Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Miroslava Pejica

Govori

Zahvaljujem. Poštovana gospođo predsedavajuća, uvažene kolege poslanici, poštovani građani Srbije, ovim putem želim da ukažem na probleme sa kojima se suočava grad Loznica, kao lokalna samouprava.
Naime, više puta u prethodnom periodu je naša javnost bila obaveštavana, putem štampanih i elektronskih medija o problemima koji su nastali u centru za azil, smešteni u turističkom mestu Banja Koviljača. Naime, kapacitet ovog azila je 80 azilanata, a ovoga momenta u Banji Koviljači se nalazi 2500 azilanata, što ćete priznati svaki treći stanovnik Banje Koviljače je azilant. Ovo su zvanični podaci policijske stanice u Loznici.
Moram da kažem da je sinoć u vestima B92, u vremenu od 18,30 časova se oglasio načelnik Uprave granične policije, gospodin Nenad Banović, demantujući ove podatke i rekao je da je broj azilanata na područuju Banje Koviljače deset puta manji, a da se ovaj podatak koristi u političke svrhe, pa bih iskoristila ovu priliku i pozvala ga da dođe u grad Loznicu da proveri ove podatke jer nemoguće je da dva policijska zvaničnika daju potpuno oprečne informacije i time zbunjuju javnost.
Sa željom da poštovanjem Zakona o azilu, kao i svih ratifikacija koje je usvojila ova skupština i prethodni sazivi skupština, posebno onih koji se odnose na poštovanje ljudskih prava i sloboda, saosećamo se sa svim tim ljudima koje sigurno muka i nesreća naterala da naposte svoj dom i zemlju i da se privremeno nastane kod nas.
Međutim, osećamo obavezu i odgovornost i prema svom stanovništvu, građanima Banje Koviljače i Loznice koji su tradicionalno gostoprimljivi i ljubazni, što mnogi od vas to sigurno znaju, ali u poslednje vreme sve češće osećaju strah, bojaznost i nesigurnost u svome gradu i svojim dvorištima. Narušen je turistički imidž ovog lečilišta i Banje Koviljače i mnogi gosti su ove godine otkazali svoj dolazak jer se pojavio ogroman broj pridošlica sa nepoznatom kulturom, ponašanjem i običajima.
Moram, takođe, reći da ovi ljudi u azilu, samo njih 80 živi u prihvatilištu, a ostali spavaju u parku, u napuštenim kućama, u napuštenim vagonima na železničkim stanicama, žive u veoma nepovoljnim uslovima, na nekoliko kvadrata spava njih desetine, tako da žive u nehigijenskim uslovima.
Lokalna samouprava je nekoliko puta obaveštavala nadležne o ovom problemu, međutim odgovora nije bilo.
Stanovništvo je od prošle nedelje još više uznemireno i uplašeno, jer su se dve grupe azilanata sukobile i pripadnici MUP su na vreme reagovali i sprečene su neželjene posledice.
Takođe, krajem nedelje još jednom je došlo do narušavanja javnog reda i mira i samopovređivanja i povređivanja nekog od azilanata, tako da ovog momenta koristim svoju priliku kao poslanika i da kažem da je situacija veoma alarmantna, da uputim pitanje najpre Vladi, premijeru gospodinu Mirku Cvetkoviću, zatim potpredsedniku Vlade koji je zadužen za azilante i izbeglice, gospodinu Jovanu Krkobabiću i potpresedniku Vlade, ministru policije gospodinu Ivici Dačiću i da ih pitam šta će i u kom roku oni kao nadležni za ovakve situacije preduzeti u skladu sa svojim odgovornostima i ovlašćenjima da ne bi došlo do nepoželjnih situacija, da bi se one predupredile i postojeći problemi na jedan efikasan način rešili. Zahvaljujem.
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvažena gospođo ministre, dame i gospodo narodni poslanici, razlozi koji su uslovili da danas raspravljamo o nacrtu novog zakona o sportu su brojni. Ovo je prvi od četiri prioriteta Sektora za sport Ministarstva omladine i sporta. Zbog zastarelosti postojećeg zakona, donetog još 1996. godine, neophodno je bilo napraviti jedan savremen pristup celokupnoj i širokoj problematici koja danas postoji u sportu. Taj pristup se manifestuje u jasno utvrđenim ciljevima i usklađenosti sa standardima, odnosno sa poveljama EU i Međunarodnog olimpijskog komiteta.
Neki od ciljeva koji bi morali da budu ostvareni implementacijom budućeg zakona o sportu svakako su: definisanje piramidalne strukture sporta; donošenje, kao i sama implementacija strategije razvoja sporta u Republici Srbiji; kontrola trošenja finansijskih sredstava; razvoj i unapređivanje školskog sporta i sistema školskih takmičenja; kao i sprečavanje negativnih pojava u sportu.
Uticaj na nacrt ovog zakona svakako su imale i promenjene norme u domaćem zakonodavstvu, kao i potreba uvođenja raznih oblika kontrole u postojećem načinu finansiranja.
Najvažnije novine koje zakon donosi su: definisanje prava i obaveza svih subjekata u sportu; zaštita prava sportista, gde je opšti interes detaljno razrađen, počev od potpisivanja ugovora, preko raznih vidova osiguranja i zdravstvene zaštite, sve do zaštite od bilo kakve vrste diskriminacije sportista; obaveza licenciranja u sportu ili dobijanja dozvole za rad, a smatram da je ovo od posebne važnosti, jer to je jedina garancija da će u budućnosti biti sprečeno postojanje nestručnog rada, kako na sportskim terenima, počevši od trenera sve do medicinskog osoblja; sistem javnih poziva za dostavljanje programa za finansiranje, koji je, smatram, od velike važnosti, jer usled nepostojanja mogućnosti za finansiranje svih sportskih aktivnosti iz republičkog budžeta, odnosno iz budžeta lokalnih samouprava, samo ovakav pristup omogućava određivanje prioriteta od opšte važnosti pri donošenju odluka nadležnih o podršci i finansiranju određenih projekata.
Ovaj predlog zakona ozbiljno stavlja naglasak na brigu o sportskim objektima. U tom pravcu, smatram da će značajnu ulogu imati predviđena evidencija imovine sportskih organizacija, kako bi ona predstavljala ne samo dobru bazu podataka, već i omogućila njihovu transparentnost, odnosno uvid u vlasničku strukturu svake ponaosob sportske organizacije, odnosno njene imovine. Evidencijom sportskih objekata u narednih godinu dana utvrdiće se ko upravlja objektima, u čijem se vlasništvu nalaze i u kom procentu, pa će moći da se urade procene strukture kapitala. Time će se stvoriti jedna dobra osnova za moguću privatizaciju u budućnosti, koja će biti samo opciona, a nikako obavezna aktivnost, a saglasnost bi davala Vlada Republike Srbije.
Sve je to neophodno uraditi, jer danas, nažalost, u Srbiji imamo mnogo sportskih objekata koji propadaju, za koje se ne zna ni čiji su ni ko ih održava, a ni ko ulaže u njih. Neki smatraju da bi oni trebalo da budu danas briga države, ali mi mislimo da država, odnosno ovaj parlament treba da donosi, ni duge ni kratke zakone, kako je danas ovde rečeno, nego dobre i kvalitetne zakone, koji će uređivati ovu oblast i treba da brinemo o implementaciji i sprovođenju zakona.
Smatram da je dobro što je članom 190. ostavljena mogućnost da zbog društvenog značaja, tradicije i popularnosti neke sportske organizacije mogu ostati u nadležnosti, odlukama Vlade Republike Srbije, autonomne pokrajine ili jedinice lokalne samouprave.
Član 148. definiše pojam sportskih objekata od nacionalnog značaja, koje utvrđuje Vlada, i oni ne mogu biti predmet privatizacije.
Veoma važan segment ovog zakona govori o školskom sportu kao organizovanoj nastavnoj i vannastavnoj aktivnosti u oblasti fizičkog vaspitanja, koja uključuje i školska takmičenja. Ovde su obuhvaćene i sportske aktivnosti studenata i njihova sportska takmičenja. Takođe, značajno je reći da su školske sale i tereni školski objekti koji su u prioritetu korišćenja školske nastave i vannastavne sportske aktivnosti u odnosu na rekreativne aktivnosti lica koja se nalaze izvan škole.
Ovaj zakon daje podsticaj osobama sa invaliditetom da bi, s jedne strane, ova osetljiva populacija svojim učešćem u sportu dala veći doprinos, a s druge strane, društvo se obavezuje da stvori što više mogućnosti za masovnije organizovanje i integrisanje ove populacije kako na lokalnom, tako i na državnom nivou.
Možda je ovo prilika da iskažem svoje zadovoljstvo zbog onoga što je učinjeno u unapređenju uslova za razvijanje školskog i rekreativnog sporta u gradu Loznici, iz koga dolazim. Za nepune tri godine napravljena su dva bazena, brojna školska igrališta, a pri kraju je i završetak radova na teniskim terenima, modernoj trim-stazi sa svim pratećim sadržajima. Dakle, uslovi za podršku nekim budućim talentima, ali i onima koji žele da deo svog slobodnog vremena posvete rekreaciji i zdravom načinu života u našem gradu postoje.
Smatram da ovaj zakon ne može rešiti sve probleme koji su nastali i nagomilani u sportu, ali je sigurno ovo jedan veliki iskorak napred, koji će pospešiti unapređenje sporta i aktivnosti vezanih za njega na svim nivoima, počev od školskog, preko rekreativnog, sve do profesionalnog, sve sa ciljem razvoja sporta i obezbeđenja boljih uslova za postizanje vrhunskih rezultata naših sportista, kako u timskim tako i u pojedinačnim sportovima. Hvala.
