Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Mileta Poskurica

Mileta Poskurica

Srpska napredna stranka

Govori

Dame i gospodo iz Ministarstva, koleginice i kolege narodni poslanici, baš neću moći da adresujem svoje upite povodom zakona o kojem želim da govorim, ali svejedno, izneću nekakve svoje vizure o Zakonu o zaštiti zaraznih bolesti.

Ja mislim da je to zakon koji je trebalo, kao i što stoji u obrazloženju, na neki način izmeniti, budući da je već 10 godina postojao zakon koji je pred nama kao važeći i važiće još dok se ne donesu podzakonska akta koja prate zakon koji sada treba da usvojimo. To je zakon koji je, naravno, bitan za sve građane Srbije i možda na najširi način pokazuje značaj dobrog sistema zdravstvene zaštite, budući da pruža sigurnost građanima i sigurnost društvu za slučaj masovnih epidemija zaraznih bolesti, za koje neke nismo u stanju ni da prepoznamo kakvu bi razmeru mogle da imaju, poput ovoga što se sada dešava sa Zika virusom, gde sada vidimo na delu jednu specifičnu vrstu populacije, a koliko će još vremena proći dok se stavi na listu, a mi preko Evropske agencije to usvojimo, prihvatimo, stavimo na našu listu i tako vreme može da prođe, a i da razvijemo sisteme i metodologiju prepoznavanja onih bolesti koje su od izazova za naciju u celosti.

Naravno, najmanje to treba sumnjati u okolnostima vrlo širokog spektra kretanja, velikog mobinga, mobilizacije kretanja u tom smislu građana, čak i građana Srbije koji mogu danas ili sutra biti ovde ili onde, a zakon predviđa nekakve mere i nekakva rešenja koja bi trebalo da spreče da importujemo takve situacije, takve vektore, prenosioce na naš teren, a potencijalno naravno i obolele građane, pa da ih i merama koje su i ranije bile u zakonu predviđene - karantinom, merama lečenja, prevencije, a pre svega dobrog epidemiološkog ispitivanja izolujemo, lociramo i zaustavimo potencijalni rizik.

Dakle, krenuo bih od toga što bi bila neka opšta definicija, gde u članu 2. u 37. tačci govorimo o pojmovima koji se koriste u ovom zakonu. Jedan je pojam definicija slučaja. Sada bih pitao, da imam koga tu relevantnog, zašto, to bi bila moja sugestija, se nije ovo razradilo malo detaljnije i ušlo u predlog zakona, jer je to nešto po čemu se ravna postavljanje dijagnoze, ocena njene sigurnosti i pouzdanosti da li je verovatnoća postojanja zarazne bolesti visoko izražena ili je potpuno sigurna itd? Tu se razrađuju kriterijumi kroz epidemiološka, klinička i laboratorijska ispitivanja i ocenjuje stepen verovatnoće da zarazno oboljenje postoji.

To je važno zato što u narednom stavu 4. vidimo da kod pokušaje definicije zarazne bolesti četiri-pet tačaka imamo i, moram priznati, ja s tim nisam preterano familijaran, jer sam ipak lekar somatske medicine i kliničar. Ne mogu baš do kraja da razumem načine mogućnosti ovakvog definisanja nekakve zarazne bolesti. To ovim načinom, kako u nekim tačkama predloga stoji, bi se mogla definisati neka masovno zarazna bolest, recimo, ili zarazno oboljenje u slučaju MBH agresije, ili u slučaju čak i masovne, recimo, nezarazne bolesti u slučaju nekakve nuklearne eksplozije u susedstvu, gde vi prebiranjem informacija iz okoline možete saznati potencijalno rizični događaj za zdravlje stanovništva. Ili se negde stavlja već apozicija da se radi o zaraznoj bolesti koju na određen način nekakvih delovanjem treba potvrditi.

Mislim da bi bilo jednostavnije da je uključeno ono što u zakonu inače postoji, a verujem da će se negde naći ovih 14 akata koje Vlada predlaže, koje predlagač zakona namerava da donese unutar 12 meseci. Kada se ta definicija slučaja uradi, sve će onda biti jasnije, znaćemo šta za dijagnozu znači, kako se postavlja, kojim putem i šta to sve ide. Ova mi sada tačka 4. deluje kao neka šire razrađena epidemiološka anketa kojom se dođe do toga da li je neko, a nikada kao klinički dokaz epidemiološka anketa nije sama po sebi dovoljna, bez laboratorijske potvrde da neka zarazna bolest postoji.

To znači i dalje ono što sam našao kao još jedan upit za sebe, a to je da neke bolesti iz sadašnje liste koja je ovde stavljena i na drugi način koncipirana, poziva se na to rešenje o tzv. definiciji slučaja, pa je drugačije aranžiran skup zaraznih bolesti koje se trebaju prijaviti, prepoznati, prijaviti kao dijagnostikovane ili kao sumnjive itd. Dakle, tu nema ni mononukleoze, nema mebijaze, nema šuge, nema varičele itd. Takve stvari su ranije postojale. Da li to znači da u onoj praksi evropskoj iz 2012. godine, koju mi usvajamo i unosimo u tekst, to sada više tu nije uneto, ili ostaje ona tačka, famozna tačka proširenja mogućnosti, da proširimo listu onoga što nama nije jasno?

Posebna zdravstvena pitanja su bolničke infekcije. Mi se ne susrećemo iako se pominje, makar sa okvirnom definicijom bolničke infekcije moraju biti vezane sa terminom, datumom. Biće podzakonski akt u koji će sigurno to morati da se donese, ministar će ga potpisati, doneće ga neki stručni tim, ali moramo nešto bar okvirno imati, unutar dva dana, tri dana, a to može biti nekad i do godinu dana ako je reč o nekakvim endoprotezama, ako je reč o nekakvim operacijama unutrašnjih organa da se nešto prijavi kao bolnička infekcija. Dakle, nekakav osnovni okvir koji bi bio od značaja da bismo razumeli, jer ovde navodimo i zakon o kome je kolega govorio ranije, govorimo o tom zdravstvenom prosvećivanju. Pa, ako to radimo, onda moramo u tom zdravstvenom prosvećivanju već u zakonu imati osnov da kažemo – da znate, ako se neka infekcija, bolest pojavi unutar tri dana od dana prijema bolesnika, po definiciji pripada, recimo, intrahospitalnoj infekciji. Da li je to intrahospitalna denoova ili intrahospitalna recivantna infekcija? Ode kući, vrati se, razboleo se, a ustanovi se da je to neki infektivni vezan za sredinu.

Dakle, neke osnovne odrednice su možda mogle da prođu. Nije to bilo ni vreme ni mesto da se interveniše amandmanima, budući da bi to u priličnoj meri bio veliki broj amandmana, možda bi menjalo duh zakona, možda zakonopredlagaču to i ne bi bilo po volji, ali bismo možda mogli da čujemo neko od objašnjenja ili će to sve konačno objasniti podzakonski akti koje želimo tu da, odnosno koje moramo da bi ovaj zakon stupio na snagu unutar godine dana dovedemo u red.

Hteo bih kod opštih mera samo da se osvrnem na jedno, a sada već može biti anegdotsko pitanje. Da li će mere deratizacije koje se provode na brodovima, promaći će ako se pažljivo ne čita zakona, pretpostavljam putničkih brodova, za druge teretne brodove koji prevoze hranu važiće verovatno inspekcijski nadzor drugih službi, drugih ministarstava, podrazumevati da inspektor kad proveri brod i onaj mu postavi vlasnik broda, turističkog broda, verovatno se na to odnosi, međunarodna putovanja kaže, da je urađena deratizacija i onda se inspektor uveri da je urađena deratizacija? Kako se to uveri? Koliko traje inspekcija jednog broda da bi vi videli da li ima tamo pacova ili nema, hoćete raditi deratizaciju ili nećete? Dakle, uveri se i izda mu uverenje da je to pregledano i da ne treba.

Govorim o tome budući da su usluge koje su inače za deratizaciju, osim državnog sektora, predviđene i za privatna, fizička lica i pravna lica. To su vrlo skupe usluge, pa i za stan da uradite dezisekciju običnu, to je dosta skupa usluga. Da li će tu možda biti potencijalno mesto korupcije? Znamo, bio nam je tu inspektor, da dosta koruptivnog ponašanja postoji na nivou inspekcije i to je vrlo moguće. Danas inspektor može sa kesom da uđe u apoteku i, da ne bi dalje preturao papire, uzme lepo šta mu treba da uradi kod zubara, neku protetsku uslugu itd.

Dakle, to je jedno mesto gde će dobro da košta, sigurno te vlasnike brodova, ako oni donesu iz neke druge evropske države potvrdu, a mi smo potpisnik te konvencije i pratićemo je, imati potvrdu da je deratizacija urađena, da je validna neko vreme. Mislim bar neki otklon da se vremenski znalo koliko to pokriva potvrda koju ima, a ne samo ima – nema, a to da li ima ili nema, utvrdiće samo inspektor. Recimo, to su neke od mojih nejasnoća bile.

U pogledu prijavljivanja zaraznih bolesti, bilo je dobro da se razradi onaj čuveni član o definicijama da bi znali šta je uopšte. Pojavljuju se i sumnje na neke bolesti, kao i dokazane pojedine bolesti se sigurno moraju prijavljivati i to je u nadležnosti epidemiologa. Jasno, ko će ovo bolje razumeti i bolje uraditi nego ja. Još samo jedan komentar, već sam pri kraju vremena za koje smo se interno dogovorili da ispoštujemo.

Zdravstveni nadzor i karantin. Lepo će „Batut“ da uradi, da izvesti koja je država zemlja od rizika, u koju će naši građani da budu. To je sasvim u redu, izvestiće ministarstvo, verovatno ministarstvo ili nekim drugim načinom komunikacije će znati carinski organi, pa će se na carinama znati kako će putnik u aranžmanu neke male privatne agencije ili nekakve druge, ličnom aranžmanu, putujući po svetu, biti sačekan na carini u onoj opštoj kontroli, gde su se ljudi već izmiksovali u carinskim prolazima ili izmiksovali avionima, da se sam prijavi, da bude prepoznat kao takav. Mislim da će ovaj deo verovatno podržati, neki pravilnik će razraditi da bismo izbegli i te potencijalne, što je inače jako teško izbeći sada izbeći, takve nove zarazne bolesti, virusne prirode koje se šire koje je teško predvideti zbog dužine inkubacije i sličnosti sa mnogim drugim banalnim virusnim bolestima, da budu kao takvi prepoznati, a ozbiljna se odgovornost predviđa za kompletnu zajednicu, ne samo za pojedinca, koji je eventualno bio izložen riziku.

