Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Maja Gojković

Maja Gojković

Srpska napredna stranka

Govori

Poštovani ministre, poštovane kolege poslanici, drago mi je što smo u današnjem popodnevnom delu ipak odlučili da raspravljamo o suštini materije Predloga ovog zakona, za razliku od prepodnevnog dela gde su se poslanici koji su imali tu privilegiju da se javljaju među prvima, više se bavili politikom ili nekim politikantskim temama o stanjima u pravosuđu ili o brkanju nekih pravnih pojmova kao što je pravna sigurnost. Mislim, da su pobrkali sa opštom bezbednošću, pošto su spominjali stanje na ulicama naše države. Ali, dobro, ne moraju svi da budu pravnici da bi učestvovali u raspravi, ima i onih ljudi koji imaju hrabrost da budu van pravničke struke, a da daju ocenu o validnosti nekog predloga zakona.
Dakle, pred nama je zakon sa nekim manjim izmenama Zakona o javnom beležništvu. Ne govorim ništa u pežorativnom smislu, nego to su neki predlozi izmena koje je Ministarstvo odlučilo da da parlamentu i to su verovatno neki nedostaci koji su prvi uočeni ili je iskazana potreba najhitnijih izmena u odnosu na osnovni Zakon o javnom beležništvu iz 2011. godine i koji danas na zasedanju kritikuju uglavnom oni koji su glasali za uvođenje takvog instituta i glasali za takav tekst zakona, bez ikakve zamerke.
Naravno, protekom vremena svako od nas, bez obzira što u jednom momentu podrži nešto, uoči mnoge nepravilnosti, pa je i samokritika zaista nešto što mislim da je pohvalno, a nije ništa ružno ako neko uoči da je osnovni tekst u stvari veoma manjkav za upotrebu u praksi. Te manje izmene su svakako preciziranje prebivališta beležnika usklađeno sa teritorijom opštine ili grada gde treba da obavlja svoju delatnost. Odredbe o ispitnoj komisiji gde se sa šest prelazi na pet članova komisije i ostavlja se mogućnost, ne moranjem, nego mogućnost stvaranja više ispitnih komisija. Obaveznost ugovora o raspolaganju nepokretnosti, da se to izrazi u formi javnog beležništva i slično.
Ali, možemo svi da zaključimo ovde da je suština Predloga ovog zakona i to opet naglašavam, ne mislim ništa pežorativno što je to predloženo, nego baš želim da pohvalim Ministarstvo, jer je ovim predlogom zakona i to po hitnom postupku sprečio blamiranje jedne pravne države koja bi usledila da nemamo ovakav Predlog zakona po hitnom postupku, već 1. marta ove godine. Dobro je, što se predviđa odlaganje primene barem za godinu dana, dakle, od 1. marta ove godine na 1. mart 2014. godine.
Mislim da su svi shvatili šta su razlozi ovog odlaganja samo neko to hoće da prizna, a to neko neće da prizna. Sigurno su to razlozi da je nemoguće obezbediti uslove za primenu zakona i ako neko misli da je to moguće neka to onda konkretno i kaže kako, jer broj lica koja su položila ili taj neophodni javnobeležnički ispit da bi se uopšte bavili tom profesijom on ne postoji. Dakle, imamo samo iz tri kruga polaganja ispita, koliko sam ja danas to shvatila diskusiju na Odboru za pravosuđe, imamo samo 55 na čitavoj teritoriji Srbije koji su uspeli da polože ovaj javnobeležnički ispit.
Bez ovog neophodnog broja, a da vas podsetim 2012. godine je ministarka Malović donela Pravilnik o privremenom broju javnobeležničkih mesta i službenim sedištima javnih beležnika za koje će se raspisati konkurs za prvih sto javnih beležnika. Znači, nemamo ni taj najosnovniji uslov i bez tog broja javnih beležnika uopšte nije moguće ni osnovati strukovnu komoru. Danas smo čuli različita razmišljanja, pitanje zašto se odlaže zakon, ne znam kako kada nemamo ljude koji će se po profesiji time baviti i nemamo komoru. Nemamo dva osnovna elementa u zakonu koji je usvojen još 2011. godine.
Ovog puta bih preskočila tu temu o polaganju ispita. Kako je došlo do toga da vrlo mali broj ljudi položi taj prvi ispit, jer tu bi otvorili mnogobrojne teme i polemike između nas i predstavnika opozicije koji su se danas i na Odboru za pravosuđe našli pogođenim, čak i u nekom privatnom razgovoru kada sam im iznela neke činjenice šta se dešavalo na prvom ispitu, ko je položio, zašto je mali broj prijavljenih lica bilo, da li je istina da su neka lica imala već odgovore na pitanja i tome slično.
Dakle, da to ostavimo, jer smo rekli da ćemo pričati samo o profesiji da ostavimo ta nagađanja po strani i da ostavimo te nepravilnosti kojih je sigurno bilo na prvom ispitu. Nisam polagala taj ispit i nemam ni nameru, ali znam lica koja jesu i koja su vrlo ozbiljni i koji ne znaju da li da se ponovo javljaju na takav ispit ako bude takva organizacija.
Međutim, dobili smo uveravanja od ministra pravde da su već na sledećim ispitima te sve nepravilnosti zaista ispravljene.
Bitnije od toga, a kako se polagalo, koliko se lica prijavljivalo i sigurno, kakva je potreba da se usvoji ovakav pravni institut, zašto su nam neophodni javni beležnici i neko to ocenjuje da je dobro, a neko da nije, da je to naše usaglašavanje propisa u Srbiji sa evropskim pravom.