Želim da iskoristim svoje pravo na repliku i da repliciram uvaženom kolegi poslaniku Iliću na njegovu konstataciju da u Loznici nema grejanja. U Loznici već nekoliko dana ima grejanja, doduše sa zakašnjenjem, zbog problema koji su nastali u privatnoj firmi "Dekotre"zbog štrajka, a ona greje jedan deo grada. Zato danas odgovorno tvrdim, kao poslanik i kao zamenik predsednika Skupštine grada, da u Loznici već tri dana ima grejanja.
Uvažena gospođo predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre, poštovane kolege narodni poslanici, potreba da se Predlog zakona o prostornom planiranju danas nađe pred nama proistekla je iz više razloga, a osnovni sigurno leži u našoj ustavnoj obavezi za donošenje jednog ovako važnog dokumenta, kao i u činjenici da je  prethodni zakon o ovom važnom pitanju donet još 1996. godine.
Sigurno da jedan tako stari i prevaziđeni dokument koji zbog raznih političkih, ekonomskih i demografskih promena koje su se dešavale zadnjih 15 godina na ovim prostorima ne daju mogućnost za uspešno konkurentsko pozicioniranje Srbije u regionu, kao i integraciju naše zemlje u EU.
Upravo zbog svega navedenog smatram veoma bitnom nameru predlagača da dugoročno precizira način organizovanja, uređenja i korišćenja prostora Republike Srbije uz istovremeno usaglašavanje ekonomskog i socijalnog razvoja sa privrednim, ekološkim, kulturnim mogućnostima, odnosno ograničenjima na njenoj teritoriji.
Nije bilo lako predlagaču da pomiri zahteve, mogućnosti i potrebe mnogih segmenata naše zemlje i društva, uvažavajući mnoge različitosti, složićete se, mi danas ipak pokazujemo političku zrelost usvajajući prostorni plan i birajući put razvoja naše zemlje u narednih deset godina.
Interesantno je istaći činjenicu da se ovaj zakonski predlog prostornog plana Republike Srbije našao na putu promene od jake centralističke strukture ka decentralizaciji i modelu ravnomernog regionalnog razvoja. Iz svega ovog proističe potreba za novim načinom preuzimanja odgovornosti i inicijativa na raznim nivoima, počevši od republičkih, preko regionalnih tela, pa sve do lokalnih samouprava.
Polazeći od stanovišta da su potrebe i mogućnosti svakog regiona potpuno različite i zavisne od mnogo faktora, time svako područje Republike Srbije snosi odgovornost koliko efikasno i brzo bude bilo u mogućnosti da svoje kapacitete i resurse prilagodi šansama koje mogu biti iz različitih oblasti, poput saobraćajnih povezivanja, infrastrukturnih projekata i objekata bez kojih je nemoguće graditi budućnost saradnje između gradova i regiona, pa sve do prekogranične saradnje.
Koliko je ovaj vid saradnje bitan, najbolje možemo posvedočiti mi koji dolazimo iz graničnih područja Republike Srbije, gde pored zajedničkog korišćenja prirodnih resursa, zajedničkog određivanja prioritetnih saobraćajnih veza, otvorena je mogućnost usmeravanja zajedničkih napora u pravcu jačanja ekonomskih i privrednih kapaciteta od obostranog interesa. Pored toga, pretpristupni fondovi EU upravo su široko otvoreni za projekte zasnovane na ovom vidu saradnje.
Iskreno verujem da će ponuđeni model prostornog planiranja na nivou Republike, uz podršku regionalnih i lokalnih struktura, učiniti da uloženi napori dovedu do ravnomernijeg i uspešnijeg razvoja cele Srbije. Predviđeno je da gradovi budu motor razvoja Srbije oko kojih se okupljaju sela koja će biti sastavni deo sa izgrađenim putnim pravcima, čime bi bio ostvaren jedan od osnovnih ciljeva, a to je uravnoteženiji regionalni razvoj i unapređena socijalna kohezija.
Kao poslaniku iz Loznice, veliko mi je zadovoljstvo što sam, čitajući ovaj predloženi prostorni plan Republike Srbije, našla dosta segmenata koji su zastupljeni i u lokalnom prostornom planu koji smo mi usvojili još 2005. godine, a sada nas očekuju izmene i dopune tog prostornog plana i usklađivanje sa ovim prostornim planom Republike Srbije o kome mi danas govorimo.
Pri tome prvenstveno mislim na Loznicu, kao jedan od centara razvoja zapadne Srbije, koja je u prošlosti nepravedno bila zapostavljena. Uz veliku pomoć Vlade RS, obnavljanjem, izgradnjom infrastrukturnih i nekih kulturnih objekata, ta podrška se svakako ogleda i u ovom predlogu zakona o prostornom planiranju, gde je Loznica prepoznata kao nosilac saradnje, povezivanja među opštinama regiona, a istovremeno i kao područje sa značajnim energetskim i vodenim potencijalima koji se nalaze u toku reke Drine.
Pored toga, daje se veliki značaj i kulturnoj baštini i turističkim potencijalima našeg kraja, a u budućnosti i mogućnost eksploatacije litijuma, kojim naše područje oko reke Jadra obiluje. Od izuzetnog značaja je izgradnja državnih puteva prvog reda, gde će jedan od takvih državnih puteva povezati zapadnu Srbiju sa Vojvodinom jer je budućnost nemoguće graditi bez infrastrukture.
Na samom kraju, želim da kažem da ćemo mi podržati donošenje ovog zakona jer cilj njegove implementacije je da Srbija u budućnosti bude regionalno uravnotežena, održivog ekonomskog razvoja, konkurentna i socijalno stabilna, infrastrukturno sa zaštićenim kulturnim i prirodnim nasleđem i na najbolji mogući način integrisana u okruženje.
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre i ostali predstavnici Vlade, dame i gospodo kolege narodni poslanici, u ovoj objedinjenoj raspravi o dva zakona koja su neophodna za Srbiju, svoje današnje izlaganje želim da posvetim zakonu o sprečavanju zlostavljanja na radu.
Nažalost, sva istraživanja sprovedena u Republici Srbiji, kao i u zemljama našeg okruženja, ukazuju da je trend zlostavljanja zaposlenih na radnim mestima u porastu. Uzroke ovih negativnih pojava možemo naći u teškoj ekonomskoj situaciji, nesposobnosti rukovodstva preduzeća da sprovedu internu politiku usmerenu na suzbijanje zlostavljanja u okvirima svojih organizacija, kao i nedostatku zakonskih propisa iz ove oblasti.
Podsetiću da se zlostavljanjem na radu smatra svaki oblik ponašanja koji ponižava, diskriminiše, degradira ili na bilo koji način uskraćuje poštovanje dostojanstva i vrednosti bilo pojedinca ili grupe zaposlenih. Zlostavljanjem se takođe smatra i svako ponovljeno negativno, nametljivo i nasilničko ponašanje u cilju diskreditovanja druge osobe.
U našim prilikama zlostavljanje na radnom mestu najčešće se sprovodi u obliku neosnovane kritike zaposlenih na radnom mestu prilikom izvršavanja nekog radnog zadatka, a u pozadini svakog ovog postupka je izbegavanje pravičnog vrednovanja, a samim tim i nagrađivanja radnika.
Svi se mi često susrećemo sa primerima koji ukazuju da je stanje u ovoj oblasti alarmantno. Svi ti primeri ukazuju da je zlostavljanje prisutno u svim vidovima, počevši od najnižih oblika preduzetničkih radnji, preko zdravstvenih institucija, pa sve do ustanova i preduzeća čiji je osnivač lokalna samouprava i država.
Kako su primeri brojni, kao i načini na koje se zlostavljanje radnika sprovodi, mislim da jedini put koji vodi ka uspostavljanju reda počiva u donošenju zakonskih regulativa i njihovoj implementaciji. Nažalost, mnogo je primera zlostavljanja na radu, koji su danas ovde bili izneti, bilo direktnim ili indirektnim putem.
Želela bih da govorim o još jednom načinu indirektnog zlostavljanja, a to je institucija probnog rada, koji često predstavlja iskorišćavanje, obmanjivanje i zloupotrebu radnika, što proizvodi jedno indirektno zlostavljanje na radu. Pod izgovorom probnog rada neki poslodavci angažuju radnike, uz obrazloženje da moraju proveriti da li zaposleni zadovoljavaju kriterijume koji su postavljeni za određena radna mesta. Tako provode po nekoliko meseci bez adekvatne zarade i bez doprinosa za PIO. Ovde možemo prepoznati i probleme sive ekonomije, kao i nepoštovanje Zakona o radu, što pored negativnih pojava i posledica po državu takođe predstavlja i svojevrstan vid zlostavljanja na radu indirektnim putem.
Smatram da upravo ovaj predlog zakona koji se nalazi pred nama stvara sve preduslove za institucionalnu borbu protiv ovog oblika zlostavljanja. Obuhvata preventivne mere kojima se pojedinac od dana stupanja na radno mesto obaveštava o zabrani svakog oblika nasilja i ugrožavanja života, odnosno zdravlja zaposlenih, preko procedura koje svako preduzeće mora da sprovede kako bi bilo u mogućnosti da primeni svoju internu strategiju suzbijanja neželjenih pojava.
Smatram da su ovim predlogom zakona na zadovoljavajući način definisane kaznene odredbe za počinioce koji treba da se nađu pod njegovim udarom.
