Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Nataša Vučković

Nataša Vučković

Demokratska stranka

Govori

U skladu sa onim što je već rečeno, želim da naglasim da se DS oštro protivi uvođenju uprave za nadzor, iz jednostavnog razloga što smatramo da je i članom 95. Ustava vrlo jasno određeno da radom Narodne banke Srbije rukovodi guverner i smatramo da se uvođenjem ovakvog rešenja ozbiljno ugrožava ova ustavna odredba. Naravno, mislim i da će to biti predmet razmatranja i Ustavnog suda.

Smatramo da bi se uvođenjem uprave za nadzor uvela jedna vrsta dvovlašća u radu Narodne banke i da to nije model koji postoji u razvijenim, modernim evropskim zemljama, u kojima postoji stabilnost monetarne politike. Dakle, zalažemo se za to da Narodna banka Srbije bude nezavisna i samostalna i zalažemo se, naravno, da Narodna skupština u okviru svojih nadležnosti vrši vrlo odgovoran nadzor nad radom Narodne banke. Nama je vrlo žao što nismo pre ove rasprave o Predlogu ovog zakona razgovarali, debatovali zaista o radu Narodne banke i efektima njene politike i rada. Smatramo da bi to bilo odgovorno, kao jedan metod u radu Narodne skupštine.

Dakle, DS se zalaže za to da Narodna skupština ozbiljno vrši nadzor nad radom Narodne banke, ali smo isto tako protiv uvođenja uprave za nadzor, kojom bi se stvorilo dvovlašće i unelo jedno nekoherentno upravljanje u okviru Narodne banke.
Dame i gospodo narodni poslanici, poslanici DS podneli su amandman na član 8. želeći da se zadrži postojeće stanje, odnosno postojeće rešenje iz Zakona o Narodnoj banci.

Smatramo da je predlogom predlagača o izmeni stava 1. tačke 1. člana 20. zapravo izražena jasna namera da se politizuje funkcija guvernera NBS, time što se kaže da guverner ne može obavljati funkciju u političkoj stranci. Kada pogledamo ovu grešku, odnosno nedoslednost na koju je ukazao poslanik Miković, iz predloga samog teksta izmena i dopuna Zakona i obrazloženja, mislim da greška nije slučajna. Ona, zapravo, govori o tome na koji način sam predlagač vidi i razume predloženu izmenu.

Dakle, u obrazloženju zakona predlagač obrazlaže svoju izmenu time što kaže da guverner ne može aktivno vršiti funkciju. Naravno, reč "aktivno" se iz Predloga zakona izgubila, ali očigledno je da se na taj način ova izmena može tumačiti. Kada kažemo – ne može obavljati funkciju, to znači može je možda zamrznuti, ili može biti izabran na poziciju guvernera danas, ukoliko je juče podneo ostavku na neku političku funkciju u političkoj stranci.