Danas je bilo komentara među poslanicima da je to uvođenje još jednog pravnog instituta koji možda nije prilagođen nama i to bih ocenila kao vrlo hrabro, kao potpuno pravno neznanje i nepoznavanje materije, zato što je to jedna od najstarijih pravničkih profesija u našoj zemlji, prvi put je uvedena još 1930. godine, Zakonom o javnom beležništvu, Kraljevine Jugoslavije i ukinuto je 1944. godine kao i mnoge dobre evropske stvari koje su postojale još u ono vreme pre Drugog svetskog rata i u tom trenutku je ukinuta samostalna i nezavisna profesija i javno beležništvo kod nas više nije postojalo.
Polemika da li je to potrebno ili nije potrebno, to su neke laičke stvari u koje ne treba zalaziti, ali najvažnije je da odgovorimo sebi prilikom usvajanja zakona, da li postoji potreba za ovakvim zanimanjem kod nas.
Opet smo mi nešto posebni u čitavoj Evropi, jer treba napomenuti da od svih zemalja u Evropi, od svih zemalja u okruženju, javni beležnici nisu pronašli uporište samo u Srbiji.
Treba da se zapitamo zašto toliko kaskamo za uvođenjem ovog važnog pravnog instituta koji je zaživeo svuda u Evropi, u svim zemljama bivše Jugoslavije, a kod nas ne.
Istine radi, za vreme Kraljevine Jugoslavije, taj zakon je ostvarivao svoju funkciju na području gde je uticaj imala Austrougarska, a južno od Dunava je to bilo manje ili uopšte nije bilo primenjivo.
Da kažem da je ovaj zakon mnogo savremeniji, drugačiji, veliki diskontinuitet od 1944. godine do 2013. godine, tako da i ta vremenska distanca govori u prilog uvođenja tog pravnog instituta.
Ciljevi, svakako rasterećenje pravnog sistema Srbije i žao mi je što neke kolege iz pre podnevnog dela nisu ovde, jer su govorili potpuno suprotno, jer je to služba od javnog poverenja, samostalna i potpuno nezavisna po profesiji.
Svakako, ishod uvođenja ovog javnog beležništva je veća pravna sigurnost u prometu nekretnina, smanjenju broja sporova i parnica pred sudovima i to je svrha i to su rezultati u onim zemljama u kojima je zaživelo javno beležništvo.
Ono što je bitno za našu državu, to je ostvarivanje ušteda zbog smanjenja obima sudskih troškova, jer se ovim institutom stvara mogućnost za efikasniji rad sudova. Ono što je interesantno i zašto je dobro što odlažemo ovaj zakon i možemo mnogo toga da predupredimo to su negativna iskustva zemalja u okruženju, pre svega u Hrvatskoj, gde je zaista bilo problema, jer nije mogla na pravi način da se ostvari pravna kontrola tokova novca. Nekima je to javno beležništvo onako poslužilo i za neki način, pranja novca i zato je jako važno da uz ove male izmene koje su tu, iskoristimo ovaj period od godinu dana da stvorimo uslove da ovo zaista bude neutralna instanca pravne države, da imamo što veću transparentnost prilikom kontrole rada javnih beležnika i da uslovi prilikom davanja licenci za rad javnih beležnika zaista moraju da budu besprekorni, da nam se ne bi dešavale greške koje su se dešavale u zemljama u okruženju.
To što je najvažnije, prilikom određivanja, ko će biti ti javni beležnici, svakako su i znanje, koje će se potvrditi jednim delom i polaganjem ispita, ali i etika i zato je važno da imamo komore, zato je važan rad resornog ministarstva i kontrola svakog pojedinačnog beležnika.
Pozitivni primeri, zato što kažem, ima mnogo nepoznanica, šta je to javno beležništvo, svakako je sada u poslednje vreme u Hrvatskoj, to je institut koji postoji 18 godina, u BiH, Republici Srpskoj i da kažem da su ostavinski postupci sada isključivo u nadležnosti notara u Hrvatskoj i to je ono što traži i Republika Srpska i Crna Gora. U tom pravcu bih molila ministra i predlagače, da razmišljaju i time ćemo podstaći veći broj ljudi da se javljaju i na ispite i da postoje javni beležnici, da i ovaj segment, ostavinski postupak damo isključivo javnim beležnicima u nadležnost.
Nema sumnje da će uz dobru pripremu za koju nam je potrebno minimum godinu dana, uz medijsku podršku, da bi objasnili građanima Srbije šta znači javni beležnik, da će ovaj institut zaživeti kod nas i pokazati svoje pozitivne efekte na smanjenje broja postupaka, na efikasnost sudova i da smanjenje troškova postupka.
Amandmane poslaničkih grupa nismo dobili kao poslanici, pa ne možemo o njima da govorimo, to ćemo u danu predviđenom za raspravu u pojedinostima, a poslanička grupa SNS će podržati ove izmene Zakona o javnom beležništvu. Hvala.
Zahvaljujem. Poštovani predsedniče, gospođo ministar, čitav dan prisustvujemo zaista iscrpnoj raspravi o ovom veoma važnom Predlogu zakona. Neću uzeti mnogo vremena zato što, u prvom redu, želim da se zahvalim vama, kao ministru, i vašim saradnicima što ste zaista čitav dan ovde proveli u parlamentu sa nama, saslušali sve sugestije, sve diskusije, i one koje nisu imale razumevanja za ovaj predlog zakona.
Posebno želim da vam se zahvalim što ste učinili sve da dođe i do višestranačkog konsenzusa sada na kraju ove sednice i što ste malopre iskazali želju da predložite Vladi da usvoji amandmane jedne od opozicionih stranaka, kako bi što više poslanika u ovom parlamentu podržalo vaš Predlog zakona.
