Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Nataša Vučković

Nataša Vučković

Demokratska stranka

Govori

Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, danas imam zadatak da vam u ime narodnih poslanika koji su podneli Predlog rezolucije o ulozi Narodne skupštine i načelima u pregovorima o pristupanju Republike Srbije Evropskoj uniji predstavim razloge za donošenje ove rezolucije, rešenja koja ona donosi i očekivane efekte ove rezolucije.
Velika većina nas narodnih poslanika, i onih iz opozicije i onih iz vladajuće većine, nada se i očekuje da će ova sednica doneti pozitivne odluke za Srbiju u pogledu otpočinjanja pregovora.
Sticaj okolnosti je hteo da u ovoj sedmici naša Skupština razmatra Predlog rezolucije o tome kako će Narodna skupština učestvovati u procesu pristupnih pregovora koji će, prema očekivanjima, otpočeti i formalno održavanje Međuvladine konferencije najkasnije u januaru 2014. godine.
Prva i do sada jedina rezolucija o evropskom putu Srbije, Rezolucija o pridruživanju doneta je 2004. godine, skoro pre 10 godina. U međuvremenu Srbija je prešla dug put, od pozitivne studije o izvodljivosti, zaključivanja Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji, preko podnošenja zahteva za članstvo u EU, dobijanja pozitivnog mišljenja o zahtevu i sada smo na korak od formalnog početka pregovora o članstvu. Novi izazov, za koji već nekoliko godina unazad harmonizujemo naš pravni sistem sa pravom EU i pripremamo naše administrativne kapacitete, a od juna ove godine Vlada radi na pripremi i pregovaračke strukture, počev od imenovanja šefa pregovaračkog tima itd.
Zašto je bilo potrebno doneti ovu rezoluciju? Zašto je ona važna? Pregovore vodi Vlada. Vlada snosi odgovornost za vođenje pregovora i to je nesporno. Onda se postavlja pitanje da li joj se u taj posao možemo i moramo umešati kao predstavnici građana, kao najviše predstavničko telo? Ima nekoliko razloga zbog kojih je učešće Skupštine u procesu pristupnih pregovora izuzetno bitno. Prvo, svaka faza pregovora uticaće na plan i na domet reformi koje će se sprovoditi u zemlji. Znači, uticaće i na naš posao donošenja zakona i harmonizacije našeg pravnog sistema sa pravnim tekovinama EU. Čitav proces će uticati i na građane, jer reforme će pred sve nas postaviti nove obaveze.
Ako ne bismo kao Skupština aktivno pratili šta se pregovara u Briselu, mogli bismo samo da donošenjem zakona potvrđujemo ono što Vlada ispregovara, da time uvodimo reforme. Ali, što se tiče pristupnih pregovora, mogli bismo tek na kraju da ratifikujemo sporazum o pristupanju. To ne bi bilo dobro za građane koje predstavljamo. Građani moraju da budu blagovremeno, potpuno i na razumljiv način obavešteni o tome šta za njih znače pregovori, koje će koristi i koje izazove za njih proizvesti rezultati pregovora i reforme.
Iako je u odlukama Vlade o formiranju pregovaračkog tima istaknuto da će se u pregovaračkim grupama i čitavom procesu obavljati konsultacije i sa civilnim društvom i sa stručnjacima, sa zainteresovanim javnostima, kako se to danas kaže, nije realno očekivati da će proces u Vladi, odnosno u pregovaračkom timu biti onoliko otvoren i transparentan koliko to Narodna skupština može da postigne. Dakle, ova rezolucija je važna za građane Srbije.
Drugo, pregovori će trajati više godina, i duže od mandata jedne vlade. Možda će dve ili tri vlade voditi pregovore u godinama pred nama. Neko ko je danas u opoziciji, biće sutra na vlasti i moraće da nastavi tamo gde je prethodna Vlada stala. Da bi se održao kontinuitet procesa neophodno je i da opozicija zbog toga učestvuje u njemu. Proces pregovora zahteva politički dijalog.
Činjenica da danas ogromna većina skupštinskog saziva podržava i aktivno se zalaže za pristupanje Srbije EU jeste ohrabrujuća, ali u tom okviru političke stranke imaju različita mišljenja o konkretnim pitanjima, bilo da na taj način predstavljaju poseban interes građana koje predstavljaju, bilo da nastoje da čitav proces reformi ubrzaju.
Za svaku Vladu i za svaki pregovarački tim biće važno da u Briselu, kada pregovaraju znaju da kod kuće imaju podršku, odnosno da su upoznati i sa kritikom, koja se iznosi u institucijama naše zemlje.
Dakle, ova rezolucija važna je, i za Vladu, i za pregovarački tim. Treće, učešćem u procesu pregovora kroz njihovo praćenje, kroz formatiranje reformi i uvođenje pravnih tekovina EU u naš pravni sistem, naša Narodna skupština pripremiće se za buduću ulogu koju će imati kao Nacionalni parlament zemlje članice onda kada postanemo članica. Ovaj proces treba da nam pomogne da osnažimo i parlament kao instituciju. Dakle, ova rezolucija važna je, i za delovanje, i za razvoj i same Narodne skupštine.
Sada ću predstaviti najvažnije odredbe Predloga rezolucije. Predlog rezolucije Narodne skupštine Republike Srbije o ulozi u procesu pregovora sa EU potvrđuje da je strateški cilj Republike Srbije o pregovorima pristupanju sticanje članstva u EU u najkraćem roku i da će Narodna skupština svojim aktivnim delovanjem doprineti njihovom uspešnom vođenju, i što skorijem okončanju.
U Predlogu rezolucije se, kao u ostalom i rezoluciji koju Narodna skupština Republike Srbije usvojila 2004. godine, polazi od stava da proces pregovora zahteva politički društveni konsenzus o strukturi i dinamici vođenja pregovora o pristupanju Republike Srbije EU.
U Predlogu rezolucije se ukazuje na važnost da se pregovori u pristupanju vode sa ciljem, da se obezbedi stabilan ekonomski rast, a da se pri tom vodi računa o zaštiti privrednih grana koje su od vitalnog interesa za Republiku Srbiju o uslovima tržišne ekonomije uz obezbeđenje ekonomske i socijalne sigurnosti i dobrobiti svih građana Republike Srbije.
Ističe se značaj stalnog dijaloga i usklađenog delovanja državnih organa u procesu pregovora pristupanju Srbije EU, posebno u delu usklađivanja nacionalnog zakonodavstva sa pravnim tekovinama EU. Predlogom ove rezolucije poziva se Vlada da nastavi da sprovodi nacionalni program za usvajanje pravnih tekovina EU, a Narodna skupština se obavezuje da u skladu sa utvrđenom dinamikom usvaja zakone iz nacionalnih programa za usvajanje pravnih tekovina. Ono što treba da naglasimo jeste da treba da prati primenu zakona.
U Predlogu rezolucije se uvažava činjenica da proces pregovora ne posredno realizuje Vlada Republike Srbije. Pitanje koje se postavilo jeste – kako da Skupština poštujući načelo podele vlasti definiše svoje mesto u ovom procesu i u kom trenutku treba da se uključi. Da li da razmatra predlog pregovaračkih pozicija pre nego što ih usvoji Vlada ili nakon što ih Vlada usvoji. Da bismo razumeli razliku važno je da imamo u vidu da u našoj svakodnevnoj zakonodavnoj praksi kad god razmatramo neki predlog koji nam stiže iz Vlade o tom dokumentu se Vlada prethodno izjasnila.
Vlada je svojim zaključkom od 23. septembra ove godine predvidela da Skupštini dostavlja pregovaračke pozicije nakon što ih Vlada usvoji, praktično radi informisanja. Polazeći od toga da se ovde radi o specifičnom procesu koji ne spada u zakonodavnu proceduru ali ni u postojeću kontrolnu ulogu Skupštine rezolucijom se predviđa šire učešće i veći uticaj Skupštine u definisanju pregovaračkih pozicija nego što je to Vlada inicijalno predvidela. Predviđa se obaveza Vlade da Skupštini dostavi predlog pozicija pre nego što ih ona usvoji.
O tim pozicijama raspravljaće nadležni odbori u čijem delokrugu su pitanja iz odgovarajućih pregovaračkih poglavlja koji svoje mišljenje dostavljaju Odboru za evropske integracije. Odbor za evropske integracije potom usvaja mišljenje i preporuke o predlogu pregovaračke pozicije, dostavlja ga Vladi, Vlada to mišljenje, odnosno preporuke mora da razmatra prilikom usvajanja finalne verzije pregovaračke pozicije i o tome mora da obavesti Odbor za evropske integracije.
U javnosti su često postavljanja pitanja zbog čega Skupština nema obavezujući uticaj na pregovaračke pozicije. Prvo, kao što smo rekli pregovori su zadatak Vlade i ona za njih snosi odgovornost. Drugo, retka je praksa i okruženju i među svim zemljama koje su danas nove članice EU da parlament ima obavezujuću ulogu na formulisanje pozicija. Treće, neophodno je bilo voditi računa i o institucionalnim kapacitetima našeg parlamenta da jednu takvu ulogu preuzme.
Predlogom rezolucije naglašava se neophodnost da se u proces praćenja pregovora o pristupanju uključe svi relevantni odbori Narodne skupštine, dok će Odbor za evropske integracije biti glavni koordinator procesa praćenja o pristupanju Republike Srbije EU. Nastoji se time da se osnaži Odbor za evropske integracije i da se pripremi za buduću ulogu kada nakon pristupanja postane odbor za evropske poslove.
Predviđa se obaveza Vlade da podnosi Narodnoj skupštini izveštaje o toku pregovora o pristupanju dva puta godišnje, odnosno po završetku šestomesečnog ciklusa predsedavanja Savetom EU. Taj izveštaj će se razmatrati na sednici Narodne skupštine. Predviđena je i obaveza šefa pregovaračkog tima da podnosi izveštaje Odboru za evropske integracije najmanje jednom u tri meseca. Predviđa se i da Vlada dostavlja Odboru za evropske integracije izveštaj o rezultatima bilateralnog skrininga za svako pregovaračko poglavlje.
Rezolucija takođe naglašava i ulogu Narodne skupštine u razvijanju saradnje sa nacionalnim parlamentima zemalja članica i Evropskim parlamentom. Takođe, prepoznaje se uloga Narodne skupštine u jačanju društvenog i političkog konsenzusa u procesu pregovora. U tom kontekstu se ističe da Narodna skupština sarađuje sa civilnim društvom, stručnom javnošću i drugim zainteresovanim činiocima kako bi se obezbedila njihova maksimalna uključenost u čitav proces.
Dozvolite mi na kraju da kažem par reči o tome kako se došlo do ovog predloga teksta rezolucije. Nacrt je sačinila Radna grupa koju je činilo 11 poslanika, svi su bili članovi Odbora za evropske integracije. Tokom rada na tekstu održali smo brojne sastanke i sa stručnjacima, sa predstavnicima parlamenata u regionu kako bismo se i neposredno upoznali sa njihovom praksom, a držali smo i sastanke sa predstavnicima nekoliko organizacija civilnog društva.
Nastojali smo da na Radnoj grupi postignemo konsenzus o vrlo malom broju pitanja, nismo ga postigli. Neka rešenja su predložena amandmanima poslanika. Odbor za evropske integracije je utvrdio Predlog rezolucije, a kako po Poslovniku Odbor nema zakonodavnu ulogu samo su narodni poslanici mogli da formalno podnesu Predlog rezolucije. To je učinilo 13 poslanika članova Odbora za evropske integracije.
Odbor za evropske integracije i Odbor za ustavna pitanja i zakonodavstvo razmatrali su Predlog rezolucije i njihove izveštaje dobili ste u materijalu za sednicu, a Vlada Republike Srbije dostavila je Narodnoj skupštini mišljenje o Predlogu rezolucije koje je pozitivno.
