Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Katarina Rakić

Katarina Rakić

Srpska napredna stranka

Govori

Član 106.
Mislim da ste morali da reagujete na izlaganje prethodne koleginice. Vratiću se na par prethodnih članova. Do amandmana na član 14. njima je smetao zakon, pa su govorili da se povuče iz procedure. Od člana 14. kao zamerka bili su direktori lokalnih preduzeća, a evo, kod člana 18. smeta cela Vlada.
Samo vas molim da pažljivije slušate o čemu gospođa priča i da se vratimo na temu, a to su amandmani na ovaj zakon. Hvala.
Sada je baš čudno, kako je moj kolega rekao, ja sa skromnim znanjem iz ove oblasti, podnesem četiri amandmana na tekst ovog predloga zakona i da mi sva četiri amandmana budu usvojena, a da je prethodni zakon pisao, pretpostavljam, trust mozgova, pa ga je Ustavni sud oborio. To nije nešto što će pomoći građanima Srbije, te neću ovu temu raspravljati na ovakav način.
Što se tiče amandmana koji sam podnela na član 24, on se odnosi na deo koji kaže da je podnosiocu zahteva u roku od 60 dana potrebno da se dostavi obaveštenje da uredi međusobne odnose sa direkcijom, odnosno organom koji uređuje građevinsko zemljište. Lično smatram da je rok od 60 dana dug i da dodatno odugovlači već i onako dugotrojan i mukotrpan posao oko legalizacije, te sam ovim amandmanom, koji je usvojen, predložila da se taj rok smanji na 30 dana.
Drago mi je što kolega prati moje amandmane, ali ovaj se, kolega, ne odnosi na ćutanje uprave i ne odnosi se na nikakav rok koji ograničava upravu, nego na podnosioca zahteva. Znači, pomešali ste sa amandmanom koji sam podnela na član 36, a za koji sam čula da ste glasali, tako da mi je drago i zahvaljujem vam se.
Hvala.
Ovde se radi o nijansama. Ja sam dodala samo – da je dostupan za javnost. Član 26. u svom stavu 3. kaže da će nadležni organ voditi službenu evidenciju o izdatim rešenjima i da će spisak o izdatim rešenjima biti objavljen u elektronskom obliku i da je dostupan putem interneta. To što je dostupan putem interneta ne mora da znači da je dostupan i za javnost. Radi veće transparentnosti, želela sam da to tako bude, prosto da ne dođemo u situaciju da nam se kasnije za jednu vrstu takve evidencije traži šifra ili nalog.
Takođe, ono što sam predložila i u načelnoj raspravi jeste da se možda nekim pravilnikom definiše, jer u samom tekstu zakona to nije, gde će se voditi ta evidencija – na sajtu ministarstva, na sajtu lokalnih samouprava. Predložila bih da se možda u nekom narednom pravilniku precizira da se vodi ta evidencija, kako na sajtu lokalnih samouprava, tako i na sajtu ministarstva, jer će svakako povećati kontrolu sprovođenja čitavog zakona. Hvala.
Ovaj amandman se odnosi na deo koji možemo reći da predstavlja ćutanje uprave. Meni je žao što ovde moramo primeniti Zakon o prekršaju i ne može ove ljude kazniti većim iznosom od onog iznosa koji sam ja navela u amandmanu, a to je 150.000 dinara ili kazna zatvora do 60 dana. To su maksimalne kazne koje predviđa Zakon o prekršaju.
Volela bih da se ove kazne ne primenjuju, a to će samo značiti da ljudi onda rade svoj posao i prosto ne moraju da se brinu da će biti kažnjeni po ovom zakonu. Međutim, danas smo, ako sam ja dobro razumela poslanike LDP, dobili sledeće poruke. Povucite zakon. Napravite haos. Ostavite situaciju kakva je sada u Srbiji. Ne dozvolite ljudima da legalizuju svoje objekte. Ostavite neradnike i nemojte ih kažnjavati. E, pa ovakve stavove dok SNS učestvuje u Vladi Republike Srbije nećemo tolerisati.
Ne znam zašto se malo pre moj kolega iz DS toliko iznervirao kada je video ovaj moj amandman i kada sam čula da je on podržao jedan od mojih amandmana na odboru, ja sam mislila da je to upravo ovaj amandman koji treba da služi da ne postoji ćutanje uprave i da svi rade svoj posao.
Drugo, ovaj amandman se ne odnosi na opštine. Ovaj amandman se odnosi na odgovorno lice. Znači, na ljude koji sede za šalterima, ljude koji građane već 10 godina vraćaju po određene papire, da dopune projekte itd, da prosto građani više ne znaju šta im traže. Tome služi ovaj amandman. Da upozori. Nemojte da ih kaznimo, nemojte nikada da primenimo, neka stoji kao upozorenje. I ne znam zbog čega ste tako emotivno reagovali? Ja sam upravo mislila da ste vi mene podržali u ovoj stvari. Ali, vi i dalje očigledno želite da zaštitite neradnike, iako ste imali upozorenje već 10 godina da vam se ovaj zakon ne sprovodi. Hvala.
Srpska napredna stranka će svakako učiniti sve što je u najboljem interesu građana. Međutim, smatram da je tekst ovako kako je predložen u amandmanu hodanje po nožu. Znači, ulazimo opet u situaciju da Ustavni sud ovako nešto odbije, te svakako pozivam kolege da o tome razgovaramo i da donesemo jedno rešenje koje će svakako biti u interesu svih građana Srbije.