Mi se oštro protivimo svakoj politizaciji funkcije guvernera, zbog toga što smatramo da se na taj način dovodi u pitanje nezavisnost i samostalnost NBS, a nezavisnost i samostalnost je garancija da političke stranke i politički funkcioneri neće imati uticaja na donošenje odluka u ovoj važnoj monetarnoj instituciji.
Gospodine predsedavajući, gospodine potpredsedniče Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, problem restitucije očigledno demantuje sve one koji, bilo u politici, bilo van nje, smatraju da će problem biti manji protekom vremena. Problem rešavanja vraćanja imovine koja je oduzeta posle Drugog svetskog rata, izgleda da vremenom sve više dobija na svojoj težini.
Pitanja koja je otvorio ovaj predlog zakona i debata koja se vodi u javnosti, pa i debata koja se vodi u poslednjih nekoliko sati u ovoj skupštini, potvrđuju da se radi o jednom duboko kontroverznom pitanju, koje još uvek jeste u stanju da probudi stare ideološke pobude. Da li ćemo ih ikada prevazići, zavisi i od toga koliko smo spremni da na objektivan način razmotrimo istorijske činjenice, ali i da ispravimo nepravde.
Razgovor o povraćaju imovine oduzete posle Drugog svetskog rata nije samo pitanje prava i ne prava, nego jeste pitanje pravde i nepravde, zbog toga što zakoni koji su doneti da bi se imovina od građana oduzela nakon 1945. godine, jesu bili nepravedni. Zato govorimo o ispravljanju nepravde.
Svaka vlada od 2000. godine na ovamo izgleda da je smatrala pitanje restitucije kao isuviše vruć krompir. Prebacivala je onoj narednoj vladi da ga reši. Naravno, bilo bi mnogo bolje i mnogi problemi bi bili rešeni, sa kojima smo danas suočeni, da je restitucija urađena istovremeno ili bar pre sa privatizacijom.
Takođe, bilo bi doslednije da je 2005. godine, sa Zakonom o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine bilo predviđeno da se imovina koja je popisana, prijavljena sa kredibilnom dokumentacijom, barem izuzme od dalje privatizacije. Ni to nije učinjeno. Tako da smo tokom poslednjih godina bili svedoci da se prošle godine privatizuje neka imovina koja je čak bila podobna za naturalnu restituciju, ali je u međuvremenu privatizovana.
To su neke nedoslednosti i neke nepravde koje smo i mi činili svi zajedno. Bile su različite stranke na vlasti od 2000. godine pa na ovamo, ali to su činjenice sa kojima se moramo suočiti.
Ovo je izuzetno važan zakon. pre svega, važan je zato što ispravlja jednu veliku nepravdu koja je izvršena prema mnogim građanima ove zemlje. Po raznim osnovama su ljudima oduzimane i šume, i zemljišta, i stanovi, i kuće i radnje, i po onim ideološkim raspravama koje su ideološki intonirane, a kojih je jako mnogo bilo u našoj javnosti poslednjih decenija i poslednjih meseci. Svi ti građani su većinom predstavljani kao neki eksploatatori, kao veleposednici, kao neprijatelji naroda i neprijatelji partije. To su zapravo bili obični građani, građani koji su svojim radom ili radom više generacija nešto sticali, svojim znanjem uspeli nešto da stvore. Tu je bilo zanatlija, učitelja, lekara i profesora. Svaka od tih porodica koja je bila žrtva ovih nepravdi, tada je proživljavala jednu ogromnu porodičnu tragediju koja je neretko i u godinama nakon toga praćena i političkim i ekonomskim obespravljenjem. To je važno da kažemo i da to sagledamo. Važno je da se prema toj nepravdi odnosimo kao zemlja koja želi da se razvija na principima onoga što čini liberalnu tradiciju Evrope.
Drugi razlog zbog čega je ovaj zakon izuzetno važan je zato što afirmiše one vrednosti na kojima danas želimo da gradimo našu zajednicu. Ako nameravamo da gradimo tržišnu privredu, a nameravamo, ako želimo da podstaknemo privatnu inicijativu i da širimo preduzetnički duh i preduzetničku kulturu, ako želimo da stvaramo jednu stabilnu i sigurnu zajednicu u koju građani žele da ulažu i da grade svoje kreativne preduzetničke potencijale, onda je ispravljanje ove nepravde nužno, zato što ispravljanje ove nepravde pokazuje da smo spremni da gradimo drugačiji odnos između države i građana i to je ono što je važno za budućnost.
Kako ispraviti ovu nepravdu danas 60 ili 70 godina nakon što je ona počinjena? Sigurno je da je ovih 60, 70 godina učinilo mnoge promene u životima i onih koji su bili žrtve ove nepravde i u životima svih drugih građana i institucionalno i ekonomsko itd. Bilo bi nesumnjivo bolje da smo mogli da obezbedimo da se vrati sve što je oduzeto onima kojima je oduzeto po političkoj ili ideološkoj osnovi. Moram da kažem…
Hvala, gospodine predsedavajući.
Naravno, bilo bi bolje da smo uspeli da vratimo sve što je oduzeto po političkoj i ideološkoj osnovi ukoliko je to oduzeto. Saglašavam se sa onima koji su već u dosadašnjoj raspravi istakli da je apsolutno neprihvatljivo vraćanje imovine onima koji su bili pripadnici okupacionih snaga, zato što bi to bila relativizacija i fašizma i antifašističkih vrednosti. Mislim da nije opravdano da se svaka konfiskacija izjednači sa nacionalizacijom. To je nešto što mislim da moramo izbeći i u procesima rehabilitacije koji se sprovode pred sudom.
Važno je da imamo u vidu da evropska vrednost jeste zaštita prava na imovinu, ali je evropska vrednost i antifašistički stav koji mora dosledno da bude sproveden u svim zakonima koje donosi ova država.
Što se obima vraćanja tiče, jesmo siromašna zemlja i mislim da svi delimo isto mišljenje u tom pogledu. Javni je interes da vodimo računa i o sadašnjim i o budućim generacijama i o onome što čini razvoj naše zajednice. Sigurno je da te okolnosti u mnogome određuju i mogućnosti i načine i dinamiku vraćanja oduzete imovine.
Da li je zakon na pravičan način odredio te granice? Da li je u nekim segmentima mogao da bude liberalniji? Ukazala bih na nekoliko rešenja, gde mi se čini da je bilo moguće jedno liberalnije rešenje. Uzmimo član 18. koji govori o izuzecima od vraćanja u naturalnom obliku. U tački 2) stav 1. predviđeno je da se izuzimaju od vraćanja u naturalnom obliku sve službene zgrade i poslovne prostorije koje ne koriste državni organi autonomnih pokrajina, organi jedinica lokalne samouprave i čak organi mesne samouprave. Da li je bilo potrebno ići toliko daleko? Znamo da su organi mesne samouprave vrlo često u poslovnim prostorijama nekih bivših zadruga čiji je rad prestao ili bio zabranjen itd. To je nešto o čemu možemo razgovarati.
Takođe, postavlja se pitanje – da li je opravdano da se izuzme od vraćanja u naturalnom obliku ono što je predviđeno tačkom 7), a to su nepokretnosti koje su u vlasništvu Republike Srbije, a namenjeni su za smeštaj stranih diplomatsko-konzularnih predstavništva. Moguće je da je to bilo moguće rešiti i na drugi način.
Takođe, kada govorimo o izuzeću od vraćanja u naturalnom obliku, želela bih da skrenem pažnju na čl. 16. i 17. zakona gde je predviđeno da se ne vraća nepokretnost ukoliko je ta nepokretnost dograđena, odnosno ukoliko je njena površina povećana, bez navođenja određenog procenta naknadnog uvećanja površine te nepokretnosti. To bi bilo mnogo pravednije, zbog toga što na ovaj način ispada da je bivši vlasnik onemogućen da traži naturalnu restituciju, čak i u slučaju ukoliko je nepokretnost koja mu je ranije pripadala uvećana za recimo 10% ukupne površine. Mislim da bi tako neka rešenja trebalo promeniti.
Drugo, jednakosti radi, ako je zakon predvideo, a jeste, pravo na vraćanje ili obeštećenje zadužbinama, odnosno njihovim pravnim sledbenicima, predviđeno članom 5, onda bi bilo pravično i u skladu sa principom jednakosti da se pravo prizna i udruženjima građana koja su postojala pre Drugog svetskog rata, koja su, mnoga, širila i progresivne ideje, čiji je rad bio zabranjen. Nakon 1945. godine mnoge od njih su taj svoj rad obnovili tokom proteklih 10 ili 15 godina od strane čak istih članova, kao i pre drugog svetskog rata. Uzmimo na primer sokolska društva i slične organizacije koje su i danas članovi međunarodnih organizacija tih udruženja. Radi se o privatnim udruženjima građana koji su tada ulagali svoja sredstva u određenu imovinu. Mislim da bi bilo pravično i u skladu sa principom jednakosti da im se predvidi pravo na vraćanje, odnosno na obeštećenja.
Na kraju želim da pozovem Vladu da pažljivo razmotri sve amandmane koji su podneti, jer oni su, bar što se tiče DS, podneti sa ciljem da se u što većoj meri isprave nepravde i da se na što bolji način predstave građani koje ovde predstavljamo.
Želim da kažem da je jako dobro i pohvalno što je Vlada uspela da sačini predlog ovog zakona upravo u ovom trenutku, pre svega i velike ekonomske krize i velikih teškoća sa kojima se u zemlji suočavamo na ekonomskom nivou. Mislim da će upravo primena ovog zakona pokazati u kojoj meri smo bili ozbiljni kada smo ga predlagali i usvajali. Hvala.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, predstavnici nezavisnih tela, mislim da je odlično što danas raspravljamo o izveštajima Agencije i DRI, pre svega zbog toga što na ovaj način imamo priliku da govorimo o stanju u oblastima kojima se bave ova nezavisna tela, sa jedne strane.
Sa druge strane, ova rasprava potvrđuje onaj odnos između nezavisnih tela i Narodne skupštine koji smo želeli da uspostavimo kada smo donosili Zakon o Narodnoj skupštini i zakone o radu nezavisnih agencija i Poslovnik Narodne skupštine. Na ovaj način, pokušavamo da jedan zajednički posao, u ovom slučaju i povećanje transparentnosti i odgovornosti rada države u budžetskom smislu, i borbu protiv korupcije, što je zajednički zadatak i Agencije za borbu protiv korupcije i Narodne skupštine kao predstavnike građana na neki način zajedno razmotrimo i vidimo šta su prioriteti, organima koji se bave utvrđivanjem politike i primenom zakona, treba u narednom periodu da realizuju. Mislim da je vrlo jasno da od samog početka, od kada smo počeli da govorimo o osnivanju Agencije za borbu protiv korupcije i drugih nezavisnih tela, a ja ću se u mom govoru fokusirati na Agenciju za borbu protiv korupcije, bila jasna podrška DS u koncipiranju rada ove o agencije i podrška koja je bila usmerena na jačanje i unapređenje rada Agencije.
Zbog toga je moje zadovoljstvo što mogu da konstatujem da je u ovom izveštaju utvrđeno da je zaista učinjen veliki napredak na jačanju kapaciteta Agencije, pre svega na jačanju ljudskih resursa i imate podršku za sve ono što se tiče stvaranja adekvatnih uslova za rad koje agencija treba da ima. To važi i za druga nezavisna tela.
Prvi posao je nesumnjivo prvi posao koji treba da uradi, a to je prijava imovine državnih funkcionera. U ovom izveštaju se jasno navodi koji su rezultati u tom poslu ostvareni, ali su primenjene neke konkretne mere kao što je činjenica da su pokrenuti prekršajni postupci protiv određenog broja funkcionera, koji su se oglušili o zakonske obaveze da svoju imovinu na adekvatan način i u skladu sa zakonom prijave. To je dobra praksa.
Moj utisak negde, sa jedne strane u ovom procesu, a borba protiv korupcije jeste proces koji traje, možda duže nego što bismo svi voleli i duže nego što smo očekivali na samom početku, ali je moj utisak da među državnim funkcionerima, svima onima koji se obaveze za prijavu imovine tiče, stoji jedno unapređenje razumevanja potreba da se to čini i postupanja u skladu sa zakonom.
Demokratska stranka u ovom poslu Agenciji za borbu protiv korupcije pruža punu podršku i u to nema nikakve sumnje.
Drugi plan, koji je izuzetno važan u radu Agencije za borbu protiv korupcije, je izrada planova integriteta. Ovde bih želela da skrenem pažnju na jednu preporuku, koja mi se čini vrlo važnom, iz Izveštaja Agencije, a to je preporuka da svi oni državni organi koji imaju zadatak da sačine planove integriteta moraju kontinuirano da rade na obuci onih ljudi koji kod njih rade, dakle, činovnika, državnih službenika za izradu, ali ne samo izradu, nego, rekla bih, i primenu plana integriteta, jer planom integriteta upravo se onemogućava da oni elementi koji postoje zbog specifičnosti rada određene državne institucije mogu dovesti do nekih oblika korupcije. Mislim da je ova preporuka vrlo važna i mislim da bi Vlada morala da uzme ovu preporuku vrlo ozbiljno u obzir i da prepiše to kao obavezu svih delova državne uprave.
Naravno da je pitanje korupcije vezano, pre svega, za transparentnost u delovanju državnih organa. Kad god govorimo o sistemskoj korupciji, mi zapravo govorimo i o tome na koji način da povećamo transparentnost u našem delovanju. Ujednačenje kriterijuma u donošenju odluka o konkretnim pitanjima je ono što je, čini mi se, jedan od prvih zadataka i mislim da je i direktorka Agencije o tome govorila u svom uvodnom govoru. Potrebno je stvoriti što manje uslova za arbitrarno odlučivanje Uprave. To, naravno, zahteva unapređivanje rada Uprave, uvođenje novih tehnoloških dostignuća u rad Uprave, koji mogu u značajnoj meri upravo smanjiti taj prostor za arbitrarno odlučivanje da li ćemo nekome nešto dozvoliti ili nekome nešto nećemo dozvoliti.
Reforma pravosuđa je, naravno, posebna tema i želim da je stavim u kontekst borbe protiv korupcije. Naravno da je nastavak reforme pravosuđa i efikasnost pravosuđa sinekvanon uspešne borbe protiv korupcije. Neke preporuke koje su sastavni deo ovog izveštaja, kao npr. brzo donošenje Zakona o finansiranju političkih aktivnosti, su već usvojene i mislim da smo tu zajedno postigli taj dobar rezultat. Ono što, naravno, predstoji je primena tog zakona i mislim da se sa pravom i u Izveštaju Agencije pozivamo na tu potrebu da se zakon na što bolji način primeni.
Želela bih da naglasim da u borbi protiv korupcije moramo obratiti pažnju i na ono što jeste segment kompanijske korupcije, ako hoćemo da je tako nazovemo. Dakle, moramo se boriti istovremeno za uređivanje prostora javnih nabavki, ali isto tako i zaštite konkurencije i stvaranju uslova za jednak položaj na tržištu, jer to je ono što je, takođe, nešto što razbija mogućnosti za sistemsku korupciju. Dakle, monopoli jesu nešto što korupciju prosto podstiču. Dakle, iskorenjivanje korupcije jeste naš cilj, ali proces borbe protiv korupcije sigurno znači postepeno, ali brzo i efikasno smanjenje korupcije.
Jedan od prethodnih govornika je govorio o tome da postoji više oblika korupcije, i sigurno je da mi kada govorimo, pre svega, o aktivnosti Agencije za borbu protiv korupcije govorimo o onome što je sistemska korupcija. Dakle, šta je to u političkom sistemu, u procesu donošenja političkih odluka, ono što korupcija omogućava i kako da je efikasno sprečimo, kako da državni organi i državni funkcioneri postupaju što odgovornije, u skladu sa zakonom i da ne budu u tom koruptivnom lancu.
Korupcija, naravno, postoji i u drugim oblastima. Nažalost, građani je najviše osećaju zapravo kroz sistem zdravstva, kroz sistem obrazovanja i kroz sve one sisteme sa kojima oni dolaze u dodir u svakodnevnom životu. To je vezano, i jedna i druga korupcija jedna drugu podstiču, sigurno, i omogućavaju, ali je važno da razumemo da su različiti sistemi i mehanizmi borbe protiv sistemske i protiv ove, da tako nazove, svakodnevne korupcije.
Htela bih da skrenem pažnju na jedan deo izveštaja o realizaciji strategije za borbu protiv korupcije, gde je konstatovano da u nacionalnoj strategiji nije dovoljno obraćana pažnja na sisteme zdravstva i sisteme obrazovanja. To je vrlo važna kritika, čini mi se, strategije za borbu protiv korupcije koja bi trebala da bude izmenjena ovim naknadnim planovima za unapređenje strategije za borbu protiv korupcije.
Kada govorimo već o strategiji, mislim da je vrlo važno da, pre svega, ciljevi budu merljivi, da indikatori budu jasni, da izvršioci budu jasno definisani i da postoji koordinacija. To su elementi svake efikasne strategije i mislim da je onaj poseban, još jedan peti element, participacija svih aktera u jednom procesu, ono što je nužno, da bismo svi određenu strategiju doživeli kao vlasništvo, dakle, da smo učestvovali u procesu izrade strategije, jer onda možemo odgovorno poneti i stepen odgovornosti za izvršenje te strategije.
Parlament, Narodna skupština želi da u tom procesu učestvuje. Mislim da za to ima puno razloga, zbog toga što je parlament i garantor ljudskih prava, ali i organ koji daje na neki način legitimitet svim drugim oblicima vlasti. Sa druge strane, želela bih da sa vama podelim jedno iskustvo. Recimo, parlament Italije svojevremeno je imao jedan čak ad hod odbor za borbu protiv korupcije kojim je pokušavao da na jedan efikasan način vrlo fokusirano prati na koji način se ostvaruju elementi politike borbe protiv korupcije.