Implementacija zakona će omogućiti ostvarivanje individualnih prava svakog zaposlenog koji se u određenom trenutku oseti žrtvom. Prava se ogledaju u mogućnosti radnika da u slučaju neprijatnosti predviđenih zakonom povedu postupak zaštite na radnom mestu, a da pri tom zbog toga ne snose nikakve posledice. Do sada, nažalost, praksa je pokazivala da je naše zakonodavstvo manjkalo po pitanju zaštite zaposlenih, te su mnogi radnici koji su iz ovih razloga pokretali sporove protiv poslodavaca veoma često, bolje reći u većini slučajeva, ostajali bez radnog mesta.
Takođe, ovaj zakon predviđa način kako bi ubuduće svaka organizacija, odnosno preduzeće trebalo da u svojim okvirima politike sprečavanja zlostavljanja na radnom mestu poboljša uslove rada. Kako bi ta politika bila efektivna i efikasna, ona mora da se sastoji iz tri celine, kako se inače i praktikuje u zemljama EU, u zakonodavstvu u kojem su definisane preciznom regulativom.
Na kraju mogu da kažem da se iskreno nadam da će institucije nadležne za sprovođenje ovog zakona, uz podršku organizacija, preduzeća i ustanova, dati pun doprinos maksimalnoj redukciji neželjenih pojava na radnim mestima. Ozbiljan pristup suzbijanju zlostavljanja na radnom mestu svakako će doprineti smanjivanju socijalnih tenzija, što će rezultirati kvalitetnim odnosom radnik - poslodavac. Sve će to uticati na veću produktivnost preduzeća, odnosno bolje uloge institucija. Hvala.
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre i ostali članovi Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, kada se u junu prošle godine pred nama našao Predlog zakona o regionalnom razvoju, smatrali smo da je taj zakon, uz sve svoje moguće nepoznanice, prvi ali veoma značajan iskorak u procesu decentralizacije Republike Srbije. Složili smo se da je to početak jednog veoma dugog procesa koji će se nadograđivati, menjati nabolje i razvijati Srbiju. Kako je to bio prvi korak, danas ne smemo biti iznenađeni ukazanom potrebom za izmenama i dopunama tog zakona.
Ministarstvo ekonomije, koje je predlagač ovog zakona, našlo se tada pred veoma teškim i složenim zadatkom da iz jednog krajnje centralizovanog uređenja postavi zakonske temelje buduće decentralizacije i regionalizacije Republike Srbije.
Većina nas koji činimo deo ovog parlamenta složili smo se da je Predlog zakona u svojoj osnovi bio dobar, a da će eventualni nedostaci koji se jave u njegovoj implementaciji biti otklonjeni, kako u njegovom zakonskom obliku za koji je nadležan ovaj dom, tako i u nadležnim telima za njegovo sprovođenje, počevši od Vlade Republike Srbije, preko regionalnih saveta, pa sve do samih jedinica lokalne samouprave.
Prvobitna verzija ovog zakona predvidela je podelu Republike Srbije na sedam statističkih regiona, koji pored svojih geografskih razlika sadrže i velike razlike u životnom standardu građana, razvijenosti infrastrukture i privrednim potencijalima. Sve je to pružalo mogućnosti da u tim okvirima oni deluju daleko operativnije u iznalaženju zajedničkih modela za rešavanje prioritetnih problema iz različitih oblasti.
Složili smo se da formiranje regiona na osnovu nacionalnih ili kulturnih posebnosti nekih područja nikako ne bi bilo dobro za Srbiju, već samo formiranje regiona prema kriterijumu prirodnih ekonomskih celina ima perspektivu.
Pored takvih evidentnih potreba pojavile su se i objektivne potrebe za izmenama pojedinih članova ovog zakona i upravo se one danas nalaze pred nama.
Promena sa sedam na pet statističkih regiona ima svojih prednosti, a koje će se pre svega ogledati u tome što će regioni biti daleko uporediviji po broju stanovnika, a samim tim i po visini zarade, po broju nezaposlenih lica i slično, što će samo po sebi davati jasne nedvosmislene pokazatelje kako i na koji način država Srbija i njene nadležne institucije moraju u pojedinim regionima intervenisati da bi postigle jasan cilj ovog zakona, a to je ravnomeran razvoj cele Republike Srbije.
Svakako da je važno istaći da izmene obuhvataju razvrstavanje regiona po njihovoj razvijenosti, tako da će u budućnosti postojati razvijeni regioni, čiji je stepen razvijenosti iznad republičkog proseka društvenog bruto proizvoda, i nedovoljno razvijeni regioni, čiji je stepen razvijenosti ispod republičkog proseka društvenog bruto proizvoda.
Ove izmene svakako negativno neće uticati na zastupljenost pojedinih krajeva Republike Srbije, jer će u budućem nacionalnom savetu za regionalni razvoj, pored predsednika, biti još 26 članova, umesto dosadašnjih 19. Mislim da nema potrebe posebno pojašnjavati da će se povećani broj odnositi na veću zastupljenost regionalnih predstavnika koji će, pored resornih ministara i predstavnika razvojnih institucija, činiti ovo telo.
Jedinice lokalne samouprave svrstaće se prema stepenu razvijenosti u četiri grupe. U prvu grupu one koje su iznad republičkog proseka. U drugu grupu od 80% do 100% republičkog proseka. U treću grupu one od 60% do 80% republičkog proseka, koje će imati status nedovoljno razvijenih lokalnih samouprava. U četvrtu grupu ispod 60% republičkog proseka - izrazito nedovoljno razvijene lokalne samouprave sa Kosova i Metohije. Sve one ispod 50% imaju status devastiranih područja.
Takođe je važno naglasiti da izmene koje ovaj zakon sadrži u potpunosti su u skladu sa svim odlukama o smanjenju državne administracije. To znači da se neće osnivati nove Vladine institucije, odnosno biće ukinuta agencija na nivou regiona, a za tu svrhu biće akreditovana postojeća privredna društva koja se nalaze u vlasništvu lokalnih samouprava.
Smatram da će donošenjem ovih izmena i dopuna Zakona o regionalnom zakonu biti postignut cilj koji je postavilo Ministarstvo ekonomije, a to je usaglašavanje naših ciljeva i mogućnosti sa standardima Evropske unije, kao i smanjenje finansijskih troškova prilikom implementacije Zakona o regionalnom razvoju, u cilju povlačenja što većih sredstava iz pretpristupnih fondova Evropske unije.
Samo još par reči želim da kažem o izmenama i dopunama Zakona o pravu građana na besplatne akcije i novčanu nadoknadu koju građani ostvaruju iz postupka privatizacije. Kao i svi građani, i mi iz političke stranke G17 plus nismo zadovoljni dosadašnjom implementacijom i sprovođenjem ovog zakona.
Mnogi su razlozi koji su doprineli smanjenju efikasnosti tada naizgled dobro osmišljenog zakona. Podsetiću samo dva najznačajnija, a to su prodaja NIS-a po načinu koji nije ovaj zakon predviđao, dakle, direktnom prodajom, i svetsku ekonomsku krizu, koja je uticala na smanjenje broja zainteresovanih kupaca za kupovinu preduzeća obuhvaćenih ovim zakonom i pad vrednosti akcija i kapitala na berzi.
Kako bi pravovremeno ispravili nedostatke postojećih zakona i objektivno nemogućnosti praćenja vremenske dinamike koju je on podrazumevao, Ministarstvo ekonomije je predložilo izmene koje se danas nalaze pred nama.
Pored obezbeđenja zakonskih normi u novonastaloj situaciji, ove promene imaju za cilj ravnopravnije učešće građana u podeli akcija preduzeća, kako onih koji su uzeti u obzir dosadašnjim zakonom, tako i onih novih koji će biti obuhvaćeni izmenama i dopunama ovog zakona.
Naime, preko "Telekoma", EPS-a, JAT-a, "Galenike", aerodroma "Nikola Tesla", Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja predlaže da se u akcionarski fond uključi i imovina u visini od 15% subjekata privatizacije koji se privatizuju metodom javnog tendera i 15% kapitala javnih komunalnih preduzeća koja budu privatizovana u skladu sa postojećim propisima.
Pored svega navedenog, odlukom Vlade Republike Srbije imovina Fonda može da se uveća unosom akcija i drugih javnih preduzeća i privrednih društava u javnoj svojini i tada će biti izdata emisija novih akcija. Pravo na ove akcije imali bi svi građani koji su upisani u postojeću evidenciju.
Na samom kraju želim da kažem da je namera Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja da ovim izmenama omogući stvaranje prvobitnih namera, a to je da se svakom nosiocu prava na besplatne akcije isplati što je moguće veća vrednost besplatnih akcija, koliko je to moguće u današnjim uslovima.
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvažena gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, svoje današnje izlaganje želim da posvetim Predlogu zakona o potvrđivanju ugovora o zajmu i finansiranju između KfW banke i Republike Srbije.
Smatram da je program namenjen podršci merama modernizacije i revitalizacije vodovodne i kanalizacione infrastrukture u opštinama i gradovima srednje veličine od posebnog značaja za mnoge lokalne samouprave. Njegove povoljnosti se zasnivaju na finansijskim olakšicama koje donosi.
Od navedenih 42,5 miliona evra, Republika Srbija kao zajmoprimac bespovratno dobija petnaest miliona evra u obliku finansijskog doprinosa, kao i doprinos Evropske unije od preko 2,5 miliona evra. Samim tim, smatram da deo od 25 miliona evra i kamata na taj iznos dobija vid jednog povoljnog načina zaduživanja.
Kako i sam naslov programa kaže, njegova namena je usmerena prema gradovima i opštinama srednje veličine. Pošto dolazim iz Loznice, koja je tipičan primer takve sredine, znam da takvi problemi postoje u toj oblasti.
