Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Ljiljana Lučić

Govori

Hvala. Gospođo predsedavajuća, ministri, uvažene kolege poslanici, prvo što želim da primetim kada se radi o Predlogu zakona o rebalansu budžeta jeste da u obrazloženju ovog zakona su na dosta objektivan način navedeni uzroci teškoća, u privredi i javnim finansijama, dakle, u Srbiji, koji su se posebno odrazili i to je najočiglednije, na pad BDP-a.
Kaže se, citiram: "Stanje je posledica svetske krize i usporavanja privredne i spoljno-ekonomske aktivnosti u zoni evra i zemljama regiona kao najznačajnijih partnera Srbije u oblasti trgovine i investicija". Dodaje se: "situaciju u privredi dodatno su otežali nepovoljni vremenski uslovu u februaru i suša, koji su uslovili veliki međugodišnji pad poljoprivredne proizvodnje".
Sa ovim objašnjenjem ekonomske situacije u zemlji bi se svako objektivan složio, jer to je nešto što je poznato i građanima, da smo deo te velike svetske ekonomske krize i svako ko ima malo profesionalne časti, takođe bi se složio da se ne samo Srbija nego ceo svet nalazi u ozbiljnim ekonomskim i finansijskim problemima. Zato stvarno ne razumem potrebu da se vrlo teškim rečima, pominjanjem bankrota, crne slike zastrašuje javnost. Daleko je Srbija od takve situacije.
Da DS predvodi Vladu i ona bi, normalno, svakako i pre nego nova Vlada, došla ovde u Skupštinu sa predlogom rebalansa, imajući u vidu ovakva ekonomska kretanja koja se maltene kvartalno dramatično menjaju.
Drugo što želim da istaknem, u ovakvim ekonomskim i finansijskim prilikama je jako teško svakoj Vladi, i onu koju smo mi vodili, pa i ovoj vladi, da napravi projekciju budžeta, procenjujući, a to je glavni parametar, kako će se kretati BDP. Procenu kretanja BDP radila je prethodna Vlada, MMF, druge nadležne institucije, NBS; Republički zavod za statistiku i svi su oni morali svoje projekcije o kretanju BDP da koriguju skoro svakog kvartala. Nažalost, BDP nije rastao, ili je rastao manjim stepenom nego što je predviđeno. Bio je precenjen u svim tim projekcijama.
U stvarnosti, najdirektnija posledica takvog kretanja BDP jeste da vam se deficit, onaj planiran budžetom, povećava. To svako zna, ne mora da je ekonomski stručnjak. Onaj koji tvrdi da je neko prikrivao podatke o deficitu je, najblaže rečeno, nekorektan i zlonameran.
Sada Vlada predlaže rebalans, polazeći i ona od neke projekcije šta će se dešavati sa BDP. Polazi od projekcije da će on biti manji za 0,5% i prema tome određuje budžet, uključujući i veličinu deficita.
Postavljam vam, gospodo iz vladajuće većine, nemam prilike ministru ministru finansija to pitanje – šta ako pad BDP ne bude samo za 0,5%, da li tada treba da vas optužujemo da ste prikrivali podatke, zamajavali javnost, lažirali, činili krivično delo prikrivanja podataka, što vi radite ovih dana, jer zastrašujete, pretite, vodite jednu besprizornu kampanju i to celokupna javnost vidi?
Neću da ulazim, nije ovde prilika, u sve razloge zbog kojih se tako ponaša ministar finansija, ali je jedan očigledan. Treba kriminalizovati prethodnu Vladu, stanje pokazati gore nego što jeste, a onda, preuzeti ulogu velikog spasioca javnih finansija u Srbiji. Da bi neko tako nešto ozbiljno uzeo i prihvatio, onda treba i činjenice malo krivotvoriti i proizvoljno tumačiti, manipulisati njima.
Kažete da bi deficit budžeta na kraju godine iznosio 235,4 milijarde. Naša procena, ali još važnije, procene Fiskalnog saveta kažu da to nije tačno, jer kažu da bi deficit bio 216 milijardi, odnosno 6,7% BDP.
Različite su tu metodologije, različita su opravdanja, rekla bih da su tanka, zašto se pribegava ovakvom krivotvorenju, ali mislim da se ovakvim netačnim prikazivanjem deficita prethodne Vlade pre svega treba prikriti istina, da ona ne dođe do javnosti, da rebalans budžeta koji je predložen sadrži veći deficit. Dakle, 222 milijarde, ili 6.7% BDP. Ili, kako to kaže Fiskalni savet, to je ono što, ipak je ministar finansija ekonomista i verovatno ga boli ovakva ocena, kredibilitet čitavog programa fiskalne konsolidacije, može biti ugrožen jer je prvi korak Vlade povećanje, umesto smanjenje deficita. Jednom rečju, tu se slažem sa ocenama koje su se čule iz naše poslaničke grupe, manje bi štete bilo za državu Srbiju i njene javne finansije, da ne dirate budžet, da ne pravite rebalans, jer ovako imamo samo veći deficit.
To je prva stvar koja hoće da se prikrije i ovo je jako ostrašćeno. Stvarno je neprimerena komunikacija koju ministar finansija ima sa poslanicima, pre svega, naše poslaničke grupe.
Druga stvar koju takođe treba prikriti kroz te velike reči i pravljenje galame, jer i to ministar finansija pokušava da uradi, želi se u stvari sakriti namera Vlade da se kroz inflaciju suštinski smanje izdaci za plate i zarada. Javno, puna su usta brige za zaposlene i penzionere - teško je, skroman rast od 2%. Na kraju, to su bila predizborna obećanja, a u stvari, kao ekonomisti koji toliko ipak znaju o tome, računa se na inflaciju koja će realno smanjiti troškove za zarade i penzije, a da Vlada ostane tobožnje verna svojim predizbornim obećanjima.
