Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Goran Svilanović

Goran Svilanović

Građanski savez Srbije

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, dopustite mi da se zahvalim gospodinu ministru što nam je pružio priliku, podnoseći jedan dobar deo Predloga zakona, da razgovaramo o čitavom nizu tema koje su u vezi sa porodicom. Zahvaljujem se onima koji su do sada govorili o problemima kao što su nasilje u porodici, incest, o problemima populacione politike u Srbiji i veoma niskog nataliteta.
Ipak, rekao bih da je gospodin ministar propustio izvanrednu priliku da se zahvali gospođi Gordani Matković, njegovoj prethodnici na mestu ministra, koja je pripremila ovaj zakon, formirala tim koji je ovaj zakon napisao, jer to je bila prilika da pokaže da poštuje njen rad, kao što je red da svako sledeći ukaže poštovanje onome što je dobro učinjeno i da kritikuje sve ono što je bilo loše u prethodnoj vladi.
Ovoga puta on podnosi upravo onaj predlog zakona koji je ona pripremila i njegovo izlaganje je trebalo da bude prilika da istakne onaj doprinos koji je on sa svojim timom učinio, a koji nije mali, da ovaj zakon bude još bolji.
Time bi on inače jednu divnu dužnost koju je imao, jednu izvanrednu priliku da Srbiji predstavi odličan zakon o porodici, koji jeste korak napred, učinio samo potpunijom, ništa manjom, ukoliko bi se zahvalio onima koji su osnov ovog zakona pripremili.
Demokratska stranka će, kao što je već rečeno, glasati za ovaj predlog zakona. Naravno, želeo bih ipak da kažem nekoliko rečenica o nečemu što mi vidimo kao problem i, uostalom, o amandmanu koji smo podneli, a to je da član 5. zakona ne glasi onako kako je predloženo – da svako odlučuje o rođenju deteta, već da to čini žena.
Ima razloga u prilog rešenju koje je ponuđeno i ja ću ih reći otvoreno. Jedan razlog je ustavni, a to je da je to jezik Ustava našega. Drugi razlog nije formalno pravne prirode.
Može da bude branjen i ja želim da kažem argumente u prilog tome, a to je da se možda ovo rešenje koje je ponuđeno može braniti visokom osetljivošću za jednakost polova, visokom osetljivošću za jednakost partnera, bračnih ili vanbračnih, koji su dete začeli.
To bi bili ključni argumenti da je to u stvari korak napred u odnosu na rešenje koje poznaju druga prava, a to je da žena odlučuje o rođenju deteta.
Ipak, moje primedbe su prvo jezičke. Smatramo da "svako" nije korektna formulacija, bez obzira što se nalazi u tekstu Ustava. Osim toga, ako je verovati predsedniku ove skupštine, mi ćemo već za mesec dana razgovarati o novom ustavu.
To će biti prilika možda da izmenimo i ovu formulaciju i da je upodobimo onome što je prirodnije, što je lakše razumljivo svakome u ovom društvu.
Prema tome, možda je bila prilika da se taj korak napravi već u ovom tekstu zakona i da se kaže da žena o tome odlučuje. Žena o tome odlučuje, zbog toga što bi tumačenje ko je to "svako" ko odlučuje o rođenju deteta odvelo ovaj razgovor veoma daleko.
Prihvatam ideju da o tome treba da odlučuju zajednički partneri koji su dete začeli, ali bi bolje bilo da u zakonu zastanemo tamo gde smo bili nekoliko decenija unazad, jer ovim u stvari otvaramo jednu važnu političku temu, a to je pravo na abortus, abortus kao deo populacione politike, abortus, prevremeni prekid trudnoće, sredstva za kontrolu rađanja kao deo socijalne politike u našoj zemlji.
Cenim sve ono što su moji prethodnici rekli o problemima sa kojima se Srbija danas susreće. Srbija je danas najstarije društvo u Evropi. Na jedan ciničan način potvrđena je teza, plasirana u jednom drugom vremenu, drugim povodom, o Srbima kao najstarijem narodu, na način koji nikoga ovde ne može da učini ponosnim. Najstariji smo svi mi zajedno koji živimo u Srbiji, u poređenju sa svakim drugim društvom u Evropi. Više od polovine naših stanovnika, građana naše zemlje, imaju preko 50 godina.
To jeste problem, ali to nije problem koji se rešava prevremenim prekidom trudnoće ili zabranom abortusa; to nije problem koji ćemo da gurnemo na marginu i da se pozovemo na to da treba da finansiramo treće dete ili, kao što su neki radili, da budemo kumovi devetom detetu. Srbija ima problem da mladići i devojke rode prvo dete. Ako prošetate ulicama Beograda i sednete u bilo koji od kafića videćete da su oni puni mladih, prelepih žena od 20 do 40 godina, koje nemaju ni ozbiljnu vezu, a kamoli brak ili dete i nalaze se na izmaku perioda kada mogu da dobiju dete. Isto to važi i za muškarce.
Svedoci smo pojava, kao što su sponzorstvo, kriminal, koje i te kako utiču na ono stanje u kojem se zemlja danas nalazi. Tražimo rešenja, i ja bih sugerisao predstavnicima Ministarstva da ponude program, svoj predlog, svoje viđenje o tome kako da se reši problem populacije u Srbiji. Ali, ne na jedan populistički način, nego vrlo otvoreno da govorimo o tome da su neophodni ekonomski i socijalni podsticaji da bi se naši mladići i devojke rešili da zasnuju porodicu i da dobiju to prvo dete, jer je veoma veliki broj veoma uspešnih, najuspešnijih ljudi u zrelom dobu daleko od toga i da pomisli da uđe u brak ili porodicu. Njih treba da ohrabrimo da taj korak učine, a ne da se pozivamo na nešto što su svi drugi probali i u stvari niko do danas nije u tome uspeo.
To jeste ozbiljan problem i zbog toga želim da kažem da će Ministarstvo imati podršku ukoliko izađe sa takvim jednim predlogom, uz sve druge zakone, koji se odnose na rad, na zapošljavanje, na socijalno izdržavanje onih koji se odlučuju da zasnuju porodicu ili da imaju dete. U tom smislu rešenja koja su u ovom zakonu ponuđena, pogotovo ona koja štite ženu, jesu rešenja koja mogu da im pomognu.