Uzroci problema najpre počivaju u zastarelosti vodovodno-kanalizacione mreže, koja je stara preko četrdeset godina. Pored efekata koje donosi zastarelost, a koji se uglavnom ogledaju u ogromnim gubicima za javna preduzeća koja se bave vodosnabdevanjem i u njihovim negativnim rezultatima poslovanja, brojni su i problemi koji su nastali usled neplanskog priključivanja velikog broja korisnika na postojeće infrastrukture. Sve to ukazuje na neophodnost urgentne rehabilitacije postojećih sistema vodosnabdevanja.
Kako je danas na dnevnom redu rasprava o prihvatanju druge faze ovog programa, moram napomenuti da je Loznica jedan od gradova koji su bili obuhvaćeni i prvom fazom. Želim da iskoristim ovu priliku da vas upoznam sa svrhom i značajem ovog projekta koji je realizovan u još sedam gradova i opština.
Cilj ove faze sastojao se u osiguranju kontinuiranog i higijenski prihvatljivog snabdevanja pijaćom vodom, kao i poboljšanju odlaganja kanalizacionog sadržaja. Pri tom, pored poboljšanja životnih uslova stanovnika, posebna pažnja je posvećena tome da cene koje pokrivaju nastale troškove imaju socijalno prihvatljiv karakter, što znači da cene usluga javnih preduzeća koja se bave ovom delatnošću ne smeju ni u kom slučaju prelaziti iznos od 5% prihoda koje građani, korisnici ostvaruju.
Radovi koje je podrazumevala prva faza sastojali su se u rešavanju problema na samom terenu. Pored već pomenute sanacije mreža, zamene vodomera, obuhvatila je takođe izradu studije izvodljivosti i implementacije dodatnih mera.
Pored direktne koristi koju su imale lokalne samouprave obuhvaćene prvom fazom, svakako da se ne smeju zanemariti indirektni efekti, koji su se uglavnom ogledali u značajnim sredstvima oslobođenim na ovaj način i rasterećenim opštinskim budžetima. Ta sredstva su opštine preusmerile na rešavanje nekih drugih problema koji su u tim sredinama od strane građana i nadležnih određeni kao prioriteti.
Pošto je u prvoj fazi ovog pilot-projekta obuhvaćena realizacija u osam opština, na zadovoljstvo KfW, Vlade Republike Srbije, koju je predstavljalo Ministarstvo za Nacionalni investicioni plan, i lokalnih samouprava, svuda su se videli jako dobri rezultati i pozitivna iskustva slična onima u mom gradu. Izražavam zadovoljstvo što se danas pred nama nalazi potvrđivanje ugovora o drugoj fazi ovog programa, u koji je pored dosadašnjih osam gradova uključeno još šest gradova i opština.
Osnovna vrednost kontinuiteta ovog načina finansiranja i kreditiranja počiva u tome što podrazumeva implementaciju studije izvodljivosti urađene u prethodnoj fazi, što znači da je ova faza pored mera revitalizacije i sanacije postojeće vodovodno-kanalizacione infrastrukture obuhvatila i izgradnju potpuno novih kapaciteta, za koje znam da su primarna potreba svih ovih sredina.
Bitan argument koji govori u korist potpisivanja ovog ugovora o zajmu i finansiranju je svakako i to da je realizacija svih ovih projekata koje ovaj program obuhvata nezamisliva samo iz sredstava lokalnih samouprava, a bez podrške kako Republike Srbije tako i razvojnih fondova EU.
Na kraju ovog mog izlaganja želim da kažem da će u danu za glasanje poslanički klub G17 plus podržati ovaj zakonski predlog.
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvaženi predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, danas se pred nama nalazi veoma važan zakonski predlog, o kome je, čini mi se, ova skupština odavno trebalo da raspravlja.
Još 2003, 2006. godine, ovaj zakonski predlog nalazio se u skupštinskoj proceduri, ali, nažalost, tada nije postojala politička volja, ili dogovor, pa je zakon povučen. Već nekoliko puta je ovde rečeno, ali ću, radi javnosti, ponoviti činjenicu da je Srbija jedina zemlja u regionu još uvek koja nije usvojila ovaj zakon.
Radi javnosti, takođe, navešću i kada je usvojen u susednim jugoslovenskim republikama. U BiH i Hrvatskoj, usvojen je 2003. godine, u Makedoniji, 2006. godine, u Crnoj Gori, 2008. godine.
Brojni su razlozi zbog kojih smatram da ovaj zakon ima izuzetnu važnost. Jedan od prvih je naša međunarodna i ustavna obaveza kojom država Srbija garantuje ravnopravnost polova i razvija politiku jednakih mogućnosti. Razlog je i usklađivanje sa zakonodavstvom i regulativom EU, kojim se uklanja stereotip i predrasude o superiornosti i inferiornosti polova.
Od toga koliko budemo radili na sprovođenju i implementaciji ovog zakona zavisi koliko ćemo u budućnosti kao država napredovati u kulturnom, ekonomskom, političkom, naročito u socijalnom smislu.
Brojna istraživanja su pokazala da je kod nas zastupljenost žena u svim segmentima javnog, političkog i poslovnog života daleko manja u odnosu na mušku populaciju. Procenat zaposlenosti muškaraca je 63%, a žena 44%.
Iako ovaj zakon spada u domen antidiskriminacionih zakona, moje mišljenje je da on prevazilazi te okvire, jer postizanjem jednakosti među polovima ne dobijaju samo žene, već i njihove porodice i celo društvo.
Pri tom, mislim na najvažniji deo ovog zakona koji se odnosi na jednakosti pri zapošljavanju, napredovanju, usavršavanju, na jednaku visinu zarada i slično. Sve to samo pozitivno može da utiče na standard svake porodice.
Iako se nisam susretala s ovom vrstom diskriminacija u svom ličnom i profesionalnom životu, potpuno sam svesna njenog postojanja. Svi smo ko zna koliko puta čuli da su naše sugrađanke, u pokušaju da dođu do zaposlenja, od strane potencijalnih poslodavaca pitane za bračni status, planiranje porodice i slično. Brojni su primeri i situacije kada su zbog trudnoće premeštane na drugo radno mesto, koje je, po pravilu, manje plaćeno, ili je, čak, dolazilo do raskida radnog ugovora od strane poslodavca.
Poznati su i slučajevi da su žene za iste poslove, na istim radnim mestima, manje plaćene u odnosu na muške kolege. Ovakve negativne pojave ne utiču samo na status žena u društvu, već direktno ugrožavaju egzistenciju celih porodica.
Ovim zakonom su predviđene kaznene odredbe za takve i slične postupke. I ne samo to, već zakon predviđa da svaki poslodavac koji upošljava, kako je pisalo u zakonu, 500 radnika, a mislim da je u svom obraćanju ministar rekao da je promenjeno na 50 radnika, ima obavezu da napravi program po kome će se u periodu od najmanje četiri godine ublažiti neravnomerna zastupljenost polova.
Ipak, smatram da je kaznena politika veoma blaga i vrlo malo obavezujuća prema poslodavcu.
Pored svega navedenog, ne sme se zapostaviti bitan segment ovog zakona, koji je posvećen socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti. Pri tom, mislim na mogućnost da se na svim nivoima izvršne vlasti stvore fondovi za pomoć samohranim roditeljima i nezaposlenim majkama. Sa stanovišta zdravstva, novina je da ovaj zakon predviđa uspostavljanje posebnih zdravstvenih službi za zaštitu zdravlja žena.
Takođe smatram da je bitno napomenuti predviđene mere u pomoći planiranju porodice, prevenciji, savetovanju i lečenju teških oboljenja kojima su naročito izložene žene, kao i mere prilagođavanja radnog vremena ustanova za zaštitu žena i dece potrebama korisnika.
Mogli su se čuti komentari nekih da zakon nije dobar, da ga ne treba usvajati. Moje lične zamerke, kao i većine prethodnih kolega, odnose se na neke članove u kojima se preporučuje da zastupljenost manje zastupljenog pola u institucijama bude najmanje 30%.
Da budem malo konkretnija, u članu 32. piše: ''Ovlašćeni predlagač je dužan da nastoji da predloži najmanje 30% predstavnika manje zastupljenog pola prilikom imenovanja članova upravnih i nadzornih organa u javnim službama''. Dakle, predlagač ovog zakona, u obliku preporuke, a ne u obliku obaveze, predlaže zastupljenost od 30% predstavnika manje zastupljenog pola.
Smatram da to ne treba da bude preporuka, već obaveza, i da se odnosi na udruženja, sindikate, izabrane i postavljene funkcije i sve organe vlasti.
Nedostaci ovog zakona mogu se popraviti amandmanima, što su koleginice iz mog poslaničkog kluba učinile, a o tome ćemo govoriti i u raspravi u pojedinostima.
Ubeđena sam da će zakon o ravnopravnosti polova pozitivno uticati na naše društvo, ne samo kao antidiskriminacioni, već i da će u budućnosti odigrati znatnu ulogu u poboljšanju socijalne karte u Srbiji. Mislim da je ovo značajan korak u procesu evropskih integracija, jer ravnopravnost polova je jedan od uslova koji vodi istinskoj demokratiji društva.
Zato će Poslanička grupa G17 plus u danu za glasanje dati svoju podršku i glasati za ovaj zakonski predlog. Hvala.
        Poštovana gospođo predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, danas se pred nama nalaze četiri veoma važna zakonska predloga, a kao član Odbora za zaštitu životne sredine najpre ću nešto reći o Predlogu zakona o fondu za zaštitu životne sredine.
