Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Riza Halimi

Govori

Hvala, gospođo predsednice, uvaženi gospodine predsedniče Republike, ministri u Vladi Republike Srbije, dame i gospodo narodni poslanici, na početku ću da iznesem da ispred Koalicije Albanaca Preševske doline ne mogu prihvatiti ovaj predlog odluke iz niza razloga, koje ću da iznesem u svojoj diskusiji.
U poslednje dve decenije u vremenu funkcionisanja višestranačkog političkog sistema u odnosu na kosovsko pitanje nije u Srbiji nedostajalo političkog jedinstva, čak ga je bilo na pretek, a pogotovo 1998. godine, kad je bila postignuta enormno visoka homogenizacija u odbijanju međunarodne pomoći u rešavanju ovog osetljivog pitanja.
Zapravo, osnovni suštinski problem koji je prenet iz ranijeg vremena je nedostatak realističkog i savremenog pristupa u državnoj politici Srbije prema pitanju Kosova. Očigledno da nakon neozbiljno obećane brzine u rešavanju ovog pitanja i dramatičnih i tragičnih posledica koje je prouzrokovala ova politika, još uvek centralne vlasti u Srbiji ne uspevaju da formulišu i sprovode državnu politiku prema kosovskom pitanju koja bi bilo u funkciji rešavanja životnih problema građana Srbije, Kosova, a što bi doprinelo stabilizaciji šireg područja.
Nakon iznetog mišljenja Međunarodnog suda pravde u vezi sa nezavisnošću Kosova, krajnje je vreme da se u okviru evropske perspektive i Srbije i Kosova obezbedi novi konstruktivni pristup rešavanja veoma teških, osetljivih problema, a što bi doprinelo unapređivanju uslova za život građana Srbije, Kosova i šire.
Spisak ovih problema je zaista obiman, počev od bolnog pitanja nestalih osoba, pa teške problematike izbeglica, ali i niza drugih osetljivih nerešenih problema koji sprečavaju građane i na Kosovu i u Srbiji da ostvaruju svoja Ustavom i zakonom garantovana prava.
Naravno da nepostojanje neophodne minimalne komunikacije između Beograda i Prištine najviše pogađa kosovske Srbe i Albance u Preševskoj dolini. I jedni i drugi su taoci aktuelnih zategnutih odnosa političkih rukovodstava Srbije i Kosova. U tom sam se uverio ovih dana kad sam imao prilike da razgovaram sa priličnim brojem političkih predstavnika kosovskih Srba.
Kad su u pitanju Albanci Preševske doline koji su getoizirani nakon promena nastalih 1999. godine, može se konstatovati da su u daleko lošijoj situaciji nego u svim prethodnim periodama nakon Drugog svetskog rata. Nivo ostvarivanja ljudskih prava, gospodo, još uvek je niži nego onih 60-tih i 70-tih godina na osnovu Ustava iz 1974. godine.
Pored katastrofalne ekonomske situacije i enormno visoke stope nezaposlenosti imamo težak nerešeni problem priznavanja univerzitetskih diploma Kosova, ali i Albanije i Makedonije, gde uglavnom studiraju mladi iz ovog područja.
Zbog nepriznavanja dokumenata koji se izdaju od strane kosovskih institucija, priličan broj građana Preševa, Bujanovca i Medveđe ne može da dobije prebivalište, a time i lična dokumenta, pa zbog toga ne može da ostvari niz zakonom zagarantovanih prava.
Znači da kosovsko pitanje nije samo istorijsko, diplomatsko i pravno pitanje, u pitanju su i životni problemi koji se ne rešavaju više od deset godina. Ni u ovom predlogu nema ni reči o ponudi međunarodne zajednice da što pre započnu razgovori između Beograda i Prištine o rešavanju konkretnih problema.
Umesto brige o konkretnim životnim problemima, Vlada nam je ponudila dokument koji stvarno predstavlja kontinuitet dosadašnje višedecenijske politike vođene prema Kosovu i pored veoma jasnog mišljenja iznetog od strane Međunarodnog suda pravde.
Mislim da umesto jalove diskusije o tome na koje suštinsko pitanje je trebalo da da odgovor Međunarodni sud pravde, praktičnije bi bilo da smo danas više prostora posvetili životnim problemima, i na tu temu je u ovim trenucima sigurno moguć dijalog legitimnih predstavnika Srbije i Kosova, a što da ne i saradnja odgovarajućih institucija.
Sigurno bi ova saradnja za rešavanje životnih problema naišla na svesrdnu podršku EU, što bi i za Srbiju i za Kosovo bilo od velike važnosti za ubrzavanje evropskih integracija, što je zapravo perspektiva svih evropskih naroda, pa što da ne i Srba i Albanaca.
Ovde sam imao prilike da čujem brigu ili hajde da kažem pežorativno o učešću Srba na albanskim izborima. Gospodine Simiću, ispravljam vas, po ustavu Kosova, to su kosovski izbori, jer su svi građani nosioci uopšte suvereniteta i tih prava na izbore, a nisu izbori Albanaca ili Srba ili Turaka, nego izbori građana Kosova.
Automatski oni učestvuju na tim izborima da zaštite interese u svojim opštinama gde predstavljaju većinu. To je sasvim legitimno, kao što ne vidim apsolutno nijedan razlog da u ovom vremenu izrazimo brigu šta ako se krene na Srbe.
Pre nekoliko dana imao sam prilike na jednom skupu u Crnoj Gori da vidim da to nije aktuelna tema kosovskih Srba. Oni se trenutno muče, bave životnim problemima i apsolutno nisu izrazili nikakvu strepnju da uopšte postoji neka opasnost da neko krene na njih. To je prošlost. Prošlost je 1988. i 1989. godina. Prošlost je sigurno i 2004. godina.
