Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žika Gojković

Žika Gojković

Srpska napredna stranka

Obaveštenja i objašnjenja

Hvala, poštovani predsedavajući.

Dame i gospodo narodni poslanici, moje prvo pitanje je za premijerku Vlade Anu Brnabić. Ima li Vlada nameru da predloži Narodnoj skupštini stavljanje van snage odluke AVNOJ-a, kao i deklaraciju o osudi ovih odluka, čije štetne posledice trpimo i danas?

Svima nam je poznato da je jedna partija, a radi se o Komunističkoj partiji, posle Drugog svetskog rata uzela vlast oružanom pobunom, a ne demokratski na izborima, da je zatim nelegalno, nelegitimno donela odluku da se ukidaju i zabranjuje rad svim drugim partijama, odnosno da se zavodi diktatura. Takođe, bez ikakvog pravnog osnova takva vlast, na potpuno nezakonit i protivustavan način, ukida Kraljevinu, proglašava Republiku i donosi čitav niz nezakonitih odluka u suprotnosti sa interesima srpskog naroda. Razbijaju Jugoslaviju na šest republika odvajajući od Srbije Makedoniju, a Srbiju dodatno na još dve pokrajine, stvarajući sve preduslove za odvajanje Vojvodine i Kosmeta. Kosovo i Metohiju predaju Albancima na upravu i prave današnje granice između Srbije i lažne države Kosovo, koje nikada u istoriji pre toga nisu postojale. Naknadno smo videli da je to u stvari bio prvi korak, tačnije uvod u ratove koje smo imali devedesetih godina.

Mi u Pokretu obnove Kraljevine Srbije smatramo da skupštinskom deklaracijom o osudi komunističkih odluka AVNOJ-a i njihovom simboličnom stavljanju van snage skrećemo pažnju svetske javnosti, naročito onih država zapadnog bloka koje sebe nazivaju demokratskim, a groze se komunizma, i koje su priznale lažnu državu Kosovo, na to da su upravo komunisti započeli proces odvajanja Kosova od Srbije i stvorili preduslove za otcepljenje od naše zemlje i da mi takve odluke ne priznajemo i poništavamo ih jer su nedemokratske, neustavne i necivilizovane.

Čitav svet treba da zna putem kakvog pravnog nasilja Komunističke partije su Albanci stekli neka prava na koja se pozivaju i danas. Smatram da je neverovatno da Srbija svih ovih godina ne koristi te argumente i da već nije donela takvu odluku. Ujedno, pozivam Vladu Srbije i Narodnu skupštinu da to učine u što skorije vreme.

Moje drugo pitanje je vezano za Ministarstvo prosvete. Dokle će naša deca u školama učiti falsifikovanu i ideološki obojenu istoriju iz komunističkog vremena? Svi znamo da su izjednačena prava ravnogoraca i partizana i da je Srbija imala dva antifašistička pokreta na koje treba da je ponosna. Kada će u udžbenicima za osnovnu i srednju školu deca početi da uče istinu da je komunistička vlast posle Drugog svetskog rata, molim vas, ovo je jako važno, pobila preko 100.000 nevinih građana samo zato što su bili za kralja, da je Draža Mihajlović bio antifašista i glavni neprijatelj okupatora tokom Drugog svetskog rada, da su komunisti dali Kosovu skoro državu Ustavom iz 1974. godine, kao i da su naselili 200.000 Albanaca u periodu od 1968. do 1972. godine, pri tome zakonom zabranjujući da se vrate proterani Srbi na Kosovo? Zašto u udžbenicima deca nigde ne mogu da pročitaju istinu da kralj Petar II nije odneo sa sobom ni gram državnog zlata, za šta postoje brojni dokazi, nego je to bila najobičnija komunistička propaganda da se Srbinu, kojem je u biću Kraljevina, da tu Kraljevinu omrzne.

Mi u Pokretu obnove Kraljevine Srbije smatramo da je jednako važno da mladi naraštaji uče istoriju zasnovanu na istoriji i činjenicama, a ne na propagandnim lažima Komunističke partije, što nažalost, važi i danas i verovatno će važiti sve dok naš pokret ne bude bio jači i pobedi na izborima.