Moje zadovoljstvo je i u tome što sam poslanik iz Novog Sada, iz Vojvodine i želim da vas uverim u to da ima poslanika u ovom parlamentu koji izražavaju stavove ljudi iz Vojvodine koji su izuzetno zadovoljni što je i ovaj zakon, smatram ga kao predradnjom početka izgradnje "Južnog toga", zaživeo, da ste uradili te neke pripremne radnje i da se prosto čeka zeleno svetlo sada i od parlamenta da ga usvoji i da je potpuno izvesno da će izgradnja "Južnog toga" uskoro započeti, što smo danas čuli i od direktora Srbijagasa, koji je čak rekao, ovde izneo hrabro i neki od datuma u ovoj godini.
Dakle, jasno je da ste ovim zakonom potvrdili da je ova investicija od nacionalnog značaja i da ono što je provejavalo u javnosti poslednjih meseci od ne tako dobronamernih ljudi, da do izgradnje "Južnog toga" uopšte neće doći, ovim ste potpuno razvejali. Ovaj zakon, koji možemo da nazovemo leks specijalis, učinio je sve da do tih prvih radnji dođe i da se skrate određeni postupci koji su u nekim sličnim slučajevima zaista pokazali svoje negativnosti. Dakle, skratili ste rokove za dobijanje građevinskih dozvola, za dobijanje određenih ekoloških dozvola, što je izuzetno dobro.
Osnovni cilj koji ja vidim da ovde provejava i što je onako izazvalo malo više polemike je u stvari skraćenje postupka eksproprijacije. Mislim da je ovaj predlog zakona u stvari imao za cilj da vlasnicima parcela preko kojih će preći te položene cevi ili će se graditi kompresorske stanice, neće moći, dakle, u budućnosti da razrežu cenu po kojoj će ustupiti zemlju.
Mi znamo da je bilo takvih zloupotreba u slučaju Kolubara, u ostalom naši ljudi imaju taj manir da nešto što vredi dve ili tri hiljade evra, kada osete da je velika investicija u pitanju ili investitor koji ima izuzetan novac koji će uložiti u tu investiciju, podiže čak i na 25.000 evra. Treba uzeti u obzir i to da takvih parcela ima 10.000 a lično mislim da ih ima možda i pet ili šest puta više jer je čitava Srbija isparcelisana i da je prosto bilo nužno predložiti ovakav zakon koji je lex specialis i skratiti na najveću moguću meru sve te rokove ali i cenu koja je ovim zakonom određena i da to bude podložno nekim poreskim organima koji će tačno odrediti kolika je to cena.
Na kraju želim da kažem da je to pitanje eksproprijacije koje ste predvideli, dakle, samo se odnosi isključivo na gradnju kompresorskih stanica i na ostatak zemljišta se ne odnosi iako će i tu prolaziti "Južni tok", tu će važiti isključivo pravo korišćenja, moći će i dalje da vlasnici zemljišta nastave da je obrađuju kao i pre nego što su ustupili ovo zemljište.
Ono što je jako važno da u Danu za glasanje svi narodni poslanici razmisle o tome koliko je ovo nacionalno važna i velika investicija, a to je da će izgradnja prve faze u našoj zemlji doneti prihode, ako se ne varam oko 200 miliona evra, a da je čitava investicija, odnosno vrednost trase koja će proći kroz Srbiju je 1,7 milijardi dinara. To je jedna od najvećih investicija u našoj državi.
Dakle, pozivam sve poslanike u ovom parlamentu da to gledaju upravo na taj način, ekonomski način, na nacionalni interes naše države, a ne na neke naše možda političke razlike po nekim drugim pitanjima. U svakom slučaju, pošto ćete usvojiti i amandmane pojedinih poslaničkih grupa neće biti razloga da u Danu za glasanje postignemo konsenzus u ovom parlamentu i većina poslanika podrži ovaj predlog, što će učiniti SNS. Zahvaljujem.
Poštovani predsedavajući, poštovane kolege poslanici, poštovani ministre prosvete, pošto ste ostali jedini u sali kao predstavnik predlagača, što naravno ne umanjuje vaš značaj, evo ja ću govoriti u svom izvornom izdanju  iako je to neki problem nekim poslanicima koji su govorili pre mene i sa svim svojim kapacitetom kućnog vaspitanja, pošto su poslanici čak uspeli, govoreći o ovako izuzetno važnoj temi, da se dotaknu i toga.
Jedan sam od poslanika u ovom parlamentu koji strpljivo na ovoj danas zakazanoj sednici prisustvuju od početka, sve do ovog trenutka i pažljivo sam, prvo, došla sam sa nadom da ćemo razgovarati o jednoj od najozbiljnijih tema i najbolnijih problema u ovoj državi, a to je tzv. pitanje rešavanja Kosova i Metohije.
Od prvog momenta, do sada, izaći ću sa ove sednice parlamenta sa jednim vrlo nepovoljnim utiskom i možda moj utisak toliko nije važan, jer sam politički obeležena ličnost, koliko je važan utisak koji građani Srbije nose sa ovog zasedanja.
Podsetiću uvažene kolege kako je počela ova sednica. U ovaj parlament, najviši zakonodavni dom, ne samo najviši zakonodavni, nego i predstavnički dom, ušao je predsednik Republike Srbije, kao jedan od inicijatora, odnosno tvorac Platforme, kao jedna važna politička figura u svakoj državi.
Ono što je javnost videla, to je da deo parlamenta ustaje da pozdravi svog predsednika, bez obzira kakvo je njegovo ime i prezime, dok jedan, srećom, manji deo koji je ostao da sedi šalje SMS poruke, telefonira.
Neki ne iznenađuju u svom političkom ponašanju, ali su me iznenadili kolege poslanici koji se često u svom političkom obraćanju Srbiji, pa i povodom ovog predloga rezolucije, pozivaju na državotvornost i ustavnost. Iznenadile su me kolege koje su do juče ustajale kada je ulazila druga osoba, takođe predsednik ove države, koji su nastavili da pokazuju svoj odnos prema državi Srbiji i da pokazuju odnos prema parlamentu.