Uz pomoć međunarodne zajednice znamo da je projekat koji se sprovodi, Ahtisarijev dokument, međunarodni projekat. Nije to albanski projekat. Moramo to imati u vidu, jer je interes građana u čitavoj Srbiji da ne stvori bilo kakvu iluziju da ovakvim opštim diskusijama rešavamo probleme ljudi na terenu, ponavljam, ni Albanaca u Preševskoj dolini, ni Srba na Kosovu, ovakvim jalovim diskusijama.
Gospođo predsednice, nisam čuo nijedan razlog da nisam govorio o temi niti da sam izneo neistinu. Hteo bih te argumente da čujem. Inače, smatram da su proizvoljni.
Što se tiče Koordinacionog tela, zaboravili ste da sam potpisnik, zajedno sa gospodinom Markovićem. Po čemu spominjete samo gospodina Markovića, a ne i mene kao ravnopravnog potpisnika i nosioca aktivnosti kada je u pitanju Koordinaciono telo?
Dva puta gubim izbore i poziciju u opštini Preševo upravo na temi Koordinacionog tela i zbog niza problema koji se ne uspevaju rešavati obećanom brzinom i dinamikom i niza onih problema iz 2001. godine koji su programom i savezne i republičke vlade bili zacrtani da se rešavaju u okviru tri godine, a tek sada, nakon deset godina, daleko smo od najvećih delova tih objektiva i uopšte tih ciljeva u ostvarivanju.
Apsolutno nisam van teme. Čitavo vreme govorim o toj relaciji Albanaca i Srba, pitanje Kosova, kosovsko pitanje, a hteo sam naglasak da dam na rešavanju životnih problema. To očekuju ljudi.
Kažem vam, Srbi na Kosovu, bili su pozvani predstavnici Vlade, nažalost nisu bili, ali su došli lokalni rukovodioci nekoliko kosovskih opština sa većinskim srpskim stanovništvom. Da znate, nije baš ova priča koja se ovako za širi auditorijum daje. Ljudi su skloni da razgovaraju o ozbiljnim životnim problemima i to je ono što i njih tišti i za šta se oni zalažu.
Zato kažem da umesto neke visoke politike, u koju se ne mešam, neću ući uopšte u ove argumente diplomatske i istorijske, nije mi namera, niti sam stručnjak u toj oblasti, kao predstavnik naroda na terenu govorim o potrebi, i to nasušnoj, da se rešavaju životni problemi, jer od toga zavisi autoritet i ove vlade, i ove države i položaj koji će imati u međunarodnoj zajednici i kako će onda inicijative da prođu, i u Skupštini UN i u svim drugim međunarodnim organizacijama.
Apsolutno ne želim da izlazim van teme. Naprotiv, zameram što smo uopštili, previše ušli u teoretske teme razglabanja, koje su više za stručnjake iz tih oblasti, a apsolutno se ne bavimo problemima ljudi na terenu.
Po meni, ovo je osnovna zamerka. Želeo bih da smo celokupnu energiju u tom pravcu orijentisali.
Maločas je ministar Dačić  u svom izlaganju spomenuo pitanje razmene teritorija. Moram samo da dopunim da je tu temu otvorio jedan dnevni list u Prištini na  osnovu beogradskih izvora, tako se oni pozivaju, a službeno apsolutno svi znate da nijedan zvanično vodeće lice, ni u Beogradu, ni u Prištini, o toj temi nikad nije izašlo sa javnim izjavama.
Mislim da je neprihvatljivo relativiziranje stanja na Kosovu 90-ih godina u tom delu koje je izneo ministar Dačić da, pored politički opredeljenja koje je svakako su imali kroz istoriju Albanci Kosova, mora se reći da u tom periodu je stvarno bilo veoma ozbiljnih i drastičnih kršenja ljudskih prava. To apsolutno ni sada u retrospektivi ne može niko da negira.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministri, pripremio sam se za pitanje ministru Mrkonjiću. Pošto njega nema, a tu je potpredsednik Vlade, pitaću gospodina Đelića.
Radi se o stvarno ozbiljnom problemu, veoma ozbiljnom pitanju i tiče se deonice auto-puta od graničnog prelaza do sela Levosoje kod Bujanovca. Svečano je pušten u upotrebu prošle godine u julu, ali, jednom prilikom sam to već izneo, poslovi ni iz daleka nisu privedeni kraju. Tamo nadvožnjaci još uvek nisu izgrađeni, a ima i dosta drugih pratećih poslova da bi to bio auto-put. Međutim, sada je tu situacija dramatična. Trenutno se uopšte ne radi.
Na prvo pitanje koje sam postavio dobio sam odgovor od gospodina Mrkonjića da će taj posao da se završi do jula ove godine. Ali, trenutno se tu uopšte ne radi, a vreme ide. Svaki dan ima incidenata, i težih, sve do ljudskih žrtava. Jer, sada su uslovi u ovoj novoj traci, koja je jedina u upotrebi, teži nego kako je to bilo prvobitno, kada je funkcionisala samo ona stara traka. Postavljene su prepreke i ljudi, pogotovu oni koji nisu s tog terena, veoma često imaju ozbiljnih problema.
Tu bi trebalo hitno videti kakva je situacija s Investicionim planom, da li se to ostvaruje prema onom odgovoru koji sam dobio od ministra, a ako ne, hitno mora saobraćajna policija da ukloni te prepreke, da precrta liniju i da se stvore normalni uslovi, da ne bi bilo novih teških incidenata s ljudskim žrtvama.
Par puta sam čekao i ministra Dinkića, da mu postavim pitanje iz oblasti privatizacije, ali ću opet morati da ga uputim gospodinu Đeliću. Šta uraditi s malim firmama, gde ima 30-40 preostalih radnika, za koje, kada štrajkuju, niko ne zna da štrajkuju? Nije ovo situacija kada ih ima stotinak, hiljadu, pa se čitava javnost preokupira tim problemom. A oni štrajkuju zato što su nakon privatizacije, svi redom, ostali bez posla.
