Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miodrag Nikolić

Miodrag Nikolić

Srpska napredna stranka

Govori

Poštovani predsedavajući, uvažena ministarko i članovi Vlade, ja sam čovek po prirodi posla, kao preduzetnik industrijalac, vrlo retko nešto pohvalim, jer je moje neko pravilo, sve što možeš danas da uradiš, ne ostavljaj za sutra. Ali, zaista ovaj zakon moram da pohvalim, učestovao sam aktivno u svim odborima i ovo je zakon po meni, po prvi put posle 25 godina, da neko nešto donosi pametno, da pokrenemo ono što možemo da pokrenemo, ono što može da učini Srbiju bogatijom, zaposlenijom i da uvećamo bruto standard naših građana.
Svi političari, da se podsetimo od 1999. godine, pa na ovamo, pričaju, mi nemamo kvalitet, pa kvantitet. Tačno je da nemamo. Šta je ko preduzeo da ga imamo?
Evo ova Vlada na čelu sa Vučićem i ministarkom koju na neki način i kritikujem i hvalim, ali kada je nešto dobro, to valja pohvaliti pa to činim i sada.
Ovaj zakon je zaista pravi, jer svaki pedalj zemlje, treba uposliti, a mi nemamo šta da tražimo u elektronici, jer tu smo zakasnili i izgubili, upropastili sve kroz globalizaciju srpske privrede od 2000. godine, pa na ovamo, tako da je jedina naša mogućnost i nada da veliki broj nezaposlenih vratimo na radna mesta, jeste da organizujemo…
Završavam, po amandmanu govorim. Ovde ćemo svaki pedalj zemlje staviti u funkciju i na taj način rešiti bruto produkt Srbije, a samim tim, ono što do sada nisu mogli da imaju poljoprivrednici sa malim posedom, imaće, veliku šansu da ukrupne svoj posed i na taj način da smanjimo cene proizvodnje.
Poštovani predsedavajući, uvaženi potpredsedniče Vlade, uvažene kolege i koleginice.

Predloženi zakon, kao privrednik, mogu da ocenim da je dosta dobar i uvek je dobro, šta god se radi, biće rezultata, biće nešto bolje, to se svi trude, pa i danas moje kolege učestvujući u radu celodnevnog zasedanja ove sednice.

Ja ću pokušati da ne ponovim ono što je danas rečeno i pokušaću na neki način, kao privrednik, iz prakse, iz života i sa terena, da iznesem neke primere, a zatim, daću neke konkretne predloge, kao što sam i napisao dva amandmana sve sa ciljem i željom da se otkloni ono što je stvarno na terenu i oni najveći, gorući problemi koji se javljaju na terenu.

Po meni, dvadesetogodišnji raspad srpske privrede kroz privatizaciju, ili kako ja to češće puta znam da kažem, kroz globalizaciju srpske privrede, bivši režim je uništio sve, uništio je i školstvo, uništili su kadrove, nema više kadrova, nema više stručnosti.

Istini za volju, nešto je tu učinjeno i za vreme Josipa Broza, kada smo imali, u ono vreme, pre nego što se pojavio Stipe Šuvar, koji je uništio sistem obrazovanja.

Kada su svi kadrovi za privredu morali da imaju dva do tri dana prakse i obuke, to je i dan danas u Nemačkoj, Austriji, razvijenoj Evropi, pa uz školovanje, slušanju teorije i različitih predavanja, oni i te kako kroz praksu nadograde ono što znaju i takvi ljudi izađu sa diplomom odmah sposobni da preuzmu odgovornost da daju pun kapacitet, puno znanja i pune usluge ili ako je u pitanju proizvodna delatnost u proizvodnji.

Nažalost, naša privreda, ono što je valjalo godinama, poslednjih 20 godina, veliki deo je otišao van zemlje.

Svedoci smo svega toga da nažalost i danas odlaze daleko manje, ali odlaze i to jeste najveći gubitak jedne zemlje, pa i naše Republike Srbije.

Ja ću u kasnijem izlaganju izneti predlog kako to da eventualno prevaziđemo i da rešimo. Navešću primer jednog privrednika koji je uložio nekoliko stotina hiljada evra u jedan velelepni turističko-sportsko-rekreativni kongresni centar kod Kragujevca, sav je u cveću, napravljeni su bazeni, napravljene su sportske hale, teniski tereni, itd, ne znam koliko ćete da poverujete u to, ali je tako, znam čoveka odlično.

Tri godine unazad raspisuje konkurse, obraća se i službi zapošljavanja lično kod direktorke Nacionalne službe za zapošljavanje, razgovaraju sa njom, traži menadžera, nudi 100.000 startnu platu. Prijave se 10-15, dođu da pogledaju šta treba da rade, odustaju, vraćaju se, nisu odgovarajući da oni ni izbliza nisu sposobni da jedan takav objekat vode.

Što je nama još gore, još čudnije, još tužnije, a to je molim vas da danas u Srbiji je teško naći konobara i kuvara, malo boljeg, ne dobrog, malog boljeg kuvara ili konobara ne možete naći, nema ga. Sedam puta taj privrednik je raspisivao konkurse, na radiju, na televiziji obratio se Nacionalnoj agenciji i to malo što završe u Kragujevcu u školi, što malo završe u Čačku ili u Vrnjačkoj Banji, ta deca nisu kriva, ona su potpuno bez prakse, ona ne znaju kao kuvar maltene jednu pljeskavicu da ispeku. To je istina na terenu, verujte mi, pričam kao čovek iz života i iz prakse jer putujem, kružim, čujem, slušam, a i kao predsednik Udruženja za privredni preporod Srbije imamo nekoliko hiljada članova, tako da to su jedni od ostalih predloga ili primedbi ili problema.

Pogotovo u letnjoj sezoni od maja pa do septembra, svedoci ste znate da uglavnom veliki broj njih ode, napuste radno mesto, odlaze u Crnu Goru, odlaze u Hrvatsku, Grčku i drugim zemljama EU gde na žalost istini za volju nema neku veću zaradu, veliku platu, ali dobija tamo 400-500-600 evra na ruke, nema osiguranje, nema penzijsko, nema socijalno, ali eto šta je teška ekonomska situacija, 20 godina haosa u zemlji, doveli su ljude da se spašavaju, ne razmišljajući što neće imati sutra penziju, kako će sutra izdržavati sebe ili eventualno deo svoje porodice, kako će pomoći svom delu porodice.