To je dakle druga činjenica koja se ovde pokušava, kroz napade prethodne vlade, sakriti od javnosti. Treća činjenica, koju treba takođe prikriti, to je da ministar finansija uopšte ne drži do decentralizacije i jačanja lokalne samouprave. Setite se, kao član naše vlade, on je ovde dosta na silu uspeo, o tome sam dosta ovde debatovala, da progura zakon o fiskalnoj decentralizaciji, da napravi tu prvu veliku rupu u budžetu od 50 milijardi dinara, ali to je bila priča pred izbore. Sada ukida mnoge izvorne prihode lokalnih samouprava. Ono što je najvažnije – centralizuje sva sredstva i svi će oni morati da dođu kod njega u Ministarstvo finansija na kazan. To je ono što najviše boli, on će deliti pare.
Dakle, javnost treba da zna, deficit je veći, penzije i plate će biti manje, a ministar Dinkić će ostvariti samo jedno obećanje, barem ono koje je u javnosti dao, rekao, on će gospodariti svim finansijama u Srbiji. Dakle, rebalans je loš. Bolje da ga ne dirate i očekujte da za njega ne glasamo. Hvala.
Rekla sam sledeću stvar, ovde je proguran taj zakon. O tom zakonu sam na ovom mestu, kao poslanik, rekla sve ono što sam mislila, a pre svega na negativne efekte takvog jednog zakona. Činjenica da se tim zakonom ostavio deo, dakle, poreza na zarade lokalnim samoupravama za mene je bio ciničan zato što u mnogim malim, nerazvijenim opštinama nije bilo šta da im se ostavi. Ti prihodi su bili mali. Znamo ko je od toga profitirao.
Dakle, taj zakon nije pratio neki zakon koji bi onima koji sada imaju veće prihode bile prenete neke nadležnosti. Svi efekti tog zakona, barem prema nalazu Fiskalnog saveta, su otišli u povećanje broja zaposlenih. Danas vi grmite o tome koliko je ljudi zaposleno u lokalnim samoupravama. To je direktna posledica tog jednog zakona. Ono što hoću da kažem, vrlo otvoreno, često se ili skoro u svakoj Vladi plaća visoka cena koalicionim vladama. Moje je, posle iskustva koje imam, da kažem – vodite računa da ne platite, da bi se napravila koaliciona Vlada, cenu toliku da ona ugrozi budžet i građane Srbije. To mi je bila namera.
Kolege su već govorile zbog čega smo ponudili ovakav amandman. Dakle, ne samo da je rešenje neustavno, ne samo da ovako predloženo rešenje ne poznaje praksa razvijenih evropskih društava, samo hoću da dodam i da ovo rešenje koje je predloženo u Predlogu zakona na možda najočigledniji način potvrđuje koliko se politizuje institucija Narodne banke Srbije.

Dakle, dozvolili smo ovim predlogom zakona da partijski čovek bude guverner, a očigledno će to biti i direktor uprave za nadzor. Naime, u medijima je već objavljeno da su autori ovog teksta gospođa Tabaković i gospodin Dinkić. Očigledno su se, radeći na ovom ovako inovativnom predlogu izmena Zakona o Narodnoj banci, dogovorili ko će biti guverner, ko će biti direktor uprave. Slutim da će biti neko iz Dinkićeve partije. Dakle, na najvulgarniji način se politika i partijski uticaj uvodi u finansijsku instituciju, koja je po Ustavu nezavisna i samostalna. Hvala.
Hvala predsedavajuća.

Hoću da podsetim, kada već govorimo o tome da li je NBS povlačila neke korake koji liče na emisiju novca, da li se sa uspehom borila protiv inflacije, na jedno interesantno mišljenje buduće guvernerke NBS, gospođe Tabaković. Ona je pre godinu dana ovde, dakle u ovom parlamentu, na kritike da se NBS nedovoljno bori protiv inflacije ili ima neke poteze koji liče na emisiju novca, rekla sledeće – prvo, iznuđeno kreditiranje, bez novca, robno kreditiranje, gde se roba daje na odloženo plaćanje zato što monopolske i kartelske strukture uslovljavaju dobavljače i isporučioce gde im daju robu, za koju sigurno znaju da im neće biti isplaćena za 60 dana, pa ugrađuju prejudicirani rast kursa, jesu slične emisiji novca. Vi, obraća se ona guverneru Šoškiću, Narodna banka, taj novac ne emitujete, a doživljavate prozivku kako se novčana masa povećava u platnom prometu i na neki način se povećava inflacija. Ne, kaže gospođa Tabaković, to nije krivica NBS, to je nedostatak protiv kartelske i monopolske strukture naše privrede.

Da li se nešto promenilo sada kada ona ima nameru da bude guverner, pa predlaže rešenja o kojima je govorio kolega Petrović i o kojima ćemo tek govoriti? Dakle, predlaže rešenja koja bi bukvalno otvorila tu brešu i stavila NBS u poziciju da istinski ima mehanizme za emisiju novca. Hvala.
Hvala. Neko je već rekao da gospodin Arsić, danas u raspravi, često se ponaša kao da meša babe i žabe. On je malopre govorio o nekim ljudima koji čine rukovodstvo NBS i zamerio im na njihovim profesionalnim, stručnim stavovima o poreskoj politici. Da podsetim gospodina Arsića, to nije nadležnost NBS, to je čista nadležnost Vlade i pomenuti član rukovodstva NBS  može da ima o tome kakvo god želi mišljenje. Ovih dana smo obavešteni kroz medije, da gospodin Dinkić, će za svoju desnu ruku imati uvaženog poreskog stručnjaka, ja visoko cenim kompetencije osobe koja je pomenuta u medijima, koja je eksplicitno protiv umenjenja, ili ukidanja poreza na bebi opremu i hranu. To je već druga tema, jer Vlada je tu isključivo nadležna, ona o tome odlučuje.