Nakon ona dva, tri, četiri zakonska roka imovina sad prelazi na dalju upotrebu tog novog vlasnika, a on apsolutno do tog trenutka nije ispunio nijednu od onih zakonskih obaveza kada je u pitanju socijalni program i druge obaveze koje po tom socijalnom programu pripadaju radnicima. Situacija je dramatična u ''7. juli'' Preševo i …
Što se tiče prvog pitanja, u redu je plan do Grdelice i znamo da će ta deonica biti najteža, ali ovde je prevashodno problem s onim što je započeto, a nije dovršeno. To zadaje ogromne probleme, kako ljudima koji treba da prelaze do svojih njiva s druge strane auto-puta, a nema nadvožnjaka, tako i za normalan saobraćaj na toj deonici. On je drastično ugrožen i, apsolutno, bez obzira na planove ministra Mrkonjića, mislim da ministar Dačić mora hitno da interveniše i da se tu saobraćaj bar normalizuje, jer ovako kako je, stvarno ne valja.
Što se tiče problematike privatizacije, samo bih dodao, pošto ne samo u ovom slučaju, nego i u svim drugim, radnici vode sudske sporove, ima i onih gde vlasnik nije ispunjavao prema njima obaveze i došlo je, ranije, čak i do Vrhovnog suda, a sada ima npr. predmet u Kasacionom sudu. I tu bi trebalo videti, bar u tom domenu, koliko može donekle da se ispravi ta nepravda koja je u odnosu na njih do sad urađena. Jer, stvarno su u pitanju veoma teški socijalni slučajevi. Hvala.
Hvala vam, gospođo predsedavajuća. Porodica Isufa Bajramovića iz Medveđe je dugo boravila u Soko Banji jer su tu našli zaposlenje, pa su im tu rođena deca, tu su odrasla, ali nisu evidentirani u evidenciji prebivališta u policiji jer su bili u nekom privremenom boravku tokom trajanja zapošljavanja.

Prošle godine porodica Bajramović se vratila u mesto prebivališta u selo Svirce gde imaju kuću i drugu imovinu, ali policija u Medveđi službenim rešenjem je odbila da izdaje potvrdu o prebivalištu deci ove porodice, što znači da oni i dalje ne mogu da dobiju ličnu kartu i putne isprave, iako su se žalili i zaštitniku građana.

Na žalost, ovaj primer grubog kršenja ljudskih prava nije izolovan jer veliki broj porodica Medveđe, Bujanovca i Preševa čija su deca rođena u porodilištima Prištine i Gnjilana, imaju još teže probleme, jer ne mogu svoju decu da registruju u glavnim knjigama rođenih, što znači da im onda deca ostaju bez prava na prebivalište, a onda posledično ostaju i bez mogućnosti da dobijaju lična dokumenta, a time gube prava na dečiji dodatak i na zdravstveno osiguranje i niz drugih Ustavom i zakonom zagarantovanih prava.

Slični problemi oko dobijanja prebivališta u opštinama Preševo, Bujanovac, Medveđa, imaju i udate žene sa Kosova na ovom području, a i jedan priličan broj građana sa ovog područja koji su se ranije odselili u određenim opštinama na Kosovu, a imaju imovinu u Preševu, Bujanovcu i Medveđi, imaju i kuće, a ne mogu doći opet, iako popunjavaju celokupnu dokumentaciju, ne mogu ponovo da dobiju prebivalište u svom mestu rođenja i potenciram, gde imaju imovinu, gde imaju kuću.

U ovoj poprilično u poslednje vreme zagrejanoj atmosferi koliko građana sa Kosova je dobilo pasoše ovde i oni koji nikada nisu živeli na ovom području, istovremeno sada imamo problem onih koji imaju veoma debela prava i na prebivalište, a i na lična dokumenta i sva druga prava koja Ustavom i zakonom odatle proizilaze.

Postavljam pitanje ministru Dačiću, ja sam i lično sa njim pre nekoliko meseci razgovarao na ovu temu, a rešenja nema. Još uvek naši građani ne mogu ova elementarna prava da steknu i da rešavaju te veoma osetljive životne probleme. Pitanje je – kako ovu osetljivu problematiku rešavati da bi građani ostvarili Ustavom i zakonom zagarantovana prava? Hvala vam.
Hvala. Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, u poslednja dva saziva Narodne skupštine, u okviru rasprave o budžetu Republike Srbije pokušavam da ukažem na zabrinjavajuću činjenicu da se zbog neadekvatne razvojne politike i neravnomerne regionalne raspodele budžetskih sredstava nastavlja sa galopantnim zaostajanjem nerazvijenih područja. I pored funkcionisanja Koordinacionog tela, skoro već 10 godina, u preševskoj dolini ne ostvaruju se osnovni projekti vladinog programa iz 2001. godine, kojim je bilo predviđeno da se u roku od tri godine ostvari ekonomska revitalizacija ovog ekstremno nerazvijenog područja, kao i adekvatno uključivanja Albanaca u državne organe i institucije.
Nažalost, i dalje imamo drastično tešku ekonomsku situaciju sa totalnim zapostavljanjem ovog područja, još za vreme jednopartijskog režima, a i ovo stanje je posledica nasilnog raspada bivše Jugoslavije, kada je ovo područje u potpunosti getoizirano novim granicama koje su grubo prekinule ranije privredne veze sa Kumanovom i sa Skopljem u Makedoniji i sa Gnjilanom i sa Prištinom na Kosovu. Umesto ekonomske revitalizacije, nakon 2001. godine došlo je do daljeg zaostajanja opština Preševo, Bujanovac i Medveđa, ali i susednih opština Trgovište i Bosilegrad, koje sada imaju od pet do sedam puta manje nacionalni dohodak po glavi stanovnika u odnosu na državni prosek, uz katastrofalnu stopu nezaposlenosti koja je čak veća od rekordnih 70%.