Ono o čemu mi gotovo nikada ne razgovaramo, to su razvedeni roditelji koji ostaju sa detetom, bez obzira da li je u pitanju žena ili muškarac, i koji se sukobljavaju sa celom svojom okolinom u nastojanju da to dete podignu. Nema pravih podsticaja za njih i smatram da upravo rešenje koje je ovde ponuđeno, u vezi sa stanom, jeste korak napred da imamo bar jedan problem bolje rešen nego što je sada.
Ono što je u Srbiji problem, to je što se društveni model promenio. Generacija kojoj ja pripadam i starije generacije su imale jedan model, a to je: završiti školu, zasnovati brak, porodicu. Generacija koja dolazi iza nas ima potpuno drugi model i mi treba da probamo da nađemo odgovore zašto je taj drugi model dominantan. Uspeh ne znači izostanak porodice i braka, ali u ovom trenutku najuspešniji mladići i devojke, probajte da napravite statistiku, oni koji imaju odlična mesta u upravama velikih firmi, bilo da su privatne ili ne, jesu oni koji žive sami. Njima treba da nađemo podsticaj da i oni budu deo onih na koje se ovaj zakon odnosi, da zasnuju porodicu.
Konačno, na samom kraju želeo bih da govorim o jednoj temi od koje se beži i u ovom parlamentu ili kada se pomene onda se ređaju uvrede, a to je homoseksualnost. Želim da kažem nekoliko rečenica zbog toga što je na početku ove diskusije već nešto rečeno, sa nizom uvreda. Vređajući homoseksualce, bilo da su u pitanju žene ili muškarci, nećemo učiniti ništa dobro. Učinićemo samo da budu nesrećni kao što su danas neprihvaćeni od zajednice čiji su deo.
Povisimo stepen i lične tolerancije u ovom parlamentu, i u tom smislu apelujem na one koji predsedavaju ovim sednicama, učinimo to da shvatimo da su ljudi različiti i da imaju različite seksualne orijentacije. Neće javna rasprava o homoseksualnosti u Srbiji dovesti do toga da se smanji populacija Srbije, kao što neće insistiranje na zabrani abortusa povećati tu populaciju. To su posebne teme i posebni problemi.
Budimo samo malo tolerantniji da ne bismo živeli u društvu u kojem je jedan dobar deo neshvaćen, odbačen i nesrećan. Samo jedan korak od toga je porodična ili lična tragedija. To su stvari koje sam želeo da kažem i da apelujem na sve u ovom parlamentu da budu tolerantniji prema pojavama sa kojima živimo, jer i te kako utiču na to da li ćemo imati zdravu porodicu i zdravo okruženje u kojem će rasti mladići i devojke koji su sposobni da učine više za ovu zemlju.
Gospodine ministre, još jednom zahvaljujem što ste učinili dobar predlog zakona i nadam se da ćete imati u vidu i ove komentare. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, želim da kažem nekoliko rečanica u prilog predloga Odbora za evropske integracije Skupštine Srbije koji je predložio da usvojimo rezoluciju evropske budućnosti Srbije. Zahvaljujem se, jer kada sam pre nekoliko meseci držao KZŠ u Skupštini sa istom idejom i sa sličnim tekstom rezolucije, upravo sam želeo da se što veći broj stranaka, što veći broj poslanika Skupštine Srbije okupi oko te ideje.
Sa žaljenjem konstatujem da je očigledno da će ova rezolucija biti usvojena, ali da nećemo imati punu saglasnost. Zaista iskreno žalim zbog toga što je ideja bila da se tu okupe predstavnici Srbije, dakle i predstavnici SRS i njihovi poslanici, i SPS i svi drugi u ovoj zemlji i da, ukoliko je to moguće, budemo jedinstveni oko evropske ideje.
Sa druge strane, sa zahvalnošću konstatujem da i oni koji su govorili protiv ove rezolucije nisu odustali od evropske ideje i govorili su u prilog tome da je našoj zemlji mesto zaista unutar Evropske unije.
Međutim, očigledno je da političku scenu Srbije u ovom trenutku pritiskaju neke velike teme koje čine da se evropska ideja na neki način stavi u stranu.
Upravo rad ovog parlamenta u poslednjih nekoliko meseci pokazuje da mi zaista sledimo tok, bez obzira da li različito ili isto mislimo o ključnim pitanjima koja opterećuju političku scenu. Imali smo jednu sednicu Skupštine kada smo razgovarali o Zakonu o saradnji sa sudom u Hagu. Dakle, tu se radilo i o pomoći onima koji su tamo i koji su optuženi, ali tu se nismo svi saglasili oko predloga koji je učinjen, ali je dvodnevna rasprava o toj temi pokazala da mi svi prihvatamo da to jeste jedno od ključnih pitanja koje veoma utiče na stanje u zemlji, što naravno, utiče na rad ovog parlamenta.
Posle toga smo imali dvodnevnu sednicu, i ponovo smo razgovarali o predlog Vlade Republike Srbije, o planu za decentralizaciju Kosova i tada smo postigli punu saglasnost, a to i jeste jedna od tema koje dominiraju političkim životom. Uostalom, videlo se koliko je teško postići saglasnost i pre nekoliko dana kada pogledamo izjave predsednika Vlade i predsednika države koje su različite o jednom pitanju, a u vezi je sa situacijom na Kosovu.
Danas razgovaramo o trećoj temi za koju verujem da je takođe jedna od suštinskih tema na političkoj sceni Srbije, a to je da li ćemo, kada, pod kojim uslovima, pod kojim okolnostima zaista postati deo Evropske unije. Moja ideja je bila da danas malo otvorenije razgovaramo, bar o onome ono što ću ja reći, a mislim da su i neki govornici juče tako govorili, o problemima koji u vezi sa tim postoje.
Prvo, postoje problemi na strani Evropske unije, ne samo kod nas i otuda neki koji su govorili o tome da je pitanje da li nas oni žele, da se ne zna da li ćemo i kada ćemo uopšte postati deo Evropske unije, ne govore sasvim u prazno. Problemi postoje, ali ih treba definisati.
Ima nekoliko pitanja u ovom trenutku o kojima se razgovara unutar Evropske unije i bilo bi dobro da diskusija koju mi vodimo prati ta razmišljanja. Jedna od dilema je odnos Evropske unije i Ruske federacije. To je velika tema za zemlje članice Evropske unije, jer do kraja nisu u stanju da definišu sa tako velikom zemljom, veoma uticajnom u međunarodnom poretku, važnom zemljom, ali ipak zemljom koja nije, ali verovatno neće ni biti članica Evropske unije.
