Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Predrag Mijatović

Predrag Mijatović

Srpska napredna stranka

Govori

Da bih dobio reč, javljam se po Poslovniku. Mislim da ste vi prekršili član 107. uvredivši dostojanstvo Skupštine. Ovo što je rekao, bez obzira što smo iz iste poslaničke grupe, ovo što je izneo gospodin Šajn je nedopustivo. Vi ste to morali da prekinete. Zadnji eksperimenti na ljudima su se radili u Aušvicu i u ostalim koncentracionim logorima. Ovo je strašno. Ovo je ono što je upravo rekao gospodin Milisavljević, šamar i optužba na lekarsku profesiju i morali ste da prekinete. Tako nešto nije moglo da se izjavi. Kao što sam reagovao kada je gospodin Milisavljević dao ime i prezime pacijenta, tako reagujem i sada.
Ako postoji osoba nad kojom je izvršena kriminalna, nacistička radnja, onda se to radi na drugi način, iznosi na drugi način, ne u parlamentu. Pretpostavljam, s obzirom da je gospodin Šajn iz Romske partije, da aludira na to da je nad nekom Romkinjom koja je nedovoljno obrazovana tako nešto urađeno.
U danu za glasanje tražim da se glasa o tome da li ste prekršili Poslovnik. Morali ste da prekinete i da opomenete kolegu Šajna, jer ovo što je rekao je ravno onome što su radili nacisti za vreme Drugog svetskog rata. Hvala lepo.
Hvala lepo.
Da ne zamenjujemo teze, ja sam u drugom delu rekao da se možda radi o pacijentkinji romske nacionalnosti, što trenutno nije irelevantno. Ako je smatrao da sam ga uvredio time, izvinjavam se javno, ali nije to bitno. Bitno je iznošenje podatka da je nad građankom Srbije, bilo gde, u bilo kojoj bolnici izvršen eksperiment koji se nigde ne radi. Tako nešto je on rekao, da se čini neki eksperiment. To je vivisekcija. To je ono na šta ste vi trebali da reagujete.
Nije bitno koje je nacionalnosti, nego jednostavno ne mogu da se složim sa tim da se u ovoj skupštini iznosi, gde nije mesto da se o tome govori, da se na bilo kom živom stvoru, čak i na životinji vrše eksperimenti koji se ne rade nigde. To je čak zabranjeno i na životinjama da se radi. Ne sme da se nanosi bol životinji, a kamoli da se nanosi čoveku. Vi dozvoljavate da se to kaže u Skupštini, da ljudi slušaju u Srbiji o tome, da slušaju da pacijent može da dođe u bolnicu i da se nad njim radi nešto što se nigde ne radi. To je strašno. To je osuda našeg sistema. To je osuda i lekara, na kraju krajeva. Na to ste trebali da reagujete.
Nije bitno šta je, da li je Srpkinja, Mađarica, Rumunka, Kineskinja, Japanka, nije bitno šta je. Ako je to pogrešno shvatio, izvinjavam se, ali na to ste trebali da reagujete i to ste trebali da prekinete. Ako je to slučajno negde i urađeno, ne kažem da ne postoje lekari kriminalci, možda postoje, ali ako je to slučajno i stvarno negde urađeno, to mora da se digne na jedan visoki nivo i mora da se predoči tužilaštvu koje će da ispita, a ne da se iznosi u Skupštini.
Šta mislite, šta misle ljudi koji slušaju ovo? Neki određeni će da se uplaše, koji idu na operativni zahvat, da će na njima biti izvršen zahvat koji se nigde ne radi. Hajde da probamo da li može ili ne može. Strašno je to. Govorim vam to jer radim operacije 30 godina. Sada treba da pacijentkinja, kada dođe kod mene, da me pita– da li ćete mi raditi operaciju koja je uobičajena ili ćete raditi operaciju koju ste vi zamislili da treba? Hvala lepo.
Molim da se u danu za glasanje izjasnimo.
Hvala lepo. Iako pripadam vladajućoj koaliciji, podržao bih ovaj amandman gospođe Vojić Marković, mislim da je smislen i da ima mesta, i bilo je mesta da se o njemu razmisli, ne bi baš tako olako prihvatio. Kad branite to nekim zakonom UNICEF, odnosno da je prepisano, ne moramo sve prepisivati i nije sve dobro što se u Evropi dešava. Mnoge stvari su srušile i našu tradiciju i naše stvari koje je Evropa propisala, pa ne moramo tako slepo da prepisujemo sve što je Evropa dala.
