VESNA MILEKIĆ

Socijaldemokratska partija Srbije

Rođena je 1972. godine na Homoljskim planinama.

Sa deset godina seli se sa porodicom u Petrovac na Mlavi gde završava osnovnu i srednju školu. Upisuje najpre Pravni fakultet u Beogradu, da bi posle treće godine upisala Fakultet dramskih umetnosti, odsek – gluma, u klasi prof. Vladimira Jevtovića.

Po zanimanju je glumica. Zaposlena je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Predsednica Foruma žena Socijaldemokratske partije Srbije.
Narodna poslanica u sazivu 2012. -2014. godine.
Poslednji put ažurirano: 24.02.2022, 11:36

Osnovne informacije

Statistika

  • 0
  • 0
  • Nema pitanja koja su upućena poslaniku

Četvrta sednica Drugog redovnog zasedanja, 14.11.2013.

Poštovane kolege, upućujem pitanje Ministarstvu rada i socijalne politike. Pre nekoliko dana javio mi se jedan rudar iz rudnika Jasenovac u opštini Žagubica. Taj rudar ima oko 30 godina radnog staža, ali je pre izvesnog vremena imao nesreću na radu i on je postao invalid treće kategorije. Na jedno oko je slep 80%, na drugo je slep 100%. Na jedno uvo je gluv 80%, a na drugo je gluv 100%. Naravno, on je još uvek u radnom odnosu, jer su zbog brojnih malverzacija sa lažnim invalidima izuzetno pooštreni uslovi za ostvarivanje penzija. To nije ništa sporno, ali pitanje je – šta učiniti sa ovakvim slučajevima gde su ljudi sa ovakvim oštećenjima u životnoj opasnosti?
Kada ovo kažem, ne želim dodatno da dramatizujem ovu već dramatičnu priču, ali na sve ovo moram da dodam da ovaj nesrećni čovek mora dnevno da pređe oko 15 kilometara da bi otišao i vratio se s posla. U njegovoj situaciji, sa dodatnim glavoboljama i nesvesticama, može se lako dogoditi da se smrzne u nekom smetu ili da nastrada od nekog vozila. Koga onda da pitamo za odgovornost?
Još treba dodati da nije dobio nikakvo obeštećenje za povredu na radu, ali mu je rudnik velikodušno povećao platu za neverovatnih 640 dinara mesečno. Odlaskom u penziju ovaj čovek verovatno samo spašava goli život, jer o kvalitetu života čoveka koji ne može da čita novine, ne može da gleda televiziju, da sluša radio, ne može baš previše da se govori. To je više vegetiranje nego življenje. Na taj način se oslobađa mesto za prijem nekog mladog, snažnog i prevashodno zdravog čoveka za rad na tako teškom i odgovornom mestu kao što je rudnik.
Od vas očekujem odgovor kako da rešimo ovakve ljudske sudbine, ali da rešenja zaista budu ljudska. Hvala.

Četvrta sednica Drugog redovnog zasedanja, 14.11.2013.