Kao direktna posledica ovog veoma teškog ekonomskog stanja, na ovom području su veoma intenzivne migracije stanovništva i to ne samo u brdsko-planinskim opštinama Medveđa, Trgovište, Bosilegrad, nego i u opštinama Preševo i Bujanovac, kroz koje prolazi Koridor 10 i veoma značajne međunarodne saobraćajnice.
Iz podataka sa poslednja dva popisa stanovništva može se videti da je stanovništvo opština Preševo, Bujanovac i Medveđa, ukupno u ovom periodu od 11 godina, smanjeno za 13.683 stanovnika. Po etničkoj osnovi ovo smanjenje stanovništva ima sledeću strukturu: Albanaca –10.817, Srba – 2.142 i Roma – 724, s tim što je, moram da dodam, realno još veće smanjenje broja Albanaca u preševskoj dolini, jer je 2002. godine popisano i oko 5.000 izbeglih Albanaca u toku ratnog stanja, a koji se još uvek nisu uspeli vratiti na svoja ognjišta, zbog nedostatka osnovnih uslova za život.
Ove statističke podatke iznosim zbog nakaradnog obrazloženja Predloga budžeta u delu u vezi Koordinacionog tela za ekonomske klasifikacije 511 i 512, gde se kaže da će se predviđenim sredstvima u ovim pozicijama finansirati projekti u srpskim naseljima u cilju sprečavanja migracije srpskog stanovništva.
Dakle, i pored mojih osnovanih primedbi koje sam na ovu temu izneo prošle godine, a što je još važnije, i pored činjenice da smo 27. marta ove godine potpisali Sporazum o rekonstrukciji Koordinacionog tela, kojim je trebalo da se i predstavnici Albanaca uključe u zajednički rad ovog vladinog organa, nažalost, nastavlja se sa autoritativnim nametanjem čak i ovakvim anticivilizacijskim rešenjima kojima se jednom delu stanovništva na ovom području obezbeđuju privilegije samo po etničkoj pripadnosti.
Po svemu sudeći, ovakvi recidivi političkih i etničkih predrasuda ometali su do sada ostvarivanje projekta Saveta Evrope o ''mini regionu'' Preševo, Kumanovo, Gnjilane iz 2002. godine, kojim je trebalo da se inicira prekogranična saradnja u oblasti privrede, naravno, i u obrazovanju, kulturi i informisanju. Nikako ne mogu da shvatim da i ovim predlogom budžeta opštine na jugu Srbije ne mogu da se uključuju u okviru druge komponente instrumenta za pretpristupnu pomoć EU prekogranične saradnje koja se finansira iz IPA, jer nije predviđena prekogranična saradnja ni sa Kosovom, što se zna da ne dolazi u obzir kada je u pitanju aktuelna zvanična politika, a što je još neshvatljivije, ni sa Makedonijom, što apsolutno ne mogu da shvatim zbog čega.
Ako se analizira struktura predloženog budžeta predviđenog za Koordinaciono telo, vidi se da još uvek u Vladi nema spremnosti za podršku razvojne, socio-ekonomske komponente u opštinama Preševo, Bujanovac, Medveđa, što bi jedino moglo da spreči aktuelni masovni odlazak mladih sa ovog područja, kojima su zatvorene sve perspektive za normalan život, jer nemaju nikakve šanse za zapošljavanje, kako zbog katastrofalne ekonomske situacije, tako i zbog toga što ova vlada ne pokazuje spremnost da reši ključni problem priznavanja diploma Prištinskog univerziteta i nostrifikacija diploma univerziteta Albanije i Makedonije. Umesto ozbiljnog pristupa u rešavanju ove dramatične situacije, u Predlogu budžeta se prilična sredstva usmeravaju za prevodilačku delatnost za fakultete koje treba otvarati u Preševu i Bujanovcu, nakon što ćemo dobiti Studiju izvodljivosti, koja poprilično kasni i dugo se radi.
Ovo ukazuje da se planira da se aktuelni eksperiment sa osam albanskih studenata u Medveđi proširi i u Preševu i u Bujanovcu, gde godišnje završava srednju školu oko 800 maturanata. Po već iznetoj veoma smešnoj logici, u obrazloženju ovog budžeta o privilegijama koje bi trebalo da imaju stanovnici srpskih naselja, sada se, pod fasadom projekta za rešavanje veoma osetljivih problema u visokoškolskom obrazovanju Albanaca, nudi diskriminacija kojom je predviđeno da studenti srpske nacionalnosti nastavu prate na maternjem jeziku, a Albanci bi imali surogat od predavanja, prevodi koji bi išli uz neku simultanu tehniku, a iz trenutne prakse u Medveđi to rade apsolutno nestručni ljudi.
Sada se postavlja pitanje – da li zaista želimo da rešimo problem obrazovanja, visokoškolskog obrazovanja na albanskom jeziku ili samo želimo da odložimo neke stvari, a neki procesi se odvijaju, ljudi idu, čekaju godinu, dve, nemaju šanse i oni koji diplomiraju, a sa druge strane nemaju mogućnost i u svojoj državi da studiraju, da završavaju fakultete i budu spremni za rad.
Ako mi ovo ovako budemo odugovlačili, za neko vreme nećemo imati uopšte za koga naći rešenje, vezano za ove dramatične probleme sa kojima se suočavaju mladi ljudi na tom području. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice. Ja sam, ne prvi put …
(Predsednik: Samo recite koji je član povređen?)
… član 104. Nije prvi put da o ovoj temi razgovaramo i u ovoj skupštini i u raspravi sa gospodinom ministrom. Tema je veoma osetljiva i ne možemo se olako, po meni površno, odnositi prema životnoj temi koja trenutno apsolutno diskriminiše u najdrastičnijoj formi stanovništvo na ovom području.
Pomenuta je Viša poslovna škola, nije direktno, ali indirektno, iz Čačka. Doduše, ima ili nema akreditaciju, to je pitanje za vlast. Već četiri godine tamo funkcionišu. Oni dovode profesore iz Tetova, Skoplja koji predaju na albanskom. Ne rade ove surogate od predavanja preko veoma loših prevoda, koji apsolutno srozavaju pojam studija i uopšte visokog školstva. Na to sam ukazao maločas.