Želela bih nešto da kažem što se odnosilo na ono što je govorio moj kolega malo pre, kada je rekao da ovaj amandman predstavlja dodvoravanje građanima Srbije. Šta su onda predstavljale izmene i dopune zakona iz 2006. godine, zatim izmene i dopune zakona iz 2009. godine? Šta je onda to predstavljalo?
Drugo, krivično delo nije regulisano Zakonom o planiranju i izgradnji i ne 2003. godine, nego regulisano Krivičnim zakonom i to 2002. godine. Tako da ste malo pomešali, kolega.
Hvala.
Poštovani potpredsedniče, poštovani gospodine Tomić, dame i gospodo narodni poslanici, kadija te tuži, kadija ti sudi. Ovim rečima stručna javnost komentarisala je reformu pravosuđa koju je sproveo bivši režim. Izbor, odnosno reizbor sudija koji je izvršio Vrhovni savet sudstva u decembru 2009. godine u najmanju ruku je bio nelegitiman, a bio je svakako i netransparentan i nedemokratski. Sami su sebe postavljali, sami su sebe birali i odlučivali ko je podoban a ko nije.
Ljude, tačnije sudije, one nepodobne, brisali su gumicom, ne dajući pri tom nijedan jedini argument zašto nisu ponovo izabrani. Proces reforme pravosuđa u Srbiji započet je još 2008. godine, kada je Visoki savet sudstva dobio za zadatak da preispita celokupan rad sudstva u Srbiji, znači negde oko 3.000 sudija je trebalo da preispitaju.
Prilikom odabira sudija, Visoki savet sudstva trebalo je da primeni nekakve kriterijume, kao što su, recimo, kvalifikacija, integritet, efikasnost. Međutim, ne samo da se nisu primenjivali nikakvi kriterijumi, već su radili iza zatvorenih vrata. U tom trenutku skoro 800 sudija izgubilo je svoje radno mesto, ostalo je bez posla i 90% tih sudija koji su izgubili svoje radno mesto, koji nisu ponovo izabrani na sudijsku funkciju, uložili su žalbu Ustavnom sudu Srbije.
Međutim, Vlada Republike Srbije je u decembru 2010. godine donela odluku po kojoj je oduzeta nadležnost Ustavnom sudu i ovlašćen je Visoki savet sudstva da odlučuje o prigovorima na žalbe. Tako se došlo u situaciju da su o žalbama sudija koje su bile uložene na odluke Visokog saveta sudstva upravo raspravljali oni na čije su se žalbe i priložili prigovori. Ovo upravo predstavlja obrazloženje onoga što sam rekao na početku – kadija te tuži, kadija ti sudi.
Tokom te, mogu slobodno da kažem, loše reforme pravosuđa, smenjeni su mnogi delioci pravde koji su iza sebe imali sjajne karijere, decenije rada, lični integritet i besprekoran moral. Međutim, to je izgleda bivšem režimu bilo nepoželjno i nepotrebno. Nasuprot toga, oni su hvalili svoju reformu koju su sproveli, a protiv svakog ko bi se protiv nje pobunio, sprovodili su medijski progon.
Pojedinci tadašnje vlasti davali su sebi za pravo da čak SMS porukama naređuju istrage i da vrše hapšenja. Pisali su zakone prema ličnim potrebama, i to uglavnom takve zakone koji su služili da disciplinuju sve časne i savesne građane koji su se suprotstavljali njihovim željama i u sprovođenju njihovih ličnih i poslovnih interesa. Od takve vrste, da kažem, demokratskog progona nisu bile izuzete ni sudije, ni tužioci, pa mogu slobodno da kažem čak i neposlušni advokati koji su se usudili da javno kritikuju štetne odluke bivše vlasti i da dovedu u pitanje njihove odluke i da dovedu u pitanju njihovu legitimnost.
Međutim, nadam se da će bar neki od njih odgovarati za ono što su činili. Kako naš narod kaže – pravda je možda spora, ali dostižna. Pravosuđe u Srbiji ostalo je u v.d. stanju u kome je partijsko disciplinovanje sudija i svih neistomišljenika postalo prosto svakodnevnica. U odsustvu pravde, korupcija je cvetala. Cene njihovog pogubnog delovanja su plaćali i još uvek plaćaju građani koji su u potrazi za pravdom morali da prelaze po desetine kilometara kako bi došli do sudova. Na takav način možemo da zaključimo da o dostupnosti pravde svim građanima Srbije nema ni reči.
Građani Srbije imaju pravo da znaju zašto neki nisu sprovodili zakonom propisane obaveze, zašto je izbor, odnosno reizbor sudija i tužioca bio netransparentan i nije bio javan, zašto izbor sudija nije izvršen u skladu sa Ustavom i zakonima, zašto niko unazad tri godine nije ocenjivao rad sudija i tužioca, zašto nisu postojali nedvosmisleni kriterijumi za ocenu rada sudija i tužioca.
Srpska napredna stranka je i tada upozoravala da ovakvim ponašanjem sada već bivše vlasti imaće za posledicu ne samo dugoročno urušavanje pravosuđa u Srbiji, već će uticati i na proces pridruživanja Srbije EU.
Međutim, nismo bili samo mi ti koji su tako nešto primetili, mnoge međunarodne institucije, kao što su Evropska komisija i Savet Evrope, izrazili su sumnje u proces reforme pravosuđa u Srbiji.
