AIDA ĆOROVIĆ

Nestranačka licnost

Rođena je 1961. godine u Novom Pazaru. Studirala je arhitekturu i istoriju umetnosti u Beogradu.

Do početka devedesetih bavila se likovnom kritikom, arheološkim i arhitektonskim istraživanjima. Početkom ratnih devedesetih postaje mirovna aktivistkinja angažovana u Beogradskom krugu, Centru za antiratnu akciju i organizaciji Žene u crnom.

U Novom Pazaru 1997. godine sa grupom prijatelja osniva "Urban in" koji je realizovao desetine projekata. Više od 3.000 mladih je prošlo kroz programe ove nevladine organizacije, koja predstavlja prvi i jedini građanski bunt koji se ikada desio u Novom Pazaru. Bila je direktorka ove organizacije sve do 2013. godine.

U periodu od 1986. do 1992. godine je učestvovala u arheološkim i arhitektonskim istraživanjima u Novom Pazaru i okolini. Osamdesetih godina je objavljivala likovnu kritiku u listu „Likovni život“, a zatim radila na RTV „Politika“, NTV „Studio B“ i Trećem kanalu.

Dobitnica je 11. nagrade "Osvajanje slobode" koju dodeljuje Fond "Maja Maršićević Tasić".

Kao nestranačka ličnost, 2013. godine ulazi u Demokratsku stranku. Od aprila 2014. godine obavljala je funkciju narodne poslanice u Desetom skupštinskom sazivu, sve do juna 2016. godine.
Poslednji put ažurirano: 30.11.2016, 13:17

Osnovne informacije

Statistika

  • 0
  • 0
  • Nema pitanja koja su upućena poslaniku

Prvo vanredno zasedanje, 19.01.2016.