Zato je dosta poslanika utrošilo ovo dragoceno vreme da se javlja po povredi Poslovnika, po članu 106, kako nije dovoljno uvažen parlament i jedni drugima se, kada god su lično bili nešto povređeni, ne obraćamo dovoljno sa uvažavanjem. Prisustvovali smo, umesto da pričamo duže o samoj suštini ove rezolucije, ili o strategiji koju država predlaže pregovaračkom timu Srbije i utrošili smo vreme u nekakvim frojdovskim analizama kada se ko prepoznao u kojoj rečenici u istoriji ove države - da li je vodio, da li je prozvan ili nije prozvan, što zaista građane ove Srbije ne interesuje, koliko smo mi kao egocentrične osobe, političari uopšte, prozvani u nekom momentu.
Naravno da će utisak sa ove sednice biti vrlo nepovoljan u javnosti Srbije, a ne bi trebalo. Danas se, da skrenem pažnju kolegama koji su se pozivali i na vaspitanje, na bonton, na prošlost, na potkošulje i ne znam ni ja šta, i pokušavali da budu duhoviti, ali mesto danas u ovom parlamentu uopšte nije pitanje duhovitosti nego ozbiljnosti onoga zbog čega smo jutros uopšte i došli.
Da skrenem pažnju onima koji će govoriti posle mene, danas se pred nama nalazi Predlog rezolucije o osnovnim principima za političke razgovore sa privremenim institucijama samouprave na Kosovu i Metohiji. Smatram da je izjašnjavanje o ovom predlogu u parlamentu koje nije samo najviše zakonodavno telo, nego da vas podsetim, najviše predstavničko telo, jer ovde predstavljamo građane Srbije a ne samo članove naših stranaka, a važno je iz više razloga.
Prvo, smatram da je jedan od najvažnijih razloga taj što posle dužeg vremena Vlada Republike Srbije predlaže parlamentu jedan akt kojim utvrđuje osnovne principe za dalje razgovore i rešavanje, kako se to u narodu kolokvijalno kaže, pitanja KiM. Moram da primetim, da kažem Vladi Srbije i da poručim da je to veoma hrabar politički čin. Ova vlada je vrlo hrabro otvorila dijalog i sa javnošću, pre nekoliko nedelja, danas dijalog i sa poslanicima, ne dijalog radi dijaloga, nego je očigledno da Vlada hrabro traži što veću podršku za svoj predlog zakonodavnom telu ove države.
Ovo ističem iz razloga što su prethodni osnovi za pregovore sa Prištinom ostali državna tajna za ovaj parlament, ili možda čak nikada nisu ni doneti u Vladi, a to smo danas čuli od aktuelnog premijera. Uostalom, nikada nemamo nikakav dokaz za to, osim ako dokaz nije ono što se 2010. godine pojavljivalo u pojedinim i veoma strogo kontrolisanim medijima, koji su tvrdili da je Vlada zaista donela ove principe.
Po meni, cilj ove rezolucije je da Srbija želi da pokaže da će se na početku sledećih pregovora, koji će se desiti za koji dan, odnosno nastaviti, boriti za sebe a ne za druge, kako je to većinom do sada bilo. Ovde smo svi svedoci, neko je prisustvovao sednici Vlade, neko ima druge informacije, da je na sednici Vlade održane 9. januara, zaista potvrđen jednoglasno, to želim da podvučem, državni pristup, odnosno državna politika o KiM, kao i o onome što izgleda nekome ovde smeta, o daljem toku evrointegracija Srbije.
Očigledno je to, svidelo se to nekome ili ne, da postoji jedinstvo u vladajućoj koaliciji o svim najvažnijim pitanjima u ovoj državi, bez obzira na sav trud, spin doktora da ubede javnost drugačije.
Šta znači spin doktori? To može da potvrdi ministar inostranih poslova šta to znači u diplomatiji, koliko je to važna i opasna stvar, a oni koji se nisu bavili spoljnom politikom profesionalno do sada, neka uzmu udžbenik gospodina Živorada Kovačevića, o veštini pregovaranja diplomatskih pregovora i onda će pročitati koliko su ove težnje, spinovanja nejedinstva Vlade po ovom pitanju i predsednika države izuzetno bile opasne.
Nažalost, danas u ovom parlamentu je bilo amaterskog spinovanja od pojedinih poslanika na ovu vrlo važnu temu, a to je čak i pokušaj predlaganja nekih amandmana, što je, normalno, naše poslaničko i poslovničko pravo – pet sati "silovanja" Srbije, ako smem uopšte da uzmem pravo da nazovem to tako, ali, recimo da sam podvukla paralelu između knjige Majkla Liza "Silovanja Srbije" i onoga što se danas u ovako važnoj temi dešavalo u ovom parlamentu, gde smo pet sati čekali da neko od svog spinovanja na kraju povuče svoj amandman i prestane da maltretira Srbiju, jer nije uspeo u pokušaju da se dokaže da nema jedinstva povodom ovako važnog pitanja.
Ozbiljnost političke situacije u Srbiji u kojoj se nalazi naša država u ovom trenutku, a nalazi se u ozbiljnoj političkoj situaciji i svi građani ove države, nameće nužnost tog jedinstva i nameće nužnost političke stabilnosti. Mislim da bi za sve nas bilo dobro, bez obzira kojim političkim strankama pripadamo, da li smo vlast ili opozicija, da se ta neophodnost jedinstva postigne i u ovom uvaženom domu, bez obzira što je jedan deo sednice bio obeležen sporadičnim tonovima, najblaže rečeno bih rekla disonantnih, iz pojedinih poslaničkih klubova, što mogu sa žaljenjem samo da konstatujem kao neko ko zaista misli da, ako u nečemu treba da postignemo jedinstvo, to je pitanje rešavanja problema KiM.