Tako da, jeste lepo sve ono što se danas čulo …
Završavam.

Dakle, evo, biću konkretniji, zamolio bih uvaženog ministra da pokuša Vladi da nekom uredbom, ako je to moguće u najkraćem vremenu, a da kasnije donesemo i zakon, da promenimo zakon da uradimo ništa drugo nego ono pošto težimo ka EU, ono što je u zemljama EU, posebno srednje EU, da se sva obrazovanja, počev od srednjoškolskog pa do višeg i visokog prilagodi EU, odnosno srednjoj Evropi, da svejedno da li je to KV ili da li je to viša ili visoka stručna sprema, da dva do tri dana ti ljudi obavljaju praksu u privredi, odnosno direktno u objektima da bi paralelno učili, pored teorije da uče i praksu i da se ne dešavaju ovakvi problemi kakvi jesu, a to je moguće uraditi sa uredbom.

Inače obrnuto, sve je lepo što mi imamo, sve je lepo, i činjenica je to da je naš premijer učinio ogromne napore da pokrene privredu da radi, ali bez kadrova, bez dobrih, školovanih i obrazovanih kadrova, stručnih ljudi, nije moguće uraditi pravi proizvod, nije moguće samim tim pružiti pravu uslugu, itd.

Naravno da ćemo na dan za glasanje kao poslanik sa liste SNS glasati za ovaj zakon i u danima oko amandmana obrazložiću moja dva amandmana, oni se odnose, kratko ako mogu samo predsedavajući da kažem na član 50. i na član 51. …
Poštovana predsednice, poštovana ministarko, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, jako mi je žao što nema mojih bivših stranačkih prijatelja iz Demokratske stranke da im kažem koliko sam ponosan što sam davne 2002. godine kao član predsedništva u tri mandata i kao jedini privrednik u vrhu Demokratske stranke, napustio Demokratsku stranku demonstrativno, jer se nisam složio sa kako sam ja tada nazvao globalizacijom srpske privrede.
Ja i moji privrednici tada smo zagovarali model vaučerske privatizacije, kako su radile pametne zemlje Češka, Poljska, Slovačka, pa kasnije malo i Slovenija, itd. Niko nije hteo to da čuje, pa evo gde se nalazi danas srpska privreda.
Ja sam zaista zahvalan ministarko da ste se setili, da ste kao i mnoge druge stvari dobro uradili pa je danas pred nama ovako izuzetno lep, kratak, jasan zakon. Ja sam kao privrednik imao brojne razgovore sa mojim kolegama iz Udruženja za privredni preporod Srbije i mislimo da ovaj zakon dolazi u pravo vreme kada treba da pokrenemo projekte, uposlimo Srbiju zajedno, da se ne desi kao kada sam se ja vratio davne 1985. godine iz Nemačke gde sam živeo i radio 14 godina, imao svoju firmu. Kada sam došao našao sam se kao Srbin, prosto začuđen šta to znači sada da ja platim nešto, a da nije moje, a da ne kažem onu reč šta znači graditi u tuđe, itd.
Ovo je jedna prava stvar, mogu da zamislim kako je strancima, čak šta više imam dosta i pitanja i odgovora i kontaktiram, moja firma izvozi preko 70% proizvoda. Ima 300 zaposlenih, proizvodimo oko 2.000 proizvoda, tako da stalno sam van zemlje i ljudi pitaju, jako su zadovoljni ovom Vladom, ipak se uvodi red. Ono što je bilo ranijih godina haosa i javašluka gde se nije znalo šta je mito, korupcija, svedeno je na minimum, itd. Obično postavljaju pitanja, upravo često postavljena pitanja na koja zaista nisam imao odgovor šta to znači korisnik zemlje, šta to znači da ja kupim fabriku a da je ona na tuđem zemljištu, šta to znači kada ja tu fabriku ili to ne mogu da intervuiram, odnosno zemljište ne mogu da intervuiram, odnosno ako ja hoću sutra da prodam, ja to teško mogu da prodam jer niko pametan a obično pametni ljudi imaju dosta para, pod uslovom da nisu mafijaši.
Postoji pitanje kako ja sutra da otuđim to ako se meni ne isplati, pokajem se iz nekih razloga, skoro nikako, a tek naši privrednici, gospođo ministarka postavljaju brojna pitanja kada treba intabulacija da bi dobili neke kredite, podili kredite u ovakvom bankarskom sistemu koji se potpuno raspao u prethodnom periodu zahvaljujući prethodnom režimu, pa da bi se dobio kredit morate hiljadu dokumenata i papira da dostavite da bi ste mogli da intabulirate, itd.
Stvaranjem ove mogućnosti da svaki privrednik ko želi može zemljište koje je dosad bilo svačije i ničije da prevede i da to bude od njegove firme. Olakšava se 90% ja bih rekao,poslovanje i rad sa bankama će moći lako da intabulira svoju imovinu kompletnu, a ne da se postavlja pitanje šta je sa zemljištem ako je samo zgrada vaša koju ste pravili, itd.
U kontekstu toga, ja sam predložio dva amandmana i ja bih vas zamolio da proučite moje amandmane. Oni ne potiču od mene već od velikog broja privrednika i to bi bio dobar gest zaista da napravite, da konačno i domaći privrednici dobiju neku stimulaciju za razliku gde opet zahvaljujuću mojoj bivšoj demokratiji, DS i drugim strankama u koaliciji, favorizovani su daleko više, višestruko, strane firme, samim tim što su im tada poklanjali i odricali se i komunalija i čitavi energetski sistemi su besplatno gradili. Vi znate na 110 kilovatnu trafo-stanicu u blizini Jagodine odakle ja dolazim, tačno je u Batočini, poklonjena je, koja košta nekoliko stotina hiljada evra, itd, čak i miliona sa dalekovodom, poklonjena je nekoj firmi, oslobođeni svih komunalija, oslobođeni apsolutno svakih naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, sve je to neko plaćao, taj neko smo mi, domaći privrednici.
Zato vas molim da proučite dobro ova dva moja predloga, to nisu moja nego amandmani na kojima insistiraju moje kolege privrednici, a oni se odnose da razmotrite situaciju, ja znam da je teška situacija, da treba da napunimo budžet ali daleko mislim kao privrednik da nekim olakšicama, neki mali stimulans bi dao još više zaleta, snage i energije da pokrenemo ove projekte o kojima razgovaramo.
Ako bi eventualno prihvatili ova dva amandmana, ovaj jedan se odnosi da se iznađe rešenje nekako da se domaćim privrednicima koji se bave proizvodnjom, koji danas funkcionišu i rade, ne mislim na svoju firmu, moja firma hvala Bogu odlično stoji i rade, a to govorim u ime velikog broja privrednika koji su se upravo raspali zbog onog što sam u prethodnom izlaganju govorio. To je da im na neki način u skladu sa brojem radnika pokušamo da damo određene popuste ili oslobodimo jednog dela plaćanja konverzije jer su platili sve naknade, sve komunalije, sve ostalo, rade uspešno i na taj način bi bio dobar podstrek aktuelne Vlade, jer se čuje stalno na neki način, ja bih rekao, možda se i slažem sa njima, žalopojke – evo strancima sve dajemo; to je upravo bilo ranijih godina, sada je to sve svedeno na jedna manji obim, ali dalje stranci mogu da ulažu u svoju dobit, da je ne oporezuju, da je iznesu van, itd.
Ne bih sada širio temu, da budem što je kraće mogući, pa vas molim, a to je čak i u skladu sa ustavnim načelima, član 84, posebno tamo gde ima veliki broj slučajeva gde su firme ulagali zajednički u infrastrukturu, čak i plaćali zemljište u pojedinim opštinama. Imam ovde konkretno jedan primer jednog privrednika, nije bitno odakle je, gde je pola miliona morao da plati i piše – naknada za zemljište koje se dodeljuje drugom ugovaraču i zemljište u opštoj upotrebi. Znači, morao je i jedno i drugo, zelene površine i sve ostalo da plati, da ga otkupi. Bio je na nezavidnom položaju ako je u to vreme dao kada je bio dinar marka, 400 i nešto miliona, skoro pola miliona maraka. Verovatno znate, u to vreme je bila plata 60 maraka i to je bila jako velika cifra.
Takvih slučajeva ima jako mnogo. To je pravo i po Ustavu, pa bih vas molio, a to sam u svom amandmanu detaljno, kada budem o amandmanu pričao… Znači, oni se odnose na član 6. i član 7. Drugi deo je u skladu sa Zakonom o planiranju zemljišta. I jedan i drugi su u skladu sa zakonima, a odnose se da se ispravi neka krivda, što bi rekao narod, odnosno nepravda tamo negde gde je neko plaćao i gde je ostvario neka prava, da mu se to prizna. To je čak i Ustavom zagarantovano, svi privredni subjekti – ista prava, iste obaveze.
Toliko, ne bih dužio više. Zahvaljujem se i želim vam uspeh u radu. Ja sam uveren da će ovaj zakon doprineti, olakšati svima nama da sprovedemo projekat – uposlimo Srbiju zajedno, u vezi kojeg pregovaramo ovih dana intenzivno sa predstavnicima naše Vlade. Projekti su vama poznati jako dobro. Zovu se – uposlimo Srbiju zajedno, a to je organizovana proizvodnja, prerada, najveći mogući stepen i ono što je najvažnije danas, a to je organizovana prodaja u sopstvenim trgovinskim lancima, da i mi jednom krenemo, da naše lance izbacimo van zemlje, prvo u susednoj Hrvatskoj, pa u Bosni, pa u Sloveniji, koje ni u vreme sankcija čak nisu dozvoljavale da robne kuće beogradske, kao tadašnji veliki srpski brend, nije moglo da osnuje nigde van Srbije svoje robne kuće.
Svedoci smo toga da su se nama zagrebačke „Metro“, „Merkur“, „Merkator“ i mnoge druge firme u Srbiji osnivale. Vreme je da konačno Srbija pokaže ono što jeste, a ona je neverovatno bogata, samo je trebalo ovo što je danas, da je povedu pravi ljudi i da pokrenemo privredu, da na taj način zaustavimo odlazak mladih, da se oni koji su otišli, kao što sam ja nekada davno otišao sedamdesetih godina, pa se vratio 1985. godine, da se svi vrate, jer teška je tuđina. Verujte, ja sam imao svoju firmu, ali nije mi lako bilo.
Zahvaljujem se i želim vam uspešan rad.
Poštovani predsedavajući, uvažena ministarko, predstavnici Vlade, zaista sam se jako obradovao kada sam dobio ovaj Predlog zakona o obezbeđivanju finansiranja poljoprivredne proizvodnje. Poradovao sam se konačno da je ova Vlada nešto učinila i krenula nešto da čini za poljoprivredne proizvođače.