Poštovane kolege i koleginice, moram da priznam da  danas sa poprilično gorčine govorim na ovu temu, a reći ću vam i zašto.
Vi svi znate da ja nisam političarka, jeste ovo što sada trenutno radim politička funkcija. Ja sam predstavnica civilnog društva 25 godina i izvinite možda ću malo da se ponavljam ili budem dosadna ili da kažem neke stvari koje već znate, ali u tom svom dvadesetpetogodišnjem radu bila sam izložena nekada veoma brutalnim zlostavljanjima medijskim. Pretili su mi smrću, svoju porodicu sam dovela u ozbiljnu opasnost, decu svog brata sam dovela u životnu opasnost, svoje roditelje sam naterala da brinu više nego što je to potrebno, svoje prijatelje sam dovela u opasnost, svoju organizaciju u kojoj sam radila 17 godina sam morala da napustim zato što sam radila neke stvari za koje sam smatrala da su časne i bez obzira koliko je cena bila visoka ja se nikad nisam dvoumila i ne dvoumim se ni danas.
Prosto smatram da svako od nas negde treba da pogleda sebe u oči jednog dana i da kaže – da, ja se zalažem za nešto i nije mi važna ni plata ni funkcija itd. Ja sam jako mnogo stvari naučila za ove nepune dve godine u parlamentu. Ono što sam negde shvatila prosto jeste da nekako da je biti političarka u Srbiji je jedno dosta teško breme i nekada to znači boriti se protiv vetrenjača, a nekada treba govoriti neke stvari koje ne mislite i za koje se ne zalažete, ali smatram da prosto postoji crta dokle može da se ide.
Postoji granica dobrog ukusa i da postoji granica u odnosu na koju vi svi mi moramo da prosto kažemo, ne može da se brani neodbranjivo. Moja koleginica Marjanović, Vesna Marjanović je objasnila i ispričala šta se dešavalo, kako se dešavalo pošto sam ja članica ovog Odbora. Mogu da potvrdim da je sve upravo tako bilo, uostalom, postoje stenogrami, postoje snimci i može da se proveri.
Šta sam ja htela još da dodam i zbog čega govorim i o svojoj ličnoj priči? Vrlo često čujemo ovde potpune negativne priče vezane za civilni sektor. Čujem nešto što je potpuno nepoznavanje procedura civilnog sektora. Čujem nešto što su neistine, laži i dozvolite mi možda na teškoj reči i gluposti kada je civilni sektor u pitanju. Velik broj ljudi u Srbiji radi u civilnom sektoru i krajnje časno i pošteno radi taj posao. Nije istina da se pare dobijaju olako. Nije istina da nema kontrole. Postoji kontrola koju vrši naša država, finansijska kontrola, postoji kontrola koju rade donatori. Postoji veliki broj ljudi koji, kažem, časno, pošteno i nekada sa glavom u torbi rade svoj posao.
Zato i kažem, da danas imam gorak ukus u ustima. Zašto se glas civilnog sektora na jedan, rekla bih, naopak način, nečastan način izvrće i neprihvata se kao dobar izvor. Meni se čini da ponovo imamo jednu vrstu podeljenosti u našem društvu. Da se ponovo delimo na izdajice i patriote. Izvinite, ja ne mogu nikome da dopustim da bude veći patriota nego što sam ja, jer sam ja svoju glavu stavila na panj i staviću je uvek da u Srbiji živimo bolje.
Šta to znači? Ako kritikujemo, ako kažemo nešto što nije u redu, da smo mi neprijatelji države, da smo neprijatelji društva, da smo neprijatelji građana. Pa, prijatelji, kolege, kada kritikujete svoje dete to valjda radite iz najboljih namera. Radite zato da bi vaše dete bilo bolje, da bi napredovalo. Ne kažete – bravo za neuspeh. Ne kažemo – super je ako praviš gluposti i greške. Bravo ako se slagao prijatelje. Da li to govorite svojoj deci? Tako kako se ponašamo u svojoj kući bilo bi dobro da se ponašamo i u politici.
Volela bih da ono u šta verujem čvrsto kao ljudsko biće, kao osoba, da to uradim i u svom poslu i ja to makar radim. I zato smatram da ako kažete vrlo određeno i konkretnu kritiku na neke članove u REM-u i ako sada ono što je sada vrlo zanimljiva tema, ako govorimo o ljudima koji su postali članovi Upravnog odbora RTS-a, prosto ne mogu da odolim da ne kažem nekoliko reči i o tome, ja to smatram da je to naše lice, naša slika. Ako biramo loše ljude, ako biramo loše partnere u poslu, ako biramo lošeg kuma, ako biramo loše društvo to je naše lice.
Ako ne možemo, ako Upravni odbor RTS koji je izabralo upravo ovo krnji sastav REM-a odbije jednu Srbijanku Turajlić, jednog Slobodana Stupara, Boška Jakšića, ljude koji su kako bih rekla, zaista najznačajniji ljudi u našoj javnosti, ljudi koje svet uvažava, a pri tom aplaudiramo nekakvoj rijaliti zvezdi. Mene je bilo sramota kada sam gledala intervju koji je imala na televiziji, ona želi da Srbija postane „Veliki brat“. Prijatelji, kolege, drugari, saradnici, saborci, ako je vama stalo da Srbija izgleda kao „Veliki brat“ mene je sramota.
Ja ne želim da Srbija izgleda kao „Veliki brat“. Ja želim da Srbija bude ozbiljna, demokratska, uređena zemlja, a biće uređena i demokratska kada budemo davali šansu najboljima od nas.
Ja još jednom ponavljam, ja nisam političarka. Ne umem da držim političke govore, ali ću uvek i svugde reći svoj stav, pa makar me koštalo života. I mislim da je sramno za SNS, ovo najprijateljskije govorim….(isključen mikrofon).
(Aida Ćorović, s mesta: Samo navalite, gospodine Rističeviću…)

Prvo vanredno zasedanje, 19.01.2016.