U tom smislu podržavam ovaj izveštaj Agencije za borbu protiv korupcije i verujem da ćemo našu saradnju, koju smo uspešno ustanovili već samim početkom rada Agencije, nastaviti i ubuduće. Hvala na pažnji.
Poštovana predsednice, kolege poslanice, ministar više nije tu, danas razgovaramo o jednom vrlo važnom zakonu o Zakonu o finansiranju političkih stranaka, koji zajedno sa ovim izmenjenim Zakonom o izboru narodnih poslanika, Zakonom o Agenciji za borbu protiv korupcije, koji smo usvojili pre dve godine, svedoči o jednoj kontinuiranoj posvećenosti i Vlade i skupštinske većine naporima da, pre svega, izgradimo Srbiju kao jednu modernu, organizovanu i efikasnu državu, s jedne strane, kao i naporima da se borimo protiv korupcije koja je već od 90-tih godina nagrizla naše društvo, našu politiku.
Danas je u ovoj debati vrlo kritikovan način na koji se došlo do ovog teksta Predloga zakona. Moje mišljenje je, međutim, da je ovaj zakon pripreman u jednoj dobroj atmosferi i na jedan dobar način, koji bi trebalo da posluži kao primer kad se pripremaju i drugi zakoni. Pre svega, Radna grupa je radila već od aprila, čini mi se 2010. godine, što je mnogo pre nego što je Evropska komisija objavila svoj Godišnji izveštaj o napretku Srbije, u kojem je kritikovan dosadašnji Zakon o finansiranju političkih stranaka. Dakle, nije nikakva histerija u procesu donošenja ovog zakona nešto što nas rukovodi i nikakva žurba da odgovorimo na primedbe Evropske komisije. Jednostavno, mi smo u zakonu želeli da se posvetimo, kao što govore ove činjenice koje sam iznela, već od početka 2010. godine.
Vrlo je dobro što smo u ovom procesu pripreme teksta konsultovali strane i domaće stručnjake. Mislim da je to dobar put. Ne razumem zašto nas neki kritikuju zbog toga. Prosto, ako želimo da budemo članovi EU, proces dogovaranja, proces utvrđivanja najbolje prakse, jeste nešto što je dobra praksa u EU i ukoliko želimo da budemo njeni članovi treba da primenjuje već sada u procesu pridruživanja ovakve prakse.
Neosnovane su kritike od dela naše javnosti, čak i nekih kolega ovde, što zakon nije išao po hitnom postupku. Mislim da je to bila jedna vrlo dobra odluka vladajuće većine da ovom zakonu posvetimo dužno poštovanje i u našem domu. Na kraju krajeva, na taj način odbijamo i ona mišljenja koja govore o tome da uvek prihvatamo predloge Vlade za hitan postupak. U ovom slučaju mi smo želeli da pokažemo da ovom zakonu pridajemo veliku pažnju, zato što je ovaj zakon izuzetno važan za naš demokratski politički sistem, zato što smo želeli da organizujemo još jedno javno slušanje, zato što smo želeli da sa svojim kolegama poslanicima iz opozicije razmenimo, u fazi pripreme za ovu debatu, mišljenje o ovom tekstu i na kraju krajeva, da svi imamo dovoljno vremena za pripremu amandmana.
Zašto je ovaj zakon toliko važan i zašto smo mu posvetili toliko pažnje i kroz pripremu teksta u Radnoj grupi i kroz pripremu ove plenarne debate u Narodnoj skupštini? Sigurno zbog toga što je potpuno nesporno, ne samo kod nas, nego i u svetu, da je sve veći uticaj novca na politiku i to je nešto što ni na koji način ne možemo da osporimo, ali ono što nam takav uticaj novca nameće to je da unapredimo i učinimo strožim kontrolu kako finansiranja tako i kontrolu trošenja novca, kojim raspolažu političke stranke i uopšte politički subjekti.
Mi smo sada u ovom zakonu preuzeli dosta definicija i pojmova i mehanizma iz dosadašnjeg zakona iz 2003. godine. Međutim, imao je nekoliko slabosti koje smo morali da ispravimo. Pre svega, vrlo je malo sredstava bilo predviđeno za političke stranke u toku izborne kampanje. Finansiranje izborne kampanje je na neki način moglo da natera stranke na pribavljanje sredstava iz nelegalnih izvora. Mi smo to želeli da sprečimo i da ispravimo ovim zakonom. S druge strane, sredstva iz javnih izvora su raspodeljivana među političkim strankama na jedan nesrazmeran način, tako da su stranke sa vrlo malim brojem poslanika, odnosno sa malim brojem dobijenih glasova na izborima dobijale nesrazmerno velika sredstva u odnosu na stranke sa većim brojem birača i većim brojem narodnih predstavnika.
Treća slaba tačka prethodnog, odnosno dosadašnjeg zakona bila je slaba kontrola Odbora za finansije i slaba kontrola RIK u pogledu trošenja i analize izveštaja političkih partija. I Agencija za borbu protiv korupcije, koja je, u međuvremenu, postavljena kao nezavisna institucija ima značajne nove ingerencije nadležnosti u ovoj sferi. Četvrta tačka koja je bila slaba u dosadašnjem zakonu, a to je nedovoljna transparentnost, odnosno ona je više bila slobodna volja političkih subjekata, a ne ono što je ozbiljno bilo nametnuto političkim strankama. U uporednoj praksi zna se na koji način se finansiranjem političkih stranaka smanjuju mogućnosti opasnosti od zloupotrebe političke moći, odnosno zloupotrebe uticaja finansijskih krugova na donošenje političkih odluka. Zbog toga je važno da građanima objasnimo zašto je važno budžetski finansirati političke stranke? Meni se vrlo često čini da građani često nedovoljno razumeju i da misle da budžetsko finansiranje političkih stranaka ima za cilj samo da strankama omogući više novca, a ne da zapravo onemogući zloupotrebu finansijske moći, neosnovano bogaćenje itd.
Ovaj zakon to čini, zato što omogućava više novca za trošenje u izbornoj kampanji, odnosno za raspodelu novca onim političkim strankama koje učestvuju u izbornim kampanjama. Cilj tih odredbi je da se spreči nelegalno prikupljanje novca za kampanju. U uporednoj praksi, takođe, uspostavljen je princip kad se radi o kontroli finansiranja političkih stranaka, neophodno je uspostaviti mehanizam vrlo stroge kontrole trošenja novca. To se ovim zakonom čini. Time se, naravno, podstiče nekoliko principa, primena nekoliko principa u praksu, a to je i princip jednakosti političkih stranka, s jedne strane, ali, isto tako, i princip pravičnosti, svi imaju mogućnosti da učestvuju u kampanji i da izborna kampanja bude finansirana.
Jedan aspekt o kome nismo do sad govorili, a mislim da je vrlo važan, a to je sprečavanje nelegalnog bogaćenja pojedinaca u kampanji i njihov uticaj na formiranje političkih stranaka. Usled takvih pojava koje se dešavaju u svetu, verovatno i kod nas, dolazi do toga da se uticaj u političkim strankama fokusira samo na one pojedince koji su se u političkoj praksi obogatili i stekli neke dodatne moći. To na kraju krajeva utiče na smanjenje jednakih šansi i svih onih koji se kandiduju i svih koji učestvuju u politici i razvoju jedne političke stranke.
Mislim da je od suštinske važnosti, da ja ne bih govorila o nekim konkretnim rešenjima koje ovaj predlog zakona predlaže, da se neke stvari preciziraju. Verujem da ćemo to učiniti amandmanima. Ostaje pitanje da li se sredstva za redovan rad političke stranke mogu trošiti za neke humanitarne aktivnosti ili dodeljivanje stipendija nekim članovima stranke. Neke stranke su to već do sad radile. To su dobre političke prakse. To one imaju u svojim programima. To je nešto što treba precizirati. Ono što je važno, a to je na koji način sprečiti arbitrarno tumačenje šta je to što su usluge pružene bez naknade, odnosno usluge koje su date pod uslovima koje odstupaju od tržišnih. Svaki vid arbitrarnosti u tumačenju tih odredbi ne bi bio od koristi za dobru primenu ovog zakona.
Na kraju, mislim da je rasprava o ovom zakonu prilika da govorimo o nečemu što je pozicija ili imidž političkih stranaka koje postoje u Srbiji. Uz dužno poštovanje prema svim nezavisnim teoretičarima, analitičarima, ne mogu se ponekad oteti utisku da su njihove kritike koje se upućuju političkim strankama kao jedinim krivcima za sve što u ovom društvu nije dobro vrlo često podstaknute nekim senzacionalističkim motivima i da takve kritike, koje neretko nemaju nikakav konstruktivan prizvuk, dovode građane vrlo često u situaciju da se pitaju – ako su stranke proizvod svakog zla u ovom društvu, šta će nam te političke stranke, šta će nam parlament, šta će nam demokratija, na kraju krajeva. To su vrlo opasna pitanja.
Naravno, mi ne možemo uticati na to šta misle i govore nezavisni analitičari i stručnjaci, ali, kao predstavnici političkih stranaka i kao narodni poslanici, moramo da radimo na odbrani imidža političkih stranaka, kao glavnih aktera u povezivanju između politike i građana. To su neke nužne stvari. Mi koji verujemo i u politički pluralizam i predstavničku demokratiju imamo jednu takvu, ako hoćete, i obrazovnu misiju. Ona je vrlo važna.
Sigurno je da su kritički razlozi za političke partije, vrlo često, osnovani, ali ja ne želim da pobegnem od toga, ali, sa druge strane, jedini način da se borimo protiv tih kritika jeste da prihvatimo neophodnost da menjamo praksu koju primenjujemo u našem radu, da je unapređujemo, da prihvatamo standarde onih koji imaju razvijenije oblike demokratije i da na taj način pokušamo da povratimo to poverenje između građana i političkih partija, između građana i političkog procesa. Sigurno je da političke stranke deluju u društvu i da svi procesi koji u društvu postoje utiču i na njih. Nisu one početni inicijatori negativnih pojava.
Mi smo već od 90-tih godina bili u jednoj situaciji gde je kriminalizacija naše politike, ekonomije, društva u celini, jako mnogo nagrizala naše društvo. Setimo se onih raznih praksi koje su tada postojale, uvozno-izvoznih kreditnih dozvola, itd. gde je država kontinuirano uticala na posebno okruženje i na ono što su zapravo centri finansijskih moći. Uticaji bogatih i moćnih na političke stranke nastaju i zbog toga što mi nemamo stvarno tržišne uslove u kojima privredni subjekti posluju i mi moramo da se, uz borbu za unapređenje zakona o političkim strankama, borimo isto tako i za stvaranje boljih političkih uslova, boljih tržišnih uslova, boljeg poslovnog udruženja, jer ukoliko država utiče na poslovne odluke, na privredu u velikoj meri, onda se stvara osnova za tu spregu između politike i ekonomije, odnosno finansijskih moći.
Mislim da je vrlo važno da to razumemo i da građani to razumeju, da politički pluralizam, sa jedne strane, traži ekonomski pluralizam i da moramo podržati stvaranje jedne mreže aktivnog preduzetništva, malih i srednjih preduzeća, jer to je ono što razvija i politički pluralizam i ako hoćete diversifikuje izvore finansiranja političkih partija.
Sve mehanizme koje ovaj zakon predviđa, mislim da značajno doprinosi suzbijanju korupcije u Srbiji i ovo nije jedini zakon koji može proizvesti efekat suzbijanja korupcije, ali zajedno sa drugim zakonima i sa jednom mrežom institucija koje postoje i čija je nadležnost borba protiv korupcije ovaj efekat se može postići. Ključno je pitanje, kako će se zakon primenjivati i moje je ubeđenje da je mnogo više potrebno obratiti pažnju na to kako sprečiti prekršaje, nego kako ćemo same kazne definisati, iako su one ovim zakonom postavljene na vrlo rigorozan način.
Mislim da je, takođe, važno da postoji jedna povećana unutarstranačka finansijska disciplina i naročito disciplina lokalnih, opštinskih organa svake stranke.
Mislim da će za uspeh u primeni ovog zakona od suštinskog značaja biti i naša posvećenost demokratiji i naše razumevanje da samo svojim primerom i ličnim i primerom političke stranke, čiji smo članovi, možemo doprineti da se pre svega ponovo izgradi jedno poverenje i unapredi poverenje preko političkih partija i da zajedno doprinesemo izgradnji jednog političkog sistema koji je transparentan, efikasan i moderan. Hvala.
Istine radi, samo da istaknem da je komisija formirana na poslednjoj sednici SO Savski venac i da je već, koliko znam, bio i prvi sastanak članova te komisije, na kojem neki poslanici nisu učestvovali jer smo imali dan za glasanje u Skupštini Srbije. Dakle, nije, ni na koji način, ni pošteno ni fer da ne govorite istinu. Komisija je formirana na poslednjoj sednici SO Savski venac.
Poštovana gospođo predsedavajuća, poštovani gospodine potpredsedniče Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, govoriću o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o porezu na imovinu.
Tačno je da smo pre tri meseca imali priliku da govorimo o celovitijoj izmeni ovog zakona, koja je tada obrazložena idejom da se pre svega poveća obuhvat poreskog plaćanja po osnovu poreza na imovinu u celoj Srbiji i, drugo, da se smanje poreske stope koje su bile izuzetno velike u prethodnom zakonu, koji više nije bio primenjiv s obzirom na brojne promene koje su nastale i na našem tržištu nekretnina i u stvarnom životu, ali smo tada imali priliku da govorimo i o nekim osnovnim konceptualnim stranama poreskog sistema i sistema poreza na imovinu.
Danas govorimo o tome kako da uskladimo primenu ovih progresivnih stopa, s obzirom na potrebu da lokalne samouprave steknu mnogo više prava, odnosno ovlašćenja u određivanju njihovih maksimalnih granica, s jedne strane, a s druge strane, o jednoj vrlo važnoj temi, a to je na koji način ćemo oporezivati pravo svojine na zemljištu. Mislim da do sada u ovoj današnjoj raspravi o tome nismo govorili.
Kad se radi o oporezivanju prava svojine na zemljištu, vrlo je važno da se podsetimo da u našem Ustavu postoji jedan princip jednakog tretmana različitih oblika svojine. Zakon koji smo usvojili u decembru je predvideo da se prilikom oporezivanja prava korišćenja zemljišta u društvenoj svojini neće plaćati porez do površine od deset ari. Sada se ovim predlogom izmena i dopuna predviđa da se ni na pravo zakupa u javnoj svojini porez neće plaćati ukoliko se radi o površini zemljišta do 10 ari. Mislim da je vrlo važno da imamo u vidu potrebu da izjednačimo tretman privatne i javne i društvene svojine i da nekim amandmanima koje smo predvideli takvo izjednačavanje tretmana svojine sprovedemo.
Mislim da je to tim važnije zbog toga što do sada oporezivanja dvorišta, okućnica u Srbiji nikada nije bilo u praksi. S obzirom na najavljena povećanja poreza na imovinu, istina do 60%, kako je zakonom predviđeno u ovoj godini, oporezivanje dvorišta, okućnice itd. predstavljalo bi dodatno opterećenje građana i to na svaki način treba sprečiti, kao što sam rekla, radi sprovođenja principa jednakog tretmana različitih oblika svojina.
Ovo je danas ipak prilika da govorimo nešto i o koncepciji Zakona o porezu na imovinu, zbog toga što se ovaj zakon primenjuje, zapravo, na osnovu nekoliko parametara. Jedno su ovi koji su određeni zakonom, drugo su parametri određeni podzakonskim aktima i treće, kao što i danas govorimo, ovlašćenje lokalne samouprave da odredi maksimalne poreske progresivne stope.
Građani su u priličnoj meri zabrinuti zbog toga što ne znaju kako će izgledati njihovo poresko opterećenje u 2011. godini, a naročito u 2012. godini, s obzirom na to da do tada neće postojati ova zaštitna klauzula od 60%. Mislim da je vrlo važno da govorimo o tome da primena ovih različitih parametara na različitom nivou utvrđivanja može dovesti do nekih negativnih posledica, pre svega u centralnim gradskim, beogradskim opštinama. Moram da kažem, na osnovu iskustva koje imam iz poslaničke kancelarije i opštine na kojoj predstavljam građane i centralnih gradskih opština, da su građani zaista unekoliko zabrinuti zbog najava i nekih simulacija kako bi ta poreska opterećenja mogla da izgledaju.
Vrlo je važno zbog toga da naglasimo da svaki porez, da bi bio zaista naplativ, mora da bude srazmeran, da mora da bude snošljiv. Ukoliko to ne bude slučaj, imaćemo zapravo veliku evaziju poreza i moraćemo da smišljamo druge načine da takve nedostatke pokrijemo.
Postoje neke simulacije da će npr. za stan od 100 kvadrata u centralnoj beogradskoj opštini porez biti oko 5.000 mesečno, a ako je, recimo, ekstrazona, da će to biti 10.000-12.000 mesečno, što u današnjoj ekonomskoj krizi građane u priličnoj meri zabrinjava. Ukoliko su takve najave i simulacije tačne, mislim da je vrlo važno da o tome vodimo računa, s obzirom na to da su svi izloženi posledicama ekonomske krize, da su mnogi izgubili posao, da su im realne plate smanjene i da takvi nameti sigurno ne bi bili bezbolno doživljeni od strane građana.