Podsetiću da smo nedavno usvojili čitav set zakona iz ove oblasti koji se bave ne samo zaštitom, već i sanacijom načinjenih šteta po životnu sredinu. Kako svi ti zakoni ne bi ostali samo mrtvo slovo na papiru, već tada smo najavljivali da predviđeni zakon o fondu zaštite životne sredine se donese.
Fond koji nastaje u usvajanjem ovog zakona ima cilj, s jedne strane, racionalno i na najbolji mogući način trošenje sredstava prikupljenih od privrednih subjekata koji nose status zagađivača. Sa druge strane, fond takođe jeste i pružanje pravne sigurnosti privrednim subjektima koji izmiruju svoje obaveze prema institucijama Republike Srbije, što će se u budućnosti veoma značajno odraziti prilikom donošenja odluka nekog investitora u slučaju ulaganja svog kapitala u našu zemlju.
Dakle, donošenjem već važećeg seta zakona omogućili smo da sve preventivne mere, kao i kaznene odredbe počivaju na principu zagađivač plaća. Kako bi sredstva prikupljena neposredno od zagađivača namenski bila iskorišćena, neophodno je formiranje fonda u koji će se ta sredstava prikupljati, a potom prema planovima, projektima i potrebama, ta ista sredstva stavljati na raspolaganje sredinama kojima su neophodna.
Postojanje jednog ovakvog fonda ne znači samo obezbeđivanje kvalitetnog upravljanja namenskim sredstvima po sili zakona, već njegovo postojanje omogućava konkurisanje kod brojnih međunarodnih finansijskih institucija, kao i kod raznih velikih svetskih fondacija, kojima je svrha upravo zaštita životne sredine.
Mogućnosti koje se pred osnivanje ovog fonda javljaju su zaista brojne. To nam najbolje potvrđuje svetska praksa, na osnovu koje možemo zaključiti da je donošenje zakona o fondovima zaštite životne sredine i njihova implementacija doprinela ostvarivanju ciljeva zaštite života i rada, očuvanju prirodne ravnoteže, racionalnom korišćenju prirodnih resursa, korišćenju obnovljivih resursa i, što je najvažnije, obezbeđuje razvoj čoveka u zdravoj sredini. Smatram da je ulaganje u životnu sredinu ulaganje ne samo u našu budućnost, već i u budućnost naše dece i svih generacija koje dolaze.
Vrednost ovom zakonu svakako daju i transparentnost, odnosno javnost koju on predviđa u raspoređivanju sredstava, kao i javnost u određivanju kriterijuma na osnovu kojih će se vršiti raspodela tih sredstava kao i njihova upotreba.
Kao poslanik iz Loznice istaći ću koliko je bitno donošenje ovog zakona za lokalne sredine koji jesu najviše pogođeni raznim vidovima zagađenja. Nadam se da će se u skoroj budućnosti naći mogućnost za saniranje i preseljenje gradske deponije, koja se nalazi na obodu grada Loznice, a sada se toliko proširila da zauzima i deo samog grada.
I pored dosadašnjih velikih napora, uloženih od strane nas iz lokalne samouprave, kao i na velikom razumevanju od strane resornih ministarstava, ovaj problem još uvek čeka rešenje. Uzročne nemogućnosti rešavanja ovakvih ili sličnih problema leži upravo u nenadležnosti već postojećih fondova.
Poznavajući probleme iz oblasti ugrožavanja životne sredine i u drugim gradovima i opštinama, ne mislim da se Loznica razlikuje sa svojim problemima iz ove važne oblaste, već samo želim da istaknem koliko je od velike važnosti donošenje ovakvog zakona za svaku lokalnu samoupravu.
Samo postojanje ovog fonda omogućava pristup međunarodnim finansijskim tokovima, što će najveću korist doneti upravo lokalnim samoupravama, a samim tim i svim građanima Republike Srbije.
Drugi zakonski predlog o kome bih danas želela da govorim je Predlog zakona o socijalnom stanovanju. Nažalost, period tranzicije, ratna dejstva na području stare Jugoslavije, čije posledice ni do danas u Srbiji nisu otklonjene i sve prisutnije posledice svetske ekonomske krize, uslovilo je veoma nepovoljnu socijalnu kartu stanovništva naše zemlje. Iz tih razloga, mi danas u Srbiji imamo socijalno ugroženu grupu stanovništva, koja iz socijalnih, ekonomskih i drugih razloga teško sebi i svojim posledicama obezbeđuje egzistenciju, sa naravno nerešenim stambenim pitanjima.
Zbog svega ovog smatram da je od izuzetnog značaja što se danas pred nama nalazi Predlog zakona o socijalnom stanovanju. Podsetiću samo da socijalno stanovanje podrazumeva stanovanje određenog standarda, koje se obezbeđuju uz podršku države i namenjeno je domaćinstvima koja iz socijalnih, ekonomskih i drugih razloga ne mogu da obezbede sebi stan na tržišnim uslovima. Donošenje nacionalne strategije predviđene ovim zakonom će umnogome doprineti rešavanju velikog broja problema ove vrste.
Takođe osnivanje republičke agencije za stanovanje, kao i lokalnih organizacija iste namene, sigurno će doprineti kvalitetnom preusmeravanju sredstava kako sa državnog, tako i sa lokalnog nivoa. Vrednost ovakvog dugoročnog i institucionalizovanog pristupa ovom važnom problemu, koji ima za cilj ostvarivanje održive socijalne ravnoteže, svakako leži u većoj mogućnosti pristupa inostranim donatorskim organizacijama, kao i brojnim specijalizovanim međunarodnim agencijama koje se bave kako stručnim, tako i finansijskom pomoću u rešavanju svih ovih problema.
Kriterijumi predviđeni ovim zakonom, a koji će ubuduće određivati status lica koja ispunjavaju uslove za neki od vidova socijalnog stanovanja jesu – trenutni stambeni status, visina primanja, invalidnost, broj članova domaćinstva itd.
Bitno je i to da sve organizacije koje će sprovoditi strategiju socijalnog stanovanja, kako ovaj zakon predviđa, moraju biti neprofitnog karaktera.
Iskoristila bih ovu priliku da pozitivno iskustvo lozničke samouprave ove vrste prenesem i ovom domu. Danas kada govorimo o ovom zakonu, imamo potvrdu da je ovakav način stambenog rešavanja socijalno najugroženijih kategorija moguć. Naime, mi u Loznici imamo već dve stambene zgrade ove vrste, koje su rešile stambene probleme nešto manje od 25 socijalno najugroženijih porodica.
Radi se o projektima koji su proistekli na temelju uspešne saradnje lokalne samouprave i stranih donatorskih kuća, uz pomoć Ministarstva za rad i socijalnu politiku.
Prvi objekat, odnosno stambena zgrada finansirana je zahvaljujući pomoći japanske Vlade. Namena ovih stanova je rešavanje stambenog pitanja ratnih vojnih invalida. Lokalna samouprava je obezbedila lokaciju i izgradila kompletnu prateću infrastrukturu.
Drugi objekat je ostvaren zahvaljujući pomoći švajcarskog SDC-a, a namena ove donacije bila je usmerena na stambeno zbrinjavanje prognanih i izbeglih lica. Iskustva koje je rukovodstvo Loznice steklo realizacijom ovih projekata je ogromno, a na to upućuje i najviša ocena oba donatora i nadležnog ministarstva.
Mi smo se već na delu uverili u pozitivne efekte koje je predlagač ovog zakona naveo u svom obrazloženju. Pri tome, prvenstveno mislim na zbrinjavanje socijalno ugroženih grupa stanovništva, ali ne smeju se zanemarivati ni pozitivni rezultati proistekli iz partnerstva javnog i privatnog sektora angažovanog na izgradnji objekata.
Iskreno verujem da će donošenje ovog zakona doprineti ne samo formalnom popunjavanju pravnog vakuuma stvorenog prestankom važenja Zakona o porezu na fond zarada, pomoću kojeg se do 2004. godine finansirala solidarna izgradnja, već da će se implementacijom ovog zakona uspešno rešavati nagomilani problemi socijalno najugroženijih kategorija stanovništva u svim opštinama i gradovima Srbije.
Verujem da ovakvih primera poput Loznice, a danas smo čuli i Kraljeva, ima još dosta i da će ih posle usvajanja ovog zakona ih biti još više, gde će se uz dobru saradnju resornog ministarstva lokalne samouprave i uz pomoć donatora rešavati problemi najsiromašnijih slojeva stanovništva.
Smatram da u ovim teškim vremenima moramo pokazati kolektivnu odgovornost i pomoći onima kojima je najteže. Na samom kraju, želim da kažem da će u danu za glasanje poslanički klub G 17 plus podržati sva četiri zakonska predloga.
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvažena gospođo ministre, dame i gospodo, kolege poslanici, danas se konačno pred nama nalazi tekst nacrta zakona o ravnomernom regionalnom razvoju Republike Srbije. Ostali smo jedna od poslednjih zemalja u Evropi koja diskutuje i, nadam se, konačno, za koji dan i usvaja ovaj zakon.
Smatram da je donošenje ovog zakona prvi preduslov za sprovođenje decentralizacije Srbije. Želim da podsetim da je većina parlamentarnih stranaka, kako u poslednjim, tako i u prethodnim kampanjama, isticala decentralizaciju kao jedini put ka ekonomskoj integraciji naše privrede s privredama drugih zemalja, porastu standarda i povećanju opšte socijalne sigurnosti.
Zato sam sigurna da je Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja pred nas stavilo Predlog zakona koji polazi od stanovišta da proces decentralizacije ne može početi bez prilagođenih institucija i pravnih normi, a sve u cilju smanjivanja međuregionalnih razlika, koje su u ovom trenutku kod nas jako izražene.
