Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milan Lapčević

Milan Lapčević

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Divno što ste pomenuli ove podatke. Svi preostali resursi će biti 180 megavata, a ovi pomenuti koji idu Italijanima 350 megavata, čak 360, a koštaće izgradnja tih kapaciteta 600 miliona evra. Samo Srbijagasu sada odobravmo 200. Šta je bio problem da damo EPS da to napravi i da prodajemo energiju, finalnu? Samo najnerazvijenije i, da ne kažem, zemlje sa najslabijim intelektualnim kapacitetima daju svoje sirovine, ne prodaju finalne proizvode. Da li je moguće da mi ne umemo da napravimo elektrane i da prodajemo finalnu struju? Plaćaće se 155 evra po megavatu, da, ali nećemo prodavati mi, nego zajednička kompanija u kojoj Italijani imaju 51%, a mi 49%. Znate li kako se taj kapital, kada se napravi profit, kako se on prikazuje? Dovoljan vam je slučaj Mobtela i ne znam kojih drugih zajedničkih firmi. Uvek je zajednička firma ona koja ima najmanji profit.
Dakle, nema tu mnogo hleba. Ono što je suvo zlato dajemo, a za to dobijamo mačku u džaku. Prosto, koljemo vola za kilo mesa. Energetski resursi moraju da budu prevashodno u interesu građana ove zemlje, a tek onda, kada nam pretekne preko onoga što je nama potrebno, može da se daje.
Poštovani predsedniče, poštovana gospođo ministarko, govoriću o davanju saglasnosti na odluku o izmenama i dopunama Finansijskog plana Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje za 2012. godinu, kojim se predviđa da višak sredstava koji je bio na podračunima indirektnih i direktnih korisnika Fonda zdravstvenog osiguranja bude upotrebljen za izmirivanje obaveza koje su nastale tokom prethodnih godina za isporučene lekove i medicinski materijal.
Pre neki dan kada smo raspravljali o rokovima za izmirenje obaveza koje su nastale od strane države, čuli smo od ministra finansija da dugovanja od strane države, koja se odnose na zdravstvene ustanove, bolnice i republički fond, iznose preko 30 milijardi dinara, tako da ove nepune tri milijarde dinara, koliko su pronađene da su višak na podračunima korisnika Fonda za zdravstveno osiguranje, verovatno neće značajnije uticati na smanjenje tih dugova, tako da će država morati da pronađe druge mehanizme kako da ta dugovanja izmiri, što je zakonom koji je usvojen, delimično i rešeno.
Tada sam govorio i sada ću ponoviti nekoliko situacija koje se tiču enormne krađe, očigledne krađe koje su se dešavale i koje se dešavaju verovatno i u drugim oblastima u Fondu za zdravstveno osiguranje. Jedan od problema koji državno zdravstvo ima je taj što nisu adekvatno vrednovane sve zdravstvene usluge, pa recimo imate da se neke operacije, relativno komplikovane vrednuju sa vrlo niskim iznosima sredstava, a da su neke druge stvari preuveličane. Po tom osnovu i lekari koji treba da urade nekoliko operacija, dobijaju za to jako malo novca i zdravstvene ustanove prihoduju malo sredstava. Tako dolazi do velikih dubioza i kašnjenja u isporuci materijala, kašnjenja u isplatama prema dobavljačima itd, što se sve održava na potpuno lošu zdravstvenu politiku u Srbiji.
Jedna od velikih nepravilnosti koja se dešavala prethodnih godina u Fondu zdravstva se tiče nabavke materijala za dijalizu tokom 2010. i 2011. godine. Republički fond je februara meseca 2010. godine, da bi zaštitio povlašćenog dobavljača, kompaniju koja verovatno ima neke lične dilove sa ljudima koji vode Fond zdravstva, promenila uslove i Pravilnik o nabavci materijala za dijalizu. U Pravilnik je unela da pri nabavci dijaliznih aparata i materijala za dijalizu mogu da učestvuju samo one kompanije koje sterilišu dijalizne aparate, isključivo vodenom parom. U toj oblasti postoji samo jedan proizvođač koji na taj način steriliše dijalizne aparate, što jasno ukazuje da je odgovorno lice iz Fonda, ili više njih direktno uticalo da se, kroz uslove konkursa, nacrta ko će biti izabrani dobavljač na konkursu za nabavku dijaliznih aparata i materijala.
Po tom osnovu, prema vrlo detaljnoj urađenoj analizi od strane ljudi koji se bave ovom problematikom, samo u 10 meseci prošle godine je država, odnosno Republički fond za zdravstveno osiguranje oštećen za preko 150 miliona dinara. Siguran sam da i u drugim oblastima nabavki postoje ovakvi propusti. Jedan od takvih je da postoji u državnim zdravstvenim institucijama nekoliko ustanova koje imaju aparate za hiperbarične komore. Postoji hiperbarična komora na Banjici, dve na Institutu za fiziologiju, u zdravstvenom centru Zemun, od skora i na VMA, ali te usluge koje pružaju državne zdravstvene institucije nisu u potpunosti pokrivene od strane fonda.