Svedoci smo punih 20-ak, ako ne i 25 godina, haosa u zemlji, embargo, bombardovanje, sankcije, i taj jadan seljak i zahvaljujući njemu, zahvaljujući tom poljoprivrednom proizvođaču, mi smo imali kakav takav mir u državi, imali smo hrane.

Sada kada je vreme da na neki način pomognemo tom našem poljoprivrednom proizvođaču ili gazdinstvu, ovaj zakon me je obradovao, pošto sam privrednik, da će on dati neku sigurnost i da se radi zaista o velikoj pomoći poljoprivrednim gazdinstvima.

Međutim, odbijajući amandman posle jučerašnje sednice Odbora za poljoprivredu, gde su svi članovi Odbora za poljoprivredu glasno prihvatili moj amandman, Vlada ga je odbila, molim kolege poslanike da, i ono što je izlagao moj prethodni kolega, gospodin Marijan Rističević, dobro razmotre u danu glasanja i da eventualno prema svom nahođenju i savesti eventualno podrže, odnosno glasaju, podrže ovaj moj amandman.

On se odnosi na sledeće. Prvo, u članu 8. jasno se govori da dužnik, tj. vlasnik poljoprivrednog gazdinstva je obavezan da kao dobar privrednik, odnosno dobar domaćin izvrši sledeće obaveze, pa pod 2. - omogući kontrolu izvršenja ugovornih obaveza, pa onda dalje, citiram: „Dužnik koji ne postupi na način iz stava 1. ovog člana, dužan je da nadoknadi poveriocu nastalu štetu i izmaknu korist po tom osnovu“.