Odnosno, o čemu se radi? Ovo poverljivo obraćanje deteta bez ograničenja u godinama. Šta to znači? Treba neko dete od pet ili šest godina da dođe i kaže – čiko hoću poverljivu informaciju od vas i hoću sa vama da razgovaram bez prisustva roditelja. Znači, trebalo je ipak da bude malo jasnije to, ali o tome smo i na Odboru razgovarali gospođo ministar. Međutim, ipak bi trebalo da postoji i neka granica, na neki način, neka granica u godinama i neko malo jasnije objašnjenje šta to znači i kada je to poverljiva informacija i poverljiv razgovor koji može da ima.
Šta jedno dete od deset godina može poverljivo da razgovara, a da roditelji ne znaju. Normalno, izuzima nasilje u porodici, seksualno nasilje itd. to ne može pred roditeljima može kasnije.
Međutim, imamo jedan drugi problem o kome smo razgovarali na Odboru, a to je učešće porodice ili staratelja u lečenju dece koje uživaju narkotike. Ono može da dođe da razgovara sa stručnim licem, ima pravo da njegov roditelj ili njegov staratelj o tome ništa ne znaju, da ono uživa drogu i da možda neznajući da će to lečenje da traži pomoć i da traži lečenje. Međutim znamo, pogotovo vi kao vrstan neuropsihijatar, znate koliko je uticaj i značajna uticaj porodice i okoline u kome se to dete nalazi. Normalno je da i bez dozvole tog deteta roditelji treba da budu obavešteni ili staratelj o tome da se započinje lečenje od zavisnosti od narkotika.
Ovo je dosta šturo dato, ovaj član o tome kakva su prava i da dete ima pravo na poverljivost informacija. To su stvari koje sam hteo da iznesem. Mislim da bi tu moglo da se malo razmisli o tome i da se to malo proširi, odnosno da se stalno ne pozivamo, još u jednom članu o kome ću kasnije govoriti, opet se pozivamo na UNICEF i na Prava deteta. Ne treba to tako slepo prepisivati sve što je Evropa dala. Nije baš dobro sve što je Evropa dala, neke stvari se ne slažu sa našom tradicijom. Hvala lepo.
Zahvaljujem.
Ja ili ne razumem ovo ili vaše objašnjenje ne razumem, ali šta sad to znači? To znači da dete od pet godina će da dođe samo u dom zdravlja da razgovara sa doktorom? Neće verovatno, niti je u stanju da dođe.
Ako dođe sa ocem ili sa majkom, da otac prvo vidi sa majkom, šta sad treba da kaže – ja hoću da razgovaram sa čika doktorom a ti tata izađi napolje; ili će doktor reći ocu da zađe napolje dok on razgovara jer ima neki problem. Ne razumem tu konfuziju. To mi deluje malo konfuzno kako će izgledati. I do sada je toga bilo, čemu sad opšta diskusija i čemu ova zakonska regulativa, ne razumem, čemu sve to? To dete od pet ili šest godina može samo sa ocem ili sa majkom ili starateljem da dođe u dom zdravlja da razgovara, prema tome, i da ga taj dovede kod lekara.
E sad, on će tražiti, normalno ne može dete da objasni kakav ima problem, to stoji, ako ima tikove, ono nije svesno tikova, ako noću mokri u krevet, nije toliko svesno ni razloga zašto. Znači, otac ili majka traže pomoć, i šta sad, lekar traži da taj otac i majka izađu napolje da bi razgovarao sa njim, pa dobro, to može i ovako, čemu ova regulativa? Ne znam, uopšte ne razumem, šta ste hteli da mi objasnite? Hoćemo li mi svi ovaj zakon da obelodanimo u svim školama i u osnovnim školama da napišemo – e deco, vi imate sada pravo na poverljivost informacija. Ne razumem o čemu mi ovde razgovaramo.
Odustajem od diskusije pošto je gospođa Batić dovoljno objasnila.
Hvala lepo.
Nadovezao bih se na ovo što je gospodin Radovanović govorio. U redu je stvar da pacijent potpisuje da prihvata određenu intervenciju. Mada, moram da kažem da su član 15. i prvi stav člana 17. donekle u koliziji. Jer, on je naveo jedan primer, dešavaju se i druge vrste situacija, da imate pacijente koji pripadaju određenim sektama, kao što su recimo Jehovini svedoci, koji ne prihvataju i odbijaju pre svake intervencije hirurške, potpisuju da ne žele da prime krv ni u kojoj situaciji.