Dakle, ostavimo stručnjacima, ekspertima, ljudima koji su se dokazali u oblastima u kojima deluju da onda kada nisu na poziciji da moraju da sprovode neku politiku, dajte da čujemo njihova mišljenja. Meni je, na primer, bila jako interesantna argumentacija gospođe koja će biti desna ruka ministra Dinkića sada kao ministra finansija. Hvala.
Hvala gospođo predsedavajuća. Kolege narodni poslanici, mi iz poslaničkog kluba DS, ovih dana na prvim sednicama novog saziva parlamenta, upozoravamo permanentno da je nova Vlada u prvim zakonskim projektima pokazala neuobičajeni politički revanšizam, koji za posledicu ima ugrožavanje nekih osnovnih demokratskih standarda, koje su prethodne vlade, uključujući i ovu koju je vodila DS, ipak uz mnogo teškoća uspele da uspostave u Srbiji. Stvarno smo zbog te činjenice zabrinuti i obećavam vam da ćemo na svakog zasedanju, kad god za to ima prostora i kada vidimo da se radi o poništavanju nečega što smo uspešno obavili, reagovati.
To nas stvarno vraća unazad i pokazuje svu ispraznost i deklarativnost nove politike koja se ovih dana uspostavlja u Srbiji i podseća na neka vremena koja su, mislili smo, davno prošla, ali nažalost svedoci smo pokušaja da se ona vrate.
Vlada ta nova rešenja brani vrlo demagoškim ispraznim argumentima, o smanjenju administracija, uštedama, što naravno nije istina, a kada govorimo o departizaciji koja je bila glavni slogan, glavna tema kampanje, ovih dana smo videli šta to znači. Departizacija znači smeniti svakoga ko je bilo da je nestranačka ličnost, bilo da je na konkursu izabran, departizacija tako misli vladajuća većina danas u Srbiji počinje onda kada mi sve naše partijske ljude porazmeštamo širom Srbije. To je departizacija kako je vidi nova vlast.
Slično je nažalost i sa nezavisnošću pojedinih institucija, kao što je Narodna banka, o čemu danas raspravljamo, sa nezavisnošću regulatornih tela, bez obzira što je jedan, rekla bih, preplašeni pod pritiskom, čelnik jednog nezavisnog tela, ovih dana je izjavio – zakon je dobar, mene neće da smene.
Dakle, očigledno je da nova Vlada tu nezavisno će poštovati onda kada i koliko joj odgovara. Dakle, na delu je čist voluntarizam u Srbiji, ali ovo što se dešava sa Narodnom bankom Srbije mnogo je ozbiljnije, to uznemirava domaću javnost, posebno stručnu javnost u Srbiji, ali i međunarodne finansijske institucije, kao što su Međunarodni monetarni fond i Svetska banka, što je vrlo ozbiljno jer ova vlada, kao i prethodne ima nameru da nastavi aranžmane sa ovim finansijskim institucijama i ovakve izmene Zakona o Narodnoj banci Srbije sigurno da neće olakšati pregovore koji su pred nama.
Naime, Predlog zakona o Narodnoj banci Srbije teško može da se brani izlizanim demagoškim frazama, da se zaboga radi o jačanju kontrolne funkcije Narodne banke, već to je sada sasvim očigledno i iz Ekspozea mandata i iz drugih izjava, pitanje kako da se zagrabi u devizne rezerve Narodne banke.
Zato je potreban čovek u koga Vlada ima poverenje, dakle pouzdan, što bi rekli naš čovek i zato mi imamo ovakav Predlog zakona o izmenama Zakona o Narodnoj banci Srbije.
Ovaj predlog predstavlja svojevrsno pravno i političko nasilje kojim se na najteži način ugrožava ustavna pozicija Narodne banke Srbije i njena nezavisnost. Predsednik države, potpredsednik Vlade, poslanici skupštinske većine, danima otvoreno govore da treba smeniti guvernera i postaviti gospođu Jorgovanku Tabaković na to mesto.
Na primedbe koje su bile u javnosti, da za to ne postoje ni ustavne ni zakonske pretpostavke, mi smo dobili, to se zove bahatost, dobili smo bahat odgovor. Promenićemo zakon. I mi imamo danas pred sobom zakon za izbor Jorgovanke Tabaković na mesto guvernera Narodne banke. Ona danas ovde nije, verujem da ona ne potcenjuje parlament, ona je uvek bila jedan od najrevnosnijih poslanika, verujem da joj je neprijatno, da se ne oseća ugodno…
(Predsedavajuća: Još deset sekundi imate, da vas upozorim.)
Gospođa Tabakovićka je prošle godine u ovom istom parlamentu, na Četvrtoj sednici redovnog zasedanja u superlativima govorima o Dejanu Šoškiću. Mogu da vam citiram taj zapisnik.
(Predsedavajuća: Molim vas isteklo je vreme poslaničkoj grupi.)
Završiću, ali dozvolite mi pola rečenice, s obzirom da mi imamo procenu ovde i vodimo računa i proverili smo da imamo vremena.
Gospođa Čomić je rekla da je nama guverner punudio elegantno rešenje, podneo ostavku, izaberite gospođu Jorgovanku Tabaković, ne dirajte nezavisnost Narodne banke.
Zašto ja reagujem? Ovlašćeni predlagač je krajnje cinično komentarisao ostavku gospodina Šoškića. On nije ovde, ja ga ne bi branila, da je on ovde, on je rekao – on je podneo ostavku da bi mogao da uzme 80 odsto naknade, zarade koju sada prima narednih šest meseci. Izazivam gospodina Arsića, neka izazove gospodina Dejana Šoškića, neka povuče zakon i neka ga ostavi bez te naknade. Hvala.