Nasuprot tome, jedno privatno lice ima četiri zavoda za hiperbaričnu medicinu, širom Srbije, sa po 12 ležećih mesta u hiperbaričnim komorama, čije usluge Fond za zdravstveno osiguranje u potpunosti pokriva i te usluge plaća oko osam i po hiljada dinara po tretmanu. To kroz jasnu računicu da za jedan sat kroz njegove hiperbarične komore prođe 50 ljudi, dnevno oko 500, ako se računa da je 10 časova radno vreme, na godišnjem nivou je to preko 100.000 pacijenata, pomnoženo sa 80 evra, koliko košta jedan tretman, lako se dolazi do računice da se radi o sumama koje su višemilionske. Sigurno više od šest, sedam, pa čak i osam miliona evra.
Ustanova Gamzigradska Banja ima jednu takvu hiperbaričnu komoru ali je uspela da ima registrovanih 10 bolničkih postelja za pružanje usluga hiperbarične komore u toj instituciji. Uspela je da ugovori sa Republičkim fondom zdravstva samo tri tretmana dnevno. Zamislite koliko se sredstava na ovaj način odliva u privatne ruke, nemam ništa protiv privatnika da pružaju ovakve usluge, ali je potpuno nenormalno da državne institucije, koje finansira država iz svog budžeta i Fond zdravstva, imaju nabavljene aparate od državnih para poreskih obveznika, ne budu finansirane od tog istog fonda zdravstva, već da budu finansirane u stopostotnom iznosu one privatne ustanove koje pružaju samo određene usluge koje su profitabilne.
Za ovu materiju imam i dokazni materijal pa ću vam predati i zamoliću vas da to date gospodinu potpredsedniku Vlade koji se bavi korupcijom i kriminalom. Siguran sam da će ovde naći puno toga što je vezano za njegov posao. Ukoliko to bude isterano na čistac, verovatno će biti i više para u Fondu za zdravstveno osiguranje, a samim tim i manje dugovanja prema dobavljačima, bolje zdravstveno osiguranje i bolji položaj zdravstvenih radnika, pa naravno i bolja zdravstvena usluga pacijenata. Hvala.
Poštovano predsedništvo, poštovani gospodine ministre, sada nam je izgleda svima jasno kakav stav imaju neke poslaničke grupe, samo me interesuje da li taj stav varira od vlade do vlade ili se vezuje za određenu materiju koja se tiče zakona?
I jedan i drugi zakon, Zakon o planiranju i izgradnji i Zakon o podsticaju građevinske industrije su doneti za vreme prethodne Vlade. Za taj zakon su glasale tadašnje vladajuće stranke. Neke od tadašnjih vladajućih stranaka su i u sadašnjoj Vladi. U Zakonu o planiranju i izgradnji je uveden termin konverzija i tada je bio podržan od strane tih stranaka. Sada se ta konverzija suspenduje i opet će biti podržano od istih stranaka. Šta smatrate kada je nešto ispravno? Kada se uvelo ili kada se ukida, ili ćemo Pašićevski i jedno i drugo?
Zakon o planiranju i izgradnji ste i vi, gospodine ministre, kada je donošen pre dve godine, oštro kritikovali i iznosili ono što je i poslanička grupa DSS smatrala, a i danas smatra da je to leglo korupcije. Zaista jeste leglo korupcije, ako se na mala vrata, pod parolom pomoći građevinskoj industriji, suspenduju javne nabavke i otvara prostor za nove poslove koje će raditi samo podobne firme.
Ciljevi tog zakona, koji je donet 2010. godine, su bili sadržani u članu 22. i glase, od 1. do 5, ovako:
Pod 1) – prevazilaženje negativnih efekata ekonomske krize u građevinarstvu Srbije, odnosno pomoć građevinskoj industriji za izlazak iz krize. Da li je taj cilj postignut? Mislim da nije. Niti je prebrođena kriza u građevinskoj industriji, niti su firme pomognute u tom smislu.
Pod 2) je bilo podsticanje razvoja i upošljavanja domaće građevinske industrije i likvidnost sektora građevinarstva. Malo pre smo čuli od vas da smo od 170.000 ljudi, koliko je radilo u građevinarstvu u 2008. godini, spali na 70.000. Ne da nije potpomognuta građevinska industrija u smislu upošljavanja novih ljudi, nego smo izgubili preko 100.000 ljudi u tom sektoru.
Treći cilj je bio podsticanje razvoja i upošljavanja domaćih preduzeća koja se bave industrijom građevinskog materijala. Nisam siguran da je i taj cilj postignut.
Četvrti cilj je zadržavanje postojećeg nivoa zaposlenosti i preduslova za otvaranje novih radnih mesta. Koja crna nova radna mesta, kada je preko 100.000 ljudi izgubilo posao u ovom sektoru?
Peti cilj je bio podsticanje privrednog razvoja u Republici Srbiji. Znate da je negativan privredni rast u zemlji u svim sektorima, pa i u sektorima građevinarstva.
Dakle, nijedan od ovih ciljeva koji su bili zacrtani u Zakonu o podsticanju građevinske industrije prethodne dve godine nije postignut. Kažite mi onda šta nam garantuje da će biti postignuto u naredne dve godine? Ja mislim ništa, ali prihvatamo vaše obrazloženje da je jedini razlog za produžetak roka završetak objekata koji su započeti. Sigurno je mnogo veća šteta da ono što je započeto sada propada, nego da ovaj zakon ima produženo dejstvo i da se iznađu dodatne pare kako bi objekti bili završeni.