Šta sada raditi? Kažete da se ponašam u skladu sa lekarskom etikom. Ukoliko taj pacijent na operacionom stolu umire zbog gubitka krvi, može da mu se spasi život davanjem krvi, šta taj lekar treba da radi? Da li će odgovarati zakonski ili ne? Ako postupi po lekarskoj etici, on je spasao pacijenta. Ako postupi po ovom zakonu i po potpisu koji je pacijent dao, nema prava da mu da krv, čak i ukoliko je po sledećem članu 17, koji kaže – pacijent ima prava da predloženu medicinsku meru odbije, čak i u slučaju kada se njime spasava ili održava njegov život.
Sa ova dva člana dovodimo u dosta tešku situaciju buduće lekare, ne one koji se bave socijalnom medicinom ili nekom drugom granom, već dovodimo u nepriliku ljude koji se bave granama u kojima se spasavaju i u kojima je ugrožen život pacijenta. Šta raditi u takvoj situaciji?
Gospođo ministar, šta raditi kada je pacijent u dubokoj anesteziji, umire i treba da uradim nešto čime mogu da mu spasim život, a on je potpisao da to odbija? Vi me ovim zakonom obavezujete da ga pustim da umre. Ono što je neko od poslanika govorio i na odboru, to je eutanazija. Molim vas, odgovorite mi, šta raditi u ovoj situaciji? Hvala lepo.
Nije odgovor sadržan u tome. To što ste vi pročitali, to nije. Pacijent je pre toga već potpisao da odbija. On je potpisao da odbija. U slučaju da je indikovano davanje litre ili dve krvi, ili bilo šta, ja to odbijam iz verskih razloga. To mora da se poštuje. Prema tome, niste mi sa članom 18. odgovorili.
Ako sam vas dobro razumeli, taj pacijent koji leži na operacionom stolu, u tom slučaju će egzistirati. Znači, vi dajete pravo da ja pustim da taj pacijent egzistira, nisam mu dao krv i pacijent može da umre, jer je potpisao da na to ima prava. Da li sam vas dobro razumeo?
Ovo je vrlo ozbiljno pitanje, izuzetno je ozbiljno pitanje i ozbiljna stvar o čemu sada razgovaramo, sluša nas Srbija.
Kažete da može da pita. Ja nemam mogućnosti. Kažem ja, moje kolege, nemamo mogućnosti da pacijenta koji je u anesteziji ili u besvesnom stanju u kome se nalazi, nemam mogućnosti da se s njim konsultujem, partnerski prodiskutujem, kako vi kažete, pošto su to partneri, o tome da li prihvata da mu spasim život, ili ne prihvata da mu spasim život.
Prema tome, od mene tražite, od nas lekara, sa ovim zakonom da moram da ako poštujem zakon, da ću na operacionom stolu, ženi kojoj recimo radim carski rez, ili joj radim histerektomiju, odnosno odstranjivanje materice, koja je iz određenih razloga koji mogu da se dese, umire na tom operacionom stolu i pre toga je rekla da odbija krv, ja skidam rukavice i puštam je da umre. To je strašno. To je strašno što radite.
Molim vas, vi ste profesor univerziteta. Prva rečenica koja stoji u medicinskoj knjizi je "primum non nocere" – prvenstveno nenaškoditi. Bez obzira na zakon koji vi sada donosite, nalazim da ni jedan lekar u Srbiji neće ovu vašu zakonsku obavezu poštovati, bez obzira što je pacijentkinja ili pacijent potpisao da ne prihvata da mu se pomogne u slučaju predstojećeg smrtnog ishoda, ali ne prihvata da mu se pomogne, ne verujem da će i jedan lekar postupiti po ovom zakonu koji vi sada donosite. Ovo je mrtvo slovo na papiru. Taman da mi preti kazna od pet godina robije, ja ću toj pacijentkinji dati krv, bez obzira na to što ste vi doneli ovakav zakon. Hvala vam.
Hvala lepo.
Ne mogu da se složim sa vama, niste u pravu. Pacijent može da ide do izvesne granice u tom odlučivanju, ali ne može da traži od lekara da učestvuje u ubistvu, u smrti. Tu ne može. To je kraj. Ni jedan zakon ne može to da donese, a pacijent može da kaže – neću injekciju, neću da se lečim, da ode. Nema problema, on je svestan.