Danas je nekoliko puta ponavljano da je u Srbiji odnos između najrazvijenijih i najnerazvijenijih okruga 1:7, a odnos između najrazvijenije i najnerazvijenije opštine 1:15. Te disproporcije razvoja u narednom periodu se moraju prevazići.
Drugi razlog za donošenje ovog zakona je ustavni osnov prema kome smo dužni da se kao društvo brinemo o ravnomernom i održivom regionalnom razvoju. Konačno, treći razlog je usklađivanje našeg zakonodavstva s evropskim standardima regionalne politike. Praksa većine zemalja EU je pokazala da je pitanje ravnomernog regionalnog razvoja nemoguće rešiti bez donošenja posebnog zakona.
Mišljenja sam da samo efikasan sistem institucija može obezbediti uspešnu implementaciju Nacionalnog plana, koji predviđa donošenje ovog zakona. Institucija koja utvrđuje politiku regionalnog razvoja Republike Srbije je Nacionalni savet za regionalni razvoj, na čijem čelu je ministar nadležan za poslove regionalnog razvoja. Savet se sastoji od 19 članova, od kojih je jedan broj ministara Vlade Republike Srbije zadužen za određene resore, i predsednika regionalnih saveta svih regiona.
Predviđeno je da svako od predstavnika regiona direktno, u prisustvu članova Vlade i ostalih institucija, predstavi prioritete i moguće pravce razvoja svog regiona i na taj način se zajednički odrede nacionalne i regionalne razvojne strategije.
Ono što smatram najbitnijom odrednicom ovog zakona, jeste njegovo težište na podsticanju razvoja nedovoljno razvijenih, devastiranih i ruralnih područja.
Postavlja se pitanje, na koji način ovaj zakon može pozitivno da utiče na privredne tokove i standard stanovništva?
Podela Srbije na sedam regiona, pre svega, uticaće na viši standard, bolji život, zbog bržeg i lakšeg protoka novca iz investicionih fondova, donacija i ostalih izvora finansiranja. Prvenstveno će uticati na razvoj malih i srednjih preduzeća, preko raznih vidova kredita i subvencija, što znači i obezbeđivanje znatnog broja novih radnih mesta. Otvara se mogućnost za stvaranje novih industrijskih zona, industrijskih parkova i za rešavanje vitalnih infrastrukturnih problema. Samim tim, stvaraju se preduslovi i za dolazak stranih investitora, što se, istovremeno, povoljno odslikava na priliv u budžete lokalnih samouprava.
Pored dosadašnje prakse da se regionalni i lokalni projekti finansiraju sredstvima sa lokalnog i republičkog budžeta, ovaj zakon, pored unapređenja međuopštinske i međuregionalne saradnje, omogućava kvalitetnu prekograničnu i međunarodnu saradnju.
Pošto dolazim iz Loznice, dakle, zapadne Srbije, upoznata sam sa svim pozitivnim aspektima koje podrazumeva mogućnost prekogranične saradnje. Imamo odličnu saradnju sa svim pograničnim gradovima Republike Srpske koji se nalaze na levoj obali reke Drine, ali, saradnje iz oblasti privrede i infrastrukture na željenom nivou ne može biti bez adekvatnih zakona, poput ovoga koji se danas nalazi pred nama.
Pored mogućnosti proširenja prekogranične saradnje iz domena privrede i infrastrukture, ovaj zakon omogućava i bolji pristup pretpristupnim IPA fondovima i raznim drugim međunarodnim finansijskim organizacijama, kojima i jeste cilj stimulisanje prekogranične saradnje.
Poštovane kolege, u danu za glasanje, Poslanički klub G17 plus će dati svoju podršku i glasati za Predlog zakona o regionalnom razvoju. Zahvaljujem.
Poštovana gospođo predsednice, uvaženi ministri i ostali članovi Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, u ovoj objedinjenoj raspravi danas ću govoriti o Predlogu zakona o potvrđivanju Finansijskog ugovora između Republike Srbije i Evropske investicione banke "Zajam za opštinsku i regionalnu infrastrukturu".
Smatram da će verifikacija ovog ugovora od strane našeg parlamenta u velikoj meri doprineti procesu ravnomernog regionalnog razvoja.
Ovde se govori o kreditu između Vlade Republike Srbije i Evropske investicione banke u visini od pedeset miliona evra koji je namenski opredeljen za završetak prioritetnih projekata lokalnih samouprava širom Srbije. To bi bio podsticaj opštinama, gradovima i regionima u uslovima svetske ekonomske krize.
Kao neko ko pored dužnosti narodnog poslanika obavlja i funkciju zamenika predsednika skupštine, veoma dobro sam upoznata sa problemima pred kakvim su se našle lokalne samouprave pred prvim talasima svetske ekonomske krize.
Samim tim što su privredni subjekti na teritorijama opština i gradova gde posluju smanjili svoje privredne aktivnosti, punjenje lokalnih budžeta prestalo se odvijati utvrđenom i predviđenom dinamikom. Pored toga, svi dobro znamo da je rebalansom budžeta Republike Srbije predviđeno znatno umanjenje transfernih sredstava namenjenih lokalnim samoupravama.
Sve ovo govorim iz razloga što je specifičnost ovog kredita upravo u podršci onim projektima koji su kao prioritet određeni od strane nadležnih organa lokalnih vlasti. Međutim, zbog postojećih okolnosti, zbog efekata i posledica svetske ekonomske krize trenutno ne postoji mogućnost nastavka njihovog finansiranja.
Prednost ovog projekta ne leži samo u finansijskim pogodnostima koje pruža, o tome ću nešto kasnije reći, već u samom opredeljivanju u koje svrhe se on može realizovati. Navešću samo neke od njih: poboljšanje i modernizacija saobraćajne mreže u cilju povećanja bezbednosti; unapređenje kvaliteta i funkcionalnosti objekata svih nivoa obrazovanja, objekata namenjenih istraživačkom radu i javnih sportskih objekata; izgradnja i obnova objekata za pružanje zdravstvenih i socijalnih usluga; obnova i zaštita kulturno-istorijskih objekata, što istovremeno predstavlja i pružanje podsticaja turizmu u tom području.
Kao uslov za finansiranje nekog projekta lokalne samouprave predviđeno je da je on započet u 2008. godini ili kasnije, uz obavezu da bude završen do 2012. godine.
Što se tiče finansijskih pogodnosti ovog kredita, one su očigledne jer je godišnja kamatna stopa minimalna. Zaduživanje od pedeset miliona evra nije fiksno, što znači da Republika Srbija može, sa jedne strane, da traži povećanje iznosa iznad ove svote ukoliko ovaj parlament to odluči, dok sa druge strane, krajnji iznos nije obavezujući tj. ne postoje nikakve posledice ukoliko iz bilo kog razloga Republika Srbija želi da izađe iz kreditiranja celokupnog ili delimičnog iznosa. Pored toga, kod isplate tranše kredita Republike Srbije može se prevremenom isplatom upravljati visinom fiksne kamatne stope, što je predviđeno i mehanizmom iz člana 4.03.
Inače, trajanje kredita je 20 godina, sa počekom od pet godina, a kao promoter kredita predviđeno je Ministarstvo za Nacionalni investicioni plan, čiji će se nadležni organi prilagoditi uslovima i standardima koje propisuje Evropska investiciona banka. Prilagođavanje Ministarstva za NIP se obavlja prema standardima za dodelu kredita koje propisuje banka, a tiču se korisnosti nekog projekta i raznih faktora na koje se mora obratiti posebna pažnja. Pre svega projekat i potprojekti moraju biti u javnom interesu, a pored ekonomske i socijalne strane podrazumevaju brigu o ljudskom zdravlju, javnoj bezbednosti, kao i potrebu za očuvanjem životne sredine.
Pored ovih faktora koji utiču na dobijanje uslova za odobrenje projekata na lokalnim nivoima, Ministarstvo za NIP će uskladiti i niz procedura sa standardima EU. Takođe, procedure nabavke će biti u skladu sa zakonima EU i politikom Evropske investicione banke putem otvorenih međunarodnih tendera.
Dokle god kredit ne bude u potpunosti isplaćen, Republika Srbija je zadužena za održavanje projekata i njegovih delova u cilju održavanja u dobrom stanju. Kontrola i revizija će biti vršena od strane ovlašćenih lica ispred Evropske investicione banke.
Pošto se radi o veoma strogim kriterijumima postavljenim na zakonima i praksi EU, verujem da će zaista iz ovog kredita biti finansirani projekti od najveće važnosti za razvoj i društveni interes lokalnih sredina zainteresovanih za ovu vrstu finansiranja kredita.
Kao što je rečeno, ovim kreditom se finansiraju svi projekti već započeti u 2008. godini. To može doneti veliku pomoć svim lokalnim samoupravama u upravljanju postojećim sredstvima iz stalnih izvora tako što će obezbeđivanjem finansiranja predviđenog ovim zakonom, odnosno zajmom, biti u mogućnosti da sopstvena sredstva preusmere u investiranje projekata ništa manje važnih za njihovu sredinu, čija se namena ne nalazi na listi koju ovaj kredit obuhvata.
Poštovane koleginice i kolege, u danu za glasanje poslanički klub G17 plus će podržati i glasati za Predlog zakona o potvrđivanju Finansijskog ugovora između Republike Srbije i Evropske investicione banke "Zajam za opštinsku i regionalnu infrastrukturu" i, naravno, za sve one konvencije, ugovore i protokole koji se danas nalaze na dnevnom redu. Hvala.