Hvala. Gospodine predsedniče, uvažene kolege poslanici, ono što je uočljivo u raspravi oko budžeta za 2012. godinu, dakle posebno od strane stručne javnosti, a rekla bih i danas ovde u parlamentu, jeste dosta uravnotežen i racionalan pristup, odnosno rekla bih kao da su konačno svi kritičari Vlade, dakle u poslednje tri-četiri godine, priznali da postoji svetska ekonomska kriza, a da ona deluje i na naše društvo i na našu ekonomiju i da u takvim uslovima ni naša Vlada, kao ni druge vlade, nema baš veliki manevarski prostor, ili neki beskrajan niz ekonomskih mera kojim bi mogla da interveniše u takvoj ozbiljnoj krizi, kakvoj smo svedoci.
S tim, što rekla bih i to i zbog javnosti, naša Vlada sa mnogo više uspeha kontroliše i deficit budžeta i javni dug, što ne uspeva mnogim vladama ni u okruženju, ni vladama u mnogo razvijenijim zemljama.
Istovremeno, ako pratimo pre svega u stručnoj javnosti, dakle mislim na raspravu koja se vodi među ekonomistima, rekla bih da ne postoji konsenzus. Koji je to model ekonomske politike koji najbrže stabilizuje ekonomske prilike u ovako velikoj krizi i otvara neke perspektive za razvoj? O tome se još vode i vodiće se rasprave, ali mislim da je u suštini, u temelju, u bazi svih tih rasprava u stvari pitanje na koji sloj društva treba prebaciti teret krize, odnosno ko to može, ili treba da plati cenu ovako teških ekonomskih uslova?
Predloženi budžet za 2012. godinu govori o tome da naša Vlada taj problem, koji to delovi stanovništva snose posledice krize, na najuspešniji način rešava, pre svega, štiteći interese najvećeg dela stanovništva Srbije? Naime, očigledno je da predloženi budžet ima i razvojnu dimenziju, ali i da je socijalno odgovoran.
Sa druge strane, obezbeđuje ono što je važno za građane i stabilnost cena i drži kontrolu inflacije na projektovanih 6-8%. Takođe, vrlo je važno, obezbeđuje redovno finansiranje obaveza prema inostranstvu. Naime, u ovakvim uslovima dužničke krize, nije nebitno, naprotiv, vrlo je važno da se sačuva rejting urednog platiše, a to Srbija jeste i to garantuje ovako predloženim budžetom.
Kada kažem da budžet ima i razvojne karakteristike, tome u prilog idu činjenice da su ukupne subvencije u budžetu za 2012. godinu veće za 10% nego što je to visina subvencija u ovogodišnjem budžetu. Dakle, radi se o ozbiljnoj podršci i privredi i poljoprivredi, ako se tome dodaju još i investicije u infrastrukturu, stvarno nije laka ocena da ovaj budžet u datim okolnostima ima i razvojne karakteristike.
Pored toga, hoću da naglasim da politika podsticaja, posebno politika podsticaja u poljoprivredi, već smo čuli, ali mislim da treba zbog građana to ponoviti, da poljoprivreda dobija skoro 30,3 milijarde dinara. To je za 9,2 milijarde više nego što je bilo novca u ovogodišnjem agrarnom budžetu, a da samo za subvencije će biti izdvojeno 26,6 milijardi dinara, što je skoro 50% više nego što je obezbeđeno u budžetu za ovu godinu. Naravno, znamo to i možemo i meriti kada je bilo više, a kada manje subvencija. Znači, subvencija je bilo i do sada, ali čini mi se da je glavni problem u subvencijama u agraru bio i u tome što nisu mogli na adekvatan način da se prate rezultati, dakle, uloženog novca. Da li se postižu ciljani rezultati? Da li su građani uopšte dovoljno informisani? Mislim da zapošljavanje određenog broja stručnjaka iz oblasti agrara treba upravo da doprinese tom cilju.
Dakle, efikasnom korišćenju subvencija od strane poljoprivrednih gazdinstava. Ovaj budžet daje pretpostavke da ostvarimo i takav jedan cilj. Subvencije znače da ostaju premije i za mleko, znači pet dinara po litru, i za junice umatičene, ali subvencije predviđaju i dotacije u ratarstvu 14.000 dinara po hektaru. Predviđena podrška privredi, poljoprivredi i investicijama u infrastrukturi daju realne pretpostavke da projekcija Vlade, ponoviću ono što je rekao premijer i drugi poslanici, dakle te projekcije nisu samo vladine, nego i MMF i Fiskalnog saveta. Dakle, da ta projekcija da u 2012. godini možemo očekivati rast društvenog bruto proizvoda za 1,5% je relativno realna i takva ulaganja i u privredu i u poljoprivredu, infrastrukturu treba da proizvedu i povećane investicije i stabiliziranje, pre svega, tržišta radne snage, dakle, povećanje zapošljavanja i na kraju unapređenje životnog standarda građana.
Kada tako govorimo o toj drugoj dimenziji budžeta, da imamo pred sobom odgovoran budžet, to se ogleda pre svega u obezbeđivanju neophodnih sredstava za redovne isplate penzija, ali i za zarade u obrazovanju, zdravstvu, kulturi, policiji, u čitavom javnom sektoru.
Posebno ću se zadržati na socijalnoj zaštiti u užem smislu te reči, onako kako je ona određena u budžetu. Mislim da budžet vodi računa, dakle način na koji su budžetirana sredstva namenjena socijalnoj zaštiti, pre svega onim kategorijama stanovništva koja bez organizovane podrške države ne mogu da obezbede ni minimum socijalne sigurnosti. To je uloga države, odnosno centralnog nivoa vlasti, da garantuje minimum socijalne sigurnosti građanima koji iz različitih razloga sami ne mogu to da obezbede.
Podsetiću da smo mi ove godine usvojili nov Zakon o socijalnoj zaštiti koji nam ozbiljno, na bolji način štiti najsiromašnije građane, posebno višečlana domaćinstva, posebno siromašne, stare preko 60-65 godina i bolje targetiranje, malo relaksiraniji kriterijumi za one koji mogu da uđu, da imaju novčanu socijalnu pomoć. Već se u ovih nekoliko meseci 2011. godine vidi kroz činjenicu da dodatno štitimo još 30.000 najsiromašnijih građana. Danas tu osnovnu socijalnu pomoć u Srbiji dobija 200.000 građana.
