Poslaniče, bez ikakve uvrede. Evo, ja sam prihvatila da se naljutite na mene. Ovo više nema nikakvog smisla. Ja mislim da smo svi izuzetno nervozni i zbog vrućine i radimo danima bez pauze zato što smo izgubili taj ritam od 10,00 do 18,00 časova i ja sam prinuđena da dam redovnu pauzu u skladu sa Poslovnikom od sat vremena.
Zaista, nas troje ne možemo da vodimo ovakve sednice. Ovakve sednice ne znamo da vodimo. Eto, nas dvoje ne znamo da vodimo, kad neće niko da sarađuje sa nama. Evo, potpredsednik kaže da ste tražili po amandmanu. Zaista ne bih da raspravljam. Sat vremena, odmorite se svi, redovna pauza u skladu sa Poslovnikom. Nemojte da se ljutite na nas, razgovarajte međusobno. Ljutite se jedni na druge.
(Zoran Babić, s mesta: Pozivaju ga na bolesno srce, njemu prete, a nas kazne.)
Ja sam svedok da je traženo po amandmanu, nije traženo ništa drugo. Potpuno razumem potpredsednike da ne mogu da uspostave red i mir na drugi način.
Mi možemo da nastavimo, ali uz uverenje da će se pričati o amandmanima. To ne želi niko, očigledno.
Ako se šefovi poslaničkih grupa obavežu da ćemo pričati o amandmanu, ali neće, prema tome, mi nećemo napustiti salu. Zaista nemam tu moć, neće me niko poslušati. Dogovorite se.
Nemojte se svađati. Iskoriste pauzu za odmor.
Redovna pauza, nastavljamo za sat vremena po amandmanima, zaista, po amandmanima. Razmislite, ovo se ponavlja svaki dan. Vrlo ružna slika ide u javnost. Ne interesuje me ko je kriv. Za svađu treba dvoje.
(Posle pauze)