To sam mislio da istaknem, a hteo bih da pozdravim, što je konačno i ovde izmena koju smo uradili, o Zakonu o imunizaciji, u zakon konačno ušlo pravo obaveze roditelji, staratelji da svoju decu imunizuju i da odluku o tome da neće biti imunizovano, može doneti samo stručno telo, dakle lekar, odnosno posebna komisija, ako je reč o nekoj produženoj kontra-indikaciji. Hvala vam.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Gospodo iz Ministarstva, poštovane kolege, kada bi na najkraći način trebalo da govorimo o efektima ova tri zakona, to bi možda izgledalo ovako. Što se tiče Zakona o zdravstvenoj zaštiti, preuzimanje nadležnosti nad kliničko-bolničkim centrima pozdravljam. Što se tiče nužnih promena u organima upravljanja i pratećim aktima - odlično rešenje, ali konačno nužno rešenje jer drugačije ne može da bude, drugi je osnivač i druge su nadležnosti. Što se tiče rešenja koja podrazumevaju da o specijalizacijama stranih državljana ne treba da odlučuje naš ministar, nego ministar država odakle specijalizant dolazi, u dogovoru sa institucijom gde specijalizaciju obavlja – ništa logičnije.
Što se tiče prava licenciranja koje je ranije imao ministar, da zaštiti saradnike, on daje licence da se, na neki način, snalazi, mimo strukovnih organizacija i odgovarajućih komora. Bilo je besmisleno, pričali smo i kada je zakon donošen, sada je to urađeno i odlično je rešenje.
Što se tiče Zakona o zdravstvenom osiguranju, u kome mi sada pokušavamo da olakšamo način pružanja zdravstvene zaštite ili sigurnost zdravstvene zaštite onima koji odlaze u druge države, dobro je rešenje, pojednostavljujemo ljudima da jednom, za vreme svog mandata, boravka, po raznim osnovama, uglavnom u DKP-u, ali i drugim privrednim organizacijama i institucijama u inostranstvu imaju pravo, a da ne moraju trčati na godinu dana u Srbiju, da ponovo dobiju uverenje o pravu korišćenja zdravstvene zaštite.
Što se tiče prebacivanja dela sredstava trudnicama koje imaju različite osnove za bolovanje, pretpostavljam da će to dobro da funkcioniše. Dobro je rešenje, jer će one integralno dobijati svoje prinadležnosti.
U Zakonu o evidencijama izmena je bila nužna, jer se sa tako ozbiljnom stvari nije moglo završiti do kraja.
Gde su predviđački podbačaji, gde su zakonske nužne posledice toga u vidu poštovanja Zakona o javnim nabavkama, o tome ostaje da se razgovara, ali je činjenica da bez takvog ZIS u koji smo ušli, koji je prilično opterećujući za zdravstvene radnike i za lekare i za sestre, jedna glomazna mašinerija u koju mi polako ulazimo zahvaljujući IT tehnologiji, ta promena je nužna. Da li je godinu dana još dovoljno, najčešće da jeste, jer sada su ljudi seli i ponovo razmislili. Zakon je donela otprilike ta ekipa ljudi, sada su ponovo proračunali svoje postupke i utvrdili da je otprilike godinu dana dovoljno da se još na tom planu odradi, jer neke ustanove, neki klinički centri poput našeg u Kragujevcu su dosta dobro na tom planu otišli. To je stvar uhodana i nama ostaje, koji se ređe pojavljujemo na terenu, da se malo uhodamo u taj sistem ubacivanja informacija i kasnije generalne dostupnosti podataka.
Eto, krenuo sam od ovog zakona da pričam detaljnije, jer ova brif varijanta bila bi neprilična i neobična za mene da ja time i završim, na radost mnogih i skratim ovu diskusiju u opštem podržavanju sa ove velike poslaničke većine koja stoji iza ovog zakona. Ali, ja hoću da ovom dodatnom diskusijom pojasnim zašto to nije prosta apologenetska sklonost, kako to nije prosto obožavanje rešenja koja dolaze, nego prosto nužno, iznuđeno i logično rešenje.
Dakle, taj zdravstveni informacioni sistem pomoći će čak i onim okolnostima kod zakona koje smo doneli, gde će pacijenti lečeni, ispitivani od retkih bolesti, kad jednom uđu u taj podatak, uprkos tome što im zakon ostavlja mogućnost da unesu dokumentaciju, dokumentacija biti sačuvana, a time i silne pare za ponovna ispitivanja.
Ako se vratimo Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, zašto je preuzimanje centralizacija, kako se ovde često govori, kliničko-bolničkih centara i stavljanje u rang, tik uz rame kliničkim centrima kao narednoj višoj instituciji? Logično, ništa logičnije, jer taj hibridni sistem finansiranja od tako velike, moćne ustanove koja pruža sekundarni i tercijalni nivo u nekim oblastima zaštite je dovela dotle dokle dovodi. Ranije pomodarstvo tzv. devertikalizacije tzv. deliberalizacije, razvoja autonomije, to je autonomiju gradovima, uglavnom gradovima, oni imaju takve ustanove, gde su mogli da biraju svoje kadrove, da postavljaju svoje direktore, da kasnijim izmenama u zakonu koje smo doneli eventualno omogući još neku specijalizaciju mimo programa, ako imaju od čega to da plate. Neuredno uglavnom finansiranje jednog malog dela koji se ticao finansiranja, a ogromne obaveze za fond koji je to morao da finansira, pa bogami, i za ministarstvo koje je trebalo da ulaže svesno činjenice da 10 godina trajanja zakona sigurno nužno vodi ka raubovanju opreme.
Hoće li sada ministarstvo moći da ulaže u sofisticiranu tehnologiju, da daje pare da se tehnologija zanavlja, a da neko tamo nije u stanju da popravi krov, pa da on procuri, pa da se tamo dogodi neka velika, mala, intervencija, velika šteta itd? Prosto, bilo je nelogično i taj vid decentralizacije, znate, pa ne težimo svi tome. Ipak, kada su ljudi ozbiljno bolesni, oni ipak žele centralizovano da odu na neku vrhunsku, beogradsku kliniku ili na VMA. U svesti građana ne postoji strah od toga da će odlazeći u viši nivo zdravstvene usluge ići u sistem centralizacije koji će ih lišiti nekakvih prava.
Dakle, ja očekujem da konačno možda uradimo i dodatni napor da i ono što je danas lokalna samouprava nadležna da prati, a to je primarna zdravstvena zaštita, se konačno zbog ovog hibridnog načina finansiranja, prosto stavi pod jednu jasnu državnu kontrolu, jer će svi ti ljudi raditi posao nivoa primarne zdravstvene zaštite više. Kako smo čuli, dve trećine osiguranika ostvaruje i prava i mogućnosti da mu se pruži zdravstvena zaštita, preventiva, savet, itd, itd. Zašto bismo samo ostavili lokalnoj samoupravi da biraju direktore, zamenike, svoje upravne odbore uhlebljuju, hajde, recimo, i svoje kadrove itd. Konačno, da opet najveći deo sredstava daju svi građani Srbije iz budžeta, kroz razdeo koje nosi ministarstvo.
Kada je reč o ostalim članovima, nužne su izmene, naravno. Ko će birati direktora, zamenika, ko će davati saglasnost na akte kojima ustanova kliničko-bolnički centar sada radi jasno, a to je za kliničko-bolnički centar Vlada, za ove ostale institucije to je, naravno, ministarstvo, za ostale zavode i hajde da kažem uslovno nižeg ranga institucije ili institucije koje obavljaju više zdravstvenih usluga na istom nivou, više različitih zdravstvenih ustanova, ali to je već i starim predlozima zakona bilo predviđeno. Tu se ništa nije promenilo.
Brisanje u članu 185. stava 2, gde je ministar strancu davao mogućnost, odluku, rešenje kao da ga naše ministarstvo finansira, da on dobije specijalizaciju ili subspecijalizaciju. Pa, kao što ne dolazi odlukom ministarstva da se finansiraju sem nekih izuzetaka kad studiraju o našem trošku ovde, nego dolaze sa strane, o trošku države ili ako međudržavni ugovor postoji i o trošku naše države, valjda je logično da nekoga šalje u Beograd ili Kragujevac i misli da Srbija može da pruži to, dovoljni nivo obrazovanja, stručne edukacije, da to može i da uradi, bez da se ministar petlja u taj posao. Nije potrebno da se ministar petlja ni u posao davanja licenci zdravstvenim saradnicima i to je urađeno. E, sad ja ne čuh da je to neko hvalio. To kad ministar derogira svesno svoja prava, to niko ne hvali, a ako pokuša da nekakav red zavede u organizaciji, onda se to smatra nekom patološkom centralizacijom za pacijente kojima ne pada napamet ako im treba zračenje da li im je nešto centralizovano ili nije i da li će lakše ili teže. Pa valjda će lakše doći neko na Zvezdaru iz Srbije ako je Zvezdara pod republičkom kapom, nego ako je pod kapom samog grada Beograda, ako već hoćemo i tako da gledamo.
Sad nešto sa čim se svi ovde susrećemo, a to je 199. član u kome govorimo o tom dopunskom radu do trećine punog radnog vremena. Ja ovo podržavam zato što smo na najjednostavniji način eliminisali sistem noćnog rada. Dakle, onaj zaposleni u zdravstvenoj ustanovi sada ne može u sopstvenoj ustanovi da traži 30% dodatnog rada i to je bio najveći izvor korupcije i svi su to nekako hteli, i pozicija i opozicija, ratujući sa ministrom ondašnjim, kada se to donosilo, koji nije, za razliku od našeg ministra, uopšte upadao u reč, nije nikakve odgovore nikome davao, prosto je samo kibicovao šta ko priča, vodio interne beleške, ali se nikada nije oglašavao, nikada konfrontirao, nikada branio svoje pozicije.
Veliki broj loših rešenja iz tog vremena, mi pokušavamo da uradimo, da popravimo i to je „r“ od reformskog, ali ipak reformskog, nešto pokušavamo da promenimo. Šta smo na ovaj način dobili? Dobili smo dvosmernost koja ni ranije nije bila izgubljena. Zašto? Teorijski, ako u zakonu stoji da će neko otići da traži posao iz zdravstvene, državne zdravstvene ustanove u privatni sektor, zašto ne postoji obrnuto? Zamislite situaciju u kome vi sada imate naučne radnike, ljude na fakultetu, kliničkim centrima, koji nisu imali ostvareno karijerno napredovanje, vrlo su vešti manuelci, jako dobro rade, otvaraju privatne klinike ili mogu da rade u njima, zašto su se oni vratili u ustanove u kojima su radili i ostvarili pozitivne efekte? Znaju da nekim vrstama manuelnosti ili tehnika, internventnih tehnologija ili nečega već drugog u čemu su vični, ne mogu pak obrnutim redom da sklope ugovor i da to odrade. Dakle, zakonom takva mogućnost ostaje.
Ja znam da je po ranijem zakonu bilo pokušaja da su neki privatnici hteli da rade intervencije u državnoj ustanovi, ali im nije iz ministarstva dolazio model, nije im dolazila forma ugovora, bežali su direktori kao đavo od krsta da sklope takve ugovore s takvim ljudima, jer su se bojali i inspekcija i mišljenja ministarstva i stavova, jer niko to nije bio formulisao. Sadašnjim odlukama, sadašnjim rešenjima, to se svodi na ugovor koji je templej ili preslikan ugovor deo ugovora o radu, o opštim principima i stavovima, jer kao što vidimo, onaj ko zasnuje radni odnos kod nekog drugog poslodavca, nosi svom primarnom poslodavcu da vidi da je ugovor sklopio. Dakle, ne mora da ide na poklonjenje i da traži molbu i da ga pita, a ovaj kaže – ne možeš da ideš, ja cenim da ti ne možeš da odeš, jer one stavke koje smo imali o minimumu procesa rada koji mora da zadovolji itd, sada su na ovaj način brisane.
Jedna veća sloboda, jedna veća mobilnost lekara, a zašto da ne, jer svaka struka koja nešto radi u državnom sektoru može i privatno. Dakle, mogao bi lekar da ide da pere prozore, da čisti ulice, ali ne bi mogao da radi svoju struku.
Ne treba bežati od tog dopunskog rada, ali ga jasno normirati i jasno dovesti u jedan pravni osnov u kome će zbog toga morati da bude registrovan, evidentira, da bude i odgovoran za ono što zaradi, da se na to plati porez, a da se naravno ubrza i smanji broj listi i čekanja i smanji broj čekanja na usluge.
Dakle, u tom delu vidim da je to jedno od rešenja koje liči na pređašnje, ali je otišlo korak dalje. Uslove za ugovore, mislim da nemamo taj član koji bavi 200. i 201, kako bi taj ugovor koji bi trebalo zaposlen u zdravstvenoj ustanovi, na to se uglavnom misli kada se o ovom zakonu priča, kada ode u privatno, ili neku drugu instituciju ili privatnu, šta bi sve trebalo da sadrži. Bio je opterećujući broj stavki koje smo imali u ranijem zakonu.
Ta dva člana su brisana, pretpostavljam da se zato sada svodimo na opšte odrednice ugovora o radu, Zakona o radu, pa konačno i eto o mogućnosti i bolje kontrole onoga što se dešava, taj ugovorni radni odnos tiče se jednog zakona, jedne vrste inspekcije, itd, plus što se nosi.
Da li zaista treba da nosi sam lekar svoj ugovor u instituciju zdravstvene kontrole, pa i ja se pitam, možda ne treba sam. Onaj koji ga je primio na posao možda treba to službenom poštom da pošalje. On kaže – nosio sam, nisu primili, zagubio, predao, evo imam papirić, predao sam ga u pošti, itd. Možda bi, recimo, razmišljanje na tom planu ne bi bilo ni rogobatno ni nelogično.
O zdravstvenom osiguranju nemam šta da kažem, ta je stvar pojednostavljena do kraja, sa dve jasne stvari, da će se dodati 35% na 65% i da će osobe koje moraju da rade u inostranstvu po uputu, nalogu države, dakle, po tom osnovu, ne po osnovu svog privatnog boravka u drugoj državi, imati pravo zdravstvene zaštite u jednom kompletnom iznosu, dok imaju taj radni odnos sa poslodavcem koji ih je poslao. Dakle, ne moraju svake godine, to je olakšanje procedure, vrlo jednostavno i mislim da je to opet potreba koja je proizašla iz sagledavanja naše realnosti, dovela do izmene sasvim jednog malog delića ovog jednog veoma važnog zakona.
Kada govorimo o nadležnosti koje lokalne samouprave imaju, da potkrepim značaj, hajde da kažem, milo je to nekima da čuju, centralizacije, preuzimanja ingerencija države nad kliničko-bolničkim centrima i potrebe da se to uradi istovremeno i sa primarnom zdravstvenom zaštitom.
Grad Kragujevac koji je dosta solidna gradska uprava, veći grad u Srbiji, izdvojio je u 2014. godini 37 miliona dinara za ono što može biti iz oblasti nadležnosti, primarne zdravstvene zaštite.
Država ove godine sa 20 miliona pomaže sveukupne programe primarne zaštite u kojima ona nije vlasnik, nego je vlasnik lokalna samouprava. Mislim, Ministarstvo zdravlja, hoću reći, a ne država.
Dakle, tu su potrebna mnogo, mnogo veća sredstva i potrebna je jedna konačno i značajnija odgovorno. Ne možemo mi tražiti od ministra da odgovara za ponašanje rukovodstva lekara, za njihove akte na nivou lokalne samouprave i da se kad se nešto dogodi, a vrlo često je ta teatralnost sklona da bude i u medijima i među nama poslanicama, ministre, daj ostavku, zato što je tamo nekakav doktor pogrešio, direktor, neki doktor je pogrešio, a ministar da daje ostavku. To je besmislica. Zna se odgovornost koja postoji u zdravstvu i kako postoji, ko je napravio grešku, taj odgovara.
Direktor je odgovoran da provede procedure, a tek ministar koji se i ne pita uopšte, ko je gde direktor, kako je taj direktor izabran, tog datuma i na kojoj lokalnoj samoupravi.
Dakle, čak i na tako ozbiljnoj stvari kao što je kliničko-bolnički centar, gde su verovatnoće teških greški, veoma velike, gde vi zdravstvenu inspekciju kada trebate da pošaljete, nije to potpuno isti način kod zdravstvene inspekcije, posle toga se konačno obraća gradskoj upravi, pa da tamo rešava na nivou ko je vlasnik toga ili se obraća Ministarstvu, odnosno Vladi koja je odgovorna što je takve ljude imenovala.
Imaće to u konačnoj reperkusiji mnogo povoljnijih posledica, a u suštini, samo će se znati ko je vlasnik novca i ko je odgovoran za ono što želimo da promenimo u funkcionisanju i pacijenti pojma neće imati šta mi to danas pričamo i šta mu to znači, da li je sada Ministarstvo preuzelo da konačno finansira i odgovara za rad i tako visokih ustanova kao što su kliničko-bolnički centri ili je to ostala Zvezdara, ili „Dragiša Mišović“ i grad Beograd.
O tome govorim i mislim da je ovo jednostavno rešenje i da očekujem da se na nižim nivoima ovakva pragmatična rešenja primene, a to onda znači reformski, jer ima još šta da bude reformski, posebno nekim drugim zakonima, pa bismo onda videli da onaj ko najviše novca daje, najviše odgovornosti snosi i koji kreira zdravstvenu politiku, a to su Ministarstvo i Vlada, trebaju najvišu odgovornost da imaju, prava, a građani da uživaju najveći mogući obim prava koji se na tom nivou i sadašnjim mogućnostima nude.
Zato ću ja kao i članovi naše političke partije podržati, verujem i koalicioni partneri, ove izmene zakona. Hvala.
Zahvaljujem se.
Možda smo preterano otišli u priču oko nečega što je već u zakonu postojalo, jer se ovde uglavnom diskutovalo o produženju staža doktorima medicine na devet meseci umesto na šest, kako je zakonom bilo i predviđeno. Ja lično otvaram upit što to nije amandmanskim intervencijama ili izmenom zakona, kako nas inače zagovornici ove teze bombarduju raznim zakonskim predlozima, urađeno ranije? Mi smo sada samo ovim izmenama uradili za druge zdravstvene radnike i sveli i njih na šest meseci, budući da zaista, evo, ja to sad moram i da pokažem, ne verujem da će to stići kamera da zumira, piše da nastavni plan i program podrazumeva taj praktični rad, klinički staž i urgentna stanja. Dakle, nešto najurgentnije, najvitalnije unutar celog semestra i onog perioda prakse koju oni imaju u toj godini koja je završna godina studija.
Šta njima, stažerima, da se vratimo na medicinu, jer se govori o medicinarima, ostaje? Ostaje onaj neposredni susret sa pacijentom koji ostvaruju u opštoj praksi, u ambulantama sa lekarom koji je po iskustvu određen da im bude. To i jeste suština. To jeste srž. Možda bi se ovde moglo diskutovati oko toga na koji način, kako se biraju ti lekari, u koje ustanove idu, koliko smo to hteli ili nismo hteli da centralizujemo. Recimo, u Hrvatskoj vi imate konkurs da se ide na staž u zdravstvenu ustanovu, klinički centar ili kliničko-bolnički centar. Konkursom možete iz jednog dela Hrvatske otići u drugi da biste došli do staža. Tako se vodi evidencija, ali je drugačiji režim studiranja i to je drugačije tamo udešeno. Dakle, pridaju tome jedan veliki značaj.
Mi to kroz najozbiljniji mogući način u Srbiji sada rešavamo, tako što na toj šestoj godini studija to provodimo kao obaveznu svakodnevnu aktivnost stažera, studenata tada. Dok su ranije to bili klasični stažeri unutar jednogodišnjeg kruženja. Oni su bili pisači istorija bolesti. Osobe koje su, zavisno svome interesu i volji mentora, mogle ili nisu mogle da siđu u aseptičku salu da vide nekakvu povredu u prijemu, da urade diferenciono-dijagnostičku trijažu. Sada je to već ukalupljeno u obaveznu normu ponašanja i nečega što on mora da vidi, tako da on ima jednako veliku težinu. Da ne ponderiramo sa onim što ima u drugom delu koji pretežno provodi u domovima zdravlja, dakle, u opštoj praksi sa onim što će raditi i, naravno, u institucijama primarne zdravstvene zaštite druge vrste, odnosno oni koji se bave higijenom, epidemiologijom, da nauči režim vakcinacija, da nauči režim kontrole itd.
Dakle, dovoljno, a sa treće strane, konačno, ovo što je urađeno je u dogovoru sa komorama. Komore u tački 5. u svojim ostalim nadležnostima baš definišu ovaj problem. Ministarstvo zdravlja je samo poslušalo predlog komora, što ste mogli u vreme kada ste imali komoru pod apsolutnom vlašću i sami da predložite da se to sa negdašnjih šest meseci za medicinare i 12 za ostale ili vrati na devet za sve ili smanji drugima ili šta god. Sada kada smo na pragu, to ni politički ne vidim da je korisno da se sada nekome sa šest meseci vrati na devet meseci staža. A gde bi ga to proveo? Gde bismo tih još tri meseca uglavili, mimo onoga što on provede? U koji deo, u koji segment? Gde bi on to proveo? On ne može više po okviru staža, kako je propisano pravilima komore i ranije podzakonskim aktima gde mora da se provede sve da bi se staž završio. Prosto, ne vidim, sem jedne jalove priče koja bi sad trebalo da bude nekako suprotstavljena predloženom delu zakona.
Možda je nama to bio ranije veći problem - koliko je kvalitetno što se dobije? E, sada se taj deo stovario na opštu praksu, domove zdravlja, gde je zajedno sa lekarom rasterećen supervizora, koji je profesor, docent koji ga gleda, koji misli da ga još uvek ocenjuje. Sada ne, sada mu je kolega iz prakse koji mu pokazuje i kako se piše uput, kako se tumači analiza, kako se piše laboratorijski uput i najveću muku za njih, kako se uđe u jedinstveni sistem registrovana kompjuterskog pisanja recepata, dijagnoza itd. Oni se tu oporave.
