i Metohija, jer to je prosto nacionalni interes.
Dakle, hoću da kažem da sam ja jedan od učesnika u kosovskim institucijama 2001. godine, ali na poziv gospodina Koštunice, tada predsednika SRJ, i na poziv patrijarha Pavla. Tada i nikada više. Nikada Vlada Republike Srbije, niti bilo koji srpski političar, nije pozivala Srbe da učestvuju u kosovskim bezbednosnim snagama. Ni onda kada su učestvovali u KZK niko im nije savetovao. Da pojasnim, postoji opasnost da će učestvovati zbog finansijske situacije, jer Srbi u enklavama žive u jako teškoj situaciji. Zato sam sugerisala, da se to ponovo ne dogodi, jer u ovom momentu to bi bilo vrlo opasno.
Druga stvar je odgovor na pitanje da li treba da razgovaramo sa Prištinom za pregovaračkim stolom. Tvrdim da treba da razgovaramo sa Prištinom, uz prisustvo UN i EU, jer samo tako možemo doći do mirnog i stabilnog rešenja koje će da se verifikuje u Savetu bezbednosti. To je nešto što će da doprinese trajnom miru i stabilnosti za sve na Kosovu i Metohiji, pa samim tim i na Balkanu.
To su bile neke moje namere, da sugerišem i vladajućoj koaliciji šta treba u ovom momentu raditi; Odbor za Kosovo i Metohiju treba da zaseda i da vidimo kakve preporuke treba da damo i šta dalje raditi. Srbi na Kosovu i Metohiji su uplašeni jer ne znaju šta će dalje biti sa njima; svesni su da se prave kosovske bezbednosne snage koje mogu preći u vojsku Kosova, a to znači da će to verifikovati jednu državu, što predstavlja opasnost za opstanak srpske zajednice na Kosovu i Metohiji.
Žao mi je ako sam pogrešno shvaćena. Uvek ću govoriti dobronamerno i sugerisati nešto što neko ne smatra da je u ovom momentu bitno, ali mislim da jeste, s obzirom na to da sam neko ko tamo živi, radi i čija porodica tamo postoji. Hvala.
Želim da reklamiram član 104. stav 3. gde se kaže – nije dozvoljeno korišćenje uvredljivih izraza, kao ni iznošenje činjenica i ocena koje se odnose na privatni život drugih lica. Ne želim da traćim vreme Skupštine. Želim da se posle ovog Skupština vrati na dnevni red. Hoću da dam, pre svega, odgovor.
Izrečene su tvrdnje da je moj sin radio u kosovskoj carinskoj službi. Pre svega, želim da kažem da kosovska carinska služba do dana današnjeg ne postoji. Postoji UNMIK carina, koja je važila do 18. februara kada je proglašena nezavisnost Kosova i kada su carine spaljene. Zbog toga što je poznato ko je bio u vladajućoj stranci na Kosovu i Metohiji, ja sam neko ko nije bio u mogućnosti da zaposli svoje dete u državnim institucijama; bila sam prinuđena da ga zaposlim na UNMIK carini, a UNMIK je došao uz Rezoluciju 1244 koju je potpisala srpska strana. To je jedna stvar.
Druga stvar, rečeno je da patrijarh Pavle nikada nije pozvao Srbe da izađu na izbore na Kosovu i Metohiji. Sada hoću odgovorno da tvrdim, a imam i dokaz, da je patrijarh Pavle 2001. godine pozvao Srbe da izađu na izbore, koji su izašli u procentu 18,6. Neko sam ko je podneo zakletvu patrijarha Pavla u Pećkoj patrijaršiji i o tome imamo dokaz.
Treća stvar, nikada nisam učestvovala ni u jednom ministarstvu što se tiče Kosova i Metohije. Imam svako moralno pravo po pitanju nacionalnog interesa srpske zajednice da izgovorim sve ono što predstavlja pozitivan doprinos.
Postavlja se još jedno pitanje, i posebno mi je drago što je danas postavljeno, a vrlo je često u javnosti i postavljaju ga novinari, a to je pitanje učešća Olivera Ivanovića. Moram da kažem i pojasnim neke stvari. Oliver Ivanović nije član stranke G 17 plus, bio je na listi stranke G 17 plus kao nestranačka ličnost, kao neko ko je demokratski opredeljen i on apsolutno ne iznosi niti stavove, niti ima ingerencije da učestvuje kao neko ko predstavlja stranku G 17 plus.
Toliko i neću više da se javljam ni po Poslovniku, ni po pitanju replike. Želim da današnji rad Skupština nastavi po dnevnom redu. Hvala.