U Izveštaju Evropske komisije o napretku Srbije za 2010. godinu iskazana je ozbiljna zabrinutost, a u vezi sa procesom reizbora Srbija. Izveštaj je ukazao na problematičan izbor članova Saveta sudstva, nedostatak jasnih kriterijuma pri donošenju svojih odluka i da su sudije birane pod političkim pritiskom.
Rad sudstva takođe je dodatno bio kompromitovan, jer su sednice održavale iza zatvorenih vrata.
Takođe, u Izveštaju 2011. godine Saveta za borbu protiv korupcije rečeno je da je veliki broj novoizabranih sudija imao mnogo lošije rezultate od onih koji nisu bili izabrani, tačnije od onih koji su izgubili svoje radno mesto, što predstavlja još jedan dokaz da nije postojalo jasnih kriterijuma za izbor sudija.
Krajem godine navršava se četiri pune godine kako sudovi u Republici Srbiji nemaju izabrane predsednice sudova.
Kako sam već navela, pravosuđe u Srbiji ostavljeno je u v.d. stanju sa loše sprovedenom reformom pravosuđa, što je zaista jedna poražavajuća činjenica.
U prilog tome govori i činjenica da je Evropski komesar za priključenje EU Štefan File rekao da prava reforma pravosuđa u Srbiji tek predstoji.
Mi iz SNS želimo da Srbija postane pravno uređena država. Želimo nultu toleranciju za kriminal i korupciju. Želimo da Srbija bude zemlja vladavine prava, Srbija da bude država u kojoj se poštuju Ustav i zakoni.
Sadašnja Vlada i Ministarstvo pravde uradilo je temeljnu analizu tzv. reforme pravosuđa i donelo, a ovaj dom usvojio Nacionalnu strategiju reforme pravosuđa, koja je imala za cilj da ispravi sve greške i nepravde koje su prethodnih godina načinjene.
Nacionalna strategija reforme pravosuđa sprovodi se uporedo sa Nacionalnom strategijom za borbu protiv korupcije na zakonit, demokratski i transparentan način.
Predstavnici međunarodne zajednice iznenađeni su činjenicom da sada pred sobom imaju ministra kome nije potreban prevodilac, da u Srbiji postoji neko ko razume šta je to državno-pravni poredak. Iznenađeni su i činjenicom da ministar pravde radi u najboljem interesu građana iz čije zemlje dolazi.
Međutim, posledice ovako lošeg nasleđenog stanja u pravosuđu mere se takođe i materijalno, u novcu. One se danas mere u milionima dinara, što će naravno doći na naplatu građanima Srbije i to se zahvaljujući greškama bivšeg režima. Za taj novac mogli smo danas da otvaramo nova radna mesta. Mogli smo da isplatimo ljudima mnogo plata i penzija, da stipendiramo naše najbolje studente i sportiste…
Evo, vraćam se, ali pošto ste i njima dozvoliti da budu malo široki, prosto ću da završim rečenicu.
Sa tim novcem smo mogli bilo šta da uradimo, a ne da plaćamo greške koje su oni svesno i namerno učinili. Ali, kao što sam već navela, nadamo se da će bar neki odgovarati za svoje postupke i verujem u to da je, po onoj staroj, pravda možda spora, ali dostižna.
Danas se pred nama nalaze predlozi odluka za izbor predsednika Vrhovnog kasacionog suda, predsednika Upravnog suda, predsednika Privrednog apelacionog suda, predsednika Višeg prekršajnog suda, kao i Apelacionog suda u Beogradu, Nišu i Kragujevcu, kao i Predlog odluke o izboru sudija koji se prvi put biraju na sudijsku funkciju.
Narodna skupština donosi ovu odluku u skladu sa Ustavom i Zakonom o izboru sudija, kao i sa Poslovnikom Narodne skupštine, a na predlog Visokog saveta sudstva.
Visoki savet sudstva je na sednici održanoj 16. jula ove godine utvrdio predlog gde se pred nama nalaze imena predloženih sudija.
Neću govoriti ni o jednom kandidatu. To je učinio gospodin Tomić na početku, pa se ne bih ponavljala i čitala njihove biografije ponovo.
Želim da kažem radi javnosti da su predloženi kandidati za predsednike sudova ljudi od integriteta, bogatih biografija i evidentnog pravnog znanja iskazanog kroz decenije rada na svim nivoima pravosuđa.
Njih čeka težak i danonoćan posao. Potrebno je da učine sudove efikasnijim. Potrebno je da vrate veru građana Srbije u dobro pravosuđe. Zbog toga je i potrebno hitno imenovati predsednike sudova koji će, uz ovu obavezu, snositi i odgovornost za svoj rad. Potpuno je jasno da nema efikasne borbe protiv korupcije bez efikasnog utemeljenog rada sudstva.
Srpska napredna stranka neće odustati od zaštite principa ustavnosti i zakonitosti. Zato ćemo podržati izbor kandidata za predsednika sudija koji je predložio Visoki savet sudstva. Hvala.
Hvala vam.
Sada imam utisak da kada bi neki stranac slušao govor prethodnog govornika, a da pri tom uopšte nema uvid u politiku Srbije u prethodnih deset godina, pomislio kako je to bilo jedno divno izlaganje. Međutim, kada bi mu neko objasnio ko su u stvari oni i šta su radili prethodnih godina, verovatno bi se pitao o čemu ovaj čovek govori.