Gospodo, da li o građanima Preševa, Bujanovca, Medveđe treba više da brinu vlasti na Kosovu ili država u kojoj žive? Zato tražim da se ovo pitanje ozbiljno razmotri, jer nema nijednog studenta Albanca sa ovog područja da studira u Nišu, Beogradu, Novom Sadu kako je to ranije bilo pre oružanih sukoba i uopšte tih tragičnih događaja u bivšoj Jugoslaviji.
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, poslaničko pitanje koje postavljam upućeno je, verovatno, i Ministarstvu unutrašnjih poslova i Ministarstvu pravde, a može i Vladi.
Mađarska policija je još 15. oktobra dobila informaciju o tragediji grupe od 16 kosovskih Albanaca, koji su se utopili u vodama Tise prilikom ilegalnog prelaska srpsko-mađarske granice. Tom prilikom su mađarski mediji javili da je jedan srpski građanin tražio pomoć i tom prilikom izneo da je te tragične noći sa grupom prelazio granicu čamcem, koji je potonuo, i da se tom prilikom spasio on, sa dvoje dece.
U izjavi Tanjugu načelnik subotičke policijske uprave Boro Mucalj kaže da ga je mađarska strana obavestila da se prilikom ilegalnog prelaska granice preko reke Tise prevrnuo čamac u kojem je bio nepoznat broj osoba. Prema saznanjima Euleksa, do sada je identifikovano osam žrtava utapanja u Tisi, a još osmoro se vode kao nestali.
Poznato je da je do sada izostala reakcija predstavnika državnog vrha Srbije povodom ovog tragičnog događaja, jedino imamo jednu izjavu za medije opštinskog tužioca u Preševu od 30. oktobra, neposredno posle ovog tragičnog događaja. U ovom pismu preventivne prirode ukazuje se na prisutnu pojavu ilegalnog prelaska granice u pojedinim pograničnim katastarskim opštinama, u opštini Preševo, kako na granici sa Makedonijom, tako i sa Kosovom.
Međutim, činjenica je da su osobe koje su se utopile u Tisi, na osnovu izjava za javnost koje su iznete do sada i javno potvrđenih podataka, bar deo ovih osoba je raspolagao putnom dokumentacijom Republike Srbije, tako da su sa Kosova u Srbiju, kod Bujanovca, Preševa ili Merdara, mogli da uđu sasvim legalno.
Ovde se sada radi, ipak, mimo ovog pisma javnog tužioca, koji unapred prima neku odgovornost za taj predeo, o sasvim drugoj teritoriji –to je Subotica ili Kanjiža, a u javnosti je spomenuta i Kikinda. Gde se taj ilegalni prelazak odvijao? Nemamo nikakve informacije šta se zapravo tu dešavalo. Ako je čamac potonuo, da li su ove žrtve samo lica koja su bila zainteresovana za ilegalni ulazak u države evropske zajednice, ili je možda stradao i čamdžija ili neko drugi?
Red je da se i javnost i ova skupština informišu o tome šta se te noći zapravo desilo, jer se to dešavalo na teritoriji Republike Srbije. Ne možemo ćutati. Mislim, ostavljajući sa strane moralnu stranu, ovde je sad u pitanju ta zakonska strana, na osnovu koje hitno treba dati saopštenje za javnost o tome šta se zapravo dešavalo te noći, kako se sve odvijalo i na kraju tragično završilo sa gubitkom, kako se navodi, verovatno 16 osoba koje su se utopile te noći. Ipak mislim da je to oblast Ministarstva unutrašnjih poslova, i da je, ako se iz Preševa javlja javni tužilac, ...
(Predsednik: Hoćete da privedete kraju misao, molim vas, prošlo je pet minuta?)
... red da se i Ministarstvo pravde o tome oglasi. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana ministarka i predstavnici Zavoda, samo ću da potvrdim ono što smo preko amandmana, kao Poslanička grupa manjina, podneli kada je u pitanju Predlog zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova 2011. godine.
Naravno da je osnova da se traži taj sistem otvorenog tipa kod izjašnjavanja po nacionalnoj pripadnosti i maternjem jeziku.
Ovom prilikom ću da se zadržim na problematici koju smo izneli i prilikom rasprave o zakonu o maksimumu zaposlenih u lokalnim administracijama. Taj maksimum broja zaposlenih se oslanja upravo na rezultate popisa, i to popisa 2002. godine. To je poslednji popis koji smo imali, a koji je jedini uveo tu novinu rezidentnih građana, a pod tom vrstom rezidentnih građana nije uvršten priličan broj naših građana koji duže od godinu dana borave u inostranstvu.
Sada vidim, i ovim rešenjima koja imamo u ovom setu zakona, da će se opet popisati svi, i oni koji su u zemlji, i oni koji su vani, čak i građani drugih država koji borave više od godinu dana u našoj državi, ali opet ostaje problematika obrađivača. Šta će Zavod na kraju, kada se završi popis?
Sećam se, 2002. godine, u opštini Preševo, to sam već rekao, popisna komisija je imala podatak o 48.000 stanovnika opštine Preševo, a na kraju godine, kada su prvi rezultati dati za javnost, ispalo je da opština Preševo ima 35.000 stanovnika.
Isto je kod Bujanovca bilo, jedno 11.000 manje službeno objavljenih stanovnika te opštine, pa računam, videli ste da je ta situacija i u niz drugih opština, a da je to karakteristika nerazvijenih opština, odakle se u određenim periodima masovnije odlazilo u inostranstvo, na privremeni rad.
Kao što ste čuli iz diskusije o prethodnom setu zakona, radi se, čak, i trećini stanovništva. Znači, njih kao da nema. Zapravo, popisivači popisuju, oni se evidentiraju, oni se prijavljuju, ali zvanično ne postoje. To se, kao što znamo, najviše odražava kod finansiranja; to je onaj transfer redovnih sredstava, koji ima kao glavni kriterijum upravo rezultat poslednjeg zvaničnog popisa.