To je jedno od pitanja kojim se bave evropski ministri u ovom trenutku. Drugo slično pitanje je, koji su to interesi i koju politiku Evropska unija treba i može da vodi u odnosu na situaciju na Kavkazu i u Srednjoj Aziji i to je važno pitanje za evropske ministre, jer odgovorom na ova i ptianja koja ću još pomenuti, u stvari Evropska unija definiše svoje granice, a to znači da stvara uslove za definisanje svoje spoljne politike.
Treće takvo pitanje je pitanje koje obuhvata i nas, a to je da li će i kojom brzinom uspeti da integrišu zemlje tzv. zapadnog Balkana, a to smo mi. Četvrto takvo pitanje je pitanje koje je najprisutnije u medijima poslednjih nekoliko dana, a to je integracija Turske. Pominjem ova pitanja zato što sva četiri pitanja koja sam pomenuo jesu važna za Srbiju, bez obzira hoćemo li brzo ili malo kasnije postati članovi Evropske unije. Normalno je da i mi imamo odnos prema ovim pitanjima.
Možemo da kažemo danas u parlamentu da svi koji smo okupljeni u ovom parlamentu želimo da se unapredi odnos Evropske unije i Ruske federacije. To utiče i na našu poziciju. U ovom trenutku je Srbija energetski vezana za Rusku federaciju, energetski zavisna od Ruske federacije, kada je u pitanju gas, u dobroj meri kada je u pitanju nafta. Mi imamo interes da vidimo kako će se razvijati odnos Evropske unije i Ruske federacije, zato što želimo članstvo u Evropskoj uniji. Kada je u pitanju Kavkaz ili srednja Azija, takođe, zbog toga što nemiri i terorističke akcije tamo itekako stvaraju uslove za povećanje osećanja nebezbednosti, straha i nesigurnosti za sve građane u našoj zemlji.
Kada je u pitanju četvrta tema koju sam pomenuo, a to je integracija Turske u Evropsku uniju, moramo da imamo jasniji stav i da malo i mi porazgovaramo o tome, ne zato što se pitamo, ne pitamo se, nego zato što je naš interes da imamo jasnu ideju o tome da li Turska treba ili ne da uđe u Evropsku uniju.
Prvo, to je zemlja koja je jedan širi sused našoj zemlji. Drugo, to je zemlja od koje u mnogome zavisi stabilnost i u Srbiji, imajući u vidu veliki procenat bošnjačkog, muslimanskog stanovništva u našoj zemlji.
Stalo nam je da unapređujemo odnose sa njima. Važno bi bilo da postignemo saglasnost u ovom parlamentu da li je njima mesto u Evropskoj uniji. Moje mišljenje je da jeste, baš zato što je Turska centar evropskog islama i kao takva može da predstavlja most ka stabilizaciji odnosa između ključnih partnera, između Evropske unije i SAD.
Treće pitanje odnosi se na nas. Na ovo pitanje integracija Balkana, a to znači Srbije i Crne Gore, Evropska unija je dala jedan odgovor pre više od godinu dana, na samitu koji je održan u Solunu. Samit je okupio lidere Evropske unije i lidere zemalja zapadnog Balkana. Tu su bili i naši predstavnici: predsednik državne zajednice, premijeri obe države članice. Odluka je zaista povoljna, odluka je ono što smo mi očekivali. Rečenica koja je sadržana u tom dokumentu, u zaključcima solunskog samita, glasi: "Evropska unija neće biti kompletna dok zemlje zapadnog Balkana", a to znači mi, "ne postanu njen deo".
To nas može zadovoljiti, ali moramo da budemo otvoreni i da kažemo da ministri finansija nisu pratili ovaj stav ministara spoljnih poslova, zbog toga što je pomoć koja se izdvaja još uvek nedovoljna, bez obzira na rast koji je u Srbiji u 2001. godini zabeležen – 5,5%, u 2002. godini – 4%, u 2003. godini – 3%. S obzirom na ubistvo predsednika Vlade i to je uspeh. U ovoj godini će rast biti veći.
Bez obzira na taj rast koji mi beležimo, razmak, u ekonomskom smislu, između nas i zemalja koje su do juče bile kandidati, a ušle su u Evropsku uniju 1. maja ove godine, je povećan. To je ono što mi moramo da objasnimo građanima naše zemlje, ali istovremeno i ministrima u Evropskoj uniji, kada se obraćamo sa zahtevom za veću i odlučniju podršku.
Ipak, dileme na strani Evropske unije postoje, bez obzira na odluku koja je na samitu doneta. Sve više je uticajnih glasova koji kažu – radi se o zemljama koje su još uvek nedovršene, radi se o zemljama koje se temelje na dokumentima koje je trebalo samo da ugase vatru, a ne da stabilizuju jedan jasan politički sistem, pa onda pominju Dejtonski sporazum, kao sporazum koji je trebalo samo da ugasi rat u Bosni, a ne da da temelje nove Bosne.
Pominju Ohridski sporazum, kao sporazum koji je trebalo samo da zaustavi konflikte u Makedoniji, a ne da trajno definiše Makedoniju. Pominju Beogradski sporazum, kao sporazum koji je tregalo da onemogući dalje rastakanje naše države, ali ga istovremeno ne vide kao sporazum koji bi mogao da bude stvarni ustavni model stabilne zajednice. To je jedan od problema koji sve češće uočavaju ministri Evropske unije.
Jedan od problema mi tu možemo da rešimo, a to je da definišemo svoj odnos prema Beogradskom sporazumu, da donesemo Ustav Srbije.
Vlada predsednika Koštunice imala je nekoliko zadataka, a izdvojio bih dva. Jedan da proba da donese Ustav, tu je trebalo da mi pomognemo; drugi, da dovrši saradnju sa Sudom u Hagu.
