Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zlatan Jovanović

Govori

Dame i gospodo, član 12. Predloga zakona se odnosi na sastav i imenovanje organa upravljanja. Ovaj član nije u suštini promenio postojeći član 53. osnovnog zakona. Nešto malo i beznačajno je dopunio, a i to nije od suštinske važnosti.
Ovim članom 53. postojećeg zakona definisano je da je organ upravljanja ustanove školski odbor, koji ima devet članova.
Njih imenuje skupština jedinice lokalne samouprave na sledeći način - tri člana su iz reda zaposlenih, tri su iz reda roditelja i tri su predstavnici zajednice lokalne samouprave.
Ovde smo intervenisali sa dva amandmana, od kojih je jedan usvojen, a bio je čisto tehničke prirode. U trećem stavu predloga rečeno je da organ upravljanja ustanove čine po tri istaknuta predstavnika zaposlenih, roditelja i jedinica lokalne samouprave. Mi smo amandmanom ovo - "istaknuta" izbrisali. To je Vlada prihvatila i to je u redu, jer je nejasno ko je to i šta je to - istaknut predstavnik, a pogotovu ako se bira tajnim glasanjem na sednici nastavničkog veća i saveta roditelja.
Naš drugi amandman se odnosi na stav 2. Predloga, gde se kaže da članove organa upravljanja ustanove imenuje i razrešava skupština jedinice lokalne samouprave. Predsednika biraju većinom glasova od ukupnog broja članova organa upravljanja.
Mi tražimo, sasvim ozbiljno, da se posle reči "samouprave" dodaju reči "uz saglasnost osnivača". Ovaj stav bi glasio: "Članove organa upravljanja ustanove imenuje i razrešava skupština jedinice lokalne samouprave, uz saglasnost osnivača".
Zašto je ovo bitno? Osnivač svake ustanove, o kojoj se ovde radi, svake škole na teritoriji Republike Srbije, jeste Republika Srbija. Republika Srbija preko izvršne vlasti, znači Vlade, Ministarstva prosvete i sporta, upravlja radom tih svojim ustanova, kontroliše taj rad. Ona preko svojih organa štiti svoja prava kao prava osnivača.
Nije jasno zašto sada taj osnivač - Republika, odnosno Vlada, nema uvid, nema saznanje o tome ko to upravlja školom na nekoj teritoriji neke opštine. Ili preciznije, Vlada poverava posao upravljanja školom upravnom odboru odnosno školskom odboru. Znači, poverava taj posao nekom organu koji se bira u skupštini opštine. Ali, nije prihvatljivo da Vlada ne zna kome je taj posao poverila.
Vlada mora da zna imena tih ljudi. Da zna koji su to ljudi. Da li će na dobar, adekvatan način zaštiti interese osnivača, znači Republike, u konkretnoj ustanovi.
Mi smatramo da se ovaj amandman može prihvatiti, da ga treba prihvatiti. Ne stoji ono što je gospođa Čolić rekla na odboru, da ćemo za vratom imati i OEBS, i neke druge međunarodne organizacije ako to prihvatimo. Nije ovo centralizacija. Pa, nigde u svetu, niko neće dozvoliti nekom drugom da upravlja njegovom imovinom bez ikakve saglasnosti ili kontrole. Ako i poveri upravljanje, želi da zna ko to upravlja njegovom imovinom.
Smatram da treba svi dobro da razmislite o ovome, da ovaj amandman treba usvojiti, da zaštitimo interes osnivača - Republike Srbije, u pogledu upravljanja osnovnim, srednjim školama i dečijim vrtićima, odnosno imovinom kojom raspolaže Republika Srbija.
Gospodin Knežević je dobro rekao da je školski odbor politički organ. Njega biraju političari na lokalnom nivou i po pravilu je uvek sastavljen od ljudi koji su politički angažovani, a to su sigurno ona tri člana koje delegira lokalna samouprava, a preko roditelja se pravi ta prevlast u školskom odboru.
Školski odbor je organ upravljanja. On obavlja poslove koje mu poverava osnivač, a to je Republika, odnosno Vlada. On upravlja školom, jer mu je to Vlada Republike Srbije omogućila, da u njeno ime obavlja taj posao.
Zbog toga se vraćam na prethodni amandman, da je neophodno da osnivač, da Vlada Republike Srbije, odnosno Ministarstvo zna ko to upravlja nekom školom na teritoriji Republike Srbije.
Ovaj amandman, koji sam podneo na član 13, odnosi se na razrešenje organa upravljanja. Mi ovde tražimo da se pri razrešenju organa upravljanja ili nekog od članova tog organa obezbedi saglasnost Ministarstva, odnosno osnivača. Znači, isto kao što, po našem konceptu, za imenovanje organa upravljanja treba saglasnost, tako i za razrešenje bilo kog člana ili kompletnog organa treba saglasnost osnivača. Logično je to, nije tolika centralizacija, jednostavno onaj ko je osnivač mora da zna kome je taj posao upravljanja poverio.
U ovom članu 13. poslednji stav upravo govori koliko je ovaj ceo koncept nelogičan. Kaže, kada se utvrde nepravilnosti u postupku imenovanja, odnosno razrešenja organa urpavljanja, skupština jedinice lokalne samouprave dužna je da odmah pokrene postupak za preispitivanje akta o imenovanju. Pazite, kada se utvrde nepravilnosti. Ko to utvrđuje nepravilnosti, ko će da ih utvrdi, kako da ih utvrdi, ko je nadležan da utvrdi nepravilnosti u postupku imenovanja ili razrešenja organa upravljanja?
Ovde ne piše ko je taj organ ili pojedinac koji će da proveri da li je ispoštovana procedura u postupku imenovanja ili razrešenja, a onda stoji – kada se utvrde. Ne mogu pasti s neba, neko mora da iskontroliše, a to je Ministarstvo, odnosno ministar, koji će kroz taj institut saglasnosti da proveri da li je sve urađeno u skladu sa zakonom i da se saglasi ili ne saglasi sa tim.
Molim ministra, a koji se igra mobilnim telefonom, da malo pažnje obrati i da razmisli o ovome, i još uvek možemo intervenisati ovde i popraviti znatno ovaj predlog.
Dame i gospodo, ovaj član 58. osnovnog teksta ili član 15. Predloga je problematičan. Ovde se po prvi put pojavljuje termin "licenca". Jedini od uslova koje mora direktor škole da ima jeste licenca. Da bi je dobio mora da položi ispit za licencu. Međutim, to je potreban uslov ili jedan od potrebnih uslova, ali da bi bio direktor, stvarno mora da ima i druge uslove, ali mora da ima ispit za direktora.
To je drugi problem ovog člana. Mi u praksi imamo problem, i to sam govorio u načelnoj raspravi, što se malo ljudi iz prosvete opredeljuje da konkuriše za direktora, tako da imamo vrlo mali izbor kvalitetnih ljudi koji bi preuzeli rukovođenje školom.
Ako uzmemo u obzir da su primanja niska, da je odgovornost velika, da je posao celodnevni, jer direktor ne može da dođe za tri časa, pa ode kući, mora biti od početka do kraja nastave, pa ako škola ima neku radionicu, a radionica radi pre podne, nastava popodne, on mora faktički da bude ceo dan prisutan u školi.
Znači, imamo problem nagrade za taj rad koja je niska. Sa druge strane, imamo problem polaganja novog ispita za direktora i sa treće strane imamo problem što i troškove tog novog ispita mora da snosi onaj ko se kandiduje za direktora, ko ima nameru da se kandiduje.
Znači, čovek, bez obzira da li će ikada biti direktor, ako ima samo ambiciju takvu, želju da nekada postane direktor, mora da položi taj ispit, da se žrtvuje i da uči, i da ide na polaganje, i da sve to finansira, i onda mu niko ne garantuje da će biti stvarno i direktor, konkuriše, a politika odluči drugačije, nije podoban, ne prođe, jedan mandat, drugi, treći i to se tako rasteže.
Šta je još sporno ovde? Sporna su, a to je članom 63. postojećeg zakona definisano, a koji ove izmene i dopune nisu dohvatile, prava direktora po prestanku dužnosti. Postojeći zakon ne garantuje direktoru posao kada mu istekne mandat. Stav 1. tog člana 63. glasi – direktor ustanove kome je prestala dužnost zbog isteka mandata ili na lični zahtev raspoređuje se na radno mesto koje odgovara stepenu i vrsti njegovog obrazovanja.
Znači, ne vraća se automatski na mesto sa koga je otišao, nego na mesto koje odgovara stepenu i vrsti obrazovanja. Ako nema slobodnog radnog mesta u istoj ili drugoj ustanovi, postoji veća mogućnost da promeni ustanovu, ostaje neraspoređen i ostvaruje pravo na platu u visini koju je ostvario za mesec koji prethodi mesecu u kojem je prestala dužnost, a najduže šest meseci. Ostaje bez posla.
Čovek se žrvtuje, troši i vreme i novac da bi postao direktor, da bi nešto možda unapredio u ustanovi, i onda ima rizik da ostane bez posla. Direktoru ustanove, treći stav, kome je dužnost prestala razrešenjem, a koji ne može da se rasporedi na radno mesto koje odgovara stepenu i vrsti njegovog obrazovanja, prestaje radni odnos, uz isplatu otpremnine u skladu sa zakonom. Ovo nije novost ovog ministra, ovo je rešenje koje je prethodni ministar ponudio i koje je prethodna skupštinska većina usvojila.
Kada sve ovo saberete, ko uopšte ima motiv da konkuriše za direktora? Nema niko više. A da bude problem veći, u postojećem predlogu zakona, u članu 17. obrađen je v.d. direktora, gde se vršiocu dužnosti garantuje mirovanje radnog odnosa. Znači, čovek koji odlazi na funkciju direktora na šest meseci ima obezeđeno radno mesto po isteku te funkcije.
Znači, njemu se garantuje povratak na isto radno mesto, a onome koga izabere školski odbor za direktora, njemu se ne garantuje ništa. Ovo stvarno nema smisla i niko više u Srbiji verovatno neće hteti da konkuriše za ovo mesto.
Dame i gospodo, ovaj amandman, kao i prethodni, ima smisao i zamolio bih predstavnike Vlade da razmisle o ovome i da ga prihvate.
Naime, član 16. Predloga zakona odnosi se na izbor direktora škole. Ovde je ostalo rešenje koje postoji u važećem zakonu. Tu nije predlagač ništa menjao. Ovde stoji da direktora škole bira školski odbor na osnovu javnog konkursa, a po pribavljenom mišljenju nastavničkog veća. Analogno se odnosi i na izbor direktora dečijeg vrtića. Mi smo intervenisali amandmanom da se ovo mišljenje nastavničkog veća briše, tako da ostane da direktora škole bira školski odbor, na osnovu javnog konkursa.
Ovde stoji da nastavničko veće daje mišljenje, ali to mišljenje ne obavezuje školski odbor. Prema tome, ovakva formulacija je malo demagogija, malo samoupravljanje.
Daćemo malo nastavnicima da se igraju, da predlažu i biraju, ali onda će neko tamo politički da odluči ko će biti direktor škole. Nije ovo iskreno prema nastavnicima.
Sećam se, pre 5. oktobra 2000. godine, svi vi koji ste sada u ovoj poslaničkoj većini sadašnjoj, a i oni koji su bili u prethodnoj većini, obećavali ste školama da će direktore birati zaposleni, odnosno nastavnici. Osuđivali ste tadašnje rešenje i obećavali samoupravljanje u školama.
Kada ste došli na vlast, kada je DOS došao na vlast, izvorni DOS, zadržao je, odnosno napravio je rešenje po kome se nastavnici mogu igrati malo demokratije u školi, pa će da sednu i neko će da sazove nastavničko veće, sednu pa predlažu svoje kolege za direktore, pa se izjašnjavaju, obrazlažu, pa onda tajno glasaju, pošalju to mišljenje svoje školskom odboru, a on kaže, taj čovek nije iz naše političke opcije i on ne može da bude direktor. Moram da kažem da sam to doživeo lično, pre dve godine sam na sednici nastavničkog veća predložen za direktora škole. Na sednicu školskog odbora dolazi predsednik opštine, prekida diskusiju, i kaže: "Ne može on da bude direktor škole, on je radikal."
Zašto da se igramo demokratije? Iskrenije je i poštenije da kažemo nema mogućnosti nastavničko veća da se izjašnjava o tome, direktora bira školski odbor, on je organ upravljanja, njemu je osnivač poverio tu funkciju i dužnost da izabere direktora škole. Onda će ljudima biti jasno i biće načisto sa tim. Ovako ste im nešto na pola dali i ponudili, ali to što oni urade nikoga ne obavezuje, samo pravite revolt kod tih ljudi.
Dame i gospodo, drago mi je što je ova rasprava ovako iscrpna i detaljna, ali mi je žao što većina u ovoj skupštini ne učestvuje u raspravi, jer bismo dobili kvalitetniji zakon od ovoga koji se nudi.
Član 16. o kome raspravljamo odnosi se na direktora, i na ovom članu je pala na ispitu i ova vlada, a i prethodna, konkretno predlagač i ovaj ministar, a i prethodni ministar, gospodin Knežević. Ovde se po ovom rešenju zahteva da na izbor direktora škole saglasnost daje ministar.
Mi smo pre petnaestak minuta raspravljali o školskim odborima i amandmanima SRS u kojima smo tražili da se na izbor školskog odbora daje saglasnost osnivača. Predlagač to nije prihvatio, što je pravdao decentralizacijom. Kaže - nećemo, to ćemo prepustiti lokalnoj samoupravi, i to je decentralizacija.
E sad, pitamo vas, ako smo želeli decentralizaciju, pa prepustili SO da izaberu školski odbor, šta sada znači saglasnost na izbor direktora od strane Ministarstva. Da li to znači da više ne verujemo onima koje je Skupština izabrala, organu upravljanja škole, nego sada mora ministar da proveri da li je kandidat podoban, odnosno koga školski odbor izabere, pa će dati saglasnost ili neće. Pa, bilo je bolje da ste zahtevali saglasnost na izbor školskog odbora i onda njemu, uz puno poverenje, preneli tu nadležnost izbora direktora i ne mešali se dalje u taj posao.
Ovako se pravi dosta problematičan postupak, da se utvrđuje saglasnost za direktora, a nema je za onaj organ koji direktora bira.
Mi smo ovim amandmanom želeli da se ova situacija izvede na čistac, da skratimo rok sa 30 na 15 dana i da naložimo ministru da za 15 dana donese odluku, a da li je ona pozitivna ili nije, to je njegova stvar. Samo da za 15 dana imamo odluku.
Ako uzmemo u obzir da su ovim predlogom nadležnosti Ministarstva znatno smanjene, da Ministarstvo faktički nema nekog bitnog posla, ne vidim razlog zbog koga ostaje ovih 30 dana. Ministar ima vremena da za 15 dana pregleda dokumentaciju i da donese odgovarajuću odluku. Samo to tražimo. Ovde ništa suštinski nije bitno da se menja u vašem konceptu, samo želimo da ubrzamo i da ne ostavljamo škole u neizvesnosti da čekaju 30 dana da li će neko dobiti saglasnost ili ne. Ako je ne dobije, on je direktor.