Dame i gospodo narodni poslanici, usvajanjem rezolucije Narodna skupština će iskazati odlučnost da doprinese pristupanju Srbije EU. Rezolucija pred sve nas poslanike stavlja jedan nov izazov, jedan novi zadatak. U narednih nekoliko meseci predstoji nam preciziranje saradnje sa civilnim sektorom i zainteresovanim grupama kao i preciziranje naše unutrašnje procedure. Očekujem, drage kolege, da će ova rezolucija biti podržana od strane velikog broja narodnih poslanika u ovoj Skupštini danas. Hvala vam na pažnji.
Gospodine predsedavajući, uvažavajući naravno, opredeljenje onih koji su istakli da ne žele da glasaju za ovu rezoluciju, uvažavajući razloge koji su ovde izneli moram da istaknem u ime predlagača da nije tačno protumačena ova rezolucija u domenu toga da li je u odnosu na to da li je i kakva je uloga Narodne skupštine predviđena u procesu praćenja pregovora.   
Dakle, sama Skupština ne može imati ulogu u izradi pregovaračkih pozicija. To je po samoj definiciji zadatak pregovaračkog tima i pregovaračkih grupa.
Što se tiče same procedure koja bi po slovo ove rezolucije bila primenjena u Skupštini, neće ni Odbor za evropske integracije biti jedino radno telo Skupštine koje će se baviti ovim poslom. Naprotiv rezolucija upravo insistira na tome da se svi odbori koji su nadležni za pitanja iz domena pojedinih pregovaračkih poglavlja, uključe u raspravu i razmatranje pregovaračkih pozicija. Na tome se jako mnogo insistira i to je ono što o mnogome treba da doprinese povećanju jednog institucionalnog kapaciteta Narodne skupštine.
U tom smislu, verujemo da će uključenjem velikog broja narodnih poslanika, kroz druge odbore upravo takva uloga Skupštine biti mnogo veća. Odbor za evropske integracije bi po zamisli radne grupe i tekstu rezolucije, imao zadatak sabiranja onih mišljenja i stavova koji budu usvojeni na nadležnim odborima, koji su nadležni za pitanja po pojedinim poglavljima. Ta mišljenja i te preporuke će biti dostavljene Vladi.
Naravno, Skupština nema obavezujuće dejstvo na ono kako će izgledati finalne pregovaračke pozicije, ali sa druge strane, Vlada ima obavezu da mišljenje i preporuke Odbora za evropske integracije, koje je sačinjeno na osnovu doprinosa svih nadležnih odbora,uzme u razmatranje kada bude donosila finalnu odluku o pregovaračkog poziciji.
To je važno naglasiti. U tome smo otišli dalje od onoga što je Vlada predvidela i tu odluku smo saobrazili negde našim institucionalnim kapacitetima u ovom trenutku. Da li ćemo nešto menjati u periodu koji je pred nama, to je stvar koju ćemo razmatrati tokom samog procesa, ali u ovom trenutku to je bilo optimalno i najbolje rešenje.
Još jedno preciziranje.
Ne radi se ovde o tome šta Vlada želi ili ne. Ovde se radi o tome kakvu ulogu je parlament za sebe video i definisao ovom rezolucijom. Ukoliko parlament želi da ima i predstavnika u Savetu Koordinacionog tela, on to može danas da potvrdi ukoliko bude glasao za amandman narodnih poslanika.
Dakle, Vlada može nešto da želi ili ne, ali Skupština je vlasna da o tome odluči. Kao što sam već rekla, na radnoj grupi smo, a i odlukom odbora, potvrdili predlog ove rezolucije, učinili značajan korak napred u definisanju uloge Skupštine u mnogo većoj meri nego što je to bila inicijalna ideja Vlade. Mislim da je dobro da smo potvrdili i jednu samosvest kao institucije i kao predstavnika građana.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, dozvolite mi da se u ime narodnih poslanika koji su podneli Predlog rezolucije zahvalim svim narodnim poslanicima koji su učestvovali danas u ovoj raspravi.
U ovoj raspravi veliki broj nas je spominjao politički dijalog i potrebu da razvijamo politički dijalog kao nešto što je nužan metod koji moramo da primenimo u razgovoru i u debatama o reformama i o procesu evropskih integracija.
Za uspešan politički dijalog neophodna je politička kultura. Ona, dozvolite mi da kažem, ima nekoliko nivoa. Jedan od prvih nivoa političke kulture je da postoji različito mišljenje organizovano kroz opoziciju, ali da se ono stalno napada. Dakle, da se ne uzima ni na koji način u obzir, da se pokušava kroz nipodaštavanja anulirati itd. Drugi nivo je trpljenje različitog mišljenja i opozicije. Dakle, ono postoji, ali ni na koji način ne dozvoljavamo da ono utiče na naš stav. Treći nivo političke kulture, za koji mislim da treba da se zalažemo, je negovanje opozicije i različitog mišljenja. Mislim da je to metod koji će biti potreban u procesu evropskih integracija i nešto gde kao narodni poslanici, kao Narodna skupština Republike Srbije moramo da damo svoj puni interes.
Dakle, uvažavamo različito mišljenje, uvažavamo argumentaciju svih onih koji ne žele da glasaju za ovu rezoluciju, koji smatraju da je proces evropskih integracija suprotan interesima Srbije, razumemo njihovo političko pravo da imaju različito mišljenje, ali se čudimo da iz takve jedne pozicije ne žele upravo da Narodna skupština ima uticaj u ovom procesu i da sami na taj način u ovom procesu pregovora, odnosno praćenja pregovora mogu da utiču. Verujem da bi i njima bilo u interesu da Narodna skupština ima uticaj veći u tom procesu.
U svom prvom obraćanju nisam govorila o našem strateškom cilju da Republika Srbija što pre postane članica EU, o kojem je govorilo nekoliko narodnih poslanika. Naime, smatrala sam da je taj cilj već ranije utvrđen i da ga mi ovim Predlogom rezolucije samo potvrđujemo, kako i piše uostalom u tekstu. Mislila smo da smo se o tome davno saglasili, ali neki tonovi u debati su pokazali da je možda potrebno da još jednom to naglasimo.
Znate, nije dobro da kada jednom krenemo kao nacija, kao društvo, kao država jednim putem, da svaki čas zastajkujemo i da se preispitujemo da li smo na dobrom putu. Pristupanje EU je jedan veliki nacionalni projekat od istorijskog značaja. Srbija će se mnogo promeniti u tom procesu. Mislim da je važno da u tom procesu pokažemo i posvećenost i kontinuitet i da opstanemo u tom procesu čak i onda kada postoje neke prepreke i neke teškoće na tom putu.
Danas su integracije nužnost, ne samo tako neki pomodan trend, nego nužnost, iz mnogo razloga o kojima su moje kolege danas ovde govorile. Na kraju krajeva, živimo u okruženju koje je, osim nekoliko zemalja neposrednog okruženja, evropsko u celini. Govorili su narodni poslanici o tome u kojoj meri naša ekonomska razmena zavisi upravo od toga na koji način ćemo urediti naše odnose sa Evropom.
Danas se integrišu svi. Integriše se i Rusija. Na kraju krajeva, pristupanjem Svetskoj trgovinskoj organizaciji, Rusija će zbog toga morati da u mnogo većoj meri liberalizuje svoje tržište i postavlja se pitanje na koji način će opstati svi oni sporazumi o slobodnoj trgovini koji danas postoje, upravo iz potrebe da se integriše u jednu takvu svetsku organizaciju. Izolacija nama nije donela nikakvog dobra. Mislim da nam je donela samo siromaštvo, neprilagođenost modernom svetu i modernim tokovima i jedan izvesni primitivizam koji, svi se slažemo, u ovim godinama negde dominira u nekim našim procesima.
Oko vrednosti. Mislim da niko ne tera Srbiju da ona danas u nekom brzom procesu prihvati neke postmoderne vrednosti nasuprot, odnosno da žrtvuje neke svoje tradicionalne vrednosti. Ono što jeste neki naš identitet, to je nešto što treba da čuvamo i o tome se, na kraju krajeva, sa EU i ne pregovara. Ali, kada kažemo da su postmoderne vrednosti ili moderne vrednosti suprotne našim tradicionalnim vrednostima, to znači da ne želimo nigde da idemo, nego da želimo da se ukopamo u jednom trenutku, u jednoj situaciji, a sami priznajemo da svet ide neumitnom brzinom napred.
Devedesetih godina koje su karakterisale jedan vrlo ubrzan razvoj, društveni i ekonomski, kroz informatičku revoluciju itd, mi smo klizili unazad, umesto da se negde zajedno sa tim svetom razvijamo. Mislim da smo iz toga morali da izvučemo velike pouke. Sigurno je da će se EU menjati u godinama pred nama, ali nadam se da će ovaj proces pristupanja i nama omogućiti da se zajedno, menjajući se iznutra, menjamo sa tim evropskim okruženjem. Zbog toga ne mislim da mi srljamo u EU, već mislim da smo zaista dobro procenili naše kapacitete, naše prioritete i naše interese. Zbog toga nije slučajno da nas više od, reče kolega, 90% narodnih poslanika, predstavnika građana, zastupa ovu politiku.
Oko krize u EU. Mislim da smo mi vrlo često tokom proteklih godina sliku EU prikazivali dosta idealistično, kao da je to jedan idealni prostor u kome se ništa ne menja. Tako mi zamišljamo neko pozitivno okruženje - postigli smo sada nešto i sada nema nikakve promene, čuvajmo to što smo postigli. Evropska unija je upravo jedna zajednica koja se kroz svoje krize najviše menjala i svaki naredni stepen integracije u EU je zapravo bio posledica jedne krize. Verujem da će EU naći načina i snage da i ovu sadašnju krizu reši. Za nas je bitno da razumemo da, samo ukoliko smo zaista u našem političkom životu, u našem ekonomskom životu, u društvu uopšte, postigli jednu saobraženost standardima EU, možemo stvarno imati šansu da napredujemo.
Govorilo se o tome da li je datum bitan i koliko će trajati pregovori. Pregovori će trajati onoliko koliko će trajati, ali mislim da je suština u procesu koji imamo u zemlji. Mislim da ćete se složiti u tome da uopšte pristupni pregovori zapravo imaju tri nivoa. Jedno je sam nivo pregovora u Briselu, drugo su reforme koje sprovodimo kod kuće i treće je ono što je komunikacija. Dakle, na koji način mi komuniciramo i informacije o onome što se dogovara u Briselu i reforme koje pokrećemo kod kuće, kako o tome obaveštavamo građane, kako osiguravamo podršku za dalji tok reformi i na koji način, ovo je drugi nivo komunikacije, te reforme i ono što postižemo kod kuće saopštavamo, komuniciramo EU.
Mislim da su u pravu oni koji su naglasili još jedan vrlo važan segment upravo kroz ulogu Skupštine, a to je da mi zapravo pregovaramo sa 28 zemalja članica i da će u ovom procesu razni uslovi biti postavljeni upravo iz perspektive interesa i prioriteta pojedinih zemalja članica EU. Nemojte da nas to čudi, to je prosto proces koji su prošli na sličan način i druge zemlje. Zbog toga je vrlo važna uloga Narodne skupštine, upravo u stvaranju jedne dobre saradnje sa nacionalnim parlamentima u zemljama članicama, kao i sa evropskim parlamentom. Naš parlament će morati da bude mnogo aktivniji, da ima jedan proaktivni stav ka toj saradnji, da sam podstiče i razmenu poseta, održavanja kontakata, razmenu informacija itd.
Dakle, ne treba danas možda govoriti o datumu, o godini kada očekujemo završetak pregovora, ali ono što je sigurno, moramo razumeti da je vreme danas faktor i razvoja i uspeha. Ukoliko budemo radili brže, mislim da ćemo biti uspešniji. U današnjem svetu sporost se prosto kažnjava, jer drugi napreduju uvek brže.