Naravno da uvek i pretežno, da ne kažem uvek, ali najčešće to ipak zavisi od samog kandidata koliko će ozbiljno shvatiti ono što mu se pruža i koliko će kvalitet iz njega teorijski, rekao bih, samo solidno potkovanog, zbog obrazovnog sistema, koji traži brzo i instant učenje i pitanje retencije znanja kakva je, ali sistem nudi, kakav jeste, mi imamo takav i takvog ga poštujem i ja koji ga ne volim. Pružamo maksimum. Koliko oni zadrže u glavi, ne znamo, ali ovaj deo njihovog posrednog uključivanja u doktorski život je zaista dobar i ne vidim da bilo šta ovde treba menjati. Mislim da smo preterano diskutovali.
Hteo sam da vam dam samo obrazloženje iz programa svih medicinskih fakulteta koje sam prikazao i stava lekarskih komora. Obaveza lekarske komore je da takve odluke i takve predloge daje, što su i jedna i druga i treća komora dale. Ne znam više koga bi trebalo o tome da pitam i sa kim da se konsultujemo. Hvala.
Zahvaljujem.
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, saradnici iz Ministarstva, koleginice i kolege, danas imamo priliku da govorimo o zakonskim rešenjima u okviru izmene Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koju je donela grupa eksperata, upućenih ljudi, ljudi koji problematiku koja se u zakonu razmatra veoma dobro poznaju i koji očigledno sa aspekta njihove funkcije na kojima se nalaze, na krajnje neutralnim i nepolitičkim mestima, ne treba dovoditi pod upit da su birali i tražili najbolja rešenja da iz uočenih problema koji su, eto, nakon toliko pet, šest, sedam, deset godina delovanja ovog zakona i njegove primene, utvrdili da onda, što smo mi nekada kao opozicija govorili da zakon nema baš najbolja rešenja, a sada kao ljudi na vlasti govorimo da zakon treba menjati, da neke od tih promena uradimo.
One nisu irelevantne, nisu beznačajne. Tiču se jednog usko određenog segmenta koji zakon obuhvata, imajući nameru da mi sada govorimo na taj način da je potrebno da ovde uradimo određene promene, da ne bismo bili u prilici da se poput nekih govornika možda za godinu, dve, tri ili pet vajkamo i drugima pripisujemo razloge zašto nešto u našem mandatnom periodu nije urađeno i nije promenjeno.
Dakle, uočene su nenormalnosti koje su jako bitne za funkcionisanje zdravstvenog sistema. Nama često, uslovno rečeno, i zdravim ljudima nije prepoznatljivi nivo, nije ni prepoznatljiv nivo onima koji se ne bave problemom medicinske edukacije, koji se ne bave problemom obrazovanja studenata, lekara specijalista, ljudi koji su na magistarskim i doktorskim studijama, na višim nivoima obrazovanja, kako nam to bolonjski sistem daje u trostepenom sistemu obrazovanja. Dakle, tu su svuda uključeni neki elementi problema koji se u ovom zakonu razmatraju. Onaj koji se osnovni, hijerarhijski prvi pominje je pitanje nadležnosti onoga ko će proceniti šta će se u apoteci naći.
Prosto, ne sećam se da li smo, kada je zakon donošen, tada kao opoziciona partija baš stavili amandman na to da Lekarska komora propisuje šta će biti u apoteci. Prilično je nelogično, jer Lekarska komora ne može da pozove inspekciju i da kaže – proverite ovo, da li je ovo dobro, da li je dovoljno kvalitetno, da li je prošlo institucije provere ili nije prošlo? Logično je ako to radi ministar, onda ima ispod sebe instrumente. Ako ima kontrolu, može da pokrene.
Zašto to govorimo? Zato što smo danas prepuni različitih društvenih mreža, čak i javnih televizijskih, radio emisija u kojima se ljudi od struke izlažu upitima građana da li je ono što se može nabaviti u apoteci, pre svega, kao parafarmaceutika, dakle ne kao lek, generički ili originalni lek za koji postoji jasna procedura kako dolazi na rafove, može i sa kojom verovatnoćom u odnosu na druge ima određenu prednost. Ne ulazeći u sve to, mi ovde dajemo mogućnost da jedni u legalnim i pravnim tokovima, regularnim tokom, otvorimo način kako će i kojim će putem nešto da se nađe u apotekama. Apoteke su institucije privatne ili državne u koje građani veruju. Ako smo ih naučili da ne treba da kupuju u kozmetičkim salonima, da ne treba da kupuju u kućama koje prodaju kozmetiku, ili na buvljacima ili zelenoj pijaci, za lek i za ono što se izdaje, kao pomoćno sredstvo u medicini, ode u apoteku, onda treba da im otvorimo vrata poverenja, pa makar trećini obima proizvoda koji se danas u apotekama prodaju pod tim drugim namenama, a da nisu lekovi ili lekovite supstance.
Drugi bitan deo ovog zakona, gde je ta ekspertska grupa radila i davala svoje mišljenje, je uvođenje nastavnika, predavača i saradnika na obrazovnim institucijama prema Zakonu o visokoobrazovnom sistemu u tzv. zdravstvene radnike, da prosto povežemo dva zakona o Zakonu o visokom obrazovanju i Zakon o zdravstvenoj zaštiti, da se jedni isti ljudi na zakonski regulisan način mogu kategorisati u one koji će po zakonskim osnovama imati pokrivena svoja primanje.
Sada se tu otvara često različita diskusija. Ja, naravno, kao čovek koji jeste i sa jedne i sa druge strane, moram da iznesem neke stvari koje ovde možda nisu iznete. Nastavnik, profesor redovni, vanredni, docent, asistent, kako hijerarhijski silazi je u istovremeno neko ko pokazuje i pomaže studentima, a onda idući naviše pomaže i onima koji su svršeni lekari i onima koji idu na više nivoe obrazovanja, dakle u neprekidnom kontinuiranom učenju i iznošenju medicinskih stavova i doktrina prema svojim kolegama. Tako gledano, neko ko je uz profesora, njegov najbliži saradnik, neprekidno prati njega u njegovoj struci, je zapravo u neprekidnoj kontinuiranoj medicinskoj edukaciji. Dakle, lekar specijalista u viziti pored profesora, bilo bi za očekivati, trebalo bi da čuje da mu ovaj razreši dilemu oko nekog konkretnog bolesnika, da mu pomogne da dobije brže diferencijalne dijagnostičke orijentire, pa prema tome da bude od koristi i da tu nigde zabeleženu medicinsku edukaciju dobije od svog kolege.
Lekar profesor, docent itd, lekar koji je iznad nivoa bazičnog u kliničkim centrima, jer se njih tiče, koji imaju fakultete, istovremeno, je više od nivoa lekara specijaliste, jer će morati svoju struku da sprovodi onda kada je zadužen na operativno-edukativnim poslovima edukacije svojih studenata. Nije nejasno i nije netačno i nije teško proveriti da su mnogi od takvih nastavnika i saradnika u vreme uvođenja ovog zlokobnog bolonjskog sistema, kada su se mnogi utrkivali za licence i dobijali pravo da na svoje fakultete upišu određeni broj studenata, a onda su iz finansijskih ili drugih razloga, prestiža neke vrste, upisivali dvostruko veći broj studenata, a hoteći da ispune norme da, recimo, u toj sali može biti 70 ili 80 studenata. Nisu svi to radili, bili su pametni, ali neki koji jesu su to radili na teret nastavnika, tako da smo bili prinuđeni da držimo ista predavanja u jednom danu, dva puta po četiri sata, osam sati. Između toga ste vi bili na svom radnom mestu, na svojoj klinici i radili u različitom obimu, različiti klinički predmeti doprinosili su i zdravstvenom sistemu i obrazovnom sistemu. Bilo je to strašno kada je bio nekada na jednoj katedri jedan predavač. Vremenom se broj predavača i nastavnika povećao, pa se taj posao ravnomerno deli.
Ovo što se predlaže da se uvedu u sistem, da se napravi okvirni mehanizam sporazuma, na koji će način ti ljudi biti plaćeni za svoj rad, da se ne izlazi sa demagoškim ocenama – prima dve plate. To nas često presreću i pitaju građani. Ništa to nije tajno. To sve nama govore, ali ne znaju da radimo dva ili tri, često paralelna, ali mnogo češće potpuno fizički odvojena procesa i edukativni i zdravstveni sistem i zdravstveni posao koji obavljamo. Svuda i na svakom mestu moraju da budu adekvatno, pravedno i, rekao bih, uravnoteženo na nivou države za to plaćeni. Ako je zbog zakonskih normi i potreba limitacije, zarad potrebe Penzionog fonda, limitirati fond časova i dosad su postojala rešenja koja su ograničavala broj efektive radnih časova koja su išla u PIO fond. Nije se moglo u PIO fond poslati da ste vi imali 50% više radnih časova u jednoj nedelji ili u jednom mesecu nego što ih imate. Postojali su mehanizmi koji nisu bili zakonski regulisani i podzakonskim aktima je provučeno i sada smo to stavili na jasno vidljiv i očigledan način da se zna ko u čemu, zašto učestvuje i koliko za to treba da bude nagrađen.
Pitanje koje se ovde obrađuje, pitanje lekarskog staža, znate, ja sam često govorio ovde, govoriću o toj opakoj bolonjskoj šemi, načinu učenja, urnisanju obrazovnog sistema, čiji sam zakleti neprijatelj, pokazivao različitost programa na studijama medicinskih fakulteta u Srbiji. Imam kod sebe i sada tu šemu. Dao sam je svim referentnim ministrima, da pokrenemo inicijativu da nešto menjaju, ali sam gledajući to, istovremeno video da to što im je zajedničko je zadnja godina, šesta godina, 12 semestar u kome oni imaju najsuptilnije elemente neposredne kliničke prakse koja bi teorijski trebala da se stiče onda kada idu na praktični staž. Dakle, taj deo pet i po godina i onaj ostatak do šest godina oni provode na određenoj vrsti kliničke prakse, učeći pri tome i predmet, najčešće, urgentna stanja u medicina, a kuda ćete idealnije – teorijski i praktičan spoj, gotovo da im ostaje samo da obave posao po preventivi, posao u opštoj praksi i time bi njihovo kruženje bilo zaokruženo. Ništa racionalnije da to što smo prepoznali kod lekara primenimo i na druge struke. Naravno, kao što smo kod ovih ispravki zakona i uradili, mislim da ova ocena o stažu sasvim relevantna, sasvim dobra i tu ne bi trebalo da bude prigovora, jer zaista jeste reč o specifičnoj strukturi.
Na stranu to što mi možemo ceniti efekte Bolonje, reći da su sve to magistri. Paradoksalno jeste. Mi koji nismo na taj način prošli i postali, znamo da smo postajući magistri, odnosno masteri, naučili jednu užu oblast, njome se bavili, njome vladali. Ovo je sad lekar opšte prakse magistar, master. Nije kriv ovaj zakon o kome govorimo. Kriva je opšta nekadašnja politička procena da nam je to od značajne koristi, iako to nije na agendi uslova za EU, mi to još uvek imamo. Videćemo kakve će posledice biti.
Da se osvrnem i na komentar o tome kako deca odlaze van. Ne može ničije pravo kretanja da nađe način da bolje i kvalitetnije živi, da primi veću platu, da proveri sebe u uslovima drugog okruženja i drugačijih mogućnosti proveri. Mi nismo tome radi. Država je učinila dovoljno. Možemo samo sanjati o vremenima ili maštati da vratimo duboko u „bek graund“, kada je za godinu ili nešto malo više od toga primljeno hiljadu mladih lekara. Sam sam svedok načina na koji su primljeni. Da se na poslu pojavi i kaže – posao me taj i taj. Obično funkcioner, direktor javnog preduzeća, direktori vladajućih partija. Ta deca nisu proterana, ta deca nisu vraćena, njihov boravak je ozakonjen koje nije imalo jasno definiciju, na koji način su oni ušli, pisali istorije bolesti, kretali se tu, bili učtivi ili neučtivi, rekli dobar dan, ne rekli, negde su se kretali, bili su nam pred očima. Tako su dolazili na posao. Obično u predizbornim kampanjama, obično kada se desi nešto loše, to je onda bio signal da se iz tada poznate političke partije na čijem je čelu bio ministar, pretežno takav, ali kadar i drugih političkih partija koje danas ovde govore o tome da ova rešenja nisu dovoljno dobra, da oni misle da su drugačija bolja itd, a ne predlažući ih istovremeno… Iz takvih okruženja su nam dolazili kadrovi, dolazila deca. Ničim ta deca nisu kriva što su ćerke ili sinovi nekog političkog funkcionera. To su bila deca koja imaju dobar prosek. Nekada su bili i bez dobrog proseka. O tome na koji se način primalo i kako se među njima pravila trijaža, ko da više ili da manje, to je posebna priča i zaslužuje aktivnost drugih organa.
Četvrto, što bih hteo da kažem, a što hoću da pozdravim u ovim promenama koje stoje je pitanje licenciranja. Nama je istekao licencni period i sad smo svi predavali krajem godine do oktobra, novembra papire koje smo skupljali na kojima piše koliko smo gde bodova osvojili. Tih bodova, većina nas ima i više nego što je potrebno, ali ulazimo svi u jednu takvu vrstu klopke, zamke, da li je to što smo slušali, što se ovde često pominjalo, moguće i s pravom od nekih govornika, da su moguće svi slušali sve i svašta ne bi li se fizički namakao broj bodova.
Prepoznala se od strane Ministarstva, Komore itd. ta opasnost, prepoznala se cena koštanja jednog boda, koja vremenom sve više i više pada, jer se javlja sve više akreditovanih kurseva koji se ne plaćaju, pa je do toga lakše doći, jer je obaveza direktora zakonska da omogući, samo reč – omogući, a ne i da plati i odsustvo i cenu boda, tako napisana da je zapravo pružila priliku da mnogi direktori zloupotrebe radna mesta i da takvi njihovi potčinjeni, njihovi radnici na svojim radnim mestima lekari, sestre i ostali ne odu na edukaciju. To je velika greška i treba oni iz tog problema da izađu.
Način, koji je predložen, čini mi se je jedini logičan način, jer bi bilo nemoguće napraviti „bek graund“ edukaciju sa temama koje su obrađivane, da se unutar nekoliko meseci, sada samo za njih prave posebne vrste edukacije. Dato je Ministarstvu vruć krompir u ruke da zajedno sa stručnim timovima osmisli, kako će ti ispiti izgledati, teorijski deo, usmeni deo, šta će pokrivati, šta je predominantna delatnost tog nastavnika ili tog lekara specijaliste ili lekara opšte prakse, čime se bavi. Dakle, za svaki nivo fonderira uslove koje mora na tom testu, jer će biti težak i odgovoran posao. Niko se tu nije usrećio što se na ovaj način moralo tome prići. Nisam ni ja svojevremeno bio fasciniran time da ćemo mi dobijati bodove ovakve ili onakve ili da ćemo biti prozivani fizički.
Rešenje koje svet daje da bi se obezbedilo permanentno prisustvo, to je samo bar-kod sa onim aparatom. Prosto ti meri broj sati u koje uđeš, ni u jednom kongresu na svetu ni možeš da uđeš ili izađeš iz sale, čak i da popušiš cigaretu, on će da te kodira pa ti tamo sabiraju vreme i na osnovu toga ti daju bodove. To može i kod nas da se uvede. Svuda imate te bar-kodove, svaki fakultet ima. Nije teško čitače koda napraviti i kad akredituju, oni koji akredituju i čija se akreditacije prihvate, vrlo često napišu širok dijapazon učesnika. Ja se tu slažem sa nekima koji su to stavili, od lekara opšte prakse do subspecijalista. Možda to i nije tako potrebno, možda su templet koji su dobili iz Zdravstvenog saveta, bio takav da se više fonderira i ceni onaj koji napiše više učesnika. Nije potrebno.
Svako će naći svoje mesto gde će moći da ostvari 20 boda uslovno, 10 pa to prebaci, ostaje nam sada da ovim aktom, one kojih je valjda 1000, 2000 ne znam tačno koliko tih ljudi ima koji su ostali bez prava na licencu i bez mogućnosti da im mentor produži pravo na rad, prijave se adekvatno, obave taj ispit i naravno taj ispit neće biti seča glave. To neće biti ispit koji je teži od njihovog specijalističkog i subspecijalsitičkog ispita. To je nezamislivo, nego prosto provera, čekiranje, pretpostavljam, nisam u toj komisiji, onoga što se u međuvremenu u medicini promenilo, što bi lekar trebalo, baveći posao lekara opšte prakse do lekara specijaliste na određenoj zdravstvenoj ustanovi, na nivou zdravstvenog sistema, može da prepozna kao novost i da kao takav bude adekvatno uključen da obnovi svoju licencu i tu mu je onda nauk, jer će verovatno i ta licenca ispit da košta, da ima svoje stresne elemente, stresne motive, ali drugačije iz ovoga ne možemo da izađemo.
Dakle, ne možemo obezbediti mnogima mentora, nije ni način dobar da obezbedimo da neko nekom bude mentor u bolnici, a taj mentor nema onog opštoj u praksi, u nekoj ispostavi, ne možemo to raditi za farmaceuta, za biohemičara naći adekvatnog mentora. Ko će u privatnoj ordinaciji da bude mentor, gazda. Bolje je da ne pravimo tu nejednakost, tu verovatnoću, nepoštovanja.
Konačno, pitanje odgovornosti i pod mentorskim nadzorom, taj može nešto da pogreši, hotimično, nehotimično, pa šta će, da odgovara mentor za to? Bolje je da se to razreši na ovaj način, formalno pravno, da Komora posle pre sobom ima čistog čoveka da ga u skladu sa nadležnostima koje ima, ne preteranih nadležnosti da ona definiše KME itd, Zdravstveni savet se pretežno bavi tim poslom. Izvođači, oni koji izvode obrazovanje mogu biti zaista različiti profili, od fakulteta do sld itd. mogu da izvode program edukacije, to je potpuno jasna stvar.
Ne moguće je da danas u Srbiji ne može lako da se nađe dva ili tri puta godišnje, da se ode negde da se to obavi. Posebno što se pojedine edukacije odrađuju potpuno besplatno i to je samo potrebno imati volju otići, jer unutar jednog dana možete dobiti u fondu časova koji se provede, možete dobiti četiri pet ili šest bodova ako ste predavač, ili 10 ako je predavač višeg nivoa.
Znači nije to neizvodljivo. Ne kažem da sam sretan zato što se nekada naši načini edukovanja koji su bili škola kardiologije, škola dijalize, inovacije u medicini, internistički dani, dani opšte prakse u Vrnjačkoj banji, kongresi, četiri dana su trajali. Tu su bile pokrivene sve teme i sigurno taj koji je posetio mogao je dobrovoljno, ali nije mogao svako da ode, taj preferencijalni odnos direktora, šefa službe, načelnika, Bog te pita, političkog uticaja nekog i danas na svetske kongrese, mislite da idu profesori prioritetno? Ne, ne, idu oni koji su se najviše našli pri ruci farmaceutskim kućama od kojih su uzimali ovaj ili onaj materijal i bili dobri potrošači. Logično bi bilo da neki prioritet imaju profesori, nastavno osoblje, koji će otići na međunarodne kongrese, doneti znanje otud, preneti, vršiti sekundarnu edukaciju onoga što je saznao.
Recimo, pošaljete običnog internistu, čovek ode tamo, vidi svet itd. pitanje je koliko aktuelnu problematiku razume zbog nepoznavanja jezika, a da ne govorim o neupućenosti stručne. Ali to su sve stvari koje treba menadžment zdravstvenih institucija da rešava, kada je reč o edukaciji. Ne može se to sve staviti u okviru naredbodavne i zakonodavne aktivnosti, niti u ruku podzakonskih akata koje bi kreirao Zdravstveni savet ili Lekarska komora, ko bi trebao gde da ide. Govorim o moralnoj savesti, odgovornosti onoga čega nije bilo u ranijem sistemu rukovođenja zdravstvenim ustanovama, nego prilično veliki broj nepotizma i političkih uticaja i to je na ovaj ili onaj način zaustavilo ambicije mnogih ljudi, zaustavilo njihovo karijerno napredovanje, proizvelo niz stresnih situacija kod mnogih ljudi da su počeli da smatraju da im je takav način bavljenja medicinom, takav način bavljenja edukacijom, prosto se treba prevesti u jedno pasivno stanje, odraditi samo ono što moraš, da ne bi podlegao zakonskim sankcijama.
Motivisan i nemotivisan, bezvoljan predavač, nastavnik su potpuno dve različite stvari. Tu ne možete ništa novo ni videti, ni čuti, studenti vas osete posle pet rečenica koje kažete na predavanju. Nije vaša motivacija samo lično stanje, samo ono sa čime ste došli na predavanje, na ispit, nego je mnogo čime još definisana. Nešto od problema na koje utičemo i koje danas rešavamo, verujem uspešno i zato ćemo ja, kao i ostali članovi SNS podržati ovaj predlog zakona.
Gospodine predsedavajući, ja bih se, a u naporu da izbegnem ponavljanje ciljeva, uloge i značaja nacionalnog prosvetnog saveta, a da istovremeno ne mogavši da prećutim komentare koji su u ovoj raspravi, trebao bi da bude akademska da li ton političarenja ili politikanski, a u kontekstu da se sve stavi u nekakvu ravan odgovornosti hijerarhije donošenja ovoga predloga i nalaženje pred poslanicima, hteo da istaknem da je nama važno da konačno imamo pročišćen spisak kandidata, u meri u kojoj je mogao da se uradi posle više intervencija odbora, da je odbor radio blagovremeno i pravovremeno, po metodologiji koja je ranijim zakonom, osnovnim zakonom predviđena, da ako nešto u toj proceduri koja je ponekad bilo i da malo liči na samoupravne mehanizme, pa otuda takva mogućnost da predlagači kasne ili da se ne povinuju zahtevima odbora, koji je imao ozbiljnu integrativnu funkciju, morao je sve te predloge da dobije, da ih složi, da svačiju geografiju pročita, da nađe adekvatno obrazloženje od svakog kandidata i njegovo mesto u spisku.