To razumem, ali ne razumemo zašto je onda to stavljeno da bude na dve godine. Ako su, kako ste sami rekli, neki objekti završeni sa 70, 80% ili 50%, sasvim je dovoljno vremena da za godinu dana budu završeni kompletno i da onda završimo sa ovim zakonom iz jednog prostog razloga. Zato što je suspendovao javne nabavke i zato što se dogovaralo u četiri oko koliko će koji projekat vredeti i ko će taj posao dobijati. Posao su dobijale firme koje su naravno bile bliske ili su direktno stranačke firme stranaka iz prethodne vlasti, što nam garantuje da nije bilo poštenog posla.
Vi ste ovde malo rekli da neće biti otvaranja novih poslova, po ovom zakonu, ali bi nam bilo mnogo draže da je u Predlogu zakona koji ste nam dostavili pored roka koji se podržava na 2014. godinu, mi smo amandmanom predložili da bude do kraja 2013. godine, smatrajući da je to razuman rok, da ste stavili još jedan član, da neće biti novih projekata po ovom zakonu. Mi tako možemo da produžavamo do u nedogled, ako budu novi projekti onda će 2014. godine da se kaže, nismo završili, pa ćemo produžiti do 2015. godine i tako u nedogled.
Mislim da na to treba da stavimo tačku, kao što je bitno da znamo kakav efekat je ovaj zakon imao. Jako nam je važno da znamo koliko je objekata započeto iz para koje je dala država po ovom zakonu, do kog stepena izgrađenosti su oni danas i koliko je to koštalo državu, odnosno koliko država u ovom trenutku duguje za te objekte, koliko ona nije isplatila onoga što je dužna da plati.
Dakle, bez analize efekata zakona i bez ovih podataka po ovim objektima i dugovanjima DSS ne može da podrži ovaj zakon. Razumemo da treba da budu završeni objekti, ali tražimo da se garantuje, odnosno da amandmanom odbora bude uvedeno da neće biti novih projekata, a drugo da oni budu završeni, da ovaj zakon traje do 2013. godine. Hvala.
Zahvaljujem gospodine generale. Dakle, razumem vas gospodine Iliću potpuno, naravno da niko nije protiv toga da ono što je započeto se ne završi i rekao sam u svojoj raspravi da podržavamo taj vaš stav. Ali, sam želeo da čujem od vas i to da li će ministarstvo preduzeti nešto u pogledu ispitivanja zakonitosti odobravanja projekata, visine i cene ulaganja u tim projektima, to su bili naručioci, odnosno ko su bili izvođači radova, pod kojim uslovima su tih izvođači odabirani i kakve su njihove veze sa partijama koje su tada bile na vlasti. To je jako važno pitanje. Naravno, da treba da se završi svaki projekat koji je započet i stadion u Nišu, hala u Knjaževcu i bilo gde, to ništa nije sporno.
Nama je jako važno, pošto ste rekli da neće biti novih projekata po ovom zakonu, odnosno bez javnih nabavki, onda vas molim da odbor ili vi kao ministar podnesete amandman na član 5. kojim se on briše, odnosno suspenduje, izuzima od javnih nabavki. Po prethodnom zakonu bilo je dogovorno između naručioca posla, odnosno onih koji su na vlasti, obično ministar u prethodnom sazivu je to bio gospodin Dulić i podoban izvođač radova. Podoban izvođač radova je bio onaj koji je savladao neke kriterijume i koga je partija na vlasti odredila da radi taj projekat, pa onda u četiri oka dogovaraju koliko će nešto da košta. Ko će da me ubedi da tu nije bilo malverzacija? Zašto smo mi onda na 87 mestu po koruptivnosti u svetu, između ostalog i zbog toga.
Dakle, kada se bude izbacio član 5. iz ovog zakona onda možemo da razumemo vaše dobre namere da će biti projekti koji su započeti završeni i otvoreni neki novi, ali po legalnim procedurama. Hvala.
Završavam, biću vrlo kratak. Rekao sam da nije sporno da podržavam da treba priča da se završi do kraja, kao što mislim da nije sporno i da ako se otvaraju novi poslovi po ovom zakonu, da moraju da budu po javnim nabavkama, koji će biti skoro usvojen, ali mi je takođe jako važno da kažete da li ćete vi kao ministar preduzeti nešto u pogledu odgovornosti vašeg prethodnika za preuzimanje obaveza mimo dozvoljenih budžetskih stavki.
Ministar Dinkić je pre mesec dana kada se raspravljalo o rebalansu budžeta, pre dva meseca, rekao da Ministarstvo za životnu sredinu i poslovno planiranje, je preuzelo obaveze i ugovorilo poslove za tri puta više, nego što je bilo predviđeno budžetom.
Sada vi morate kao njegov naslednik da to sprovodite i da plaćate, iako ga budžet nije ovlastio da to radi, niti je smeo da ugovara mimo onoga što je dozvoljeno budžetom.