Poštovane kolege, mi se ovde u parlamentu svakodnevno susrećemo sa različitim predlozima zakona. Oko većine njih se poziciona i opoziciona strna spore, i retko se događa da naiđemo na neki pravni akt za kog ni jedna strana nema ništa protiv njegovog donošenja. Zakon o kome danas diskutujemo je jeda od takvih.
Istinski verujem da ne postoji ni jedna osoba, ne samo u ovoj sali, već i širom zemlje koja ima nešto protiv ovakvog jednog zakona.
Konvencija UN o pravu deteta iz 1989. godine, koju je naša zemlja ratifikovala 1990. godine, ističe upravo potrebu da se u potpunosti obezbedi zdravstvena zaštita deci. Naš Ustav garantuje ustavnu zaštitu majkama pre i posle porođaja, ali sve to je nedovoljno ukoliko se ne izglasa upravo ovaj zakon.
Socijaldemokratsko uređenje koje ipak naše društvo teži, podrazumeva da ovakve posebne kategorije budu i posebno tretirane, naročito kada je u pitanju omogućavanje zdravstvene zaštite.
U trenutnoj našoj ekonomskoj situaciji koja povremeno poprima dramatične tonove, naročito kada se spomene nezaposlenost ili još više neizmirivanje doprinosa od strane poslodavaca, dodatno otežava situaciju onima kojima je zdravstvena sigurnost možda i najneophodnija. Desetine hiljada porodica nemaju ni jednog člana koji je zaposlen i koji može preko svoje firme, eventualno da otvori deci, ili trudnoj supruzi, zdravstvenu knjižicu. Ukoliko tu dodamo da su takve porodice ispod ivice siromaštva i da im je plaćanje troškova lečenja u potpunosti finansijski nemoguće, u toj matematici rezultat je veliki broj dece sa hroničnim bolestima, i još veći broj žena sa problemima pri začeću i održavanju trudnoće. Tako da se broj trudnica koje su zbog neredovne i neadekvatne procedure u toku trudnoće izgubile bebu penje na neslavno rekordno mesto među svim evropskim zemljama.
Koliko je važno pričati o tome da je neophodno da deca imaju besplatno zdravstveno osiguranje je čist pleonazam, posebno kod nas kad je novorođena beba prava retkost, kad nam kroz samo nekoliko decenija zbog bele kuge preti tiho odumiranje nacije.
Nisu u problemu samo oni najsiromašniji. Kod nas se nažalost smatra da samo oni koji imaju prihode od 40 hiljada dinara nisu siromašni. Ali, ukoliko oni moraju da plate svaki pregled kod lekara, svaku vakcinaciju, svaku intervenciju ili čak i one najbeznačajnije lekove protiv kašlja ili ekcema, oni automatski odlaze ispod granice siromaštva. Jedan moj lik iz predstave u kojima će se mnoge majke prepoznati govori upravo to. Dođe jesene, počne vrtić, dva dana su u vrtiću, dve nedelje sam dežurna po domovima zdravlja i dečijim klinikama. Upravo te majke će sad moći da odahnu, da se više ne ponižavaju pred namrgođenim sestrama na šalterima koje ponekad nemilosrdno odrezuju ko će platiti, ko ne, nego će moći svoju decu da vode na preventivne preglede i na lečenje bez obzira što možda nisu zaposlene ili nisu u mogućnosti da na drugi način obezbede plaćanje doprinosa.
Ništa nije bolja situacija ni sa ženama koje se odlučuju na trudnoću. Put do rođenja deteta nije svakoj ženi jednostavan. Mnoge žene, posebno u nekoliko poslednjih godina neobjašnjivo teško održavaju trudnoću. Lekari još uvek nisu otkrili pravi razloge za to ali posledice su jasne, vidljive i pogubne. Najčešće se žene upravo zbog nesređene i loše finansijske situacije sve kasnije odlučuju na rođenje deteta, a to još dodatno postaje otežavajuća okolnost i sada je normalno nošena trudnoća gotovo retkost. Samo one žene koje su prolazile kroz to znaju koliko je to potrebno snage, strpljenja, hrabrosti i novca da bi se sve to postiglo. Snagu i hrabrost su nekako i nalazile, ali novac za preglede, za ultrazvuk, za medikamente, različite testove i analize uglavnom je nedostajao. Često se takve trudnoće fatalno prekidane.
Treća kategorija su porodilje. Jedna isto tako osetljiva grupa sa svim svojim specifičnostima. Uz redovne ginekološke preglede, često se pojavljuju i problemi koji se moraju rešavati uz različite medicinske programe. To su laboratorije, ultrazvučni pregledi, ali ne retko i pregled psihologa i psihijatara. Majka sa novorođenčetom prepuštena sama sebi bez podrške porodice, bez materijalne sigurnosti, da bi se obratila stručnim službama često postaje opasnost i za sebe i za bebu. Eto, zato naša zemlja, zemlja sa najstarijim stanovništvom u Evropi gde je svaka trudnoća incident, a svaka novorođena beba gotovo čudo, mora da preduzme mnogo toga da ubedi mlade parove da se odluče na rađanje deteta, jednog deteta naravno i još jednog deteta, jer samo ako je troje u porodici natalitet raste. Onda mora da brine o toj trudnici da donese zdravo dete na svet. Mora da se pobrine da se ta ista žena što bolje oporavi od trudnoće i spremi na novu trudnoću, a svakom tom detetu da odrasta zdravo i zadovoljno.
Ovaj zakon podržavam ne samo kao poslanica SDPS kojoj je socijalno blagostanje prioritet, ne kao članica Ženske parlamentarne mreže, već i kao majka dve devojčice uz koje je prošla sve ove faze, od prvog ultra zvuka, pa sve do slinavih nosića i tona antibiotika. Hvala.