Isto je sada kod određivanja maksimuma broja zaposlenih u lokalnim samoupravama. Opet mora da se za osnov uzima to, broj prijavljenih stanovnika u određenoj opštini, a vi imate i problem da je 2002. godine došlo do drastičnog smanjenja i broja pripadnika manjina u Srbiji; verovatno je jedan od indikatora kod pojedinih manjina upravo ovaj odlazak u inostranstvo, na taj privremeni rad.
Ne vidim to u ovim rešenjima koja su tu data, ili se to prepušta slobodi obrađivača, u ovom slučaju, Zavodu za statistiku, da procenjuje, na osnovu određenih parametara ili, uopšte, normativa, da li međunarodnih ili domaćih. Mislim da se mora konačno objasniti ova situacija, jer ima direktnih konsekvenci na određene sredine, koje ovako kako je ne stoje, neopravdane su i nemaju nijedan argument opravdanja.
Zašto bi neko zbog ovih zvanično prokazanih podataka trebalo da trpi u finansiranju, kao što vidimo sada, i kod dozvoljenog broja administrativaca u lokalnim samoupravama, a verovatno ima niz drugih faktora po drugim osnovama gde te sredine imaju značajne gubitke.
Zapravo je sada tema da li se pitanje obrade na ovom nivou rešava, da se dopunama ovog zakona o zvaničnoj statistici to poboljša, da bi se u praksi ovi problemi razrešili, da li je to pitanje metodologije obrade statističkih podataka, ili je primena u određenim drugim zakonima, gde se ovi negativni efekti odražavaju u određenim oblastima. Sigurno je da te nedostatke treba otkloniti.
Zato je sada, pošto raspravljamo o ovom zakonu, važno da se vidi šta učiniti u ovoj diskusiji, usvajanjem amandmana i popravki koje eventualno mogu da pretrpe ovi predlozi zakona, da se ova praksa u neku ruku poboljša ili da se ove negativnosti ne pojave u narednom periodu, jer ako budemo i narednih 10 godina imali ovu situaciju, onda će se to veoma pogubno odraziti na interese najnerazvijenijih opština.
Jasno i glasno, ti ljudi postoje, ti ljudi imaju puno relacija s državnim organima, s lokalnim samoupravama, i ne možemo se ponašati kao da ih nema, kao da su prazan prostor. U tom delu bi trebalo da vidimo koji deo te obaveze Zavod mora da obavi, a šta treba učiniti putem amandmana, da se postignu eventualni pozitivni efekti. Hvala vam.
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre i predstavnici Vlade, u svakom slučaju podržavam ove zakone u smislu povećanja efikasnosti rada državne administracije, povećanja racionalizacije, ujednačavanja kriterijuma kod zaposlenih u lokalnom samoupravama, s tim što, naravno, ima tu dosta primedaba. Jednu ste već čuli od predsednika naše grupe, gospodina Balinta, i ona se tiče primene dvojezičnosti, odnosno višejezičnosti.
Imam amandman koji ide u pravcu postojeće nepravde koja se čini određenom broju opština koje imaju veći broj ljudi koji borave u inostranstvu više od godinu dana. U Predlogu zakona za maksimalan broj zaposlenih u lokalnoj samoupravi predviđeno je da se ovaj broj računa na osnovu podataka sa poslednjeg popisa obavljenog 2002. godine. Poznato vam je da je prvi put, za razliku od svih popisa u ranijim periodima, uvedena praksa da se za službeni podatak o broju stanovnika pojedinih opština ne računaju svi oni koji duže od godinu dana borave u inostranstvu. Ti ljudi, taj deo stanovništva zapravo ima intenzivni kontakt sa lokalnim administracijama, što se tiče javnih isprava i Ustavom predviđenih prava koja ostvaruju i sa organima lokalne samouprave, a naravno i sa određenim državnim organima.
Te poslove neko treba da obavlja, a ovim rešenjima se apsolutno tim opštinama u kojima je ovaj broj izrazitiji... Na primer, u Preševu se radi o 27% stanovništva. Opštinska popisna komisija je tamo imala podatak – 48.000 stanovnika ove opštine, a službeni je na kraju te godine (popis 2002. godine) bio – 35.000, jer je broj ljudi koji duže od godinu dana borave u inostranstvu oko 13.000. Oni i te kako imaju posla, ponavljam, sa službenicima, uopšte, obavljaju niz poslova sa tom administracijom.
To se ni do sada nije računalo kod transfera sredstava za redovnu delatnost, a sad se ovakvom praksom ove opštine dovode u neravnopravan položaj i kad je u pitanju maksimalan broj zaposlenih u lokalnoj samoupravi.
Kada je u pitanju problematika dvojezičnosti, poslanik Balint Pastor je dobro obrazložio problematiku dvojezičnosti. Sasvim je razumljivo da sve opštine nemaju tu problematiku i ne smemo ih onda podvesti pod jedan šablon, to treba ispraviti.
Duže vreme zbog toga na terenu ima problema; ja samo to proširujem, ne samo lokalne samouprave, nego i državni organi.
Uzmite, na primer, opštinske sudove, uzmite opštinski sud koji treba da sprovodi ustavnu i zakonsku normu i da jednom građaninu, pripadniku manjine, omogući da se postupak vodi pored srpskog i na albanskom jeziku. To je dvostruki posao. To je povećanje obima posla. Kakva je praksa? Da i sudije i sudovi pribegavaju jednojezičnosti, iako su tu Ustav i zakon jasni.