Zar ne može da se napiše akt kojim se nekome daje saglasnost da bude direktor ili se ta saglasnost ne daje. Znači, za 15 dana ministar to može da uradi. Smatramo da je to ispravno rešenje i molim vas da razmislite i podržite ovaj amandman.
Dame i gospodo, želim da ispravim gospodina Albijanića. On malopre reče kako opstrukciju ovde prave - Ali Gaša i 40 radikala. Gospodine Albijaniću, mada ga ne vidim u sali, napravili ste dve greške. Sastavnim veznikom povezaste, kako kažete, Ali Gašu i radikale. To se povezati ne može. Druga greška, rekoste - 40 radikala. Ovde su 82 radikala, sa tendencijom povećanja.
Mislim da gospodin Krstić nije u pravu. Jer, ako sam dobro razumeo ovaj zakon, ove odredbe stupaju na snagu tek 2006. godine. Znači, tada će ići i prijemni i kvalifikacioni ispiti, a do tada bi se primenila ova odredba po kojoj bi završni i maturski ispiti bili ulaznica za upis u viši nivo obrazovanja.
Hteo sam da se osvrnem kratko na ono što je ideja SRS, a to je ukidanje završnih i maturskih ispita. Naime, ovim predlogom zakona, a i postojećim, predviđen je završni ispit u osnovnoj školi i maturski i završni ispiti u srednjim školama.
Moram da iznesem neke argumente zbog čega se mi zalažemo za to. Ko je radio u školi, pogotovo u srednjim stručnim školama, svedok je kako se ti ispiti rade. Učenik na kraju srednje škole izvlači određenu temu iz koje treba da uradi taj maturski ili završni ispit, dobije nekoliko dana da to uradi, ode kući, nađe profesora koji će to uraditi, uglavnom za novac, i posle nekoliko dana se vrati u školu sa urađenim radom. Nastavnik iz čijeg predmeta je taj rad, pregleda rad, sa nekoliko pitanja ispita učenika i, obzirom na kriterijume koji su izuzetno niski, oceni ga i to je njegov maturski ili završni ispit.
Sada se pitam kako će takav ispit biti ulaznica za fakultet, kako ćemo vrednovati taj ispit, kad smo svi svesni na koji način se on radi.
Takođe je nejasno kako će izgledati završni ispit u osnovnoj školi, iz čega će to učenik osnovne škole, odnosno osmog razreda, da radi taj ispit, iz kog predmeta. Kako će kroz taj jedan predmet da sublimira kompletno znanje koje je stekao za osam razreda školovanja.
Razumem da postoje problemi i o njima treba diskutovati. Problemi su kriterijumi koji nisu ujednačeni, što petica u Pirotu, i petica u Bajinoj Bašti i petica u Beogradu nisu iste. To su stvarni problemi, ali Ministarstvo mora tu da nađe rešenje, kako da kriterijume izjednači, kako da se vrednuju na isti način znanje u Pirotu, Bajinoj Bašti i Beogradu.
Da li će se to kontrolisati i vrednovati preko takmičenja učenika iz određenih predmeta ili preko ispita, testova koje bi Ministarstvo pripremili za sve učenike u Republici, to je problem Ministarstva. Ministarstvo mora tu da nađe rešenje.
Takođe treba obratiti pažnju i na stručno usavršavanje nastavnika. I oni se moraju usavršavati da bi kriterijumi bili bar približno ujednačeni, da ne odstupamo drastično od škole do škole. Međutim, kad smo kod usavršavanja nastavnika, molim Ministarstvo, odnosno nadležne prosvetne organe, da to rade na drugačiji način, da ne rade kao što je to radio prethodni ministar.
Ovde je jedna pozamašna knjiga, zove se – katalog programa stručnog usavršavanja zaposlenih u obrazovanju za školsku 2003. i 2004. godinu.U ovom katalogu je skoro 400 programa koji su akreditovani od nadležnog centra i koji su mogli da se realizuju putem seminara u toku ove školske godine. Od tih nepunih 400 programa, skoro polovina se odnosi na demokratizaciju i demokratiju u školama. Ako uzmemo u obzir da je i prethodni ministar ovde izjavio da među srednjim školama preko dve trećine su stručne škole, loše je što se u ovom programu nalaze samo dva programa za stručno usavršavanje nastavnika u stručnim školama.
Autori ovih programa, izvođači, uglavnom su nevladine organizacije, od fonda za otvoreno društvo, preko drugih, ima ih preko 50 raznoraznih, što domaćih, što stranih nevladinih organizacija.
Dame i gospodo, neću ponovo pričati priču o završnim i maturskim ispitima. Pričali smo dosta, ako ste shvatili - shvatili ste; ako niste, ne možemo vam pomoći.
Vratio bih se ponovo na onu priču o kriterijumima i ujednačenosti tih kriterijuma po našim školama. Da bi sve ovo funkcionisalo kako smo mi zamislili bitno je da se kriterijumi ocenjivanja u školama ujednače. Kako se mogu ujednačiti?
Prosvetne vlasti moraju utvrditi standarde po kojima će vrednovati nivo znanja i učenika u školama, ali i nastavnika. Da li će to biti testovi za celu Republiku, prema kojima će se vrednovati znanje učenika, a samim tim i ocenjivanje, da li će to biti takmičenja iz pojedinih predmeta, a preko njih da vidimo gde se to kriterijumi razlikuju i koliko, ili će biti nešto treće - ostaje na Ministarstvu da odluči.
Bitno to je i usavršavanje nastavnika. Ne treba praviti grešku koju je napravio prethodni ministar. Evo, još jednom te knjige, tu je 400 programa. Dobar deo njih, preko 100, odnosi se na demokratizaciju u školama, ili - škole za demokratiju, kako se to već zove. Autori su uglavnom nevladine organizacije.
Moram da repliciram i gospodinu Kneževiću, dosta ovde ima programa čiji su autori stranci. Evo, primera radi, program se zove - Obrazovanje za demokratiju, pravo u svakidašnjici. Autorke programa – piše autorke, a ima i muških među njima – izvesna Eliza iz Amerike, Dejvid iz Japana, Žarko Puhovski iz Hrvatske, Marin Mrčela iz Hrvatske, Dubravka Miljković iz Hrvatske. Niko iz Srbije nije.
Zatim, realizatorke programa: Žene u crnom – Srbija, Forum za slobodu odgoja – Hrvatka. Drugi primer, program se zove - Da nam škola miriše na kulturu. Organizacije koje podržavaju program - Obrazovni forum Srbije, Prijatelji dece Srbije, Prirodno-matematički fakultet u Kragujevcu, Eko-centar Kragujevac, G17 plus, kancelarija u Kragujevcu.
Mnogo je takvih programa ovde. Reče bivši ministar kako je postojao tender, pa su se ljudi javili na tender i dobili akreditaciju. Znam pouzdano da su se javili ljudi na te tendere, koji su godinama u struci, u obrazovanju, prosvetni nadzornici, ili kako ih sada zovete – savetnici, ljudi koji su imali šta konkretno da ponude, ali nisu dobili akreditaciju, nisu prošli.
Prošle su nevladine organizacije, Soroš fond i druge koje su uložile novac da bi DOS došao na vlast i morali ste im se revanširati za sve to.
Za razliku od gospođe Mićić, koja nema moralno pravo da interveniše povodom nepravilnostima koje su evidentne, jer je u prethodom periodu sedela na mestu predsedavajućeg Narodne skupštine Republike Srbije i radila isto ono što radi i sadašnje rukovodstvo, u ime poslaničke grupe SRS želim da izrazim nezadovoljstvo zbog načina na koji se ove sednice sazivaju i utvrđuje dnevni red.
Mi iz SRS imamo potpuno moralno pravo, jer smo na te nepravilnosti ukazivali i u ranijem periodu. To se ponavlja i u ovom sazivu. Za ovih 80 dana, koliko Vlada Republike Srbije funkcioniše, možda nijedan predlog nije stigao u redovnoj proceduri. Sve je bilo po hitnom postupku, sve je bilo na brzinu, sve je bilo lišeno mogućnosti da poslanici kvalitetno prouče materijal i daju kvalitetne amandmane.
Takođe, predsednik Narodne skupštine je malopre rekao nešto što nije tačno, što ne stoji, a to je njegovo tvrđenje da smo dobili ovaj zakon pre 20 dana. Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o obrazovanju smo dobili u ponedeljak, ne sećam se tačno koji je datum bio, ali je to bilo pre devet dana, a ušao je u Skupštinu 14. maja. Znači, pre 12 dana je primljen od strane skupštinske službe. Sednica je bila zakazana za petak. Znači, od ponedeljka do petka je bilo neko vreme koje je ostavljeno poslanicima da mogu da se pripreme i intervenišu amandmanima, što je izuzetno kratko.
Izgubili smo petak i ponedeljak zbog nagodbi i trgovine među koalicionim partnerima i sada se vrši pritisak, da ne kažem ucene poslanika, da se sve ovo mora završiti do petka u 24,00, kako bi u ovom redovnom zasedanju bilo završeno. Čak se i medijskim putem vrše određeni pritisci na narodne poslanike. To je ono što je sporno.
Poslanici SRS u Odboru za prosvetu su na 2. sednici, pre dva meseca, tražili i zahtevali od Ministarstva, odnosno Vlade Republike Srbije da se izjasni u najkraćem mogućem roku, a to je bilo sedam dana, Odborom je predsedavao gospodin Ljušić, povodom postojećeg Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Hteli smo da znamo tada da li ova vlada podržava postojeći tzv. "Gašin zakon" ili ga ne podržava; da li ima nameru da nešto menja ili ne?
Mi smo želeli promene ovog zakona. Da smo dobili jasan stav onda, mi bismo danas pripremili naš predlog i verovatno obezbedili i većinu u ovoj sali da se on izglasa. Ministarstvo je ćutalo skoro dva meseca i onda su počele u javnosti, u medijima, izjave da će se nešto menjati.
Ovaj predlog izmena i dopuna Zakona o osnovama sistema obrazovanja, koji je pred nama, nije idealno, ni celovito rešenje. Međutim, on je bolji od prethodnog zakona, izvinjavam se gospodinu Kneževiću, moram taj zakon tako da nazivam, jer je znatno kraće, jednostavnije i razumljivije za javnost, bolji je u tome što u znatnoj meri suspenduje onaj "Gašin zakon". To je ono što je bolje i svaki zakon posle onog "Gašinog zakona" verovatno je bolji za građane Republike Srbije.
Najpre ću u nekoliko rečenica da vas podsetim, mada većina poslanika i zna, ali mislim da naša javnost nije potpuno upoznata sa načinom na koji je "Gašin zakon" sprovođen u Srbiji i sa posledicama koje je mogao proizvesti da je duže ostao u upotrebi. Evo nekoliko rečenica. Čak je Eparhija žička Srpske pravoslavne crkve izdala jedno specijalno vanredno izdanje Žičkog blagovesnika, koje je posvetila reformi obrazovanja po Gaši Kneževiću. Citiraću nekoliko rečenica iz ovog Žičkog blagovesnika, zarad javnosti, da se javnost upozna, oni koji ne znaju, koliko su bile pogubne posledice tog zakona.
Citiram: "U toku letnjeg raspusta 2002. godine Ministarstvo prosvete i Vlada Srbije organizovali su kampove za učenike srednjih škola (kako bi se deca, navodno, družila i učila uz igru i odmor). Međutim, po završetku letnjih kampova, počele su u javnost da prodiru vesti o čudnim "radionicama" izvođenim u Sremskoj Mitrovici, na Tari, na Divčibarama. Deca su od strane pojedinih "edukatora" bila podvrgavana ponižavajućim radnjama i raznim bestidnostima.
Ministar prosvete Gašo Knežević je priznao da je u Sremskoj Mitrovici bilo neobičnih pojava. Evo njegove izjave: "U jednom momentu igrali su neku igru "Donesi – donesi" i devojčica, da bi uštedela vreme, umesto da donese grudnjak, što je naloženo, jer sa vremenom donošenja grudnjaka se skupljaju poeni za svoju ekipu, skida taj grudnjak. Vreme trajanja manje od 30 sekundi. Potpuno zatvoreno mesto, nema vojske, nema nikoga, klinci su tu, domah joj dobacuju nešto, ona se oblači i dva muškarca koje je ponela atmosfera takođe se skidaju, isto 30 sekundi ili manje, oblače se, i tačka. U tom momentu, u tih 30 sekundi, niko nije reagovao. Edukatori, profesori, niko nije reagovao.
Ono što lično zameramo niškim nastavnicama jeste što nisu reagovale, ali su, gospodo moja, slikale foto-aparatom. To je pitanje morala, više nego morala devojčice koja je skinula grudnjak". (Na pitanje novinara zašto deca nisu donosila loptu umesto grudnjaka, ministar je odgovorio da u "kampu ima i lopti, pa ima i grudnjaka.")
Primer iz Sremske Mitrovice je najdrastičniji, ali i drugde su se dešavale čudne vežbe. Zanimljivo je napomenuti da su izvođači u edukativnim radionica đacima rado pričali protiv autoriteta profesora i često sprečavali profesore, koji su decu doveli u kampove, da prisustvuju radionicama.
Drugi vrlo upečatljiv primer Gašinih edukativnih radionica je scenario za obradu nastavne jedinice o svetom Savi, primenjen u sedmom razredu Osnovne škole "Braća Ječmenica" u Užicu. Jedna grupa učenika je imala zadatak da napiše intervju sa svetim Savom. Evo kako je ta intervju izgledao: "Kako se danas osećate? – Osećam se mrtvo; Kada se vraćate na nebo? – Prvim JAT-ovim avionom; Ko vam je napravio tu jež frizuru? – Ilija Gromovnik; Gde vam je oreol? – Ostao u mašini za pranje; Šta mislite o prosvetnim radnicima? - Žao mi je što moraju da prose između časova". Ovim sam završio citiranje Žičkog blagovesnika.
Ove i sve druge negativne pojave koje su se dešavale u proteklih nekoliko godina nisu originalne ideje prethodnog ministra Kneževića. On je samo bio oruđe u rukama globalnih ideologa, proizvodnje postmodernog deteta, iza kojih stoji Đerđ Soroš ili Džordž Soroš, kako ga već zovete, mađarski Amerikanac, koji je preko Fonda za otvoreno društvo finansirao mnogobrojne nevladine organizacije u Srbiji, čiji je jedini cilj da unište sve ono što nosi nacionalni predznak, preko raznoraznih seminara i radionica. Cilj je razoriti srpsku tradiciju i kulturu.
Šta se nudi predlogom koji je pred nama? Ovaj predlog, za razliku od onog "Gašinog zakona", nema jasan cilj. To je osnovni njegov problem. "Gašin zakon" je bio jasan, imao je jasan cilj, sa kojim se mi duboko ne slažemo i nismo se slagali prošle godine, ali za razliku od njega, ovaj predlog nema jasan cilj. On je pokušaj kompromisa između "Gašinog zakona", zahteva međunarodne zajednice i nečega što bi trebalo da bude tradicija srpske kulture i srpske nacije.
(Predsedavajući: Da li koristite i narednih 10 minuta?)
Da. Pokušaću u ovih desetak minuta da ukažem na neke osnovne stavove i ideje ovog predloga i da ponudim građanima Srbije i ono što SRS na tom planu želi da kaže.
Prvo, ovaj predlog kao značajnu novinu uvodi nacionalni prosvetni savet. To je novo telo koje zamenjuje tri saveta prema prethodnom zakonu, odnosno postojećem zakonu; naziv je - nacionalni i prosvetni savet, i to je ono što je dobro; dobro je što ovo telo bira Narodna skupština.
Međutim, u ovom predlogu, pored ovog saveta, nacionalno-prosvetnog saveta koji ima mogućnost da formira komisije, stalne i povremene, ovaj predlog predviđa i formiranje zavoda za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja i za vrednovanje kvaliteta u oblasti obrazovanja, i oni bi bili vladino telo, odnosno vladine ustanove. Znači, njih formira Vlada Republike Srbije. U okviru zavoda, odnosno prvog od ta dva zavoda, formiraju se četiri centra kao obavezna, a omogućene su i druge organizacione jedinice, odnosno razni stručni timovi.
Sve ovo nas navodi na pomisao i na zaključak da se neće ništa učiniti na planu racionalizacije, birokratije, koja je prethodnim, odnosno još uvek postojećim zakonom predviđena.
Na ovaj način, ako ovo sve ovako ostane, opet ćemo imati glomaznu birokratsku strukturu, glomazan aparat, samo prepakovan na malo drugačiji način.
Mi iz SRS se zalažemo da se ovo pojednostavi, da ovi zavodi ne funkcionišu kao posebna ustanova, već da u okviru nacionalnog saveta formiramo stalne komisije koje bi se ovim pitanjem bavile.
Ono što je sporno kod ovog saveta jeste i način izbora članova ovog saveta. Predviđeno je da to radi Skupština i to nije sporno. Međutim, predviđeno je u članu 3. Predloga zakona da predlaganje članova saveta vrše neke institucije, organizacije i udruženja. Faktički, ovim predlogom se nameće obaveza, i to je ono što je sporno, raznoraznim institucijama i udruženjima da moraju predložiti svoje kandidate u ovaj nacionalni savet.
Prosto je neverovatno, jer kako možemo mi nametnuti jednim zakonom obavezu nekome ko nije zainteresovan možda za taj zakon i za tu oblast. Ovde se pominje, pored ostalih, a trebalo bi da budu zainteresovani i recimo Udruženje poslodavaca Srbije. Ne mogu da shvatim kako ovo udruženje može da ima interes i da li ga uopšte ima za oblast obrazovanja, ko ga može prisiliti da kandiduje jednog svog člana u ovaj savet; ili, sindikati koji su reprezentativni u Srbiji takođe treba da se usaglase oko jednog člana.
Gospodo, ti sindikalci se ne mogu saglasiti oko onog osnovnog, mislim na onu osnovnu delatnost, to su prava radnika, ne mogu da se usaglase da stupe u štrajk, a kamoli da se usaglase oko toga ko će ih predstavljati u ovom savetu.
Sledeća stvar na koju želim da ukažem to je položaj organa upravljanja, pre svega, direktora škole. Po ovom predlogu, koji je otišao korak dalje u negativnom smeru u odnosu na onaj prethodni zakon, to je jedna inovacija koja je uvedena ovde, to je ispit za direktora škole.
Postojeći zakon predvideo je obuku direktora škole, a sada se ide dalje, uvodi se ispit, tako da onaj ko želi da konkuriše za mesto direktora mora da položi ispit za direktora škole.
Mi imamo problem, jer se u Srbiji vrlo malo kvalitetnih ljudi prijavljuje na konkurse za direktore. Ako sada usvojimo i ovo na ovaj način, usvajamo jednu obavezu onome ko želi da se kandiduje da mora položiti taj ispit, a u Predlogu zakona stoji da troškove polaganja snosi kandidat koji polaže.
U ovoj materijalnoj situaciji, koja je izuzetno teška za prosvetne radnike, biće vrlo teško pronaći i motivisati kvalitetne ljude da konkurišu za mesto direktora, ako oni imaju obavezu i da plate sve troškove tog ispita, znači, da spreme ispit i da plate sve troškove.
Sa druge strane, šta mu taj ispit donosi: neizvesnost. On mora, da bi konkurisao, da bi se prijavio, da ima taj ispit položen, jer niko i ništa mu ne garantuje da će biti izabran za direktora. Ovo se pravda time što direktor obavlja raznorazne pravne poslove koji nisu stručni iz profesionalne struke i da treba da poznaje raznorazne druge zakone.
Gospodo, ne može direktor završiti pravni fakultet na jednom ovakvom ispitu. Sa druge strane, ako se ne izabere u jednom mandatu, već posle četiri ili osam godina, ko garantuje da će ti propisi biti važeći, a pogotovu sa godinama u kojima je on polagao ovaj ispit.
Mi smatramo da je ovo bespredmetno, da treba izbaciti i da treba ostaviti ono postojeće stanje koje smo do sada imali.
Takođe, naša zamerka je i na sam pojam licence koja je uvedena postojećim zakonom, Gašinim zakonom, i koja je opstala u ovom zakonu, mada je malo procedura oko licence izmenjena. Naime, ovde se predviđa polaganje ispita za licencu, ali, za razliku od Gašinog zakona, ovde licenca ima trajni karakter. Po Gašinom zakonu licenca je svake pete godine morala da se produži, a ona ovde ima trajni karakter, s tim što postoji mogućnost da se licenca suspenduje zbog povreda radnih obaveza ili da se trajno ukine.
Mi smo za postojeće rešenje, odnosno ono prethodno rešenje, a to je rešenje stručnog ispita, mi smo za to da prosvetni radnici polažu stručni ispit, kao što su i ranije polagali, da je to sasvim dovoljno da bi se čovek osposobio za rad sa decom i da to rešenje zadržimo, da ne uvodimo sam pojam licence, koji nije adekvatan uopšte, a pogotovu ovaj ispit za licencu.
Takođe, ono što je za nas sporno, to je nadležnost ministarstva.
Po ovom predlogu, ministarstvo je dosta rasterećeno. Mnoge nadležnosti koje bi trebalo da pripadnu samom ministarstvu sada su prebačene na neke druge organe, tako da je ministarstvo faktički ostalo kao jedan formalni organ. Ministarstvo ne donosi nastavne planove i programe. Njih sada donosi nacionalni prosvetni savet i to je po nama sporno.
Ministar prosvete je persona, lice koje stoji iza celog sistema obrazovanja; on mora biti upoznat sa svim pojedinostima koje su vezane za obrazovanje i ne može ministar prosvete biti van nastavnih planova i programa, biti neupoznat sa njima, čak on ne daje ni saglasnost na školske programe koje škole donose, odnosno organ upravljanja škole.
Znači, organ upravljanja škole, školski odbor, može da donese školski program koji niko neće verifikovati. On ima obavezu da donese taj program prema nastavnom planu i programu koji su propisani od strane saveta, ali niko to ne pregleda da li je ispunio ili nije tu obavezu. Znači, nema tog kontrolnog mehanizma, nema saglasnosti ministra.
Smatramo da je to nedopustivo.
Takođe, pitanje izbora direktora. Po postojećem zakonu direktora škole bira organ upravljanja na osnovu konkursa, a po pribavljenom mišljenju nastavničkog veća. Po postojećem zakonu, koji nije u tom delu promenjen ovim predlogom, nastavničko veće daje mišljenje, ali to mišljenje ne obavezuje školski odbor. Igramo se demokratije, dajemo neke ingerencije zaposlenima u školama ...
(Predsedavajući: Vreme, molim vas.)
Izvinjavam se, citirao sam, pa bih vas molio da mi to ne računate.
Znači, mišljenja nastavničkog veća ne obavezuje, prema tome, zašto uopšte bacate prašinu u oči prosvetnim radnicima, jer to proizvodi mnoge negativne posledice. Prosvetni radnici, ako već znaju da to njihovo mišljenje ne obavezuje školski odbor, jednostavno kažu, pa zašto mi uopšte nekoga da predlažemo i glasamo o tome.
Treba jasno i glasno reći da je osnivač škole Republika, Republika preko organa upravljanja, znači školskog odbora i direktora rukovodi školom, a direktora će izabrati organ upravljanja i nema potrebe da se nastavničko veće uopšte u sve to meša. S druge strane, nastavničko veće ima svoja tri člana u školskom odboru, koji su izabrani tajnim glasanjem i oni predstavljaju nastavnike u školskom odboru.
Izvinjavam se što sam možda malo i produžio, nisam sve rekao, jer je sve nemoguće i reći u ovom kratkom vremenu, biće rasprave i povodom amandmana, gde ćemo reći ono što sada nije rečeno, a govoriće i naši poslanici u načelnoj raspravi. Želim samo da kažem generalno, ovo je pokušaj da se popravi nešto na brzinu i normalno da to nije dovoljno kvalitetno. Još jednom kažem, bolji je od prethodnog i dobro je da se suspenduje ono što je prethodno urađeno, ali mora se po ovom pitanju ostvariti konsenzus svih zainteresovanih i svih političkih subjekata u Srbiji. Bez tog konsenzusa sve reforme će biti kratkotrajne, svi zakoni će biti kratkotrajni.
Mi imamo ovde problem, nisam uspeo da to kažem, problem nedovoljnih ocena, slabih ocena i popravnog ispita. Ovde je napravljena jedna greška, čini mi se da je ona tehničke prirode, nadam se da će biti ispravljena amandmanom.
A ako ostane ovako, imaćemo nenormalnu situaciju da ćemo sedam dana pre kraja školske godine morati da menjamo da se umesto četiri slabe ide na popravni sa dve slabe. Mislim da je to tehnička greška i treba je izmeniti.
Kažem, taj konsenzus o kome sam pričao je neophodan, međutim u uslovima političke nestabilnosti, koji sada vladaju u Srbiji i u ovoj skupštini, što smo videli prethodnih dana, nemoguće je taj konsenzus napraviti i zato bitni su i potrebni izbori što pre, i zato je bitno da 13. juna kandidat SRS pobedi, da Tomislav Nikolić bude predsednik Srbije, da ubrzo imamo i parlamentarne izbore i da dobijemo stabilnu radikalsku većinu u ovoj skupštini.
Dame i gospodo, tražio sam repliku na izlaganje gospođe Čolić, ministra prosvete, koja je u svom izlaganju pred pauzu rekla da se ne polaže ispit za licencu, već stručni ispit i da niko neće polagati ispit za licencu. Moram da vas podsetim da u osnovnom tekstu važećeg zakona, u članu 112, koji nije promenjen ovim predlogom, stoji: "Poslove nastavnika, vaspitača i stručnog saradnika može da obavlja lice koje ima dozvolu za rad", pa u zagradi stoji: "(u daljem tekstu: licenca)". Znači, postoji i adekvatna zamena za taj termin "licenca" u našem jeziku i to se moglo na taj način i dalje formulisati. Znači, licenca je dozvola za rad.
U članu 40. Predloga, to je član 113. osnovnog teksta, stoji: "Pripravnik, u smislu ovog zakona, jeste lice koje prvi put u tom svojstvu zasniva radni odnos i osposobljava se za samostalni obrazovno-vaspitni rad" itd. "za uvođenje u rad nastavnika, vaspitača i stručnih saradnika i polaganjem ispita za licencu". I u stavu 1. i u stavu 4, stavu 5. itd. Čak su i ovi novi stavovi uneti ovde i takođe govore o ispitu za licencu. Znači, radi se o ispitu za licencu, a ne o stručnom ispitu.
Pošto je vezano za ovo, na Odboru za prosvetu je gospodin Knežević, na moju primedbu da niko nije dobio licencu od postojećih prosvetnih radnika koji su podneli zahtev još prošle godine, rekao da su oni automatski i dobili tu licencu.
Lepo stoji u članu 114. osnovnog teksta: "Licenca je javna isprava". Znači, to je papir koji se mora dobiti. Ne može biti samo podnošenje zahteva za licencu dovoljno da neko ima licencu. Licenca mora da se dobije. Zbog čega još niko nije dobio, ne znam. Da li je greška bivšeg ministarstva ili ovog, ali licenca se mora dobiti ako ste već propisali ovim zakonima. Mora postojati, jer je javna isprava, po ovom zakonu.
Iskoristiću ovo vreme koje je preostalo da samo kažem da nisu ovim izmenama i dopunama rešeni osnovni problemi u obrazovanju, a ti problemi se rešavaju posebnim zakonima: Zakonom o osnovnoj školi, Zakonom o srednjoj školi i onim podzakonskim aktima, normativima koje donosi Ministarstvo. Ti problemi su: opterećenje učenika, kako redukovati postojeće nastavne programe, izbaciti iz postojećih programa ono što je suvišno, da se deca ne opterećuju suvišnim i nepotrebnim stvarima ...
(Predsednik: Vreme.)
... kako smanjiti broj učenika u odeljenju, obezbediti da profesori i nastavnici u školama mogu da rade normalno, sa manjim brojem učenika i kako obezbediti materijalna sredstva i za plate zaposlenih, da se njihova motivacija podigne na viši nivo i da se njihov autoritet, koji je poljuljan, povrati u školama, kao i sredstva za materijalno obezbeđenje škola, za njihov nesmetan i normalan rad.
Dame i gospodo, pri kraju smo rasprave o Predlogu zakona o registraciji privrednih subjekata i možda je vreme da se napravi rezime na kraju.
Ono što je uočljivo kada se ovaj zakonski tekst uzme u ruke jeste njegova sličnost ili, bolje rečeno, potpuna identičnost sa predlogom koji je u julu prošle godine ovoj skupštini dostavila tadašnja vlada. To samo pokazuje da je ovo vlada kontinuiteta, znači, da se radi o vladi koja će raditi na isti način kao i prethodna, a verovatno i završiti na isti način kao prethodna.
Radi se o zakonu o registraciji privrednih subjekata, čija je suština da se oduzme nadležnost trgovinskih sudova koji su do sada ovaj posao obavljali i da se ta nadležnost poveri agenciji za registraciju privrednih subjekata. Predlagač zakona obrazlaže zbog čega to radi ovde u Predlogu zakona. Navešću samo nekoliko tačaka na koje bih želeo da ukažem.
Prvi razlog jeste – "postojeći sistem registracije je ocenjen kao nestimulativan za razvoj privrede". Baš me interesuje, a nisam to čuo od predlagača, kako je to ovaj novi sistem registracije preko agencije stimulativan za razvoj privrede? Prosto ne mogu to da uvidim u tekstu koji smo dobili.