Za to mora da postoji konkretna odgovornost. Tu odgovornost neko mora da pokrene. Ako vi trpite štetu i imate glavobolju kako ćete to da isplatite, verovatno je logično da pokrenete tu odgovornost.
Pričamo o tome da su zdravstvene ustanove, bolnice napravile dugove koje nisu platile, znači, da fond nije pokrio po vašoj proceni 13 milijardi dinara obaveza prema dobavljačima.

Zašto to nije urađeno? Zašto su nastali toliki dugovi? To je ključno pitanje. Verovatno razlozi za to stoje, što ili nije bilo dobro planirano, ili su probijene stavke, ili je nabavljeno nešto mnogostrukim cenama, nego što je trenutno na tržištu, na osnovu kojih su pravljeni planovi. Navešću samo dva konkretna slučaja gde su se odlivale pare iz Fonda zdravstva pa ćete verovatno proceniti da li je to tačno i da li ćete nešto učiniti po tom pitanju.

Prvi slučaj gde su se odlivale pare nekontrolisano jesu javne nabavke za dijalizne aparate, odnosno dijaliznog materijala za dijabetičare. U prvih 10 meseci prošle godine po osnovu javnih nabavki, na osnovu promenjenog Pravilnika o nabavci dijaliznog materijala ova država je oštećena za najmanje 150 miliona dinara. Kako? Tako što je fond verovatno u dogovoru sa nekim od lobista za određenu firmu promenio pravilnik i predvideo da se dijalizni materijal nabavlja isključivo za određene aparate koje proizvodi direktno jedan proizvođač.

akle, nacrtao je u tenderu ko može da dobije i ko može da bude dobavljač. Pošto su tako predviđeni uslovi tendera, naravno da su cene tog dobavljača za dijalizni materijal bile višestruko veće i da su svi drugi ponuđači bili odbacivani zato što ne ispunjavaju uslove jer se nacrtalo koji konkretno dobavljač može da ispuni sve uslove konkursa. Dakle, rekao sam po tom osnovu je 150 miliona dinara za 10 meseci prošle godine se odbilo više od para poreskih obveznika nego što je bilo potrebno.

Drugi osnov jesu hiperbarične komore. Hiperbarične komore u državnom zdravstvu postoje samo četiri, po mom saznanju i to sa jednim mestom, tri KBC Zemun i jedna u Gamzigradskoj banji. Pored toga postoje na četiri lokacije u Srbiji privatne hiperbarične komore sa 12 mesta, a Fond zdravstva je ugovorio i sa jednima i sa drugima korišćenje hiperbaričnih komora gde privatnih sa 12 mesta. Jedan tretman traje sat vremena, odnosno 48 pacijenata na sat, puta bar osam sati dnevno je negde oko 400 pacijenata dnevno, puta bar 250 dana, to otprilike dođe oko 10 hiljada tretmana i puta 80 evra koliko košta jedan tretman. Radi se o milionskim ciframa koje su otišle, a da to nije otišlo, na primer u državno zdravstvo.

Da paradoks bude veći ta jednomesna komora u Gamzigradskoj banji je pored 10 postelja koje treba da da na korist pacijentima, mogla da ugovori samo tri sa Fondom zdravstva. To su samo dva ilustrativna primera i na njima možete da vidite gde su se odlivale pare iz Fonda zdravstva i zašto su nastali ovoliki dugovi. Još jedan od razloga što ogroman broj lekara koji radi u državnom zdravstvu, radi paralelno i u privatnom.

Na primer, ilustrativan slučaj da recimo na teritoriji grada Niša, na žalost i na nesreću ovog naroda u toku jedne godine izvršeno preko dve hiljade abortusa. Od tih dve hiljade abortusa samo 50 je izvršeno u državnim, a ostatak u privatnim ustanovama. Cene abortusa nisu male. Zašto se to dešava? Zato što oni koji rade u državnom zdravstvu su naravno upućivali pacijente u privatne ordinacije da bi tamo plaćali i da bi uzimali mnogo više novca. U svim drugim oblastima je ista situacija. Sve dok se ne razdvoji privatno i državno zdravstvo u smislu da ne može jedan te isti čovek da radi i u državnoj i u privatnoj ordinaciji neće biti kraja ovakvim minusima koji će se praviti u fondovima zdravstva, u budžetima bolnica.

Pokriće se ovaj dug trenutno. Da li će za godinu dana nastati isti? Hoće, naravno. Zato što će biti nekontrolisanih javnih nabavki kao što su bile ove u prethodnom periodu i zato što će oni koji rade u državnom zdravstvu prebacivati pacijente u svoje privatne ordinacije. Sve dok se na taj način ne stane na put takvoj pljački, uvek će biti minusa u državnoj kasi. Pored onoga što ste rekli da ćete napraviti evidenciju ko šta i koliko duguje, molim vas da ispitate i sve slučajeve sumnjivih javnih nabavki u zdravstvu, a ima ih na stotine. Hvala.
Poštovano predsedništvo, poštovani gospodine ministre, predloženim zakonom, član 23. se predviđa da se ukinu poreski podsticaji za ulaganja u nerazvijena područja.