Neko je postavio pitanje kolika će biti cena procesa pristupanja. Sigurno je i da same reforme koštaju. One će biti jedan izvesni trošak u našem budžetskom sistemu. Zato je od izuzetne važnosti da zaista prioritetno prionemo na ekonomske reforme i na promenu ekonomskog sistema u kome živimo i radimo, zbog toga što, na kraju krajeva, kroz dokument o strategiji proširenja, koji usvojila Evropska komisija u oktobru ove godine, ekonomsko upravljanje se kao pojam, kao jedan od merila koja će se primenjivati nazire kao jedan od vrlo važnih uslova koje će Evropska komisija procenjivati u odnosu na svaku zemlju koja otpočinje pregovore.
Sigurno je međutim da su to dva procesa koji se međusobno uslovljavaju i podstiču i da ekonomske reforme, s jedne strane, podstiču razvoj, ali sama reforma i institucija, stvaranja pravnog okvira, nezavisnog pravosuđa, dakle reforma pravosuđa, borba protiv korupcije, jeste ono što negde stvara uslove da se angažuje kapital, da se privuku strane investicije i da se stvore nova radna mesta. To su dva procesa koja idu zajedno i međusobno su uslovljena.
Ali, o tome sigurno treba voditi dijalog, i politički, socijalni, civilni, i ja verujem da se uloga Skupštine u procesu praćenja pregovora ne iscrpljuje samo kroz raspravu i razmatranje pregovaračkih pozicija. Ona se vidi, pre svega, kao jedan široki proces konsultacija u svim ovim mesecima koji nam prethode, čak i pre nego što nam dođe na dnevni red prva pregovaračka pozicija, kada u saradnji sa civilnim sektorom, sa stručnim udruženjima, sa poslovnim udruženjima, budemo razgovarali o konkretnim rešenjima i reformama koje će doći na dnevni red.
U raspravi su pomenuta pitanja oko kojih mi nismo postigli saglasnost na radnoj grupi. Jedno je pitanje pominjanja konkretnih privrednih grana. Kolega Varga je i na Odboru za evropske integracije i na radnoj grupi predlagao da se uključi poljoprivreda kao prioritetna privredna grana o kojoj će se voditi računa. Niko od članova radne grupe ili Odbora nije negirao važnost poljoprivrede, međutim, većina je smatrala da ne treba posebno naglašavati nijednu privrednu granu, već da se podrazumeva da one grane koje imaju prioritet za Srbiju treba da budu posebno na neki način promovisane i zaštićene.
Drugo je pitanje učešća predstavnika Odbora za evropske integracije u Savetu koordinacionog tela i to je pitanje o kome će danas poslanici odlučiti glasanjem o amandmanu kolega poslanika.
Povodom primedbe da nije definisan odnos između Odbora za evropske integracije i Narodne skupštine, mi smo u tom smislu pre svega koristili iskustva drugih parlamenata i ono što sam već rekla u jednoj od prethodnih intervencija, ovo rešenje koje mi danas usvajamo možda nije finalno rešenje, možda ćemo do kraja procesa mi i dalje proširiti ulogu Narodne skupštine u ovom procesu praćenja pregovora. U ovom trenutku procenili smo, s obzirom na raspoloženje prema eventualnoj izmeni Poslovnika, mi smo, naravno, ulogu Skupštine bazirali na osnovu ustavnih odredbi, zakonskih odredbi i poslovničkih odredbi, procenili smo da je ovo danas dobra mera.
Na kraju, zadovoljstvo mi je zaista što su članovi radne grupe sa svoje strane, i iz opozicije i iz vladajuće većine, na neki način pohvalili proces rada u radnoj grupi. Kao neko ko je koordinisao taj proces, nije priličilo da je o tome govorim, ali mi je drago da su imali taj utisak o metodu rada na radnoj grupi i verujem da smo i ton i atmosferu sa radne grupe negde uspeli da prenesemo i na Odbor za evropske integracije, a u dobroj meri i u debatu u plenumu danas.
Želim da se na kraju zahvalim svim članovima radne grupe koji su doprineli izradi ovog teksta, kao i stručnoj službi Narodne skupštine koja je zaista pomogla a se ovaj tekst na ovaj način definiše.
Na kraju, od nas zavisi kakvu ćemo rezoluciju primeniti u mesecima koji su pred nama. Još jednom želim da se zahvalim svima na podršci koja je iskazana i u ovoj današnjoj raspravi i verujem da će se ona reflektovati i prilikom glasanja. Hvala na pažnji.
Hvala gospođo predsedavajuća. Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, danas ću se fokusirati u svom govoru uglavnom na Istanbulsku konvenciju. Ne zbog toga što ostale teme na dnevnom redu smatram manje bitnim, nego pre svega zbog toga što sam kroz rad u Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope imala priliku da od samog početka pratim i pripreme na izradi ove konvencije, samo usvajanje konvencije i na kraju krajeva velike kampanje koje Savet Evrope u različitim zemljama članicama je pokrenuo i vodio tokom ovih poslednjih godina.
Brojni izveštaji, razne studije su ukazale da je nasilje nad ženama i porodično nasilje toliko rasprostranjeno u Evropi da su standardi toliko neujednačeni i da je potrebno zbog zaštite ljudskih prava, zaštite prava žena i dece, ujednačiti te standarde i zbog toga je Savet Evrope pokrenuo izradu, donošenje, usvajanje ove tzv. Istanbulske konvencije.
Ono što je nama svima jasno je da je nasilje nad ženama i porodično nasilje svakodnevnica u Srbiji. Izveštaji ukazuju na raširenost ovog problema, novinski izveštaji ukazuju na razarajuće oblike porodičnog nasilja i nasilja nad ženama. Kod nas se često postavlja pitanje da li je danas nasilje nad ženama i porodično nasilje povećano u odnosu na to kako je bilo ranije? Mislim da je to pitanje potpuno relevantno.
Ono što je bitno danas je da shvatimo da je ovo bio jedan privatan problem, da ga nismo osvetljavali kao društvo, da danas kada ga osvetljavamo kao društveni problem, kada se borimo protiv toga po svoj prilici uspevamo da prikažemo svu ozbiljnost i razarajuće dejstvo ove pojave.
Mislim da smo kao DS u prethodnoj Vladi učinili velike napore da se pokrenu brojni mehanizmi koji će ublažiti ovu pojavu, koji će žrtvama pružiti određene mehanizme zaštite, da je i kroz Nacionalnu strategiju koja je doneta 2011. godine i kroz izmene pravnih propisa pokrenuta ozbiljna društvena akcija za borbu protiv nasilja nad ženama. Mislim da je važna podrška koja je u svim ovim godinama davana sigurnim ženskim kućama i svim drugim organizacijama koje su se uključile u ovu borbu. Ona nije dovoljna zato što je problem ogroman i zato što je broj žena koji je izložen nasilju toliko veliki da mi teško kao jedno siromašno društvo možemo imati takve mehanizme zaštite, odbrane koji svaku ženu možemo najefikasnije zaštiti od nasilja.
Međutim, i Autonomni ženski centar pokazuje da su programi prevencija u priličnoj meri sporadični i da moramo da ih intenziviramo. Potrebno je žrtvama garantovati veću zaštitu, sveobuhvatniju podršku, a sam problem procesuiranja počinilaca je poseban problem na koji moramo obratiti pažnju kroz naše pravosuđe i obezbediti mnogo veću kažnjivost. Po mišljenju mnogih i po mom ličnom mišljenju kazne koje se izriču počiniocima nasilja nad ženama i porodičnog nasilja su izuzetno blage.
Postavlja se pitanje i na to ne možemo dati odgovor – otkud toliko nasilje u porodici, otkud toliko nasilje nad ženama? Pored toga što osiromašenje, brojni problemi koje vučemo iz 90-tih godina, ratna razaranje, izbeglištvo i sve drugo što utiče na jednu strašnu promenu društvene strukture, postoji nešto u našem društvenom ambijentu što po mom mišljenju u našim svakodnevnim životima na neki način podstiče nasilje. Mislim da kao građani ne možemo ostati ni slepi i ne možemo kao političari ne osuditi sve one pojave koje i kroz medijske sadržaje i kroz neki vrlo agresivni advertajzing, u kojima se žena prikazuje kao neko inferiorno biće, ali i mi između sebe kada komuniciramo u ovoj javnoj sferi ne pružamo dovoljno ni poštovanja jedni prema drugima, a čini mi se, a to ima sigurno i određeno dejstvo na građane, da ne razvijamo dovoljnu količinu i ne podstičemo određenu količinu tolerancije i borbe protiv nasilja i svake vrste agresije. Kod nas u društvu je nasilje nataloženo tokom svih ovih godina i kriza i ratova i moramo se mnogo svestranije i intersektorski boriti protiv toga.
Nasilje nad ženama i porodično nasilje je u priličnoj meri povezano sa diskriminacijom, mada diskriminacija sama po sebi ne mora odmah biti nasilje i ne treba mnogo analize pa zaključiti kako izgleda osoba koja danas po svoj prilici u Srbiji vrlo malo šanse ima da nasilje izbegne. Ako pokušamo da napravimo foto robot te osobe, verujem da ćemo se svi složiti da se radi o devojčici romske nacionalnosti koja živi u porodici sa više dece, braće i sestara, gde su roditelji nezaposleni i koja živi u nekoj od najsiromašnijih opština u Srbiji. Vrlo je taško da će ona izbeći različite vrste nasilja. To je nešto na šta moramo posebno da obratimo pažnju.
Međutim, suočavamo sa vrlo čestom predrasudom, a to je da je nasilje u porodici i nasilje nad ženama vezano za najsiromašnije slojeve koji su egzistencionalno ugroženi. To apsolutno nije tačno. Mislim da se mnogo manje pažnje posvećuje da se mnogo manje prijavljuju slučajevi nasilja u gradskim centrima, u velikim gradovima. Mislim da to nije ni na koji način vezano samo za najsiromašnije slojeve, već postoji i u vrlo dobrostojećim beogradskim porodicama, ako hoćete. Vrlo četo zatvaramo oči pred tom činjenicom kao da se to događa nekom drugom jako udaljenom od nas.
Ova konvencija ima jednu tripartitnu, ako mogu tako da kažem, zaštitu odnosno pruža tri nivoa zaštite. Jedna je prevencija i ona tu predlaže i utvrđuje mere koje svaka država članica, odnosno potpisnica treba da preuzme i razvije u svojim okvirima. Druga je zaštita žrtve i treći nivo je kažnjavanje. Mislim da je vrlo važno da imamo u vidu da konvencija postavlja temelje za uvođenje novih krivičnih dela i za mnogo efikasniji odgovor države na nasilje. Takođe, od svake države potpisnice traži se efikasan monitoring i to je nešto gde ćemo morati da napravimo značajan korak napred, upravo imajući u vidu da naše statistike, naši izveštaji nisu dovoljno precizni u tom smislu.
Mislim da je važno naglasiti da borba protiv nasilja u porodici i nad ženama ne može biti u nadležnosti samo jedne ili par državnih institucija, da je potreban intersektorski pristup, multidisciplinarni pristup i u tom smislu želim da iskoristim ovu priliku i da pozovemo sve one opštine koje još nisu usvojile Protokom o pristupanju i saradnji ustanova i organa i organizacija da to učine, zbog toga što ćemo na taj način postići da postoji bolja saradnja između različitih ustanova i organa.
Sa svoje strane želim da podržim ovaj amandman u odnosu na rezervu koju je Vlada podnela na član konvencije koji se odnosi na naknadu štete. Nadam se međutim da ćemo svi jedinstveno glasati za usvajanje ove konvencije dokazujući tako da smo jedinstveni u osudi svakog nasilja, a posebno nasilja nad majkama, ćerkama, suprugama, sestrama i prijateljicama, ali isto tako i protiv svakog oblika porodičnog nasilja koji sve češće uključuje i dečake i mladiće. Nadam se da ćemo na taj način doprineti smanjenju ljudske patnje i očuvanju mnogih života. Hvala.
Gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, danas je nemoguće razmatrati razvojne kapacitete jednog društva ukoliko ne govorimo o obrazovanju, ukoliko ne govorimo o socijalnom kapitalu jednog društva, ukoliko ne govorimo o njegovim ljudskim resursima.
Unapređenje obrazovanja je sastavni deo rasprave o tome. Za DS obrazovanje, sistem obrazovanja jeste jedno od prioritetnih nacionalnih pitanja. Ono je jednako važno za sve građane naše zemlje, bez obzira da li imaju decu ili nemaju, da li su mladi ili stari, da li im deca tek kreću u prvi razred, ili treba da plaćaju univerzitetsko obrazovanje za svoju veću decu.
Mislim da smo svi u ovoj raspravi podelili jedno nezadovoljstvo sistemom obrazovanja koje postoji u Srbiji i ono je činjenica. Nezadovoljna su deca, deca ne vole školu, škole više nisu mesta okupljanja, nisu mesto gde se objektivno razvija jedan moderan kreativni potencijal. Učitelji, nastavnici dugo već nemaju onaj potreban ugled i autoritet koji treba da imaju u jednom društvu, koje želi da se razvija na moderan način, roditelji nisu zadovoljni, nastavne metode su davno prevaziđene, ne uspevamo u tom segmentu da uhvatimo korak sa svetom. Rezultati na testovima, bez obzira na neka poboljšanja govore i dalje o tome da je vrlo visok stepen funkcionalne nepismenosti naše mlađe generacije.
Da li je ikada u srpskoj istoriji zapravo škola imala slabiji autoritet i slabiji ugled nego što to ima danas? Da li je ikad znanje u Srbiji imalo manji značaj u jednom javnom svetu i pogledu na život?
Naš glavni zadatak danas je da vidimo na koji način mi možemo dva problema da rešimo. Jedno je pre svega da poboljšamo obuhvat, a drugo je da povećamo kvalitet našeg školovanja. Mislim da je to glavna tema i ove naše rasprave i ovih zakona o kojima danas svi ovde raspravljamo.
Kako i na koji način možemo da izmeri efekte naših dosadašnjih, decenijskih ulaganja u obrazovanje? Pogledajte mi smo pre više od 50 godina uveli obavezno osnovno školsko obrazovanje. Mi i dan danas imamo 22% stanovnika koji nemaju potpunu osnovnu školu, barem prema podacima koji su iz strategije, citiram strategiju i neke druge statistike. I dalje je veliki procenat više od onog što evropski prosek ne ulazi u osnovnu školu, mi to zovemo osipanjem. Jeste to se bolje zove – napuštanje škole. Mi i dalje imamo sve veći jaz između sela i grada u odnosu na obuhvat dece u osnovnoj školi. Naravno da se radi u najvećem delu u najosetljivijim grupama, ali to je isti problem već više decenija.
Dakle na koji način mi možemo da izmerimo efekte naših ulaganja, finansijskih, ljudskih i svih drugih koje činimo za obrazovanje? Moje kolege, poslanici govorili su o tome koliko naša statistika o obrazovanju nije dobra. Pogledajmo jedan primer ilustracije samo radi – koliko decenija mi ulažemo u nastavu stranih jezika u našim školama. Kada izmerimo kroz generacije znanje jezika u Srbiji je, barem na osnovu onog znanja koje pruža škola, izuzetno nisko. Možda se popravilo gospodine ministre, ali je nisko, s obzirom na ulaganja koja decenijama činimo u sistem obrazovanja.
Danas govorimo o izmenama i dopunama Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, o osnovnom obrazovanju, srednjem obrazovanju itd. Godine 2011. kada smo donosili ovaj krovni zakon, hvalili smo ga iz razloga što je on zaista napravio jedan vrlo važan korak napred u odnosu na vrednosnu postavku sistema obrazovanja. Uveo je neke nove institute, na nov način je definisao ciljeve i ishodišta sistema obrazovanja.
Međutim, mene uvek negde začudi na koji način to i zašto mi ne možemo te nove institute, vrednosne postavke da negde održimo u jednom dužem vremenskom periodu i čim naiđemo na neke prepreke, na neke već finansijske izazove, na neke ljudske probleme u oblasti ljudskih resursa, mi odustajemo i pravimo korak nazad. Mislim da se to i sada dešava u dobrom delu sa ovim krovnim zakonom, bez obzira što je on dobar i u najvećem delu njegova dobra rešenja ostaju. Ali, zašto gospodine ministre, bez ikakvog obrazloženja predlažete brisanje jedne odredbe u Zakonu, o krovnom zakonu, kojim se utvrđuje da je cilj obrazovanja i uvažavanje različitosti.
Šta nas je podstaklo da mimo svih drugih odredaba u tom vrednosnom članu brišemo i uvažavanje različitosti, zar nije uvažavanje različitosti, odnosno nedostatak uvažavanja različitosti jedan od najvažnijih problema koje mi moramo kao društvo da rešimo? Dijalog između različitih ljudi, ljudi različitog mišljenja je nešto što nama mnogo nedostaje. Škola tome treba da uči decu od najranije dobi. Ne znam zbog čega to brišemo.
Gospodine ministre, zašto sada ponovo uvodimo mogućnost otvaranja specijalnih odeljenja za učenike sa smetnjama u razvoju? Uvodi se kao mogućnost, ne mora da se dogodi, ali taman smo pokrenuli u prethodnom periodu inkluzivno obrazovanje na vrlo moderan način. To smo hvalili i u prethodnom sazivu ovog parlamenta. Naravno, da primena inkluzivnog obrazovanja nije jednostavna, naravno da to nešto košta, naravno da naše lokalne samouprave i naše škole nisu dobro pripremljene za to, ali nemojmo sad činiti korak nazad, pa reći – e, sad ćemo to da malo anuliramo i da smanjimo efekte toga, to vam je kao ova paradigma sa aflatoksinom, uvedemo jedan evropski standard, ali onda imamo neki mali problem u primeni, onda ćemo da se vratim korak unazad. To nije rešenje. Dajte da održimo jedan sistem. Ne možete izmeriti ni jednu promenu u sistemu obrazovanja ako nemate jedan duži period primene tog rešenja.
Mi u DS se protivimo odlaganju upisa u prvi razred koji se predlaže ovim zakonom, na osnovu mišljenja interresorne komisije. Postojeće rešenje koje smo imali do sada je bio jedan veliki iskorak koji je učinio da se pre svega smanji broj zahteva za odlaganje upisa i time se uticalo na poveranje obuhvata i upisa dece u prvi razred osnovne škole. Zašto sada da omogućimo odlaganje upisa na osnovu zahteva roditelja i mišljenja interresorne komisije? Time ćemo pre svega izdvojiti dete iz njegove generacije. Šta će ono raditi tih godinu dana nakon što završi jedan obavezni predškolski program? Mislimo da to nije dobro rešenje i da time takođe činimo korak nazad.
Ne znam zašto gospodine ministre, menjamo rešenje koje je postavljeno 2011. godine, da i Nacionalni prosvetni savez ima svoju reč u pogledu udžbenika, predlaganje udžbenika, utvrđivanje potrebe za udžbenikom? Zašto jednu nezavisnu instituciju, znamo kako se ona bira, ima vrlo kredibilne članove, zašto joj oduzimamo to pravo i sve prebacujemo na Zavod za unapređenje obrazovanja i vaspitanja koji je stručno telo. To ne dovodim u pitanje, ali mislim da bi bilo bolje da zadržimo postojeće rešenje.
Na kraju zašto ovim izmenama uvodimo Agenciju za obrazovanje i vaspitanje? Danas kada svi govorimo o tome da je potrebno da smanjimo javnu potrošnju, da moramo da preispitamo rad svih agencija, ova Vlada je na kraju krajeva počela svoj mandat pričom o tome da će rad agencije negde da bude analiziran.
Dakle, moje mišljenje i mišljenje DS je da Nacionalni prosvetni savet ima dovoljno kapaciteta da se bavi onim zadacima koji se ovim predlogom zakona stavljaju u nadležnost agencije.
Što se tiče ovih zakona o kojima danas govorimo, naravno, njih je osam u okviru ove tačke dnevnog reda i vrlo je mala mogućnost da svako od nas govori detaljno o svim rešenjima. Zato sam navela neka rešenja koja kod nas pobuđuju brigu i sumnju da će se neke stvari vratiti unazad. Naravno, da postoji neka dobra rešenja.
Međutim, ono što mi se čini kao vrlo veliko pitanje - da li mi ovim zakonima afirmišemo neke principe koji su, barem za nas u DS, izuzetno važni, a to je pre svega jednakost dece, sa druge strane pravičnost i treće, ono što je jednakost šansi.
Mislim da moramo da analiziramo na koji način će ovi zakoni imati efekat na različite lokalne zajednice, na različite delove naše zemlje. Ako analiziramo koliko je snage potrebno jednom mladom biću sa juga Srbije, iz Timočke krajine, Raške da prevaziđe sve prepreke koje ima na putu da stigne do šanse da ima visoko obrazovanje u odnosu na njegovog vršnjaka iz velikog grada kao što je Beograd, Novi Sad, Kragujevac, kako hoćete, to su ogromne razlike.
Moramo da definišemo neke mehanizme kojima ćemo te razlike smanjiti, nešto što će biti korektiv. Zato nas čudi zbog čega, recimo, predviđate jednu odredbu, da se besplatan prevoz dece, odnosno, učenika predviđa samo za udaljenost koja je veća od četiri kilometara. Po našem uverenju čak i dva kilometara su velika udaljenost za decu osnovnog školskog uzrasta koja idu od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. Amandmanima predlažemo neke izmene u tom pravcu.
Još jedna stvar se tu postavlja kao političko pitanje. Ovi zakoni jako mnogo programa usmeravaju na lokalni nivo, a ne predviđa se povećanje transfera za te programe na lokalne samouprave. Da li ćemo na taj način onda reći – znate, doneli smo dobar zakon ali to je u nadležnosti lokalnih samouprava? Lokalne samouprave imaju sve manje i manje budžete. O poreskim zakonima smo nedavno govorili i videli smo kakvih će poražavajućih efekta biti na odvijanju programa socijalne politike, obrazovanja i svega drugog u lokalnim samoupravama. Kako mislimo da rešimo to pitanje? Odlično je što predviđamo decentralizaciju u oblasti obrazovanja, ali za to su potrebna značajna sredstva.
Što se tiče Zakona o srednjem obrazovanju, dobro je što ga donosimo. Htela bih da pohvalim jednu stvar koja se ovim zakonom predviđa, a to je komisija za praćenje verskog obrazovanja, za versku nastavu. Krajnje je vreme da to definišemo. Podnela sam jedan amandman kojim predlažem da se i dva člana Odbora za prosvetu Skupštine Srbije uključe u rad ove komisije. Iz kog razloga? Gospodin ministar će se setiti, razgovarali smo o tome, postavila sam svojevremeno neka pitanja upravo o efektima verske nastave. Vrlo je malo raspoloživih informacija o tome.
Mislim da narodni poslanici, pre svega i nadležni odbor, ali i mi svi ovde, treba da imamo informacije o tome na koji način se odvija verska nastava, koji su problemi, koji je obuhvat dece. Dakle, želimo da imamo jednu statistiku, jednu analizu kako se verska nastava odvija. Mislim da je za svaku zemlju i svako društvo koje je laički opredeljeno od vrlo velike važnosti da ima jednu takvu analizu. Zato mislim da bi bilo dobro rešenje da i narodne poslanike uključimo u rad komisije za versku nastavu.