Ovo što vi sada govorite bi isto to bilo, pacijent umire u mukama od neke teške bolesti karcinoma, u teškim bolovima, možete da kažete – humano je pomoći mu da umre, dati mu nešto da bi umro. To je eutanazija. To ekskluzivno pravo o životu i smrti ima on sam. To je tačno. On ima sam to pravo, da li će da se ubije ili neće da se ubije. Ali, pacijent nije svestan svoga stanja, čak i ako potpiše da primi krv u nekoj situaciji, nije svestan da može da umre. Možda nije baš tako, možda baš neće, možda neće baš meni da se desi, pa ću da reskiram iz ovih ili onih razloga.
Ja, kao lekar, sam u toj situaciji, da u tom trenutku, kada je njemu neophodno potrebno, učestvujem u njegovoj smrti. To ne možete očekivati od lekara. Tu nema zakona. Tu je ono Primum non nocere, što ste rekli, prvenstveno ne naškoditi. Tu će dobiti svaku pomoć, bez obzira šta je pacijent pre toga potpisao ili rekao da bi izašao iz bolnice. Posle toga, surovo rečeno, može da skoči kroz prozor, može da se okači o drvo, može da uradi bilo šta, ali dok je pod ingerencijom lekara, dok je pod mojom odlukom, ja ću mu pomoći u svakom slučaju, bez obzira na zakon. Hvala.
Hvala lepo, gospodine predsedavajući.
Moram da priznam da bih se i ja donekle složio sa prethodne dve poslanice koje su govorile o starosnoj granici od 15 godina. Ne mogu ni kao stručnjak, ni ovako da prihvatim tu granicu od 15 godina, no to je sad ušlo u zakonsku regulativu. Međutim, tu se sada postavljaju određene dileme, profesionalne dileme.
Znamo da je sa 15 godina dete u osmom razredu osnovne škole. Malo pre ste čuli o nekim kozmetičkim intervencijama, međutim dolazimo u situaciju, pogotovu ginekolozi, da se susretnu sa devojčicama od 15 godina koja je ostala u drugom stanju. Upravo ste to i spominjali.
Zašto to govorim? Mi sada ovde imamo dva zakona. Jedan zakon koji donosimo dana, odnosno jedan član zakona koji donosimo danas, a to je da dete ima pravo da odlučuje, kao što ste i rekli, o predloženoj intervenciji, o predloženoj meri. Znači, devojčica je trudna, lekar predlaže meru prekida trudnoće, pretpostavimo. S druge strane imamo drugi zakon koji smo prihvatili, a to je Zakon o prekidu trudnoće, koji je donesen ranije, koji kaže da se trudnoća može kod maloletnog lica prekinuti uz saglasnost roditelja ispod 16 godina. Znači, granica je 16. godina.
Postavlja se pitanje, po kom, i to sam vas već pitao, a vi ste mi odgovorili i kazali ste – predložena mera. Tačno, predložena mera je da se prekine trudnoća. Devojčica od 15 godina ima pravo sama da odluči hoće ili neće da prekine trudnoću na predloženu meru. To je po ovom zakonu.
Po drugom zakonu, sada važećem, pozitivnom zakonu, ne može lekar da izvrši prekid trudnoće ukoliko nema saglasnost staratelja ili roditelja ako je dete mlađe od 16 godina. To znači da moram da tražim saglasnost roditelja.
Po kom zakonu i po kom propisu će se ginekolog u Srbiji ravnati? Koji god propis da primeni, odnosno kako god da postupi, jedan od ova dva zakona će prekršiti. Ako uradi prekid trudnoće sa 15 i po godina, odgovoran je po zakonu koji kaže – mora da ima saglasnost roditelja, jer dete nema 16 godina. Ako ne uradi, onda devojčica ima pravo, preko zaštitnika pacijentovih prava, da ga tuži zato što nije postupio, jer ona ima pravo sama da odlučuje.
Nemojte mi opet reći – predložena mera. Predložena mera je prekid trudnoće. Šta ginekolog da uradi? Koji zakon da prekrši ili ima zakon koji ima veći značaj? Koji zakon je ispred kog zakona? Da li je važniji ovaj sad koji donosimo ili je važniji onaj zakon koji je do sada važeći? Po kom zakonu će se ginekolog ravnati? Hvala lepo.