Desetine puta smo u ovom parlamentu raspravljali o tome šta su najveći problemi Srbije i mislim da se u tome slažemo, da je jedan od najvećih problema Srbije jesu ogromne razlike u razvoju pojedinih regiona, gde se te razlike kreću u odnosu na Beograd, kao najrazvijeniji region, u odnosu na 1:10, a u odnosu na opštine na jugu ili istoku Srbije, čak i do 1:15.
Direktna povezanost ekonomske nerazvijenosti određenog regiona, jeste i zaostalost određenih krajeva, što direktno utiče i na ogromne emigracije stanovništva iz nerazvijenih područja. Danas imamo situaciju da u Srbiji više desetina sela je praktično nestalo sa lica zemlje. Tamo ne živi više niko, a ako se ovaj trend nastavi, verovatno će u narednih 20-30 godina taj broj biti mnogostruko veći.
Dakle, poenta priče je da država treba da svim mogućim načinima podstiče privredne subjekte da ulažu u nerazvijena područja, kako bi se obezbedila ekonomska egzistencija stanovništva, kako bi ono ostalo na tim prostorima, kako se ne bi selilo i kako bi ti krajevi preživeli.
Ne možete vi da očekujete da će mlad čovek koji je rođen u nerazvijenom području, da ostane tu da živi ako završi fakultet ili ako ostane sa srednjom školom ako nema posla. Posla će imati onda kada mu država pomogne onim investitorima da ulaže u ta područja, da zapošljava te ljude.
Neće niko da uloži u Kuršumliju, koja je daleko 300 kilometara od Beograda, zato što nema dobre puteve, zato što je obrazovna radna snaga daleko od Kuršumlije. Dakle, mora da ima neke druge podsticaje da ga privuku da tamo ulaže, da ima veću dobit, da su mu smanjeni porezi, bilo koja vrsta poreza, kako bi ostvarivao veći profit.
Dakle, mislimo da je apsolutno nedopustivo da država uskraćuje poreske olakšice na investiranje u nerazvijena područja, jer će to dodatno uticati na migracije i na opustošenje Srbije, naročito onih delova koji su nedovoljno razvijeni.
Nisam znao za taj podatak, da je država Srbija oslobodila samo za 700.000 dinara preduzeća koja imaju dobit, ali onda u obrazloženju koje ste dali ne treba da piše da će to ugroziti poslovnu politiku i prilive u budžet od javnih prihoda. Mislim da je to smešno obrazloženje. Ako nema toga da se naplati, onda ne može ni budžet da bude ugrožen.
Razumem da ta mera nije dala efekta, ali to nije način da mi ukidamo ovu meru. Hajde da dodamo još neku drugu, da napravimo set mera koje će biti međusobno kompatibilne, pa da sve one daju rezultat. Nije poenta da odlučimo da ako nije dala efekata da je onda ukinemo. Mislim da treba da produbljujemo te mere i da dajemo što veće podsticaje raznih vrsta i da pomažemo, kao što je Vlada prethodnih godina davala podsticaje kroz direktno finansiranje po radnom mestu, da možda razmišljamo u pravcu da najugroženijim područjima smanjimo PDV za određene grane, koje će biti podsticaj za to područje, pa da na taj način, ako ne ide drvna industrija, hajde da drvnu industriju samo u Kuršumliji stimulišemo time što će PDV biti 15% umesto 20%, pa će možda tih 5% biti motiv da otvori fabriku tamo, a otvaranje fabrike će uposliti nekoga. Prosto navodim primer u kom pravcu treba razmišljati.
Poneta priče je da država na sve moguće načine podstakne ljude da odu da prenesu kapital u nerazvijena područja, tamo otvore firme i zaposle ljude. Ako nemamo ljude u mestima, nećemo imati mesta. Ako nemamo ljude u tim mestima, nećemo imati ni čuvanje granice. Ne može Kuršumlija da opstane sama od sebe ako je imala 37.000 stanovnika, a sada ima 12.000. Ako se ovako nastavi, za 10 godina će imati pet. Kada nemate stanovništvo, nemate ni teritoriju. Prosto je to najveći nacionalni interes. Hvala.
Dakle, potpuno ista priča kao i povodom prethodnog člana. Opet se ukidaju poreske olakšice za ulaganje u osnovno sredstvo.
Mislim da je to pogrešan potez. Ako bude odgovor da nije bilo dovoljno efekta, to ne znači da ga treba ukinuti. Hajde da nađemo način kako da dodatnim merama stimulišemo da ove koje imamo ne ukidamo. Ako nije bilo efekta u smislu da je država nekome nešto pomogla to znači da neće imati efekta ni u onom suprotnom, da prihoduje. Hajde da kroz sistemske mere o kojima sam pričao povodom prethodnog amandmana, kroz strategiju razvoja nerazvijenih područja upakujemo u razne zakonske predloge, pa da na taj način utičemo da nerazvijena područja ostanu u životu. Da ljudi u kojima njima žive mogu da imaju neku perspektivu a ne da završavaju škole i da odlaze u veća mesta.