Rezolucija koju nam je predložila Vlada Srbije je prvi, daću takvu ocenu, ozbiljan državotvorni potez koji je Srbija povukla posle dužeg niza godina, zato što uz političku rezoluciju i našu strategiju ostvarenja državnog i nacionalnog cilja, a to su svakako očuvanje celovitosti države i omogućavanje, kako je navedeno u rezoluciji, boljeg života za sve građane Srbije, pristupanjem EU.
Zašto je to još uvek ostalo pod oznakom poverljivosti? To znaju diplomate i to zna svako ko je učestvovao u postupku pregovaranja, i to ima u udžbenicima koji se bave spoljnom politikom i koji se bave veštinom pregovaranja, zašto je to takođe veoma važna stvar.
Uostalom, u obrazloženju je otkriveno mnogo toga. Najveće vrednosti ove rezolucije su upravo ta suština, a to je ono što se ističe i ponavlja da RS nikad ne priznaje nikada neće priznati jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova, da srpska zajednica ima pravo da živi u miru i sigurnosti i da Srbija teži sporazumnom i celovitom rešenju za KiM i ono što je veoma važno i hrabro od ove Vlade spremna je da učini ustupke ne bi li došlo do gore iskazanih ciljeva.
Sigurna vrednost ove rezolucije je odredba u kojoj je navedeno da svaki dogovor koji bude postignut u pregovorima mora doprineti i evropskim integracijama Srbije. Srbija treba da se bori da ostvari svoje pravo, da i ona bude članica EU, a sa druge strane da se bori u granicama svojih mogućnosti za opstanak naše civilizacije i srpske kulture na Kosovu. Iznenadilo me je da niko nije spomenuo taj segment rezolucije, jer koliko je ova borba za očuvanje naše civilizacije i srpske kulture na KiM značajna svedoče primeri naše diplomatske bitke pri UNESKU. To je poslednji put bilo 2011. godine kada smo sprečili da se srpska kulturna baština proglasi kulturnim dobrima Kosova.
Da podsetim uvažene kolege da se na Kosovu nalazi 1.500 dobara srpskog duhovnog blaga među kojima su Veliki Dečani, Pećka Patrijarhija, Sveti Arhangel i Bogorodica Ljeviška, Gračanica itd, da ne zadržavam vašu pažnju koja je znatno opala. Napominjem da su ova dobra najbolji čuvar verskog i nacionalnog identiteta Srba na KiM i da svojim postojanjem sprečavaju prekrajanje istorije čiji smo svedoci svakodnevno. Svaki pokušaj otuđivanja srpske baštine na KiM vodi njenoj asimilaciji i gubitku identiteta, što nam je zagarantovano od strane međunarodne zajednice i EU koja često zatvori oči nad takvim pokušajima.
Očuvanje naše civilizacije i kulture u okviru Evrope gde nam je po dubokom ubeđenju mesto kulturološki, geografski i ekonomski svakako ne sme da bude ni u kakvoj suprotnosti i mislim da ta dva pojma, te dve odrednice Evropa i naša civilizacija i kultura nisu ni u kakvom konfliktu. Očigledno je da Beograd, odnosno Vlada RS iskazuje svoj čvrst stav ovom rezolucijom da nastavlja sa pregovorima, samo što ovog puta aktuelna Vlada želi da zna da li u tom procesu diplomatske veštine postizanja kompromisa uopšte postoji i druga strana sa kojom se vrši dijalog, jer za dijalog u svakom slučaju treba dve strane.
Za kraj se postavlja pitanje ko može da bude protiv ovako definisane rezolucije i ciljeva, koji njom žele da se postignu? Da li je to neko ko, ne mislim samo na ovaj parlament, mislim mnogo šire, ne želi da KiM budu deo Srbije ili neko ko smatra da nije nužno poštovati parlament i obaveštavati ga o daljem razvoju razgovora sa predstavnicima parlamenta ili neko ko smatra da treba umanjiti značaj jedinstva u odbrani državnih interesa koji je 9. januara postignut u Vladi i koji će u većoj meri i glasanjem o ovoj rezoluciji danas u parlamentu biti potvrđen? Prihvatam da ima i takvih koji imaju izvesne političke izgovore, ili političke razloge zašto su protiv nečega. Zbog toga smatram da bi bilo bolje da Skupština u što većoj meri stane iza ove rezolucije i da se glasovima poslanika da veća snaga pregovaračima, a pregovori se nastavljaju, koliko vidimo medijski, 17. januara.
Zbog toga pozivam poslanike svih poslaničkih grupa da danas prihvate rezoluciju Vlade bez obzira kojoj političkoj opciji pripadaju i nedvosmisleno glasanjem podržimo Vladu i pregovarački tim, da podržimo rezoluciju kao jedinu realnu i dobru šansu za nastavak težnje za očuvanjem Srbije na KiM, kao i cilju Srbije, kako je to navedeno u rezoluciji, da se ubrza integracija ne samo Srbije nego čitavog regiona zapadnog Balkana u EU. Shodno tome, poslanici SNS će danas ili u danu za glasanje podržati rezoluciju Vlade RS. Zahvaljujem.
Zahvaljujem se predsedavajućoj na uočenoj grešci. Dakle, pošto sam poslednja u redosledu prijavljenih u načelnom pretresu o Zakonu o javnim nabavkama, pokušaću da ne budem pobornik poslovice – repeticijum esmatra studiorum i da ne ponovim sve ono što se čulo u dan i po koliko traje debata.