Ono što je vrlo važno, to je, takođe, da vodimo računa o principu pravne i imovinske sigurnosti. S jedne strane, godinama govorimo o tome i sprovodimo mere podsticaja ulaganja u stanogradnju i građevinarstvo. Porez na imovinu ne sme da bude destimulišući. On mora da se pridruži toj politici ulaganja i investiranja u stanogradnju i građevinarstvo. Bilo bi sasvim pogrešno ukoliko bi neko zaključio da je ovde bolje da se kupuju slike ili zlatni satovi, umesto da se štednja i zarada ulažu u nekretnine. Mislim da bi to bila šteta za čitavu društvenu zajednicu i za državu, u krajnjoj liniji, zbog toga što kada neko ulaže u stanogradnju, onda on angažuje građevinsku industriju, plaća porez na dodatu vrednost itd.
Ono što je takođe važno imati u vidu, to je da je stanovanje u Srbiji uvek bilo neka vrsta socijalne kategorije, uvek imalo elemente socijalne kategorije i ne možemo naprasno iz jednog takvog stanja uvesti potpuno tržišne principe. Šta hoću da kažem? Mi smo čak i u socijalizmu imali jedan princip korišćenja stanarskog prava, postojao je standard da se, recimo, porodici sa četiri člana daje stan na korišćenje, po dvadeset kvadratnih metara za člana domaćinstva. To se smatralo standardom dobrog, poželjnog stanovanja. Svaka zemlja u EU ima nešto što se zove poželjni standard stanovanja i opredeljuje određeni broj kvadrata stambene površine za svakog člana domaćinstva.
Posle smo, devedesetih godina, pristupili otkupu tih društvenih stanova, opet po vrlo povoljnim cenama, vodeći računa o socijalnim prilikama, vodeći računa da na najpovoljniji način omogućimo građanima da steknu svojinu nad stanovima u kojima su stanovali.
Kao što se vidi, ta socijalna kategorija je uvek bila prisutna. Mislim da je vrlo važno da o tome vodimo računa, da ne stvorimo kod građana jednu pogrešnu sliku i svest da zbog onoga što su stekli tokom prethodnih decenija sada bivaju na neki način kažnjeni.
Mi smo govorili mnogo, kada smo donosili Zakon u decembru, o problemu poreskog kredita. Zahvaljujući jednom amandmanu gospođe Čomić mi smo uspeli da povećamo poreski kredit, u odnosu na predlog Vlade, sa 10.000 na 20.000 na godišnjem nivou za nepokretnost u kojoj obveznik stanuje. Time smo zaštitili jedan vrlo veliki deo socijalno ugroženog sveta u Srbiji, ali vrlo je važno da imamo u vidu da na taj način nismo u potpunosti proizveli one efekte koje jedna socijalno odgovorna stambena politika s druge strane mora da sprovede.
Moramo da vodimo računa o načelu zaštite porodice, jer ako ste kod svih vrednih nekretnina u stvari izjednačili onog ko izdaje stan i onog ko živi u stanu, pa ste izjednačili onog ko živi sam u stanu i onog ko živi sa dvoje ili troje dece, na taj način možda nismo poslali dobre poruke. Postoje mogućnosti da ove odredbe promenimo i da postignemo neke socijalno odgovornije elemente u samoj poreskoj politici.
Čuli smo već sa više strana i od mojih kolega da porez na imovinu ne pruža u većini evropskih država, pa ni kod nas, neke značajnije poreske prihode. Iako se kod nas u javnosti stvara slika da od toga država može jako mnogo da profitira na prihodnoj strani, istovremeno se stvara jedna pogrešna predrasuda da na neki način kod poreza na imovinu treba da budu kažnjeni svi koji su na neki način nešto stekli u ovoj državi.
Čini mi se da tu postoji sklonost u našim medijima, pa ponekad čak i među političarima, da nešto što je socijalna odgovornost, znači, socijalno odgovorna politika, zamenjujemo jednom vrstom demagogije, hoćemo da kažemo – e, sada svi koji nešto imaju treba da na neki način budu kažnjeni. To ne bi bilo dobro. To ne bi bilo dobro zato što mi ne želimo da pravimo i da gradimo takvu zajednicu. Želimo da gradimo zajednicu u kojoj ljudi jesu preduzimljivi, u kojoj se razvija preduzetnički duh onih koji žele i mogu da privređuju, da zapošljavaju druge ljude i na taj način prave prihod za ovu zajednicu, i ukoliko nešto steknu, ne smeju zbog toga biti kažnjeni.
Naravno, ne pada mi na pamet da na bilo koji način branim one koji su nešto stekli zato što su imali neke državne privilegije, zato što su kršili neke propise, ali čak i u tim slučajevima porez na imovinu nije način da to ispravimo. Onda moramo da primenimo krivične istrage, krivične postupke, moramo da vidimo da li su odgovorni za poresku utaju, da li su na bilo koji način zakon prekršili.
Dakle, da se razumemo, sigurno je da imućni treba da plaćaju više, ali i to mora da bude srazmeran i snošljiv porez. To je nešto gde moramo da nađemo dobru formulu kako da do toga dođemo.
Na samom kraju želim još nešto da kažem, a to je o nekim porukama koje su se povodom ovog zakona pojavile u našoj javnosti, u našim medijima, koje su poslate penzionerima, koje su slali čak i neki naši liberalno orijentisani ekonomisti – iselite se iz svojih stanova ako nemate para da plaćate porez na imovinu.
Pre svega, tu se radi o jednom ozbiljnom nerazumevanju političke korektnosti. To je diskriminacija po osnovu starosti, to je nešto što je danas u Evropi vrlo ozbiljna tema, i kada govorimo o EU o tome treba da vodimo računa. Drugo, to je jedna prilično velika socijalna neosetljivost. Pre svega, to su ljudi koji su svoju penziju zaradili; dakle, ne dajemo im danas ništa što nisu zaradili, s jedne strane. S druge strane, tokom svog života su štedeli, bilo u nameri da nešto ostave svom potomstvu, bilo da u starosti žive dostojanstveno.
To nisu dobre poruke. Ako neki novinari ili ekonomisti misle da treba da promovišemo iseljavanje čitavih gradskih četvrti, to je prosto neprihvatljivo. To piše u nekim našim medijima, bio je jedan naslov: „Penzioneri drhte u saloncima“.
Dakle, zalažem se za to da na vrlo odgovoran način naša vlada i naše lokalne samouprave učine sve da ta poreska opterećenja pre svega budu ravnomerna, pravična i snošljiva, srazmerna prihodima, jer to je ono što pokazuje određenu ekonomsku snagu svakog poreskog obveznika. Naravno, da ne pogoršavamo životni standard građana, ali i da ne šaljemo nikakvu pogrešnu poruku da se rad i sticanje imovine na bilo koji način kažnjavaju, da se štednja u Srbiji ne isplati ili da investiranje u Srbiji nije sigurna stvar. To bi bila jako loša poruka.
Verujem da je ova vlada socijalno odgovorna, mislim da je to pokazala delimično i kroz ovaj zakon, kao i kroz druge projekte koje sprovodi, ali isto tako verujem da ova vlada želi da stvori uslove za normalno privređivanje, za povećanje bogatstva, za ulaganje, investiranje u ovu našu zajednicu. Verujem da ćemo pronaći najbolje rešenje da to i ostvarimo. Hvala na pažnji.
Poštovana gospođo predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, Zakon o socijalnoj zaštiti bio bi izuzetno značajan zakon i zasluživao bi našu punu pažnju čak i da ne živimo u današnjem trenutku u Srbiji, a i u ovom regionu u kome je ekonomska kriza svaki dan uzimala sve više maha i koja se naravno iskazuje kako kroz pad životnog standarda tako i kroz porast nezaposlenosti i svih drugih posledica ekonomske krize.
Socijalna zaštita je naravno jedan izraz društvene solidarnosti sa onima koji nisu u stanju, iz različitih razloga, da samostalno obezbeđuju svoje životne potrebe, koji su u nemogućnosti da samostalno savladaju sve socijalne i ekonomske teškoće zbog siromaštva, zbog bolesti, zbog različitih vidova deprivacije, zbog nemogućnosti da preskoče neke granice, neka ograničenja koja su im data na rođenju, zbog početnih slabijih šansi.
Bez obzira na to što život u Srbiji nije lak za mnoge i bez obzira na to što je tanka i možda se nekima čini nedovoljno precizna granica između onih kojima je potrebna socijalna zaštita i onih koji su siromašni, mislim da su, s druge strane, srećni ljudi u Srbiji koji nisu prinuđeni da koriste usluge socijalne zaštite. To znači da ipak na neki način svojim radom, ograničeno, ali ipak mogu da zadovolje makar najosnovnije životne potrebe.
Ono stvarno duboko siromaštvo, ono je nevidljivo, ono je predmet socijalne zaštite. Vi imate situaciju da suštinski siromašni ljudi zapravo jesu i osećaju se duboko socijalno isključenim. Samo neki drastični slučajevi uspevaju da dođu u žižu javnosti i to uspevamo da vidimo u medijima. O onim najsiromašnijim, onim najugroženijim govori ovaj zakon.
Zato velika većina građana zapravo i ne zna kako funkcioniše sistem socijalne zaštite. Svako ko je imao bilo koji način da se o tome informiše imao je priliku da vidi jednu, moram ovde da isteknem, veliku posvećenost različitih distributera u sistemu socijalne zaštite. To su ljudi koji rade jedan izuzetno posvećen posao, posao koji nije lak, i nastoje da odlučujući o ljudskim sudbinama, dečijim sudbinama spreče donošenje odluka po bilo kakvom automatizmu, već da se zaista primeni princip koji je posvećen pojedincu i koji omogućuje da se nađe rešenje. Mislim da je to nešto što je vrlo važno da istaknemo kada govorimo o zakonu o sistemu socijalne zaštite. Mi smo društvo gde se nerado ističu pohvale i priznanja onima koji rade važne društvene poslove.
Na pripremi ovog zakona radilo se, čini mi se, poslednjih deset godina. Ako mi dozvolite, moje je mišljenje je da su već prvi programi koji su krenuli sa Strategijom za smanjenje siromaštva iz poslednjeg fonda socijalnih inovacija, kroz uglavnom donatorske programe, kroz programe koji su podržani kroz EU i druge donatorske programe, zapravo predstavljali neku vrstu pilot-programa na osnovu kojih su identifikovana moguća rešenja i proveravano dejstvo tih rešenja u praksi. Mislim da je dobar deo tih rezultata do kojih se došlo kroz te pilot-programe i kroz rad na pojedinim strategijama zapravo inkorporiran u ovaj zakon. Ministar je naveo neke od njih. Mislim da je izuzetno važan podatak da je od 2.000 dece koja su bila u domskom smeštaju 1.500 njih, ako sam dobro interpretirala, zapravo našlo smeštaj u hraniteljskim porodicama, što je sigurno neuporedivo bolje i više u interesu dece.
Ono što je dobro u ovom zakonu, govorim o zakonu u načelu i zato želim ovo sada da istaknem, jeste da je u ovom predlogu zakona izuzetno vidljiva koherentna primena različitih strategija koje su u poslednje vreme donete u Srbiji, počev od Strategije smanjenja siromaštva do Nacionalne strategije o mladima itd. Mislim da je vrlo važno to što je u ovaj zakon ugrađena i neka anticipacija programa za socijalnu uključenost koju sprovodi i tim za socijalnu uključenost pri kabinetu potpredsednika Vlade Republike Srbije.
Ono što je takođe važno i što je vidljivo kroz sva načela koja su primenjena u ovom predlogu zakona jesu i načelo zaštite porodice, načelo intergeneracijske solidarnosti i načelo zaštite od diskriminacije. To je suštinski jedan princip koji u ovom zakonu i u primeni svih mera i pravila iz domena socijalne zaštite mora da nađe punu primenu, jer ljudi koji su siromašni, koju su osujećeni, koji ne mogu da uživaju neka svoja osnovna prava i da samostalno obezbeđuju svoj život vrlo često su žrtve različitog oblika diskriminacije, što dodatno otežava njihov položaj.
Takođe je dobro to što je u pripremi ovoga zakona učestvovao veliki broj aktera koji su uključeni u proces socijalne zaštite i koji bi mogli dodatno da budu uključeni. Mislim prevashodno na nevladina udruženja i na sve druga aktere. Mislim da su dobra rešenja koja su ovim zakonom ponuđena u tom smislu. Upravo ta širina javne rasprave i njeno trajanje i veliki broj uključenih aktera jeste jedan vrlo dobar primer kako se važni sistemski zakoni mogu pripremati.
Koja su najvažnija nova rešenja koja predviđa ovaj zakon? Sigurno je da naše građane najviše interesuje ovaj deo koji govori o materijalnoj podršci. Mislim da je vrlo važno naglasiti da će se, bez obzira na veliko povećanje broja korisnika programa socijalne zaštite koje se očekuje, u ovoj godini uspeti sa održanjem ne samo socijalne zaštite na nivou na kojem je bila do sada, nego i sa izvesnim povećanjem koje se očituje kako kroz drugačije definisanje osnovice i svih povećanja koja su predviđena po osnovu nezaposlenosti lica, lica koje se izdržava ili po osnovu toga da li ste samohrani roditelj itd.
Naravno, zabrinjava činjenica da će se broj onih koji su korisnici socijalne zaštite povećati za 50 ili za 60%, kako je ovde rečeno, ali, s druge strane, mislim da mogućnost da se na te zahteve ipak odgovori govori u prilog tome da je budžet koji smo usvojili ove godine ipak izrazito socijalno odgovoran. Jer, ono što jeste prioritet to je da nastojite, kao država i društvo, da zadovoljite barem najminimalnije potrebe članova društva, bez obzira na to što nas to ne čini ni zadovoljnim, niti mislim da treba da bude izraz bilo kakvog zadovoljstva kada govorimo o standardu života tih ljudi.
Ono što je važno u pogledu nekih drugačijih rešenja koja ovaj zakon predviđa u odnosu na prethodni sistem je pre svega, recimo, dnevna usluga u zajednici, koja će se odvijati na nivou lokalne samouprave. To je nešto što treba na jedan decentralizovan način da odgovori na potrebe specifičnih grupa korisnika. Mislim da je usluga podrške za samostalan život od posebnog značaja upravo za neke grupe korisnika, kao što su osobe sa posebnim potrebama, osamostaljivanje dece bez roditeljskog staranja itd.
Mislim da je predviđanje široke podrške i saradnje u pružanju usluga, između ostalog, uključivanje udruženja preduzetnika, privrednih subjekata, nešto što treba da da jedan dodatni kvalitet, jednu vrstu individualizacije programa. Mislim da je ključno danas da je jedna od glavnih karakteristika i evropskog socijalnog modela to da se što više programi socijalne zaštite individualizuju. Da bi to moglo da se ostvari, da što više odgovaraju stvarnim potrebama korisnika, s obzirom na sredinu u kojoj živi, s obzirom na porodicu u kojoj se razvija, decentralizacija je kao princip nužna, princip koji odgovara planu za individualizaciju socijalne zaštite.
Ovde je bilo puno reči o tome da li je pojedinac odgovoran za svoju situaciju, da li je pojedinac odgovoran ili je odgovorna država. Mislim da moramo biti jako pažljivi kada govorimo o ovoj stvari. Sigurno je da svaki pojedinac ima odgovornost da se stara o zadovoljavanju osnovnih životnih potreba i lica koje je dužan da izdržava. Mislim da to ne možemo da negiramo, ali to ne isključuje da su i država i društvo istovremeno odgovorni za stanje zajednice, ako mogu tako da kažem, u kojoj živimo.
Isticanje ove odgovornosti razumem kao potrebu da se pojedinci aktivno uključuju, u meri u kojoj je to moguće, s obzirom na sve njihove osobine i prilike, u definisanje programa i usluga socijalne zaštite, kao i potrebe da se prevaziđu ograničenja sa kojima su suočeni. U tom smislu razumem i odredbu člana 80. po kojem centar za socijalni rad može da zaključi sporazum sa korisnikom o aktivnom prevazilaženju njegove nepovoljne socijalne situacije.
Mislim da različite strategije i različiti programi govore upravo u prilog tome, dakle, potrebi jačanja odgovornosti i uključivanja korisnika programa socijalne zaštite. Na kraju krajeva, pogledajte, Evropska komisija predložila je da 2012. godina bude, između ostalog, i godina aktivnog starenja, zato što se podrazumeva da morate različite generacije na drugačiji način da aktivirate, u nameri da na što bolji način zadovoljavaju svoje životne potrebe.
U savremenom društvu, koje počiva na principu solidarnosti, i država i svi društveni akteri treba mnogo više, a i mi kao socijaldemokrate, da se zalažu za to da princip jednakih šansi za lično ostvarenje svakog pojedinca u društvu bude što bolje primenjen.
U ovom smislu, mislim da zakon o socijalnoj zaštiti predstavlja jedan značajan korak napred i pozivam vas da u što većem broju glasamo za ovaj zakon. Mislim da je izuzetno važno da kao narodni poslanici budemo izuzetno aktivni i u fazi primene ovog zakona i da kroz primenu ovog zakona pokažemo, zaista, da predstavljamo građane koji su nas birali.
Koristim ovu priliku da podsetim da je 2011. godina prva godina u kojoj će naša vlada podneti Savetu Evrope izveštaj o primeni revidirane Evropske socijalne povelje. Ovaj zakon se u nekim delovima svog obrazloženja poziva na odredbe revidirane Evropske socijalne povelje. Verujem da će podnošenje tog godišnjeg izveštaja o primeni Povelje biti prilika da razgovaramo o tome kako smo počeli da primenjujemo ovaj zakon i u kojoj meri postoji korelacija između izveštaja o primeni Evropske socijalne povelje i ovog zakona koji reformiše sistem socijalne zaštite u Srbiji. Hvala na pažnji.
Poštovana gospođo predsednice, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, danas raspravljamo o najvažnijim pitanjima koje jedna vlada priprema i predlaže parlamentu – o budžetu, o poreskom sistemu, o penzijama. Dakle, kako će država ubirati prihode, kako će opteretiti građane, kako će obezbediti uslove za razvoj investicija, kako će podsticati štednju ili će podsticati potrošnju.