Starosna struktura u tim područjima nam je katastrofalna, procenat ljudi koji u njima ne radi je mnogo veći nego što je to u većim gradovima, da ne pričam o Beogradu. Primanja, prosečne stvari i slično su daleko od onoga što se može zvati normalnim životom, tako da država mora sistemskim merama da utiče i prekine taj negativni trend. Možda nešto po uzoru na Švajcarsku da imate različite stope poreza, u zavisnosti od stepena razvijenosti, pa možda porez na plate ne treba da bude isti u Beogradu i u Surdulici, ili u Beloj Palanci, Blacu ili u bilo kom drugom mestu koje ima daleko niži stepen razvijenosti.
Samo kratko. Taj podatak da ni jedno preduzeće nije koristilo i da država nije dala nikakav podsticaj, nam direktno govori da tamo još uvek nisu povoljni uslovi za investiranje.
Ako nisu povoljni uslovi za investiranje znači da država nečim još uvek opterećuje privredu. Dakle, treba dodatno da smanjuje, a ne da ukida. Taj podsticaj je dat parcijalno i on nije imao efekta. Ako je podsticaj neka ostane nema veze što nije imao efekta, dajte još neki podsticaj pa će možda sledeće ili naredne godine to biti od koristi.
Mislim da idemo u suprotnom pravcu. Poenta priče je da dajemo veći podsticaj da bismo postigli efekat. Time odgovarati da nešto ukidamo zato što nije dalo efekat, smo praktično digli ruke od nerazvijenih područja, prepustićemo ih sami sebi i neka se snalaze kako znaju i umeju. Neka ta područja odumiru, a to je na kraju krajeva u potpunoj suprotnosti sa politikom vaše stranke. Pričate o regionalnom razvoju, o ravnomernom razvoju, a ovamo imamo razne mere koje se ukidaju. Ne kažem da će one sada direktno uticati na to, ali treba sistemskim merama kojih će biti mnogo više, kroz razne zakone da kompatibilno se utiče na veće investiranje u nerazvijena područja i njihovim opštinama.
Slažem se potpuno sa vama da prioritet u razvoju treba da bude infrastruktura. Bez infrastrukture ne možete očekivati da budu investira određena područja.
Pomenuli ste primer Kopaonika i državne investicije. On je kratkoročno prebrodio problem. Nisam siguran da ga je rešio. Šta mislim da može da bude rešenje? Država je tu uložila svoj novac. Da li država može svoj novac svuda da uloži? Gde je problem? Ne može sigurno.
Znači treba da nađe meru podsticaja. Malo pre sam pomenuo primer, recimo manjeg PDV za određene oblasti i određene grane privrede. Onda će neko ko ima privatni kapital više imati interese da pravi npr. nameštaj u Kuršumliji ili da napravi fabriku za preradu bilja u Svrljigu, jer će mu tamo više ostajati para zato što će mu biti manji PDV nego u nekom drugom mestu. Zato će seliti kapital iz razvijenih područja u ona nerazvijena.
Na primer porez na plate ne mora da bude svuda isti. Ne mora da bude svuda odvajanje za penziono i socijalno isto u Beogradu ili u nekim drugim mestima. To je razni set mera koji mora da utiče, odnosno da privuče one koji imaju pare i da ulažu tamo jer će mu biti manji odbici i porezi. Ostajaće mu više novca i imaće motiv da se seli i ako to nije blizu velikih potrošačkih centara.
I kada je bilo priče o rebalansu budžeta i setu pratećih zakona, poslanička grupa DSS je takođe amandmanski intervenisala na ovaj Predlog zakona o akcizama, jer smatra da opterećivanje tečnog naftnog gasa kao jedinog ekološkog zelenog energenta treba da bude daleko manje nego što je opterećivanje drugih fosilnih goriva iz mnogo razloga. Mislim da je ta priča svima poznata i ne treba da se ponavlja ovde.
Smatram da će opterećivanjem tečnog naftnog gasa ovolikim iznosom akcize dovesti do toga da jedan broj ljudi neće više prelaziti na korišćenje tečnog naftnog gasa, već će se opredeliti na dizel gorivo ili na benzin, što će direktno uticati na potrošnju ovog energenta, zagađenje životne sredine, efekat staklene bašte itd.
Sve države u regionu i Evropi podstiču zelene energente na sve moguće načine. Mislim da država Srbija takođe treba da radi ovo. Ovde se kaže da je opterećenje nešto niže, nego što je na druge naftne derivate, ali mislim da u ovakvoj socijalno-ekonomskoj situaciji, u kojoj se nalaze građani Srbije, kojim izlaz i pomoć države imaju i u tome da je niža cena tečnog naftnog gasa, pa je zbog toga ogroman broj njih prešao na korišćenje ovog naftnog derivata.
Smatramo potpuno opravdanim da ove akcize ne budu promenjene, odnosno da budu promenjene daleko niže i da se na taj način omogući veće korišćenje tečnog naftnog gasa kao zelenog energenta.
Od vreme ovlašćenog predstavnika.