Poštova gospođo potpredsednice, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, ovih dana pred nama se nalazi set zakona iz oblasti zaštite životne sredine za koje smo se svi složili da su među najvažnijim zakonima. Razlog za donošenje ovih zakona nije samo usaglašavanje našeg zakonodavstva i pravne regulative sa EU iz ove oblasti, već i naša potreba za usvajanjem i implementacijom ovih zakona, jer smo konačno postali svesni od čega zavisi naša budućnost i budućnost naših potomaka i ove zemlje.
Zakon na koji ću se posebno osvrnuti su izmene i dopune Zakona o zaštiti životne sredine, kojima se otklanjaju nedostaci ovog zakona usvojenog 2004. godine i vrši usklađivanje sa drugim sistemskim zakonima iz oblasti zaštite životne sredine koji se odnose na vazduh, vodu, buku, prirodu, hemikalije i drugo.
Ovo je zakon koji je, rekla bih, objedinio sve prethodne zakone jer brine o zaštiti tla, vode, vazduha, ljudi, životinja, biljaka, ukratko, cele životne sredine.
Postavlja se pitanje – koje su to aktivnosti koje utiču na promenu stanja i uslova životne sredine?
To su, pre svega, korišćenje resursa i prirodnih dobara, proces proizvodnje i prometa, ispuštanje zagađujućih materija u vodu, vazduh i zemljište, upravljanje otpadom i otpadnim vodama, hemikalijama, štetnim materijama, buka, vibracije, jonizujuća i nejonizujuća zračenja i udesi.
Malo bih se zadržala na korišćenju resursa i prirodnih dobara. Svedoci smo vrlo često legalne i nelegalne eksploatacije šljunka i peska u priobalju naših reka, kojom se narušava i uništava životna sredina i menja tok reka.
Dolazim iz grada Loznice, bila sam zamenik predsednika Skupštine grada, i jako dobro poznajem prilike te sredine. Suočeni smo sa mnogobrojnim problemima zbog nelegalnog i legalnog korišćenja šljunka i peska u priobalju reke Drine.
Nije to veliki problem samo grada Loznice, već i drugih opština, kao što su Bogatić i Ljubovija.
Do sada je ovu materiju uređivao uglavnom Zakon o rudarstvu i energetici, a delimično i Zakon o zaštiti životne sredine, međutim, članovi 15. i 16. ovog zakona sada preciznije govore kome i kako nadležni organ može izdati odobrenje za korišćenje prirodnih resursa i dobara. Član 16. kaže, citiram: "Pravno i fizičko lice koje degradira životnu sredinu dužno je da izvrši remedijaciju ili na drugi način sanira degradiranu životnu sredinu, u skladu sa projektima sanacije i remedijacije. Na projekte iz stava 1. ovog člana Ministarstvo daje saglasnost. Ministar nadležan za poslove životne sredine propisuje metodologiju za izradu projekata sanacije i remedijacije, osim za projekte eksploatacije mineralnih sirovina koji su uređeni posebnim propisima."
Poboljšanje u odnosu na prethodnu verziju ovog zakona je to što sada Ministarstvo propisuje metodologiju za izradu projekata sanacije i remedijacije, a ne ostavlja se mogućnost pravnim i fizičkim licima da popravljaju i saniraju tu uništenu sredinu onako kako oni smatraju da je to najbolje.
Takođe, članom 116. predviđene su novčane kazne za pravna lica, od milion i po do tri miliona dinara, za one koji, citiram: "1) koriste prirodne resurse ili dobra bez saglasnosti Ministarstva, 2) ne izvrše remedijaciju ili na drugi način ne saniraju degradiranu životnu sredinu, 3) vrše remedijaciju ili na drugi način saniraju degradiranu životnu sredinu bez saglasnosti Ministarstva".
Kaznena politika je znatno oštrija jer predviđa zabranu obavljanja delatnosti u trajanju od pet do deset godina, zabranu odgovornom licu da vrši određene dužnosti u trajanju od tri do deset godina i oduzimanje predmeta, ali se pitam, s obzirom na to da će se odredbe člana 16. primenjivati tek od 2016. godine, a to je za pet i po godina, šta će se dotle dogoditi sa našim prirodnim dobrima, obalama naših reka, rečnim tokovima i da li ćemo tada imati šta više da zaštitimo, saniramo i kako će tada izgledati priobalje naših reka?
Takođe, veliku polemiku u javnosti izazvao je i član 85. koji se odnosi na određivanje naknade koju plaća zagađivač životne sredine. Sredstva ostvarena od naknade iz ovog člana u visini od 60% su prihod budžeta Republike Srbije, a u visini od 40% prihod su budžeta jedinice lokalne samouprave, što je bilo obrnuto u Zakonu iz 2004. godine. Sredstva ostvarena od ove naknade se koriste za zaštitu i unapređenje životne sredine prema programima, odnosno akcionim i sanacionim planovima koji se donose u skladu sa ovim zakonom.
Vlada takođe propisuje kriterijume i određuje područja od posebnog interesa, a s tim u vezi i naknade za ova područja, i to 80% kao prihod Republike Srbije, a 20% su prihodi jedinica lokalne samouprave na čijoj se teritoriji zagađivač nalazi.
Upravo ovaj odnos raspodele prihoda od naknada za jedinice lokalne samouprave i za budžet Republike Srbije izazvao je najveće polemike u javnosti. Ipak sam mišljenja da je neophodno da se u budžet sliju nešto veća sredstva, jer često opština (ili grad) nije sposobna da reši neku akcidentnu situaciju. Problemi su često toliko veliki da i stručno i materijalno prevazilaze mogućnost lokalne samouprave, pa je neophodna intervencija resornog ministarstva i budžeta Republike Srbije, odnosno Fonda za zaštitu životne sredine.
Tako je, na primer, u Holding kompaniji "Viskoza" Loznica, 8. decembra 2008. godine, u toku sečenja delova opreme došlo do požara koji je zahvatio dve fabrike i pretio je da ugrozi 500 tona ugljendisulfida. To je izuzetno toksična, otrovna, zapaljiva i eksplozivna materija, čija bi eksplozija izazvala ne samo ekološku katastrofu u gradu Loznici, već i u dobrom delu zapadne Srbije i, bogami, Republike Srpske. Međutim, izuzetnim zalaganjem vatrogasnih ekipa iz Loznice, Šapca, Sremske Mitrovice, Bajine Bašte, Valjeva i Beograda, jedinica MUP-a, Ministarstva za zaštitu životne sredine, požar je posle dva dana saniran.
Dana 22. decembra rešenjem je naloženo izmeštanje 500 tona ugljendisulfida iz skladišta Holding kompanije "Viskoza" u prisustvu inspektora i vatrogasne ekipe. Za realizaciju ovih hitnih interventnih mera u Holding kompaniji "Viskoza" bilo je neophodno obezbediti iz budžeta, jer lokalna samouprava tada nije bila spremna, 1.100.000 dinara.
Koliko znam, ta sredstva su odobrena, ali do danas još uvek nisu prebačena. Iskoristila bih ovu priliku da zamolim gospodina ministra i predstavnike resornog ministarstva da grad Loznica konačno dobije ova sredstva da bi se ova opasna materija što pre izmestila iz Loznice.
Zbog ovakvih situacija, kada lokalna zajednica nije predvidela sredstva ili nema tehničke mogućnosti za rešavanje kompleksnih problema, neophodna je pomoć Fonda za zaštitu životne sredine resornog ministarstva, koji će se finansirati na osnovu članova 27, 45, 85. i 85a. Zato smatram da sredstva ostvarena od zagađivača životne sredine treba da pripadnu budžetu Republike Srbije u većem delu, a to je 60% u odnosu na jedinice lokalne samouprave.
Član 87. daje mogućnost lokalnim samoupravama za propisivanje naknade za zaštitu i unapređenje životne sredine, što čine skupštine grada ili skupštine opština, tzv. lokalne takse. U vreme svetske ekonomske krize ovakvi porezi i izdvajanja nisu popularni, ali dugoročno ekonomski efekti ulaganja u životnu sredinu proizvode direktne i indirektne koristi.
Ukinuta su prava lokalnim samoupravama, kao što su Paraćin, Pančevo, Beočin, Kosjerić, Bor, koje trpe i najveće štete u pogledu zagađivanja. Smatram da je ipak izbegnuto dvostruko oporezivanje zagađivača, ali mislim da je oštećena lokalna samouprava, opština ili grad, što bismo možda mogli popraviti amandmanima u raspravi u pojedinostima.
Kratko bih se osvrnula na izmene i dopune Zakona o proceni uticaja na životnu sredinu, kojima su uređena pitanja koja se odnose na procenu uticaja planiranih projekata iz oblasti turizma, industrije, poljoprivrede, vodoprivrede na životnu sredinu. Ovim zakonom je, u stvari, skraćena procedura procene uticaja sa 262 dana na maksimalno 108 dana, bez žalbenog roka. Takođe, izvršeno je i usaglašavanje sa Zakonom o planiranju i izgradnji.
Član 19. stav 2. kaže da su pravno lice i preduzetnik dužni da za izradu ove studije obrazuju multidisciplinarni tim sastavljen od lica kvalifikovanih za izradu studije, što do sada nije bio slučaj. Po prethodnom zakonu mogao je, ali nije morao da se obrazuje stručan tim za tu oblast.
Smatram da će donošenje ovih zakona i njihova primena doprineti održavanju ekološke ravnoteže, sprečiti dalje zagađivanje, dati doprinos poboljšanju zdravlja ljudi i otklanjanju već nanetih šteta ekosistemu u prošlosti. Ako se zna da je tek svaki deseti građanin spreman na neku ekološku akciju, mislim da tek posle usvajanja ovih zakona nas očekuje veoma ozbiljan posao, a to je njihova implementacija i primena. Kod nas se najteže menjaju svest, navike i razmišljanja.