To je rezultovalo potrebom da se nakon sednica koje su održane u proleće, traži od nekih udruženja i nekih predlagača da poprave, koriguju svoje spiskove.
Recimo neki od njih su se oglušili na to, pored postojećih ljudi koji nisu bili po zakonu moguće kasnije u autentičnom tumačenju da se nađu na listi ipak ostali, ali su dopisani novi ljudi koji bi po zakonu bili.
Dakle, svuda postoje nekakvi razlozi za kašnjenje, a relativni značaj tog kašnjenja možemo na kraju i shvatiti kao jednu relativizaciju problema. Ne možemo shvatiti da je to nešto napravilo dar-mar u Srbiji, u prosvetnom sistemu koji je očigledno, da ne citiram poslanika Atlagića, govorio o radu ministarstva i o brojnim aspektima njegovog širokog delovanja ne pokrivajući samo resor o kome mi govorimo, resor tehnologije, visokog obrazovanja, itd.
Ja verujem da ćemo na ovaj način kako smo sa ovim predlogom izašli pri našem definitivnom odnosu pri izboru kandidata na osnovu biografija koje poseduju, de fakto su biografije takve da zaista svako sigurno ima ono što je za mesto za koje konkuriše dovoljno da je na sreću više takvih kandidata i da možemo gotovo u svim slučajevima sem u jednom gde akademici prosto nisu, jednostavno, dali drugog kandidata i to su članovi odbora jednostavno tako, stali smo u principu na tu stranu da nećemo više potencirati uprkos dopisu da pošalju drugog kandidata. Neka to bude čovek koga su predložili. Naravno da su bili izbori na akademiji, razni objektivni razlozi koji su bili kakvi su bili. Svi su manje-više održali neposredne uslove pod kojima ili podržali pravilnik i postojani uslov po kojima se mogu birati.
Nadležnost Saveta u kontekstu onoga što ono pruža ministarstvu, gde se ta spona često dovodi u vezu je takva da se ona prosleđuje ministru kao ideja, kao preporuka, kao predlog, ali istovremeno na sednicama saveta prisustvuje čovek iz ministarstva, neko ovlašćeno lice koga ministar tamo pošalje.
Dakle, ta komunikacija nije nikada bila izbrisana i ona nije mogla da utiče na kvalitet ili na mehanizme predloga kojima bi Nacionalni prosvetni savet radeći u punom sastavu izvan isteka mandata mogao da utiče na neke zakonske projekte.
Konačno, čuli smo i spisak sednica i sadržaj tema o kojima je raspravljano. Mnogi od zakona koji su ovde bili, već su bili raspravljani. Nisu to dnevne promene, mi nastajemo kandidujući svoje političke programe da pokažemo da imamo stratešku potrebu da nešto radimo godinama unazad.
Ne možemo naravno strateške elemente ili strateške pravce, ciljeve u obrazovnom sistemu menjati dnevno, od sednice do sednice, pa sad, recimo, nedostaje, parafraziram, jedna sednica iz, recimo, aprila meseca koja bi presudno uticala na kvalitet Zakona o udžbenicima koji je sam po sebi veoma revolucionaran i prosto je nemoguće da dopis i izveštaj ministarstvu nije došao od Nacionalnog prosvetnog saveta o ranijim razmatranjima tog problema koji se jako dugo razmatrao, jako dugo u akademskoj javnosti ocenjen kao značajan problem, a ovde se spočitava da bi to sad možda bilo nešto drugačije, da je taj Savet funkcionisao u datom trenutku.
Uvek treba uzeti u obzir i činjenicu da su predlagači, ne tako revnosno vraćali nazad potrebu da isprave svoje predloge, a onda smo ih dobijali kada su dobijali, a odbor je tu zaista morao da kompiluje više različitih uticaja, više različitih, kako bih rekao, predloga i stavova da nalazi načina za razrešenje nejasnoća. Mislim da odbor najbolje radi u tom segmentu, u tom lancu odgovornosti, tako da zajedno kao član odbora sa drugim kolegama iz svih stranaka naše odluke su bile gotovo jednoglasne, gotovo jednoglasne po svim pitanjima koje smo tamo doneli, te mislim da nismo na taj način dramatično izgubili i doneli neprijatnost ili nezgodne činjenice koje bi u funkcionisanju ovog sistema bile od presudnog značaja za dalju smernicu razvoja i ispunjavanja strategije koja je već doneta na nivou ministarstva, usvojila Vlada itd.
Dakle, mi sada snosimo odgovornost za personalni izbor ljudi koji se tu nalaze, kažem, biografije jesu takve kakve jesu. Mi moramo dobro protumačiti biografije, uključiti svoje informacije koje imam o tim ljudima i pravilno izabrati ljude koji će narednih šest godina obnašati ovu odgovornu funkciju, a da se prosto onako kako je zakonom predviđeno nastavi delatnost Saveta. Oni svoje izveštaje redovno dostavljaju odboru, dostavljaju Vladi. Ako tu postoji problem u komunikaciji, ako tu postoje zakonske prepreke da mi tu možemo da intervenišemo ili oni sami misle, članovi odbora, da nešto u tom lancu funkcionisanja nije dobro, pa oni su konačno i ovlašćeni da daju predloge ministru, da se izvrše određene izmene zakona.
Kao što znate, mi zakone možemo popravljati, korigovati, dovoditi ih u opseg u kome će oni biti najoptimalniji za primenu ove važne strateške oblasti naše države.
Dakle, te strateške ciljeve stranka kojoj pripadam, kako je na izborima i zacrtala, nastoji da u kontinuitetu reformski sprovede, ne stavljajući na velika zvona – to je naših ruku delo, a vi niste to uradili, a mogli ste; nego prosto hoćemo da to uradimo preko onih kanala, onih sistema koji su zakonom predviđeni, između ostalog to je i uticaj Nacionalnog prosvetnog saveta tj. šire javne rasprave, to je uticaj akademske zajednice, a da pri tome izbegnemo svaku koaliciju, interes ili svako nametanje stavova.
Mi to želimo da uradimo na tako transparentan način, da nešto što ostvarimo bude preporuka za budućnost ili model koji će moći i drugi da koriste u donošenju sličnih zakonskih odredbi ili sličnih pravila ponašanja.
Tako da, verujem na kraju krajeva, da završim ovu svoju priču, da ono što smo dobili je jedan validan tekst koji je prošao predloge kandidata, neki su vraćeni po nekoliko puta, da je to na nivou predlagača, a to je demokratska procedura, pročešljano i da su na listu stavljeni oni na koje naravno ni poslanici, ni ministarstvo nisu mogli da utiču, nego da ta autentičnost potiče iz baze. Na nama je da sada izaberemo ljude koji su predloženi da formiramo rad Nacionalnog prosvetnog saveta u punom mandatu, u punom sastavu, da može da odlučuje o onim nagomilanim pitanjima i važnim pitanjima, pre svega analize efekata onoga što smo dosadašnjim izmenama zakona, radeći na izmenama reformskim delovanjem ministarstva uradili, da vidimo da li to što smo mi ocenili kao reformsko zaista takvo jeste i da nam Nacionalni prosvetni savet eventualno da sugestiju da bi možda nešto još od toga trebalo uraditi, upotpuniti.
Završavam činjenicom onom o kojoj smo i govorili, da mi danas raspravljamo o jednom važnom strateškom dokumentu o kvalifikacijama, ono što smo jako dugo imali, što smo imali svakodnevno, upite kao poslanici, kao ljudi iz zakonodavne sfere kada su pitali – šta moje dete učeći to i to postaje? Kada ga nema u Nacionalnom registru kvalifikacija, ono neće moći nikada da nađe posao.
Evo, mi smo na pragu razrešenja jednog takvog problema. Mi danas raspravljamo o tom nacrtu i verujem da ćemo nastaviti kada izaberemo članove Saveta da radimo još kompetentnije i naravno odgovornije. Skupština ima pravo da neažurnog člana Saveta razreši, a mi nekada imam utisak raspravljamo kao da baš ta tema da smenjujemo neažurne članove koje nam niko nije sigmatizovao, prosto ovo je istek mandata ljudima sa kojima smo zadnjih šest godina praktično bili zadovoljni.
Takva ideja nije došla ni od kuda, a to podrazumeva više od mandata jedne Vlade, ovakvog ili onakvog sastava. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, gospodine predsedavajući, slični su svi bili amandmani po tački 1. samo sad mislim da se javim i da kažem da pokušamo da dopunimo autonomiju, ako je malo bilo, u tom zakonu koga ocenjujem kao ne najbolje rešenje, koje je već deset godina na sceni. Kada je zakon donošen ja sam ministra Vuksanovića molio da izađe i da nam da animaciju kako će to sve izgledati i kada predmete krate sa dvosemestralne na semestralni.
Uvodeći toliko i toliko rokova ne stiže se da se naravno uradi, da se do ispita dođe, pa se ne zna koji je, neko je čuo dvosemestralno neko jednosemestralne predmete sekući čak i trosemestralne u dva dvosemestralna, ta je Bolonja napravila veliko zlo, nastavila je instant učenje, a osim toga što se dovodi pod dupli broj rokova, veći problem je i to sam i u načelu govorio je problem termina, jer to ne može da se unapred utvrdi niti da se postavi tajming, lista u januaru mesecu jer se ne zna, što je još veće zlo, uvodi za obične ispite komisijsko ispitivanje, da bi valjda sprečili nečasne radnje i dogovore oko ispita i finansiranja i potplaćivanja nastavnika.
Nemoguće je tri nastavnika skupiti na jakim katedrama da istovremeno drže po tri ili četiri ispita. Zato je potrebna veća fleksibilnost koja zakonom ne može biti dozvoljena, a gospoda dekani neka preuzmu na sebe, pa neka malo okrnje od svoje autonomije, jer nema tu neke autonomije, iako je sve to proklamovano. Vi na nekim fakultetima imate templejt na koji morate na ćirilici da pišete kompletnu medicinu, latinizirane termine da pišete na ćirilici, naredbe, jer vam se plata umanjuje. Neshvatljivo je da, recimo, neke ispite polažete tipovanjem. Pa, to nije isto kao polagati usmeni, pismeni, praktični. Kako tu utvrditi ispitne rokove? To će biti takav galimatijas da će od katedre do katedre zavisiti. Teško je zakonom precizirati. Šta će onaj kad fiziologiju polaže testom i to mu je konačno? Posle svih muka do testa, a nema usmeni. Test može sto njih da polaže u tom danu, a usmeni ako polaže sto trebaju mu četiri komisije. Kako naći da tri predmeta za deset dana polažu ljudi u po četiri komisije?
Dakle, vrlo se veliko zlo napravilo promenom onog fantastičnog sistema, u kome se znalo preko Zajednice fakulteta šta i u kojoj godi predmet može da bude uslov za narednu godini, a mi se deset godina šlepamo sa 48 bodova i stalno popravljamo zakon. Pa, treba li još više dokaza koliko je zakon loš? Nije samo to što je zakon per se loš, nego je nesreća u tome što će kadrovi biti diskutabilnog karaktera, sadržaja znanja i koncepta, jer mi to što testira Evropska zajednica imamo za srednju školu i za osnovnu, koju nismo stigli da upropastimo, a za fakultete manje-više. Još žare i pale po Evropi i po svetu već na raniji način formatirani kadrovi. Naravno, kao i neko od ove jako genijalne, pametne dece, bistre, koja su prošla i Bolonju. Na sreću Srbije, svi je ne primenjuju kao što je negde neki primenjuju, pa je to samo ostalo tako destruktivno. Po zakonu uvode bodove, ali je drugačiji način rada i daju više načina za trajnu kontemplaciju, trajno pamćenje i retenciju znanja. Sa ovim kako se krenulo možda nije ni bilo boljeg rešenje, nego evo, izvolite, pa utvrdite koliko kojoj katedri treba ispitnih rokova, jer ne može za ceo fakultet da se uradi to jedinstveno kako stvari idu i kako se ispiti, al to je autonomija, u jednoj od tački 6) se nalazi organizacija nastave, kako se ispiti po kojim katedrama organizuju.
Dakle, takva heterogenost nije se mogla zamisliti pre donošenja ovog zakona, pa i nekoliko godina posle donošenja, a onda su apetiti onih koji su mislili da su sve i svja, te grupacije oligarhija oko rukovodećih tela, pravili takve nastavne planove i programe koje su revidirali gotovo svake godine. Upišu se po jednom programu deca, a treba da završe po drugom. Oni više ne znaju da li su upisali po tri ispitna roka ili po pet. Ko to u toku studiranja može da im menja uslove studiranja usled polaganja ispita? Sve se to dešava, a dobili su licence, izabrali dekane, završili posao. Ja jesam za određeni stepen etatizacije. Država mora da se pita, 90% para koje da ode samo na plate, pa i da te plate budu ravnomernije distribuirane. Mnogo toga je od koristi gde bi trebalo da država postavi veći upit, a ovo je možda najmanja šteta da se ovo prepusti fakultetima, da na način kako su organizovali, da tako na kraju izađu sa studentima. Sami su radili, sami pali i sami se ubili, pa neka to tako ide. Hvala.
Gospodine ministre, gospodo iz Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, već odmičemo dugo u rad i da ne rizikujem i da ne  ponavljam ono što smo već zaista dosta rekli, krenuću u svojoj priči, o komentaru zakona od nečega ili na način kako do sada nisam radio čitajući obrazloženje.
Doduše, uvek to podvlačiti do detalja, čitao sam i obrazloženja, ali ovo obrazloženje za ovaj zakon i razlozi za njegovo donošenje najviše govore zapravo u prilog zašto je to bilo nužno uraditi, zašto čak i po hitnom postupku, iako nije hitan postupak, radi se o 2014. godini, jer kada shvatite da imate, koliko već 80 izdavača, da nekad izdavači imaju jednog zaposlenog, a neke kuće imaju blizu 300 zaposlenih, da su svi imali u nečemu, nekakav srazmerni kolač na tržištu, da su deca dolazila, a roditelji im rekli, da, mi imamo, kupila si mi engleski od ovog autora, ali meni mama treba drugi engleski, meni treba druga matematika, treba mi još jedna radna sveska, itd. i to su vremena informacije koje smo svi mi čuli i kao poslanici dobijali pitanja sležući ramenima, jer su nas lično ta vremena prošla, većina nas ovde ili ja makar ovde imao problema, to sa tim bolonjskim procesom, šta nam rade deca u toku studiranja i šta rade među onih desetak hiljada doktoranata za koje više nemaju ni teme, ne mogu da izmisle kolika je hiper produkcija, a pomalo smo se, osuđujem samog sebe, otuđili od te realnosti, iako smo imali informacije da situacija na tržištu udžbenika nije dobra.
Kako bi bila dobra, ako je izdavač mogao da angažuje recezenta, ako je autor nosio ime na radnom materijalu, a koji je recezent gledao, ako je mogao da ode u školu i da utiče da u jednom odeljenju nastavnik ili u jednoj školi, nastavnici engleskog imaju po dva ili tri udžbenika, da uporedo koriste pojedine, i kako je onda bilo logično da se deca i roditelji ne bune, kada su došli na red testovi iz male mature, kada se više nije znalo iz kojih će udžbenika biti postavljeno koje pitanje, posebno iz onih, ako su bili udžbenici tzv. opšte kulture.
Ono što sada dobijamo i predlogom zakona, ta vrsta transparentnosti, počev od toga da će se krajnje javno staviti oglas kada će se ponuditi izdavačima da na svoju, da krenu u akciju prikupljanja materijala od autora, da bi se neki udžbenik izdao, da će biti na sajtu imena ljudi koji će biti od strane komisije proglašeni za osobe koje će biti recezenti i ocenjivači rada, ali da komisije neće biti na sajtu za svaki određeni rad, određeni stepen sigurnosti je već tu i postoji momenat na koji će se nači eliminisati mogući uticaj i koruptivni momenat, ako se zna da će se dobiti kvalitetan udžbenik sa elektronskim dodatkom, ostaje, doduše za mene upit, jer sam tu u kuloarima raspravljao sa kolegama, šta će taj elektronski dodatak tačnije značiti.
Ono sa čime se ja susrećem što se tiče elektronskog dodatka to je CD elektronski medij u kome je CD u kome unutar udžbenika koji postoji imate sada dodate recimo nekakve dijagnostičke metode, imidžing tehnike. Kao takav pisani materijal ne može. Hoće li on biti ranga nekakvog bloga, „Vikipedije“ ili nečega što će studentu ili učeniku omogućiti da mu imitira hemijsku reakciju, da mu podigne znatiženju da bi razumeo bolje Pitagorinu teoremu, pa da će to inovirati svaki nastavnik ili će inovirati svaki mogući učenik, nisam najbolje razumeo ali to vidim da je u razvoju i verovatno će aktima podzakonskim biti rešeno. To jeste inovacija dobra, ali ako bi se to ubuduće stvorilo kao nekakav osnov za ocenjivanje znanja učenika uz moguću heterogenost pristupa različitu ambicioznost nastavnika – da li bi u ocenjivanju testova koji njima sleduju u malom maturu možda bili u nepravednom položaju neki koji bi dobili zahvaljujući baš umešnosti nastavnika da zaisteresuje učenika, da sazna više i bolje razume, da i to kreativno saznanje bude bolje, da opšte reproduktivno znanje im bude bolje itd.
Prosto jedna znatiženja, ne da sam protiv te ideje, nego prosto me zanima kako je to zamišljeno i kog ranga, kog obima je taj elektronski dodatak koji je novina i koji je jedan od garanta kvaliteta ovog načina pristupa. Naravno da neposredni garant kvaliteta jeste i interakcija zavoda koji prosto je uključen u sve segmente odobravanja udžbenika, praćenja kvaliteta, davanja procene. Naravno, mesto Nacionalnog prosvetnog saveta treba potencirati. On je ključni mehanizam koji bi trebalo da pokrene i da možda i sam, i ako ga doduše sada nemamo u novoj varijanti, izađe iz nekakve relativne učmalosti i relativne inertnosti jer mi ipak radimo jedan ozbiljan zadatak. Ovo je reforma jednog bitnog segmenta vaspitno-obrazovnog proces i time na tom planu treba angažovati sve one koji bi trebalo da budu uključeni da bismo došli do konačnog cilja.
Imao sam tu još možda nekakva uzgredna pitanja koja mi možda meni samom nisu najjasnija. Ne znam da li zaslužuje da li će recimo interakcija izdavača sada, kakva će biti interakcija izdavača i recimo potencijalnih ljudi koji su na listi ocenjivača, da li se može očekivati pošto će izdavači imati spisak svih onih koji su na listi jer je to javno publikovano na sajtu, da li će postojati mogućnost da se na neki način napravi takva komunikacija da uđemo u nešto što smo recimo imali po dosadašnjem zakonu gde je sam izdavač angažovao tzv. recezente i da budu recimo u nekakvom dosluhu, što sam sebi zabeležio, ti budući autori ili autori koji su prohodni autori. Uvek se zna kada se rade udžbenici koji su to autori koji po pravilu jesu prohodni. I sada imati priliku da prosto budu kaptirani od potencijalno očekivanih kvalitetnih izdavačkih kuća jer se teren sužava.
To što će se boriti za 5% tržišta, ja kada sam video kako je to, šta je to sve bilo ranije, efekti ranijeg zakona, ja apriori bih podržao i onaj prethodni zakon, prethodni model i da nije povlačen i vraćan i skidano na 5% ili 11 članova komisije itd.
Dakle, ovo je bilo zaista nešto što čemu je trebalo doskočiti. Na ovaj način mislim da jesmo, ali to je živa materija i to će se menjati. Ako se vidi, menjaćemo. Moraćemo da menjamo zakone jer zaista nemamo drugog načina.
Hoću odmah da pređem i na visoko obrazovanje, pa i tu nešto neprekidno menjamo. Ja lično, ne mogu govoriti u ime stranke, jesam neko ko se zalaže za reviziju, da kažem, Bolonje. Govorio sam o ukidanju Bolonje pa je to možda delovalo neozbiljno, ko sam ja da o tome govorim, ali reviziju Bolonje, reviziju onoga što našu decu čeka, reviziju individualnosti autonomije koja nosi pečat individualnih i kolektivnih organa i komisija koje će fakulteti prave. To je nešto čemu sam svedok i to je nešto što ćete verovatno da pišete zakona, ako sa KONUS-om razgovarate, ako zaista imate slobodoumne studente koji nisu prestrašeni, koji smeju da govore i heterogene grupacije iz Srbije, čućete dokle to može da dovede, da unutar jedne nedelje možete imati tri ispitna termina zakazana, a izmena člana se tiče izmena rokova i izmena termina.
Ako to date autonomiji fakulteta, da li će on obezbediti tako da student ima makar sedam dana do ispita ili ne. Da li će, to je opet njegova autonomija. Ovde se ni na koji način ne prejudicira i potreba da se jedan takav segment dovede u red.
Dakle, mislim da autonomije ima previše, da je to nešto što država jako finansira, da država treba da se pita i ishod studiranja je jako bitan za državu. Država se vrednuje, njen sistem se vrednuje na osnovu ishoda studiranja a mi pristajemo desetak godina da ne ostvarimo Bolonjski proces nego da imamo 48 bodova zato što to u čemu je to različito od onoga što je donošenjem zakona utvrđivala da ništa ne valja stari obrazovni sistem i da zaostaju studenti na dva, tri, pet ili koliko ispita i da docne godinu dve ili tri. Šta je sada ovo? Koliko sa ovim docni, pa još jedan ustupak i ko zna koliko još? Očekujem da revizija, izmena novog zakona ne bude kozmetička. Zadržite nešto i Bolonjsko, da li bodovi ili ovo ili ono, ali dajte suštinu da deca imaju vremena da nauče. Ne dajte individualnost u kreiranju bodova, kolokvijuma, sila busa, blokova, ko zna šta sve zovu.