Dakle, razumemo sve ove razloge koje ste naveli i pozdravljamo nameru Vlade i vas lično da se krene u rešavanje ogromnog problema srpske privrede, a to je nelikvidnost i plaćanje, odnosno neplaćanje dospelih obaveza na vreme. Zbog toga je desetine hiljada firmi blokirano, 80.000 preduzeća je po nekom zadnjem podatku nelikvidno i u blokadi i u procesu gašenja. Tome su kumovale, pre svega, mnoge velike kompanije koje su, zato što su velike, sa njima moraju mali privrednici da rade, a oni ucenjuju i ne plaćaju obaveze na vreme da bi ostvarile ekstra profit.
Sva se priča zavrti na kraju do ključnog generatora nelikvidnosti a to je država. Vi ste toga svesni da je država najveći neplatiša i da prema podacima koje imamo država u ovom trenutku duguje preko milijardu evra za razne obaveze prema dobavljačima, izvođačima radova i slično. Dobra je namera da država ograniči sebe i da kaže da će ubuduće u roku od 45 dana svaku svoju obavezu mora da plati.
Lično, pozdravljam vašu nameru za šok terapijom da se to odjednom preseče i da se krene nekim drugim korakom, međutim postavlja se jedno logično pitanje. Ako je budžet Republike Srbije u nezavidnom položaju, odakle nam milijardu evra slobodnih sredstava da odjednom izvršimo sve te obaveze i da krenemo nadalje da plaćamo sve one ugovorne obaveze u rokovima koje predviđa zakon?
Ograničavanje rokova za preduzeća koja međusobno posluju na 60 dana je takođe dobar korak, dobra je namera, ali je pitanje da li će svi moći da ispoštuju tu nameru. Recimo, jedan od primera koji može da bude kontra argument jeste da neko građevinsko preduzeće ugovori radove npr. za izvođenje objekata u inostranstvu i ima ugovore o plaćanju za godinu, godinu i po dana, zavisno od toga kakvi su uslovi tendera. To preduzeće angažuje podizvođača iz Srbije i ima obavezu da plati u roku od 60 dana. U tom slučaju preduzeće mora da ili uzima bankarske kredite koji su prilično skupi da bi ispoštovala obaveze zakona, ili mora da pribegava onom drugom načinu, da ugovara duže rokove plaćanja, ali da za to uzima bankarske garancije koje opet su trošak za preduzeće.
U prethodnom periodu razna preduzeća, dobavljači, izvođači radova su pružali određene usluge državi da bi se uopšte pojavili na tenderu moraju da daju uslove plaćanja, dobijali poslove, kad se recimo radi o izvođenju radova, da bi te radove izveli potrebno je određeno vreme, mesec, dva, tri, zavisno koja je vrsta radova i obim. Da bi uradili taj posao moraju da uzmu ako nemaju slobodnih sredstava, a obično firme nemaju, moraju da uzmu kredit, da se zaduže za gorivo, za repromaterijal, da plate radnike, uzimaju kredit kod banke. Taj kredit je, naravno, trošak i on je opterećen od 15 do 25% zavisno od koje banke se uzima kredit. Kada se završe radovi posle tri meseca, firma ispostavlja konačnu situaciju prema državi. Istog trenutka mora da plati PDV, i opet mora da uzme kredit, opet da plati kamatu, a onda joj država plati nakon tri, četiri, šest meseci, pa možda i godinu dana.
Šta se desilo u međuvremenu, za tih godinu dana? Za godinu dana se kurs promenio, za godinu dana sredstva koja su angažovana po osnovu kredita kod banaka koštaju i odnesu 25% minimum onoga što je glavnica. Praktično, priča se svede da firme kojima država neko duže vreme duguje ulaze u minus. Sve ono što su zaradile radeći sa državom, praktično pojede banka. U čitavom procesu jedino banke profitiraju kroz davanje kredita i naplate ogromnih kamata.
Dakle, to je ono što se dešavalo u prethodnom periodu i tu su banke imale profit. U ovom slučaju kada predviđamo rokove koji su 60 dana retko koja firma će moći da ispoštuje te rokove. Verovatno će se ići u mnogo većem broju slučajeva na dogovorno produženje roka sa bankarskom garancijom koja će opet koštati firme i opet će biti trošak i opet će banke zarađivati na tome.
Dakle, država treba pre svega da u uslovima poslovanja maksimalno razradi mehanizam da oni koji rade, privređuju, plaćaju porez od kojih država živi, imaju što manje troškove, da im je državna administracija i država što manji teret, da bude što efikasnija, što racionalnija. Ovako, praktično, posredno i neposredno država utiče direktno na njihovo loše poslovanje i praktično na njihovu likvidnost, odnosno nelikvidnost.
Ovim predlogom zakona kojim se skraćuju rokovi i daju se, praktično, ograničenja za državu na 45 dana, na privatna preduzeća 60. Namera je odlična. Šok terapija je potrebna da bi se ovi problemi razrešili. Ostaje samo pitanje da li ćemo moći da to sprovedemo u delo, naročito, mislim, pitanje i za državu koliko će uspeti da sprovede, a to verovatno vi bolje znate, obzirom da ste upoznati sa stanjem u budžetu RS i koliko to država može da plati, iz kojih sredstava. Dakle, verovatno ćemo ići u neko novo zaduženje od 500 miliona, milijardu evra, da bismo isplatili sva ta zaostala dugovanja.