Sigurno je da je ekonomska kriza u ovoj 2010. godini imala vrlo teške posledice na životni standard naših građana. Mnogima je standard opao, a sigurnost na radnom mestu je postalo nešto što je najvažnije i prioritet svakoga – sačuvati svako radno mesto. Jer, otvoriti novo radno mesto sigurno je da je prioritet za ovu vladu i ona na tome predano radi. Vlada je uspela, koliko-toliko, da sačuva stabilnost u ovim uslovima, da obezbedi redovnost isplata iz budžeta budžetskim korisnicima i tu svakako Vladu treba pohvaliti. Vrlo je težak zadatak kad treba napraviti budžet u uslovima smanjene produktivnosti, a rastućih potreba na svim strana.

Naravno, teret ove ekonomske krize sigurno treba ravnomernije raspodeliti. Potrebno je razvijati društvenu solidarnost, nastaviti sa strategijom borbe protiv siromaštva, podsticaja porodici i deci naročito. U tom kontekstu zaista želim da se pridružim kolegama koji su pohvalili Vladu zbog uspeha da podigne budžet za nauku u narednoj godini jer je jedan od strateških prioriteta DS, između ostalog, razvoj Srbije kao društva znanja.

U tim teškim uslovima danas razgovaramo i o Predlogu o izmenama i dopunama Zakona o porezu na imovinu. Ja bih želela da se fokusiram upravo na ovaj predlog zakona koji je u poslednje vreme proteklih dana podstakao vrlo veliki interes građana i njihove reakcije. Čuli smo da zakon uvodi brojne novine. Ukida neke dosadašnje olakšice i kredite. Ima za cilj da pojednostavi obračun poreza i da više optereti vlasnike veće imovine. To je sve u redu. Međutim, postavlja se pitanje da li se ponuđenim rešenjima mogu na dobar način ostvariti ovi ciljevi, a da se sa druge strane ne proizvedu i neke negativne posledice koje bi mogle da proizađu iz primene zakona u praksi.