Pred usmeni ispit oni imaju pet, šest ispitnih obaveza i automatsko neizlaženje na jedan rok znači dve ocene manje. Pa, to Ustavni sud mora da obori. Zašto je tako? Zato što statute ne čita Ministarstvo, čita univerzitet. Akademska čestitost tu ne postoji. Oni se apsolutno oko toga ne snalaze, niti ih to zanima, jer neki koji su bili više puta dekani sada će postati rektori itd, iako su neosnovano bili tri puta uzastopno recimo dekani.
Dakle, hoću da kažem da je revizija, da su promene, dok ne dođemo na pravu meru stvari, nužne i nikada na to ne treba gledati pežorativno, već ih treba osmisliti što više ako je moguće u jednom aktu, pa izmeniti više, da ne bismo uvek u oktobru mesecu, pred očekivani studentski bunt, donosili izmene. Inače, ovo je logično, što su fakulteti tražili, to su i dobili. Evo im sada studenti na vrat, pa neka oni njima daju broj rokova koliki im je potreban, kad su im tako napravili sistem studiranja katastrofičan, da deca zaista ne mogu da stignu da polože ispite, ili će sve ispite morati dati, tri ili četiri ispita za deset dana, što je nemoguće i zato deca i traže rokove.
Naravno, oko ovog dela koji se tiče sticanja osnova za penziju nemam nikakav komentar, to je jedna racionalna odluka. Naravno, i ja ću, kao i ostali članovi stranke, podržati ove zakone u danu za glasanje. Hvala.
Gospodine predsedavajući, ja očito nisam bio na najbolji način shvaćen. Ja jesam rekao to kako je to citirano, ali u sklopu činjenice da je stepen autonomije koju smo dodelili i dali pravo inokosnim i kolektivnim organima rukovođenja da donesu svoje interne akte, a to su statuti, kao i nastavne planove i programe koji njima regulišu, pa i broj ispitnih rokova i osobito posebno termine u kojima mogu da u jednom mesecu zgruvaju tri ili četiri ispita za pet dana ili za šest. Upravo su oni sami krivi i studenti nemaju šta da traže pred vratima Ministarstva da bi to rešili. Ministarstvo je dalo načelno četiri ispitna roka, dalo se kako se dalo, a to kad se u praksi pretvaralo, to je autonomija za kojom jako čeznu, osim za finansijskom, sadašnji rukovodioci i inokosni organi rukovođenja i njihovi organi koji im pomažu, pomoćni organi, često od probranih podobnih ljudi itd. Dakle, to više i nema veze sa politizacijom, to je nešto sasvim drugo. Oni donose takve odluke i to se na terenu dešava, tako da onda oni traže mišljenje od Ministarstva da se doda rok više, rok manje. Neka se sa tim izbore sami, jer su sami to uveli i konačno zadovoljavaju potrebu i osećaj stvarne i suštinske autonomije čak i u tom delu. Ko će se suprotstaviti? Uostalom, taj zakon je donet u vreme kada ste ga vi donosili. Ja sam i tada bio protiv toga, a i sad sam za temeljne izmene ovakvog pristupa Zakona o visokom obrazovanju.
Zahvaljujem.
Gospođa predsedavajuća, gospodine ministre, državni sekretaru, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je izbor jednog važnog regulatornog tela, jednog od tri koja su stručna i savetodavna prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, a jednog od dva koje bira Vlada i predlog kandidata dostavlja Narodnoj skupštini. Dakle, nije predviđena izbor ovog tela na nivou personalne odluke kakve su republičke stručne komisije koje bira ministar i koje primarno pomažu ministru u rešavanju određenih administrativnih, tehničkih i stručnih problema sa kojima se susreće. Ovo bira Vlada, ove ljudi i to znači da će bitne odluke koje će ovo tela donositi biti važne za zauzimanje strategije zdravstvenog razvoja zdravstvene službe i razvoja i definisanja smisla i pravca razvoja novih vidova i sadašnjeg unapređenja rada službe zdravstvenog osiguranja.
Prema onome što prema zakonu ovo telo ima sebi kao obavezu vidi se da je ono veoma važno. Na ovom mestu bih hteo da kažem da i telo koje je prethodno, koga sada menjamo zbog isteka mandata, učinilo značajne napore, najpre organizacionog tipa. Da se organizuje, da stvori svoja akta, da počne da funkcioniše i da konačno predoči probleme u svojim izveštajima redovni. Nemamo doduše zadnja dva izveštaja, zadnje dve godine, ali praktično oni nisu u mandatu ove godine da bi nam podneli izveštaj Narodnoj skupštini. U zadnjem vrlo sadržajnom izveštaju koji stoji na sajtu iz 2012. godine oni su i podneli svoja zapažanja iz delokruga svojih nadležnosti. Nadležnosti kojima se oni bave su jako važne i jako velike. Od svih pobrojanih o kojima je ministar govorio, hajde samo da izdvojimo, značaj ravnomernosti razvoja službe u zdravstvenom sistemu.
U regionalnoj ravnomernosti to je veliki problem, da li je ona ujednačena, jeste ili nije, zato je i sastav, personalni sastav ovog tima, veoma bitan.
Da li su svi regioni jednako zastupljeni ili srazmerno ili zastupljeni uopšte ili ne, da li postoje drugi načini kako se Vlada i Ministarstvo mogu informisati o stanju razvoja zdravstvene službe. Naravno da postoje.
To zapravo i hoću da kažem, jer jedno od ovih zapažanja je da regionalno uzmem Kragujevac, recimo, nije zastupljen, Novi Sad je bio, ali je voljom profesora koji je želeo da da ostavku da ne bi bio u tzv. novom mandatu, mada su, ponavljam, mandat za tri člana ovog saveta koji su i ranije bili u savetu, prosto zakonom to nije limitirano, da je određeno koliko mandata ko može da ima, svojom voljom je izašao, tako da na kraju krajeva, ako i tu nemamo predstavnika iz naše pokrajine, možemo se pitati zašto recimo neko iz regiona Šumadije nije stavljen na ovu listu. Te stvari postoje. Ili nije imao dovoljno konkursnih prednosti ili su zatajile ustanove koje su to predlagale.
No, to ne znači da će se zdravstvena ustanova i zdravstveni sistem tog regiona naći pod nepovoljnim okolnostima, jer postoje brojni načini kako se tu može pomoći, kako se preko različitih drugih načina može steći informacija o značaju potrebama i značaju razvoja ustanove u kojoj gravitira bar dva miliona stanovnika.
Sa druge strane, nadležnosti koje se tiču kontinuirane medicinske edukacije, su nešto što je i pređašnji Zdravstveni savet izložio kao značajan problem.
Uočili su, a bilo je teško, zato što su unutar četiri godine, koliko su oni pratili razvoj imali ste 35, 36 hiljada prijavljenih tema za kontinuiranu medicinsku, da kažem nemedicinsku kontinuiranu medicinsku, jer je tu i medicinska i farmaceutska, i stomatološka itd.
Toliki broj tema, sa tako malo članova komisije koji pokrivaju neposredno zaduženost Zdravstvenog saveta, je veliki i težak posao, i njima je zaista potrebna i tehnička podrška i dobra podrška organizaciona, finansijska podrška, da bi u tome isplivali.
Potrebni su i određeni akti i odlazeći savet je predložio i nekoliko akata kojima bi se pratio kvalitet i rešavali problemi. Problemi su bili vrlo različiti, od toga da su se neke edukacije vodile bez klasičnog prijavljivanja, da su se bodovi dobijali nesrazmerno značaju i težini seminara koji je predviđen kao edukacija. Da su se retrogradno mnoge edukacije kontinuirane edukacije prijavljivale i retrogradno verifikovali bodovi itd, itd.
Sa mesta sa koga ja dolazim, znam da to ide vrlo regularno, da prva institucija medicinski fakultet dobro pretrese svaki predlog edukacije i da na Zdravstveni savet idu oni predlozi tema koji su apriori prihvaćeni, nikada nikakvog problema nije bilo. No nije svuda tako.
Hoćemo li mi razmotriti da li nam je princip edukacije i način kakav jeste, dobar ili ne, kako je to tada zamišljeno, a kada je Zakon donet, sada posle pet godina provođenja ili šest godina, mi možemo to staviti kao predmet razmatranja i mislim da će to i biti nešto od onoga što će raditi u novom mandatu.
Ako personalno gledate biografije, da, neću naravno ad persona govoriti, jer su tu i ljudi koji su neki od njih bili i moji učitelji, raspon starosti je 43 godište do 73 godišta, što govori, a prema biografijama koje vidimo da su se mnogi od njih usavršavali u inostranstvu, da su mnogi iskazali u svojim biografijama veliki broj stručnih publikacija, da su se zaista neki bavili organizacionim, savetodavnim poslovima, ta heterogenost članova garantuje i heterogenosti multidisciplinarnost pristupu problema koje imaju i čime će se ovi ljudi u ovom mandatu morati da bave i da što više budu bliži ministru i bliži Vladi, da daju preporuke za strateške promene, jer premijer je najavio da od iduće godine i prosveta i zdravstvo potpadaju pod njegov poseban interes i ja verujem da će on tada imati jednako vremena da posveti, kao nevladinom sektoru, koga mesečno prima i sa njima razgovara.
Dakle, da osetimo poboljšanje na tom važnom sektoru koji je vrlo disciplinovano i mirno prihvatio sve mere štednje, sve mere odricanja, obezbedio visok kvalitet obrazovanja, visok kvalitet zdravstvenih usluga srazmerno onome što možemo.
Kada je reč o onom što hoću da kažem, da članovi Saveta koji su boraveći u inostranstvu, stekli zaista visoke predstave ili realne predstave o visokim mogućnostima onoga što se u inostranstvu pruža, da u jednoj od nadležnosti Saveta, a to je kreiranje vodiča dobre kliničke prakse, budu racionalni i Srbiji kreiraju takve stvari koje Srbija može da provede, da niko ne bude na uštrb kvaliteta pružene usluge i da se ne očekuje nemoguće od našeg zdravstvenog sistema koji raspolaže sa tim sa čim raspolaže.
Mislim tu i na sistem zdravstvene zaštite i sistem zdravstvenog osiguranja. Zato, verujući da ovako upodobljena lista, nadam se da će biti efikasna.
Drugo, potpuno svesno i upućeno u način rada kako su to radili ljudi iz prethodnog Saveta, posebno profesor Dragan koji je bio predsednik tog Saveta, jer je izneo veliki posao, veliki teret posla je podneo, pa verujem da će imati zaista dovoljno kvalifikovnaih ljudi da taj posao odrade na najbolji mogući način .
Ja bih hteo da ponešto kažem još i o nadležnosti koja se tiče upisne politike. Mi zaista dugo vremena imamo problem u toj interakciji, makar što se tiče fakulteta zdravstvene struke i onoga što očekujemo stalno, pa smo nekada ovde i ranije ministre prozivali, ministre prosvete, ministre zdravlja, gde je ta interakcija, zašto mi previše primamo na fakultete medicinske struke, stomatološke, farmaceutske, pa ta deca ostaju bez posla, pa se govorilo da će se uključiti Fond za zapošljavanje ili kako se već zove, da ne pogrešim, tačnu adresu institucije, Nacionalna služba za zapošljavanje, da li treba da se uključe fakulteti, da li treba da se uključi i Ministarstvo zdravlja, da bi se nekako našlo.
To je jedan od velikih zadataka ako bi samo to uspeo da uradi u kratkom vremenskom roku, u narednom periodu, za ovaj Savet to bi bio veoma značajan iskorak. Modaliteti su različiti.
Uopšte nisam razmišljao, jer naša prilika i pravo da dajemo predloge šta bi oni i kako bi trebalo da reše, ali očito da bi nešto trebalo da se na tom planu učini, da nemao hiper produkciju ljudi i kadrova koji će danas ili sutra krenuti u pravcu odlaska u inostranstvo, sa veoma skupim iznosom školovanja koje dajemo, a potpuno referentni i kompetentni i zakonom obavezni da Ministarstvu i Vladi daju predloge te vrste, da makar oni pokušaju da objedine različite vizure, tog važnog programa. Ima i drugih važnih programa, ali ostavljam da o tome govore kolege koje će se javiti posle mene ispred naše poslaničke grupe.
Želim da se zahvalim starim članovima Saveta i da novim članovima, kada budu izabrani, ukoliko budu, pretpostavljam da će takva odluka biti svih poslanika, jer će biti izabrani, poželim uspeh u radu koji će im biti sigurno težak i odgovoran, a na kraju krajeva, koristan za celu naciju. Hvala.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Mi smo, evo, na tragu ko zna već kojih izmena Zakona o visokom obrazovanju, a to što po narodnoj izreci znači – što se grbo rodi, vreme ne ispravi, tako da smo konačno i donoseći takav zakon kakav jeste, u čijoj je osnovi bilo uvođenje Bolonjskog procesa sa ciljem autonomije i demokratizacije uređenja visokoobrazovnih institucija, stavili smo sebi kamen oko vrata, prvo zato što je to uopšte i u agendi EU, da mi to moramo baš tako i na takav način rešimo da bismo se pridružili, to ne bi trebalo niko da nam spočitava.
Sami valjda, u vreme donošenja, ne znam kako, nismo svi tada za to ni glasali, ili deo onih koji je glasao, imajući osećaj inferiornosti da možda mu nešto nije u nekim vremenima bilo dovoljno autonomno, dao takvu vrstu autonomije u kojima su mnogi dekani, možda i mnogi rektori, kršeći svesno zakon, mimo inspekcijskog nadzora, koji je morao postojati i tada, uzimali i po treći mandat.
Sad, uzeti treći mandat, postoji kaznena odredba. Ja ne znam da je bilo ko zbog toga platio bilo kakvu globu, bilo za šta odgovarao, ali znam da mnogi koji su to uradili dalje nastavljaju da napreduju, idu ne u četvrti mandat, idu na rektorska zvanja, idu na viša zvanja itd. Njima to neće biti negativna konotacija u biografiji, nego naprotiv će se dokazati da su obogatili svoj CV, pa makar i da su neke institucije objedinili, jedna od zakonskih klauzula koja se ovde onemogućava ili potencira da nije validno tako raditi, je da objedinite dva, tri fakulteta u jedan, onda ste po treći put dekan.
Govorim to zato što sam u vreme mandata ministra pređašnjeg, ministra Jovanovića, čini mi se, govorio upravo to, pominjao taj treći mandat na ne znam na čemu zasnovanom preimenovanju jednog fakulteta u zbir fakulteta, a neke od tih fakulteta su zaposeli dekani ili rukovodioci fakulteta, koji su pre toga bili u specijalističkim ordinacijama, odatle stigli da doktoriraju, da objave veliki broj radova itd.
Zašto to tako kažem? Zato što u mnogim sredinama dekani, kao što je neko rekao, jesu bogovi, jesu ljudi velikog uticaja. Oni utiču na karijeru, utiču na izbor tela sa kojima sarađuju, recimo, šefova katedri, a onda kada izaberu šefove katedri, onda se oni prosto utrkuju, posebno u onim sredinama koje imaju osećaj da nisu dovoljno zakomplikovali studentske aktivnosti, studentsku metodologiju i studentska prava da nešto nauče, da nešto savladaju i da efikasnu prolaznost imaju.
Generalno uzev, ovakav bolonjski mehanizam nije nam dao ništa bolju prolaznost, iako smo, moramo to priznati, hteli ili ne, svake godine na ivici rizika ako ne pristanemo da idemo na sublimirani broj bodova, ne izvršavamo mi agendu sa 60 ESP bodova, nego sa 48. Dakle, to nije efikasno. Mogla je gospođa Turajlić i u ono vreme kada je pravila komparaciju, pokretala tu priču, da poredi koliko bi njih položilo ispit da se priznavalo manje predmeta. To nije bilo moguće, pretvorismo predmete u bodove.
Opet da se vratim, zašto je tu bitan dekan? Zato što dekan, ko to ume ozbiljno da uradi, ko to ume lepo da uredi stvar, pa sam sebi obezbedi mogućnost da bi bio biran tako što će u podzakonskim aktima sebi staviti da će za dekana moći da bude biran onaj koji, recimo, ima još neki dodatni uslov, recimo, uslov za mentorstvo. Uslov za mentorstvo kreira drugo telo nezavisno, ali nisu svi fakulteti beogradski taj uslov stavili. I tako, mic po mic, onda se omogućava nekom drugom ko će lakše i brže da dođe do časopisa, da objavi, da dođe do projekta svojim internim vezama i onda ta priča o depolitizaciji potpuno pada u vodu. Nađu interne kanale ili još gore nego da je to radilo ministarstvo ili radila Vlada za rektore, postavljaju interesni lobi u čijoj osnovi jesu ljudi koje je politika nekad pomogla, tu sednu. E, sad, oni ne znaju da siđu sa tog mesta. Onda, naravno, u svojim inauguracijama, u svojim promocijama, u svojim kandidaturama govore kako su veoma ponosni što je to tako, da su oni tu dobri kandidati, imaju bogat CV i da će učiniti sve da se suprotstave političkom autoritetu, autoritetu države itd.
Onda dođe upisni rok i ministar mora da moli dekana i rektora – molim vas, nemojte dizati cenu školarina, molim vas, pravednije rasporedite kvote kada dodeljujete doktorske stipendije i to je sve tako u odsustvu stvarne državne kontrole i te vrste autonomije i ponašanja, kao da je dekan na privatnom fakultetu. I tamo ima ograničenja od gazde. On ovde nema gazdu. On je sebi sve. Ima iznad sebe savet, odnosno senat, kojim ako uspešno raspodeli snage moći, može da donosi odluke kakve hoće. Zato neujednačenost i neusaglašenost u mnogim nastavnim planovima i programima, u mnogim kriterijumima načina ocenjivanja itd, osujetiće neke studente da ako ne izađu u roku, recimo, prvom koji je mogući za polaganje ispita, u drugom će morati da dobiju dve ocene manje i tu boga nema.
Gde je to bilo, koji bi Ustavni sud to podržao? To nikada nije bilo, kada će da izađe i kolika će mu biti ocena. Danas to na nekim fakultetima jeste i mi to uporno govorimo. Ja prosto sa pozicije vlasti, govorimo i ovom ministru, da u ime onoga što će raditi u izmeni zakona, razmisli o toj varijanti. Nema potrebe da imamo kompleks od toga da država arbitrira. Ako je država vlasnik, ako je država odgovorna, ako država finansira, građani Srbije finansiraju fakultete, rade procenu koliko tu dece treba da se upiše, koliko će tu decu da košta. Pa ne može arhitektura da bude jeftinija u Padovi nego u Beogradu itd, da ne dajem druge primere.
Zašto mi to radimo i da li je to samo jedan od koraka koje treba menjati, a suština izmene je da moramo pitati titulara, vlasnika šta o tome misli kroz to i pitati same građane koji u to ulažu?
Danas studenti nisu kao što su bili nekada. Oni su nekada bili u stanju za samo jedan ispitni rok da se svi skupe, da uđu do dekana i da odu. Studenti danas ne znaju kako je bilo studirati nekada, kakav je bio način studiranja, šta je značilo preneti ispit. Preneti ispit je bila normalna stvar. Mi sada blanko dajemo da prenesu u kompilaciji 12 bodova ko hoće, a onda svi oni traže, kada su se već upisali, da budu na budžetu.
Mi sami sebi vezujemo ruke, idemo i dalje u jedno neregularno ponašanje, a prohodnost, prolaznost, kobajagi glavni motiv, nije ostvarena. Drugo, nije ostvarena efikasnost učenja, isparcelisani su predmeti. Kako je to urađeno? Nije radio dekan, baš da kaže, ali dobru, finu, nenamernu sugestiju i zato kažem naučno-nastavnom veću, sugestiju katedri, primenu i predmet, napravi razne modalitet, stvara i testove, stvara i različite vrste kolokvijuma, različitog stepena učestalosti, boduj to i imate priliku da student izađe na usmeni ispit, zna za desetku, ne može je dobiti zbog nekih tzv. predispitnih obaveza, a sećam se da je Vuksanović pred kamerama govorio - ako student ostvari 70% obaveza u predispitnim obavezama, taj je položio i da ne izađe na ispit. Ja sam ga molio - izađite i nama to recite, ako ste rekli u kameru, da razumemo šta je hteo da kaže time.
Šta to znači ne polagati ispit, ne polagati neke medicinske predmete usmeno? To je nonsens, onda ti to radili svi. Ne bi samo pojedini medicinski fakulteti u Srbiji išli na fenomen testiranja. Preuzimaju neke modele amerikanizacije, kakva i sama Bolonja jeste, koji su zadržali niži državni univerziteti, nižeg ranga. Oni koji su držali do sebe to nikad ne bi ni prihvatili. Ne vidim zašto Srbija nema ponosa da drži do sebe, do svog obrazovnog sistema, do načina koji se pokazuje kao efikasan, jer svi koji su otišli i nešto danas govore o Bolonji ili se o tome pitaju o ovoj vrsti zakona… Govorim Bolonja da bih pojednostavio. Svi znate na šta mislim.
Deklaracija četiri stranice, ništa više, i da nema tu akademske mobilnosti, ni studentske mobilnosti. Vi danas ne možete studenta iz jednog fakulteta u drugi, ako prebacite na drugi fakultet… On može sa 60 bodova, ne može sa 62, da izbegne da položi jedan, dva ili tri ispita. Ja sam nekim ministrima davao uporedne nastavne planove i programe da vide da je to moguće i o tome o čemu je danas govorio, govorio je i pre par godina kada smo zadnju izmenu zakona vršili u nekom drugom svojstvu.