Na kraju, stalno govorimo o stanju nastavnog kadra. Njihov položaj godinama biva sve teži, njihova motivacija je slabljena. Ali, s druge strane, mislim da moramo reći da je njihov entuzijazam, koji ponekad vidimo u našem svakodnevnom životu, nešto što moramo pohvaliti kod vrlo velikog broja onih koji nastoje i da prevaziđu otpore za reforme i da se uključe u neke moderne tokove. To je nešto što daje i podsticaj da se sa reformom dalje nastavi.
Naši programi jesu loši. Nedavno sam imala priliku da vidim desetogodišnjake koji se međusobno propituju, odnosno proveravaju znanje iz nekog predmeta, valjda priroda i društvo, o godinama početka Prvog svetskog rata, Drugog svetskog rata, deca od 10 godina koja ni na koji način nemaju osećaj za neku istorijsku dimenziju proveravaju neku faktografiju istorijsku. Vremenom će to sigurno moći bolje da razumeju.
U isto to vreme, njihovi vršnjaci u Velikoj Britaniji istoriju uče tako što u grupama crtaju neke srednjovekovne zamkove, vojne tvrđave, koriste znanja iz književnosti, muzike, likovne umetnosti, da bi sve to povezali sa znanjem iz istorije. To je moderan metod učenja danas. To je ono čemu treba da težimo.
Mislim da isuviše opterećujemo faktografijom našu decu, a bez mogućnosti, zapravo, ne dajemo im mogućnost i šansu da na pravi način ta svoja znanja iz različitih predmeta i koriste kombinovano, da nauče da rešavaju probleme itd.
Mislim da strategija, i to je vrlo važna stvar koju treba da imamo u vidu, vrlo jasno utvrđujem, odnosno konstatuje da naše škole skoro uopšte ne razvijaju umetničku i kulturnu pismenost, niti bazične kulturne potrebe i navike koje su potrebne za razvijanje vrednosnih stavova. To su stvari o kojima moramo da razgovaramo. Sigurno je da su problemi brojni i da ih moramo posmatrati ukršteno. Naravno da moramo govoriti o racionalnosti i racionalizaciji našeg obrazovnog sistema, ali tako što ćemo o tome govoriti sa stanovništva i ekonomske, ali pedagoške efikasnosti.
Na kraju, moram reći da ne mislim da će ovi zakoni o kojima danas razgovaramo, osim što neki potvrđuju stanje koje već postoji i u nekoj meri predviđaju njegovo unapređenje, ali ne mislim da će oni suštinski izmeniti ni na bolje, ali mislim da neće ni mnogo toga pokvariti. Zašto? Zato što se mi vrlo slabo snalazimo u implementaciji. Mislim da će doći do odlaganja primene mnogih rešenja i da ćemo uskoro ponovo imati neki korak nazad, jer će se neki od ponuđenih instituta i mehanizama pokazati kao slabo sprovodiv.
Ono što mislim da može da napravi suštinsku promenu u našem poimanju obrazovanja, to je jedna velika kampanja i politička i stručna i svih javnih radnika, učitelja, nastavnika i roditelja, da se zaista promeni percepcija obrazovanja. Ukoliko takav jedan politički i društveni konsenzus možemo da napravimo, mislim da ćemo tek onda napraviti jedan iskorak u jednom stavu da je obrazovanje jedno od najvažnijih nacionalnih pitanja.
U tom slučaju, ukoliko se u skladu sa tim konsenzusom budemo i ponašali, onda se neće dogoditi da rasprava o obrazovnim zakonima, o prosvetnim zakonima bude jedna od poslednjih vesti na nacionalnom dnevniku. U svim evropskim državama to bi bila prva vest. O tome bi govorili i roditelji i đaci i profesori i učitelji i to je evropski standard, a ka tome želimo da težimo. Hvala.
Gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, mi ovim amandmanom, gospođa Čomić i ja, predlažemo da se kao poreska olakšica, odnosno kao poreski kredit, kako to zakon naziva, vrati ono rešenje koje smo mi imali do 2010. godine, a to je da se svim obveznicima koji žive u stanu umanji poreska obaveza za 40%, a za svakog narednog člana domaćinstva koji sa njim živi do 10%, a najviše 70%.
Zašto to predlažemo? Zato što sadašnje rešenje poreske olakšice nije pravedno. Daću vam jedan primer. Uzmimo jedan stan od 100 kvadrata novi, ne primenjuje se amortizacija, u Beogradu, u centru grada, za koji je tržišna vrednost 2.000 evra po kvadratu. Taj će stan biti oporezovan sa 100.000 dinara godišnje poreza po novom zakonu. Onaj obveznik koji živi u tom stanu plaćaće samo 20.000 manje, bez obzira da li živi sam u tom stanu ili živi sa još dvoje dece i suprugom, ili možda sa još jednom generacijom svojih roditelja u stanu. Dakle, to je vrlo nepravedno jedno rešenje.
To je zbog toga što smo mi sada uveli tržišnu vrednost stana i nemamo dobre korektive za to, tako da vi imate situaciju da ćete zapravo plaćati isti porez, bez obzira da li u tom stanu živite ili vam je stan prazan, ili živite sa šest ili pet članova svoje porodice. To je nešto što je po mom mišljenju za jednu zemlju koja je vrlo siromašna, koja je u dubokoj ekonomskoj krizi, gde je nezaposlenost ovolika, potpuno neprihvatljivo.
Mi moramo da vodimo računa i o nečemu što je socijalna komponenta stanovanja. Kada govorimo o tržišnoj vrednosti što smo utvrdili da je jedna velika promena koja se ovim predlogom zakona uvodi. Znate šta je tržišna vrednost stana u kome vi živite i ukoliko je to vaš jedini stan? Pa ti članovi jednog domaćinstva moraju negde da žive. Mi malo apsolutizujemo jednu pretpostavku da je ekonomska snaga obveznika vrednost njegove nekretnine. Pa nisu svi došli na jednak način do nekretnine u kojoj žive. Neko je nasledio, neko je izgradio, neko je kupio na kredit, neko je kupio plativši u celosti tu nekretninu. To su različite pozicije i to ne može da se kaže da je to ekonomska snaga obveznika ista u svim ovim slučajevima.
Zbog toga postoje ovi korektivi gde se ljudima koji žive u stanu sa svojom porodicom značajno umanjuje vrednost poreza i amandmanom gospođe Čomić i mojim se upravo predlaže jedno vrlo, po mom mišljenju, socijalno rešenje, ako hoćete, ali opravdano jer će svi oni koji žive sa porodicom u svom stanu dobiti značajan poreski kredit. Hvala.
Kada uvodite tržišnu vrednost onda ćete stvoriti u novim rešenjima o porezima vrlo velike razlike. Već smo to ustanovili u prethodnoj raspravi. Sami ste rekli da će porez da se poveća za 60 ili 70%. Naše je mišljenje i više. Pokazali smo vam naše proračune. Nismo videli vaše na konkretnim primerima, ali ste rekli 60 do 70%. U toj situaciji vi ni na koji način ne povećavate poresku olakšicu za građane. To će biti veliko opterećenje i bojim se da ćemo u samoj primeni ovog zakona videti da je to neostvarivo.
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, neko je ovde rekao da opozicija likuje zbog loše finansijske situacije u Srbije. Daleko je od toga da bilo ko likuje zbog ono kakvo je danas stanje u Srbiji, ali osnovi je zadatak parlamenta, on je zbog toga i nastao, da kontroliše Vladu kakve nove poreze nameće narodu i građanima. To je suštinski naš zadatak ovde i mi se time ovde bavimo svih ovih dana od kad su ovi zakoni ušli u proceduru.
Po našem mišljenju nedopustiva je procedura po kome su ovi zakoni ušli po hitnom postupku, bez javne rasprave i ova naša današnja rasprava u načelu dokazuje koliko smo u pravu kad tvrdimo da nije primenjen ni jedan parlamentarni standard, jedan evropski standard kada smo započeli raspravu o ovim zakonima, bez obzira što to možda jeste po Poslovniku, ali je suprotno svakom principu i praksi dobrog upravljanja. Mislim da će se tu složiti svi građani koji nas gledaju.
Naše suštinsko mišljenje je da Vlada nije dobro odmerila efekte ovih zakona. Ono što je rečeno ovde da je mesecima Vlada radila na pripremi ovih zakona, nama to ne deluje tako. Nama deluje da je ovo po priličnoj meri jedna improvizacija. Najbolji dokaz za to je ona mera koja je bila predložena pre dve nedelje u javnosti.
Pre podne je predstavnik ministarstva rekao da će se uvesti porez na imovinu na drugi stan, da bi tokom večeri predstavnik ministarstva to porekao. Ukoliko se na taj način mesecima radilo na pripremi zakona, nas zaista to dovodi u vrlo osnovanu sumnju da se nije ozbiljno radilo na pripremi ovih zakona i da efekti zakona nisu na dobar način izračunati.
Primera radi, ukida se taksa za korišćenje građevinskog zemljišta i ona se mora nadomestiti porezom na imovinu. O tome da nisu do kraja izračunati efekti ovog plana govori, na kraju krajeva, i Fiskalni savet, citiram: "Fiskalni savet predlaže da se do početka primene sprovedu detaljnija istraživanja o fiskalnim efektima, integrisanja naknade. Ukoliko se proceni da pojedine lokalne samouprave neće biti u mogućnosti da prihode od naknade za korišćenje građevinskog zemljišta adekvatno nadomeste porezom na imovinu, moguće je razmotriti opciju da se stopa poreza na imovinu dodatno poveća."
O tome mi govorimo, kada govorimo o tome da efekti zakona koji su danas u proceduri, o kojima mi raspravljamo, nisu do kraja sagledani. Zbog toga smo govorili o ovim projekcijama poreza na imovinu.
To su radili ljudi koji nisu amateri. Radili su ljudi koji se nalaze u poreskim upravama. Oni su to radili, naravno, na brzinu, kao što su i ovi zakoni ušli u proceduru na brzinu. Mi bi voleli da vidimo projekcije koje je imalo Ministarstvo finansija, da ih uporedimo.
Zato bi bilo dobro da smo imali javnu raspravu. Zato bi bilo dobro da smo imali mogućnost da stručni krugovi o ovome razgovaraju, da se animiraju građani, da imamo priliku da mi kao narodni poslanici sa građanima u svojim sredinama o tome govorimo. Da možemo da prenesemo i njihove brige i njihove interese. Zato mi ovde služimo.
Nije Fiskalni savet nešto iza čega mi sada treba da se zaklonimo. Oni su stručni ljudi. Govore u okviru svoje nadležnosti. Takvi su njihovi izveštaji. Ali, kada bi Fiskalni savet se pitao da li treba neki zakon usvojiti, onda bi oni bili parlament. Ne, zakone usvajamo ovde. Suočićemo se, čitamo izveštaje fiskalnih saveta, ali pažljivo, kao što vidite.
Rečeno je ovde da se ovi zakoni ne tiču građana, nego da se tiču nekih alokacija budžetskih sredstava sa lokala na centralni nivo, itd. To je apsolutno netačno. Svi fiskalni zakoni se na ovaj ili onaj način, neposredno ili posredno tiču građana.
Kada govorimo o izmeni svakog poreskog sistema mi moramo da vodimo računa o nekim osnovnim pravilima i karakteristikama onoga što čini jedan normalni poreski sistem, a to je da on mora da bude, pre svega, predvidljiv i da mora da bude podnošljiv kao namet.
Mi ovde stalno imamo promene sistema takve, da kada građanin, investitor ili bilo ko u ovoj zemlji hoće nešto da kupi, da uloži novac, da negde investira, on ne zna sa kakvim će se realno fiskalnim sistemom, sa kakvim porezom na imovinu, sa kakvim porezom na dobit, suočiti za godinu ili dve.
Znači, poreski sistem mora da apsolutno bude stabilniji ukoliko mi želimo da imamo bilo kakav progres u ovom društvu. Ukoliko na bilo koji način mi ovo dovodimo u pitanje, mi suštinski ugrožavamo i pravnu i imovinsku sigurnost građana, onda se ulazi u sivu zonu, onda se ulazi u zapošljavanje na crno, onda se utaji porez itd.
Mi ljude godinama podstičemo stambenim kreditima i na druge načine da ulažu u nekretnine, a sada im uvodimo znatno veće poresko opterećenje. Možda su u pravu oni, žalim duboko ukoliko su u pravu, kada kažu da se ovde u ovoj zemlji ne vredi ni ulagati i bilo šta graditi, nego je bolje čuvati novac u nekoj slamarici. To je poražavajuće za jedno društvo ukoliko dođemo do takvog zaključka. Želim da verujem da mi kao društvo i kao država ne želimo da takvu poruku pošaljemo.
U modernim državama, kojima mi želimo da se pridružimo, građani se upravo podstiču da ulažu i u stanogradnju, time oni povećavaju, naravno, i doprinose rastu građevinske industrije, plaćaju porez na dodatu vrednost i sve. Znači, doprinose da njihova ušteđevina, da ono što je nasleđeno bude ukrupnjeno, da se investira i da se na taj način doprinosi zajednici.
Mi na ovaj način, uvođenjem mnogo oštrijih i težih poreskih opterećenja za građane dovodimo čak u pitanje i onu poruku koju smo poslali donošenjem Zakona o restituciji. Mnogi su sada povratili svoja porodična imanja i vlasništvo, pa je poruka koju im sata šaljemo sa ovim velikim poreskim opterećenjima na imovinu.
Dakle, nije tačno da se ovim izmenama poreza na imovinu ne stvara dodatno poresko opterećenje. Ono se stvara time što se ukida ograničenje da se 10 ari okućnice ili dvorišta neće oporezovati. Povećava se opterećenje time što se ukida amortizacija, a i dalje se ne vodi računa o jednoj vrlo važnoj socijalnoj komponenti stanovanja, a to je da je sasvim različita situacija kada vi imate u jednoj nekretnini gde živi sam vlasnik, a sasvim drugačije ukoliko on živi sa članovima svoje porodice, dvoje, troje, četvoro, itd. Nije u redu da na jednak način budu poreski opterećeni. Mi smo podneli neke amandmane koji u tom smislu predlažu veću pravičnost.
Mislim da je, takođe, vrlo važno da se naglasi i ovde u ovoj raspravi i u medijima rečeno je da je maksimalna poreska stopa 0,4%. To nije tačno. Član 11. koji se ne menja ovim Predlogom zakona o porezu na imovinu ne menja član 11. Mi nismo na taj član mogli da podnosimo amandmane, ali suštinski je da nepravda ostaje, a to je da je stopa poreza na imovinu za lica koja vode poslovne knjige, znači, za privrednike ostala do 0,4%, dok je za fizička ona od 0,4%, odnosno sve do 2%.
Ukoliko neko zaista želi da oporezuje bogataše, onda mislim da bi bilo pravedno da se i stopa poreza na imovinu za ljude koji vode poslovne knjige, a vlasnici su nekretnina, usaglasila sa poreskim stopama koje plaćaju fizička lica, zbog toga što nije redak slučaj, da upravo na firme bogati ljudi kupuju i kuće i vile i svu drugu imovinu koja predstavlja luksuz, a ne plaćaju porez na imovinu po progresivnim poreskim stopama.
U ovako ozbiljnoj ekonomskoj krizi u kojoj smo mi, u ovako rastućoj nezaposlenosti, svaki novi vid oporezivanja građana predstavlja neprijateljstvo prema građanima, u najmanju ruku.
Rečene su ovde i teže reči, ali ja mislim da je vrlo važno imati u vidu da će po našem najdubljem uverenju svaka lokalna samouprava imati ne veliki problem da se snađe kako da ovaj zakon ne primeni.
Mi smo podneli amandmane, mislim da su oni u najboljem duhu saradnje i konstruktivne opozicije podneti i ja molim Vladu da na njih obrati pažnju, jer mi ćemo, naravno, glasati protiv ovih zakona, ukoliko ni jedan od naših amandmana, odnosno, suštinski ne budu usvojeni, a u narednim danima sa građanima ćemo vrlo intenzivno razgovarati o efektima ovih zakona. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministarka, govoriću o Zakonu o pravima pacijenata, smatrajući da je ovo izuzetno važan zakon i drago mi je što je posle duge pripreme došao u skupštinsku proceduru i što imamo priliku da o njemu razgovaramo.
Mi smo kao opozicioni poslanici s pažnjom pratili javnu raspravu koja je tekla povodom ovog zakona i pratili smo sve primedbe i komentare koje su tokom te javne rasprave iznošene.
Sigurno je da je ovo jedan od važnijih zakona, s obzirom da se radi o jednom ljudskom pravu, kao što je pravo na zdravlje. To je jedno moderno ljudsko pravo koje je obezbeđeno i paktovima o ekonomskim i socijalnim pravima, brojnim konvencijama.
Vrlo je važno da to ne shvatimo kao neki lekarski zakon. To je upravo zakon koji se tiče svih građana Srbije, jer svi možemo biti pacijenti i bili smo pacijenti i svi naši najbliži mogu biti ili jesu pacijenti.
Dakle, samo priznanje ovog pravo na zdravlje podrazumeva u današnje vreme jednu promenu odnosa između pacijenta i zdravstvenih radnika. Ta promena odnosa je nešto što se dobro reflektuje u ovom zakonu i u tom smislu bih pohvalila nameru i način na koji je to u ovom predlogu zakona istaknuto, jer ta promena odnosa podrazumeva da pacijent sve manje biva objektom. Prestaje da bude objekt zaštite. On postaje aktivni učesnik u zaštiti svog zdravlja, preuzima i neke obaveze. Traži se sve više uvođenje jednog dijaloškog odnosa između zdravstvenog radnika, lekara i pacijenta. Dakle, sve više je potrebno da se pacijent uključi u taj terapijski poduhvat.
Ovaj predlog zakona zaista uvažava ove zahteve. On vrlo jasno u članu 3. naglašava upravo i taj partnerski odnos i važnost ličnih stavova pacijenata, uzajamno poverenje itd.
U tom smislu namere ovog zakona jesu zaista najbolje. Mi kao opozicioni poslanici ne možemo da kritikujemo nikako tu nameru. Mi je u svakom slučaju pohvaljujemo.
Činjenica je, takođe, da ovaj zakon ima vrlo velike ambicije, s obzirom na to u kakvom se jadnom stanju nalazi naše zdravstvo koje decenijama trpi posledice i ekonomske krize i jednog velikog javašluka i jedne velike nekompetencije u upravljanju našim i zdravstvenim sistemom i zdravstvenim ustanovama.
Ipak bih morala da ukažem i na neke nedorečenosti koje postoje u ovom predlogu zakona, na nešto što može stvoriti jedan prostor za izvesne manipulacije, odnosno zloupotrebe. Mislim da smo kao opozicioni poslanici dužni da na to ukažemo i da pozovemo sve da na što dobronamerniji način sagledamo sve amandmane koje su podneti na ovaj zakona, jer nama je svima, kao što sam rekla, u interesu da ovaj zakon bude najbolji moguć, jer se tiče zaista svih građana Srbije.
Ne bih se ponavljala u onom delu u kome su svi već istakli, što je dobro, da ovaj zakon predviđa neka nova prava pacijenata. Mislim da je dobra njegova namera da na jednom mestu uključi sva prava pacijenata koja su do sada bila predviđena i Zakonom o zaštiti zdravlja i nekim drugim zakonima, o lekovima itd. To je vrlo dobro i to takođe pohvaljujem.
Postoji ono što nas mnogo zbunjuje, odnosno postavlja pitanje. Jedno je, naravno pravo pacijenta na privatnost, odnosno poverljivost podataka. To je pravo koje proističe iz prava na privatnost i osnovane su, pre svega sumnje da je ovo pravo u našim uslovima, s obzirom na to kako funkcionišu naše zdravstvene ustanove, s obzirom na preopterećenost naših bolnica da je ovo pravo, zapravo vrlo teško ostvarivo u praksi. To je jedno pitanje.
Drugo pitanje je ono na koje je sa pravom ukazao poverenik Šabić u javnoj raspravi, a to je pitanje dostupnosti podataka iz medicinske dokumentacije nekim drugim subjektima koji nisu zdravstveni radnici koji tretiraju pacijenta. To se odnosi na osiguravajuće kuće, odnosi se na druga pravna lica za koja se kaže da u skladu sa zakonom imaju pravo na uvid u medicinsku dokumentaciju. Mislim da je to preširoko dato pravo na uvid u medicinsku dokumentaciju i da se ono na taj način vrlo lako može kršiti i da se na taj način, zapravo ugrožava i pravo na privatnost pacijenta.
Mislim da su dobre ove najave koje smo čuli i tokom jučerašnje rasprave, a vidim da postoji neka spremnost da se možda amandmanski na nivou Odbora za zdravstvo pripremi jedan amandman koji će ići u pravcu prihvatanja i primedbi poverenika Šabića. Vidim da postoji možda i spremnost da se takav amandman jedan usvoji. To će biti u svakom slučaju jedan dobar amandman i dobro rešenje.
Drugo pitanje, na koje bi htela da ukažem je član 25. i pravo pacijenta u slučaju medicinskog istraživanja. Meni se čini da je ovaj predlog zakona propustio da definiše šta se podrazumeva pod medicinskim istraživanjem? Znam da o ovom pitanju postoje i druge odredbe, da postoji Konvencija saveta Evrope, da postoji Helsinška deklaracija o etičkom kodeksu, sve smo mi to i pročitali itd. Ali, znate naši pacijenti će čitati ovaj zakon i bilo bi dobro da u ovom zakonu imaju informaciju o tome šta se u pravnom smislu podrazumeva pod medicinskim istraživanjem. Da li je to neko epidemiološko istraživanje, komercijalno, nekomercijalno, itd? To su sve važna pitanja koja za jednog pacijenta, koji želi da zaštiti svoja prava.
S tim u vezi, ukazala bih i na ovu odredbu za koju mislim da nije dobra, a to je da pacijent treba da bude u dovoljnoj meri, dovoljno obavešten o istraživanju u kojem mu se nudi da učestvuje. Ko će procenjivati da li je dovoljno informacija koja je data pacijentu u tom slučaju? Možda bi bilo bolje da je Predlogom zakona predviđeno da se informacija daje u pisanom obliku koja bi sadržalo osnovne informacije o istraživanju, ko ga sprovodi, ko ga finansira, šta su ciljevi, šta su opasnosti itd. Na taj način ostao bi jedan trag od strane predstavnika zdravstvene ustanove o informaciji koja je data pacijentu i na taj način bi se, čini mi se, pravo pacijenata mnogo bolje u tom slučaju zaštitilo. Dobro je što se predviđa, ide se i dalje od Zakona o zdravstvenoj zaštiti, pa se predviđa da na zahtev pacijenta on tu informaciju može dobiti u pisanom obliku, ali bojim se da to neće biti uvek, da neće pacijenti biti dobro informisani o tom svom pravu i neće u velikom broju slučajeva to svoje pravo na pisanu informaciju iskoristiti.
Dakle, bilo bi bolje da je predviđena obaveza da se informacija daje u pisanom obliku. Ne želim da govorim da će ovo po svojoj prirodi dovesti do nekih zloupotreba, apriori mi svi računamo na to da naši zdravstveni radnici postupaju u skladu sa visokim moralnim načelima. Zaista želim u to da verujem.
Sa druge strane, u današnjim uslovima velike inkorporativizacije medicine, komercijalizacije medicine i sve većeg uticaja farmaceutskih kuća, naravno na medicinske postupke i terapijske procedure imamo osnovno pravo da sumnjamo da je moguće imati neke zloupotrebe i manipulacije u ovoj sferi, tim pre što smo u velikoj meri decentralizovali davanje odobrenja za sprovođenje medicinskog istraživanja, imajući u vidu da svaka zdravstvena ustanova osim privatne, na osnovu odluke svog etičkog odbora donosi odluku o sprovođenju medicinskog istraživanja. U tom kontekstu, mislim da bi bilo bolje da je predviđena obaveza, naglašavam još jednom, da se informacija o istraživanju dostavlja u pisanom obliku.
Na kraju, htela bih da kažem nešto o samoj zaštiti ovih prava. Ovaj deo zakona nas najviše dovodi u zabunu. Smatramo da način na koji je predviđena sama zaštita ovih prava, neće omogućiti efikasnu zaštitu. Sigurno je da je opravdana kritika da je dosadašnje rešenje položaja zaštitnika prava pacijenata bilo loše u tom smislu da zaštitnik prava pacijenata nije imao nezavisnu poziciju u odnosu na direktora zdravstvene ustanove.
Mi smo tu saglasni sa mišljenjem ministarstva da je to trebalo na neki način promeniti. Ovo sadašnje rešenje prebacuje odgovornost na jedinice lokalne samouprave na dva načina. Pre svega, kako će se pronaći adekvatni kadrovi za ove pozicije? Čuli smo čak informaciju da će to moći da budu neki postojeći činovnici iz opštine, odnosno grada. To nas onda dovodi u vrlo osnovanu sumnju da li će takav postojeći kadar imati adekvatno znanje, poznavanje propisa iz oblasti zdravstva, jer ako se bavi nekim drugim pitanjima, na primer, imovinsko-pravnim, na koji način će on steći znanje iz oblasti propisa u zaštiti zdravlja? Takođe se postavlja pitanje – da li će to možda biti mogućnost za neko novo stranačko zapošljavanje u velikim brojevima, na nivou jedinice svake lokalne samouprave? To bi bilo vrlo loše rešenje i u značajnoj meri bi onemogućilo ostvarivanje ovih prava.
Treće, na ovaj način, dakle, prebacivanjem odgovornosti na lokalni nivo, Ministarstvo zdravlja se lišava obaveze da budžetski obezbedi ostvarivanje ovih prava, stavljajući to u obavezu lokalnih samouprava da svojim budžetima predvide trošak za savetnika za zaštitu zdravlja.
Sve ovo nas dovodi do zaključka da će pre svega zaštita ovih prava biti znatno odložena, dok se ne steknu uslovi u svim lokalnim samoupravama da ta zaštita bude obezbeđena, da će budžetski ta zaštita biti neadekvatna i da će standardi, odnosno sama praksa ostvarivanja ove zaštite biti potpuno neujednačena na nivou Republike Srbije.
Želim da ukažem na još jedan problem. To je da prebacivanjem savetnika za zaštitu prava pacijenata na lokalni nivo, dovodimo u vrlo neravnopravan položaj one lokalne zajednice koje imaju veliku koncentraciju zdravstvenih ustanova na svojoj teritoriji, na primer kao što je opština Savski venac, ili neke druge velike urbane centre, gde postoji veliki broj zdravstvenih ustanova. Postavlja se pitanje kako će jedan ili dva savetnika za zaštitu prava pacijenata moći efikasno da vrše tu zaštitu u jednom takom visoko urbanizovanom području, sa velikim brojem domova zdravlja, bolnica, itd?
Sve u svemu, želimo da pohvalimo i nameru predlagača zakona, želimo da istaknemo da ovaj zakon ima vrlo velike ambicije, da uvodi značajne novine i da to podržavamo, ali da smo jako skeptični da će ovaj zakon doživeti efikasnu primenu. Naše je očekivanje da će u vrlo skoroj budućnosti ovaj zakon u tom smislu morati da se menja, da se obezbedi mehanizam mnogo efikasnije zaštite. Hvala.
Gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, govoriću o "Marijinom zakonu", odnosno o Predlogu zakona o posebnim merama za sprečavanje vršenja krivičnih dela protiv polne slobode prema maloletnim licima.
Da bih izbegla nedoumice koje su se pojavile na kraju prethodnog dela rasprave, istaći ću da će DS podržati ovaj zakon. Mi ćemo ovaj zakon podržati iz više razloga. Jedan od njih, a i najvažniji, je zbog toga što smo duboko uvereni u njegovu opravdanost.
Ono što je već istaknuto u raspravi, nama je drago da je jedan predlog zakona koji je utvrdila i prethodna Vlada, koju je vodila DS, i ova Vlada prihvatila i da je on sada pred nama. Jedino što može da nam bude žao, meni je lično žao je što on ranije nije usvojen, ne zato da bismo sebi pripisali uspeh, nego zbog toga da bismo imali godinu dana više prilike da primenjujemo ovaj zakon i da na taj način možda sprečimo pojedine povratnike ovih krivičnih dela.
Poštovani poslanici, mislim da podaci koji su danas izneti, a dragocene podatke iznela je moja uvažena koleginica poslanica Ljiljana Lučić, svi podaci koje čujemo o jednom rastućem trendu pojave ovih krivičnih dela, povrat ovih krivičnih dela, dakle, o jednoj velikoj tendenciji da se uvećava ovaj broj krivičnih dela, govore u prilog tome da moramo kao društvo mnogo energičnije delovati kako bismo sprečavali i povrat ovih krivičnih dela, ali i kako bismo stvorili uslove da se pedofilija, da se vršenje krivičnih dela prema maloletnim licima i u ovoj sferi krivičnih dela protiv polne slobode maksimalno smanje.
Mi smo, naravno, svi jako osetljivi s pravom na krivična dela protiv polnih sloboda nad decom i maloletnicima i to je zato što ona ugrožavaju jednu od osnovnih potreba svake ljudske zajednice, da se ona brine o dobrobiti dece i mladih, da ih zaštiti, da im omogući da odrastu u najboljim mogućim uslovima.
Ljudska zajednica kroz istoriju ne bi opstala da nije imala tu solidarnost sa upravo najmlađim članovima zajednice, da nije brinula nad svojim podmlatkom. Zato jesmo svi jako osetljivi prema žrtvama pedofilije, dečije prostitucije, pornografije, jer su oni suštinski destruktivni i suštinski su opasni po dečije zdravlje i psihosocijalni razvoj.
Verujem da će Skupština jedinstveno glasati za ovaj zakon. Zato smo svi za to da se deca i maloletnici posebno zaštite od krivičnih dela kojima se ugrožava njihova polna sloboda.
Ima nekoliko rešenja u ovom zakonu koja su razumljiva i čiji su motivi izuzetno jasni. Samo neka od njih bih naglasila. Bez obzira što je bilo jako mnogo govora o ovom zakonu tokom prethodne rasprave i bez obzira što nisam pristalica toga da se neki argumenti ponavljaju tokom rasprave, mislim da ovaj zakon to zaslužuje i da zaslužuje da što veći broj poslanika o ovom zakonu govori, iz jednog razloga što je u našem društvu dosta dugo vladala jedna tišina o problemu pedofilije, o problemima sa kojima su suočene žrtve ovih krivičnih dela, što se nekako mislilo da se to dešava negde drugde, a ne baš kod nas.
Poslednjih godina je učinjeno jako mnogo u raznim sferama, i kroz školu i kroz razne oblike edukacije, kroz obaveštavanje roditelja, roditeljskih udruženja itd. i naročito kroz neke institucionalne mehanizme, kojima se nastoji da se ovaj problem više osvetli i na neki način u javnosti promovisati debata i svest o tome koliko je ova pojava opasna za društvo u celini.
Zato rešenja koja ovaj zakon predviđa jesu dobra, to da ne može sud ublažiti kaznu, da ne može uslovno da otpusti onog ko je izvršio neko od krivičnih dela iz ove oblasti. Iskorak iz Krivičnog zakonika čini se u pogledu dužine trajanja pravnih posledica osude. Krivični zakonik pravne posledice osude ograničava na deset godina, a ovim zakonom se čini iskorak u tome što se pravne posledice osude produžavaju na 20 godina.
Potpuno je opravdana zabrana zasnivanja radnog odnosa ili zanimanja koje se odnosi na rad sa maloletnim licima. To je jedna od mera koja nastoji da spreči povrat vršenja krivičnih dela u ovoj oblasti.
Nadzor koji se predviđa nakon izdržane kazne zatvora se apsolutno pokazuje kao neophodan i mislim da neka rešenja koja su preuzeta iz uporedne pravne prakse zaista jesu dobra, jer moramo svi imati u vidu da je procenat povrata kod najvećeg broja izvršilaca ovih krivičnih dela vrlo veliki, jer se radi o jednom poremećaju seksualnog ponašanja koje taj visok povrat i uslovljava.
Zato jeste vrlo važna zabrana da se posećuju mesta na kojima se okupljaju maloletna lica, obaveštavanje o promeni prebivališta itd.
Kada govorimo o primeni ovih mera nadzora, želim da ukažem samo na jednu potrebu da se institucionalno ojačaju svi mehanizmi koji će taj nadzor primenjivati. I moja prethodnica u raspravi je govorila o nekim britanskim iskustvima. Sticajem okolnosti i ja sam se u poslednje vreme upoznala sa nekim britanskim iskustvima u ovoj oblasti, koliko pažnje oni posvećuju izgradnji onih institucija koje se bave nadzorom nad izvršenjem mera odnosno nad bivšim kažnjenicima i onima koji imaju opasnost od povrata, a to je zbog toga što oni znaju u kojoj meri i sam nadzor može biti plodno tlo za korupciju, u kojoj meri može biti plodno tlo za kršenje ljudskih prava, u kojoj meri je potrebno da na nacionalnom nivou postoji jedna ujednačena praksa, vrlo obučeni kadrovi, koji jesu u stanju da zaista kvalitetno i kompetentno obavljaju funkciju nadzora.
Dakle, procedura i institucionalni kapaciteti onih koji budu vršili nadzor jesu izuzetno važni, ukoliko želimo da ovaj zakon bude pravilno primenjen. Zbog toga želim da govorim o još jednoj stvari. Ovaj zakon ima za cilj da...
(Predsedavajuća: Gospođo Vučković, samo da vas obavestim da je vašoj poslaničkoj grupi isteklo vreme.)
Samo da završim poslednju rečenicu. Ovaj zakon ima za cilj da prevenira povrat krivičnih dela nad maloletnim licima, krivična dela protiv polne slobode, ali kao društvo moramo mnogo više raditi upravo na prevenciji uopšte pojave pedofilije i ovih krivičnih dela, kroz edukaciju, kroz škole i kroz medije. Hvala na pažnji.
Pravo na repliku, pošto me je kolega iz SNS prozvao.
Juče sam kritikovala odredbu kojom se utvrđuju uslovi za imenovanje direktora i to samo onaj uslov koji se tiče školske spreme, zbog toga što je neuobičajeno kada pravite tekst zakona da navodite tri ili četiri uslova kada je jedan dovoljan. Dovoljno je po ovome da imate osnovne studije. Slažem se sa tim da bi moglo biti dovoljno da imate osnovne studije da biste bili imenovani za direktora javnog preduzeća. Nejasno je tehnički, pravno nije jasno i nije kvalitetno sa stanovišta pisanja zakonskog teksta da stavite uslov da neko može da ima visoko obrazovanje, odnosno da bude i doktor nauka, i master, i magistar nauka, i da ima osnovne studije. Dakle, dovoljno je da ima osnovne studije za ona javna preduzeća čiji je osnivač Republika, to ste razumem hteli da kažete. Dakle, samo postavljam pitanje kako je služba za zakonodavstvo Vlade Republike Srbije prihvatila da bez primedbi ovakvu formulaciju.