Moje treće pitanje je u stvari sugestija Ministarstvu za rad i socijalna pitanja, a tiče se slepih i slabovidih osoba. Smatram da moramo više pažnje posvetiti tim osobama, a to su u suštini male stvari da bi im se poboljšao kvalitet života. Ovo ne govorim samo iz razgovora koje vodim sa ljudima koji tako žive, već i iz kuće imam situaciju u kojoj je otac legao uveče i ujutru se probudio sa degeneracijom makule i u potpunosti izgubio vid.

Smatram da se takvim ljudima treba više pažnje posvetiti, povećati iznos za tuđu negu, omogućiti im lakši i kvalitetniji prevoz, više zajedničkih druženja i dešavanja, jer na ličnom primeru znam koliko znači tim ljudima da bar malo komunikacije imaju, ako ništa drugo, bar sa osobama i ljudima kojima sa kojima mogu da razmene iskustva, koji su slični i ugroženi i usamljeni.

(Predsedavajući: Privodite kraju.)

Smatram da treba pogledati koje popuste imaju i da su mnogi od tih popusta ukinuti, poput taksista.
Poštovani kolege poslanici, moje prvo pitanje ide premijerki Ani Brnabić. Pokret obnove Kraljevine Srbije je pokrenuo inicijativu o sklanjanju dece sa ulica, tačnije o zaštiti dece od psihoaktivnih supstanci. Krenuli smo iz Novog Sada i Bečeja i za manje od mesec dana smo skupili oko 55 hiljada potpisa koje možete da vidite ovde pored mene.

U opštini Bečej smo skupili oko 20%, od ukupnog punoletnog stanovništva je dalo potpis za ovu peticiju. Suština je da se roditeljima pomogne da preuzmu punu odgovornost za svoju decu, da mlađi od 16 godina u periodu od oktobra do aprila meseca ne mogu da idu sami, da se kreću sami bez pratnje roditelja ili uz posebnu potvrdu kod javnog beležnika i isto tako do 22 časa i od 22 časa.

Isto tako, u periodu od aprila do oktobra od 24 časa ne mogu da se kreću bez pratnje roditelja ili uz posebnu pismenu saglasnost koja mora biti kod javnog beležnika. U Novom Sadu posle internog istraživanja, skoro 80% roditelja se izjasnilo pozitivno za jednu ovakvu inicijativu.

Mi ne izmišljamo toplu vodu, predlažemo nešto što je primenjeno u mnogim razvijenim zemljama, a uzor nam je Island koji je smanjio za 20 godina broj korisnika alkohola i psihoaktivnih supstanci sa 44 na 5%. To je stvarno impozantan podatak.

Naš predlog predstavlja jednu široku inicijativnu u koju bi bili uključeni i deca i roditelji i škole i društvo, gde bi bilo niz edukativnih, da kažem učionica, radionica, bilo bi raznih sportskih, kulturnih i drugih dešavanja u koje bi bili uključeni svi članovi porodice u cilju jačanja porodice kao stuba društva.

Moje pitanje je premijerki, da li će ovaj zakon u ovom sazivu bar uzeti u razmatranje?

Moje drugo pitanje ide takođe premijerki Ani Brnabić i Ministarstvu za rad i socijalna pitanja. Po podacima do kojih smo došli, trenutno u Srbiji ima između 20 i 30 hiljada boraca sa boračkim penzijama, a pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini, tačnije regularne tadašnje vojske, tek oko stotinak, koji ni do dan-danas nisu uspeli da ostvare pravo na svoju penziju.

Mi smatramo da je više nego neophodno da se uradi jedna revizija penzionog i invalidskog sistema, gde bi se videlo da su boračke penzije, uz, da kažem, poštovanje prema partizanima borcima, dodeljivalo i članovima njihovih porodica, pa čak i maloletnoj deci, što uglavnom i pokazuje taj podatak da danas imamo oko 30 hiljada onih koji još uvek primaju penzije.