To su ozbiljna budžetska sredstva. Na mesečnom nivou to je 950 miliona. To je jedna od mera kako se borimo protiv onog apsolutnog siromaštva i onih društvenih grupa koje su u stalnoj pretnji da budu potpuno marginalizovane i isključene.
Budžet za socijalnu zaštitu predviđa i podršku manje razvijenim opštinama da preuzmu odgovornost da u zajednici razvijaju socijalne usluge. Pre svega se misli na pomoć u kući, za stare i za osobe sa invaliditetom, na dnevne boravke za decu sa smetnjama u razvoju, ali i na različita prihvatilišta, sklonište za žrtve nasilja. Mislim da je to jako važno jer mi već 10 godina reformišemo sistem socijalne zaštite sa idejom da se decentralizuje, ali očigledno bez podrške sa nacionalnog nivoa mnoge opštine ne bi mogle da preuzmu odgovornost u socijalnoj zaštiti.
Posebno bih podsetila da novim Zakonom o socijalnoj zaštiti smo uveli novo pravo, pravo za roditelja koji ne bude dete sa smetnjama u razvoju koje zbog toga nije moglo da ostvari radni odnos, pri tom to dete nije smešteno u dom, u instituciju socijalne zaštite. Na taj način pokušavamo da deca ostanu u porodici, u prirodnom okruženju, razvijajući usluge u zajednici, ali i kroz novo novčano pravo za te roditelje, kada ispune starosnu granicu po Zakonu o PIO roditelj koji je neposredno brinuo o svom detetu može da ostvari minimalnu penziju i da taj iznos, tu naknadu koristi do kraja života.
Sigurno je da ovako koncipiran budžet, kada se radi o socijalnoj zaštiti, kao što sam već rekla, smanjuje društvenu marginalizaciju najugroženijih i smanjuje društvenu isključenost.
Razumem da postoji određen skepticizam povodom datih projekcija posebnog rasta BDP. Stvarno je vrlo teško u uslovima krize precizno planirati te osnovne parametre ekonomskog razvoja. Mislim da je Vlada o tome vodila računa i da će voditi računa da se deficit ne uveća preko dozvoljenog limita jer sigurno da ostvarivanje ove stope rasta bi vodilo uvećanju deficita.
Vlada i do sada, koliko to pratim, analizira, uvažava mišljenje i stavove Fiskalnog saveta, ali mi smo danas ovde čuli u raspravi i one kritičare rada Vlada ili ovog budžeta koje je do stavova i mišljenja Fiskalnog saveta drže samo onda kada im odgovara, a kada im ne odgovara skloni su da te stavove potpuno ignorišu.
Mislim da je jako važno za građane da znaju da se iz deficita koji je predviđen ovim budžetom, odnosno zaduživanja pre svega, finansiraju razvojni projekti, a iz budžetskih prihoda ono što su zakonska prava. Mislim na penzije i zarade u javnom sektoru. U tom smislu mislim da nije korektno da se plaše i penzioneri i zaposleni da u slučaju manjeg privrednog rasta, odnosno većeg deficita, da mere koje Vlada predlaže ili bi uradila da to jeste zamrzavanje penzija, zarada ili uvećanje PDV koji bi pogodio sve građane, mislim da Vlada na raspolaganju i druge mehanizme, pre svega to je i dalje smanjivanje troškova administracije. Vidimo da je taj napor urađen i u ovom budžetu. Ponoviću taj podatak, ove godine su troškovi administracije iznosili 3,7% budžeta. Za 2012. godinu su planirani na 3%. Tome sigurno može doprineti bolja naplata poreza i doprinosa. O tome ćemo se izjasniti već ove nedelje kroz usvajanje izmena i dopuna zakona. Tome bi svakako doprineo i novi zakon o javnim nabavkama u smislu većih ušteda.
Slažem se takođe da je potrebno nastaviti poresku reformu, ali u pravcu većeg oporezivanja onih koji imaju više, onoga što je luksuzna roba, jer ova Vlada je sa takvim programom, socijalno odgovorne vlade, dobila poverenje i namerava da ga ponovo zatraži od građana. Dakle, postoje različiti način za smanjenje deficita a da to ne bude na teret najvećeg broja građana. O tome upravo govori predloženi budžet i zato će poslanički klub ZES podržati ovaj budžet.
Gospođo predsedavajuća, gospodine potpredsedniče Vlade, kolege poslanici, ocenjujem da stavljanje na dnevni red Narodne skupštine zakona o vraćanju oduzete imovine i o obeštećenju posle desetogodišnjih diskusija koje su vođene i u najširoj javnosti i u stručnoj javnosti, posle toliko verzija zakonskih rešenja koja su skoro sve vlade od 2000. godine na ovamo pokušale da urade da mi danas, ma šta ovde neki poslanici o tome govorili, prisustvujemo skoro istorijskom događaju, ali neka o tome drugi sude, neka o tome sudi vreme, jer danas smo u prilici konačno raspravljamo, očekujem da u narednim danima i usvojimo, opšti zakon o restituciji.
Mnogo je razloga zbog čega je Srbiji potreban opšti zakon o restituciji. Hoću da podsetim i neke poslanike, ali i najširu javnost, mi već smo u Srbiji imali parcijalne oblike restitucije. Dakle, imali smo zemljoradničku restituciju iz 1991. godine, zadružnu iz 1992. godine, restitucije imovine crkvama i verskim zajednicama iz 2006. godine. Sami nazivi o ovim zakonskim projektima to najbolje govore, bile su parcijalne, nekonzistentne i pošto su se odnosile samo na jedan krug oštećenih, svakako i nepravične. To je prvi i osnovni razlog zašto moramo imati opšti zakon o restituciji jer povraćaj imovine i obeštećenje mora važiti za sve građane Srbije koji su oštećeni. Zato ovaj Predlog zakona o vraćanju imovine i obeštećenju, o kojem raspravljamo, za predmet vraćanja, za restituciju ima svu imovinu koja je oduzeta nakon Drugog svetskog rata, uključujući i nekretnine, poljoprivredno i građevinsko zemljište, preduzeća i pokretne stvari.