Onda nailazimo na sledeće rešenje, na primer, kada su u pitanju Preševo i Bujanovac – stranke ne traže da ostvaruju svoje ustavno i zakonsko pravo da se postupak vodi i na njihovom jeziku. Tu nešto ne valja, nije u redu; nije moguće da baš svi žele da idu tom linijom manjeg otpora, ne žele da se, u neku ruku, zameraju sudiji, tako što će da mu otežaju postupak i što bi ga naterali da radi duplo i onda se odriču svog Ustavom zagarantovanog prava da koriste svoj jezik u toj sferi. Mislim da se radi o ozbiljnoj stvari i da u praksi ne primenjujemo ono što je u teoriji priznato, ono što Ustav predviđa, ono što je zakonom garantovano.
Dalje, postoji problematika uključivanja manjina u državne institucije. Ako se nastavi sa ovakvom praksom da se ta specifičnost ne priznaje, mi nećemo, ko zna koliko vremena, omogućiti ustavno pravo na delotvorno učešće manjina u državnim institucijama, u javnom životu. Jer, praksa izgleda drugačije.
Gospodin Pastor se osvrnuo na zaključke Vlade iz 2006. godine, a ja se sada pozivam na program iz 2001. godine, i savezne i republičke vlade, što je potvrđeno i ove godine u martu kada smo potpisali reorganizaciju Koordinacionog tela, koji govori o uključivanju Albanaca u državne organe i institucije. Naravno da toga nema, ako mi ne regulišemo upravo Zakonom o državnoj upravi, Zakonom o državnim službenicima tu obavezu da i manjine... Treba naći način, ne samo kroz neke propagandne mere, neke programe, nego se mora ugraditi u zakonodavnu normativu da ta obaveza društva vezana za multietničnost i u praksi bude takva.
Iako se to amandmanima ovom prilikom ne može uskladiti, vreme je da ono što smo predvideli Ustavom, što smo predvideli zakonima konačno počnemo da primenjujemo u praksi. Hvala vam.
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, dame i gospodo ministri, imao sam pitanje za ministra Dinkića, ali on, nažalost, ni ovaj put nije prisutan.
Tiče se mog pismenog pitanja, koje sam uputio još 6. marta. Nisam dobio odgovor na sličnoj ovakvoj sednici od premijera Cvetkovića, a u vezi one famozne aukcije trgovinskog preduzeća "Bratstvo" u Preševu, u kojoj su uslovi aukcije bili diskriminatorni. Eliminisani su svi privredni subjekti iz Preševa i Bujanovca koji apsolutno nisu mogli da ispune uslov da imaju hotel sa četiri zvezdice. Mislim da je to nakaradno postavljeno, jer se ticalo delatnosti trgovine, a uslovljavanje je bilo, kao što se vidi, aktivnošću iz turizma. Bio bi red da dobijem taj odgovor, bar pismeno. Nažalost, do sada ga nisam dobio.
Drugo je pitanje koje sam uputio u julu ministru Mrkonjiću, a tiče se deonice autoputa Preševo-Bujanovac, koji je svečano pušten u julu, negde 14. ili 4. jula, a još uvek nije dovršen. Nadvožnjaci još uvek fale. Čitava sela su blokirana. Ljudi su bili blokirani u obavljanju svojih poljoprivrednih poslova, a ima ogromnih poteškoća i u samom saobraćaju na toj deonici, zbog čega ima, nažalost, i ljudskih žrtava. Pitanje je – kada će konačno biti gotova ta deonica? Jednostavno, da znamo kada se planira finalizacija ovako važnog projekta kao što je autoput.
Pošto je ministar Obradović prisutan, treće pitanje se tiče jedne analize od strane ministarstva u saradnji sa OEBS-om, kao analize izvodljivosti koja se tiče visokog obrazovanja i mogućnosti da se otvaraju visokoškolske institucije u Preševskoj dolini. S obzirom na to da bi efekti eventualnog otvaranja tih institucija u narednoj akademskoj godini mogli dati rezultate tek nakon četiri godine, postavljam pitanje – šta ćemo u međuvremenu učiniti u ministarstvu i u Vladi da se reši postojeći problem, ozbiljan problem nepriznavanja diploma Prištinskog univerziteta i univerziteta Makedonije i Albanije?
Zahvaljujem na ovom objašnjenju, koje je dao gospodin ministar, samo bih nešto dodao. Mi smo imali period od 11 godina, od 1991. do 2002. godine, dok se bio rešio onaj prethodni problem priznavanja diploma sa Prištinskog univerziteta, a koje je tada, preko Unmikovih obrazaca rešeno.
Bio bi red da se sad ne čeka opet 11 godina, jer mladi koji završavaju Prištinski univerzitet već dve godine ne mogu da rade. Red je da se sad, uz iskustva koja imamo iz prethodnog perioda, efikasnije i brže reši ovaj problem. Ipak se, mimo tih političkih nesporazuma, radi o životnim problemima i zahtevima građana, kojima bi trebalo ozbiljnije pristupiti, da ne bi većina mladih, zbog nedostatka perspektive i mogućnosti da rade, odlazili i tako apsolutno praznili taj prostor.
Međutim, potencirao sam i nostrifikaciju diploma. Prema mojim saznanjima, Ministarstvo prosvete u Makedoniji direktno rešava ove probleme za građane svoje države, ne spuštajući to, kao kod nas, na nivo univerziteta ili fakulteta.
Mi tu imamo veoma raznoliku trenutnu situaciju i neracionalnu. Ta nostrifikacija je prepuštena isključivo kompetenciji fakulteta i univerziteta. Druge države to rešavaju efikasnije, jer tu nadležnost preuzima ministarstvo.
Situacija je tako složena i osetljiva, da mislim da je i ovde red da se konačno razmišlja o mogućnostima da ministarstvo direktno, bar za početak, reši problematiku nostrifikacija diploma univerziteta iz Albanije i Makedonije, što je takođe osetljiv problem.
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, postaviću pitanje ministarki pravde, gospođi Malović, a problematika je sledeća.
U niškom zatvoru prošle nedelje, u sredu, umro je Bajram Sejdinović, iz Bujanovca.