Jednostavno, fascinantno je to što neki poslanici izbegavaju da razgovaraju o tome gde se nalazi novac od 600 do milijardu evra koji godišnje nestaje u javnim nabavkama. Na to ukazuju, ne samo predlagači zakona, nego i izveštaj Svetske banke za 2011. godinu, kao i Evropska komisija koja je dala svoj izveštaj o napretku Srbije u 2012. godini, a koji je razmatran na relevantnim mestima i koji jasno govore da uprave za javne nabavke u vršenju svoje nadzorne funkcije su uočili nepravilnosti za 2011. godinu u visini iznosa.
Ne znam da li ću imati istu diskusiju kakvu je namerio da izgovori gospodin Marković, bivši ministar kulture, ali želim da podržim amandman poslanice Gorice Mojović, jer znam da je to simbolički i da u Danu za glasanje neće biti dovoljno glasova da se zaista izvrši ova izmena i da se obezbede sredstva za jednu od najznačajnijih stavki u kulturi, a to je kulturno stvaralaštvo. Čini mi se da je u istovetnom tekstu amandman podneo i poslanik Siniša Kovačević,  s tim što je on u svom amandmanu zatražio još 500 miliona više od poslanice Gorice Mojović i to govori samo, da ne ulazi u tu ekonomsku sferu, da li je moguće ili nije bilo moguće izdvojiti ova sredstva sa ekonomske klasifikacije što je poslanica Gorica Mojović ovde rekla. Očigledno je da je bilo volje Vlade Srbije, to bi bilo moguće, nego je bitnije što su u ova dva amandmana koja slede, ali ja kao samostalni poslanik ne mogu da se javljam dva puta, što je pokrenuta jedna velika i značajna tema, a to su izuzetno mali iznosi izdvojeni za kulturu u budžetu koji nam predstoji da glasamo o njemu za 2013. godinu.
Dakle, Vlada je odbila oba ova amandmana i ima neke svoje razloge. Žao mi je samo, kada se raspravljalo u načelu, tu nije bio ministar kulture, jer se govorilo dosta o tome da su ministri svi prihvatili da ovaj budžet bude izuzetno štedljiv i izgleda da je resor kulture tu podneo najveći teret.
Želim da skrenem pažnju, u redu je što je budžet u ovim ekonomskim okolnostima izuzetno mali, ali na evropske standarde, a mi težimo tim evropskim standardima, da se za stvaralaštvo, kao najvažnijeg dela budžeta u kulturi izdvaja oko 2,4% ukupnog budžeta. Ako nećemo tako daleko da se poredimo sa nekim velikim razvijenim zemljama, onda svakako sa zemljama u regionu, gde prednjači Crna Gora koja izdvaja 2,6 ukupnog budžeta za stvaralaštvo u kulturi, a da ne govorim o infrastrukturnom delu, Makedonija takođe i da ne nabrajam dalje zemlje u regionu koje su nam nešto bliže po ekonomskoj situaciji.
Ako su razlozi za to da treba uvek da izdvajamo za nekakva ulaganja u privredu, kako ovde piše grubim rečima, ja nisam ekonomista, pravnik sam, ali kažemo da za cilj ova sredstva iz kojih ne mogu da se izdvoje dodatna sredstva za resor kulture, kaže se – izdvaja se za obrtna sredstva za preduzeća u postupku privatizacije kojima se poboljšavaju privredne aktivnosti.
Kao ilustraciju, ja ću navesti rečenicu prve žene ministra u Grčkoj, bila je ministar kulture, gospođa Melina Merkuri koja je rekla da je kultura ustvari teška industrija Grčke i mislim da možemo da poredimo Srbiju sa Grčkom u tim vremenima, jer kod nas rade samo dve fabrike. Jedna fabrika je sigurno sport i u većim ulaganjima u sportu već smo pokazali nekakve rezultate, a druga fabrika koja nam radi bez obzira što malo uložimo u nju je svakako kultura.
Da vam skrenem pažnju na još nešto, a to je da su kod nas dva grada podnela zahtev, učestvuju u tome da bi dobili prestižnu titulu evropske prestonice kulture, a to su Beograd i Novi Sad. Sa ovakvim sredstvima, kakva su predviđena u ovom budžetu za 2013. godinu, ne može ništa da se uradi u infrastrukturnom delu koji je veoma bitan i ne mogu da se završe nikakvi projekti predviđeni za projekte u stvaralaštvu, a to su i kinematografija, slikarstvo, muzičko stvaralaštvo, ulaganje u kulturu nacionalnih manjina, kao i osoba sa invaliditetom i to sve pokriva ova ekonomska klasifikacija namenjena za stvaralaštvo u kulturi.
Ta dva grada ne mogu ništa da urade u toj velikoj utakmici. Hvala.
Na član 7. razdele 16 i 27 amandman je podneo narodni poslanik Siniša Kovačević.
Vlada i Odbor za finansije, republički budžet i kontrolu trošenja javnih sredstava nisu prihvatili amandman, a Odbor za ustavna pitanja i zakonodavstvo smatra da je amandman u skladu sa Ustavom i pravnim sistemom.
Da li neko želi reč? (Da.)
Reč ima narodni poslanik Siniša Kovačević. Izvolite.
Poštovani predsedniče, poštovane kolege poslanici, moje pitanje je upućeno predsedniku Skupštine. Naime, jutros je poslanička grupa Nacionalne manjine, Narodna partija i bogata Srbija dobila mejl od kolega poslaničke grupe URS, stranke Zajedno za Šumadiju, i to poslanika Slavice Saveljić, Saše Milenića i dr Nikole Jovanovića, koji kako sam razumela obaveštavaju čitav parlament da od danas neće učestvovati u radu parlamenta, iz razloga što se u Kragujevcu dešavaju, kako su naveli, alarmantne stvari i činjenice i oni kao poslanici nemaju nikakvu zaštitu od strane ovog uvaženog doma.