Stručnjaci koje smo juče pominjali su upravo ljudi koji su sedeli u opštinama i u lokalnim samoupravama, koje su oni postavljali. Nismo pominjali stručnjake niti to da ih mi nemamo, nego smo spominjali stručnjake koji su deset godina sprovodili zakone koje su oni donosili i doveli nas u ovu situaciju. Hvala.
Tako je. Ne bih imala želju da pominjem da prosto ne bih ponovo izazvala nešto što nije potrebno, ali prosto imam obavezu da odgovorim i da kažem da savete prihvatam i savete tražim samo od pametnijih od sebe. Hvala.
Hvala.
Poštovana potpredsednice, poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, verujem da se u ovom trenutku većina građana Srbije pita – zašto se sada donosi ovaj novi zakon o legalizaciji, zar nemamo već jedan koji je na snazi? Dokle će nas više plašiti novim rokovima i tražiti od nas gomilu nekakve dokumentacije, a da ni sami ne znaju šta u stvari traže od nas? Svi oni koji postavljaju ovakva pitanja su u pravu.
Bivši režim je u prethodnih 10 godina u ovu oblast uneo potpunu pometnju, govorivši pri tom da želi da je uredi i ne samo da je nije uredio, nego je donosio i zakone koji se kose međusobno, tako npr. da za jednu oblast, ukoliko gradite neregularno, po Krivičnom zakonu bićete krivično gonjeni, krivično kažnjeni, a ukoliko vas ne uhvate po tom zakonu, onda možete da predate zahtev za legalizaciju i da legalizujete svoj bespravno izgrađeni objekat. Da su poštovali sami zakone koje su donosili, videli bi i sami u kakvoj se situaciji nalaze.
Međutim, najgore od svega toga je što ni za 10 godina posao oko legalizacije nije završen, ne samo da nije završen, nego je legalizovano tek nešto preko 10% od ukupnog broja podnetih zahteva za legalizaciju. To je zaista poražavajuće.
Sada bih se vratila na početak svoje priče i pokušala da građanima objasnim bar nešto od ovih pitanja. Zašto se u stvari donosi zakon o legalizaciji objekata? Do sada ova oblast nije bila regulisana posebnim zakonom. Godine 2003. prvi put je donet Zakon o planiranju i izgradnji i on je u jednom svom delu planirao da oblast legalizacije reguliše kao jedno prelazno rešenje i nakon tog roka svaka divlja gradnja će se sankcionisati.
Međutim, izmenama i dopunama ovog istog zakona 2006. i 2009. godine ne samo da se postavljaju novi rokovi u kojima se dozvoljava da se podnesu novi zahtevi za legalizaciju, nego prosto ova oblast legalizacije pokušava da se reši na jedan sistemski način. Na ovakav način prosto oni ljudi koji su u tom roku gradili svoje objekte nakon toga što su dobijali dozvolu za izgradnju, prosto su stavljani u jedan ne fer odnos u odnosu na one koji su prvo gradili svoje objekte, a zatim ih legalizovali.
Ono što se nameće kao logično pitanje jeste – kako je moguće da 2009-2010. godine, do kada je bio rok za podnošenje, da je u Srbiji podneto 700.000 zahteva za legalizaciju? Kako je moguće da se samo nekoliko godina broj zahteva za legalizaciju skoro duplira? Odakle ti novi zakoni? Zašto se rok za predaju zahteva pomerio sa 2003. godine na 11. septembar 2009. godine? Zašto se na te objekte primenjuje legalizacija, kada je taj period bio regulisan Zakonom o planiranju i izgradnji? Zašto se ti objekti nisu tretirali kao novoizgrađeni? Postoji veoma jasan odgovor na ovo pitanje. Jednostavno, nije se ozbiljno pristupalo problemu.
Građani su želeli da legalizuju svoje objekte i nema sumnje u to. O tome jednostavno govori broj podnetih zahteva. Međutim, one koje je ova oblast zanimala onoliko koliko su imali lične koristi od svoga su upravo oni koji su sedeli, nažalost, možda i dan danas sede na raznim šalterima i organima koji su zaduženi da nam izdaju građevinske dozvole.
Često smo mogli da čujemo da građani više ni sami ne znaju šta im oni u opštini traže, čime još da dopune svoje predmete, a ne retko smo imali slučajeve da odemo da pitamo u vezi svog predmeta i da nas nadležan organ iz opštine pošalje kod baš određenog projektanta, da nam kaže da baš on zna da nam docrta i nacrta projekat baš onako kako treba. Doduše, jeste on malo skuplji nego drugi, ali posao će vam sigurno biti rešen. Ono što je sigurno, u prethodnih 10 godina najviše koristi od legalizacije imale su agencije koje su radile na poslovima merenja građevinskog zemljišta, odnosno parcela, odnosno agencije koje su se bavile bilo kakvim poslom u vezi legalizacije. To nije sporno do onog trenutka kada nalazimo da su vlasnici tih agencija upravo oni ljudi koji u nadležnim organima rade na izdavanju dozvola. Naravno, tim ljudima je značilo da se taj posao što više zakomplikuje i da se zahtevi za legalizaciju što više puta podnesu.
Što se tiče odgovora na pitanje - zar već nemamo jedan zakon koji se odnosi na legalizaciju? Odgovor je – nemamo. Naime, Ustavni sud je 6. jula ove godine objavio svoju odluku kojom kaže da su članovi od 185. do 200. Zakona o planiranju i izgradnji neustavni, da nisu u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku koji kaže da je izgradnja objekata bez građevinske dozvole krivično delo.