Ovde je zaista tako jako lepo definisano, jasno i glasno da ukoliko bilo šta pokuša da izigra, da pokuša neku prevaru, on će ovde po članu 8. morati da i po zakonu i po svim obavezama prihvatajući član 8, a na kraju krajeva to se unosi i u ugovoru koji sačinjava naručilac i izvršilac, dovoljno je ovde obavezan, prihvatio obaveze, odnosno dovoljno smo obavezali zakonom poljoprivrednog proizvođača da izmiri sve svoje obaveze. Tako da član 9. ničemu ne vodi, izuzev što je neko hteo, taj neko hoću da kažem, bojim se da su ovo tajkuni ili deo tajkuna, učestvovali u možda nekom lobiranju, da kroz ovaj član 9. mi bi njega kaznili. Ako ga kaznimo zbog eventualno elementarnih nepogoda, a videli smo ove godine kako je prošla poljoprivredna proizvodnja i gde se našla i koliko je njih propalo i dovedeni su do ivice egzistencije, ako se pojavi ponovo, ne daj Bože, neka poplava, neko nevreme, neka nezgoda, gradovi, šta već ostalo, on gubi narednih pet godina mogućnost da dobije subvencije da bi se eventualno oporavio time što ga je zadesilo u toku te tekuće godine, odnosno ugovorene godine.

Još jednom molim ministarku poljoprivrede i Vladu da razmotri ovaj naš predlog, odnosno moj predlog i da ovaj član devet ukine jer je sve rečeno u prethodnom 8. članu kako bi eventualno zaista pomogli poljoprivrednu proizvodnju.

To je jedina grana, da se razumemo, jedina moguća i realna privreda koja može da se ostvari i da se uradi jeste na ovaj način, da potpomognemo primarnu proizvodnju, odnosno poljoprivredna gazdinstva i veliki broj seljaka i poljoprivrednika, pogotovo u centralnoj južnoj Srbiji, gde znamo u kakvoj situaciji se nalaze, da na ovaj način pokrenemo poljoprivrednu proizvodnju, a potom da izradimo veliki broj mini fabrika za proizvodnju i preradu svih tih sirovina. Samo na taj način moći ćemo da uvećamo BDP naše Republike Srbije, a samim tim i uvećamo nacionalni dohodak, odnosno da iz realnih izvora očuvamo nacionalnu valutu. Ja se zahvaljujem.
Hvala, predsedavajući.

Meni je jako drago da je opozicija podržala ovaj amandman i shvatila o čemu se radi.

Moram da iznesem svoj stav. Ministarka se nije oglasila, niti je dala bilo kakve komentare, a inače znam da dolazi iz Ivanjice, odnosno da živi u Čačku, u centru Srbije, Šumadije. Znamo da je okružena poljoprivredom. Zaista mi nije jasno koga ovde branimo i šta mi hoćemo.

Ipak sam u pravu. Razmišljao sam da li da pomenem reč „tajkuni“. Očigledno da ako ovaj naš amandman ne prođe, ne zaštitimo naše poljoprivredne proizvođače, odnosno vlasnike poljoprivrednih gazdinstava, preti opasnost da oni ne prihvate ovakvu varijantu, jer s jedne strane ga nevreme ubije, vetar, kiša, gradovi, poplava i tako dalje, s druge strane mu ukinemo subvencije, šta mu sledi? Konopče oko guše.

Ja se vama zahvaljujem iz opozicije što ste podržali ovaj amandman. Ako naš amandman ne proše, onda ću ja glasati za vaše amandmane. Hvala.
Hvala, predsedavajući.

Ja zaista nisam razumeo vašu diskusiju. Ako u članu 8. jasno i glasno piše da poljoprivredni proizvođač zaista snosi sankcije sve moguće u skladu sa zakonom, zašto mu uskraćujemo mogućnost da narednih pet godina koristi subvencije ako je došlo do poplave, ako je došlo do elementarnih nepogoda? Samo u tom slučaju, samo u tim slučajevima, on ima šansu da preživi ako ostane da ima pravo da ponovo može da konkuriše za subvenciju, obrnuto, taj je osuđen na propast.