U onom drugom delu, delu privrede, koja verovatno neće moći da ispoštuje u najvećem delu te svoje obaveze od 60 dana, pa će dolaziti i do sudskih sporova, i do kašnjenja jer sudstvo je toliko efikasno koliko, svi znamo. Dakle, prosto da ne bude da smo klasični kritizeri, ova namera je dobra, pozdravljamo je, ali nije dovoljna, potrebne su sistemske mere i kroz daleko efikasnije pravosuđe, i slične postupke, da procesi traju mnogo kraće, jer će ostati mrtvo slovo na papiru.
Ako dođe do sudskih procesa, to traje mesecima, džabe nam onda i ograničenje rokova plaćanja kada uđemo u to vrzino kolo da jedni drugima ne plaćaju, pa onda i onaj ko nije platio onom drugom, on zbog toga ne može da plati onome iza sebe i onda opet imamo lanac nelikvidnosti koji ničemu ne vodi.
Za nas je bitan prvi korak, kako će država pokrenuti čitavu priču povećanja likvidnosti privrede, odakle će ta sredstva pribaviti i kako će ona svoje obaveze ispuniti. Naravno, naša je sugestija i da se mnogo fleksibilnije gleda na rokove za preduzeća i da mere koje prate ovu meru budu sistemske i kroz pravosuđe i kroz možda i neke druge poreske zakone, kako bi čitava priča urodila plodom. Hvala.
Hvala na ovako iscrpnom odgovoru.
Evo da se osvrnem na ovo što ste zadnje rekli, odgovornost za preuzimanje obaveza koje nisu planirane. Kada je bila rasprava o rebalansu budžeta, govorili ste o preuzimanju obaveza od strane države, odnosno ugovaranju od strane Ministarstva za prostorno planiranje, prethodnog.
Prema Zakonu o pomoći građevinskoj industriji, za nekih, nemojte me držati za reč, ne znam da li sam zapamtio tačan podatak, ali radi se sigurno o ciframa koje su tri puta veće nego što je bilo dozvoljeno budžetom. Negde, ako se ne varam, 27 milijardi je bilo dozvoljeno, a ugovoreni su radovi preko 60 milijardi dinara.
Hoće li biti odgovornosti za to što se radilo u prethodnom periodu? Za nas je ključna stvar da se uvede red i da se povede odgovornost za one koji su doveli do nereda i do haosa.
Sami ste rekli da država duguje 13 milijardi bolnici za opreme i lekove, Fond 13 milijardi prema dobavljačima. Koliki je dug građevinske industrije, odnosno ministarstva prema građevinskoj operativi za mnoge projekte koji su sprovođeni prethodne dve, tri godine, čisto partijske projekte koji su sprovođeni širom Srbije i po lokalnim samoupravama, a koji su probijeni budžetom. Budžetom nisu predviđeni, a pravljeni su u predizborne svrhe.
Niko ne govori da to što je rađeno nije potrebno Srbiji, ali je pitanje po kojim cenama je ugovarano i pitanje je da li je to predviđeno finansijskim planovima. Nije. Probijene su cifre dva ili tri puta. Imate slučaj Niša i mnogih drugih gradova. Sada smo u situaciji da su svi u velikim dugovanjima i da država to treba da pokriva.
Pošto ste rekli da država obezbeđuje sredstva unapred bar šest meseci, da će isplaćivati sve ono što je zaostalo, interesuje me koliko će porasti javni dug po tom osnovu? Ne postoji "perpetuum mobile". Verovatno mora da se pozajmljujemo negde da bi imali likvidna sredstva da plaćamo.
Rekli ste da će država delom da namiruje obaveze po osnovu uzimanja novih kredita, a delom od prodaje imovine. Da li se misli na prodaju javnih preduzeća, državnih i lokalnih? To je jedno.
Drugo, iz ovih podataka koje ste nam sada naveli, da ćemo sledeće godine dostići maksimum javnog duga od 65% BDP, nam praktično ukazuje da je prethodna Vlada od 2008. do 2012. godine državu zadužila, odnosno povećala zaduženje od 25 na 65% ili prevedeno u novac sa ovim što ste malopre sabirali, oko četiri milijarde dugovanja i sadašnjih skoro 15 milijardi spoljnog duga, dolazimo do 20 milijardi spoljnog duga države, a imali smo osam milijardi 2008. godine. To su konkretne cifre koliko nas je usrećila prethodna vlast, u kojoj ste i vi učestvovali i punim kapacitetom do 2011. godine, a onda vaša stranka bez vas do 2012. godine. Ti dugovi su diktirani od najveće stranke u Vladi, od ministra finansija, od predsednika Vlade, ali ne možete da izbegnete potpunu odgovornost ni za vaše učešće. Morali ste na vreme da reagujete ako danas govorite da je država u stravičnim problemima, da moramo sada da preduzimamo ovako radikalne mere. Mogli ste na vreme da reagujete i da kažete da nećete da učestvujete u onome što jeste očigledno pogrešno po državu – besumučno zaduživanje, ulaženje u obaveze koje država ne može da isprati, niti da isplati, pa sada dolazimo u situaciju da dugujemo putarima pet milijardi, bolnicama 13, dobavljačima još 13 itd. Hvala.