Vratio bih se na ono što sam malopre govorio, upravo replika gospođi ministar. Na kraju krajeva, ako sam dobro razumeo ono što ste rekli, stariji je Zakon o prekidu trudnoće. To znači da ginekolozi mogu da traže odobrenje roditelja ili staratelja, da ne postupe po ovom zakonu koji sada uvodimo, nego s obzirom da to jeste ozbiljna hirurška intervencija, koja može da naruši zdravlje deteta, sa dugosežnim posledicama, to znači da bi u tom slučaju trebalo da dobije ipak dozvolu roditelja ili staratelja, znači da je taj zakon stariji i on onda poništava ovu odredbu ovog zakona koji sada donosimo. To je jedna mogućnost, ili da se poslužimo ovako jednom briljantnom pravničkom bravurom, kao što je malopre govorio gospodin Aligrudić, pa da to sve zabašurimo. Hvala.
Hvala lepo.
U vezi ovog člana 29. Bez obzira na usvojeni amandman i na objašnjenje ministarke, nadamo se da ćete u budućnosti raditi na tome da se liste čekanju ukinu, gospođo ministar. Vi ste sada to ozakonili ponovo. Kada se donosio prošli zakon uvele su se liste čekanja i u ovom parlamentu i u prošlom mandatu diskutovalo se o tome i konstatovali smo da je to izvor korupcije.
S obzirom da smo se svi složili sa tim da je u toku jedan koruptivni propis, nadam se da treba raditi na tome da se to ukine. Vi sada ozakonjujete to jer napominjete da su u pitanju određene procedure koje zahtevaju opremu, instrumente itd. i da zbog toga moraju da se formiraju liste čekanja. Svesni ste toga da liste čekanja nisu formirane samo u smislu zračenja gde su potrebni određeni aparati, liste čekanja postoje i u granama medicine gde nisu potrebni neki specijalni instrumenti. Vi imate ogroman broj listi čekanja na internistički pregled, koji ne zahteva nikakve dodatne opreme itd. EKG imaju sve bolnice, aparat za pritisak takođe, a imate situaciju da se na internistički pregled specijalistički čeka po tri do četiri meseca.
Prema tome, ovo objašnjenje koje ste dali ne stoji u svim segmentima. U nekim segmentima je tačno. Čak je poslednjim zakonom data mogućnost da se lista čekanja može ubrzati ili izbeći ukoliko se sufinansira taj pregled u nekim noćnim klinikama, noćnim pregledima, gde rade lekari koji su zaposleni u državnoj službi. Znači, to je opet forsiranje ljudi koji su u mogućnosti da dodatno plate i samim tim izbegnu listu čekanja. Bez obzira što ste vi sada zabetonirali i utvrdili ponovo listu čekanja, apelovao bih na vas da radite na tome i da obezbedite uslove u našem zdravstvu da se liste čekanja izbegnu iz ovih razloga koje sam vam napomenuo. Hvala lepo.
Zahvaljujem.
Ja sam možda na neki način započeo ovu diskusiju liste čekanja. Čini mi se da me kolega, pošto me je pomenuo, nije dobro razumeo. Nisam rekao da liste čekanja možda ne bi trebale da postoje tamo gde se zahtevaju određeni aparati i određena tehnika. Govorio sam o onim granama koje to ne zahtevaju. Nemojmo sada braniti nešto što je neodbranjivo. Vrlo dobro znamo čemu služe liste čekanja i kako se one upotrebljavaju. Nemojmo se sada sakrivati iza toga da je ovo nemoguće a ovo je moguće. Jer, do skoro nisu postojale liste čekanja a bili smo isto ovako, ako ne i lošije, opremljeni nego što smo sada.
Prema tome, liste čekanja su uvedene iz drugih razloga. Negde može da se uradi, gospođo ministar, reorganizacija rada. Može da se uvede druga i treća smena, redovna, ne plaćena, da bi se propusna moć povećala. A vama kao ministarstvu predlažem, s obzirom da se mnogo diskutuje o korupciji oko lista čekanja, da vi u okviru Ministarstva formirate neku radnu grupu koja bi napravila reviziju listi čekanja u zdravstvenim ustanovama u Srbiji. Na taj način bismo najzad stekli sliku koje su liste čekanja opravdane a koje su liste čekanja napravljene samo da bi se uvela zakonska korupcija na mala vrata.
Ne mogu se složiti ni sa tim da ako u nekoj zdravstvenoj ustanovi odnosno bolnici imate 18 ili 19 internista na 100 hiljada stanovnika a čeka se četiri meseca na internistički pregled, dozvolićete da ta lista čekanja ni u kom slučaju nije opravdana. Znači, ipak bi bilo dobro da Ministarstvo zdravlja izvrši određenu kontrolu i reviziju tih listi čekanja i vidi koliko su one opravdane a koliko nisu i nemojmo braniti ono što je neodbranjivo. Jer, svi znamo da je to izvor korupcije. Hvala lepo.