Činjenica da je ova Vlada uspela da formuliše Predlog zakona i uputi ga parlamentu na usvajanje znači da smo uspeli da dođemo do jednog relativno uravnoteženog, pravičnog i održivog zakonskog rešenja.
Isticanjem ove činjenice hoću da kažem da visoko cenim i pokušaje svih drugih od 2000. godine da naprave opšti zakon o restituciji. Na žalost, u tome nisu uspeli. Mi to znamo, to zaista nije bio lak posao i zato sve čestitke Vladi što danas imamo mogućnost da raspravljamo o jednom ovakvom zakonu.
Naime, kao što se u današnjoj raspravi čulo i kao što svi mi to dobro znamo, ne možemo prenebregnuti činjenicu da dobar deo građana smatra da se ne može jednim zakonom ispraviti istorija, nešto što se desilo pre 70-tih godina.
Sa druge strane, imamo isto tako jedno polarizovano mišljenje, a to su stavovi oštećenih građana koji smatraju da im se mora vratiti sve oduzeto, bez obzira da li bi to značilo zadiranje u druga legalno stečena prava svojine. Dakle, između ova dva potpuno suprotstavljena stava trebalo je napraviti i zakonski predlog koji miri ova dva suprotstavljena stava, koji je održiv i pravičan.
Kada kažem da oštećeni vlasnici su očekivali da im se vrati sva imovina, bez obzira da li to znači i zadiranje u druga legalno stečena prava svojine, to je i svojevrstan odgovor na neka izlaganja ovde poslanika koja stvarno ne mogu drugačije da ih razumem nego kao pokušaj zastrašivanja i uznemiravanja građana da će sada u njihovu kuću ili na njihovo imanje doći neko drugi. Neće. Ovaj zakon, rešenja koja nudi, upravo izbegava tu mogućnost.
Dakle, Vlada je morala voditi računa o svim ovim duboko suprotstavljenim stavovima i da predloži rešenja kojima ispravljanje jedne nepravde, ovde se ova skoro fraza čula nekoliko puta, ali to je i istina. Dakle, ispravljanje jedne nepravde ne bi dovelo do novih nepravdi.
Ako ovome dodamo i ideološka suprotstavljanja, danas je u raspravi to bilo očigledno, da i to postoji i jako prisutno i u parlamentu, sigurno i u javnosti, onda je svima jasno koliko je važno da se postigne jedan konsenzus istinski u ovom parlamentu oko predloženog zakona, ali pošto je tu i bila manipulacija i krivotvorenja i pokušaj da se zastraše građani, hoću da ponovim još jednom. Dolaženjem do konsenzusa za poslanike sa liste ZES, posebno za nas, poslanike DS, nikako neće značiti niti sme da znači bilo kakvo relativiziranje naše antifašističke tradicije ili relativiziranje holokausta. Molim vas da to bude sasvim jasno i da se ovde više ne drže patetični govori, da se nekom to stavlja na teret kao da ovim predlogom zakona ima nameru da tako nešto uradi.
Dakle, ako se rukovodimo tim principom da ne dozvolimo nove nepravde, da predložimo finansijski održiva rešenja i tu da kažem da je ovde bilo zabrinutih poslanika da će činjenica da prosto neće moći naturalna restitucija u punom obimu, nego će biti novčanog obeštećenja i obveznica, da iz te činjenice izvlače zaključak da je to rizik da Srbija poveća svoj deficit. To nije korektno prosto zato što je poznato svakom ko to hoće da zna da upravo u godinama kada zakon predviđa da se počne sa novčanim obeštećenjem i obveznica, naš budžet se relaksira jedne velike obaveze kao što je vraćanje stare devizne štednje. Dakle, zbog ovog zakona mi ne uvećavamo budžetski deficit.
Vrlo smo svesni toga, prilažući ovaj zakon, da nemamo pravo da usvojimo zakon koji bi ekonomski destabilizovao državu ili zakon kojim bi se dodatno finansijski opteretile generacije koje dolaze.
Takođe, ovim zakonom smo hteli da osim pravičnog, realno održivog obeštećenja za građane koji su oštećeni da pokažemo da i ovim zakonom mi u stvari gradimo jedan društveni i pravni poredak u kojem se prava štite, uključujući i pravo svojine.
Nakon usvajanja, koje je pred nama, zakona o javnoj svojini, zakona o restituciji i zakonika o svojini o drugim stvarnim pravima u Srbiji će konačno biti jasno šta kome pripada. Ubeđena sam da je to u interesu svih građana i da je konačno bilo vreme da se zna titular svake svojine u Srbiji.
Vlada je zato sa pravom usvajanje ovog zakona stavila u akcioni plan evropskih integracija, ne na traženje EU već, kao što je to ovde rečeno i ponavljano, kao sopstvenu obavezu da zakonski zaokruži tu čitavu oblast svojinskih odnosa.
Kad već govorimo o EU, možda treba još jednom ponoviti, da ne postoji nikakav evropski model za restituciju, da EU nema nikakve zahteve prema nama kako treba da izgleda ovaj zakon, da EU očekuje ono što i mi ističemo da želimo da ovim zakonom se ne desi, odnosno da on bude pravičan, da ne izazove nove nepravde i da bude ekonomski održiv. Dakle, da ne dođe do poremećaja ekonomske stabilnosti društva.
Kao što je već rečeno, zakon u prioritet daje vraćanje imovine u naturi ovim zakonom, osim zakonom predviđenih izuzetaka. Obeštećenje za imovinu koja ne može biti vraćena, vršiće se u putem novca i državnih obveznica.