Dakle, ja se izvinjavam ako je to nekoga uvredilo. Ali, samo prosto je i moj stav dakle takav, da ako je osoba kakva je gospođa Šuica ili slični likovi, ako su oni naše najbolje lice, ja onda svima nama čestitam i nemam šta da kažem drugo.
Dakle, da se samo vratim i na temu. Dakle, radi se o zloupotrebi procedure autentičnog tumačenja zakona i mislim da sam zakon je prosto ostavio, da kažemo, prostora i mesta da se slobodno tumače stvari i da dolazi do određenih nedoslednosti, da se stvara nekakva vrsta konfuzije koja će post festum tumačiti.
Pozivam takođe kolege, kako je i koleginica rekla, da se ovaj član promeni i da se precizira šta da se ubuduće promeni i da se precizira šta to, da se u buduće ne bi dešavale ovakve situacije, kakva se desila sada.

Sedma sednica Drugog redovnog zasedanja, 01.12.2015.

Zahvaljujem predsednice.
Moje pitanje danas upućujem Ministarstvu turizma, trgovine i telekomunikacija i Ministarstvu kulture mada bih volela da se oglasi i Ministarstvo privrede po ovom pitanju.
Tema mog pitanja jeste hamam u Novopazarskoj banji u blizini Novog Pazara. Radi se o objektu iz 15. veka. To je objekat koji je proglašen kulturnim dobrom i pod zaštitom je Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Šta se dešava sa tim objektom koji je za sve nas od izuzetnog značaja? Takođe, napominjem da se ovaj objekat nalazi u tzv. bafer zoni ili zoni zaštite u UNESKO-voj kulturnoj baštini, jer je u neposrednoj blizini manastira Sopoćani i celog tog kompleksa koji je pod zaštitom UNESK-a.
Dakle, šta se dešava sa tom banjom, sa tim hamamom. On je 2009. godine, novopazarsko preduzeće „Lipa“, turističko preduzeće koje se brinulo o ovom objektu je privatizovano, ali je sam hamam ostao pod sporom i taj spor je na neki način bio zamrznut, nismo mogli da dobijemo informaciju od bilo koga šta se sa tim dešava, a onda je 2010. godine iznenada i ničim izazvano, krov banje bio urušen. Odmah nakon toga su ljudi iz islamske zajednice u Srbiji pod vođstvom Muamera Zukorlića uzurpirali, proglasili Novopazarsku banju takozvanim vakufom „Hadži Hurem“ i postavili fizičko obezbeđenje. Do dan danas ni policija ni bilo ko nije mogao da priđe ovom kulturno-istorijskom spomeniku, ali napominjem da se ne radi samo o kulturno-istorijskom spomeniku već o jednom živom hamamu koji su godinama, vekovima koristilo hiljadu ljudi, koji je dostupan najsiromašnijim građanima i koji je bio utočište za sve, i ne samo siromašne već i za ljude koji su imali koštano-mišićno oboljenje, jer je izuzetno lekovita banja.
Napominjem još jednom da se radi o hamamu koji je dugi niz vekova kontinuirano radio pre nego što je postao hamam, bio je i rimska terma. Od 2010. godine sud donosi odluku u korist većinskog vlasnika Lipe da se vrati hamam njima, međutim, do dan danas se to nije desilo, jer je obezbeđenje Muamera Zukorlića sprečio vraćanje objekta.
U proleće ove godine, negde oko 20. aprila je restoran i pansion koji su bili naknadno dozidani ispred same banje, ispred same terme, jer su počeli da ruše obezbeđenje Muamera Zukorlića i tada je Zavod za zaštitu spomenika i direktorka Mirjana Andrić izjavila da islamska zajednica u Srbiji niti ima dozvole, niti ima znanje da uradi takvu intervenciju.
Zato molim da ova dva ministarstva odgovore na pitanje – šta se dešava sa ovim objektom? Smatram da nema niko pravo da pod lažnim imenom proglašava nekakvom svojom svojinom. To je svojina svih nas koji živimo u Novom Pazaru, u okolini, ali ne mislim samo u Novom Pazaru, to je kulturno dobro od velikog značaja i da je to vlasništvo svih nas koji živimo u Srbiji. Zahvaljujem.

Whoops, looks like something went wrong.