Naime, čitava javnost Srbije je upoznata sa dešavanjima u Kragujevcu u poslednjih mesec dana, odnosno sa jednom stranom, jednim viđenjem tih dešavanja. Mislim da je za ovaj parlament pogubno da, ako su i ostale kolege šefovi poslaničkih grupa dobili ovaj mejl, i vi kao predsednik, da ćutanjem na tu temu u stvari odobravamo, ili odobravamo stav ovih poslanika koji su odlučili da pribegnu jednoj drastičnoj meri da uopšte ne učestvuju više u radu parlamenta ili da ćutanjem odobravamo radnje na koje se oni žale.
Ovog puta je u pitanju čak i iznošenje veoma drastičnih dešavanja, gde kažu da su ugroženi oni, da su ugroženi investitori, da se vrši pritisak od strane MUP na neke čelnike u Kragujevcu. Ne želim da presuđujem, ne znam istinu, kao što ne zna nijedan poslanik ovde u parlamentu, ali i medijski smo svaki dan bombardovani saopštenjima ove političke stranke. Volela bih da i parlament, odnosno vi predsedniče, preduzmete mere i da saznate pravu istinu i da obavestite ovaj parlament i nas kao poslanike šta se u stvari dešava u Kragujevcu i ko je tu u pravu i zašto poslanici moraju da odustaju od rada u ovom parlamentu, ako niko od nas nije upoznat sa tim.
Vi znate, vama sam se lično obratila, da i dve poslanice Narodne partije trpe određene pritiske od jedne neformalne grupe ljudi, kažem neformalne jer nisu u parlamentu, i da zaista na neki način moramo da zaštitimo sve poslanike u ovom radu. Naravno, mi nismo još spremni da obavestimo javnost o čemu se radi, niti ovaj parlament, ali smatramo da treba reagovati i od strane svih nas na pravi način. Zahvaljujem.
Zahvaljujem se, predsedavajući što ste mi dali reč po Poslovniku posle dugotrajne borbe sa ostalim poslanicima koji su danas namerili da možda vrše opstrukciju rada parlamenta.
Želim da ukažem na čl. 105. i 106, ako se uopšte neko više drži Poslovnika, pa i kaže član Poslovnika po kojem treba da radimo i koji je zakon za ovaj parlament je prekršen i u kom trenutku. Molim, odnosno pozivam vas, predsedniče, da počnete da vodite ovu sednicu po Poslovniku.
U ovom poslovniku nema nijedne odredbe gde vi treba da budete tolerantni, jer ovo nije zabavište, gde vi treba nekom poslaniku da puštate da govori šta hoće i kad god hoće, jer onda stvarate utisak da oni poslanici koji su došli da na današnji dan rade nešto ozbiljno, da rade po amandmanima, a ćute u ovoj besmislenoj raspravi o tome da može ko hoće i kad god hoće da ustane i da govori o čemu god hoće danas, ispadnu kao da ne znaju ili nisu dobro proučili šta je danas na dnevnom redu.
Znači, biti vaspitan, biti obrazovan, držati se pravila ponašanja je ovde manjak, a toleriše se i pozitivna je osobina biti grub, smejati se na to što vi nekog opominjete da se ne drži dnevnog reda, pa čitaju govore koje su trebali da drže pre dva dana, ali nisu bili u sali, govore ponovo i vraćamo se na neku generalnu debatu, zaista više nema smisla.
Recite nam ko je ovde u pravu – oni koji su došli da govore ono što su zaboravili da kažu pre dva dana ili mi poslanici koji smo došli ovde da govorimo striktno o amandmanima, da bi posao mogli da završimo onako kako je i planirano Poslovnikom o radu?
Ne razumem čak ni poslanike koji iskoriste pravo…
Sačekaću, predsedniče, da se ispričate i sa kolegama i sa sekretarima, ali ću reći šta sam namerila. Mogu li da nastavim?
Hvala.
Dakle, ne možete da imate ni trenutke, ni momenat tolerancije…
Niste bili u sali, sekretar vas je dezinformisao, ovde se govori o nekim drugim stvarima. Poslanicima, odnosno šefovima poslaničkih grupa, ne dajete pravo da govore ono što imaju. Uđete u salu i onda prekidate, jer vam je neko rekao to i to.
Molila bih da kada jedan poslanik govori, ne možete da upadnete u reč kao predsedavajući, pre svega, jer niste bili u sali. Da neko ko je vodio sednicu…
Povreda Poslovnika, koju ste vi sada, kao predsedavajući, učinili.
Da li dozvoljavate da završim svoju rečenicu ili ćete me prekidati svake sekunde? Oduzeli ste mi 38 sekundi.
Dakle, želim da kažem da se apsolutno slažem, prvi put u svom životu, sa poslanikom Marijanom Rističevićem.
Prvo, nemojte da vičete na poslanike. Pozovite se vi na Poslovnik koji vodite, ali imam pravo kao poslanik da zahtevam da se sednica vodi i da se usmeri ka onom toku i ka onom dnevnom redu koji smo dobili i zbog čega smo došli ovde, a da zabranite da pojedini poslanici zloupotrebljavaju to što žive u AP Vojvodine i da obmanjuju javnost da su samo oni predstavnici građana koji žive u Vojvodini.
Mi smo poslanici iz AP Vojvodine i, prema tome, morate usmeriti raspravu ka toku zbog koga smo i došli.
O povredi Poslovnika javljaću se uvek kada smatram da je to shodno, jer je to pravo poslanika u ovom parlamentu. Zahvaljujem se.