Treća sednica Prvog redovnog zasedanja, 09.05.2013.

Poštovane kolege, napraviću kratak osvrt na Predlog zakona o pravima pacijenata.
Danas raspravljamo o Predlogu zakona koji je bilo preko potrebno doneti još mnogo godina ranije, bar u isto vreme kad je i većina zemalja u našem regionu donosila slične zakone. Kao narodni poslanici, bez obzira iz koje političke opcije dolazili ili kojim se privatnim zanimanjem bavili, ne smemo zanemarivati zakone koji se tiču elementarnih ljudskih prava, Zakon o zaštiti prava pacijenata je jedan od takvih zakona. Svi smo mi pacijenti, počev od trenutka kad se rodimo, pa sve do nekih prvih kontakata sa zdravstvenim ustanovama i jedna od ozbiljnih stavki je upravo to što se ovim zakonom menja sama definicija pacijenta. Pacijent se ne smatra više samo bolesnom osobom, već je pacijent i zdrava osoba kojoj se pružaju medicinske usluge.
Svi smo mi svesni toga da je prevencija uglavnom mnogo značajnija nego ma kakva medicinska dostignuća u lečenju nekih bolesti. Stoga se uvodi obaveza zdravstvenim institucijama da formiraju usluge prevencije. Prava pacijenata su do sada bila regulisana nizom različitih propisa, a nadležnosti su im se često preklapale. Ovim aktom se prava i dužnosti pacijenata, kao i način ostvarivanja i način zaštite tih prava uređuje na potpuniji način, a propisi se usklađuju.
Ono što je još jako bitno je i to da se usaglašava sa evropskim i međunarodnim standardima. Prava svakog čoveka ponekad mogu biti i te kako delikatna, tako se i kod ovog zakona, koji po prvi put kod nas uspostavlja neka nova prava, pojavljuju neke sumnje i nedoumice.
Po prvi put se srećemo sa institucijom palijativne nege. Najpre bih ukratko objasnila pojam palijativne nege. Svetska zdravstvena organizacija definiše palijativnu negu kao aktivnu kompletnu negu pacijenta čija bolest više ne reaguje na lečenje. Svi smo se mi, nažalost, susretali sa teško obolelim ljudima. Mnogi su imali tu nesreću da im za njihove najmilije u zdravstvenim ustanovama kažu – vodite ga da umre kod kuće. Tu nastaje nova agonija i za umirućeg čoveka i za porodicu bez medicinskog iskustva, bez medicinskih pomagala i adekvatnih lekova protiv bolova. Ta patnja se umnogostručuje. Cilj uvođenja palijativne nege je upravo postizanje najvećeg mogućeg kvaliteta života za pacijenta i njegovu porodicu. Naravno, bol se smanjuje, ali se ne dovodi ni u kom slučaju do eutanazije.
Sa druge strane, svi smo mi ljudi, bez obzira što ponekad poželimo da upravo naš lekar bude božanstvo sa super moćima i reši sve naše probleme. Taj oreol oko medicinskog osoblja, koji ih malo odvaja od običnog sveta, verovatno datira još od samih začetaka medicine kao nauke. Doktora su se ljudi i bojali i obožavali. Sa punim uvažavanjem za sve one koji se bave ovim možda najplemenitijim zanimanjem, a znam da među nama ima dosta takvih, ali i sami lekari ponekad žele da zadrže tu mistifikaciju i to najviše zadržavanjem informacija za sebe. Ovim zakonom pacijent se dodatno obezbeđuje time što je lekar dužan da se predstavi svojim imenom i prezimenom, kao i profesionalnom funkcijom, ali isto tako i svo medicinsko osoblje koje pruža medicinsku uslugu u tom trenutku.
Takođe, lekar je obavezan da pruži potpuno obaveštenje o bolesti, prognozi i lečenju. Isto tako, pacijent na svoj zahtev može da se odrekne ovog prava ukoliko, recimo, ne želi da zna detalje svoje bolesti i prognozu, naročito ako je ona neizvesna.