Ne možete da me ubedite da ste ovde hteli da zaštitite poljoprivrednog proizvođača, jer sam i sam privrednik, a i sam se bavim poljoprivrednom proizvodnjom, pored svoje fabrike. Imam najveći šljivar u Pomoravlju od pet hektara. Znam šta to znači. Žalosno je što Srbija, što Pomoravlje moje ima najveći šljivar od pet hektara koji je vlasništvo jednog industrijalca, sam sam ga sadio. Tako da, živim u selu. Podržavam selo i poljoprivredu. To je naša jedina moguća šansa i opcija da kao Srbija krenemo napred.
Poštovani predsedniče, poštovana ministarko, predstavnici Vlade, uvažene kolege, kao poslanik u drugom mandatu na spisku SNS, moram zaista da iznesem svoje oduševljenje ne samo moje, već da prenesem velikog broja privrednika i poljoprivrednika, da je ovo početak stvarnog preporoda srpske poljoprivrede i srpskih poljoprivrednika i gazdinstava.
Upoznaću samo kratko građane gde se nalazi danas Srbija, šta su prethodne vlasti uradile i kamo sreće da su još davne 1996, 1997, 1998. godine prihvatili program nas privrednika, a to su program organizovana proizvodnja, prerada u najveći mogući stepen, gde se ostvaruje izuzetno velika razlika koja je svima poznata i ekonomistima i privrednicima, pa i najobičnijim poljoprivrednicima.
Ono što je preko potrebno svim našim proizvođačima, koji su i u najteža vremena embarga i ratova, uspevali kako tako da održe svoju proizvodnju, je potrebna velika pomoć, kako to danas prodati i to je danas najteže svugde u svetu, pa i u Srbiji.
Srbija ima jednu veliku prednost nad mnogim zemljama, uporediću samo jednu Holandiju koja je manja, znamo svi da je manja od Vojvodine, ali četiri puta više je proizvela u 2013. godini, oko 12 miliona svinja u tovu i ostvarila 5,5 miliona prasadi za razliku gde Srbija ima 0,9 miliona.
Holandija, kao mnogo manja zemlja sa svega 60 sunčanih dana, je još pre 106 godina, osnovala prvo zadrugarstko akcionarsko društvo i zahvaljujući tome i dan danas zadruge izuzetno dobro funkcionišu, kao što je to slučaj i u velikoj Francuskoj, koja je krenula u vreme Miterana, i ono što je uradila davno Kanada, koja danas ima preko 30.000 zadruga, kroz zadružna akcionarska društva.
Znači, želim da predložim da drugi korak koji treba da uradi naša Vlada, na čelu sa premijerom Vučićem, je da se u najkraćem mogućem roku donese zakon o zadrugama i zakon o zadružnim akcionarskim društvima.
Zašto? Onda, svi oni koji danas mašu ovde i u svojim govorima iznose da je ovaj zakon donet za tajkune, ja bih rekao da nije tačno i samim tim što ako Vlada prihvata, jeste u toku donošenja zakon o zadrugama i akcionarskim društvima, na taj način ćemo kroz zadružna i akcionarska društva moći da udružimo kompletno svu srpsku pamet, sve kapacitete koje raspolažu sitni, manji, srednji proizvođači, poljoprivredni proizvođači i izgradnjom nekoliko stotina malih fabrika od 100 do 150 ljudi zaposlenih, lociranih tamo po terenima gde ima sirovina, uspećemo da uvećamo BDP daleko više nego što je to naš premijer sinoć izjavio kao vrlo skroman procenat u 2015. godini za 1,5%.
Mi privrednici verujemo da uz pomoć Vlade i Ministarstva za poljoprivredu koje je pohvaljeno i na našem odboru koji smo održali prekjuče u Bajinoj Bašti, podržali smo ovaj kompletan program, ovaj zakon i samo da se nastavi, da u nastavku donesemo zakon o zadrugama o zadrugama i akcionarskim društvima.
Duboko sam uveren kao iskusan privrednik sa 39 godina iskustva u privredi u proizvodnji da će veliki broj nezaposlenih radnika naći svoja zaposlenja kroz zadružna akcionarska društva, a samim tim konačno nakon punih 26 godina, kad god prođem auto-putem i pogledam Godomin, koja je to lepota nekada dok sam živeo i radio u Nemačkoj, ja sam stajao da bi slikao cveće raznih boja, prelepih dunja, jabuka i drugih voćarskih sadnica, a zatim u jesen kad sazrevaju slikao sam razno voće, nosio i pravio izložbu kod Nemaca gde sam živeo i radio 14 godina i hvalio se kako je moja Srbija jedna Kalifornija, ali u Evropi, odnosno na Jugoistoku Evrope, u velikoj Srbiji.
Tako da, kada gledam 26 godina korova i šiblja, niko za to do danas nije odgovoran. Kad pogledam drugi deo Vučje, pored, gde sam skoro boravio su imali razgovor i dogovor sa poljoprivrednicima, koji je potpuno u korovu, obraslo 500 hektara voćaka, jabuka, pogledajte na šta liči, ovo je strašno da neko dozvoli, da niko do danas nije odgovoran za tako nešto. Još strašnije nažalost kada uđete na sajt i skinete o PKB plantaže voća i vidite ovde da je 2005, 2006. i 2007. godine tadašnji direktor voćarske plantaže Žarko Radenović, sa predsednikom upravnog odbora doneli su odluku da se proda kvadratni metar tog zemljišta, znači plantaža jabuka, voća i da se proda po ceni od svega 40 dinara.
Molim vas, zamislite 40 dinara kvadratni metar, to je jedan ar 4000 dinara. To je ispod svake cene.
Tada to nije prodato. Zašto nije prodato? Niko se nije setio da konačno pomogne da vidi kako da se pomogne tom jadniku, seljaku, pogotovo u ruralnim sredinama, gde je ostao potpuno sam.
Ako uzmemo naš Levač, nekada je taj Levač izvozio više stotina tona malina, kupina, jabuka, jagoda i sve ostalo, danas je selo gotovo prazno, tako da donošenjem jednog dobrog zakona, dopunom ovog zakona u nastavku sa Zakonom o zadrugama i akcionarskim društvima i podrške Vlade, ja sam duboko uveren kao privrednik koji zapošljava 300 radnika, ima preko 1.600 proizvoda, da se pohvalim, 30 godina nikada jedan dinar kredita niti bilo kakve subvencije nisam koristio. To je moj uspeh, tako da ne pripadam tajkunima kada ovo kažem.
Ovo sam namerno govorio ne da bih pravio svoju promociju, već da vam prenosim poruke i radost ovog velikog broja privrednika, posebno u selima gde su ostali samo starci i na ovaj način će moći da svoju zemlju i svoju imovinu iznajme, da neko odradi, da uradi itd, da se tako stavi zemlja koja je u korovu. Otprilike oko 30% naših površina moći će da se konačno stavi u funkciju zemlje i samim tim uvećaćemo bruto produkt, a uvećanjem bruto produkta uvećaćemo nacionalni dohodak i imati realnost da očuvamo našu nacionalnu valutu, dinar.
Ja sam napisao u amandmanu, o tome ću kada bude bilo o amandmanima, u svakom slučaju ću podržati ovaj zakon i glasaću u Danu za glasanje za predloženi zakon. Hvala.
Poštovana predsednice, poštovane kolege, uvaženi ministre, celog dana pratim diskusiju na predlog Zakon o privatizaciji sa velikom pažnjom kao industrijalac, kao jedan veliki privrednik. Zaista moram da dodelim velike komplimente na zakon. Ovaj zakon po prvi put od 2000. godine, pa na ovamo daje nade da će se konačno stati na put nečemu što je urađeno suprotno Ustavu, a to je po meni restrukturiranje deset, dvanaest godina itd. Postoji restrukturiranje i u Nemačkoj gde sam ja dugo živeo i radio, ali to traje tri do šest meseci, da firma sabere minusni saldo, plusni saldo, obaveze potraživanja i da u roku ne dužem od šest meseci iznađe rešenje izlaska iz krize i da li može da stane na noge ili ide u stečaj.
Ali, evo nažalost gde smo mi došli. Za one koji eventualno ne znaju i za javnost, osnivač sam jedne velike stranke do skoro i bio sam u vrhu stranke u tri mandata kao jedini privrednik. Upravo tu istu stranku sam napustio 2002. godine iz jednog jedinog razloga zbog lošeg modela privatizacije. Tada sam se pobunio i nazvao da će to biti grobarizacija, a ne privatizacija srpske privrede, što se nažalost i obestinilo.