Oba ova cilja, oba ova zadatka vode ka bržem članstvu u Evropsku uniju. Zbog toga, kada neki poslanici ovde govore da žele u Evropsku uniju, ali da ne žele nametanje uslova kao što je dovršetak saradnje sa Sudom u Hagu, nejasnu politiku Evropske unije u odnosu na Kosovo, pa to uzimaju kao prepreke, moram otvoreno da kažem da to jesu uslovi za članstvo u Evropskoj uniji. Mi ćemo se, kao što smo se bavili tim pitanjima, narednih meseci takođe vraćati na ova pitanja. Vraćaćemo se na Kosovo, upravo zbog razlike koja je ispoljena, vraćaćemo se zbog toga što će izbori biti održani i uskoro će biti formirani organi vlasti. Vraćaćemo se na pitanje Kosova zbog toga što će naredne godine početi ozbiljan dijalog o tome da li ostaje ovaj status ili se status Kosova menja.
Da vam otvoreno kažem, ključni činioci će već početkom naredne godine biti u kancelarijama. Imam u vidu to da su u toku predsednički izbori u Americi i da će početkom naredne godine biti nova ili nova-stara administracija. Imam uvid u činjenicu da je Evropska unija upravo izabrala novi sastav evropskih komesara, dakle novu vladu Evropske unije i da će oni uskoro biti u svojim kancelarijama. Imam uvid u činjenicu da će na Kosovu biti održani izbori i da ćemo imati novu vladu. Imam uvid u činjenicu da je vek Vlade Srbije verovatno ograničen i da ćemo početkom naredne godine u nekom trenutku imati izbore.
Ta vlada koja bude izabrana, moraće da ima mnogo hrabrosti, jer će to biti vlada koja će naslediti poslove koje ova nije završila, ukoliko ne završi Ustav, saradnju sa Sudom u Hagu, i dobiti nove poslove, kao što je učešće u dijalogu o statusu Kosova. Mi ne možemo da se pravimo da to ne vidimo. Naprotiv, mi ovde ili novi sastav parlamenta, svejedno je ko će tu vladu izabrati, mora toj vladi da pomogne da u tom procesu učestvuje kao partner koji može da zaista utiče na odluke koje će biti donete. Ukoliko mi ovde kažemo da želimo u Evropsku uniju, ali ne želimo saradnju sa Sudom u Hagu, ne želimo da se bilo šta promeni na Kosovu, bojim se da smo, u suštini, rekli da ne želimo u Evropsku uniju.
To jesu uslovi i nisu jedini uslovi. U pravu su oni poslanici koji govore da je i borba protiv korupcije uslov, da je ukupno stanje ljudskih prava takođe vrlo važan uslov, da je funkcionisanje domaće ekonomije možda ključni uslov. Sve to jesu uslovi i treba biti otvoren i prihvatiti činjenicu da mi danas razgovaramo o rezoluciji koja je predložena i da su možda u pravu oni koji su juče govorili da ćemo se mi vraćati na ovu temu. Vraćaćemo se dok ne postignemo puno jedinstvo.
Zbog toga sam na početku rekao da mi je veoma žao što i srpski radikali danas nisu sa nama, što i SPS danas nije sa nama u ovoj stvari.
Možda je moglo da se bude fleksibilniji u razgovorima oko teksta rezolucije, veoma bih voleo. Moja ideja, kada sam predložio ovu rezoluciju, bila je da se dogovorimo i da svi stanemo iza jednog teksta, pa makar taj tekst ne bio idealan.
Da se razumemo, ako ne postoji spremnost da se završi saradnja sa Sudom u Hagu, možemo mi da donosimo bilo kakvu rezoluciju, nema govora o tome da ćemo uspeti da dođemo do članstva u Evropskoj uniji. Legitimno je da bilo ko, ko je poslanik ili ko vodi stranku, kaže ovde – mi nećemo to da radimo. Taj se stav se može braniti, ali taj stav podrazumeva definisanje neke druge orijentacije naše zemlje, neke druge politike naše zemlje. U tim okolnostima, moram da kažem – pogledajte, pogledajmo zajedno, osvrnimo se oko sebe, sve zemlje koje su naši susedi, ili su članovi Evropske unije ili su daleko odmakli na tom putu.
Tačno je da neki od njih nemaju takvu ekonomiju, kakvu ima Srbija danas. Čak ni pravni sistem ni blizu ne funkcioniše, kako funkcioniše u Srbiji, uz sve nedostatke, uz sve probleme koje mi imamo. Ali, jesu nekoliko koraka ispred nas. Nemojte da se čudite ukoliko i dalje naši susedi budu nagrađeni ubrzavanjem njihove evropske perspektive, upravo da bi nama bila poslata poruka da se trgnemo, da se dogovorimo da li želimo da uđemo u Evropsku uniju ili želimo da se stalno vraćamo na teme koje nikako ne možemo da savladamo.
Tačno je da upravo ubrzanje postupka pridruživanja kod nekih od ovih zemalja, jeste direktna posledica činjenice da mi nemamo odluku o tome šta želimo sa svojom zemljom, da mi nemamo puno jedinstvo o tome kako želimo da ova zemlja izgleda i da li ova zemlja želi da bude deo Evropske unije. Kada se okrenete oko sebe, videćete da to ne važi samo u odnosu na Evropsku uniju, važi i u odnosu na NATO. Mislim da ova zemlja treba da bude članica NATO. Žao mi je što je SPS izostavila svoj potpis, svoj glas u prilog ove rezolucije, zbog toga što je pomenuto Partnerstvo za mir.
U pravu ste, Partnerstvo za mir jeste predvorje NATO-a. Naravno, ne mora da znači da će po ulasku u Partnerstvo za mir ova zemlja zaista ući u NATO. To je moja politika i možda je ne deli većina u ovom parlamentu, ili većina u ovoj zemlji, ali dajte da samo jedan minut porazgovaramo o tome zašto je NATO važan. NATO je na teritoriji naše zemlje, na Kosovu. NATO je u najbližem susedstvu, u Bosni i Makedoniji je prisutan sa svojim borbenim jedinicama, sa vojnim misijama.
Činjenica je da su sve druge države oko nas ili u NATO-u, ili na korak od njega, već u Partnerstvu za mir. Koju to drugu politiku možemo da definišemo? Ko je to drugi nama u svetu partner u toj nekoj našoj politici? Bojim se da to nije tačno. Rusija je član Programa partnerstva za mir.
Drugo, praktično je pridruženi član NATO-a. Godišnje se drže samiti NATO - Ruska Federacija i tu se donose ključne odluke i za jedne i za druge.