Svi se mi svakodnevno susrećemo sa noćnom morom ukoliko moramo makar i zbog najbeznačajnijeg razloga da se obratimo lekaru, a to je najviše zbog velikog gubljenja vremena na čekanje po redovima da bi se nešto zakazalo. Najčešće se ti termini ne poštuju, pa bez obzira što imate zakazano, recimo, u devet ujutru, dođete na red tek u tri ili četiri popodne, ako imate sreće. Još je veći problem što nema dovoljno specijalista, pa se ponekad i za hitne preglede čeka mesecima i onda se dogodi da se i to odloži, a da se prethodno pacijent ne obavesti. Nisu svi pacijenti u penziji ili bez posla pa da mogu da odvoje ceo dan i kampuju u zdravstvenim centrima. Mnogo ima onih koji su u radnom odnosu, ali zbog obaveza na poslu ne odlaze kod lekara sve dok ne bude često prekasno. Ovim aktom se nalaže da se vreme pacijenta mora poštovati i on mora biti obavešten o odlaganjima i promenama termina.
U skladu sa Evropskom poveljom o pravima pacijenata, prvi put je utvrđeno pravo na kvalitet pružanja zdravstvene usluge i pravo na bezbednost pacijenta. U skladu sa Otavskom deklaracijom, prvi put su utvrđena prava dece koja su na dužem bolničkom lečenju i sada ta deca dobijaju pravo na obrazovanje i igru, posete bliskih detetu koliko god je to moguće u odnosu na stanje deteta, kao i prisustvo jednog roditelja zajedno sa njim, što je možda i među najvažnijim faktorima za brži i bolji oporavak deteta.
U skladu sa Deklaracijom o pravima pacijenata Svetske medicinske asocijacije, utvrđeno je i pravo na drugo stručno mišljenje. Koliko god veliki stručnjak u svojoj oblasti neko bio, neophodno je da se određeni medicinski problem sagleda i sa neke druge strane, sa neke druge perspektive, iz nečijeg drugog iskustva. Do sada su se pacijenti uglavnom snalazili sami u skladu sa svojim materijalnim i socijalnim mogućnostima. Vrlo često su bivali osporavani od strane lekara koji je vodio njihov medicinski slučaj, a ovo pravo im omogućava da bez bojazni od kritike i neodobravanja potraže mišljenje i nekog drugog lekara. Pacijent dobija pravo da na sopstvenu odgovornost napusti zdravstvenu ustanovu, ali takođe pacijent mora da poštuje prava drugih pacijenata, kao i prava samih zdravstvenih radnika.
Interesantno je da se legalizuje prisustvo studenata medicine tokom pregleda, ali se ostavlja mogućnost da pacijent odbije njihovo prisustvo. Lično sam bila više puta u situaciji da profesori medicine na mom primeru demonstriraju studentima određenu medicinsku pojavu. Iskreno, nije mi bilo ni najmanje prijatno zbog toga, ali nisam pravila nikakve probleme jer sam samo pomislila kako je to zaista najbolji način da nauče sve što treba, a i tešila sam se u sebi da sam ipak bolje prošla jer ima i onih koje studenti na vežbama seciraju.
Novina je i to što se organizuje savetnik za zaštitu prava pacijenata i savet za zdravlje u jedinicama lokalne samouprave. Medicinske ustanove su i do sada imale zaštitnika prava pacijenata, ali su oni svi zaposleni upravo u tim institucijama i najčešće se dešava da se ne može baš razlučiti čija prava zapravo on štiti – pacijenata ili same institucije? Verujem da su pacijenti uglavnom bili uvereni da on štiti isključivo prava institucije, posebno što je tamo zaposlen, svakodnevno se viđa sa istim tim medicinskim radnicima i prima od te institucije platu. Zaštitnik je sada izmešten iz ustanova. Za njega je nadležna opština koja ga finansira i obezbeđuje mu radne prostorije. On dobija službenu legitimaciju i nadležan je za više zdravstvenih ustanova. Na kraju, uvode se visoke kazne za nepoštovanje zakona i kreću se u rasponu od 300.000 do milion dinara za ustanove i od 10.000 do 50.000 dinara za zdravstvene radnike.