Da li su poštovani neki osnovni koncepti koji se vezuju za institut poreza na imovinu, o tome bih želela nekoliko stvari da kažem. Naime, iz uporedne prakse je poznato da je porez na imovinu subsidijaran, dakle, dopunski porez. On ne može biti ni na koji način glavni poreski prihod države. On je korektivan i glavni pokazatelj poreske snage svakog obveznika je sigurno porez na prihod. Tu ne treba da pravimo nikakvu grešku da porez na imovinu i imovinsko stanje smatramo onim što je odlučujuće kad određujemo poresku snagu poreskog obveznika. Dakle, snaga poreskog obveznika meri se njegovom zaradom i samo onoliko koliko uspemo porezom na prihod da opteretimo njegovu zaradu, mi ćemo imati zaista pravičan poreski sistem.

Da bi bio pravičan Zakon o porezu na imovinu, on mora da poštuje nekoliko prava i principa. Pre svega, mora da se poštuje princip ravnopravnosti građana u punoj meri kada se donosi novi zakon o porezu na imovinu. Da li se to može postići u uslovima kada, kao što čitamo iz naše štampe, ima skoro milion nelegalizovanih objekata u našoj zemlji, kad imamo veliki procenat neprijavljenih nepokretnosti, za koje se godinama ne plaća porez na imovinu, u situaciji kada je sistem naplate poreza vrlo neefikasan.

Postoji bojazan građana koji su redovne platiša poreza na imovinu, koji su u skladu sa zakonom i blagovremeno izvršili prijavu svoje imovine, da se oni dovode u jedan neravnopravan tretman, odnosno da bi bilo dobro kad bi država učinila veći napor da se izjednače građani koji, s jedne strane, plaćaju redovno porez, koji su prijavili svoju imovinu, i oni koji su svoju imovinu sticali na neregularan način.

Drugo, ono što mislim da je važno a što se ne vidi dovoljno u ovom predlogu zakona, a to je da Zakon o porezu na imovinu mora da uvaži jedno ljudsko pravo, a to je pravo na stanovanje. Dakle, stambena politika ima za cilj da razvija određene standarde stanovanja, određenu kulturu stanovanja. To je takođe evropski standard. Možda on nije ujednačen u celoj EU, ali kao politika jeste standard. Neke zemlje priznaju da po jednom građaninu, po jednom pojedincu, 20, 25 ili 30 kvadrata, koji čine neki minimum za život pojedinca koji je potreban. Mi ne možemo tako da uradimo zato što imamo različitu regionalnu razvijenost i mnogo drugih problema, ali je važno da to imamo u vidu, prosto kao potrebu da se poštuje pravo na stanovanje.

Da li ovaj predlog zakona dosledno uvažava ovo pravo? Mislim da ne, iz jednog sledećeg razloga. Do sada su obveznici koji su živeli u svom stanu imali pravo na poreski kredit od 40%, a za svakog dodatnog člana domaćinstva sa kojim su živeli u stanu još 50% smanjenja na utvrđeni godišnji iznos poreza na imovinu.

Znači, pravila se razlika da li je u stanu, na nepokretnosti živeo jedan stanar, vlasnik ili je živela četvoročlana, petočlana porodica.

Sada se predlaže drugačije rešenje. Ako obveznik živi u stanu smanjiće mu se poreska obaveza za 50 odsto, ali to umanjenje ne može biti više od 50.000 dinara. Šta to znači u praksi? To znači 50% će zapravo biti smanjenje samo onda kada je ta obaveza jednaka 10.000 dinara. Jednom rečju, ako poreska obaveza veća od 20.000 dinara godišnje, procenat umanjenja po osnovu stanovanja će se smanjivati.

Ovakvo rešenje može dovesti do nekoliko praktičnih problema i nepravičnosti pre svega u centralnim beogradskim opštinama u kojima je cena nekretnina veća, mislim naravno na Stari grad, Savski venac, Vračar, deo Loznice, deo Zvezdare i deo Novog Beograda. Uzmimo na primer za slučaj kada ne postoje amortizacije, kada se ne primenjuju pravila o amortizaciji, ukoliko je prošle godine neko kupio stan od 100 kvadrata, njegova poreska obaveza na godišnjem nivou biće oko 800 evra otprilike. Ako živi u stanu onda bi morao da plati samo sto evra manje.

Naglašavam, radi se o novim stanovima, o onima gde se ne primenjuje pravilo amortizacije i gde ne postoji primena druge odredbe zakona koja se ovim izmenama i dopunama predlaže a to je da rešenje o novom porezu za 2011. godinu ne može biti veće od 60% u odnosu na prethodnu godinu. Pošto su ovo, recimo, novo stanovi ne postoji prethodno rešenje.

Da li je politički i socijlano opravdano da se jednako opterećuje porezom neko ko sam živi u stanu od 100 kvadrata kao i neko ko živi u sto kvadrata sa četvoročlanom porodicom? Bez obzira na koncepcijski prilaz premijera i Ministarstva, razumela sam da porez na imovinu nije socijalna kategorija i da ne treba da uvažava socijalnu kategoriju ali je pravna kategorija. Dakle, treba da uloži pravo na stanovanje, da svako ima pravo da u određenom delu svog stana stanuje i da se na neki način ta činjenica konstatuje.

Čini mi se da ovakvo rešenje postiže nepravične efekte. Pre svega, ovim se ne podržava porodica. Naročito se ne podržava pravo na stanovanje u slučaju višečlane porodice i ne bi bilo dobro da steknemo utisak da podržavamo mlada samačka domaćinstva u situaciji kada su zahtevi naše demografske politike upravo suprotni. Dakle, kada politikama u oblasti podrške zaštiti porodice i deci moramo zapravo podstaći porodični život.

Mislim da je barem delimično neodlučujuće, ali delimično ovi zahtevi moraju takođe biti uzeti u obzir pri kreiranju poreskih obaveza na imovinu. Pored toga, čini mi se nepravičnim da se ne pravi razlika između toga da li neko ima pet stanova koje je spreman da izdaje ili ima samo jedan stan u kome živi. Mislim da ta razlika između poreskih obaveza takvih obveznika mora biti uzeta u obzir.