U svemu ovome ostaje nejasno zašto ova dva zakona nisu usaglašena, po kom kriterijumu je vršena procena, ko od građana koji je nelegalno gradio će biti kažnjavan po jednom zakonu, a ko će legalizovati svoj objekat u drugom zahtevu. Na kraju krajeva ko snosi odgovornost za jednu ovakvu situaciju?
Šta u stvari znači reč, odnosno proces legalizacije? Legalizacija je proces dobijanja građevinske i upotrebne dozvole za objekat ili deo objekta koji je izgrađen, dograđen ili rekonstruisan bez građevinske dozvole, odnosno korišćen je bez upotrebne dozvole. Legalizacija takođe podrazumeva i proces dobijanja upotrebne dozvole, ukoliko je objekat sazidan do 11. septembra 2009. godine i poseduje građevinsku dozvolu, ali je korišćen bez upotrebne dozvole.
Ono što je novina ovog predloga zakona jeste da se njime ne utvrđuju novi rokovi za podnošenje zahteva. Znači, ovaj zakon se odnosi na one zahteve koji su građani već predali. Međutim, iako su građani predali zahtev za legalizaciju to ne znači da će moći da legalizuju svoj objekat. Naime, članom 3. ovog zakona predviđeni su slučajevi u kojima, nažalost, objekti neće moći biti legalizovani, a to se posebno odnosi na one objekte koji su zidani na nepropisnom tlu, tačnije močvarama, klizištima, kao i objekte kojima materijal, od kojih je izgrađen, ne garantuje stabilnost. Takođe, neće moći da se legalizuju ni objekti koji se nalaze na javnim površinama, a na tom mestu je već predviđena izgradnja nekog avio objekta, kao i oni objekti koji se nalaze u zoni zaštite nekog kulturnog dobra.
Zakonom je predviđeno da se upotrebne i građevinske dozvole izdaju jednim rešenjem, što je bila situacija i do sada. Međutim, ukoliko objekat nema upotrebnu dozvolu, a izgrađen je do 11. septembra 2009. godine, on predaje zahtev, i uz zahtev predaje kopiju građevinske dozvole i organ je dužan da mu u roku od osam dana izda upotrebnu dozvolu, ukoliko mu komisija izda izveštaj da se objekat može koristiti.
Međutim, ono što nedostaje ovom članu, što sam ja amandmanom pokušala da popravim, jeste da nije precizirano kada nadležni organ formira ovu komisiju. Pošto smatra da je ova komisija potrebna od samog starta primene ovog zakona, predložila sam amandmanom da se komisija formira najkasnije u roku od 30 dana od početka primene ovog zakona.
Smatram da je krajnje vreme da se ovoj oblasti pristupi odgovorno i precizno i da postanemo država koja se više ne bavi posledicama, nego da stvari rešavamo na vreme i da probleme otklanjamo na vreme.
Dalje, član 21. i 22. Predloga zakona obavezuje organ uprave da dostavi obaveštenje podnosiocu zahteva za legalizaciju, a podnosilac zahteva za legalizaciju dužan je da u roku od šest meseci dopuni svoj zahtev onim što mu nedostaje. Međutim, ako je dokumentacija kompletna, nadležni organ mu daje rok od 60 dana da uredi svoje odnose sa Fondom za građevinsko zemljište, odnosno da plati naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta.
Lično smatram da je rok od 60 dana dug, pa sam predložila da se amandmanom ovaj rok smanji na 30 dana. Mislim da nema potrebe dva meseca za ovako nešto. Po dostavljanju ugovora nadležni organ je dužan da u roku od 15 dana izda građevinsku dozvolu.
Što se tiče same naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, njenu visinu određuju same jedinice lokalne samouprave. Sama visina može varirati u zavisnosti od stepena komunalne opremljenosti, od urbanističke zone u kojoj se objekat nalazi, pa i od same namene objekta.
Zanimljiv je slučaj da je recimo u Beogradu 2003. godine podneto negde oko 127 hiljada zahteva za legalizaciju. Nakon pet godina obrađeno je, odnosno izdato je nešto više od 3% zahteva. Možemo da izračunamo da je u opštinske budžete lokalnih samouprava veća naknada bila iz administrativnih taksi, kada su podnosili zahteve, nego što su naplatili od naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta. Da su se potrudili i naplatili novac za gradsko građevinsko zemljište, lokalne samouprave su mogle mnogo toga da investiraju, da urede komunalnu infrastrukturu, da asfaltiraju ulice, da izrede vodovodnu mrežu i kanalizaciju, i to sve iz sopstvenih sredstava, da vrate građanima ono što su uložili, a ne da podižu nepovoljne kredite i da zadužuju našu decu i naše unuke.
Ono što je novina ovog zakona jeste evidencija o predatim, odnosno izdatim rešenjima koja će biti dostupna putem interneta. Lično se nadam da će ta evidencija biti dostupna i za javnost, da neće biti potrebna šifra ili nalog.
Takođe, predložila bih da se na samom sajtu ministarstva objavi nekakva tabela gde će se mesečno voditi evidencija po gradovima u Srbiji, koliko je predato zahteva, koliko je poslato obaveštenja da se dopune predmeti, koliko je izdato građevinskih dozvola, koliko je odbijeno zahteva. Prosto, na takav način bismo mogli da pratimo sprovođenje ovog zakona.