Najveće polemike i primedbe na ovaj zakon izazivaju odredbe o pravima dece. Moram napomenuti da su članovi Odbora za prava deteta dobili mišljenje UNICEF o ovom predlogu zakona i UNICEF ovaj predlog u potpunosti podržava, jer on svojim odredbama potvrđuje principe i prava garantovana Konvencijom o pravima deteta, kao što su prava deteta da izrazi svoje mišljenje i da učestvuje u unapređenju zdravlja i dobrobiti dece. Oni posebno ističu značaj odredbi kojima se potvrđuju prava deteta starijeg od 15 godina, sposobnog za rasuđivanje na samostalni pristanak na medicinsku meru i prava na poverljivost podataka o zdravstvenom stanju pacijenta. Ukoliko dete koje je navršilo petnaestu godinu odbije predloženu medicinsku meru, zdravstveni radnik je dužan da pristanak zatraži od zakonskih zastupnika.
Različite institucije, poput Agencije za borbu protiv korupcije, razna udruženja za zaštitu prava pacijenta, pravni portal i mnogi drugi, dale su svoja mišljenja, predloge i kritike ovog zakona, a ja ću ovom prilikom navesti samo nekoliko. Recimo, u članu 6. se navodi pravo na dostupnost zdravstvene zaštite. Pozitivno je to što je to usklađeno sa Evropskom poveljom, a negativno je to što se u stavu 1. ograničava materijalnim mogućnostima zdravstvene zaštite. Kod člana 8, pravo na preventivne mere, pozitivno je podizanje svesti ljudi i pregledi u određenim intervalima rizičnim grupacijama, a negativno je što je nije utvrđena sankcija ako zdravstvena ustanova ne sprovede te iste mere.
Kod člana 11, pravo na obaveštenje, pozitivno je da pacijent ima pravo da od nadležnog zdravstvenog radnika dobije obaveštenje o svojoj bolesti kako bi mogao doneti odluku o pristanku na medicinsku meru, ali isto tako se predviđa izuzetak kada zdravstveni radnik može prećutati dijagnozu. Upotrebljava se reč "može", što znači da radnik može prećutati da daje diskreciono pravo lekaru da odlučuje kada neće obavestiti pacijenta o dijagnozi, već njegovu rodbinu, što samo znači da nema kriterijuma.
Kod člana 15, pravo na pristanak, pozitivno je to što se bez pristanka pacijenta ne može preduzeti nikakva medicinska mera nad njim, ali u stavu 3. je predviđen izuzetak od ovog pravila, ali nisu nabrojani ti slučajevi, već upućuje na slučajeve utvrđene zakonom i na lekarsku etiku.
Najviše prašine se podiglo oko člana 19. i mogućnosti da dete iznad 15 godina samostalno odlučuje o medicinskoj meri. Postavljaju se brojna pitanja u vezi sa mogućnostima da se ovo pravo koristi za odlučivanje o abortusu ili o estetskim zahvatima.
Kod člana 20, pravo uvida u medicinsku dokumentaciju, negativno je to što je samo uvid, a ne pravo pacijenta da poseduje medicinsku dokumentaciju, što je u skladu sa Evropskom poveljom.
U članu 23, pravo na poverljivost, zakon kaže da se na zahtev nadležnih organa može dati medicinska dokumentacija. Ko odlučuje da se ona da ili ne da? Takođe, podaci se mogu dati i drugim pravnim licima, ako je to propisano zakonom. Nejasna je formulacija i ostavlja mogućnost zloupotrebe jer postoji mogućnost da bi osiguravajuće zdravstvene kompanije uvidom u osnovne bolesti mogle osiguranicima da naplaćuju znatno više životne polise, putna i zdravstvena osiguranja.
Ovo su samo neke nedoumice koje se mogu jednostavno usvajanjem nekih od amandmana otkloniti. Kao zaključak bih izgovorila samo jednu misao koju ćete čuti često među pozorišnim svetom, koja se odnosi na neku pozorišnu predstavu. Dobra predstava ima mnogo mana, loša samo jednu. To važi i za ovaj predlog zakona.
Na dobar predlog zakona možeš imati mnogo primedbi, a na loš samo jednu, a to je – da je on loš. Poslanička grupa Socijaldemokratske partije Srbije će u potpunosti podržati ovaj predlog zakona. Hvala.