Pored toga, mislim da poreska politika mora da bude u skladu i sa drugim politikama, recimo sa politikom u oblasti građevinarstva. Poslednjih godina smo značajno podsticali građevinarstvo i ulaganje u investicije i u nekretnine.

Ukoliko ova veća poreska opterećenja budu zaista takva, to može imati neka negativne efekte na tržište nekretnina, pre svega u većim gradovima ili u Beogradu.

U tom smislu želim da kažem da želimo da podstičemo stanogradnju, dakle tržište nekretnina, nove stanove itd. Onda bi bilo dobro da pronađemo neke mehanizme da podstaknemo upravo izgradnju i kupovinu novih stanova. Ne bi bilo loše da takve mehanizme utvrdimo, jer kao osnivači novih firmi i preduzeća, ljudi koji uzimaju kredite ulažu u tu svoju ušteđevinu i deo svojih primanja i na taj način doprinose razvoju ovog društva.

Sigurno je da oni koji imaju više imovine, trebaju više poreza na plate. Znači, oni koji imaju više stanova, koji kupuju stanove radi izdavanja, ali ne i oni koji žive u svom jedinom stanu.

Mislim da ne postoji razlika među nama u pogledu stava da moramo da zaštitimo one koji su najsiromašniji. Ovaj predlog zakona to čini, jer predviđa vrlo postepeno povećanje poreskih obaveza kroz odredbu da upravo 2011. godine porez ne može biti veći od 60% od poreza koji je utvrđen u 2010. godini.

Građani mogu biti zabrinuti kakva će ta rešenja izgledati na početku 2012. godine. Sigurno je da na porezima moramo da najviše opteretimo najbogatije, ali naročito kroz sve one druge primarne oblike poreza. Mislim da moramo biti pažljivi kada u godinama krize nekim značajnijim poreskim zahvatima možemo da ugrozimo i porodični budžet srednjeg sloja.

Poznato je da snaga jednog društva za izlazak iz krize i za razvoj u velikoj meri zavisi upravo od snage tog srednjeg sloja, njegove spremnosti da investira, da se razvija, da razvija druge, da ulaže u potrošnju, da razvija preduzetništvo i da time stvara uslove za poboljšanje ekonomskog života cele zajednice.

Mislim da ćemo uz neke amandmane koji su podneti omogućiti da dođemo do najboljih rešenja i da sačuvamo najbolje rešenja iz ovog zakona, a možda i da se opredelimo da sačuvamo neka dosadašnja rešenja koja su se u praksi pokazala dobrim.