Poslanička grupa G17 plus će u danu za glasanje dati svoju podršku i glasati za set ovih zakona.
Dame i gospodo poštovani poslanici, gospodine predsedniče, želim da vas upoznam sa nekim stvarima o kojima je govorio gospodin Vladan Batić.
Naravno da mi je žao i da osuđujem svaki vid nasilja, i onaj u kome je ugrožena sigurnost i imovina odbornika gospodina Milivoja Andrića. Nadam se da će počinioci ovog događaja biti vrlo brzo otkriveni i oštro kažnjeni od strane nadležnih organa.
Međutim, pitala bih gospodina Vladana Batića, kakve veze taj događaj ima sa aktuelnim predsednikom opštine, gospodinom Vidojem Petrovićem.
Odbornik, gospodin Milivoje Andrić, izjavio je u vestima "B92" da je bomba bila bačena ispred njegove kuće zbog njegovog govora u medijima i za skupštinskom govornicom u vezi povezanosti auto mafije i nekih predstavnika policije.
Pitala bih ovde Odbor za bezbednost i MUP da li dotični gospodin odbornik Milivoje Andrić ima kriminalni dosije, i ako ima, koliko puta je osuđivan i za koja dela?
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani potpredsedniče, poštovano predsedništvo, mislim da je malo državnih funkcionera na našoj političkoj sceni u prošlosti koji su tako profesionalno vršili svoju dužnost, kao što je guverner NBS, gospodin Radovan Jelašić. On je uspeo da uticaj politike potpuno odvoji od rada NBS.
Podsetiću samo da je NBJ oktobra 2000. godine imala 360 miliona dolara deviznih rezervi, a zaključno sa 31. 12. 2006. godine, NBS je imala 12 milijardi dolara, što je 33 puta više. Htela bih da podsetim da su devizne rezerve eks-Jugoslavije bile 10,3 milijardi dolara u vreme raspada, pomena radi. Vraćanje stare devizne štednje, jačanje bankarskog sistema, vraćanje poverenja naših građana prema bankama, sigurno su zasluge Vlade Republike Srbije i, naravno, aktuelnog guvernera NBS, gospodina Radovana Jelašića, na čijem se čelu nalazi od 1. marta 2004. godine.
Kao odraz monetarne stabilnosti, obim dnevnog prometa na međubankarskom deviznom tržištu za poslednjih godinu dana u Srbiji je povećan 2,5 puta, a u avgustu je iznosio 174 miliona dolara.
Iako je ovaj nivo prometa relativno mali u odnosu na tržište u nekim od članica Evropske unije, ohrabruju visoke stope rasta dnevnog prometa, što ukazuje da se međubankarsko devizno tržište u Srbiji ubrzano približava razvijenom deviznom tržištu.
Svedoci smo i da je guverner Jelašić za nešto više od tri godine, koliko je na čelu Narodne banke, držao čvrst kurs dinara i stabilnost dinara. Politika stabilnog dinara je veoma važna, jer ne samo da sprečava inflaciju, nego i dovodi do smanjenja kamatnih stopa na kredite, koje su se tokom prošle godine smanjivale.
Nema razloga da ne verujemo rečima guvernera da će devizno tržište biti dodatno liberalizovano tokom ove godine.
Za svaku je pohvalu i namera da se putem mehanizma supervizije više usmeravaju krediti prema privredi, a manje prema građanima, kako bi manje novca išlo u potrošnju.
Upravo je guverner Jelašić, gledajući kreditni portfelj banaka, jedini smogao hrabrosti da kaže da i dan-danas ljudi u Srbiji imaju iste potrošačke manire kao što je to bilo 80-ih godina, ali plate dugo još neće biti kao što su bile 80-ih, i da ovo zaduživanje, u koje građani sada hrle, neće pojesti inflacija kao u vreme 90-ih, jer je sve indeksirano.
Naš građanin treba sam da proceni da li želi da živi u nekoj monetarnoj bajci, da dobije više dinara a da mu obaveze konstantno rastu ili da kaže da je bolje da sve to spusti na mnogo niži nivo i da se više bavi poslom, a ne time da li će na jednom mestu uzeti zajam od 2,5 ili 2%. Dakle, ove dugove ovog puta neće pojesti inflacija.
Namerno ističem ovaj segment kao primer odgovornog ponašanja jednog državnog funkcionera. Kao što reče u jednoj prilici novinar Miša Brkić, za guvernera Jelašića ne može se reći da je politička opozicija srpskoj vladajućoj koaliciji i da tako oštro javno upozorava Vladu i njene ministre kada su u pitanju njihovi politički ciljevi i ambicije.
Njegova upozorenja, bar se tako do sada pokazalo, imala su u stranačkim krugovima visoku specifičnu težinu i tumačena su kao zabrinutost odgovornog državnog činovnika kome je na čuvanje poverena nacionalna valuta.
Pošto mu to i piše u opisu radnog mesta, Jelašić je svoj posao shvatio i kao obavezu da, kad god je ugrožena stabilnost cene i valute, javno progovori o merama i učincima onih koji su do toga doveli.
Upravo iz ovih navedenih razloga odgovorno tvrdim da je Radovan Jelašić očigledno stručan, jer je očuvao stabilnost dinara, finansijsku stabilnost, vratio poverenje bankama i funkcionisanje kreditnog biroa.
Ali, da li zadovoljava apetite nekih i da li možemo postati normalna država, u kojoj će se neke stvari vrednovati po rezultatu a ne po političkoj pripadnosti, ostaje da pokaže vreme koje je pred nama, pred odgovornosti svakog od nas i odgovornosti ove skupštine. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženo predsedništvo, konačno je pred nama jedan zakon koji brine o našoj omladini, o populaciji mladih, njihovom vaspitanju, ponašanju i o njihovim životima.
Zbog dobre saradnje Ministarstva unutrašnjih poslova, Ministarstva pravde i Ministarstva sporta i omladine, došlo je do dogovora o Predlogu dopune i izmene Zakona o sprečavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama, koji je donet 2003. godine, i danas se nalazi pred nama.
Želja mi je da pohvalim sve ove predloge koje su uputila nadležna ministarstva, čije će mere sigurno uticati na povratak, nadam se, celih porodica na sportske priredbe. Iza ovih predloga stoji četvorogodišnje iskustvo Ministarstva unutrašnjih poslova u primeni Zakona. Za pohvalu je što se vodila briga o propustima, što će sigurno olakšati pravosudnim organima posao nakon što usvojimo njihove izmene i dopune.
Nažalost, nasilje je aktuelna društvena pojava u svim porama našeg života. Sport se danas vidi kao mesto za širenje nasilja, pa ova problematika zahteva zajedničko delovanje, kako zakonodavnih i izvršnih organa, tako i organizatora sportskih priredbi. Takođe, neophodna je i edukacija navijača.
Predlogom novog zakona, Sportski savez, sportska društva i klubovi su dužni da ''podstiču organizovanje i dobro ponašanje svojih navijača i njihovih klubova, ostvaruju odgovarajuće informisanje svojih navijača, sastancima s navijačima, izdavanjem biltena i dr., koordiniraju aktivnosti sa klubovima svojih navijača prilikom organizovanog odlaska na sportske priredbe, na kojima su te sportske organizacije, klubovi i njihovi navijači gostujući''.
Suština izmene i dopune Zakona jeste i povećana odgovornost organizatora, o čemu govori član 7, u kome se navodi da su klubovi dužni da podstiču pozitivno ponašanje i delovanje igrača i službenih lica pre,
za vreme i nakon održavanja sportske priredbe.
Isto tako, u članu 20. se dodaje da službeno ili odgovorno lice, koje pri organizovanju sportske priredbe ne preduzme mere obezbeđenja kako bi se onemogućio i sprečio nered, pa usled toga budu ugroženi život ili telo većeg broja ljudi ili imovina većeg obima, kazniće se zatvorom od tri meseca do tri godine.
Namerno sam citirala ovu odredbu zakona jer smo, ne tako davno, bili svedoci da su, upravo, službena lica u sportski objekat unela nedozvoljena sredstva, kojima je ugašen jedan mlad život.
Iz ovih razloga, lično, podržavam povećanje kazni za prekršioce, a to je član 20. ovih izmena i dopuna, koji čini ovaj zakon dosta rigoroznim u odnosu na do sada primenjivani. Novi zakon predviđa kazne od šest meseci do 10 godina.
Mi ne moramo da izmišljamo ništa novo, već možemo da se ugledamo na neke narode koji su, bez obzira na svoje bogatstvo, imali slične probleme.
Svako od nas, verovatno, rado pogleda englesku premijer ligu i mislim da tada sebi postavi pitanje - zar je moguće da su ti Englezi, kao nadaleko čuveni svetski huligani, uspeli sebe da dovedu u red, zar je moguće da onako mirno posmatraju i uživaju u fudbalskim predstavama, bodreći svoj klub i, pri tome, ne vređajući protivnički. Ubeđena sam da to možemo i mi.
Naš zakon, nažalost, ili, ako hoćete, možda, i na sreću, i dalje predviđa obaveznu ogradu tribina od sportskih terena. Duboko verujem da će doći dan kada će svi ljubitelji sporta spokojno ići na sportske priredbe, ne razmišljajući o tome da li će im se tamo nešto loše desiti. Duboko sam uverena da će to biti prelomna tačka za celokupan naš sport, koji će od tog trenutka ići samo uzlaznom putanjom.
Poštovane kolege narodni poslanici, pozivam vas na našu odgovornost, kao roditelja, kao vaspitača, kao lokalnih i republičkih funkcionera, da u danu za glasanje zajednički izglasamo Predlog zakona o sprečavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama.