Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Neđo Jovanović

Neđo Jovanović

Socijalistička partija Srbije

Obaveštenja i objašnjenja

Zahvaljujem se, predsednice.

Poštovani građani Srbije, poštovani narodni poslanici, međunarodni položaj Srbije nesumnjivo iz dana u dan jača. Diplomatska aktivnost i diplomatski potencijal koji Srbija iskazuje daje nemerljive rezultate. Pre svega, zahvaljujući aktivnosti predsednika Republike Srbije, Aleksandra Vučića i ministra spoljnih poslova Ivice Dačića, Srbija je doživela još jedan u nizu epiloga međunarodnog priznanja i uvažavanja međunarodnog položaja. Konkretno, Sijera Leone kao država Južne Afrike je povukla priznanje Kosova, što nesumnjivo potvrđuje da je Srbija postigla nemerljiv uspeh, jer više Kosovo ni u kom slučaju nema čak ni približno polovičnu većinu kada su u pitanju Ujedinjene nacije i članstvo zemalja u UN.

Zbog toga, poslanička grupa SPS prevashodno pozdravlja povlačenje priznanja tzv. nezavisnog Kosova i od Sijera Leonea i daje još jednom bezrezervnu podršku prevashodno onima koji su dali i uložili najviše truda i energije da bi se diplomatski potencijal doveo na ovaj nivo na kome je sada, a to su Aleksandar Vučić i Ivica Dačić.

Zarad javnosti, postavlja se pitanje da li se može staviti znak jednakosti između taksi koje su nezakonito i neprimereno uvele privremene institucije iz Prištine, i to od 100% na proizvode iz Republike Srbije i države Bosne, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na diplomatsku aktivnost Srbije, kada se radi o povlačenju priznanja nezavisnosti Kosova?

Naravno da tu jednakost prevashodno iz čisto političko-propagandnih razloga afirmišu predstavnici privremenih institucija sa Kosova. Međutim, takav znak jednakosti ni u kom slučaju ne može da se postavi, jer je povlačenje priznanja nezavisnosti Kosova imperativ Srbije, zbog toga što Srbija na ovaj način dokazuje i pokazuje da u međunarodno-pravnom smislu reči više niko Srbiji ne može nametati stavove, više niko Srbiji ne može na bilo koji način stavljati do znanja šta treba i kako treba da radi, zbog toga što Srbija ima svoj kurs, svoju politiku, a ta politika podrazumeva prevashodno zaštitu suvereniteta Republike Srbije, kao i zaštitu nacionalnih interesa Srba na teritoriji Kosova.

Postavlja se pitanje koliku štetu ovakvoj međunarodnoj aktivnosti Republike Srbije nanose oni koji pokušavaju da devalviraju ovakve rezultate diplomatije koju Srbija vodi, a to su mnogobrojni i razni opozicioni, da ih nazovemo lideri, takozvanih opozicionih stranaka koji upravo ovde u skupštinskom holu, ako ništa drugo, prepričavaju ono što komentarišu zvaničnici iz Prištine, iz privremenih institucija Kosova i na taj način, ako ništa drugo, u svakom slučaju devalviraju sve rezultate i kompletan diplomatski napredak koji je učinila Srbija.

Postavlja se pitanje koliku štetu na taj način nanose Srbiji, koliku štetu nanose međunarodnom ugledu Srbije i da li je sve ovo što je kao tolerantno ispoljeno prema njima zaista dovoljno da se konačno upravo oni dozovu pameti i da postanu ne kvazi patriote nego istinske patriote i borci za svoju državu, što do sada nisu iskazali.

Iz ovih skupštinskih redova ih pozivamo da, umesto populističke priče, umesto afera kojima su skloni, spletkarenja i svega drugog, zaista podrže ono što svako ko ovoj Srbiji i građanima Srbije želi dobro podržava, a to je i dalje jačanje međunarodnog ugleda Srbije, i dalja snažna diplomatska aktivnost, sve do momenta dok privremene institucije Kosova konačno ne prihvate dijalog kao jedino rešenje pitanja Kosova i Metohije. Hvala.
Poštovani poslanici, poštovani građani Srbije, svakodnevno smo svedoci da po ko zna koji put predsednik Crne Gore Milo Đukanović traži alibi za odgovornost zbog velikog narodnog nezadovoljstva isprovociranog nakaradnim Zakonom o verskim zajednicama.

Sada gospodin Đukanović ističe nekakav deformitet u srpskom nacionalizmu i navodnom mešanju Srbije, pa čak i nekom navodnom uticaju Srbije na promenu vlasti u Crnoj Gori. Naravno, radi se o notornim neistinama koje se plasiraju u kontinuitetu. Sa druge strane, predsednik države Aleksandar Vučić i šef naše diplomatije Ivica Dačić su veoma jasno stavili do znanja da se Srbija nikada neće, niti se mešala u unutrašnje stvari Crne Gore, ali će i te kako dosledno, principijelno i kategorično se boriti za prava Srba u Crnoj Gori, koja su nesumnjivo iz dana u dan sve ugroženija i gde Srbi iz dana u dan u Crnoj Gori, a ima ih, podsetiću, blizu 30%, trpe razne neprijatnosti.

Sa druge strane u Srbiji takav status Crnogorci nikada nisu imali niti će imati. Imaju potpuno ravnopravni status sa svim ostalim narodima u našoj državi. Dakle, ne postoji srpski nacionalizam u Crnoj Gori, ali je zato i te kako izražen i više nego ikada izražen crnogorski nacionalizam, čak do te granice da se ugrožavaju elementarna, ali i univerzalna prava, kao što su pravo na veroispovest.

Ono što brine i to je pitanje koje ću postaviti Vladi Republike Srbije, jeste činjenica da se u zadnje vreme afirmiše navodna mogućnost da se vojska Crne Gore aktivira navodno u očuvanju javnog reda i mira u Crnoj Gori, a logično je da je to tendencija koja podrazumeva uticaj ili pritisak na sve slobodoljubive građane Crne Gore koji mirno protestuju na litijama koje se kontinuirano organizuju protiv ugrožavanja svih univerzalnih prava čoveka, pa i prava na veroispovest. Čak se u tom pravcu ide dotle da se traži podrška specijalnih jedinica iz Prištine.

Postavlja se pitanje koliko su ovakve, možemo slobodno reći pretnje, ozbiljne? Jednostavno, u Srbiji nikom ne pada na pamet da se situacija radikalizuje. Naše rukovodstvo mirnim putem, na miran način će dosledno tražiti rešenje svih spornih pitanja, pa i najozbiljnijeg pitanja koje se tiče ugrožavanja prava na veroispovest, koje je eklatantan primer ugrožavanja u Crnoj Gori, nažalost već duže vreme.

Moje drugo pitanje postavljam Ministarstvu zaštite životne sredine. Odnosi se na vodosnabdevanje u Republici Srbiji, imajući u vidu da postoji jedna činjenica koja se ne može dovoditi u sumnju, a to je da vodovod i vodovodni objekti, kao što su kaptaže, prihvati vode itd. gde je na iste objekte povezan veći broj domaćinstava, imaju probleme u vodosnabdevanju zbog nemogućnosti održavanja i upravljanja. Po Zakonu o vodama, ukoliko je veći broj korisnika priključen na takve vodoprivredne objekte, dolazi se u situaciji da se ne mogu troškovi održavanja u svakom slučaju isfinansirati na način koji podrazumeva uredno snabdevanje vodom.

Po istom zakonu lokalne samouprave su dužne da preuzmu upravljanje i održavanje, međutim, imajući u vidu nemogućnost resursa finansijskih sredstava i svega ostalog što prati održavanje vodoprivrednih objekata, uglavnom lokalne samouprave ne preuzimaju upravljanje i održavanje takvih vodoprivrednih objekata.

Postavlja se pitanje da li mogu da se iz projekata obezbede dodatna sredstva koja bi omogućila lokalnim samoupravama da vodoprivredne objekte održavaju i preuzimaju iz prigradskih naselja. Na Zlatiborskom okrugu su eklatantni primeri nemogućnosti vodosnabdevanja u okolini Užica, mesne zajednice LJubanje, Sevojna, Lužičke dolina itd. gde bi se dodatnim sredstvima i dodatnom finansijskom pomoći omogućilo da se vodosnabdevanje ustroji na način koji podrazumeva zadovoljenje svih korisnika sa potrebama koje su elementarne, a nesumnjivo je da je jedna od najelementarnijih potreba, potreba čoveka za vodom.

U tom smislu i završavam ovo pitanje, smatram da bi resorno ministarstvo, eventualno preko određenih projekata pomoglo onim lokalnim samoupravama, naročito nerazvijenim lokalnim samoupravama na teritoriji Republike Srbije koje nisu u mogućnosti, da finansijski izdrže ovaj, da ga nazovemo, teret. Hvala.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Nakon nedavno održanih izbora na teritoriji Kosova i Metohije promenjena je vlast, ali nažalost nije promenjena politika privremenih institucija u Prištini. Politička retorika i politički vokabular ostao je isti. Novi premijer Kosova Aljbin Kurti daje izjave koje nisu u duhu pravilnog razvoja svih delova Kosova, već se i dalje diskriminišu oni delovi Kosova koji su naseljeni srpskim stanovništvom. S druge strane, politika koju vodi novi premijer Kosova nije u duhu stabilizacije i mira na teritoriji celog regiona. Naprotiv, Aljbin Kurti izjavljuje da je balkanski mini Šengen srpska namera da se formira četvrta Jugoslavija i da je navodno takva ideja opasnost za Kosovo. Osim toga, Aljbin Kurti zagovara protivljenje svemu onome što se pojavljuje kao krajnje korisno, dobronamerno u pogledu razvoja ekonomskih odnosa, u pogledu ekonomskog i privrednog približavanja i zbližavanja svih zemalja na teritoriji Balkana. Očigledno je da na Aljbina Kurtija trenutno ne deluju ni krajnje odgovorne i nadamo se principijelne izjave specijalnog izaslanika predsednika SAD-a Trampa Ričarda Grenela o tome da se ni u kom slučaju ukidanje taksi ne može vezivati za nekakav reciprocitet, a da se takse moraju obavezno ukinuti.

S druge strane, imamo jednu jako odgovornu, jednu jako posvećenu politiku koju sprovodi predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić i ministar spoljnih poslova Ivica Dačić, a koja se vezuje prevashodno za zaštitu interesa srpskog stanovništva na Kosovu, koja se vezuje za razvoj ekonomske saradnje, za uvođenje malog Šengena, za ekonomsko približavanje i, ono što je najvažnije, za stabilnost i mir na teritoriji Balkana, odnosno u regionu Balkana.

Ono što je Srbija do sada uradila je mnogo, Srbija radi još više, insistira na normalizaciji odnosa, ali ne želi ni u kom slučaju da poklekne pred bilo kakvim ucenama, niti želi, niti ima nameru, niti hoće da se stavi u položaj bilo kakvog ponižavanja ili ugnjetavanja bilo s koje strane ono dolazilo.

Zbog toga se postavlja pitanje – da li je dovoljna jedna vrsta pritiska koju trenutno američka administracija sprovodi prema rukovodstvu privremenih institucija na Kosovu, da se konačno prihvati mogućnost da dođe do početka pregovora u cilju postizanja sporazuma, kako bi se konačno normalizovali odnosi između Beograda i Prištine?

Moje drugo pitanje se upućuje Ministarstvu državne uprave i lokalne samouprave, jer je ovo ministarstvo u zadnje vreme učinilo mnogo i ima izuzetne rezultate u svom radu kada je u pitanju razvoj lokalnih samouprava i kada je u pitanju afirmacija funkcija, odnosno nadležnosti koje lokalne samouprave sprovode.

Veliki broj zakona koji su ovde usvojeni na predlog Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave je dalo već u praksi dobar rezultat u pogledu procesa modernizacije nabavke svega onoga što je korisno za model e-uprave, modernizacije javne uprave, stvaranje jedinstvene baze podataka, uvođenje centralnog registra stanovništva i svega ostalog.

Ovo ministarstvo je uspelo da obezbedi 520.000.000 dinara, kao budžetski fond za lokalne samouprave i to od pre tri godine. Pre desetak dana je raspisan konkurs na koji mogu aplicirati lokalne samouprave koje imaju kvalitetne lokalne projekte. Ono što je za pohvalu jeste i prvi put uvedena nagrada za najbolju lokalnu samoupravu u 2019. godini i to je javni poziv za koji je obezbeđena suma od 10.400.000 dinara.

Postavljam pitanje, ministru Ružiću, za koje projekte lokalnih samouprava će se koristiti sredstva ovog budžetskog fonda u 2020. godini? Da li su efekti trogodišnjeg iskustva budžetskog fonda za lokal merljivi i da li su u tom pravcu postignuti rezultati? Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se predsednice.

Imajući u vidu medijsku kampanju protiv ministra spoljnih poslova i prvog potpredsednika Vlade Republike Srbije Ivice Dačića, koju forsiraju pojedinci iz kvazielitističkih krugova, kao i pojedine partije među kojim prednjači crnogorska partija u Srbiji, o navodno neprimerenim izjavama Ivice Dačića o statusu Crnogoraca u Srbiji, u ime poslaničke grupe SPS postavljam pitanje Vladi Srbije – šta nije tačno u izjavama Ivice Dačića, kada je u pitanju status Crnogoraca u Srbiji?

Da li je tačno da u Srbiji živi veliki broj Crnogoraca? Da li je tačno da je značajan broj Crnogoraca visoko pozicioniran, kako u privredi, u javnom sektoru, naročito u politici. Da li je tačno da niko od Crnogoraca u Srbiji nije diskriminisan, da svi imaju prava koja uživaju po Ustavu Republike Srbije i da u odnosu na sve ostale građane nisu ni na koji način stavljeni u nepovoljniji položaj? Da li je tačno da u bilo kojoj od izjava Ivice Dačića, nije izneta ni jedna diskriminatorska reč, izjava, pitanje, stav ili bilo šta slično tome?

Da li je tačno da sa druge strane u Crnoj Gori, u kojoj živi blizu 30% Srba, veoma mali broj Srba je zaposlen u njihovom javnom sektoru, javnom sektoru te države? Da li je tačno da u političkim krugovima, naročito tamo gde treba da postoje oni koji su zastupljeni iz redova nacionalnih manjina, budu na adekvatan način zastupljeni? Ima izuzetno mali broj Srba ili gotovo nimalo.

Da li je tačno da je srpski jezik i srpsko pismo u Crnoj Gori ugroženo? Da li je tačno da se protiv Srba u Crnoj Gori vodi jedan neprimereni način, neću reći borbe, već odnosa koji podrazumeva, možda je gruba reč ugnjetavanje, ali u svakom slučaju nešto što ne podrazumeva poštovanje prava građana te države, odnosno Crne Gore?

Imajući u vidu da postoje činjenice koje se sve više obelodanjuju, da je Crna Gora preko svojih institucija počela da zabranjuje nešto što podrazumeva slobodu izražavanja, pa se tako zabranjuje trobojka i crtanje trobojke, koja je potpuno legitimno pravo bilo kog građanina i time se ničim ne dovodi u pitanje bilo kakvo ugrožavanje ni teritorijalnog integriteta ni suvereniteta Crne Gore, imajući u vidu da predsednik države Srbije, ministar spoljnih poslova i Vlada poštuju integritet, suverenitet Crne Gore?

Da li je tačno da i pored toga u Crnoj Gori, Srbi doživljavaju neprijatnost? Učiteljici u Baru, preti disciplinska kazna, zbog toga što je osnovcima dala zadatak da nacrtaju simbol kojim se protestvuje zbog Zakona o slobodi veroispovesti, simbola trobojka Jugoslavija. Zašto? Zato što se ta škola u Baru zove Jugoslavija.

Imajući u vidu činjenicu da se u javnosti sve više promoviše bojazan ili opasnost od represije, koju bi mogla da sprovede crnogorska vlast, jer se spremaju represivne mere, kada su u pitanju potpuno legalni i zakoniti protesti, velikog broja građana, ponoviću Crne Gore, među kojima je najviše pravoslavne veroispovesti, da se prema njima može primeniti nešto što bi bilo najblaže rečeno neprimereno, ali u svakom slučaju teški oblici depresije, sa teškim posledicama.

Na kraju, molim Vladu da li ovakva politika koju diplomatija na čelu sa ministrom i prvim potpredsednikom Ivice Dačića, sprovodi, kada je u pitanju zaštita vitalnih interesa srpskog naroda u Crnoj Gori ispravna ili ne.

Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se.

Postavljam pitanje Vladi Republike Srbije, a ovo pitanje se više vezuje za dva ministarstva - Ministarstvo prosvete i Ministarstvo kulture.

Radi se o jednom izuzetno važnom događaju, istorijski izuzetno važnom događaju, a to je dan kada je zaključeno primirje u Prvom svetskom ratu, dan koji smo juče obeležili ne samo mi, već koji je obeležen i u Evropi i, po meni, i znatno šire, imajući u vidu posledice onoga što je Prvi svetski rat prouzrokovao, imajući u vidu sve ono što se vezuje i za geostrategiju i politiku i sve druge posledice koje su proistekle iz jednog zaista pogubnog rata, gde je Srbija i srpski narod pokazala da su odani ideji slobode, da je naš narod isključivo slobodoljubiv narod, da smo kroz žrtve koje nisu nimalo male pokazali koliko ideja slobode znači. Preko pola miliona reproduktivnog stanovništva je izginulo u Prvom svetskom ratu.

Srbija je dala velike vojskovođe, velike heroje, one koji su svojim životima, svojim radom, delovanjem, svojom borbom, svojom hrabrošću pokazali da je Srbija uvek bila na jednom jedinom putu, a to je put koji podrazumeva borbu za slobodu. I u tom pravcu ovekovečavanje istorijskih ličnosti poput Stepe Stepanovića, vojvode Putnika, vojvode Bojovića, Živojina Mišića, ima zaista istorijski značaj.

Ono što se na neki način nameće jeste da li su ono što podrazumeva tekovine Prvog svetskog rata, da li je to na pravilan, adekvatan i dovoljan način zastupljeno u društvenom životu?

Mladi naraštaj, mlada pokoljenja, moraju baštiniti tekovine Prvog svetskog rata, naravno i svih drugih oslobodilačkih ratova, i Drugog itd, ali, baštinjenje tih tekovina jeste ne samo pravo već i obaveza svih nas, prevashodno da sačuvamo istoriju od revizije, od iskrivljavanja istine, da mladi naraštaji kroz baštinjenje tih tekovina spoznaju i saznaju pravu istinu o narodnooslobodilačkim borbama, ratovima, žrtvama, jer te žrtve nisu male.

Zbog toga je pitanje jednostavno, a odnosi se na činjenicu da li je sve ono što se kroz ove istorijske događaje dešavalo na dovoljan i adekvatan način zastupljeno u prosveti, udžbenicima, kulturi, umetnosti?

Da li smo pridali adekvatan značaj nečemu što je u svakom slučaju, sa jedne strane sveto, a sa druge strane nešto što podrazumeva čuvanje istorije našeg naroda? Ako ne sačuvamo istoriju i ukoliko se ne osvrnemo iza sebe, put budućnosti neće biti tako lak i tako jednostavan. Naša obaveza, naš zadatak jeste da se istorija sačuva. Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Pitanje upućujem Vladi Republike Srbije, imajući u vidu činjenicu da je Vlada više nego humano, solidarno i u svakom pogledu pravično postupila tako što je zaštitila ogroman broj izbeglica iz bivše SFRJ u vreme kada su izbeglički talasi zapljuskivali Srbiju. Osamsto hiljada izbeglica iz bivše SFRJ se u početnim izbegličkim talasima nakon pogroma, nakon "Oluje", nakon "Bljeska" našlo na teritoriji naše zemlje, odnosno Srbije. To su nesporni izveštaji Komesarijata za izbeglice.

Šta je država uradila? Srbija je uradila ono što je morala, a to je da zaštiti ljude koji su ostali bez krova nad glavom. Obezbeđeno je 20.000 stanova za 70.000 ljudi. To je otprilike negde u tom periodu bilo oko 10% zadovoljenja potreba.

Dvesta hiljada lica, dvesta hiljada ljudi je raseljeno sa Kosova za vreme čuvenog „Pogroma“, kada su brojne porodice morale napustiti svoje domove, svoja ognjišta i tražiti spas u svojoj matici, u svojoj Srbiji. Dvadeset šest hiljada pet stotina osoba u Srbiji je sa izbegličkim statusom sada, od tog broja tri četvrtine je iz Hrvatske. Treba podsetiti zbog građana Republike Srbije da je na samom početku izbegličkih talasa bilo čak šest stotina kolektivnih centara u kojima je smeštaj našlo 60.000 ljudi. Dakle, 60.000 izbeglica.

Danas, posle svega onoga što je Srbija uradila, postoji samo devet kolektivnih centara i samo 380 ljudi koji imaju izbeglički status. Država je učinila mnogo i čini mnogo i mi verujemo da će Republika Srbija preko svoje Vlade, preko svojih institucija i dalje činiti sve što je neophodno, potrebno da bi se ovim ljudima izašlo u susret, kako bi mogli da ostvaruju ono što je elementarno, prevashodno egzistencija, a sve ostalo što to prati.

Treba istaći da 15.000 stambenih rešenja za izbeglice iz bivše Republike, odnosno SFRJ do sada izdato. U tom projektu koji se zove „Regionalni stambeni program“, zaživeo 2005. godine, da bi 2011. godine dobio punu afirmaciju, treba da učestvuju, pored Srbije, BiH, Hrvatska i Crna Gora. Jedno od pitanja je – koliko su, osim Srbije, ove države koje sam pomenuo imale efekata u realizaciji ovog programa i da li su ti efekti obelodanjeni?

Ivica Dačić, kao prvi potpredsednik Vlade Republike Srbije, je bio zadužen za praćenje ovog programa. Lično je uručivao ključeve od stanova širom cele Srbije, gde su ti stanovi građeni za potrebe onih kojima je to najnužnije, a to su izbegla, odnosno raseljena lica.

Dvadeset sedam hiljada najugroženijih izbegličkih porodica je po zadnjem popisu, što je veliki broj, a od toga, verovali ili ne, 16.780 živi u Srbiji. Za taj broj je potrebno obezbediti sve što je neophodno, sredstva za izgradnju stanova, i u tom pravcu 200 miliona eura je obezbeđeno od strane EU. Kao donatori u obezbeđenju novčanih sredstava učestvuju i SAD, Nemačka, Italija, Norveška, Danska, Turska, Luksemburg i Švajcarska. Sve ovo se servisira preko Razvojne banke Evrope. Srbija u tom smislu daje i ono što ima. To su: sopstveni resursi sa kojima se raspolaže, pa su podignuti stambeni kompleksi za raseljena lica u Novom Sadu, Futogu, Arilju, gradnja je i u Beogradu.

Pitanje konačno jeste – šta je preostalo još da se uradi, što čvrsto verujemo da će i biti realizovano, kako bi se postigao konačan cilj, a to je da sva raseljena lica budu obezbeđena, prevashodno stambeno obezbeđena? Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se predsednice.

Postavljam dva pitanja. Prvo pitanje postavljam Ministarstvu unutrašnjih poslova, Višem tužilaštvu i Tužilaštvu za organizovani kriminal - da li je zbog dešavanja od 5. oktobra koja su se upravo događala u ovom domu u vidu uništavanja državne imovine, pokrenut krivični postupak protiv bilo koga ko je preuzeo protiv pravne radnje u kojima se stiču obeležja krivičnih dela? Krivičnih dela koja se odnose na podrivanje državnog uređenja, krivičnih dela, falsifikovanja ili bilo kog drugog krivičnog dela. Ako jeste protiv koga je pokrenut krivični postupak, a ako nije zašto nije? Ovo pitanje se vezuje za činjenicu da je upravo 5. oktobra dato obećanje građanima Srbije da se ustrojava pravna država, pa je logično postaviti pitanje da li je ta pravna država nakon ustrojstva reagovala upravo protiv onih koji su 5. oktobra uništavali državnu imovinu?

U tom smislu, treba istaći jednu veliku zahvalnost svima onima koji su organizovali današnju manifestaciju izložbe u holu Skupštine i to slike bez reči, koja upravo ukazuje na to šta se dešavalo, kako bi građani mogli da na realan način ocene i procene događanja iz tog perioda.

Drugo pitanje postavljam direktoru JP „Elektroprivreda Srbije“. Radi se o industrijskoj zoni na teritoriji Zlatiborskog okruga, industrijska zona Braneško polje u kojoj se faktički nalazi, egzistira i posluje 15 velikih proizvodnih kapaciteta, odnosno privrednih društava i preduzeća među kojima se nalazi jedno preduzeće koje je sa svojim proizvodnim programom orjentisano isključivo na izvoz, a radi se o privrednom društvu „Divi“ koje se u okviru svoje delatnosti bavi proizvodnjom plastike.

Ovo preduzeće, zajedno sa ostalim preduzećima ima ogroman problem kroz nestabilnost snabdevanja električnom energijom, imajući u vidu da se dešava da čak mesečno 20 puta dolazi do nestanka električne energije, što izaziva ozbiljne štetne posledice po sva ova preduzeća, po sve ove privredne kapacitete i na taj način stvara probleme za sve one koji su krajnji korisnici tih preduzeća, u smislu kupaca njihovih proizvoda.

Naročito imajući u vidu činjenicu da se radi o proizvodnji koja je namenski orijentisana ka izvozu. Podsećanja radi, upravo ovo preduzeće koje sam pomenuo je stalni, redovni platiša prema „Elektroprivredi“ i plaća utrošak električne energije svakog meseca u iznosu od 140.000 evra. Ako je 140.000 evra kao mesečni iznos potrošnje za velike proizvodne kapacitete i za složene tehnološke procese nešto što podrazumeva redovnost u isplati, onda je logično da se JP EPS posveti takvim kapacitetima i omogući redovno, stabilno i neometano snabdevanje električnom energijom kako bi proizvodni pogoni funkcionisali na najoptimalniji način.

Konkretno, u ovom slučaju se dešava situacija da ceo industrijski kraj zajedno sa opštinama koje predstavljaju teritorije na kojima se nalazi navedena industrijska zona, imaju posledično takođe probleme sa snabdevanjem električne energije, a to se vezuje i za teritorija Užica, i za teritoriju Čajetine, Zlatibora itd. Prema tome, ovako složen problem može da se reši jedino akcijom EPS koja podrazumeva uspostavljanje kapaciteta, odnosno dovođenje tehnološkog procesa ili bolje reći aparature, trafo stanica i svega ostalog, što podrazumeva mogućnost da se električna energija troši na način kako je to najnormalnije, najoptimalnije i da to snabdevanje bude kontinuirano i stabilno. Hvala.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Moje prvo pitanje ili bolje reći traženje informacije ili obaveštenja od Vlade Republike Srbije, odnosi se na Ministarstvo spoljnih poslova.

Odnoseći se sa velikim poštovanjem, prema svemu onome što čine ministar spoljnih poslova Ivica Dačić i predsednik države Aleksandar Vučić, kroz diplomatsku borbu za, prevashodno poštovanje Briselskog sporazuma i konačno rešavanje pitanja dela teritorije Republike Srbije, Kosova, mi poslanici bi trebali da znamo sledeće činjenice.

Prvo, šta je to što je u odnosu na Briselski sporazum ispunila, pre svega preuzela, pa potom ispunila Priština, a šta je to što se vezuje za Briselski sporazum što je preduzela i ispunila Srbija?

Ovo pitanje je veoma značajno pitanje imajući u vidu da se Briselski sporazum sve manje i manje afirmiše kao jedna vrsta obligacije u pravnom smislu reči koja podrazumeva obavezivanje obe ugovorne strane, jer Briselski sporazum nije potpisan jednostrano, već je potpisan kako od Prištine tako i od Srbije.

Dobro građani Srbije znaju šta je rukovodstvo Republike Srbije, odnosno naše države do sada preduzimalo, do sada činilo i koje su sve obaveze sa naše strane dovedene do nivoa da se može smatrati da je Srbija apsolutno posvećena Briselskom sporazumu i konačnom rešavanju pitanja Kosova, naravno štiteći prevashodno naš narod, srpski narod na teritoriji Kosova i konačno rešenje kroz postizanje određenih kompromisa koji su očigledno neminovnost.

Takođe, naši građani i te kako dobro znaju da smo se u zadnje vreme upoznali sa činjenicama koliko je država povuklo priznanje državi, tzv. „državi Kosovo“, pa bi bilo dobro da od Ministarstva spoljnih poslova dobijemo informaciju da li će se takav trend, a sigurno je i da hoće, nastaviti i ubuduće? Koje su to države, imajući u vidu njihov geostrateški položaj, imajući u vidu njihovu površinu ili veličinu, imajući u vidu njihov broj stanovnika? Koje su to države koje su odustale ili povukle priznanje Kosovu i koje će to države ubuduće najverovatnije da budu, s obzirom na značaj i ulogu tih država na međunarodnom polju delovanja?

Drugo pitanje koje postavljam vezuje se za informaciju koju tražim od Ministarstva za zaštitu životne sredine ili ekologiju, da li u okviru Nacionalne strategije zaštite životne sredine postoji program koji se vezuje za različite lokalitete teritorije Republike Srbije koji su očigledno ekološki ugroženi, da li će se s obzirom na stepen ugroženosti tih lokaliteta, naravno ekološke ugroženosti, povećati broj tzv. zaštićenih dobara ili zaštićenih teritorija?

Ja ću u tom smislu se pozvati na jednu od takvih zaštićenih teritorija, to je Nacionalni park Tara na teritoriji Zlatiborskog okruga, kao i Park prirode koji se nalazi na teritoriji Mokre Gore, gde je nemerljiv doprinos u zaštiti tog lokaliteta dao naš uvaženi i veoma autoritativni predstavnik i u međunarodnoj zajednici, čovek koji je pomogao državi Srbiji, a to je Emir Kusturica.

Poslednje pitanje koje bih postavio, odnosi se na Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave. Verovatno će ovo pitanje biti vezano i za neka druga resorna ministarstva, a radi se o statusu javnih preduzeća regionalnog karaktera.

Naime, mi smo svedoci da imamo tzv. regionalne deponije koje još uvek nemaju svoje zakonsko utemeljenje i koje još uvek nisu sistemski rešene. Bilo bi dobro da se u tom smislu sistemski reguliše pitanje ustrojstva organizacije i statusa takvih javnih preduzeća koje osnivaju više lokalnih samouprava, odnosno opština i gradova. Ja vam se zahvaljujem.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Moje pitanje podrazumeva istovremeno i zahtev za obaveštenje od strane Ministarstva finansija i odnosi se na restituciju. Ovo pitanje se postavlja zbog toga što deo stručne javnosti izražava određene dileme koje se moraju rešiti kako bi u praksi Zakon o restituciji dao puni efekat.

Radi se o tome što postojeći Zakon o restituciji definiše pravo fizičkog lica koje je ili bivši vlasnik oduzete imovine ili njegov zakonski naslednik da može u postupku restitucije povratiti tu imovinu. Podvlačim, samo zakonski naslednik.

Šta ćemo sa onima koji nisu zakonski naslednici, koji su testamentalni naslednici, a po Zakonu o nasleđivanju testamentalni naslednici su izjednačeni sa zakonskim naslednicima? Očigledno je da po odredbama ovog zakona nemaju pravo da podnesu zahtev za vraćanje imovine u odnosu na bivšeg vlasnika.

Postavlja se pitanje od strane stručne javnosti – da li je to ustavno, da li se na taj način krši zabrana diskriminacije? Ako je raniji vlasnik oduzete imovine ostavio testament i tim testamentom proglasio nekog ko nije zakonski naslednik, već sasvim treće lice, za njegovog testamentalnog naslednika, koji će naslediti njegovu imovinu, ili je taj testament možda i proglašen, ali nije realizovan, pa je to lice koje je testamentalni naslednik u očekivanju da će nakon kompletnog postupka realizacije testamenta postati vlasnik, sada obespravljen zbog toga što nema ista prava kao zakonski naslednik bivšeg vlasnika.

Šta u slučaju da je testamentom raspolagano zbog toga što su se zakonski naslednici na bilo koji način ogrešili o njihovog pravnog prethodnika, oca, majku, bilo koga, jer se nisu dostojno ponašali prema svom pravnom prethodniku, da su možda čak počinili i neku protivpravnu radnju, da su nedostojni nasleđivanja i zbog toga se testamentalni naslednik pojavljuje kao naslednik koji pretenduje na tu imovinu? Da li se i u tom slučaju krše jednaka prava zakonskog i testamentalnog naslednika?

Dalje, deo stručne javnosti, kojoj pripadam, ispoljava dilemu koja se opet vezuje za prava testamentalnih naslednika koji su čak i proglašeni testamentalnim naslednikom, ali je u međuvremenu već imovina oduzeta i zbog toga nisu mogli da se upišu kao vlasnici te imovine. Da li se i prema njima eventualno čini neka vrsta diskriminacije?

Naravno da su ovo pitanja koja se vezuju za zakonsku regulativu i pravilno tumačenje zakona. Mi u poslaničkoj grupi SPS u tom pravcu imamo razmišljanje koje može da ide u dva pravca. Jedan pravac razmišljanja je donošenje autentičnog tumačenja zakonske norme iz zakona u restituciji. Drugo pitanje je eventualno potreba da se zakon u ovom smislu dopuni ili izmeni, što takođe ima smisla.

U svakom slučaju, zakonodavac smo mi i možda bi u tom pravcu trebalo i razmisliti da se ovo pitanje zaista reši na adekvatan način, ali bih zamolio Ministarstvo finansija da u tom smislu da i odgovarajući odgovor.

Naravno da treba pohvaliti u svakom slučaju Agenciju za restituciju koja je dala ogroman doprinos kada su u pitanju rešavanja delikatnih restitucija. Tako je uspešno vraćena imovina kraljevskoj dinastiji Karađorđević, imovina u Novom Sadu, Vojvodini itd, itd. Agencija za restituciju tu uvažava svaku podršku i mi izražavamo zadovoljstvo zbog jednog takvog uspešnog rada, ali želimo da i kroz ovo pitanje doprinesemo da taj rad bude još efikasniji.

Na kraju bih, uz ovo pitanje, zamolio, imajući u vidu da sam pre, otprilike, ne znam tačno, nedavno, postavio poslaničko pitanje i Ministarstvu zdravlja na koje nisam dobio odgovor, vezano za transfuziju, da mi se odgovori. Hvala.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Pitanje postavljam predsedniku Skupštine Republike Srbije, gospođi Maji Gojković i tražim obaveštenje kada će biti nastavljen rad sa izradom kodeksa ponašanja narodnih poslanika u Skupštini Republike Srbije, pa i van Skupštine Republike Srbije. Radi se o tome što smo svakodnevno svedoci da niko ne odgovara za izgovorenu reč.

Danas smo potvrdu za neodgovornost za izgovorenu reč dobili činjenicom da se potpuno bez bilo kakve sankcije, bez bilo kakve primedbe, bez bilo kakvog ograničavanja nečega što se ne sme dozvoliti dozvolilo narodnom poslaniku Jovanu Jovanoviću da iskrivljuje istinu, dozvolilo mu se da omalovažava ovu Skupštinu, dozvolilo mu se da omalovažava nas narodne poslanike, građane Republike Srbije i da naročito poslaničku grupu SPS dovodi na stub srama, imajući u vidu tradiciju, imajući u vidu trajanje SPS.

Činjenicu koju niko ne može da dovede u sumnju, jeste činjenica da je upravo Slobodan Milošević kao predsednik države Srbije, Jugoslavije, kao predsednik SPS učinio nešto što je državnički, a to je da se suprotstavio nečemu što se do tada niko nije suprotstavljao, a to je opet činjenica koja se ne može dovoditi u sumnju da je na svaki mogući način čuvao državni interes. Bombardovanje naše države nije bilo zbog toga kako to Jovan Jovanović kaže, simbola propasti što je besramno reći, već je istorijska činjenica da je bombardovanje Srbije usledilo zbog Republike Srpske. Da je Slobodan Milošević pokazao svoju državničku veličinu i autoritet odbijanjem da potpiše sporazum koji je kreiran u Rambujeu.

Dakle, ono što se na neki način pokušava devalvirati, ono što se pokušava kroz iskrivljavanje istorije pretvoriti u suprotnost svega onoga što je činjeno pozitivno, mi smo danas bili svedoci da se kroz poslanička pitanja istina na drugi način prikazuje, istorija iskrivljuje. Ako to budemo dozvolili i ako budemo išli u tom pravcu od naše budućnosti sigurno nema ništa.

Zato vas molim da ubuduće i na poslanička pitanja i za sve ono što izlazi iz okvira demokratske diskusije i demokratskog dijaloga i ulazi u nešto što zaista predstavlja ruiniranje ovog parlamenta ovog doma, moramo na neki način sankcionisati. S obzirom da se Poslovnik primenjuje onako kako se primenjuje da se narodni poslanici uglavnom ne pridržavaju Poslovnika, onda je moguće da će barem etički kodeks doprineti da se neka vrsta disciplinovanja kroz izgovorenu reč postigne, jer je to jedini način da se probudi, ako uopšte postoji lični etički kodeks kod svakog od narodnih poslanika. Ukoliko ne postoji onda je to problem narodnog poslanika, a ne nas, uveren sam većine koji razmišljaju upravo ovako kako ja želim da predočim u ime moje i naše poslaničke grupe, poslaničke grupe SPS.

Još jednom, mislim da je najopasnije pokušavati u ovom domu iskrivljavati istoriju. Ukoliko to dozvolimo, opasnost će biti mnogo veća i u budućem nekom periodu tu opasnost teško možemo otkloniti ako je ne otklonimo sada. Hvala.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Potpuno se slažem sa kolegama narodnim poslanicima. Ovde ste morali da reagujete, imajući u vidu da se radi o grubom narušavanju ugleda ovog Doma, prozivanjem na način koji je apsolutno neprimeren. Na taj način sebi oduzimam vreme, ali ovo je krajnje vreme da se odreaguje prema poslanicima koji na ovakav način zastupaju Skupštinu, krajnje negativan.

Moje poslaničko pitanje se odnosi na Ministarstvo zdravlja. Zašto? Polazeći od činjenice da je najuzvišenija i najhumanija vrednost spasavanje ljudskog života, onda je ovo pitanje sasvim logično da se uputi tom resornom ministarstvu, a u vezi sa primenom odredbi Zakona o transfuzijskoj medicini. U konkretnom slučaju, ovaj zakon se reflektuje i na davaoce krvi i na primaoce krvi i na banke krvi i na distribuciju krvi i krvnih komponenata. Ovaj zakon se u najvećoj meri reflektuje i na institucije koje će se praktično i neposredno baviti transfuzijskom medicinom.

Postavlja se pitanje da li je ovim zakonom sve uređeno? Sigurno je da nije, ali to što nije uređeno, nameće neophodnost potrebe za postavljanjem ovakvog pitanja. Konkretno, da li je moguće da se krv i krvne komponente dostave tamo gde su neophodno potrebe, tamo gde je ugrožen život pacijenata, tamo gde se ne može posebnim planovima, ni dnevnim ni periodičnim, ni bilo kojim drugim definisati količina potreba krvi i krvnih komponenata.

U tom smislu, pozvaću se na transfuziološku službu Opšte bolnice u Užicu, bez namere da diskriminišem bilo koji grad, bilo koju opštinu na teritoriji Republike Srbije, jer ćemo se svi suočiti sa ovim problemom o kome govorim, a najviše štete ili štetne posledice ne daj bože, mogu imati oni kojima je krv neophodno potrebna, a to su pacijenti.

Naravno da se kroz ovo moje pitanje provlači još jedan problem, a to je problem destimulisanje davaoca krvi za davanje krvi. Konkretno, radi se o tome što Zakonom o transfuzijskoj medicini nije definisan način kako se ustrojavaju zavodi i gde će ti transfuziološki zavodi biti locirani. Prema nekom nezvaničnom stavu, jedan od zavoda će biti u Kragujevcu. Ako je tako, onda ceo Zlatiborski okrug dolazi u problem. Zašto? Zbog toga što je nemoguće za kratko vreme od Kragujevca do Užica distribuirati krv i krvne komponente tamo gde je to nužno, tamo gde je faktički transfuziološka služba Opšte bolnice u Užicu najsavremenije opremljena sa stručnim kadrom koji raspolaže izuzetno visoko referentnim sposobnostima, edukacijama, gde se mogu pružiti sve one usluge koje se na drugim mestima ne mogu pružiti. Radi se o tome da će opštine i to male opštine sa teritorije Zlatiborskog okruga, kao što su Priboj, Prijepolje i Nova varoš, biti u nemogućnosti da dobiju krv za one kojima je ona neophodno potrebna.

Podsećanja radi, Zlatiborski okrug podrazumeva teritoriju na kojoj se nalaze najfrekventnije saobraćajnice koje povezuju tri države Srbiju, Crnu Goru, Federaciju BiH. Nažalost, upravo zbog toga se dešava veliki broj saobraćajnih nezgoda, nažalost u tim nezgodama se pojavljuju lica sa izuzetno teškim telesnim povredama, opasnim po život, gde su hirurške i sve vrste hirurških intervencija nužne, neophodno potrebne. Služba za snabdevanje krvlju u Užicu ima sve potencijale za tako nešto, ali ukoliko se izmesti njega suština i njena priroda u vidu obavljanja posla koji se obavlja, dolazimo do posledice da će veliki broj pacijenata biti onemogućen da dobije krv. Davaoci krvi će biti destimulisani.

Zbog toga molim ministra zdravlja da razmotri mogućnost da se upravo u Užicu ustroji zavod za transfuzijsku medicinu, jer ovaj zavod pored ostalog ima izuzetno savremenu opremu, tehnologiju, čak i tehnologiju kojom se prepoznaju markeri za polno prenosive bolesti, kroz prenos krvi i krvnih komponenata, kao i sposobnost da se izvrši identifikacija i davalaca i primalaca krvi i krvnih komponenata. Još jednom molim ministra da ovo pitanje razmotri.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Pitanje postavljam ministru za zaštitu životne sredine, gospodinu Goranu Trivanu. Najpre želim da pozdravim odluku i Vlade i rukovodstva Republike Srbije što je prepoznala jedan veliki problem i radi rešavanja tog problema posle 15 godina konstituisalo novo ministarstvo ili novi resor, a to je Ministarstvo za zaštitu životne sredine.

Zamoliću vas samo da kolegu Marijana Rističevića, opomenete da bih mogao da postavim poslaničko pitanje.Što se tiče samog problema, moram da istaknem činjenicu da je problem aktuelan već duži vremenski period i da taj problem kontinuirano opterećuje, ne samo Srbiju, već i širi region pa celu zemaljsku kuglu. Radi se o zagađivačima životne sredine i to vrlo opasnim zagađivačima gde se zagađuje i vazduh i zemlja i pijaća voda i svi resursi koji su od vitalnog značaja za stanovništvo.

U tom kontekstu treba podržati zalaganje, kako ministra Gorana Trivana, tako i zalaganje Vlade Republike Srbije, da se obezbede svi mogući uslovi kako bi se zaštitili kako obnovljivi, tako i neobnovljivi resursi sa kojima raspolaže prevashodno naša država. U tom pravcu, posebno bih napomenuo da je gospodin Trivan istakao da je u narednih 20 godina, neophodno potrebno uložiti preko 15 milijardi evra, kako bi se koncept zaštite životne sredine ostvario i postigao svoje pune efekte.