Verujem da ćemo kroz raspravu u pojedinostima imati priliku da o tome konkretnije razgovaramo. Hvala.
Poštovani predsedniče Vlade, članovi Vlade, vratimo se na momenat pitanju evropskih integracija. Juče nam je komesar za proširenje uručio upitnik Evropske komisije što je, naravno, bio očekivani korak nakon prošlomesečne odluke Saveta ministara da se naš zahtev za članstvo prosledi Evropskoj komisiji. To je sigurno jedan od vrlo bitnih momenata u procesu naših evropskih integracija.
Vlada je tim povodom juče najavila vrlo veliki dinamizam i optimizam, ako mogu tako da kažem. Najavili su održavanje saveta za evropske integracije, izradu akcionog plana u vrlo kratkom narednom periodu, kao i da će Vlada odgovore na upitnik dostaviti Evropskoj komisiji već krajem januara 2011. godine.
Ipak, danas kad pogledamo upitnik, a imali smo prilike svi danas da se upoznamo sa tim dokumentom, svima nam se čini da je to vrlo veliki posao. Mene prosto zanima na čemu Vlada zasniva svoj optimizam da će do kraja januara taj veliki posao moći da obavi?
Drugo pitanje koje se takođe tiče procesa evropskih integracija je – šta Vlada namerava da preduzme u 2011. godini na planu daljih jačanja naših administrativnih kapaciteta? Srbija, naravno, u kontinuitetu dobija pohvale za snagu svog administrativnog kapaciteta od evropskih integracija, ali, takođe, svesni smo potrebe da ćemo u trenutku kad otvorimo pregovore o članstvu sa EU morati da imamo znatno jači administrativni kapacitet. Da li Vlada taj problem sagledava i kako namerava da taj problem počne da rešava u narednoj godini? Hvala.
Samo bih molila za odgovor na pitanje – na koji se način planira ispunjavanje obaveze koju je Vlada sama najavila da će do kraja januara obezbediti odgovore na sva pitanja?
Razumem da su neki prednacrti odgovora već bili pripremani unapred, jer anticipirali ste veliki broj pitanja. Finalizacija odgovora je nešto što treba da usledi. Na koji način će taj posao biti obavljen do kraja januara, s obzirom da se radi o vrlo velikom poslu?
Zahvaljujem se na odgovorima. Želela bih samo da dam jedan komentar na vaše odgovore, da skrene pažnju na jedno mišljenje, koje kaže da se evropske integracije sastoje od tri elementa, jedno su reforme, drugo je partnerstvo sa EU i pregovaranje i treća je komunikacija.
Želela bih da skrenem pažnju Vlade i javnosti na jedno istraživanje koje je ove nedelje obavljeno, istraživanje BBC o tome na koji način se naši građani obaveštavaju o evropskim integracijama, gde je ukazano na to da je izveštavanje dosta birokratizovano, da ne postoji slika o tome kako će reforma predstavljati boljitak za građane.
Naravno, kritika se odnosi na medije i njihovo je kako će izvući pouku iz tog istraživanja, ali mislim da i za nas kao parlament, ali i za vas kao Vladu, vrlo je bitno da to istraživanje uzmemo u obzir.
Na nama u parlamentu je da unapredimo debatu o zakonima i unapredimo komunikaciju sa građanima, ali mislim da i Vlada treba da učini jedan korak unapred da u narednoj godini, koja će sigurno biti ključna u procesu naših evropskih integracija i u primeni reformi koje smo inicirali, da informacije koje pruža građanima budu konkretnije, životnije i da zaista građani mogu da razumeju na koji način će određeni novi standard, nova vrednost koju uvodimo u naš sistem biti nešto što predstavlja boljitak za njihov život i za njihov rad.
Mislim da tek ako razumemo reformu možemo da računamo da ćemo smanjiti otpor reformama i sa druge strane, da ćemo obezbediti njihovo prihvatanje i realnu primenu. To je moj predlog Vladi za unapređenje komunikacije u narednoj godini. Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, moje duboko uverenje da, kada govorimo o Zakonu o zadužbinama i fondacijama, mi zapravo izražavamo jedan stav našeg društva i naše države o prošlim i sadašnjim vrednostima i želji i načinu kako ćemo ih sačuvati za budućnost.
Mislim da se svi slažemo u tome da je donošenje novog zakona u ovoj oblasti bilo neophodno jer nikakvim izmenama dosadašnjeg starog zakona nismo mogli da proizvedemo dobru promenu.
Ovaj zakon je, pored toga što je neophodan, on je komplementaran sa jednim drugim zakonom, koji smo doneli, čini mi se pre dve godine, to je Zakon o udruženjima građana. On je komplementaran iz dva razloga. Pre svega zbog toga što, zajedno sa Zakonom o udruženjima građana, Zakon o zadužbinama i fondacijama reguliše nešto što je slobodna, civilna, građanska sfera delovanja. To je u stvari pitanje, to je oblast na koji način građani mogu neposredno da utiču na stvaranje neke društvene promene, bilo da se radi o pomoći siromašnima, bilo da se radi o ulaganju u obrazovanje, nauku kulturu.
U udruženjima građana, građani deluju kao aktivisti, a kroz zadužbine i fondacije građani ostavljaju ili ulažu deo svoje imovine, deo svojih sredstava, deo svog grada, stvaranje te društvene promene koje žele proistekne.
Ono što je vrlo važno za zadužbine i fondacije, mislim da to do sada još nije istakao, to je da oni stvaraju ono što se zove lokalno donatorstvo. Čujemo i ovde mišljenja protiv stranih donatora i činjenica je da je naše civilno društvo u poslednjih 20 godina bilo razvijeno dominantno iz sredstava inostranih donatora i međunarodnih organizacija, pre svega međunarodnih organizacija EU.
Ne vidim u tome ništa loše, ali mislim da je jako dobro i da treba da razvijamo donatorstvo u Srbiji, u lokalnim zajednicama da imamo fondove i zadužbine koje bi mogle da podstaknu razvoj civilnog društva i razvoj civilnih vrednosti.
Šta se događa sa zadužbinarstvom u Srbiji, kako je ono imalo istorijski razvoj, o tome možemo čitati u raznim knjigama, a i na Internetu je jako puno informacija. Činjenica da su naši srednjevekovni manastiri bili prvi oblici zadužbinarstva. Činjenica je da su ti manastiri imali za cilj da doprinesu pre svega širenju obrazovanja i očuvanju znanja. Mislim da je to važno da imamo u vidu kada govorimo o tome šta su srednjevekovni zadužbinari imali u vidu kada su gradili prelepe građevine.
U 19. veku i u prvoj polovini 20. veka zadužbinarstvo u Srbiji je doživelo svoj zlatni vek. Tu smo bili u skladu sa onim što se događalo u Evropi, Americi, u svim zemljama gde se pojavila potreba da ulažemo u neku društvenu zajednicu, u vrednosti i u razvoj.
Kako danas izgleda ova oblast u Srbiji, pre svega regulisana ovim starim zakonom iz 1980. godine koji je zaista postao anahron i koji ne odgovara vremenu u kome i zadužbine i fondacije rade. Veliki je broj neaktivnih i zadužbina i fondacija, iz različitih razloga. Neke su se zaista formirale, bez namere da dugo opstanu, a sa druge strane veliki broj zadužbina i fondacija je onemogućen u svom radu.
Znamo da je i nacionalizacijom i gradsko-građevinskim zemljištem 1958. godine, i u čitavom tom periodu, da je došlo do oduzimanja zadužbinske imovine i to je jedno krupno pitanje koje bi u značajnoj meri onemogućilo ili obeshrabrilo svaki vid zadužbinarstva u Srbiji u poslednjih 50 godina 20. veka.
Međutim, ono što je takođe važno, to je da u poslednjih 20 godina mi jesmo svedoci velikog broja novih fondacija i fondova koji se upravo bave unapređenjem različitih oblasti i spadaju u nešto što se zove volonterstvo dobročinom, vođenje računa o onome što je opšte dobro, što je opšti interes, manje ili više opšti, ali društveni interes.
Šta je novo što ovaj zakon predviđa? Jako je puno novina, upravo zbog toga što se čitav sistem organizacija i zadužbina menja, a ja bih istakala neka nova rešenja.
Pre svega, po dosadašnjem zakonu postojali su, pored zadužbina i fondacija, i ti fondovi, gde su fondacije bile organizovane od strane društveno-političkih zajednica, kako se to onda zvalo. Danas smo se opredelili ovim predlogom zakona za dva oblika. To su zadužbine i fondacije, gde će, ukoliko ovaj zakon bude usvojen, postojeći fondovi zapravo morati da se preregistruju, da usklade svoje delovanje sa delovanjem fondacija koje reguliše ovaj zakon.
Vrlo je bitna stvar da ovaj zakon vrlo detaljno propisuje koji su to ciljevi koji se smatraju opštedruštvenim ciljevima. Vodi se velika debata, a bila je i na radnoj grupi koja je pripremala zakon i pitanje tog privatnog interesa, da li zadužbina može biti osnovana u privatnom interesu?
Prevagnulo je jedno rešenje koje postoji u velikom broju evropskih država, a to je da zapravo kad zaveštavate svoju imovinu vi imate pravo da je na neki način zaveštavate u svrhe koje vi smatrate bitnim. Dakle, to je sloboda zaveštanja. To je sloboda utvrđivanja šta će biti sa vašom imovinom, bilo za života, bilo posle smrti. Ukoliko se radi o pravno dozvoljenim ciljevima a zakon utvrđuje da se mora raditi o pravno dozvoljenim ciljevima, onda tu ne bi trebalo da bude ništa sporno.
Ono što je važno, to je da zakon potpuno decidno određuje šta su to one dopušteni ciljevi. Želela bih samo jednu konfuziju, koja se možda stvorila u dosadašnjoj raspravi, da se na nju osvrnem, a to je da upravo u članu 6. zakona, kada govori o nedopuštenim ciljevima, zakon kaže da ciljevi i delovanje zadužbine ne smeju biti u suprotnosti sa pravnim poretkom, a naročito ne sme biti usmereni na nasilno rušenje ustavnog poretka i narušavanje teritorijalne celovitosti Republike Srbije. Dakle, te primedbe koje se mogu čuti, da zakon ima neke skrivene namere u narušavanju teritorijalne celovitosti nikako ne stoje.
Mislim da je vrlo važna odredba koja govori o javnosti rada, zadužbina i fondacija, i ukoliko se radi o ustanovama, organizacijama, koje mogu čak koristiti i neka društvena, dakle državna budžetska sredstva, onda je naravno vrlo važno da ona budu transparentna i da ono što rade bude javnosti dostupno i slažem se sa jednom primedbom, koja je iznesena u dosadašnjoj raspravi po pitanju javnosti rada zadužbina, koje imaju privatne interese u svom cilju, privatne ciljeve, privatne interese, da bi i one morale imati obavezu javnosti rada i u tom smislu je podnet amandman. Nadam se da će on biti usvojen.
Pitanje registracije je vrlo detaljno regulisano, registracioni organ je Agencija za privredne registre, kojima Ministarstvo poverava ovaj posao. Mislim da je vrlo važno istaći da se maksimalno rešenjima, koje zakon predviđa smanjuje moć diskrecionog odlučivanja prilikom osnivanja odnosno registracije zadužbine i fondacije ili odbijanja da se ona registruje. Dakle, to je vrlo važna stvar, smanjiti diskreciona ovlašćenja uprave uvek.
Što se tiče unutrašnje organizacije, ona jeste dosta decidno regulisana za jedan oblik koji spada u domen građanske privatne sfere, kao što su fondacije i zadužbine, ali sa druge strane zakon ostavlja dosta veliku slobodu osnivačima i zadužbina i fondacije da pre svega drugačije nazove organe upravljanja, da statutom drugačije reguliše način upravljanja zadužbinom ili fondacijom i mislim da tu ne bi trebalo da bude problema. Kao što sam već rekla, ovo je jedna slobodna građanska, civilna sfera i građani jesu slobodni da ustanove, koje sami osnivaju, bez obzira što su za opšte društvene svrhe, sami urede, kao što je na primer slučaj kod udruženja građana.
Vrlo važno rešenje ovim zakonom je pitanje registracije predstavništava stranih fondacija. Mi znamo da je to bio vrlo veliki problem. Jedan deo problema je smanjen donošenjem Zakona o udruženjima građana, ali veliki broj stranih fondacija deluje na teritoriji Republike Srbije već dugi niz godina. Njihov doprinos i razvoju demokratiji i civilnog društva i nekih konkretnih humanitarnih aktivnosti je izuzetno velik i njihov status apsolutno treba da bude regulisan zakonom i njihovo delovanje omogućeno.
Što se tiče nadzora, predviđena je opšta odredba kojom se Ministarstvu za kulturu daje pravo nadzora u ovoj oblasti. Mislim da je to dovoljno, zbog toga što ukoliko se radi o organizacijama u ustanovama koje su pravna lica, kao i sva pravna lica ona moraju zadovoljiti one obaveze kao štos u podnošenje finansijskih izveštaja, svih drugih dažbina, doprinosa koje moraju plaćati pravna lica itd. Ono što je stvar nadzora je vrlo jedna uska oblast u kojoj meri zapravo zadužbine ili fondacije mogu delovati na osnovu nekih nedopuštenih ciljeva itd.
Znači, mislim da ne bi bilo dobro i nije preporučljivo da se zalažemo za veće nadzorne nadležnosti države. Kao i kod udruženja građana osnivači su ti koji upravljaju zadužbinama i fondacijama, u skladu sa okvirom koji postavlja zakon.
Na kraju, želela bih da kažem nešto o samom smislu zadužbinarstva i samom smislu ovog dobročinog delovanja koje zovemo filantropija. Mi danas živimo u jednom vremenu koje nam se vrlo često sa razlogom čini da su principi nekad izvitopereni principi tržišta, kao što su bogaćenje, profit, opšta oštra konkurencija bez pravila itd. i jedini principi koji zapravo omogućavaju razvoj pojedinca, njegovog okruženja ili zajednice. Naravno da to nije tako i da razvoj tržišta i razvoj ekonomije nikako nisu dovoljni za razvoj društva.
Rekla bih da nije slučajno što su i zadužbinarstvo i svi ovi vidovi dobročinog delovanja upravo najrazvijeniji postali u vreme najžešćeg kapitalizma u 19. i 20. veku. Ljudi su osetili potrebu da, pored onoga što se zove delovanje na tržištu, koje je rukovođeno jednom grupom principa, na neki način nadomeste delovanjem za zajednicu, delovanjem za druge ljude. Prosto to se desilo i u Americi i u Evropi i u Srbiji.
Zlatni vek zadužbinarstva u Srbiji je upravo kraj 19. i prvih tridesetak godina 20. veka. To je bio jedan pokret protiv sebičnosti, protiv pohlepe, protiv bahatosti i svega onog što je suprotno nekoj našoj ljudskoj potrebi da se kao građani prikažemo kao društvena bića, kao neko ko se bavi i društvenim poslovima, jer svako od nas je nešto od društva dobio, bilo da se radi o besplatnom školovanju, zdravstvenoj zaštiti ili korišćenju nekog kulturnog nasleđa koje je izraženo kroz muzeje, kroz biblioteke itd.
Zato nije bilo pogrešno reći u Srbiji u 19 veku – biti bogat, to je isto što i biti zadužbinar. Bogati ljudi su prosto osećali potrebu da jedan deo onoga što su zaradili, jedan deo što su mogli da dobiju u društvu u kome su delovali predaju drugima. Naravno, filantropija se ne iscrpljuje samo kroz pomoć bogatih siromašnima, filantropija ne podrazumeva da morate biti bogati da bi ste društvu nešto dali.
Kakvi su potencijali za razvoj zadužbinarstva u Srbiji? Mislim da je pre svega najveća potreba da se očuvaju stare zadužbine i obnovi njihov rad u skladu sa voljom osnivača. Mislim da i u ovoj oblasti, kao i u svim drugim, moć pojedinačnog primera je ono što je najbitnije. Zato mislim da smo svi negde jedan primer doživeli kao dobrodošao, a to je bila novinska vest negde tokom 2009. godine kako je građanin Petar Srnić svoja tri stana zaveštao Beogradskom univerzitetu, kao i kad smo pročitali da je jedna osamdesetogodišnja žena, koja je želela da ostane anonimna, takođe svoju imovinu zaveštala Beogradskom univerzitetu, sa željom da se od zakupa, od zakupnine koja će se dobijati na taj stan, stipendiraju neki uspešni studenti.
Mislim da je zato važno da očuvamo sećanje na stare zadužbinare, i to ne samo deklarativno, to je potrebno da bude školska lekcija u udžbenicima i da o tome uče svi đaci. Vrlo su dobre inicijative koje spadaju u ono što danas zovemo društvena korporativna odgovornost, ali to su uglavnom ad hok inicijative, vrlo važne i treba ih naravno podržavati. Verujem da će ovaj zakon podstaći upravo korporacije preduzeća da na jedan organizovaniji način podstaknu razvoj zajednice i da osnivaju fondacije i zadužbine.
Ovaj zakon upravo ima za cilj da stvori jedan pravni okvir. Naravno da je za uspešno delovanje i za podsticaj novih zadužbina i fondacija potrebno doneti i neke druge zakone, kao što je zakon o restituciji, ali je sigurno da je ovo preduslov da zadužbine i fondacije deluju u skladu sa jednim modernim pravnim okvirom.
Moje je duboko uverenje, na kraju, da nam je radi obnove i radi očuvanja i razvoja našeg društva potrebno da kao građani mnogo energije, mnogo pažnje i mnogo posvećenosti unesemo u naš rad za opšte dobro. Verujem da bogati imaju svoj deo uloge u tome, da umesto neke bahate potrošnje jedan deo onog što je zarađeno podele i vrate društvu, ali isto tako i oni koji nisu bogati treba da znaju da ono što imaju mogu da na neki način podele sa drugima u društvu.
Pošto sam neposredno pomenuta u prethodnom izlaganju, a da bi se opet sprečile neke konfuzije radi nepreciznog navođenja nekih odredbi ovog zakona, moram da reagujem.
Naime, radi se o članu 12. U članu 12. se ne radi ni na koji način o narušavanju teritorijalne celovitosti Republike Srbije. Ovim članom se samo reguliše nadležnost organa za potvrđivanje osnovne imovine, minimalnog iznosa imovine koja je potrebna za registraciju zadužbine, pa se kaže da će za utvrđivanje iznosa imovine biti nadležno Ministarstvo kulture, odnosno za zadužbine koje se osnivaju na teritoriji AP Vojvodina, organ te autonomne pokrajine.
Radi se o poslu koji je preneti posao AP Vojvodini i ni o čemu drugom. Dakle, nikakvo narušavanje teritorijalne celovitosti Republike Srbije nije u pitanju. Jednostavno, ovaj posao je prenet u nadležnost pokrajinskom organu za kulturu.