Zatim, kaže se da su nedostaci postojećeg načina registracije – "razuđenost institucija, jer se privredni subjekti registruju u 17 trgovinskih sudova i 161 opštini na području Republike Srbije".
Ako uzmemo u obzir da ti sudovi obavljaju i druge poslove osim registracije, a da će agencija koja je planirana sledećim zakonom, takođe imati, pored centralne agencije u Beogradu, svoje ispostave po okruzima i opštinama, onda ćemo doći do istog broja ljudi koji će biti angažovani, ali ti ljudi - registratori u agenciji, biće profesionalno vezani samo za registraciju i nikakav drugi posao neće obavljati.
Potom, navodi se neekonomičnost, neažurnost registara, meritornost u odlučivanju itd. Kada se govori o meritornosti u odlučivanju, ono što je suština ovog predloga, to je da registratori koji su predviđeni ovim zakonom, imaju funkciju tehničkog lica, lica koje će samo obaviti određen tehnički posao. Neće se upuštati u tačnost podataka koje podnosioci zahteva dostavljaju, njihovu istinitost.
Čak u zakonu predlagač kaže da neće odgovarati za tačnost i pouzdanost tih podataka. Drugim rečima, odmah se kaže da postoji opravdana sumnja da ti podaci neće uvek biti tačni. To je loše i jednim primerom ovde ću da potkrepim moju tvrdnju da je to loše, primerom koji će vam jasno reći koliko je postojeći sistem bolji od ovog koji se nudi.
Ovo je primer iz Bajine Bašte, mesta iz koga dolazim. Radi se o preduzeću "Laminat" AD, koje je privatizovano pre dve godine. Pošto novi vlasnik nije ispunio obaveze iz ugovora, zaposleni su u štrajku od decembra prošle godine, već šesti mesec, i konačno je ovaj slučaj došao i pred Odbor za privatizaciju Skupštine Srbije, posle velikog broja neuspelih pokušaja kod Agencije da se nešto izmeni i popravi u ovom preduzeću.
Kupac ovog preduzeća Borivoje Skorić iz Loznice pokušao je na jedan loš način da obmane i zaposlene u preduzeću, a i javnost, zahtevom kod Trgovinskog suda u Užicu da se registruje njegova dokapitalizacija, na koju je bio obavezan po ugovoru koji je sačinjen pri kupovini preduzeća.
Međutim, trgovinski sud, uvidom u dokumentaciju koja je priložena, utvrdio je da dokapitalizacija nije regularna, jer se radi o pozajmici matičnog preduzeća, radi se o kratkoročnom kreditu koji, po ugovoru, nije mogao biti iskorišćen za dokapitalizaciju, jer su se po ugovoru tražila gotova novčana sredstva ili neka materijalna imovina koja bi se unela u ovo novo preduzeće. Prema tome, trgovinski sud je, razmatrajući po ovom zahtevu, doneo odluku da ne prihvati zahtev i da ovo ne registruje.
Da je ovaj zakon bio na snazi, registrator, kao tehničko lice, verovatno bi ovo registrovao. Pitam vas sada, pošto ovim zakonom upućujete sve oštećene na sudski proces, ko će da vodi sudski proces, odakle materijalna sredstva radnicima koji već dve godine, u konkretnom slučaju, ne primaju plate, zarade ili primaju vrlo male, minimalne zarade. Odakle im novčana sredstva da oni vode dugotrajne sudske procese sa novim vlasnicima?
Sve me navodi na pomisao i na sumnju da je cilj predlagača da se zaštite oni koji su na sumnjiv način kupili veći deo srpske privrede, da mogu nesmetano da to registruju na svoja imena, da rade, da otpuštaju radnike i da niko za to ne odgovara.
A za sve će ispaštati zaposleni, koji će ostajati i dalje bez posla, a koji su sve ovo izgradili godinama mukotrpno radeći i na kraju ostali bez ičega.
Gospodine predsedniče, navedeni član Poslovnika koji ste citirali definiše izuzetke, a ne pravila. Pravilo je da odbori dostave svoja mišljenja, a naravno i Vlada, o svim amandmanima koje su narodni poslanici podneli.
Međutim, nije ovo ništa novo. Imali smo mi u prethodnom sazivu Skupštine vrlo često slučaj da Vlada uopšte ne dostavi mišljenje o amandmanima, pa se radilo i bez tog mišljenja Vlade.
Ovo nije ništa novo, nije nova praksa, ali gospodo iz većine u Skupštini, trebalo je da izvučete pouke iz tog prethodnog saziva i da shvatite da su oni vrlo brzo završili, neslavno svoju karijeru, pa ćete tako i vi.
Što se tiče amandmana koji sam podneo, odnosi se na član 2. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o poreskoj administraciji i poreskom postupku, a odnosi se indirektno na član 10. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji. Ovim 10. članom se definiše poresko-pravni odnos između poreske uprave, s jedne strane, i poreskih obveznika, s druge strane.
U prvom stavu ovog 10. člana u tački 2. definisane su obaveze fizičkih, odnosno pravnih lica koji su poreski obveznici, gde između ostalog stoji da poresko-pravni odnos uređuje obaveze fizičkog, odnosno pravnog lica, da u skladu sa zakonom utvrdi porez, odnosno po odbitku naplati porez itd, a zatim stoji - ne obavlja plaćanja na način drugačiji od propisanog.
Ova formulacija, po nama iz SRS, nije primerena jednom zakonskom tekstu, jer se radi o negaciji nečega što bi trebalo da bude propis i mi predlažemo da se ovaj deo teksta izmeni i da stoji deo teksta - plaćanja obavlja na propisani način. Naime, sasvim je logično da se zakonom definiše kako nešto treba uraditi, a ne kako ne treba uraditi.
Međutim, predlagač zakona nije našao za shodno da to uredi, već je na ovaj član 10. podneo ispravku, odnosno izmenu člana 10. u drugom stavu, gde se definiše obaveza poreske uprave da vrati novac poreskom obvezniku koji je izvršio uplatu, pogrešno, bez obaveza i potrebe da uplati, gde je rok koji je postojao ranije, od 15 dana, za povraćaj ili refakciju pogrešne uplate, produžen na 25 dana.
Neobjašnjivo je zbog čega sada Vlada insistira i traži da poreska uprava ima duži rok za donošenja rešenja o refakciji, odnosno povraćaju novca. Ovo je obaveza za donošenje rešenja.
Ako se uzme u obzir da obično prema tom rešenju ostaje rok od 15-tak dana za izvršenja rešenja, onda proizilazi da će povraćaj novca, koji je poreski obveznik greškom uplatio poreskoj upravi, dobiti tek posle 40 dana, što je van svake zdrave logike i zdravog razuma.
Dame i gospodo narodni poslanici, nemam ništa novo da dodam na ovo što su poslanici SRS rekli i zbog toga se izvinjavam gledaocima koji gledaju ovaj prenos, moram ponoviti zarad onih koji ne gledaju neprekidno neke moje lične zamerke i zamerke SRS, ne samo na ove predloge, već na kompletan rad Vlade Republike Srbije u ovih nekoliko meseci i sve ono što Vlada Republike Srbije predlaže Narodnoj skupštini.
Prva primedba je što smo mi za ovih nekoliko meseci sve predloge Vlade Republike Srbije dobili kao hitne. Ne sećam se da je ijedan predlog stigao redovnom procedurom, svi su bili po hitnom postupku i prosto me čudi odakle tolika potreba za takvim načinom rada i zar ne može Vlada Republike Srbije da izdvoji i pripremi sedam ili 15 zakona koje će proslediti Skupštini u redovnom postupku.