Doveli smo do toga da medicinska sestra može upisati doktorat. Šta je to? Da li smo sada mi to zaista postigli hiperinflaciju od toga? Problem je u temama. Više ne mogu mentori da smisle teme šta deca mogu da urade. Drugi problem, dobije se tema, onda on mora da radi neki istraživački deo, ali ipak to mora biti malo bazična medicina. Ide u laboratoriju za koju je još i Đelić kupio opremu, svojevremeno, i dao silne pare iz kredita EU i onda neki fakultet dobije, onda ostali iz Srbije, da to ne bi bilo svuda, trče da tamo upišu doktorate, a tamo ih čeka blagajna, tamo to mora da se plati. Kakva će to inspekcija da vidi? To sve ne može da bude, kada bi dekanov rad bio transparentniji, kada bi inspekcije i ministarstva bili više uključene i kada ne biste dali nekom da dva ili tri mandata, recimo, u pokušaju, vrše tu funkciju. Prosto stvore tako jake veze sistemske podrške da ste vi tu nemoćni i ako nešto intervenišeš, onda se država meša itd. itd, kao da je to baš sve njihovo lično pitanje i kao da bi na bilo kom privatnom fakultetu, čak i gazda tog fakulteta, hteo i mogao tako da radi, vlasnik, da ne govorim dekan ili rektor privatnog fakulteta.
Kod nas se oni, zahvaljujući tome što smo imali i što su kršili po zakonu, po kojem je bilo jasno protumačiti, običan sekretar fakulteta je znao da neko ne može da ide treći put. Šta, nije znao pravno da tumači? Znao je, nego šta ih briga, ako neko digne glavu, imaće možda malo političke podrške i neće ga niko dirati, sve će zataškati, ako i digne glavu, ko je taj profesor koji je digao glavu, poslaće mu inspekciju itd. itd.
Dakle, otišao sam možda dalje u nameri da predočim ministarstvu kada bude radilo, da ne idemo svake godine u izmene zakona, da jednom uradimo zakon kako valja i da postavimo stvari na svoja mesta, da ojačamo institucije koje nismo uspeli da ojačamo, da vratimo zajednice fakulteta, koji će nam uniformisati nastavne planove i programe, a ne da čine konferenciju univerziteta koje pojedinačno fakulteti ne zanimaju u preteranoj meri, ne ulaze u detalje programa, ostvaruju tzv. autonomiju fakulteta i vi sada ne znate ko je gde završio, šta je preskočio, šta je učio u Beogradu, u Novom Sadu, u Nišu, a tek eksterna akademska mobilnost, to je da čovek ne poveruje šta tu sve može da se nađe i kako će to sve da se posle iskompiluje.
Najgoru će štetu imati naši studenti koji nažalost i dan danas uče strane jezike i spremni su da odu van jer ovde perspektivu ne vide u tolikoj meri, što se, naravno, internim krugovima, ljudima koji su povlašćeni dozvoljava zapošljavanje, ne više po političkoj, ne treba više po političkoj osnovi ići na fakultet. On je nekad stečen. Stvorile su se lobističke grupe i ko zna više koja forma, koja varijanta političkog uticaja drže te grupe na jedinstvu, pre svega objedinjene. Pre svega ih drže interesni razlozi. Zato mislim da je ovo jedno od bitnih tumačenja. Ovo nije izmena zakona, ovo je samo autentično tumačenje. Šta bi trebalo tek kada budemo menjali zakon, videćemo, valjda ćemo i tu izmenu zakona dočekati i o tome diskutovati. Hvala.
Valjda neće, nisam sklon da provociram replike.
Da odgovorim na pitanje zašto ne mislimo da je akademska čestitost nešto što je sporno. Ne mislim mi da je to nešto sporno, to treba uvažavati. Ali sam potpuno siguran da oni koji su se ogrešili i uradili treći mandat i da je postojao kodeks akademske čestitosti, oni bi ga prekršili. Jedini su verni kontroli kada bi ga birao ministar, Vlada, neko konkretan, pa dođe biografija, piše dva puta biran, treći put automatski ne može.
To što će on napisati da prima kodeks akademske čestitosti i da neće da ga provuku kao trećeg, on promeni prezime, ili ime fakulteta, nisam bio siguran. To je tako kako je bilo. Zato u principu nisam preferirao takvo rešenje nego sam išao na jedno sasvim određeno i jasno rešenje koje se tiče i vlasničkih odnosa i prava na odlučivanje i unapređivanje mera.
Dekanu više ne možete ništa, njega bira savet fakulteta, šta mu vi možete. Možete da ga molite koliko hoćete, on digne školarinu, može da menja uslove studiranja, a kada studenti štrajkuju, kada dignu glas gde je malo bodova, onda svi idu kod ministra. Ne idu kod dekana. Toliko govori da se to promenilo. Nekada su studenti bili moćni. Ne prizivam ta vremena i način ponašanja, trčali su pred vrata dekana, blokirali institucije. Niti prizivam niti mislim da je to u redu. Nije to ni u svetu normalno.
Neki su dekani podnosili ostavke, nisu imali hrabrosti da se bore. Danas studenti ušablonizirani, samo se tresu i gledaju na sat kada počinju vežbe, predavanja, jer studentu više bodova daju nego ono što usmeno pokažu. Dakle, sistem nije dobar. To je suština. Hvala.
Zahvaljujem, gospođo predsedavajuća.
Dame i gospodo narodni poslanici, zahvaljujem se i vama, kao i šefovima poslaničkih grupa na zajedničkom dogovoru da ja budem određen za čoveka koji će govoriti danas o zakonu, o izmenama koje su najpre dogovorene na našem Odboru za zdravlje, a onda kao takve delegirane odgovarajućim poslaničkim grupama. Hteo bih odmah da pozdravim to jedinstvo koje u parlamentu nije uobičajeno, to jedinstvo koje je veoma bitno da donesemo i utvrdimo zajedničku, jedinstvenu, zakonom već utvrđenu, politiku o značaju zdravstvene zaštite stanovništva od zaraznih bolesti.
Cela ova kampanja, cela ova priča i potreba da se zakon menja na način na koji smo predvideli promenama u dve tačke aktuelnog Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, pokrenuta je ili pokretana je mesecima unazad, i u prošloj, i u ovoj godini, a zahvaljujući radu Odbora za zdravlje, kakvog smo inače koncipirali prilikom konstituisanja ovog saziva, u kome ministar, ali i ostale institucije od značaja referišu o svom radu, o svojim događanjima u oblasti zdravlja, mi smo dobijali validne informacije o tome da u zdravstvenoj politici vakcinisanja, profilakse, imuno-profilakse, počinju da se javljaju i pojavljuju određeni problemi u vidu smanjenog odziva populacije na vakcinaciju.
Onda su se na društvenim mrežama pojavile određene grupe koje su delovale tako da su preporučivale drugim roditeljima da svoju decu ne vakcinišu, govoreći o nekakvim mogućim povezanostima između procesa vakcinacije i nekih drugih potencijalno ozbiljnih oboljenja koje se sa tim mogu dovesti u vezu, a čineći to bez ikakve racionalne odluke, bez racionalnog dokaza, bez ikakvog uporišta. Prepoznavši takav problem, pozvali smo na nekoliko naših sednica sve one koji su bili referentni da o tome daju svoje mišljenje. To su bili predstavnici Nacionalnog instituta za zdravlje, direktor Batuta, strukovna udruženja, Lekarska komora, odgovarajuća sekcija Srpskog lekarskog društva, predsednik Komisije za zarazne bolesti, Zdravstveni svet, udruženja roditelja, predsednici pedijatrijskih sekcija, itd.
Dakle, sve ko je hteo, hteli smo čak da pozovemo i one koji se deklarišu i svojim manje ili više umreženim kanalima deluju tako kao antivakcinalni lobi da i njih pozovemo, ali nije postojao jasan način i jasna adresa i jasna lokalizacija takvih institucija koje se nisu u pravnom smislu i kao fizička lica legitimisale da bi mogli biti pozvani na te naše sastanke.
Ceneći ozbiljnost tog događaja i takvih zbivanja u našoj sredini Ministarstvo zdravlja je donelo odluku da svakog meseca daje nama izveštaje o tome kakav je ishod i odgovor na vakcinaciju. Primetili smo da već posle prvog našeg sastanka u januaru mesecu već u narednom procenat onih koji su se odazvali vakcinaciji počinje lagano da raste. Mi smo vremenom dobijali sve više i više podataka o tome da se taj broj popravlja, ali smo istovremeno i saznavali u retrospektivnom nekakvim informacijama da su pojedine vakcinacije roditelji ispred svoje dece odbijali posebno tzv. trovalentnu vakcinu MMR, te je ona dostigla u Srbiji jedan, zavidno kritičan nivo iznad koga mi gubimo tzv. osećaj frontalne sigurnosti ili bedema zaštite koji je Svetska zdravstvena organizacija kao takav preporučila.
Činjenica da su se pozivali na proverene podatke, da će ukoliko deca prime takvu vakcinu možda oboleti od nekih težih neuroloških poremećaja dovela je do klasičnih problema na nivou lokalne zdravstvene zaštite na mestima gde se taj proces vakcinacije ne poštuje i odbija. Ko je bio u problemu? Bili su pedijatri. U sukobu i susretu sa roditeljima, mnogi roditelji su tražili od pedijatara da elaborišu, da im neprekidno i neizostavno dokažu da nema nikakve štetnosti od primene vakcine, što su ljudi i činili, ali su roditelji dece ili staratelji često koristili svoja prava da izuzmu, budući da je to tumačeno po Zakonu o zaštiti prava pacijenata kao nekakva interventna mera, ta mala injekcija, taj mali ubod kao interventna mera, pa se pozivajući na tu zakonsku odredbu roditelji su stavljali veto na vakcinaciju svog deteta i činili tako njemu lošu uslugu. Neki lekari su dolazili u rizik da zaista napišu, da kontraindikacije nema, dete treba da bude vakcinisano, ali ih je sprečavao taj zakon.
Tu smo mi nekako došli na trag ideje da možda tu nekakve kolizije između dva zakona postoje. Nema, tu zaista kolizije. Mi smo dobili mišljenje Ministarstva da kolizije nema u vezi ta dva zakona realne i stvarne, već se mora gledati šta je neposredno i suštinski interes tog deteta u pružanju zdravstvene zaštite. To mora da gleda lekar, ekipa koja sprovodi vakcinaciju, ali moraju da gledaju i roditelji.
Postoje zakonske kvalifikacije koje obavezuju roditelje da nečinjenje prema sopstvenom detetu ili staratelju svejedno uđe u rizik kategorizacije po drugom zakonu koji se zove zanemarivanje deteta. Dakle, morao je nekakav autoritet da se konačno pojavi, da se omogući lekarima na terenu, da praktički rade svoj posao, da poštuju medicinsku struku, a da se spreči samovolja roditelja da zbog toga što su negde nešto pročitali, negde neko na nekoj društvenoj mreži ili na nekom skupu rekao da će to biti štetno po njegovo dete izbegne vakcinaciju.
Netačna je i teorija da „ako su sva deca vakcinisana, ja moje neću“. To su roditelji često govorili, pa „nema veze on će biti zaštićeno, jer su druga deca vakcinisana čiji su roditelji odgovorniji i uredniji“. Nije ni to tačno. Padamo ispod onog praga. Drugo, tu su i ona deca koja nisu bila vakcinisana u datom trenutku, jer su imali trenutnu kontraindikaciju prehladu, grip, nazeb, itd, a onda otvara se i treći problem, treće vrste, ta deca treba da se upišu u obdaništa, u predškolsko. Ako nemaju popunjen vakcioni karton po zakonu to ne mogu da urade.
Onda se tu ulazi u čitav niz problema koje smo mi zaista na Odboru za zdravlje prepoznali i jedinstveno na svim tim sastancima potkrepljeni velikim autoritetima, ljudima koji govore poslednju reč o tome, doneli odluku da Ministarstvu predložimo da krene u izmenu zakona. Iz Ministarstva smo dobili odgovor da oni rade na promeni Zakona o zaštiti od zaraznih bolesti, te da ovakva intervencija bi možda mogla doći kasnije ili da oni ne idu sada sa intervencijom, nego da će to doći u času kada zakon bude promenjen. Ali smo mi na Odboru zajedno sa ministrom čak i sa ministrom prosvete odlučili da ipak olakšamo taj deo dok zakon ne stupi na snagu, ovom kratkom izmenom koja se odnosi na izmenu dva člana.
Tako je rođen papir koji se pred vama danas nalazi u kome stoje izmene Zakona u članu 3. i izmene Zakona u članu 15. o zaštiti od zaraznih bolesti. Šta smo uradili? Kakve su te suštinske izmene? Zakon o pravima pacijenata nismo dirali, udruženja roditelja i ostala udruženja na Odboru su tražili da to bez javne rasprave ne ide, iako možemo uvek postaviti upit – a, šta je to interventna procedura, potkožna inekcija, kako se vakcina daje, svi smo je prošli. Ko je nas pitao da li će nas boleti?
Da vratim priču unazad, roditelj štiti svoje dete, štiti ga od vakcine kobajagi i daje saglasnost da se ne vakciniše, a dete kad bi moglo tada da artikuliše i da malo dete, odojče, od godinu dana, dve ne bi nikada pristalo na vakcinu, dete nema osećaj težine odgovornosti, ono ne zna šta to znači, i ono bi uvek odbilo. Znači, roditelj je neiskren prema njemu. Zna da dete ne bi tu vakcinu nikada prihvatilo, a on ga štiti iz sasvim drugih razloga, jer je negde neko nekad rekao da će to možda prouzrokovati ovaj ili onaj poremećaj.
Dakle, hteli smo da tome prosto na najočigledniji način stanemo na put, da to presečemo, da omogućimo lekarima na terenu da rade u interesu struke. Zarad toga učinjene su dve izmene u Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, gde smo u članu 3. imunizaciju, dakle, proces vakcinacije proglasili neterapijskom merom, nego imunizacija je preventivna mera i time smo učinili ili napravili formalni otklon prema onome što se tražilo u Zakonu o zaštiti prava pacijenata gde bi se eventualno moglo tražiti pristanak na neku interventnu metodu, saglasnost roditelja ili staratelja.
Kada smo to uradili time smo formalno skinuli taj problem i sada se više, kako smo i stavili u izmenama u novom stavu 5. člana 25. Zakona o zaštiti od zaraznih bolesti, da za sprovođenje vakcinacije, imunizacije nije potreban obavezan pristanak, pismeni pristanak same osobe na koju se vrši, dakle deteta, odnosno ovde je reč o staratelju, roditelju, te smo na taj način sklonili barijeru koju će lekar, pedijatar, ekipa koja vrši imunizaciju na terenu sada imati u susretu sa roditeljima ili će čak roditelj možda nekada moći da izmisli razloge da je njegovo dete alergično na ovo ili na ono ako ne uspe da ubedi lekara, da pokuša na neki drugi način.
Ali se manevarski prostor proste zabrane „ja ne želim da se moje dete vakciniše, jer će imati takvu i takvu komplikaciju“ sada eliminiše. Sada lekar odlučuje na osnovu pregleda koji provodi vakcinu, koji o tome vodi evidencije, vodi protokole odlučuje da li dete može ili ne može da primi vakcinu.
Ako ne može, a biće i takvih stanja da ne može, onda ta prilika se karakteriše kao privremena okolnost, dakle privremena kontraindikacija dok ne prođe neka prehlada, osipna groznica ili neko drugo stanje ili trajna nakon konsultacije sa određenom stručnom ekipom. Ali iza toga stoji lekar, a ne roditelji koje je negde neko na nekoj društvenoj mreži ubedio.
Ja ovde neću govoriti, jer ovo nije stručni simpozijum, postoji jako veliki broj dokaza da je retrogradno ispitavanje, u retrogradnim studijama, čak sada i u prospektivim je dokazano da na milione urađenih vakcina nije bilo nikakvog dokaza da je primena neke vakcine u nedvosmislenoj statističkoj korelaciji sa učesnošću teških neželjenih pojava. Čak su nam iz Agencije za lekove odakle su nam bili gosti, dostavili podatke da unutar samo nekoliko godina praćenja, zadnje tri godine praćenja, tzv. „alerta“, informacije o neželjenim dejstvima, da su uglavnom prijavljeni AE „advrs iventi“, obični neželjeni efekti. Dakle, ne ni „sirius“ ozbiljni, nego obični neželjeni efekti, a to je temperatura, lokalno crvenilo, bol. Ništa u tri godine, a broj takvih prijava, uprkos činjenici da takva kampanja se baš tada razvija je da budem precizan 195, 125 i 102 u 2014. godini. Znači, 2014, 2013. i 2012. godina.
Svetska velika istraživanja su obuhvatila 14 miliona ispitanika, nisu utvrdila pojavu debilizacionih bolesti i udruženost pojedinih vakcina. Danas je u svetu tendencija da se sve više ide na polivalentne vakcine, da jednim ubodom, jednom aplikacijom se da detetu više ponuđenih antigena da stvori imunitet itd.
Crna Gora čak ima i šestovalentnu vakcinu. Kod nas možda bude, ali i to je već na tragu rešenja, da li će Fond stići da proprati sve da plati i da nabavi dovoljan broj vakcina. U svetu je trend da to bude ili obavezno ili preporuka. Evropske zemlje su podeljene u tom pogledu. Nije kod svih obaveza, a kod zemalja u okruženju je obavezna, kao i kod nas. Negde čak za 11, a kod nas za 10 bolesti, negde za dve, tri, četiri, ali nivo preporučenih vakcinacija u svetu danas govori o odzivu i uspešnosti vakcinacije 93, 95, 97.
Dakle, sazrela je svest zapadnih civilizacija kojima ne moraš naređivati da se vakcinišu, a mi se nažalost vraćamo u vremenu u kome smo potpuno svesni da vakcinacija je takva preventivna mera za kojom treba žudeti, kada bi moglo da se dogodi da se razvije za neka druga obolenja, pa da nas sačuva od zla koje je moguće potencijalno slede masovnim nezaraznim bolestima, a mi to zahvaljujući nekim „mudrim ljudima“,nekim obesnim i silnim ljudima koji traže potkajlovanim, verovatno nekakvim drugim lobijima, u drugi interesima što sopstvenu decu žrtvuju i ne podstiču na vakcinaciju, nego nagovaraju i pokreću na pogrešan način razmišljanja roditelja druge dece.
Upravo zato je dobra ta parlamentarna podrška, široka parlamentarna podrška, to parlamentarno jednoumlje, da to ponovim, koje će iskazati kao još jednu prepreku toj narastajućoj nesreći dezinformacija koja se putem društvenih mreža ili drugim kanalima može širiti.
Prosto je potrebno da stanemo u ime jasnog državnog programa koji nema političku boju, a program je takav da štitimo mladež i decu od ozbiljnih bolesti, za koje su se dobijale Nobelove nagrade kada su vakcine izmišljene, koje su značile spas čovečanstva koje bi bilo možda desetkovano da su takve vakcinalne mere nekada osporavane.
Danas se vakcina radi genetičkim inženjeringom. Danas je to savršeno, bezbedno, mnogo bezbednije nego način na kako je nekada rađeno kod nas. Pre 115 godina i kod nas je urađena prva vakcina u Srbiji, „Torlak“ je moćna institucija koja može da pravi vakcine i nikada nije bilo ni problema. To su vrlo kvalitetne vakcine, a i ono što se uvodi to su vakcine licencirane. Sve su prošle prethodne kliničke studije. Sve moraju dobiti tačan put provere različitih nivoa akreditacije dok dođu uopšte u upotrebu. Ne dobija Srbija nikakav škart, ništa što je sekundarno tržište, ništa što neko drugi u svetu ne koristi.
Tako je bilo potrebno i bilo od koristi da na ovaj način odradimo ovu priču svi skupa i svi zajedno i pokažemo zajednički cilj da zaustavimo antivakcinalnu kampanju i pomognemo roditeljima ili deci zbunjenih roditelja, možda bolje reći, oni kojima neki pojavljeni u televizijskim emisijama ili neki su na nesreću uspeli čak, ali to je zaustavljeno, da probiju akredicioni program SLD da negde govore, ali to je paramedicinsko predavanje, to možete praviti na trgu, može te izaći na Slaviju i pričati šta god hoćete, ali službeno medicinsko stanovište je sasvim jasno i sve naše zdravstvene institucije, sva relevantna strukovna udruženja, Odbor za zdravlje, a konačno i parlament, očekujem jedno glasanje i usvajanjem predloga jednoglasno, da pošalje jednu snažnu poruku koja će biti, pre svega podrška zdravlju dece i podrška lekarima na terenu, da mogu samostalno, po svojoj savesti da donose odluke i da samo medicinskim indikacijama ili kontraindikacijama budu podvođenim kada čuvaju zdravlje naše omladine. Hvala vam.
Zahvaljujem se.
Izvinjavam se kolega, neću ja dugo govoriti, podstaknuo me govor ministra i vaš, koleginice, naravno, govor, jer sam u celoj toj priči, ne znam zašto, propustio da pomenem medije.
Mi imamo borbu koju vode elektronski mediji na mrežama. To je opet neka vrsta medija, ali naši, službeni, oficijalno elektronski mediji, pisani, štampani mediji su presudna karika koja sada tek može da nam pomogne kada smo i ovo pravno regulisali da se molimo da oni ovo shvate, ozbiljnost situacije, i da nastave jer je upravo pisanje medija, promotivno pisanje o potrebi za vakcinacijom, doprinelo da napravimo kakve takve pomake zadnja tri meseca od kada smo kao taj problem, kao takav, uočili i izneli ga na našem Odboru za zdravlje, a Ministarstvo pokrenulo zajedno sa nadležnim institucijama preciznije informatičke podatke, i videli smo da su se stvari pomerile na bolje. Dakle, ne zaboraviti ulogu medija, oni su nam jako bitni da promovišu pozitivni otpor koji je u tom pravcu krenuo.
Eto, to sam hteo da dodam, a pro po toga da ćemo imati takav sastanak, tu debatu, ali ako i to mediji ne proprate i ne prenesu, mala je vajda od toga. Ostaće u krugu ljudi koji to slušaju. Mi to svi znamo i 99% stanovništva to zna, ali je potrebno da se to na adekvatan način prenese, ne bombasto, ali da ga ima i da konstantno postoji dok se stvari ne dovedu ponovo u normalu onako kako zapadne civilizovane zemlje kojima težimo i rade bez ikakve naredbe i obaveznosti. Toliko. Hvala.
Zahvaljujem predsedavajući.

Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predlagaču, zadovoljan sam što konačno na ovaj način o ovome govorimo, o problemu koji je davno registrovan među svima nama, za koji je naravno osim predložene forme zakona potrebno i da država utvrdi mehanizme kako će zakon provoditi, jer možemo donositi najidealnije zakone, ali ako nemamo mehanizme kako ih provoditi, možemo li da isfinansiramo sve, onda bi ostao jedan od neprimenjivih zakona.

Verujem da ovaj zakon neće doživeti sudbinu neprimenjivosti, jer je nakon konsultacije koje ste imali i sreća da imate sa ovim ministarstvom, budući da se i vi sećate ranijih ministarskih sastava u kome se ni amandmani nisu prihvatali od strane ministra i odgovarajućih vlada, danas eto ministarstvo je prihvatilo zakon tzv. „opozicionog poslanika“, ali na ovome planu faktički nema opozicije i konačno, odbor tako i radi. Osim ovog odbora, Odbor za nauku, prosvetu i informatičko društvo takođe radi po tom principu, gde su te političke polarizacije najmanje.

Ovaj zakon je napisan kao poseban autohtoni zakon i on će pokrivati sva ona mesta koja možda drugi zakoni ili srodni zakoni inače involvirani i u ovaj predlog, nisu u stanju da pokriju te teorijske, ostaje varijanta da smo možda mogli intervencijama u više srodnih povezanih zakona da uvedemo i ovo u tzv, pre svega Zakona o zdravstvenoj zaštiti, društvenu brigu o zdravlju.