Ovaj zakon dalje propisuje priključenje na infrastrukturu i kaže da oni objekti koji su izgrađeni do 11. septembra 2009. godine mogu biti privremeno priključeni na infrastrukturne objekte koji su im u tom prostoru dostupni do dobijanja konačnog rešenja. Međutim, ukoliko njihov zahtev iz bilo kog razloga bude odbijen, građevinska inspekcija će dostaviti javnom komunalnom preduzeću akt da to preduzeće hitno isključi taj objekat sa svoje mreže.
Zakon predviđa, takođe, veoma visoke kazne ukoliko to javno komunalno preduzeće ne postupi prema tome šta mu je naložila građevinska inspekcija.
Sama kazna iznosi od milion i po do tri miliona dinara, a za odgovorno lice u toj firmi predviđena je kazna od 100 do 200 hiljada dinara.
Što se tiče kazni koje propisuje član 36, a mogla bih da kažem da se odnosi na jednu stvar koja je česta, nažalost, u našoj državi, a to je ćutanje uprave. Član 36. kaže da će se novčanom kaznom od 25 do 50 hiljada dinara ili kaznom zatvora od 30 dana za prekršaj kazniti lice u organu ukoliko u zakonski propisanom roku ne izda odgovarajuće rešenje.
Sad pravim poređenje. Ukoliko građani koji su podneli zahtev za legalizaciju u zakonski propisanom roku ne dopune svoj zahtev, zahtev će im biti odbijen, a kasnije i srušen objekat. Međutim, ukoliko oni koji rade na sprovođenju ovog zakona u organu uprave, oni će biti kažnjeni simboličnom kaznom od 25.000 dinara. Kažem simboličnom kaznom ne zato što smatram da je 25.000 dinara malo, nego smatram da su upravo ti ljudi koji sede u organima uprave i rade na mestima izdavanja građevinskih dozvola, upravo oni koji su ovaj zakon i kočili.
Iz ličnog primera mogu navesti da za 10 godina, od kada je prvi zakon o legalizaciji, odnosno zakon koji reguliše ovu oblast na snazi, nisam čula nijedan jedini slučaj da je neko od građana otišao u organ uprave i da je tamo dobio sve informacije šta mu je potrebno za legalizaciju, odnosno novu gradnju svog objekta, da je on otišao i pribavio sve moguće papire, da je platio i sklopio ugovor sa Direkcijom za građevinsko zemljište, platio naknadu i oni mu odmah izdali rešenje. Verujte mi, ni jedan jedini ovakav slučaj nisam čula.
Nasuprot ovome svaki dan čujemo primere da građani više ni sami ne znaju šta im organi u upravi traže. Neretko se dešava to da za jednu istu stvar na dva različita mesta od dva različita zaposlena u upravi dobijaju različite odgovore. Znači, svako od tih radnika, načelnika, ili kako bih već njih sve tamo nazvala, daju sebi za pravo da zakon tumače na svoj način. Zato smatram, to je upravo ono što ste i vi govorili, da nam ništa i ne funkcioniše i zato nam ništa nije ni legalizovano. Prosto, mogu odgovorno da garantujem, ukoliko ti ljudi u opštinskim upravama ostanu na svojim mestima, plašim se da posao neće biti nikada ni urađen.
Zato vas molim, ministre, da upotrebite sve svoje ingerencije i da prosto promenite te ljude, da ih pošaljete da rade nešto drugo, neka rade nešto gde neće praviti štetu. Možda ne bi bilo loše ni da proverite imovinske karte tih ljudi koji su već deceniju na tim mestima. Proverite da li je moguće da su oni od svoje plate mogli da imaju to što imaju. Ne bi bilo loše, recimo, da se oforme timovi koji će se baviti korupcijom i u ovom poslu, jer smatram da je mnogo ima i da to svakako treba da se proveri. Takođe nešto što bi bilo dobro i za sprovođenje ovog zakona, to je uvođenje kol-centra na koji bi građani prijavljivali ne samo korupciju, nego i mnoge stvari koje im ne bi bile jasne u toku sprovođenja samog zakona.
Što se tiče vaše ingerencije, znam da nije velika što se tiče naloga ka organima lokalne samouprave, ali prosto im možete poslati nekakvu preporuku da zaposle neke nove ljude, da zaposle neke ljude koji će svoj posao raditi bez korupcije, bez ličnog interesa, jer ovde imamo pre svega javni interes, a to je da se uredi Srbija. Građani Srbije ne žele da žive u državi gde vlada korupcija i urbanistički haos. Građani Srbije žele da legalizuju svoje objekte. Hajdemo da im sprovođenjem ovog zakona to i omogućimo. Hvala.
Poštovana potpredsednice, dame i gospodo narodni poslanici, pre svega želim da kažem da mi je, sa jedne strane, žao što uopšte postoji potreba da jednu ovako važnu životnu stvar uređujemo zakonom, a sa druge strane, nažalost, postoji nedvosmislena potreba da se ona na ovakav način reši.
Ubeđena sam da niko od nas u ovoj sali, a verujem i mnogi van nje, ne mogu da pretpostave sa kakvim se sve problemima susreću oni koji pokušavaju da pronađu posao, a sa kakvim još gorim i težim zahtevima susreću kako bi taj isti posao zadržali. Među njima najteže prolaze žene, i to one koje planiraju da se ostvare kao majke. Mnogo puta sam od svojih prijateljica čula da mnogi poslodavci prilikom obavljanja razgovora za posao skoro uvek pitaju, direktno ili indirektno, za njihove planove po pitanju dece i porodice.