Sama činjenica da u to vreme, da su prodate tri šećerane za tri dolara, suprotno zakonu tada nije postojao zakon kao što ste vi danas ministre izmenom i dopunom ovog zakona omogućili svakome ko želi da učestvuje u privatizaciji kroz javni poziv. Najjednostavnije je da mu ne trebaju nikakve partijske veze, niti neke privilegije, da nema nikakvu funkciju, već jednostavno ako ima kapitala zna i ume dovoljno da napiše pismo namera i da uputi kako je to napisano i izmenama i dopunama zakona o kome danas raspravljamo, Zakona o privatizaciji.
Mena zaista raduje, zahvalan sam što ćete sa ovim zakonom, ili što ćemo sa ovim zakonom ispraviti jednu veliku nepravdu, a rekao bih i kršenje Ustava. Po Ustavu svi privredni subjekti imaju ista prava i iste obaveze. Nažalost to nije tako u ovom slučaju bilo, jer neko je suprotno Ustavu dao pravo nekome da deset, dvanaest godina na plaća poreze, ne plaća doprinose, ne plaća dugove. Moja kompanija koja radi i ima ogromna potraživanja, ali do sada nisam mogao da tužim firme u restrukturiranju.
Moram kratko samo da podsetim poslanike, 2008. godine svi su dobili jedno upozorenje koje smo uputili svim poslanicima, odnosi se na privatizaciju jednog velikog giganta u Šumadiji, a to je „Zastava“ u Kragujevcu gde je tada iznet jedan apel i molba da se „Fiat“ ne prodaje kako je prodat. Tada nije bio raspisan nikakav javni poziv kako je to predviđeno u vašem zahtevu, uvaženi ministre, već se neko dogovorio ispod žita i napravio nakaradni ugovor u kome niko dan danas ne zna šta piše u tom ugovoru. Danas imamo situaciju da na 80 kilometara od Kragujevca, SARTID vapi za kupcem, za prodajom lima. „Fiat“ nažalost taj lim ne kupuje iako ga je Zastava kada je proizvodila fijatov model punta, radila 100% od tog lima.
Dakle, jedna takva privatizacija bez javnog poziva da učestvuju i druge automobilske kompanije, dovela je verovatno do tako lošeg ugovora, pa imamo danas situaciju da smo uništili preko 25.000 radnih mesta u Srbiji, počev od Sombora pa do „Autostakla“ Pančevo, pa od čuvenog velikog giganta metalnog kompleksa DMB gde su radili motori u Beogradu itd, gde je ostalo nekoliko hiljada radnika bez posla, da bi danas radilo samo 2.000 radnika, a ono koliko je meni poznato čak tamo poreze i doprinose moraju da plaćaju poreski obveznici Republike Srbije.
Kakvu korist mi imamo tamo? Nikakvu ja bih rekao. Zašto? Bescarinska zona. Nema PDV, nema carina, nema ništa. Ako se ne proda neki „Fijat“ slučajno u samoj Srbiji da građani plate, da kupac plati PDV, Republika Srbija nema apsolutno nikakve koristi. Mi smo tada upozorili 2008. godine, pa smo rekli održavanje kursa dinara u januaru 2010. godine 210 miliona, od prodaje NIS 400 miliona. To je spiskano i potrošeno za nepuna dva meseca, a odmah posle toga od MMF smo dobili, odnosno tadašnja Vlada, tadašnji hvala bogu bivši režim, dobio još 500 miliona evra od MMF. Mi smo ih upozorili tada da je to najskuplja Vlada i rekli smo Srbija će vredeti koliko će proizvoditi. I evo danas, na žalost nalazimo se u jednoj izuzetno teškoj situaciji.
Ja sam duboko uveren da će ova Vlada istrajati na onom preko potrebnom, a to je žestoka i oštra borba protiv kriminala, mita i korupcije. Iz tih razloga sam upravo, kao predsednik Pokreta za privredni preporod Srbije u koaliciji sa najvećom i najjačom strankom SNS. Ja im se zahvaljujem što su mi dali mogućnost da svojim doprinosima i svojim programima i projektima koje imamo kao Pokret za privredni preporod Srbije, prvom želim da učinim to za moje deveto unučadi, a onda za moje četvoro dece, pa za celu Srbiju kao iskusan privrednik, okupili smo pre šest godina odnosno 2008. godine preko 700 dokazanih istaknutih, uspešnih privrednika, poljoprivrednika, preduzetnika, agronoma, inženjera, tehničara i doktora nauka iz raznih struktura.
Više od godinu i po dana smo tragali šta bi to bili najbolji projekti koji bi mogli da uposle Srbiju, jer onaj ko uposli Srbiju rešio je sve probleme Srbije, bez uveća BDP, vama gospodine ministre ne treba to da prevodim i tumačim. Nema uvećanja nacionalnog dohotka niti realnog sačuvanja nacionalne valute, tako da je našim projektima predviđeno da u prve dve godine izgradimo hiljadu plantaža voća i povrća. Dakle, 50 miliona sadnica da ova Srbija zasadi, zamislite kolege koji živite u unutrašnjosti, šta to znači 50 miliona sadnica?
To znači 50 miliona sadnica košta 75 miliona ako to bude domaća sadnica. Ako to bude uvezena sadnica iz Poljske ili Italije, onda je to samo 150 miliona. Za dve godine je to neosetno za naš budžet, a čak imamo i povoljna kreditna sredstva za ovakve projekte. Tri sadnice će narednih 25 do 40 godina, vinova loza, rađati i uvećavati samo bruto produkt kroz sirovinu 3 do 3,5 milijarde, a ako se ne budu dobro primenile agrotehničke mere, a 3,5 milijarde ako se budu dobro primenile agrotehničke mere.
Pored ovoga, predviđeno je da izgradimo hiljadu farmi sitne i krupne stoke širom Srbije, celu Srbiju smo snimili, imamo dobru bazu podataka na terenu sa kojim kapacitetima se raspolaže po okruzima, gradovima, opštinama. Na taj način ćemo zaustaviti dalji uvoz 83% svinjskog mesa, koliko je to na žalost u zadnjih par godina.
Srbija koja je nekada imala zlatnu podlogu, dinar je tada imao zlatnu podlogu i prvi put i samo tada je bio konvertibilan, a mi smo u to vreme obezbedili, odnosno tadašnja Vlada je obezbedila konvertibilnost izvozeći suve pršute, kruške, šljive, jabuke, jer tada hladnjače nisu postojale.
Na ovaj način, izgradnjom više od hiljadu farmi, manjih farmi širom Srbije, stvaraju se uslovi da se gradi nekoliko stotina fabrika za preradu mesnih prerađevina poput čuvenog brenda „Zlatiborac“, koji se na žalost danas uvozi iz Argentine meso, pakuje ga, uređuje ga, napravi odličan brend i njegovi suhomesnati proizvodi se prodaju i na našoj i na ruskoj pijaci i čak i evropskoj pijaci od 30 do 35 evra po kilogramu.
Samo na taj način kroz najveći mogući stepen prerade sirovina poljoprivrednih proizvoda, prvenstveno, može se ostvariti velika razlika, zaposliti samim tim veliki broj nezaposlenih i uvećati nacionalni dohodak naše napaćene jadne Srbije.
Ne bih širio ovu temu o projektu i programu, tako da nemojte da se plašite bivše kolege iz bivše partije moje, ima Srbija nade i te kako, Srbija ima dobru budućnost, na pravom smo putu. Ako premijer Vlade Srbije bude istrajao, a ja sam uveren duboko da hoće, jer je tvrdoglav kao ja, Srbiji će svanuti u najkraćem vremenu i pokrenućemo Srbiju i Srbija će stati konačno na put, odnosno zaustavićemo odlazak mladih talenata koji idu trbuhom za kruhom na žalost i dalje.
Na taj način, stvarajući i povećavajući nacionalni dohodak, uvećavajući standard, stvoriće se uslovi da se ponovo na selu poboljša život i samim tim, ponovo ono što preti Srbiji, a to je bela kuga, da se počne rađanje, a na taj način će krenuti i rađanje Srbije.
Zahvaljujem se.
Poštovana predsedavajuća, poštovani ministre, prvo da vam čestitam, celog dana od 10 jutros radite, ne napuštate klupu. Vidi se da ste premoreni.