Ovaj zakon koji danas ovde razmatramo, zakon o izmenama i dopunama Zakona o akcizama, bio je u proceduri pre 15 dana. Jedan tekst je usvojen pre 15 dana, a danas imamo novi tekst, novi predlog.
Problem je što taj tekst koji je usvojen pre 15 dana nije identičan onoj verziji koju je Vlada uputila Narodnoj skupštini. Nije identičan, jer je izmenjen amandmanima, a podnosili su ih i predstavnici vladajuće koalicije, tako da se drastično razlikuje od polaznog teksta. To je drugi problem koji ima vladajuća koalicija. Ima problem, jer ne postoji unutar te koalicije dogovor, ne postoji jedinstvo oko jednog običnog zakonskog teksta i kako da očekuju građani Srbije, kako da očekuju jedinstvo u Vladi kada su u pitanju neke mnogo važnije odluke.
Predlog koji je bio pre petnaestak dana bitno je izmenjen i zbog toga Vlada Republike Srbije danas dolazi pred Skupštinu sa novim Predlogom zakona kojim će se ispraviti, znači, ono što nije urađeno u prethodnom.
Ako se uporede ova dva predloga, onaj iz prethodnog meseca i ovaj današnji, uočavaju se razlike. Pričam sada o vladinim predlozima, a ne o konačnom tekstu koji je usvojen posle amandmanskih intervencija.
U polaznom tekstu postoji bitna razlika. Razlika je u prvom članu, gde se sada preciznije definiše šta se sve od bezalkoholnih pića akcizom oporezuje. Znači, neprecizna formulacija koja je bila u prethodnom tekstu, sada je precizirana.
To nije loše, ali se nameće pitanje, odakle sad ta dodatna pamet i zašto to nije pre 15 dana tako precizno formulisano. I pre 15 dana predlagač je isto tako ovde ubeđivao poslanike da je taj ponuđeni tekst idealan, da je najbolji, da ne može biti bolji, a danas, 15 dana kasnije, dolazi sa drugim tekstom i isto tvrdi za njega to, a tekstovi se bitno razlikuju.
Ono što je sporno, to je obrazloženje koje je predlagač dao u vezi akcize na dizel-gorivo. Naime, u obrazloženju stoji da će se ovim potezom, znači povećanjem akciza na dizel-gorivo, pored ostalog, obezbediti i stabilnije tržište ovih proizvoda, misli se na dizel-gorivo i na derivate nafte.
Prosto je deplasirano ovakvo obrazloženje, zato što ova sredstva ne idu NIS-u kao uvozniku, nabavljaču derivata nafte, već idu direktno u budžet. Znači, ovim se ne može obezbediti stabilnije snabdevanje naftom i derivatima nafte, jer su sredstva namenjena direktno budžetu.
Prethodnim tekstom, posle jednog amandmana, od akciza su oslobođena domaća vina i to je bilo logično, pametno i razumno. Razumno je bilo, jer treba pospešiti, treba poboljšati uslove za domaću proizvodnju, obezbediti bolje uslova domaćim vinarijama.
Međutim, sada je nelogično, nerazumno i nejasno odakle ideja da se i uvozna vina oslobode akcize. Da li ćemo time pomoći našim proizvođačima, i ne znam šta je predlagač mislio, i kako može da obrazloži i odbrani jednu ovakvu meru.
Naravno, predlagač u obrazloženju kaže da će se ovim pospešiti proizvodnja. Međutim, kažem, to objašnjenje je deplasirano i ne može to, jer je i svakom laiku jasno da se na ovaj način uslovi proizvodnje otežavaju, jer će konkurencija domaćim proizvođačima biti znatno veća i biće uslovi za proizvodnju i plasaman mnogo teži. Verovatno je druga ideja, verovatno je intencija i težnja da se domaći proizvođači još više osorimaše i da se što brže, lakše i jeftinije prodaju.
Na kraju, u obrazloženju ovog zakona stoji da će se ovim merama obezbediti priliv u budžet od oko četiri milijarde dinara. Obzirom da je deficit budžeta preko 40 milijardi dinara, bojim se da ovaj predlog koji danas imamo neće biti poslednji u nizu sličnih predloga u ovoj godini i da ćemo vrlo brzo imati nove predloge za povećanje akciza na raznorazne akcizne proizvode, jer teško je popuniti budžetski deficit koji je u startu, u predlogu budžeta Republike Srbije ovde usvojen, a za koji ne postoje jasni izvori za popunjavanje.
Dame i gospodo, iako je ovaj zakon tj. Predlog zakona u dobroj meri utopija, poslanici SRS su pokušali amandmanima da ovaj ponuđeni tekst isprave. Podneo sam amandman na član 18. kojim se predviđa brisanje naslova "Republički odbor" i podnaslova "Nadležnost republičkog odbora" iznad člana 18. i reči "republički" u prvom stavu člana 18.
Pokušaću da radi srpske javnosti, a ne radi skupštinske većine, objasnim suštinu mog amandmana i zakona koji je ovde ponuđen. Naime, ovim zakonom se predviđa da sprovođenje ovog zakona vrše odbori: republički odbor - za funkcionere Republike Srbije, zatim pokrajinski odbor - za pokrajinske funkcionere, i odbori po opštinama - za funkcionere lokalne samouprave.
Republički odbor ima devet članova, po ovom zakonu, pokrajinski sedam, a opštinski odbori po pet članova. Kada se sve to lepo sabere, to je negde preko 800-900 ljudi, angažovanih kroz ove odbore za sprovođenje ovog zakona. Ovaj zakon takođe predviđa da svi ovi odbori imaju i odgovarajuće prateće službe, što znači da će svaki odbor da odredi određen broj ljudi koji će mu pomagati u vršenju ovog posla.
Ako pretpostavimo da će biti i ta služba u istom broju, ili približno istom broju, kao i odbor, to znači da ćemo imati oko 2.000 ljudi u Srbiji koji će biti naslonjeni na budžete, republički, pokrajinski i opštinske budžete. Biće direktna potrošnja, a prihod od njih nikakav. Jedino što je "dobro" od ovog zakona, to je što će se zaposliti 2.000 ljudi u Srbiji.
Međutim, morate imati u vidu da su opštinski budžeti prazni, da opštine nemaju novca ni da servisiraju one osnovne potrebe koje im po zakonu pripadaju, da ne mogu da prebace novac školama za pokrivanje osnovnih materijalnih troškova i drugim korisnicima opštinskog budžeta, a slična je situacija i sa pokrajinskim i republičkim budžetom.
Znači, mojim amandmanom, kao i prethodnim amandmanima SRS, predviđa se samo jedan odbor na nivou Republike, koji će obavljati kompletan posao. Zašto bismo upošljavali ovoliko ljudi? Zašto bismo ih stavljali na teret budžeta, ako to može obaviti jedinstveni odbor sa jednom službom; pa ako treba neka ta služba bude i malo šira, veća, glomaznija, ali da obavi kompletan posao za celu Republiku, jer se radi o poslu koji je periodičan. Znači, na početku funkcije funkcioner će prijaviti svoju imovinu i onda ovaj odbor, faktički, nema nekog velikog posla dok traje mandat funkcionera, do sledećeg izbora i sl.
Molim vas da razmislite o ovome, da se ovi amandmani prihvate, da bismo u startu napravili nešto povoljno, iole korisno za državu, da ne bismo posle par meseci vršili izmene zakona i ukidali ono što sada možemo da uradimo. Hvala.