Neki od poslodavaca traže od kandidata za posao da popune upitnike sa gomilom pitanja koja duboko zadiru u privatan život kandidata. Neka od tih pitanja glase – ko vam čuva decu, jesu li vam živi roditelji, koliko dugo ste u braku, da li vam dete ide u privatno ili državno zabavište? Mnogi poslodavci do tih informacija dođu i putem neformalnog razgovora, iako se takvo njihovo delo može kazniti i sankcionisati, ali većina žena to ne želi da prijavi jer na takav način ostaje bez šanse da dobije posao za to mesto na koje je konkurisala.
Međutim, često sam imala priliku da čujem skoro istu rečenicu od mnogo žena koje su konkurisale na radna mesta, pa bile razočarane posle obavljenih razgovora za posao, a ta rečenica glasi – nije što se poslodavcima hoće da se tako ponašaju, nego im se i može. Zaista, ta rečenica je imala smisla, jer su one ostajale bez posla, a poslodavci zapošljavali one koje su po njihovoj meri, po njihovom kalupu, one koje njima odgovaraju, često i sa nižom stručnom spremom i sve to uz izgovor da se drže zakonskih okvira. Jednom sam čula jednog poslodavca koji je rekao da njemu ne trebaju mnogo pametni radnici, jer će znati da tumače zakon u svoju korist.
Ono što mene kao ženu i kao nekoga ko planira da ima svoju decu posebno brine, jeste što veći broj žena u Srbiji bira između toga da rodi i da radi. Ova priča se retko odnosi na one žene koje su imale sreće da se zaposle u javnim preduzećima i državnim institucijama. Međutim, nisu retki slučajevi da poslodavci u privatnom sektoru, skoro kao uslov za potpisivanje ugovora na neodređeno vreme, od radnika, a posebno žena, zahtevaju da unapred potpišu blanko otkaze ili nešto slično tome, što kao predstavlja njihovu volju, a uglavnom predstavlja volju poslodavaca i njihov interes. Nisu retki ni slučajevi kada poslodavci zapošljavaju radnike isključivo po ugovorima na određeno vreme, kako bi bili sigurni da se neće dogoditi nešto što bi bilo u korist zaposlenog, a na njihovu štetu.
Sa druge strane, žene koje se odluče da rade i u toku trudnoće ostanu bez posla, nakon preživljenog stresa često gube razlog da budu srećne što će biti majke, jer su svesne da postaju ekonomski zavisne od supruga i porodice. Takve žene neretko se susreću sa gubitkom samopouzdanja i često postaju žrtve porodičnog nasilja, a verovatno im je najteže kada ostanu bez odgovora prema samima sebi. Zašto im se to događa i da li je moguće da niko ne može da ih zaštiti?
U ovom trenutku oko 36.900 porodilja u Srbiji nada se da će ih sačekati radno mesto nakon porodiljskog odsustva. Zemlja smo sa najstarijim stanovništvom i najnižim natalitetom u Evropi, a poslodavci u našoj zemlji sve ređe praštaju trudničko ili porodiljsko odsustvo.
Šokirao me je primer žene iz Kikinde koja je posle programa vantelesne oplodnje "Prva šansa" dobila bebu, a zatim izgubila posao. Možete zamisliti kakva su se osećanja borila u ovoj ženi i kakvo je njeno mišljenje o državi koja govori i radi na podsticanju rađanja, a onda nema pomoći kada ostanu bez posla.
Izmene i dopune Zakona o radu idu u prilog tome da se zaštite žene koje su ostale u drugom stanju i to izmenom stava 2. u članu 187. koji kaže da žena, iako je zaposlena po osnovu ugovora o radu na određeno vreme, posle isteka tog vremena, koje je navedeno u ugovoru o radu, vreme se produžava do isteka korišćenja prava na odsustvo, te da je otkaz od strane poslodavca ništavan, ukoliko je poslodavac bio upoznat da postoji činjenica da je žena trudna ili mu ona to u roku od 15 dana potvrdi, odnosno donese potvrdu od lekara da je trudna.
Ovom izmenom poslodavac neće biti oštećen jer se isplata zarada za vreme porodiljskog odsustva vrši na teret budžetskih sredstava, sa pozicije Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike. Poslodavac je dužan da vrši isplatu samo za prvi mesec, nakon čega se ovaj iznos refundira.
Drugi segment pomoći ženama, tačnije porodiljama, koji je predviđen ovim predlogom zakona o izmenama i dopunama Zakona o radu, jeste u članu 93a, a govori o tome da, ukoliko se žena iz bilo kog razloga vrati na posao pre isteka vremena koje je predviđeno za porodiljsko odsustvo, poslodavac je dužan da joj obezbedi dnevnu pauzu u trajanju od 90 minuta ili da joj skrati radno vreme za 90 minuta. Takođe je predviđeno da se ta pauza ili skraćeno radno vreme računa u radno vreme, a da se naknada po tom osnovu isplaćuje u visini zarade.
Jedan od osnova za donošenje ovakvih izmena i dopuna, već postojećeg zakona, sadržan je i u Ustavu, koji u načelu kaže da u Republici Srbiji majka uživa posebnu podršku i zaštitu pre i posle rađanja. Osnov za donošenje izmena i dopuna Zakona o radu u skladu je i sa odredbama Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 138. o zaštiti materinstva, koje propisuju da ženi treba obezbediti pravo na jednu ili više dnevnih pauza ili skraćenje radnog vremena, kako bi mogle da doje svoje dete, te da joj se plata i vreme računaju kao redovno radno vreme. Ova dopuna se odnosi na slučaj kada zaposlena žena, na lični zahtev, prekine porodiljsko odsustvo i vrati se na posao ranije.