Imajući u vidu takvu reviziju, videli bi smo da je tu u stvari onaj trošak koji je svih ovih 80 godina ostvario, u stvari razvalio budžet Republike Srbije i zašto dan danas još uvek plaćamo te dugove.

Kada govorimo o penzijama, tu treba spomenuti i drugu pljačku kada su u pitanju penzije, a to su lažne invalidske penzije. Pokret obnove Kraljevine Srbije smatra da pojedinci ne smeju da zloupotrebljavaju ovaj važan resurs finansiranja najstarijih građana, jer se rizikuje da finansijska pomoć stigne onima kojima je zaista najpotrebnija.

Mi danas imamo, pronađeno je oko 360, ja mislim, penzija koje su, ali ne znam kakav je epilog dobijen. Gotovo da sam siguran da i postoji mnogo više onih koji su zloupotrebljavali invalidske penzije, čak imamo i neke sumnjive biznismene koji primaju invalidske penzije, a ogromna finansijska sredstva na svojim računima.

Moram reći da današnji fond funkcioniše primerno i dobro i da je to po evropskim standardima, ali da je neophodna revizija, gde bi se videlo da je Fond za penzijsko osiguranje, zdravstvene ustanove i pravni sektor desetinama godina unazad pljačkan na neprimeren način. Zato postavljam pitanje - kada će biti revizija?

Molim vas, samo još jedno pitanje, a to je treće. Takođe, premijerki Ane Brnabić. Rečeno je da će se raditi revizija nacionalnih penzija. Smatramo da je ovo idealna prilika da ratni vojni invalidi i veterani postanu korisnici nacionalnih penzija. Ljudi koji su ratovima branili svoju zemlju i narod zaslužuju da ih država priznaje i pomaže. Isti status treba da imaju i deca palih boraca.

Mi danas imamo nacionalne penzije u koje nesumnjivo pripadaju ljudi iz sfere sporta i kulture koji su to zaslužili, ali većina njih je finansijski obezbedila svoje porodice i njima ne znači ništa tih 40.000 i 50.000. Zato je izuzetno važno da prilikom ove revizije shvatimo da postoje oni koji su na drugi način zadužili ovu državu, ali kojima bi ta finansijska sredstva mnogo više značila. Hvala.
Hvala.

Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, ja ću da pročitam moje pitanje da bih uspeo što više pitanja da postavim.

Moje prvo pitanje, tačnije predlog, ide premijeru Vlade. Obraćam se u ime Pokreta obnove Kraljevine Srbije, sa inicijativom da u okviru svojih nadležnosti razmotrite mogućnost za podizanje spomenika Knezu Pavlu i viteškom kralju, ujedinitelju Aleksandru Prvom Karađorđeviću, i da na godišnjicu atentata na kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića, koji je na današnji dan ubijen u Marselju?

Pokret obnove Kraljevine Srbije poziva gradsku vlast, a i premijera da donese odluku o dugo čekanom postavljanju spomenika jednom od najvećih srpskih vladara. Nema boljeg načina da obeležimo stogodišnjicu velikog rata, nego da spomenikom odamo počast onome koji je ujedinio sve Srbe u jednu državu.

Viteški kralj, ujedinitelj, bio je vrhovni komandant Srpske Vojske u velikom ratu i stvorio je državu veću od Dušanovog carstva. Srbija, Jugoslavija je u vreme njegove vladavine imala snažan industrijski zamah i reformisanu poljoprivredu. Imala je jakog seljaka i jako građansko društvo.

U Parizu već osam decenija postoji ponosno njegov spomenik, a vreme je da se ovom velikanu postavi dostojno obeležje i u našoj prestonici. Slična inicijativa je i kada je u pitanju Knez Pavle. Knez Pavle je bio jedan od najsposobnijih, najumnijih i najobrazovanijih ljudi, Srba, u našoj istoriji. Ujedno je bio i dalekovid diplomata, koji bi, da nije demokratskim nasilnim putem i neodgovornim izdajničkim vojnim pučem svrgnut sa vlasti, omogućio Jugoslaviji da zadrži vojnu neutralnost tokom Drugog svetskog rata i time bi se izbegle ogromne žrtve stradanja i razaranja. Ne bi bila stvorena nezavisna država Hrvatska, a samim tim bili bi spaseni životi preko milion Srba, bio bi izbegnut bratoubilački rat između Četnika i Partizana, a time i podele koje nažalost i dan danas postoje.

