RANKA SAVIĆ

Nestranačka licnost

Rođena je u Visokom u Bosni i Hercegovini. Završila je Pravni fakultet u Beogradu. Radila je u preduzećima «Veselin Masleša» i «Inveskomerc», na poslovima refernta za pravna pitanja, a karijeru nastavlja u privatnoj firmi u vreme borbe za demokratizaciju Srbije kada i dolazi u sukob sa režimom Slobodana Miloševića.
U Asocijaciji slobodnih i nezavisnih sindikata je od 1999. godine. Za predsednicu ASNS izabrana je na drugom Kongresu održanom 5. oktobra 2002. godine. Prethodno je bila vršilac dužnosti predsednika (izabrana na sednici Predsedništva ASNS 22. aprila 2002. godine ) i generalnog sekretara ASNS
Poslednji put ažurirano: 20.02.2022, 09:47

Osnovne informacije

Statistika

  • 0
  • 0
  • Nema pitanja koja su upućena poslaniku

Sedma sednica Drugog redovnog zasedanja, 26.12.2013.

Hvala, gospodine predsedniče.
Postavila bih pitanje gospodinu Dačiću i to i kao premijeru, ali mnogo možda više kao predsedavajućem Socijalno-ekonomskog saveta, samim tim i najodgovornijim za stanje socijalnog dijaloga u Srbiji, ako socijalni dijalog u Srbiji danas uopšte i postoji.
Naime, dugi niz godina, znate, onako prosto i sama sebi postajem dosadna, govorim o tome da u Srbiji nema socijalnog dijaloga, da Socijalno-ekonomski savet ne funkcioniše i da je Socijalno-ekonomski savet samo jedan paravan potreba evropskih integracija, pošto EU potpuno opravdano ukazuje na značaj postojanja socijalnog dijaloga i dobrog rada Socijalno-ekonomskog saveta.
Naime, vi nemate nijednu državu u Evropi, pa ni državu u okruženju koja je napravila iole mali iskorak ili pomak i u ekonomskom i u socijalnom rešavanju problema, koja pre toga socijalni dijalog, odnosno funkcionisanje Socijalno-ekonomskog saveta nije dovela u red, odnosno nije podigla na jedan veći nivo.
Neprekidno ukazujem na značaj socijalnog dijaloga, rad Socijalno-ekonomskog saveta kao jednog mesta gde ćemo mi bezkonfliktno rešavati sve naše probleme. Ovo u ovim trenucima naročito postaje značajno i potrebno jer 2014. godina neće biti ni malo lagana godina - završetak restrukturiranja, veliki broj otkaza, socijalne tenzije i socijalni nemiri, a koliko je to značajno u krajnjoj liniji vidimo i sada, jer smo svedoci potpune blokade bilo kakvog dijaloga i to u trenucima kada treba da donesemo jedan od najznačajnijih zakona, Zakon o radu, zakon kojim treba da rešimo odnose između radnika i poslodavaca. Ne da nema dijaloga, nema javne rasprave. Dakle, sve je prekinuto. Kompletno se nalazimo u jednoj blokadi.
Upravo u ovim trenucima svi propusti, sva nečinjenja za podizanje socijalnog dijaloga na jedan viši nivo su isplivali na površinu, a oni su rezultat nerešenog pitanja reprezentativnosti sindikata, olako doživljavanje značaja socijalnog dijaloga, nepoštovanje Zakona o radu, ovog važećeg, pre svega u onim delovima i onim odredbama koje se odnose na reprezentativnost sindikata, a kao posledicu svega toga mi danas na delu imamo diskriminaciju socijalnih partnera.
Sada, pošto su ovde mnogi iznosili neke nove inicijative i predloge, moram da kažem da je i Asocijacija…
(Predsednik: Vreme.)
Ništa onda, o tome ću govoriti u nastavku.

Sedma sednica Drugog redovnog zasedanja, 26.12.2013.

Gospodine premijeru, ja se sa vama potpuno slažem da ovde nema ljubavi prema određenim sindikatima. Ovde već sada postoje jasna pravila igra. Dakle, postoji Zakon o radu. Međutim, imamo činjenicu da od 2006. godine pojedini učesnici u radu Socijalno-ekonomskog saveta nisu dokazivali reprezentativnost. Prema tome, pravila igre su se promenila, ali ni Vlada, ni resorno ministarstvo ne čine ništa da pravila uspostavi.
U tom smislu sam i pokrenula jednu inicijativu i ukratko bih vam je izložila, da se u Predlogu zakona o radu predviđeni cenzus za dokazivanje reprezentativnosti bude 50.000 članova i da svaka centrala koja ispunjava ovaj uslov uđe u Socijalno-ekonomski savet.
Iznela bih vam još neke predloge, prosto da i Vlada o tome razmisli. Naime smatram da svi oni koji učestvuju u radu Socijalno-ekonomskog saveta ne smeju da imaju materijalnu nadoknadu za učešće u radu Socijalno-ekonomskog saveta, koja nije mala i koja se kreće negde oko 50.000 dinara.
Dakle, to su sindikalni i poslodavački funkcioneri koji već negde primaju plate. U ovoj situaciji opšte štednje, u položaju radnika imamo samo danas 300.000 ljudi koji prima minimalnu zaradu. Dakle, mi neku solidarnost i svojim primerom moramo da pokažemo.
S druge strane, po osnovu učešća u radu Socijalno-ekonomskog saveta ili članstva u raznim nadzornim odborima, mislim da je potpuno neprimereno da se po tom osnovu prima i u nadzornim odborima nadoknada po osnovu članstva u Socijalno-ekonomskom savetu.
Prvo me interesuje šta mislite o ovim predlozima, a onda me interesuje i vaš stav o Zakonu o radu, odnosno stav SPS i da li će biti moguće da zakon uđe u Skupštinu, a da javna rasprava nije sprovedena?