Prema tome, nemojmo da tvrdimo da postoji partner za neku drugu, drugačiju, suštinski drugačiju politiku. Moramo da donesemo odluku da li želimo da uđemo u ove procese ili ne. Verujem da svako od vas zaista iskreno želi da se u ovoj zemlji živi bolje, da ljudi budu bogatiji nego što jesu, da ekonomija bude jača. To u suštini znači da želite članstvo u EU. Razmak između nas i svake od zemalja koje su ušle u EU je 1:6 kada je u pitanju najsiromašnija članica EU. Saopštimo to građanima naše zemlje. To je činjenica. Samo današnja i jučerašnja rasprava obleležene su temom - Kosovo i Hag.
Verujem da kada budemo vratili ovu temu, pošto usvojimo ovu rezoluciju, za šest meseci ili godinu dana vratićemo se ponovo na sličan tekst. Možda više neće biti teme koja će opterećivati ovu raspravu, možda ćemo onda biti u stanju da razmotrimo argumente koji su ovde juče pomenuti, a koji se odnose na poljoprivredu.
Recimo građanima ove zemlje da kada budemo ozbiljno pregovarali sa EU, ključni problem će biti poljoprivreda zbog toga što je u ovom trenutku prosečan posed u Srbiji oko tri hektara i ispod. Sa manje od tri hektara u Vojvodini ne možete da živite. U brdsko-planinskom području možda, ukoliko ste u blizini velikog grada, ako se bavite ratarstvom i ukoliko za keš stalno iznosite na pijacu i prodajete ratarske proizvode. Mali posednici neće moći da opstanu sa tako malim posedom, sa tako malim hektarom, sa toliko malo proizvodnje i to treba ljudima reći.
Ne treba mi da krijemo od njih da, kada govorimo o članstvu u EU, mi govorimo o suštinskim promenama i u poljoprivredi. Ali naša odgovornost je da stavimo na vagu koliki je dobitak za zemlju i koliki su gubici. Tačno je i treba reći - postoje troškovi, postoje gubici, postoje loše strane članstva u EU, ali one su neuporedive sa onim što članstvo u Evropskoj uniji donosi ovoj zemlji i kada je u pitanju njena bezbednost i kada je u pitanju njena celovitost i kada je u pitanju njena ekonomija i tržište Evropske unije.
Zbog toga, ova rasprava koju danas vodimo je od suštinske važnosti. Zbog toga je važno da se što veći broj poslanika danas odluči da želimo da ubrzamo proces pridruživanja Evropskoj uniji i da budemo potpuno svesni, ne zavisi samo od nas, uslovi koji su postavljeni su vrlo oštri, vrlo strogi i tačno je da se vremenom hladi to raspoloženje unutar EU prema zemljama Balkana. Ono se hladi zbog nerešenih geostrateških pitanja, ono se hladi zbog visokog nivoa korupcije kod administracije, zbog slabosti ekonomije.
To može da zadovolji deo poslanika danas, zbog toga ovo govorim, ali moramo da budemo otvoreni prema građanima ove zemlje - ekonomija je u toliko teškom stanju, institucije su pretrpele tako veliki udarac, da ukoliko želimo oporavak ekonomije i ličnog standarda svakog građanina i stabilizaciju institucija ove zemlje, moramo da radimo sa Evropskom unijom. Zbog toga suština dokumenta koji usvajamo mora da obaveže i ovu i svaku narednu Vladu, bez obzira da li je čine poslanici jedne, druge ili treće stranke. Da nastavi da čini najbolje što može, koliko može da ubrza proces pridruživanja EU ove zemlje.
Ukoliko ostanemo gde smo danas, a formalno posmatrano, mi smo na kraju onih koji čekaju za ulazak u EU, poslednji u redu, ukoliko ostanemo na tom mestu biće teško, ljudi će živeti lošije nego što žive danas i nećemo imati hrabrosti da im objasnimo zbog čega je to tako. Upravo zbog neodlučnosti da se definiše jasna nacionalna strategija pridruživanja EU, stvari u ovoj zemlji stoje.
Ta strategija mora da obuhvati i pitanje saradnje sa sudom u Hagu, mora da obuhvati ono što smo usvojili kao plan za Kosovo, mora da obuhvati punu saradnju sa međunarodnom zajednicom i zbog toga ne možemo da izopštavamo ni Srbe sa Kosova iz političkih procesa i da im sugerišemo da ne učestvuju u tim procesima. Oni moraju da učestvuju, moraju zajedno sa svima nama da se bore za bezbednost, da se bore da žive bolje nego što žive danas. To neće uspeti.
Zahvaljujem se još jednom svim strankama koje su javno u Skupštini, kao i u radu odbora podržale i uticale da ovaj tekst rezolucije bude što bolji. Podržaćemo ovaj tekst. Zaista žalim što to neće uraditi druge stranke. Samo se nadam da ćemo u drugačijim okolnostima, kroz nekoliko meseci, ponovo razgovarati o ovome i da će tada i druge stranke u Srbiji biti voljne da podrže ovo. Poštujem podršku koju ste dobili kod građana i verujem da i ti građani koji su podržali SRS ili SPS takođe imaju dileme o kojima vi ovde govorite javno.
Takođe imaju strahove koje iznosite kada je u pitanju Kosovo i njegova budućnost, kada je u pitanju saradnja sa sudom u Hagu, ali istovremeno, ti isti građani žele da žive bolje i žele da postanu deo EU u najboljem smislu te reči, kada je u pitanju lični standard, kada je u pitanju njihova bezbednost, kada je u pitanju njihov lični život.
Zbog toga se nadam da ćete i svoju politiku ubuduće prilagođavati zahtevima tih ljudi koji su vas podržali, da biste izašli u susret i ovim njihovim nadanjima, a ne samo onima koji se odnose na teme o kojima ste juče govorili. Hvala.
Partnerstvo za mir, želim da neke stvari budu jasne, da li se nešto uvodi na mala vrata ili ne. Rekao sam svoj stav, mislim da treba da uđemo u NATO.
Rekao sam čak i neke elemente u prilog svom stavu. Prihvatam da se dobar deo ljudi u ovoj Skupštini sa tim ne slaže, ili da se dobar deo građana sa ovim ne slaže. Ono na čemu insistiram je da kada smo razgovarali o tome da li je mesto našoj zemlji u programu Partnerstva za mir, sazvali smo Odbor za spoljnu politiku i bezbednost tadašnje Savezne skupštine i tada sam izložio taj predlog kao jedini predlog i jedinu tačku dnevnog reda pred Odborom i tražio sam saglasnost tog Odbora. Samo želim da bude jasno da se procedura poštuje i da smo tada to izneli pred nadležne odbore Parlamenta.
Što se tiče referenduma, da ili ne, odluke Skupštine da ili ne, kada je u pitanju NATO, to ne može da bude odlučeno bez referenduma.
To u ovom trenutku nije tema ni ovog parlamenta, ni ovog društva možda. Kada je u pitanju program Partnerstvo za mir, to je nešto o čemu može da odluči Vlada. Konkretno, neke odluke su donete i želim da ih pomenem i time završavam gospodine predsedniče.
Doneta je odluka Savezne vlade. Drugo, doneta je odluka Vrhovnog saveta odbrane. Treće, odluka spoljno političkog odbora i Odbora za bezbednost Saveznog parlamenta. Znači, išlo se u neku proceduru koja je zaista prihvatljiva, samo sam želeo to da objasnim da se nije preskakao redosled koraka. U ovom trenutku, rekao sam zašto mislim da jeste mesto pominjanju programa Partnerstvo za mir u ovom dokumentu i zato mi je žao što nemamo podršku SPS-a za ovaj dokument, zbog toga što nema zemlje koja je ušla u Evropsku uniju, a da nije u tom programu.
Drugo, nema zemlje koja nije ušla u Savet Evrope prvo, pa zatim u Evropsku uniju. Prema tome, nešto je u prethodne četiri godine učinjeno da bi naša zemlja došla do Evropske unije. Vi ste rekli da je to malo, a ja poštujem vaše mišljenje i želim da pomognem i ovoj Vladi kada je u pitanju članstvo u Evropskoj uniji da uradi što više može, i svakoj narednoj koja će biti formirana, jer to je cilj koji prevazilazi naše stranačke podele.
Ne možemo da definišemo levicu i desnicu u zemlji, zbog toga što su nam sve druge teme Kosovo i Srbija i Crna Gora, samo nije tema kako ljudi žive, pa da se raspravimo o procentima izdvajanja za prosvetu, o procentima izdvajanja za poljoprivredu, da se potpuno obratimo ljudima koji od nečega u ovoj zemlji treba da žive. To je naš problem.
Hvala gospođo potpredsednice, dužan sam vam odgovor, pošto ste postavili pitanje i samo zato se javljam.
Dakle, pitali ste se me zašto sam vas i kako sam vas to upoznao sa Karlom Biltom, a ja sam inače mislio da ćete mi se zahvaliti na tome što ste bili u prilici da razgovarate sa Karlom Biltom. Činjenica je da je on nekada bio predsednik vlade Švedske, a druga činjenica je da je on u ovom trenutku veoma uticajan među strankama na desnom delu u političkom spektru u celoj Evropskoj uniji.
Konkretno, da vam odgovorim, međunarodna komisija za Balkan okuplja 17 ljudi. Ja sam jedan član. Predsednik te komisije je Đulijano Amato koji je bio predsednik vlade Italije. Članovi te komisije su još Karl Bilt koga ste pomenuli, koji je bio predsednik vlade Švedske, član te komisije je Žan lik Dean, koji je bio predsednik vlade Belgije, član te komisije je Kiro Gligorov, koji je bio predsednik Makedonije.
Član te komisije je Vajczeker, koji je bio predsednik Nemačke, dakle, čitav niz ljudi, uglavnom iz Evropske unije, ali i dva predstavnika iz SAD, prilika je bila za vas da kažete ono što želite, ono što mislite i vi ste tu priliku iskoristili.
Dakle, zato nemojte da budete protiv toga, jer ja nisam tamo govorio ni kao poslanik, ni kao predsednik bilo koje stranke, ne, ja sam prosto bio srećan da vi imate priliku da kažete i vi i drugi Srbi sa Kosova, dakle, u Lipljanu, u Dečanima, u Manastiru Sokolica, u starom Grackom, a tu smo razgovarali koje muke sve imaju i da znate, ljudi su govorili vrlo otvoreno, vrlo direktno, tražili su bezbednost, tražili su decentralizaciju, to su bile ideje i oni su rekli, a verujem da ni vi niste drugačije govorili, nego kao većina. Dakle, to je odgovor na vaše pitanje, otkud ti ljudi tamo.
Da vam još nešto kažem, zašto su oni važni? Dakle, zbog toga, kao što ste mogli da primetite Evropska unija širi svoja ovlašćenja u odnosu na krizne tačke u regionu, pa je preuzela bosansku misiju, preuzela je misiju u Makedoniji, sledeći korak u naredne dve godine biće da Evropska unija bude praktično isključivo nadležna i za političku, ali pogotovu za bezbednosnu situaciju na Kosovu, umesto NATO-a. Zato je bilo važno da sa ovim ljudima razgovarate, a biće to važno i u narednih nekoliko godina za sve nas da postanemo deo Evropske unije, jer bojim se da niste slušali kada je prvog dana govorio potpredsednik Vlade Miroljub Labus.
Otvoreno je rekao, a ja ću samo to ponoviti, jedini način da u periodu u narednih 10 godina bez viza putujete do svoje familije, dakle do Srba u Hrvatskoj, u Bosni, na Kosovu je da budemo svi zajedno u Evropskoj uniji. Verujte mi, to je možda tužno, ali to je jedini način da bez granica možemo da očuvamo taj srpski korpus. To sam želeo da vam kažem, jer to jeste jedan od argumenata, ne najvažniji, ali važan argument, kada govorimo o tome da li želimo u Evropsku iniju ili želimo izvan. Možemo mi da bude izvan, ali će nam biti potrebne vize za sve ove koje sam pomenuo. Ako vi želite da živite u takvom orkuženju, bojim se da nećete imati podršku građana ove zemlje.
Hvala vam, gospođo potpredsednice.

Želeo bih da se zahvalim gospođi narodnoj poslanici, koja je malopre govorila, zato što je pomenuvši moje ime u stvari meni dala priliku da objasnim nešto što je u nekoliko navrata u toku jučerašnjeg dana pomenuto od strane poslanika iz drugih stranaka.