Knez Pavle je od beogradske kasabe napravio modernu metropolu. Ostavio je brojne muzeje, građevine i neprocenjiva umetnička dela svom narodu. Smatram da je ovo jedan od najlepših načina da se odužimo ovoj dvojici velikih Srba i u to vreme najpoštovanijih ljudi kako u Srbiji, tako u Evropi i svetu.

Moje drugo poslaničko pitanje postavljam Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, isto i Ministarstvu finansija. Obraćam se u ime pokreta koji predstavljam sa inicijativom da u okviru svojih nadležnosti razmotrite mogućnost da i deci koja primaju dečiji dodatak obezbedite besplatne udžbenike. Želim da kažem da sadašnji ministar kojeg je imaomo, ministar prosvete, po mom ličnom mišljenju, je najbolji ministar kojeg smo imali od početka višestranačja i verujem da će ovaj predlog ozbiljno razmotriti.

Pokret obnove Kraljevine Srbije smatra da država mora da obezbedi neophodna sredstva, kako bi roditeljima olakšala troškove obaveznog osnovnog školovanja, kao i srednjeg obrazovanja za svako dete koje prima dečiji dodatak, jer isti već ukazuje na težak materijalni položaj porodice.

Takođe, Ministarstvo treba da utiče na nastavni kadar, da se usaglasi oko dugoročnog plana i programa za školske predmete, umesto što se on menja gotovo svake školske godine i predstavlja ogromne probleme roditeljima. To zahteva i nabavku novih udžbenika, čime bi se učenicima olakšala kupovina ili nasleđivanje polovnih udžbenika od starijih generacija koje pohađaju istu školu.

Za vreme Kraljevine Srbije je ulagalo u obrazovanje. Osnovane su prestižne kulturno-obrazovne institucije, poput Matice srpske, SANU i drugih, podignute su najstarije škole i univerziteti u našoj zemlji. Neophodno je nastaviti tu tradiciju, stvarajući što bolje uslove za školovanje naše dece u našoj otadžbini.

Moje poslednje pitanje, obraćam se Ministarstvu privrede. Sadašnje subvencije su isuviše male da bi se započeo neki ozbiljan posao. LJudi koji imaju želju i viziju i vreme da stvore nova radna mesta moraju imati veću podršku zemlje čijoj privredi doprinose.

Smatramo da bi država, umesto što izdvaja prevelik novac za strane investitore, to jeste dobro, ali smatramo da je preveliko. Trebalo je više da se posveti pomoći mladim privrednicima u pokretanju sopstvenog biznisa, jer su ti ljudi najveći gubitnici u tranziciji.

U Republici Srbiji ima dosta kreativnih mladih ljudi kojima je potrebno dati neku stimulaciju da posle završenih studija pokrenu sopstveni biznis, a ne da čekaju na posao u nekoj firmi ili da traže van granica svoje zemlje. Evo, završavam, imajući sve ovo u vidu što sam rekao, nadam se da će moji predlozi, moja pitanja biti ozbiljno shvaćena. Hvala.
Poštovani gospodine predsedavajući, dame i gospodo kolege poslanici, na početku želim da konstatujem da ono što je izneo gospodin Ristić predstavlja najobičniju mržnju prema predsedniku države i to veće gledamo danima ovde.

Kako drugačije objasniti činjenicu da je pomenuti kolega dok je bio u DSS je faktički Kosovo bilo izručeno Albancima, a za vreme njegovog bistvovanja u DSS je, takođe, izručeno najviše Srba Haškom tribunalu. On sam i dan danas prima platu koju su mu dali poreski obveznici u Srbiji, pa onda pitam kako to nema države Srbije na Kosovu kada je on sam očit primer da to nije tako.