Poštovane kolege, predsednik me pita da li želim da govorim jer i sama čitav dan imam dilemu da li podeliti svoja razmišljanja sa poslanicima ili ne, pa sam isključivala i uključivala mikrofon pogotovo u prvom delu ove sednice pre pauze zato što mislim da je sednica otišla u potpuno drugom smeru od onog tona koji smo trebali danas da imamo i ozbiljno da razgovaramo o ukidanju imuniteta jednom od naših poslanika, ovog puta gospodinu Oliveru Duliću.
Mislila sam da će gospodin Mićunović kao nekadašnji predsednik parlamenta reći šta je ustvari, šta čini imunitet i zbog čega postoji. On ne postoji da bi zaštitili nekog pojedinca od istražnih radnji ili procesuiranja kasnije u postupku ili izvršenju neke kazne, nego da bi zaštitili parlament od neke političke samovolje ili procesuiranje poslanika od nekih sitnijih prekršajnih dela. Dakle, znamo da je i u prošlosti, a možda će i u ovom sazivu i u budućnosti uvek biti namere jednog od dela vlasti da okrnji parlament i da nekom sudi zato što mu se politički ne dopada. Želim da verujem da ovog puta nije to u pitanju, da je u pitanju samo mogućnost, a mislim da današnjim skidanjem imuniteta gospodinu Oliveru Duliću pomažemo. Svako ko je ikada bio predmet medijske hajke zna šta znači ta moja rečenica – pomoći nekome od kolega da skine tu ljagu sa sebe i da pošto je teret dokazivanja na onome ko je podigao i pokrenuo postupak, ali i da kroz postupak dokaže da je nevin i da nema nikakvog konkretnog bića krivičnog dela koje mu se stavlja na teret. Ostavimo to u postupku koji sledi, kao što sam čula da se gospodin Dulić već javio tužilaštvu u prisustvu advokata, dok mi ovde razgovaramo o ukidanju imuniteta, i dao određenu izjavu.
Želim da kažem da naša poslanička grupa sticajem okolnosti nema člana u Odboru za administrativna pitanja i to je jedan veliki nedostatak i mislim da u tom Odboru za administrativna pitanja treba da se odslikava slika politička ovog parlamenta, politička slika Srbije i onda bi svi mnogo više znali šta se dešava. Vidite koliko je to važan odbor, jedan od najvažnijih. Znači, nismo imali neposredan izvor odakle da dobijemo informacije šta se dešava, ko je pokrenuo postupak, koja je suština tog postupka, šta se sve stavlja na teret jednom od poslanika, nego smo imali potpuno pogrešan izvor, a to je izvor koji nam je dostupan svakodnevno, a to su mediji.
Naravno da treba da skrenemo pogled od tih medija jer greškom svakog od nas pomalo, od stranaka koje su bile na vlasti, koje su sada na vlasti, svi smo mnogo učinili da medijska slika izgleda ovako kakva jeste, da neko ko ima para ili može, ili moć ili vlast da može da diriguje kako će izgledati naslovne stranice medija. Mogu da kažem potpuno lično da sam, a to se možda ne vidi toliko u Beogradu, postoje one stranice lokalnih medija, često bila žrtva te hajke i još uvek sam, a pogotovo od 2004. godine do današnjih dana jer neke stranke prosto ne mogu da vam oproste ako ste drugačiji, ako niste iz istog miljea, ako ne radite iste stvari koje radi neka većina koja u jednom trenutku postane manjina i zato mogu da razumem poslanika Olivera Dulića, mogu da razumem njegovu porodicu, jer je porodicama najteže.
Kada sam postala gradonačelnik 2004. godine, odnosno nisam postala nego su me izabrali građani predsednik DS Boris Tadić mi je rekao jednu rečenicu kada smo se videli, njegova stanka je kao tada opoziciona stranka krenula u veliku medijsku hajku protiv mene, ali to ništa ne zameram i sada sam na strani gospodina Dulića, jer imam to iskustvo, da danom kada pobediš gubiš taj oreol nevinosti i dolaziš u situaciju da te mediji i da te politički oponenti polako prljaju hteo ti to ili ne i gospodin Dulić je znao u šta ulazi kada je ušao u politiku u Srbiji.
Ne bih volela da ovo bude nekakva završna reč. Nadam se da još ima šefova poslaničkih grupa koji se javljaju. Najviše ćemo pomoći poslaniku Oliveru Duliću ako prestanemo da razgovaramo onako kako se razgovaralo danas pre podne. Ako je naša odbrana parlamenta da se pozivamo ko bolje tumači Poslovnik, ništa mu nećemo pomoći. On će to najbolje uraditi u odbrani koju će izneti. Ovo je samo, koliko sam ja razumela, istražni postupak. Možda ništa neće ni biti pokrenuto protiv njega. On se u jednom momentu, barem mi koji ne učestvujemo u radu odbora, pozvao medijski na to da se on ni ne poziva na imunitet. Nemojte da ga branimo od njegove želje da iznese odbranu na najbolji mogući način, jer on je bio ministar i on najbolje zna šta je rađeno, da li je negde možda prekršen u proceduri jedan od zakona ili će snositi deo krivice. Da bi zaštitili njega, da bi zaštitili parlament, jer on ostaje poslanik, njemu se ne oduzima mesto poslanika.
Zbog javnosti, koja je tako ustala i našom greškom i sa svim onim što se dešava u medijima, on treba što pre da krene u postupak, da da svoju izjavu, da mu omogućimo da se brani sa slobode, ali da mi njemu veštački ne uspostavljamo imunitet, jer će to stalno ostajati u vazduhu da je on zaštićen od nečega što on ne želi.
Naravno, glasaćemo za oduzimanje imuniteta zato što smo za to da se istina u ovom parlamentu sazna i da gospodin Dulić i njegova porodica skinu taj teret koji mu je javnost stavila na leđa svih ovih nedelja. Hvala.