Moj predlog izmene i dopune po ovom amandmanu odnosi se na pravljenje razlike. Mi znamo da u Srbiji danas radi preko 140.000 preduzetnika koji uglavnom sami rade, nemaju pravnika, nemaju pravne službe, nemaju sredstava da izdvoje za eventualna angažovanja advokata itd, a hteli ili ne da se složimo sa jednom istinom, to je da bez malog deteta nema velikog čoveka, odnosno danas je realno zapošljavati jedino u toj maloj privredi, odnosno u privatnom preduzetništvu koje danas zapošljava preko 140.000. Ako bi stvorili neke povoljnije uslove u odnosu na ostalu privredu, veliku privredu, oronulu, propalu, pogotovo firme, znamo koliko ih ima u restrukturiranju, giganti koji sedam, osam godina grcaju, u restrukturiranju, kažem to češće puta – pacijent je doživeo kliničku smrt, ne ustaje, leži na stolu, a pored njega prolaze na stotine pacijenata čekajući na uslugu, a on niti ustaje niti umire.

Dobro je da će već na jesen morati da dođe na temu i rešavanje firmi u restrukturiranju koje su na neki način po meni ljudi spretnog režima, donoseći takve odluke, kršili ustavno pravo ravnopravnosti. Niko nema pravo da bude izuzet iz plaćanja obaveza i iz nepoštovanja zakona, kao što su to do sada činili. Hoću da kažem – firme u restrukturiranju. To ima svugde u svetu, termin restrukturiranje se primenjuje i postoji pravilo i u razvijenim zemljama Evrope gde sam živeo, radio i vodio svoju firmu do 1985. godine, ali to je uslov da radi tri do pet meseci maksimum.

Šta je to restrukturiranje? Da se sabere saldo minus-plus, da se sabere kojim resursima raspolaže, kojim sirovinama, koja su potraživanja, onda se sabere minus-plus, saldo plus ide dalje, minusni saldo ide u stečaj, kraj. Međutim, kršen je i Ustav koji garantuje jednaka prava i obaveze i te firme su punih sedam, osam godina, neka više, neka manje u restrukturiranju. Neka nam je Bog u pomoći kako ćemo rešiti taj problem.

Normalno je tada sindikati koji su danas došli da nas ometaju ovde u radu, ne znam gde su bili tih sedam-osam kada su se raspadale „Zastava“, „MIN“, „Elektronska industrija“ itd.

Da se vratim na temu, na predlog mog amandmana. Ovim amandmanom sam želeo kao iskusan industrijalac, punih 39 devet godina i poslodavac, da pomognem malim privrednicima, preduzetnicima da im se stvore eventualno povoljniji uslovi da se usude da zaposle nekoga ko je završio 55, 57, 58 godina itd. i na taj način da ih rasteretimo, za razliku od srednjih i velikih preduzeća, gde ja pripadam i gde moja kompanija pripada. Zašto? Zato što ako treba on da plati od 960.000 1/3 za svaku godinu, za pet godina to je negde oko 1,5 miliona dinara. Teško će se bojim se usuditi da prihvati da zaposli starijeg radnika, odnosno stariju generaciju koja čeka na posao ili čeka na penziju dve, tri, pet godina.

Na ovaj način bi omogućili ili stvorili neke beneficije tim maloprivrednicima i preduzetnicima koji u 99% slučajeva ne koriste nikakve beneficije, nikakve povlastice za zapošljavanje, za razliku od velikih giganata i firmi, pogotovo ako je strana firma. Znamo kako je to do sada bilo, 10.000 evra po zaposlenom itd. On nikakve šanse nikada nije imao da to uradi, jer treba da zaposli preko 10 radnika i više.

Molio bih da još jednom razmotrite kao nadležni ministar, kao predstavnik Vlade, to je vaša nadležnost, odnosno Vlada da eventualno, ako ne sada, u najkraćem roku nađete neka stimulativna rešenja za zapošljavanje. Realno, upravo u tom sektoru koji zapošljava 140.000, kamo sreće kada bi zaposlili svaki po 0,5 radnika, mi bi imali 70.000 i nešto zaposlenih u narednih šest meseci, godinu dana. Hvala.
Poštovani ministre, u vašoj poslednjoj diskusiji jasno ste izneli stavove. Pohvaljujem stav 1, 2. i 3. i potpuno se slažem sa vama da je jasno svakom, pa i najmanjem poslodavcu, misleći na preduzetnika.