Iskreno mi je žao što sam, kao kritike ovog predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o radu, čula komentare u smislu – hoće li se novac koji je potreban za ovu svrhu izdvojiti iz budžeta ili će ići na teret poslodavca? Zar je to sada jedino bitno? Zar nije najskuplje da bude na račun nečijeg života? Zar nije najskuplje da bude na račun toga da se žena odrekne materinstva?
Ono što bih ja volela da verujem i da vidim u budućnosti jeste dosledno sprovođenje ovih izmena i dopuna Zakona o radu o kojima se danas govori, a tiče se, pre svega, zaštite žena i porodilja. Ne bih volela da žene i dalje žive u strahu, da budu nemoćne, same i zaboravljene i kada svest poslodavaca nije bilo nešto na šta smo mogli da računamo, hajde da verujemo da će ovaj zakon doprineti da zaštitimo ono što je najvrednije. Hvala.
Hvala.
Poštovani potpredsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, Zakon o javnim nabavkama koji je usvojen u decembru 2008. godine, a stupio na snagu januara 2009. godine, služio je uz još, recimo, Zakon o planiranju i izgradnji kao oruđe za sistemsko legalizovanje korupcije. Izmene koje su tada donete u odnosu na zakon iz 2002. godine nisu donele nikakav pomak. Štaviše, predstavljale su korak unazad u oblasti javnih nabavki, a država je pokazala slabosti kroz mnogo nedorečenosti, nedostataka i omogućila da mnogi koji su zakon sprovodili, zakon tumače u svoju korist, a na štetu građana i budžet Srbije. Upravo iz tih razloga nije bilo moguće predložiti izmene i dopune već postojećeg zakona, nego je sačinjen jedan potpuno novi tekst Predloga zakona o javnim nabavkama.
Javna rasprava i konsultacije radne grupe na izradi teksta Predloga zakona o javnim nabavkama predstavljala je svojevrstan presedan. Nikada do sada u donošenju jednog predloga zakona nije bilo uključeno toliko javnosti. Konsultovan je veliki broj ustanova, privrednih društava, stručnjaka i mnogih drugih koji su želeli da daju doprinos u izradi teksta zakona. Svi su mogli da daju sugestije i primedbe i sve je to uobličeno u predlog zakona koji je danas pred nama.
Kritike koje sada dolaze na ovaj predlog zakona, uz obrazloženje da je tekst dobar, ali da se sumnja u njegovo dosledno sprovođenje, mislim da predstavljaju lažno moralisanje i autoprojekciju onih koji su večito krojili zakone u skladu sa svojim potrebama.
Što se tiče samog teksta zakona, navešću par jasnih primera koji ukazuju na napredak u odnosu na već postojeći zakon. Članom 20. Predloga zakona o javnim nabavkama propisana je komunikacija u postupku javnih nabavki i u vezi poslova sa obavljanjem poslova javnih nabavki. Predlogom je predviđeno da se ova komunikacija obavlja isključivo pisanim putem, poštom, faksom ili elektronskom poštom, što praktično znači da oni koji ponudu dostavljaju i oni koji vrše prijem ponude ne bi trebalo da dođu u kontakt, a korupcija putem mejla ili faksa, složićete se, nije baš moguća, a svakako bi ostavila trag.
Takođe, ono što zakon dalje propisuje jeste da ona koji je bio na bilo koji način uključen u planiranje ponude ili je imao uvid u sadržaj ponude ne može učestvovati u javnoj nabavci. Veliku ulogu u sprečavanju ovih primera koje sam navela imaju uzbunjivači, oni koji imaju obavezu da prijave svaku moguću koruptivnu radnju, a njihovo delovanje u tom pravcu ovim zakonom posebno je zaštićeno.
Najzad, ono što bi navela kao posebnu novinu koju donosi ovaj predlog zakona jeste ukidanje aneksa. Upravo je davanje mogućnosti za potpisivanje aneksa predstavljalo jedan od zakonskih osnova za sprovođenje korupcije, što je u praksi značilo, da ona ponuda koja je na tenderu bila najpovoljnija ili najjeftinija, ukoliko bi u toku realizacije došlo do potpisivanja aneksa, ponuda je neretko postajala najskuplja, jer aneksima se podizala vrednost dogovorene nabavke ili izvođenje radova, koja je dogovorena prvobitnim ugovorom. Na taj način se direktno vršila zloupotreba, jer čemu onda javni pozivi i tenderi, ako se u toku realizacije, vrednost te javne nabavke menja.
Na kraju, moram da kažem da sam veoma ponosna što je ovaj zakon danas pred nama. Ovo je zakon koji smo na raznim tribinama po Beogradu i Srbiji predstavljali građanima Srbije i govorili smo o tome koliko zloupotreba ima u već postojećem zakonu i šta sve donosi novi Zakon o javnim nabavkama.
Drago mi je da građani Srbije mogu da se uvere u doslednost politike SNS, a to što neki tvrde da je splasnuo elan oko donošenja ovog zakona i da ga više ne najavljujemo sa tolikim žarom, kao što smo to radili u kampanji, želim da kažem da će tek sprovođenje ovog zakona biti ono na šta ćemo biti posebno ponosni. Ne brinite, svesni smo toga da je svaka naša moguća greška vaša šansa, ali takvu šansu nećete dobiti. Hvala.