Četvrta sednica Drugog redovnog zasedanja , 20.11.2013.

Zahvaljujem se, gospodine predsedniče.
Konačno da neko počne da govori malo u interesu i radnika i građana. Bez imalo populizma, ja bih zaista volela da ova moja diskusija o amandmanu na član 5. bude upravo tako i shvaćena.
Ovim amandmanom sam predložila da se briše reči: „postavljanjem prepreka na saobraćajnicama ili drugi sličan način“. Mislim da svi oni barem koji su pogledali zakon jasno znaju o čemu se radi.
Naime, predložila sam da se doda jedan novi stav, stav 2. koji bi glasio: „Ako postavi prepreku na putnim i železničkim saobraćajnicama bez prethodnog označavanja i upozorenja građana i korisnika putnih i železničkih saobraćajnica na postavljanje prepreke, kazniće se zatvorom do tri godine.“.
Dakle, postavljanje prepreka na putnim i železničkim pravcima može da bude krivično delo samo ako je izvršeno bez prethodnog označavanja ovih prepreka, bez prethodnog najavljivanja da su prepreke postavljene. Ovo nije uopšte beznačajno pitanje.
Naime, ovom izmenom člana 290. važećeg zakona, po mom dubokom uverenju, možda će predlagač da me ubedi u suprotno, htelo se sprečiti blokiranje pruga i saobraćajnica od strane nezadovoljnih radnika.
Ovo, po mom dubokom uverenju, predstavlja jedan vid odmazde i kažnjavanja države, svih onih radnika koji su na ovaj način pokušali da se izbore za svoje ugroženo pravo, da iskažu svoje nezadovoljstvo i da u krajnjoj liniji i javnost skrenu, odnosno javnosti ukažu na mnogobrojne probleme sa kojima se suočavaju.
Odmah da bude jasno, ja uopšte nisam neko ko će i sa ove govornice i ko uopšte zastupa i podržava blokiranje saobraćajnica i puteva. Ja sam u više navrata, radeći svoj posao, upravo i sprečavala takve blokade, ali sam, nažalost, vrlo često odustajala od tog stava i onda na kraju, kada sam videla da apsolutno ništa drugo nije moguće, da nema mesta, da nema institucije u kojoj može da se razgovara, reši problem, da nada ili iznese stav kako nešto treba da se promeni, onda sam i sama pristajala na podršku i blokadama i putevima.
Naime, ovde se radi o tome da niko nema pravo da, boreći se za svoje pravo, ugrožava prava drugih, ali ako vi nemate nikakve druge mogućnosti, ako vi radite, imate status stalno zaposlenog lica, a ne primate zaradu, ako krenete u penziju ili se spremate da idete u penziju, a onda konstatujete da vam staž nije decenijama ili godinama uplaćen, a pri tome nemate instituciju i mesto gde možete to da rešite, onda vam ništa drugo ne preostaje, nego da ovaj svoj problem iskažete na taj način što ćete blokadom ugroziti i pravo drugog.
Iskreno se nadam i to bih volela da čujem od predlagača da nije bio ovo uzrok i povod promene člana 290, jer mnogo bi bilo bolje da mi ne lečimo uvek posledice, nego da nekada krenemo obrnutim putem i da počnemo da rešavamo uzroke.
Puno je uzroka za ovakvu vrstu posledica u našoj državi. Institucije ne rade. U ovoj državi nema socijalnog dijaloga. Socijalno-ekonomski savet ne radi kao jedno mesto u kome se beskonfliktno rešavaju problemi. U krajnjoj liniji, u našoj državi mnoge druge institucije su zatajile. Zato je i moguće da neke firme postoje i da ne idu u stečaj i likvidaciju, a da godinama ne isplate zarade.
Ne možemo ni dozvoliti parcijalno rešavanje ovih problema tako što će pojedini naši funkcioner, premijer, prvi potpredsednik ili drugi odlaziti i gasiti požare na pojedinim prugama. To je skoro bilo u FAP-u Priboj, pa ja sad evo postavljam pitanje kako će oni drugi koji su poučeni ovim primerom, u krajnjoj liniji videći rezultat neki blokadom pruga, sada moći da se bore za svoje pravo kada mi menjamo odredbe krivičnog zakona i te druge onemogućavamo da bez ikakve diskriminacije, ako su mogli jedni, mogu i drugi, isto rešavaju svoje probleme.