Ponavljam ovaj stav koji se toliko puta danas u raspravi čuo, zato što je velika debata oko supstitucije i ovde je danas bilo diskusija koja glavnu zamerku u ovom zakonu navode da ne postoji supstitucija odnosno vraćanje druge imovine tamo gde nije moguće vratiti onom kojem je oduzeta.
Mnogo je razloga zašto u zakonu nemamo taj institut supstitucije. Neću da ih ovde navodim, ali ću navesti da zemlje u okruženju koje su u svojim zakonskim rešenjima predvidele supstituciju imaju jako loša iskustva. Ali, da ne idemo u okruženje, da samo se podsetimo da i mi u ovom postojećem zakonu o vraćanju imovine, crkvama i verskim zajednicama iz 2006. godine, imamo mogućnost zamene imovine, dakle supstituciju, ali u realnom životu do toga nije došlo ili je u potpuno zanemarljivom obimu. Dakle, taj institut prosto ne funkcioniše.
U raspravi o pojedinostima ovog zakona govorićemo i dalje o konkretnim zakonskim rešenjima i kroz amandmane o potrebnim preciziranjima predloga zakona. Ovom prilikom samo želim da naglasim da smatram da je dobro rešenje kada se radi o tehničkoj stvari tog velikog procesa koji je pod nama, koji restitucija sa sobom nosi, o tom velikom poslu, jer se radi o poslu vrednom nekoliko milijardi evra i radi se o preko 100 hiljada građana koji će biti korisnici restitucije, daje formiranje Agencije za restituciju, svakako jedno jako dobro rešenje.
Takođe, smatram da su vrlo dobra i važna rešenja kojima se želi proces restitucije učiniti efikasnim. Mislim na rokove koji su zakonom predloženi, s ciljem da se najveći deo tog tehničkog posla završi do 2014. godine.
Na kraju, još jednom želim da istaknem važnost donošenja ovog zakona, jer podsetiću, u uslovima globalne ekonomske krize, kod teškoća u našoj ekonomiji, čini se da je za restituciju možda i poslednji trenutak. Ako stvarno kao društvo hoćemo da se suočimo sa tim nasleđem prošlosti, onda je ovo možda i poslednji trenutak.
Predložena rešenja su, kao što sam već govorila, finansijski održiva. ja Sigurna sam da, osim ispravljanja tih istorijskih nepravdi, učvršćivanja pravnog sistema u kojem se jasno štiti pravo svojine, da će ovaj zakon proizvesti niz drugih jako pozitivnih efekata. Navešću samo povećanje broja poreskih obveznika, jer će prioritetno vraćanja biti u naturi, jačanje preduzetničkog potencijala naše zemlje i stvaranje atraktivnijeg miljea za nove investicije, jer će investitori biti sigurniji šta kupuju, odnosno kako to ovde neko reče duhovito – neće više dolaziti u situaciju da kupuju svojinsku mačku u džaku. Hvala.
Uvaženi predsedavajući i kolege poslanici, za DS je jačanje lokalne samouprave, kako njenih nadležnosti, tako i njenog finansijskog položaja, dakle, za nas je to i programsko i strateško opredeljenje. Namerno započinjem raspravu o predlogu ovog zakona ne koristeći izraz, pojam decentralizacija, jer oko njega, to smo danas mogli da čujemo, vlada mnogo nerazumevanja i konfuzije. Trebalo bi mnogo više vremena nego što je to jedna skupštinska rasprava danas da bismo o tome mogli na relevantan način da raspravljamo. Ono što je svakako tačno, dekoncentracija nije decentralizacija. Zato smo mi kao poslanički klub ipak podržali da se predlog ovog zakona nađe na dnevnom redu, da o njemu raspravljamo i da vidimo da li ovaj predlog koji je pred nama, a namera mu je da ojača položaj lokalne samouprave, postiže, jer svako rešenje mora da postiže barem dva osnovna cilja, da li predložena rešenja jesu održiva. Pre svega, mislim da li su finansijski održiva, a drugo, da li ovaj predloženi model doprinosi onome što je najveći problem u razvoju društva u Srbiji, smanjenju razlika u razvijenosti, odnosno da li doprinosi ujednačavanju regionalnog razvoja?
Moram reći da prve analize predloženog zakona govore o tome da su i njegova održivost i smanjivanje razlika u stepenu razvijenosti opština i gradova vrlo problematični i diskutabilni i da današnja rasprava mora da odgovori na sve te naše zabrinutosti i zapitanosti povodom predloženi rešenja, a isto tako i da amandmani, koje je pre svega definisala poslanička grupa, da ti amandmani pokušaju da one strepnje koje mi imamo kada se radi o nepostizavanju cilja smanjivanja nejednakosti u razvoju opština i gradova ipak na neki način ublaži.
Ono što je svima jasno danas u raspravi, to se ne može izbeći, ta konstatacija, predložena rešenja, to je jasno, proizvode budžetski deficit. Mislim da je zbog javnosti jako važno da danas ne licitiramo oko toga koliki je taj budžetski deficit, da li je on 40 milijardi ili 20 milijardi. Mislim da bi bilo korektno da javnost obavestimo da je ovaj deficit 40 milijardi, ako imamo u vidu budžet koji je ovaj parlament izglasao za ovu godinu, da možemo reći da je on 20 milijardi u odnosu na postojeći Zakon o finansiranju lokalne samouprave, koji se delom, kao što znate, ne realizuje, ali svi to znamo i zašto, iako danas baš tako jasan i eksplicitan stav nisam prepoznala u drugim diskusijama.
Naime, mi kao društvo trpimo posledice ekonomske krize. Mi smo se ovde u ovom parlamentu dogovorili da tu krizu solidarno raspodelimo. Tu krizu su podneli svi zaposleni građani, pre svega građani u javnom sektoru zamrzavanjem svojih zarada i penzioneri i, logično je bilo, lokalne samouprave, smanjujući svoju potrošnju. Danas kada hoćemo da kažemo – ne, to je samo 20 milijardi, jer 20 im se još duguje, to bi bilo kao kada bi građani Srbije rekli – država nama duguje zamrznutih zarada i penzija u ovih prethodnih dve godine. Ne, to je bio dogovor, to je bilo glasanje o budžetu u ovom parlamentu, gde smo jasno rekli šta može da se finansira i jasno limitirali koliki je deficit budžeta.