Prema pisanju prištinskog lista "Koha ditore", koji se poziva i na informacije dobijene od strane Dragutina Vidosavljevića, predstavnika nevladine organizacije za ljudska prava iz Leskovca, Sejdinović je bio bolestan i 13 puta je tražio lekarski tretman, koji nije dobio. Lekarska pomoć mu je pružena prekasno, tek, nakon deset minuta kada je bez svesti stajao ispred vrata zatvorske ambulante, kada je već bila konstatovana njegova smrt.
U članku "Koha Ditore", na osnovu pomenutog izvora, a i izjava zatvorenika, u niškom zatvoru su uslovi veoma loši, da se prema Albancima posebno postupa, kao i da su oni često izloženi fizičkim napadima i drugih zatvorenika, a sve to zavisi i od političkih previranja u državi.
Ujedno ću podsetiti da je Zaštitnik građana, početkom godine, pokrenuo postupak za utvrđivanja prekomerne upotrebe sile prilikom hapšenja takozvane ''Gnjilanske grupe''. U prvom danu suđenja ovoj grupi, čuli smo, imao sam prilike lično da čujem izjave od njih dvoje ili troje, da su u zatvoru od strane zatvorskih čuvara fizički maltretirani!
Zahtevam da se ovi navodi ispitaju i da se utvrdi istinitost, a onda da se vidi koje će se mere preduzeti protiv svih izvršilaca prekoračenja službenih nadležnosti.
Takođe, pitam, šta će se, zapravo, konkretnije preduzimati da se poboljšaju uslovi, kako u niškom zatvoru tako i u Okružnom zatvoru u Beogradu, da bi se svaki sudski proces odvijao normalno i kako bi se eventualna optužnica utvrdila u normalnim uslovima, a ne uz pritiske i ne uz ovakve činove – prekoračenjem službenih nadležnosti i kršenjem osnovnih ljudskih prava?! Hvala.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, moj amandman nije prihvaćen, a slične je otprilike materije bio kao prihvaćeni amandman poslanika Balinta Pastora i Arpada Fremonda i bio je u duhu, kako se kaže u obrazloženju, Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. Jeste činjenica da on u svakom slučaju daje odrednice i onemogućava da se ovim zakonom izlazi van tih okvira.
Kada je u pitanju ova osetljiva problematika nacionalnih simbola, koja je neuralgična tačka i uopšte pitanje kod nas na našem području i jedan od razloga je što do sada nije ni formiran nacionalni savet Albanaca na tom području. Svakako su razmišljanja u tom pravcu, postojala je jedna praksa, da kažem stečeno pravo, ne po nekom zakonu, ali po nekoj političkoj praksi iz osamdesetih godina, koja je bila devedesetih uskraćena, naravno političkog doneta i politički ukinuta, jer mi tek sada preko zakona regulišemo ovu materiju.
Postoje te dileme - da li nacionalni saveti mogu utvrditi nacionalni simbol, kada je nacionalni simbol stvoren kroz istoriju i ne pripada delu nacije koji živi samo u jednoj državi, nego pripada i karakteristika je, odlikuje celu jednu naciju ma gde bila ona, u dijaspori i u više država, jedna je kompleksna problematika i treba strpljenja da se kompleksnije reši i da u praksi onda ne bude trzavica koje se javljaju kod nas u određenim periodima.
Dobro, sada smo mogli ovim zakonom dotle, jer nas ograničava Zakon iz 2002. godine, ali svakako bi trebalo razmišljati i u tom pravcu, jer, ako se bilo koji simbol jedne nacionalne manjine, koji je deo jedne nacije, koristi u ovoj državi, uz zastavu ove države, ne vidim neki razlog za neke duge analize ili uopšte sukobljavanja koja mi imamo svake godine u određenom periodu, a to je novembar, kada se javljaju čak i ekscesi i ekscesne situacije u Preševu ili Bujanovcu. Kažem da je to tema o kojoj bi trebalo ubuduće ozbiljnije da se raspravlja i pokuša da se kompleksnije i adekvatnije reši.
Hteo bih ovde da dodam, odnosno čujem danas u ovoj raspravi da se dosta oko toga, da li su nacionalni saveti ovim rešenjima politizovani, da li treba uticati, maločas sam imao prilike da čujem jednog od kolega - da li treba da budu stručnjaci oni koji ovde preko ovog zakona će dati svoj političarima?
Apsolutno ne vidim zašto ne bi političari iz jedne manjine, ta politička elita jedne manjine, ne bi izabrala bolje svoje stručnjake iz obrazovanja, informisanja i druge oblasti, negoli što treba neko to da nametne iz višeg centra? Ovo je po meni suštinsko pitanje.
Zašto neko smatra, sada u ime višeg nivoa, da ima pravo preko politike da se meša u stručne kadrove jedne manjine, a ne dopušta da te stručnjake u ime te manjine bira ta predstavnička, neka bude elita, kako god je nazvali, legitimni predstavnici koji će se odredbama ovog zakona izabrati da u ime te manjine donose odluke.
Mislim da apsolutno ova rešenja koja su ponuđena ovim predlogom zakona idu ukorak prepoznavanja specifika našeg društva, ukorak sa efikasnijim rešenjima koja do sada centralizovana vlada nije mogla i mislim apsolutno da u tom pravcu ovaj zakon dopušta dosta mogućnosti, s tim što se bojim da li ćemo do kraja uspeti da sinhronizujemo, uskladimo odredbe ovog zakona sa osnovnim zakonima koje tretira i razmatra ovaj zakon.
Stvarno koliko će u praksi biti u mogućnosti da ostvarujemo ustanove kao instrumente ostvarivanja prava koja se regulišu ovim zakonom? Verovatno je za to potrebna adekvatna politička klima. Bez adekvatne političke klime svaki zakon, pa i ovaj, makar koliko dobar bio, preti da ostane samo na papiru, a da se onda u praksi sasvim malo ostvaruje.

Whoops, looks like something went wrong.