Dakle, malopre ste rekli da je Svilanović povukao protivtužbu protiv Bosne, ne pitajući nikoga. S obzirom da je slično rečeno od strane predstavnika narodnih poslanika DSS u toku jučerašnjeg dana, želim da i vama i njima objasnim.

U ekspozeu koji je podnet tadašnjoj saveznoj skupštini SRJ to je najavljeno. Tačka dva, odluku je donela Savezna vlada, ne ja lično. Tri, u Saveznoj vladi u tom trenutku sede ministri iz DSS-a. To je samo replika na ono što su govorili pre dva dana. Gospodin Zoran Šami, ministar u tom trenutku, predsednik SRJ lično brifovan i odobrio.

Toliko, da se zna red, kako se neke inače teške odluke, o kojima se godinama kasnije raspravlja, kao što je slučaj danas, donose, uz raspravu i dogovor, bar unutar Vlade. I red je da se za takve odluke, posle toga, odgovornost podeli unutar onih koji su odluke donosili, koji su tu vladu činili.

Naravno da je ta vlada donosila i dobre i loše odluke. Govorim o Saveznoj vladi od pre dve godine. Naravno da se o njenim odlukama može raspravljati. Tvrdim da je to bila dobra odluka, ali isto tako tvrdim da nije lična odluka, kao što je ovde pokušano da se kaže pre nekoliko minuta, ali i pre dva dana. To prosto u politici nije pošteno.

Kad su ljudi u jednoj koaliciji moraju dobro da postignu dogovor o tome da ili zajednički rade na jednoj stvari i prihvataju posledice odluka koje donose ili puštaju niz vodu ministre, kao što je u ovom trenutku slučaj sa Vukom Draškovićem, koga njegovi koalicioni partneri, stavljajući na dnevni red ovu tačku, u stvari žele da kritikuju. To nije polemika između vas i nas opozicionih stranaka. To je samo polemika unutar Vlade.
Dame i gospodo narodni poslanici, govoriću u ime poslaničke grupe.
Želeo bih da kažem nekoliko stvari. Na samom početku, jedna od tema koja je otvorena povodom predložene rezolucije je da li je ova skupština nadležna da o tome razgovara ili ne. U toj stvari hoću da se složim sa predlagačem. Pravno se mogu tražiti argumenti, da se tvrdi da ne treba mi da raspravljamo, ako će raspravljati Savet ministara ili Skupštine državne zajednice. Politički i moralno, neoprostivo bi bilo uskratiti pravo Republici Srbiji da odlučuje o suštinskim pitanjima koja se odnose na nju.
Zbog toga želim da vas podržim javno, a mi ovde treba o tome da raspravimo. Možda se u drugim tačkama nećemo složiti, ali imate pravo da učinite predlog da se o tome raspravlja u Skupštini Srbije.
Način na koji je konstruisana Srbija i Crna Gora kao državna zajednica daje za pravo ovom parlamentu da o tome odlučuje, ne nekom drugom. Mislim da nije korektno da bilo ko od stranaka koje čine Vladu kaže da ovaj parlament nije nadležan da o tome raspravlja. Ovaj je parlament nadležan.
Želim da vam kažem nekoliko stvari. Postoji čitav niz međunarodnih akata, koji su ratifikovani od strane SCG kao državne zajednice. Crna Gora je svaki put u svom parlamentu ratifikovala te dokumente, pa tek onda dala saglasnost svojim ministrima da se o tome usaglase, i svojim poslanicima u parlamentu SCG da o tome glasaju.
Upravo zbog toga što ovde, među nekim strankama koje su u Vladi, postoji jasan stav o tome da treba razdvojiti Srbiju i Crnu Goru, ne bi bilo logično da upravo te stranke učine sličan predlog. Ako sutra sa svojom političkom idejom uspeju i dođe do razdvajanja, da ne moramo sva ta dokumenta ponovo da usvajamo kao Srbija.
Trebalo je malo pameti. Ako neko takav odnos ima prema Srbiji i Crnoj Gori da želi da ih razdvoji, neka bude svestan za svaki dokument. Recimo, ratifikacija Evropske konvencije o ljudskim pravima. Zašto Srbija to ponovo da ratifikuje? Crna Gora je to ratifikovala, pa je posle Srbija i Crna Gora takođe u parlamentu to ratifikovala.
Molim, ako imate jasnu političku ideju o razdruživanju, kako to kažete, dozvolite, manifestujte to na delu. Dajte ovlašćenja ovom parlamentu da raspravlja i odlučuje o svakoj stvari koja se tiče Srbije. Ako nije tako, ako ne želite razdruživanje, onda prebacite odgovornost samo na jedan nivo, a to je Savet ministara i to je parlament SCG.
Ne želim razdruživanje ove zemlje, ali poštujem patnje onih ljudi koji su bili bombardovani, koji su bili sa mnom u uniformama, u rovovima, za vreme bombardovanja NATO-a, da imaju pravo da se u parlamentu Srbije o tome odluči. To je ono o čemu mi danas razgovaramo. Nadležni smo da o tome raspravljamo.
Pravno mogu da prihvatim svaku drugu argumentaciju. Politički, neoprostivo bi bilo da ovde izbegnemo da o tome razgovaramo.
Govorim i kao neko ko je vodio upravo ovaj pravni tim u prethodne tri i po godine, ko je zastupao interese i Srbije i Crne Gore u sporovima koji su pokrenuli Bosna i Hercegovina za genocid, Hrvatska za genocid i u sporu koji je prethodna Vlada u SRJ pokrenula protiv nekoliko zemalja članica NATO.
Nije bilo ovde argumenata o tome da li je dobro ili loše vođen ovaj postupak. Bilo je etiketiranja o članu SANU, gospodinu profesoru Varadiju, i to potpuno netačnih, da nije stanovnik ove zemlje, kao i o drugim članovima ovog tima. Upravo prethodnih godina on je primljen u SANU, zato što spada u krug vrhunskih pravnika ove zemlje.
Ako želimo da razgovaramo o suštini stvari, da li su ovi sporovi dobro vođeni ili ne, na raspolaganju sam. Siguran sam da su tu i eksperti koji su učestvovali u radu. Siguran sam da to mogu i eksperti koji sada vode taj posao, što takođe poštujem. Možemo da razgovaramo da li je to korektno rađeno ili ne.