Moje sledeće pitanje postavljam gospodinu Stefanoviću, očigledna je želja države da se obračuna sa korupcijom, što smo imali prilike da vidimo u poslednjih nekoliko dana, ali ovom prilikom želim da ukažem na decenijski problem sa kojim se još ni jedna vlast do sada nije ozbiljno uhvatila u koštac, a to je krađa beba iz porodilišta.

Podsetiću da je Anketni odbor iz 2005. godine doneo Zaključak da ovaj decenijski problem postoji, ali do dana današnjeg mi nemamo ni jedan sudski epilog niti je bilo ko odgovoran za tako nešto.

Po pravilu, oko nestanka bebe vrlo su sumnjivi bili podaci, dokumentacija je vrlo štura, zaključak je da su bebe u većini slučajeva rođene žive a kasnije preminule, više od 90% roditelja nije moglo da vidi svoje dete koje je navodno umrlo, a preko 2.000 roditelja uopšte nije dobilo potvrdu da su njihove bebe sahranjene.

Procene su da je na ovakav način ukradeno iz porodilišta oko 7.000 beba u poslednjih 30 godina, a da je vrednost jednog novorođenčeta nekadašnjih 15.000 maraka, današnjih 15.000 evra.

Nažalost, ova tema je i što se tiče medija bila do sada obavijena velom tajni i ovde je više nego jasno da inspekcijske službe nisu radile dobro svoj posao, ali očigledno i mnogi drugi.

Zato postavljam pitanje gospodinu Stefanoviću – šta će policija učiniti da se sa mrtve tačke pokrene rešavanje ovog krupnog problema?

Moje sledeće pitanje postavljam ministru pravde, Neli Kuburović – zbog čega je ukinut rad Vladine komisije za otkrivanje tajnih grobnica u Srbiji koje su komunisti streljali posle septembra 1944. godine?

Svi ti ljudi su likvidirani bez bilo kakvih sudskih epiloga. Pokret obnove Kraljevine Srbije koji predstavljam u ovom Parlamentu ne želi nikakvu osvetu niti podelu u našem narodu.

Naprotiv, mi želimo konačno nacionalno pomirenje, ne ono lažno koje je nekad bilo, pre nekoliko godina plasirano građanima, pomirenje koje će biti zasnovano na istoriji našeg naroda i, naravno, da se pronađu i obeleže sva mesta nevino stradalih ljudi krajem i po završetku Drugog svetskog rata. Mislim da to nije puno što tražimo i smatram da je to obaveza svakog normalnog ljudskog.

Imao bih još jedno pitanje, postavio bih ga ministru Đorđeviću – kada će biti donet zakon o ratnim veteranima?

Pošto sam i sam sa a19 godina kao izviđač pešadinac učestvovao u ratovima početkom devedesetih godina, smatram da je moja obaveza da postavim ovakvo pitanje imajući u vidu položaj ratnih veterana, pogotovo onaj njihov položaj i ona očekivanja koja su izneverena neposredno posle 2000. godine kada su ti ljudi jednostavno bili kolateralna šteta nekih ratova koje Srbija, navodno, nije vodila.

I na kraju, ako još imam vremena da iskoristim, to je na neki način preporuka, a i poziv ministru Đorđeviću, jer sledeće godine je 100 godina od osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i 100 godina od pobede u Prvom svetskom ratu.

Smatram da su, kao član ovog Doma, i kralj Aleksandar i kralj Petar mnogo učinili za stvaranje demokratije u našem društvu, kao i za izgradnju ovog Doma u kojem mi danas možemo da raspravljamo i smatram da je neophodno sledeće godine podići spomenik tim velikanima, kao što su to učinile mnoge druge države.
Poštovana predsednice, dame i gospodo kolege poslanici, ja ću iskoristiti svoje vreme da bih postavio pitanje Ministarstvu pravde i Ministarstvu za rad i socijalna pitanja.

Sadašnji premijer, a budući predsednik države Aleksandar Vučić je otkrivanjem spomenika Podunavskim Švabama prošle nedelje u Bačkom Jarku, gde su komunističke vlasti krajem rata zlostavljale i ubile oko 6.500 ljudi, uglavnom žena i dece, pokazao da za razliku od mnogih državnika, tj. političara u okruženju, da je stasao u pravog državnika i da ume da poštuje i tuđe žrtve.