Dakle, mogli smo da menjamo član 11. i da to uvedemo i retke bolesti i ostalo, ali možda je ovo način na koji su se zajedno sa ministarstvom dogovorili, jednostavniji i manje bi to bilo promena u setu zakona, kao što smo sada eto nedavno radili Zakon o advokaturi kada smo menjali i čitav set zakona smo morali analogno da izmenimo da bismo to uveli.

Svejedno kako, ovo ćemo uvesti u opticaj, a ja ću u daljoj svojoj priči saglasno svom nekakvom već stavu godinama potvrđenom prema meni samom i spram predlagača, ma sa koje strane dolazio, pokušati da sa vama podelim nejasnoće koje me možda obavezuju da ih javno iznesem, da vidimo šta možemo vi kao predlagač i mi, eventualno odbor, budući da smo saznali danas na odboru da će doći amandmani i od Vlade i amandmani su već stigli nama od različitih poslaničkih grupa, pa da bi se izbeglo svojevrsno poklapanje, jednostavno da vidimo šta bismo možda mogli ako nejasnoće postoje, bar što se tiče predlagača i predstavnika Vlade, da izmenimo.

Dakle, najpre bih hteo da počnem sa onim pozitivnim, masa članova koje ne pomenem, znači da su dobro urađeni i da se sa time slažem. Hoću da izdvojim taj tzv. masovni skrining ili je to verovatno subpopulacijski skrining u kome jako dobro, posebno u tački 3, odvojeno koga će se programom skrininga predvideti, ta tačka 3. je ključna, čini mi se u ovom članu 13.

U članu 14. gde se govori o pravu na dijagnozu, tu bih hteo da, sada nisam pristalica onih koji menjaju zakon zbog jedne reči ili padeža gde to naravno nije nužno da bi se očuvao duh jezika, ali ako govorimo o dijagnozi u stavu 3. koja prethodi lečenju, mi uvodimo definisanje pojma dijagnoze koji nije inače definisan i ni u jednom zakonu, odnosno da nismo termin „dijagnoza“ definisali posebno. Ovde smo to u radili i on je urađen u sklopu, naravno predviđen da u sklopu obaveštenja koje se duguje pacijentu.

Kada duguje pacijentu, lekar je obavezan da postavi dijagnozu, makar ona bila i radna, kako ovde stoji. Dakle, ta radna dijagnoza je način na koji se možda može dati lufta, vremena lekaru ili različitim timovima ili grupi lekara ili različitih institucija da do dijagnoze dođu, kao što smo već čuli od mnogih, taj put do dijagnoze je često trnovit, dugo traje i ne može se opredeliti lekar za konačnu dijagnozu.

U tom cilju, treba možda razmotriti to, lekar je dužan da postupa u skladu sa … standardima. Potpuno se slažem, lekar ima slobodu izbora dijagnostičke procedure, tu se slažem, verovatno bi trebalo nekom reči dati neku prilošku odredbu, postupnu u izboru dijagnostičkih procedura zato što već u narednom stavu govorite o zabranjenoj preteranoj upotrebi dijagnostike, o preteranoj dijagnostici.

Mi nismo zakonom definisali šta je to preterana dijagnostika. Mi znamo da se možda nekada saltatorno preskoči neka dijagnostička metoda u ostalim, opštoj populaciji, pa će neko, recimo, umesto da ode na rendgen otići na skener ili nešto drugo uraditi, što je, naravno, paradoksalno. Ovde će verovatno uputstvom, vodičima, onima što ste predložili Ministarstvu da sprovede i nadležnim institucijama koje ćemo pratiti unutar roka od tri meseca, možda će on biti i duži, pa će verovatno dati neko stručno, metodološko uputstvo, da ne uđemo u rizik tzv. preterane dijagnostike, nego da ona bude sukcesivna, planirana, da se zna šta jedno iza drugog funkcijski i logički sledi.

U pretposlednjem stavu, kod invanzivne dijagnostike i razmak. Svaka dijagnostička procedura nosi sa sobom preporuku kada može da se radi, kada može da se ponovi. Čak i najteža hirurška intervencija, ona teorijski može da se ponovo sutradan, ako je došlo do dehiscencije, hemoragije ili nečeg drugog. Tako da, staviti u zakon razmak, može danas-sutra ako je došlo do dehiscencije, hemoragije ili nečeg drugog, tako da to, staviti u zakon razmak, može danas sutra, jer kada ovo govorim, ja razmišljam o „sukobljenim stranama“. To je dete, roditelj ili, s druge strane, pravnik kome se žalite, sudija koga zbog nečega tužite i to je lekar koji je radio.

Teško je definisati razmak između procedura. On je uglavnom u opisu procedure da uslov za izvođenje neke invazivne procedure i da li se ta ili neka druga invazivna se ponovi, uglavnom je definisano prirodom same procedure, pa kažem, ako mislite da ovaj stav 9, 10. ili koji je po redu, treba tako da ostane, u redu je. Ako mislite da može da se ispravi nešto na tom planu, imaćemo odbor, pa može kao amandman odbora da eventualno ide, da to razmotrimo, ali ja mislim da je najpoštenije da ga razmotrite vi, a ne mi da dajemo svoje sugestije i da menjamo. Prosto, ovako stavljamo na znanje šta je to što eventualno došlo.

Nešto što me sada lično interesuje, ja nisam čuo do sada komentar na to, pravo pacijenta da povuče svoj pristanak, to je u sasvim normalno. I u ranijim zakonima mi to imamo. To se podrazumeva. Ima neku logiku u tome, ali pravo bolesnika da odbije saopštavanje rezultata bez ograničenja, to mi je po malo nejasno. Verujem da bi tu možda mogao neko da mi pojasni šta to znači.

Vidite koliko je to složena procedura, doći do određene dijagnostičke procedure. Zamislite, čak i u inostranstvo se ode, jer ima spremnosti da posle nekog vremena neko ode u inostranstvo, dobije rezultat koji je porazan za rodbinu, a onda odluči da mu se to ne saopšti i da se pri tome uništi materijal i dokazi o tome da rezultat bude uništen, a bolest, recimo, nastavlja da progredira. Kako će ta osoba kada zaista dođe do teškog evolutivnog stadijuma biti lečena, propraćena, kako će se to onda propratiti ako vi uništite sve i ako rodbina, roditelj, jedan ili drugi, majka ili otac zabrane? Šta ako žele da ide ponovo, ako je to pitanje trudnoće, pa u novoj trudnoći nekoj hoće li ponavljati proceduru? Ali, zašto uništavati to? Zamislite u somatskoj populaciji kada bi se neke rendgen na kome se vidi da imate nekakvu malignu bolest naredili da vam se ona ne saopšti i da se taj rendgenski snimak uništi?

Ja razumem da se to stavi pod kontrolu, da to nije dostupno i masovno publikovano, to i piše u zakonu, ali to prosto mi pojasnite zašto bi to trebalo, posle tolikog napora da dođete do dijagnoze, da onda odjednom taj koji je dao pisanu saglasnost ili neku drugu vrstu saglasnosti, ima ih različito definisanih, odjednom odluči da mu se ništa ne saopšti i da sve bude uništeno, ne znam zašto?

Pristanak na dijagnostičku mrežu. U stavu 2. hteo sam da vas pitam i onda ću verovatno i da diskusiju privedem kraju, da ne preterujemo u ovoj priči, jer ovo su uglavnom bile ključne nejasnoće, koje se tiču onoga što će se desiti. Ne daj Bože da sutra krene rasprava pred sudovima, kod veštog advokata i nedovoljno spremnog sudskog veštaka, jer mi ćemo jedva namaknuti ljude da uđu u odbore, da uđu u stručne komisije, a oni ne mogu biti sudsko-medicinski veštaci, da namaknemo, pa nesigurni veštak, a veš advokat, teško sudiji koji bude odlučivao. Šta hoću da kažem? „Pacijent dati pristanak na postdijagnostičku meru izričitom izajvom ili prećutno radnjama koje znače njegovo saglašavanje“. Pokušavam da razumem koje su to radnje – klimanje glavom ili šta već drugo?

Treći stav, ta ista genetička dijagnostika u vidu ispitivanja analize, kao i uzimanje uzoraka traže pisani pristanak. Ja to razumem, ali ova osoba iz stava ne može očito dati pisani pristanak, iako se pokušava da se u stavu 5. ovaj stav 3. podeli ili raščlani ili bliže objasni da se to odnosi na obim genetičkog ispitivanja. Dakle, može pacijent da odlučuje dokle će u dijagnostici da ide. To je njegovo pravo da na nešto ne pristane, ali i mogućnost da rezultat ispitivanja može biti dostupan drugim licima.

Tu se potpuno slažem. Ima pravo da stavi tapiju na taj dokument, ali zašto da nema pravo da zna i zašto da dijagnostički, ishod dijagnoze bude samo dobro čuvan, ako bolest ima sklonost ka progresiji, pa sutra možda mora da se krene sa lečenjem. Ili će se možda doći do leka, pa će se pete godine života osobe pojaviti lek na tržištu, ali onda vi morate da pokrenete celu proceduru da do dijagnoze dođete.

Dakle, otprilike, to je nešto što sam ja imao da kažem, analizirajući član po član. Naravno, imam još i nekih drugih primedbi, ali nisu tako krupne nejasnoće, uglavnom se tiču ovoga što sam sad rekao, oko komisije koja će davati uput za inostranstvo i za ispitivanje i za lečenje, što je u skladu sa duhom da se zakon primeni i na to i to je sasvim ispravno, da se pomogne i u lečenju. Konačno je i Fond osnovan i postoji očigledna saradnja i onoga što će Fond za zdravstveno osiguranje ulagati, to je sva ona dijagnostika koja se u Srbiji provodi od prenatalne, postnatalne dijagnostike itd, koja se i inače sprovodi uglavnom u zdravstvenim institucijama na državnom nivou, u državnom vlasništvu i to će Fond pokrivati, a ovo što će pokrivati poseban Fond za lečenje retkih bolesti je nešto što je dostignuće ove Vlade, što treba pozdraviti, jer verujem da će biti od velike koristi za roditelje i decu koja su ovim pogođena. Zahvaljujem se. Možda sam bio predug, ali, generalno, to su moje nejasnoće oko zakona.
Zahvaljujem.
Mislim da je Vlada donela ispravnu odluku zato što je odbila ovaj amandman, budući da taj novi stav 2. koji se stavlja ispod stava 1, kao da je u koliziji i kao da su suprotstavljeni. Jer, zaista je zakonom jasno predviđeno u stavu 1. ko i na koji način donosi odluku o nadoknadi materijalne štete i to je jasno definisano u sudskom postupku.
S druge strane, kakva su to sad preferencijalno veća prava? Ne znam, nisam pravnik, ali, koliko to pravni sistem poznaje i koliko je česta potreba, ako i poznaje, mogućnost davanja posebnih prava nekim kategorijama ljudi koji traže zaštitu prava?
Treći razlog je što se pojam sudske zaštite uvodi u budućim, dolazećim članovima. Tek kada bismo ova dva člana ostavili jedan pored drugog, prosto bi se pitalo na šta bi to ličilo? U ovom stavu 2. koji se predlaže piše da umesto prava na otklanjanje posledica štetne radnje itd, treba da se odredi pravična naknada. Taj deo te zavisne rečenice se u stavu 1. ne pojavljuje, takvog komentara nema. Mislim da nisu čak ni tesno vezani da bi imali tu nekakvu sinktatičku vezu između ova dva stava. Zato mislim da je jednostavnije kratko i jasno rešenje koje je predlagač dao i da je zato u pravu Vlada koja nije prihvatila ovaj amandman. Hvala.