Ono što raduje građane Srbije, a prevashodno građane grada Beograda, jeste da je u prioritete stavljena sanacija postojeće deponije u Vinči, gde postoji višedecenijski problem skladištenja i recikliranja otpada. Deponija u Vinči je jedna od najvećih deponija u ovom delu Evrope i više puta su građani Srbije bili izlagani rizicima sa ove deponije koji su se manifestovali na različite načine, stvarajući veliku opasnost, kako kroz pojavu požara, povremenih eksplozija, a naravno i zagađenja koja su emitovana sa te deponije i ugrožavanjem građana.

Pre nekoliko dana ili možda malo više, u Vladi Republike Srbije je doneta odluka i na osnovu te odluke su započete aktivnosti koje Vladu Republike Srbije kredibilišu na najpozitivniji mogući način, a to je da su započete aktivnosti na rešavanju ovog ogromnog ekološkog problema.

Formiran je konzorcijum i potpisan ugovor sa francuskom kompanijom „Suez“, zatim, japanskom kompanijom ili konzorcijum „Itoču“, a te dve kompanije će biti izvođači radova na izgradnji velike regionalne deponije Vinča. Ministar je u tom pravcu istakao činjenicu da će to biti jedna od najsavremenijih deponija na teritoriji šireg regiona, a ne samo u Srbiji.

Sa tim u vezi želim da postavim pitanje – koji će to biti suštinski sadržaji funkcionisanja ove deponije, imajući u vidu da se radi o, kako je najavio gospodin Trivan, proizvodnji tzv. zelene energije? Šta podrazumeva taj koncept rada, odnosno proizvodnja zelene energije? Koliko se u tom konceptu prepoznaje potreba da se upravljanje otpadom završi u funkcionalnom smislu kroz proizvodnju energije, prevashodno toplotne energije i da u nekoj budućoj fazi dođemo do konačnog cilja, a taj cilj podrazumeva da Srbija više nema otpad.Takođe, u tom smislu postavljam pitanje gospodinu Trivanu – šta će se desiti jednom, nažalost neostvarenom investicijom, kada je u pitanju Zlatiborski okrug, a to je izgradnja postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, koje je svojevremeno trebalo da bude locirano nedaleko od Užica, na periferiji. Radi se o mestu Gorjani. Da li će u tom pravcu Vlada Republike Srbije uspeti da obezbedi novčana sredstva i pomogne Gradu Užicu kao lokalnoj samoupravi kojoj je to postrojenje neophodno, imajući u vidu da je Užice grad sa možda i najvećim stepenom zagađenja u Srbiji? Hvala.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Iskoristiću priliku da postavim dva poslanička pitanja.

Prvo pitanje postavljam ministru spoljnu poslova i Ministarstvu spoljnih poslova. Pitanje se vezuje za odgovor kojih bih želeo da dobijem, a odnosi se na posetu gospodina Erdogana sa svojim saradnicima Republici Srbiji i u tom smislu kako se ocenjuje diplomatski nivo odnosa Republike Srbije sa državom Turskom, naročito nakon posete gospodina Erdogana? U kom pravcu su ti diplomatski odnosi planirani da se razvijaju dalje? Da li se na taj način podiže nivo sveukupne saradnje sa državom Turskom? Kakva je ocena gospodina Erdogana što se tiče diplomatije i diplomatskih aktivnosti Republike Srbije, prevashodno Ministarstvo spoljnih poslova i gospodina Dačića ministra? Dalje, kako gospodin Dačić ocenjuje diplomatske odnose Republike Srbije sa zemljama, prevashodno EU, kao i sa zemljama Svetske zajednice? U kom smislu su ti odnosi kvalitativno napredovali u odnosu na period diplomatskih odnosa Republike Srbije koje je imala pre 2012. godine? Kako gospodin Dačić vidi svoju ulogu kao ministar spoljnih poslova u razvoju diplomatskih odnosa naročito u komunikaciji sa diplomatama i državnicima sa kojima tu komunikaciju ostvaruje? Ovo pitanje se naročito postavlja iz razloga što brojni dušebrižnici, naročito iz opozicionih stranaka, našu diplomatiju prikazuju na jedan glup, vulgaran i neprimeren način, pa se postavlja pitanje – kako se to pojavljuju isti ti dušebriznici kada diplomatski nivo odnosa Republike Srbije u svakom slučaju kod građana zavređuje pažnju kada su u pitanju naši odnosi i politički i ekonomski i sveukupno drugi odnosi sa svim zemljama i Evrope i Sveta.

Drugo pitanje koje želim da postavim odnosi se na trenutni postupak rehabilitacije Milana Nedića, koji je aktuelan pred nadležnim sudom i u tom smislu pitanje Vladi Republike Srbije i Ministarstvu pravde, ako je resorno ministarstvo pravde za ovakvo pitanje i nadležno - da li će se dozvoliti da po odredbama postojećeg Zakona o rehabilitaciji, i ukoliko ga ne izmenimo, dođe do nečega što bi bilo pogubno za Republiku Srbiju, što bi bilo pogubno za prošlost svih građana Republike Srbije, naših predaka, svih onih koji su se borili za slobodu, svih onih koji su se borili na strani nečega što podrazumeva uzvišeni ideal, a uzvišeni ideal jeste upravo sloboda na strani onih koji su uvek bili ugnjeteni i potlačeni od strane osvajača bez obzira da li oni bili fašisti ili neko sličan fašistima?

Ukoliko se ne promeni, ne izmeni Zakon o rehabilitaciji doći ćemo u situaciju potpunog iskrivljavanja istorije, izvetoperavanja istorijskih činjenica. Doći ćemo u situaciju da kolaboracionisti i svi oni koji su sarađivali sa nemačkim okupatorom, sa fašističkom silom, budu rehabilitovani, ne samo rehabilitovani, nego abolirani od svih zverstava, svih zala, koje su naneli svim narodima i narodnostima u Drugom svetskom ratu na teritoriji sadašnje ili bivše SFRJ. Da li će, ako se ne izmeni Zakon o rehabilitaciji biti dozvoljeno, da ne samo Milan Nedić, nego i svi ostali dobiju otvorena vrata za aboliciju nečega što ne sme da se dozvoli, ne samo u smislu skrnavljenja istorije, istorija je jedna, već će se dozvoliti da dođemo svi zajedno u situaciju da pogazimo sve tekovine narodno oslobodilačke borbe Prvog svetskog rata i svih ratova koji su bili oslobodilački i slobodoljubivi ratovi za naš narod. Zahvaljujem se.