Dakle, nesporno je da ovaj predlog povećava deficit za skoro 40 milijardi, zato je vrlo važno da se što pre u parlamentu otvori rasprava na koji način mislimo da ovaj deficit smanjimo, da ga uskladimo i sa Zakonom o finansijskoj odgovornosti, koji je isti ovaj parlament doneo. Naime, mi ovde možemo raspravljati da li ćemo taj deficit smanjiti uvećavajući prihode budžeta. To znači, na primer, povećanje poreza i doprinosa, što mislim da je potpuno neprihvatljivo s obzirom na ekonomsko stanje u ovom trenutku u zemlji, posebno imajući u vidu standard građana. Drugi način može da bude kroz delegiranje nekakvih nadležnosti i funkcija sa centralnog nivoa na lokalni nivo, što opet znači da nam je potrebno da neke zakone menjamo, da povedemo ozbiljnu raspravu o fiskalnoj decentralizaciji. Svakako da ta rasprava, da taj koncept decentralizacije, oko kojeg bi trebalo da se dogovorimo, mora biti lišen svakog paternalizma koji ja osećam da je u ovom predlogu zakona vrlo prisutan. Šta mi kažemo u stvari? Mi kažemo – evo lokalnim samoupravama nešto prihoda koji je izvorno centralni prihod, jer to je prihod od zarada. Daćemo vam nešto i iz fonda koji ćemo formirati, fonda solidarnosti, ali ono što je vaš izvorni prihod, to ćemo mi na centralnom nivou da uredimo i da kažemo koliki on mora biti. Dakle, moramo se lišiti takvog paternalističkog pristupa ako hoćemo u Srbiji da razvijemo istinski koncept decentralizacije.
Želim da istaknem i da je posebno važno da ovaj predlog zakona ne izazove dalje produbljivanje nejednakosti između gradova i opština, posebno imajući u vidu da su sve prethodne vlade, od 2000. godine do danas, kao svoj prioritet svoje politike isticale smanjivanje regionalnih razlika, da smo formirali ministarstva koja su isključivo to imala u mandatu, da smo donosili strategije, da su sredstva trošena za te namere. Ne bi smelo da se dogodi da se ovim predlogom zakona, ne samo ostanu razlike kakve jesu, nego one se i prodube, a neki ozbiljni teoretičari i ekonomisti kažu da kada god se radi o restribuciji centralnog izvornog prihoda, on vodi produbljivanju nejednakosti. Mi smo kao poslanička grupa nekim amandmanima pokušali da te opasnosti jednog ovakvog predloga zakona, koji na prvi pogled ne umanjuje nejednakosti između gradova i opština, smanjimo takve opasnosti i očekujemo da ćemo te amandmane usvojiti u ovom parlamentu.
Posebno hoću da skrenem pažnju na nešto što smatram da je jako nekorektno, način na koji se vodila kampanja za predlog ovog zakona, naročito u unutrašnjosti. Dakle, u unutrašnjosti se kampanja za predlog ovog zakona vodila kroz satanizovanje svojevrsno Beograda. Zaboga, tu su sve pare, tu je centralizovan novac. Danas u raspravi mi čujemo – Beograd je bogata prestonica, provincija je siromašna, ne može samo Beograd u EU. To prosto nije tačno. Znači, Beograd po prirodi stvari ima najraznovrsnije i najmnogobrojnije različite resurse, uključujući i finansijske. Bilo bi jako pošteno da se građanima kaže da i ovaj predlog zakona daje takva rešenja po kojima Beograd zadržava sa punim pravom i očekivano takvu poziciju.
Dakle, to bi bilo jako pošteno da se građanima kaže. Zato mislim da je jako važno da vodimo ozbiljnu raspravu o ovom zakonu, da odmah započnemo raspravu kako ćemo deficit kojim će biti izazvan dakle ovakvim rešenjima sanirati i da normalno u danu za glasanje pokušamo da usvojimo što više amandmana opasnosti od nekih rešenja koji su ovde ponuđeni da ovaj predlog zakona skriva. Zahvaljujem.
Gospodine predsedavajući, kolege poslanici, javljam se za reč povodom ovog amandmana, saslušavši kolege iz opozicije, koji su neposredno pre nekoliko minuta govorili. Stvarno, mi ovde znamo da poslanici opozicije mogu jako grubim rečima kvalifikovati neke zakonske tekstove, ali mislim da imamo obavezu i prema javnosti koja eventualno prati ovo zasedanje da damo nekoliko objašnjenja.

Poslanik opozicije može da kaže da je zakon pisan nogama, da je pun gluposti, da zdrav razum to ne bi otrpeo, itd, ali mi koji ćemo glasati za ovaj zakon dugujemo građanima objašnjenje, naročito kada se radi o kritikama te zakonske odredbe da ako hoćete uplatiti članarinu političkoj stranci morate imati tekući račun. Ne znam šta je gospodin Šami čitao, koji predlog zakona, ali to nigde ne piše. Dakle, svaka članarina do 1.000 dinara može se direktno uplatiti bez tekućeg računa. Ne znam političku stranku u Srbiji koja ima veće članarine od iznosa koji je 1.000 dinara. U DS studenti plaćaju 100 dinara na godišnjem nivou, zaposleni 300 dinara, prema tome ne postoje nikakve prepreke da vi sada morate otvoriti tekući račun.

Ovde smo slušali pola sata diskusiju o tome kako je to jedno nerazumno, glupo, bahato i ne znam kakvo sve rešenje. Prosto, zbog javnosti, to ne piše u zakonu. Hvala.

Whoops, looks like something went wrong.