Što se tiče stimulacije o kojoj sam juče govorila, smatram da je da činjenica da Vlada odlučuje o stimulaciji, odnosno dodatku na naknadu koju ima direktor javnog preduzeća nije dovoljna garancija čak iako je on postigao dobre rezultate u upravljanju javnim preduzećem, da će se raditi o profesionalizaciji u upravljanju javnim preduzećima. Činjenica da direktor javnog preduzeća zavisi, dakle, njegova primanja zavise od Vlade Republike Srbije, u tom smislu da mu daju ili ne daju stimulaciju, umanjuje njegov profesionalni pristup u odnosu prema Vladi. To je moje uverenje, a vi možete sa tim da se ne slažete.
Mislim da nećete da razumete ono što ja kažem, ovim odredbama, ja sam ovu odredbu spominjala kao primer kojim vi zapravo kitite ovaj zakon i želite da kažete da će se povećati nivo stručnosti i profesionalizacije upravljanja javnim preduzećima. Znači, nepotrebno je da kažete da neko može biti doktor nauka ili magistar ili master da bi upravljao javnim preduzećima, ukoliko može da ima osnovne studije završene, to je sasvim dovoljno, nema potrebe da imate ovoliko teksta u ovoj odredbi, jer se to podrazumeva.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, autorska prava i intelektualna svojina generalna su oblast koja je od velike važnosti u procesu usklađivanja naših pravnih propisa sa propisima EU. Ova oblast čini deo ugovornog prava, odnosno ono spada u materiju koja je ugovorena sa EU, sa Evropskom komisijom u okviru naših pregovora o Sporazumu o pridruživanju u EU.
Mislim da moramo svi da vodimo računa o tome da je u dosadašnjim izveštajima, godišnjim izveštajima Evropske komisije o napretku Srbije, ova oblast u procesu našeg usklađivanja sa propisima EU, vrlo pozitivno ocenjivano do sad, kao i strategija koja je doneta u toj oblasti. Mislim da je zbog toga od izuzetne važnosti da u razmatranju svakog predloga koji ima za cilj da postigne neke promene ili izmene u dosadašnjoj pravnoj regulativi zadržimo vrlo visok nivo i stručne debate i kvalitet zakonodavnog procesa i kvalitet parlamentarne rasprave. To je međutim potpuno onemogućeno načinom na koji je ovaj predlog zakona pripremljen, odnosno upućen u Skupštinu, skupštinsku raspravu.
Sama činjenica da mi govorimo o ovom zakonu po hitnoj proceduri govori u prilog tome da nije bilo dovoljno vremena da se predlog razmotri, da nije bilo dovoljno vremena da se traži mišljenje od Evropske komisije na vreme što je inače obaveza s obzirom da ovo spada, kao što sam već rekla, u ugovornu oblast. Nije bilo vremena da se organizuje javno slušanje sa svim zainteresovanim akterima u ovom procesu.
Da li treba da podsetim da je u prethodnom sazivu gotovo svi zakoni koje smo doneli, a da su pripadali Akcionom planu za sticanje statusa kandidata jesu usvajani u redovnoj proceduri. Mislim da bi te standarde koje smo negde ustanovili u zakonodavnoj proceduri, mislim da bi trebalo da ih se držimo jer je to prosto dobro. Deo sadašnje većine u Vladi se verujem do seća toga. Dakle, moramo se truditi da zakonodavni proces bude transparentan i da omogući da se efekti i posledice predloga zakona koje Vlada predlaže jasno vide.
Mi smo danas čuli od ministra da su sada u toku razgovori sa Evropskom komisijom i da Vlada razmatra komentare Evropske komisije. To je, vrlo dobro i meni je žao što to nismo uradili u nekom periodu pre nego što je zakon ušao u proceduru. Mislim da bi na taj način i mi kao narodni poslanici imali da govorimo o nečemu što je finalni predlog Vlade jer ukoliko mi sada očekujemo i neke amandmane koje će Vlada možda predložiti ili neće predložiti, ili kroz nadležni odbor, znači da mi zapravo ne govorimo o finalnom predlogu Vlade nego da ne znamo zapravo kako će finalni predlog Vlade izgledati. Volela bih, da se mi razumemo, da naš cilj nije samo da kritikujemo neki zakonski tekst zbog kritike.
Naš je zaista cilj da održimo jedan nivo rasprave, jedan nivo zakonodavnog procesa koji smo mi imali kad god se radilo o procesima čine deo našeg usklađivanja sa pravom EU i da je naš cilj da imamo što bolje zakone. Mislim da to radimo svi u interesu građana. Postoji opasnost da u jednom delu Predloga zakona kako ga je Vlada predložila može biti korak nazad u odnosu na standarde koje smo do sada ustanovili i o tome je važno da razgovaramo i da na nadležnim odborima vidimo da li možemo da izvršimo neke promene u tim predlozima kako bismo te štetne posledice izbegli.
Neću govoriti o svim ovim detaljima vezano za komentare Evropske komisije i raznih udruženja, mislim na SOKOJ, koji su izloženi u našoj javnosti ili kroz njihova neka stručna mišljenja koja su dostavljena.
Naravno, radi se o pitanju izjednačavanja naknade za autore, proizvođače fonograma, interpretatore, ne vodi se dovoljno računa o tome da je pravo autora jedno zasebno pravo, za razliku od relativnog prava interpretatora i proizvođača fonograma. Postavlja se pitanje, da li su kriterijumi koji se primenjuju u odredbi kojom se maksimizira naknada dobro i jasno postavljeni, da li mehanizmi onemogućavaju neku arbitrarnu odluku prilikom određivanja ko će biti zapravo obavezan da plati naknadu i u kom iznosu i na koji način?
Da li su ti mehanizmi dovoljno dobri, dovoljno precizni i da li će omogućiti jednakost, pre svega korisnika spram njihove ekonomske snage, spram njihovog geografskog položaja, kako se to ovde predlaže, a naravno da obezbede i očuvanje autorskih prava na način koji to želimo da činimo?
Mislim da zbog toga jeste važno da čujemo od predstavnika Vlade koji su rezultati razgovora sa EU i da onda budemo u prilici da razgovaramo i o finalnom predlogu koji će Vlada ponuditi nakon toga. Hvala na pažnji.
Gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, neprihvatljivo je za građane Srbije da o ovako velikom broju zakona razgovaramo u okviru jedne tačke dnevnog reda, i to o zakonima po hitnom postupku. Nije jasno zbog čega imamo hitan postupak o svim ovim zakonima. Građani teško prate ovu debatu, zbog toga što svaki narodni poslanik govori o drugom zakonu koji je na dnevnom redu. Predlažem da ubuduće, kada budemo određivali dnevni red i način rada, to učinimo drugačije.
Govoriću o Zakonu o javnim preduzećima. Lepo i vrlo pohvalno za Vladu Republike Srbije je što želi da profesionalizuje, departizuje i uvede moderne metode upravljanja u javnim preduzećima. Stvarno, nakon iskustva koje građani Srbije imaju, a i svako od nas zna za bar jedna primer nekog javnog preduzeća gde je način upravljanja dirigovan stranačkim kadrovima doveo do loše kadrovske politike, loše poslovne politike itd, ko bi mogao da bude protiv departizacije, protiv namere da se profesionalizuje upravljanje javnim preduzećima? Niko. I mi bi kao DS u opoziciji podržali ovakav zakona, da on zaista ima za cilj takav efekat.
Moji prethodnici su govorili o većem broju odredbi kojima se ovi ciljevi dovode u pitanje, a ja ću pomenuti samo neke. Pre svega, odredbe ovog zakona su vrlo kontradiktorne, vrlo nejasne i na sam taj način na koji je koncipiran ovaj zakon govore u prilog argumentu da se zapravo zamagljuje jedno dalje ukorenjavanje partizacije i stranačkog upravljanja u javnim preduzećima.
Pre svega, pogledajmo uslove koji su definisani zato da bi neko bio direktor ili član nadzornog odbora. Kaže se da treba da ima, na primer, visoko obrazovanje, s tim da može da bude doktor nauka, master, magistar ili da ima diplomu osnovnih studija. Dosta veliki raspon u obrazovanju. Naravno, samo za ona javna preduzeća čiji je osnivač Vlada Republike Srbije. To govori o tome koliko je nejasan sam zakon. Istina, predviđa i da sam osnivač može da odredi druge kriterijume, ali ovo je prilično nejasno i postavlja se pitanje zbog čega na ovakav način definišemo uslove?
Što se tiče namere da se profesionalizuje upravljanje javnim preduzećima, da li stvarno mislimo, kada se iskreno zapitamo, da činjenica da neki član stranačkog organa stavi svoju stranačku funkciju u neko stanje mirovanja, koje nigde nije definisano, nijednim zakonom, ne zna se šta je vršenje stranačke funkcije u mirovanju, da to stvarno znači nečiju nezavisnost? Nije u pitanju da li će on učestvovati na stranačkim organima čiji je član, nego je pitanje da li će stranka imati uticaje na njegovo odlučivanje. To je suštinsko pitanje. Kada kažemo da neko treba da stavi svoju stranačku funkciju u stanje mirovanja, zaista ne možemo verovati da će on biti van mogućnosti da stranka utiče na njegove odluke.
Drugo pitanje o nezavisnosti direktora javnih preduzeća. Predlogom zakona se predviđa da će o njegovoj stimulaciji, što je dodatni prihod, dodatna naknada za njegov rad, odlučivati Vlada. Da li stvarno mislimo da direktor javnog preduzeća onda može biti nezavisan i da će voditi jednu ozbiljnu poslovnu politiku, da se neće truditi da se maksimalno dopadne Vladi, kada njegov interes, neposredna korist koju treba da dobije, novčana stimulacija, zavisi od odluke Vlade?
Kada govorimo o ovoj komisiji za imenovanja, koja se dosta hvali kao nezavisni organ, nezavisna komisija, znamo šta čini njen sastav i da dva člana za svako pojedinačno imenovanje zapravo određuje Vlada, odnosno mogu biti iz Vlade, jer se kaže da ne može član komisije za imenovanje u javnom preduzeću čiji je osnivač Republika Srbija biti narodni poslanik, ne može biti odbornik, ne može biti imenovano lice u organima državne uprave, ali može biti ministar, može biti državni sekretar. To znači da članovi komisije za imenovanje mogu biti neposredno predstavnici Vlade. Oni će predlagati kandidate ministarstvu po osnovu javnog konkursa, koji su po mišljenju te komisije ispunili kriterijume za mesto direktora javnog preduzeća.
Dakle, da ne bude zabune, nije komisija za imenovanja ta koja donosi odluku, nego je komisija za imenovanja ta koja samo stvara rang listu, oni koji su ispunili kriterijume, a o tome onda dalje odlučuje nadležno ministarstvo, odnosno osnivač.
Na kraju, izvršni direktori, to je jedna novina koja se predstavlja kao značajna novina, ali ona je zapravo jedno buduće utočište za verne partijske kadrove i time se dalje ukorenjuje to čak i višepartijsko upravljanje javnim preduzećima, jer se decidno i kaže da izvršni direktori moraju biti u radnom odnosu u javnom preduzeću.
Ovih par odredbi koje sam izdvojila jasno govori da ovaj zakon ne sadrži nikakve jasne mehanizme koji bi vodili ka departizaciji, ka profesionalizaciji javnih preduzeća i glavni argumenti koje Vlada koristi su javni konkurs i ukidanje upravnih odbora i njihova zamena nadzornim odborima, a to zapravo nisu nikakve novine, kada mehanizmi za primenu konkretnog postupka zapravo jesu i nejasni i kontradiktorni i govore vrlo jasno da će partizacija i dalje postojati kao vrlo ukorenjena praksa.
Mislim da su građani naše zemlje mnogo više očekivali od najave Zakona o javnim preduzećima, tim pre kad se imaju u vidu obećanja koja su u predizbornoj kampanji mnoge stranke koje su sada u Vladi Republike Srbije davale vrlo naširoko. Hvala na pažnji.