Ovo je samo dokaz da dok svuda u okruženju, zarad prikupljanja jeftinih političkih poena, nezreli, nesposobni političari zveckaju oružjem, Srbi pokazuju da ispravljaju nepravde iz prošlosti, da su spremni da se izmire i da savladaju prošlost nacionalne, a rekao bih i mnogo više ideološke zaslepljenosti.

Da bismo definitivno zakopali sve rupe iz prošlosti, jame ili nepravde kojih je mnogo potrebna je osuda svih komunističkih zločina nad sopstvenim narodom, pogotovo onih koji su se dešavali krajem i posle rata, učinjenih uglavnom nad ljudima koji su drugačije mislili, tačnije koji su podržavali kraljevinu.

Jedan od takvih zločina, koji me je podstaknuo da postavim ovakvo pitanje, je zločin u Pančevu kada su komunisti 25. oktobra 1944. godine streljali 72 srpska pilota kod sela Jabuka samo zato što su u jednom periodu služili kralju i otadžbini. Na najmizerniji način, verujući da su pozvani da svojim učešćem pomognu borbi protiv okupatora, namamljeni su da dođu u Pančevo gde su streljani bez ikakvog razloga i suda. Znam da postoje ljudi koji će reći opet se vraćam u prošlost, ali sve te koji tako govore samo bih zamolio da se zapitaju da su ovi ljudi bili članovi njihovih porodica kako bi razmišljali. Nažalost, nemam vremena da govorim o tužnim sudbinama mnogih drugih ljudi, kao i o njihovom patriotizmu.

Do sada smo po ovom pitanju imali samo izjavu Slobodna Homena, nekadašnjeg državnog sekretara u Ministarstvu pravde, da će istina konačno izaći na videlo, ali nažalost sve je ostalo na obećanjima. Ako ne ispravimo nepravde iz prošlosti i ne kažemo istinu, bez obzira koliko ona bolna bila, naš narod nikada neće imati budućnost koju želi. Istina je naravno lekovita i samo na ovaj način i nikako drugačije možemo doći do nacionalnog pomirenja. Pomirenje, jedinstvo, dok drugi zveckaju oružjem, su nešto što nam je potrebno više nego ikada do sada, to mora biti temelj svake politike, tačnije, to mora biti iznad svake politike.

Tako i moje poslaničko pitanje proizilazi iz onoga što sam vam do sada rekao, a to je šta će resorna ministarstva koja sam spomenuo, tj. država učiniti da se kaže puna istina o ovim mučenicima iz Pančeva, ali i o svim ostalim komunističkim zločinima koji su počinjeni nad sopstvenim narodom.

Podsetiću samo da je postojala komisija za popis svih komunističkih žrtava i zločina koju je predvodio naš eminentni stručnjak Srđan Cvetković i koja je popisala imenom i prezimenom skoro 60.000 ljudi koji su pobijeni zato što su drugačije mislili. To zahteva svako poštovanje. Ta cifra je naravno mnogo veća, jer su mnoge porodice poubijane i da su se zatrli njihovi tragovi, jako je teško znati tu konačnu cifru, ali u svakom slučaju ti podaci mogu da budu od velike koristi da bismo konačno mogli da kažemo istinu, rešimo jedan od akutnih problema iz naše prošlosti i konačno žrtve, a pogotovo zločince nazovemo pravim imenom.

Iskoristio bih još ovo malo vremena, što mi je ostalo, da uputim jednu molbu ili apel Ministarstvu pravde da još jednom razmisli o potrebi izmene Krivičnog zakonika u onom delu koji se odnosi na silovatelje, ubice dece, maloletnih i žena. Smatram da je doživotna kazna jedina kazna za ove monstrume bez ikakve savesti koji se nikada naravno neće uklopiti u društvo, već će zločin ili zlodelo ponoviti kad tad kad budu pušteni iz vlasti. Hvala na vremenu koje ste mi dali.