U želji i nameri, kao iskusan poslodavac, da olakšamo rad velikog broja preduzetnika kojih ima preko 140.000 predložio sam amandman kojim bi se ovim zakonom definisalo da ukoliko radnik uzastopno pet dana ne dođe na posao, odnosno ne opravda svoj izostanak, da se takav izostanak može smatrati otkazom, što poslodavac samo konstatuje u rešenju o prestanku radnog odnosa.

Na ovaj način bi izbegli veliko administriranje, ono što jeste cilj ove Vlade, da pojednostavi, da smanji administraciju. Zaista, ovo bi bilo, po mom velikom ubeđenju, veliko olakšanje za više od 140.000 preduzetnika. Jednostavno, ako radnik pet dana ne dođe da definišemo zakonom, kao što su ove četiri tačke prethodnog stava, tako da bude i ovaj četvrti.

Moja molba još jednom je da razmotrite o ovom predlogu amandmana, dopuni amandmana, da ga prihvatite, jer će vam verovatno biti zahvalan veliki broj preduzetnika da se to pojednostavi, da ne moraju da koriste i daju sredstva za izradu nekakvih akata, specijalnih ugovora kod pravnika. Hvala.
Poštovana predsednice, poštovani ministre, izmenom člana 273. novčanom kaznom od 800 hiljada do dva miliona dinara kazniće se za prekršaj poslodavac sa svojstvom pravnog lica, pa kaže – ako sa licem koje radi nije zaključio ugovor o radu itd, ako nije isplatio zaradu, ako nije isplatio zaradu u novcu itd. U interesu je 140 hiljada preduzetnika.

Mislim da je ova stavka povećanja sa 800 hiljada do milion, koliko je bilo ranije, na dva miliona kazne, to je zaista izuzetno velika kazna. Mislim da je suprotno od onoga što je cilj i Vlade i predsednika Vlade Republike Srbije da se poveća zaposlenost. Na ovaj način plašim se da će se ljudi zapošljavati, jer velika većina nema sredstava da plati pravnu službu, advokati su preskupi i na mislim da se na taj način neće postići cilj povećanja zaposlenosti. Plašim se, kao iskusan privrednik, da će doći do otpuštanja.

Predložio sam sa timom Pokreta za privredu i preporod Srbije, na čijem sam čelu kao predsednik i predsednik Unije poslodavaca, zvaničan, u skladu sa zakonom Vlade Republike Srbije… Duboko sam uveren da će treći ministar po redu poštovati zakon Vlade Republike Srbije i na taj način upisati legalno izabranog, na vanrednoj Skupštini, održanoj u Uniji poslodavaca Srbije, koji je najveći organ, a u skladu sa najvećim aktom, statutom i Zakonom o radu, odnosno Unije poslodavaca.

Predlažem da novčana kazna umesto 800 hiljada…
Hvala.
Poštovana potpredsednice, poštovani ministre, uvažene kolege, predlog mog amandmana na član 12. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o izmeni člana 48. se odnosi i namera mi je bila da se podstaknu ulaganja stranih investicija, posebno kada je u pitanju domaća proizvodnja.
Naime, radi se o tome da u poslednje tri godine u najvećem proizvodnom centru privrede koji je izgrađen davne 1985. do 1988. godine, više od 13 privatnih, fabrika koje su građane kao privatne, u izuzetnoj se teškoj situaciji, ili su pod stečajem, ili su na putu da odu u stečaj.
Zašto je sve to tako? Porezi, nameti, posebno zbirna stopa poreza i doprinosa je najveća u okruženju. Iznosi 68,5%. U prethodnim i u pretprošlim izborima je većina obećavala smanjenje stope ispod 30%, kako je to u drugim državama, a to nije učinjeno.
Da se konkretno vratim na amandman. Samim amandmanom smo želeli da damo doprinos i pomoć Vladi u delu privlačenja stranih investicija, a posebno da se da mogućnost proizvodnim firmama, proizvodnim preduzećima, čime se uvećava bruto produkt, jer bez uvećanja bruto produkta nema uvećanja nacionalnog dohotka.
Situacija u proizvodnoj privredi je izuzetno teška. Na ovaj način ako bismo oslobodili poreza sva ulaganja, sva ulaganja koja ulagač želi da uloži u povećanje proizvodnje, povećao bi broj zaposlenih, povećao bi bruto produkt države i samim tim bi dao veliki doprinos zapošljavanju velikog broja nezaposlenih.
To je bio cilj predloga ovoga člana 12. Zakona o izmenama i dopunama Zakona. Tako da predlažemo ministru i molim ga da ovakav jedan amandman usvoji.
Jagodina je jedan grad koja ima izgrađen jedan veliki centar gde nudi godinama, gradonačelnik, besplatno hektare i hektare. Nažalost u poslednje vreme, dva ili tri investitora su došli za tri i po, četiri godine. To je samo dokaz da je izuzetno loša poreska politika, posebno u prethodnom periodu. Mislim da, ovi nameti, ove promene neće dati velike rezultate gospodine ministre.
Vi ste veoma odgovoran ministar, odnosno ministar za veoma važne resore. Upravo za privredu, a to su resor privrede, finansije i investicija. Meni je žao, ali ja nisam imao prilike da čujem vaš ili neki nacionalni projekat, nacionalni program. Ranije smo imali od vas nekoliko nacionalnih programa, kao što je bila Nacionalna štedionica, kao što je bila Prva privredna banka, za koju vi odlično znate šta se sa njom desilo. Prva privredska banka trebala je da bude Razvojna banka Srbije koja je trebala da podstakne malu privredu i privatna preduzetništvo. Sa žaljenjem, ona pljačka 2002. godine kada je odneto 50 miliona.. Lično sam podneo krivičnu prijavu, jer sam ujedno i tvorac, osnivač Privredne banke, jer sam i sam oštećen za dva i po do tri miliona.
Tamo su viđeni mnogi, odgovoran je savetnik prethodne Vlade...