Ali, tužba nije povučena. Nasuprot svemu što su neki od poslanika izjavljivali u javnosti, ova tužba nije povučena. Povučena je tužba koju smo podneli kao protivtužbu protiv Bosne i Hercegovine. Razlozi za to su razlozi koje svako od vas zna. Da li je jedan tenk došao sa teritorije Bosne i Hercegovine na teritoriju Srbije? (Nije.) Vi to znate.
Molim vas da budemo racionalni i kada sada govorimo o ovoj i sa njom vezanim tužbama koje sam malopre pomenuo.
Racionalni - znači da merimo interes građana ove zemlje i interes ove države kada donosimo odluku o tome da li se uopšte može razmišljati o povlačenju, da li je sada vreme da se razmišlja o povlačenju ili ne.
Ne mogu da se otmem utisku da mi danas razgovaramo samo zbog toga što nije obavljeno nekoliko važnih razgovara unutar stranaka koje čine Vladu Srbije. Nema drugog objašnjenja što je ova rezolucija danas pred nama i što se ova rasprava danas vodi.
Da vas podsetim da smo samo u nekoliko prethodnih meseci pratili javne polemike između ministra finansija i ministra spoljnih poslova o finansiranju Ministarstva, javnu polemiku između ministra za kapitalne investicije i ministra finansija o Mobtelu, javnu polemiku između potpredsednika Vlade i suštinski cele Vlade o budućnosti i svrsishodnosti zajednice.
Da li se slažu poslanici da bi možda trebalo da zamolimo stranke koje čine Vladu da obave ozbiljan razgovor? Ovo o čemu danas razgovaramo pripremljeno je kao malo suđenje ministru spoljnih poslova, gospodinu Draškoviću, zbog njegovih izjava. Da li je možda trebalo o tome da se razgovara u vladajućoj koaliciji, da se razgovara o argumentima, a ne da mi ovde provodimo vreme, sukobljavajući argumente, i to stranke koje su izvan Vlade, radikali i Demokratska stranka?
Radi se u suštini o sudaru koji traje u koaliciji koja čini Vladu. Otuda ono što je rečeno ima smisla ponoviti. U Savetu ministara nema predstavnika DSS. Prema tome, treba biti svestan toga da ako se odgovornost za ovakvu odluku prebaci samo na Savet ministara, lako će posle neko iz DSS-a reći - mi sa tim nemamo ništa. Ministar je bio neodgovoran. Ceo Savet ministara je bio neodgovoran. Da li je moguće da to kaže stranka koja daje premijera i suštinski određuje rad ove vlade. Njene rezultate možemo oceniti kao bolje ili lošije.
Nema interesa za to što se dešava na nivou Saveta ministara. Ne verujem da je to tačno. Naprotiv, verujem da su veoma zainteresovani za to kako radi Savet ministara i da li će eventualno doneti odluku o povlačenju ili neće. Ne mogu da se otmem utisku da sada postoji jedan pokušaj da se sklonimo i da odgovornost prebacimo na bilo koga drugog. Zbog toga valja raspravljati ovde, pa reći javno da li se ovaj predlog rezolucije prihvata ili ne.
Reći ću na samom početku, mi ćemo glasati protiv predložene rezolucije, dakle, poslanici na listi Demokratske stranke.
Ono što je malopre bilo rečeno ostalo je nedorečeno i nejasno - kako će glasati druge stranke. Bilo bi pošteno da se kaže predlagaču.
Kada govore oni koji govore u ime cele poslaničke grupe, red je da to kažu, da bismo mogli posle toga da vodimo polemiku argumentovano o tome šta vredi, a šta ne, i da probamo da nađemo neki prostor u tome da li ima saglasnosti ili ne, pa ćemo se preglasavati. Bio bi red da se to na samom početku zna.
Sada bih da kažem nekoliko stvari o tome u kojoj se fazi ova tužba nalazi i zbog čega tvrdim da je nepromišljen gest razmišljati danas o povlačenju ove tužbe.
U ovom trenutku odlučuje se samo o tome da li je Sud nadležan ili nije nadležan. Tri godine su iza nas, a u kojima vodimo spor o tome da li je ovaj sud nadležan ili nije, kako u bosanskom sporu, tako i u našem sporu protiv nekoliko zemalja članica NATO. Pokrenuli smo reviziju, Sud je odlučio po reviziji da je nenadležan, kada je u pitanju bosanska tužba.
Mi smo izložili argumente koji nisu drukčiji, nego identični argumentima koje danas članice NATO koriste u sporu protiv nas. Naša teza je bila: ako niste prihvatili da smo članovi Ujedinjenih nacija, ako niste prihvatili da smo potpisnici Konvencije o genocidu, ne možete biti nadležni u ovom sporu koji je Bosna pokrenula protiv nas. To je pravna rasprava. Naravno, u svakom sporu ima emocija, ima razloga za to, ali Sud mora da sudi na osnovu prava. To od njega zahtevamo.
Kada Vlada donosi odluku, mora da bude vođena interesima, da meri racionalno, a ne da se povodi za emocijama.
Zato nismo povukli ovu tužbu. Zbog toga mislim da je danas pogrešno razgovarati o povlačenju te tužbe. Ako je Sud jednom odlučio po bosanskoj tužbi da je nenadležan i ako je odbio naše argumente o tome da nismo bili članovi Ujedinjenih nacija, da nismo potpisnici Konvencije o genocidu i da zato ne može biti nadležan, onda je ovo druga prilika da tri tužbe, koje su rezultat ne identičnog spleta životnih okolnosti, ali istorijskog i životnog perioda u kojem su životne okolnosti bile dosta slične, tako da se sve tri tužbe raspletu na sličan način, a ne sa dramatičnim razlikama.
Prema tome, kada nekoliko zemalja članica NATO, braneći se od ove tužbe, kaže da Sud nije nadležan za to što zemlja koja nas tuži nije potpisnica Konvencije o genocidu i nije članica Ujedinjenih nacija, praktično su citirali našu argumentaciju iz odbrane po bosanskoj tužbi.
Ostavimo Sudu da donese odluku o takvim argumentima. Zašto činimo danas korak napred, u najavi? Zašto razgovaramo o povlačenju tužbe danas? Ostavimo Sudu da odluči da li je nadležan ili nije. Tek tog
trenutka, kada se Sud o tome izjasni, imamo čistu pravnu situaciju, u kojoj možemo da razmišljamo o tome da li ima spora ili nema spora.
Ako je spor ugašen zbog toga što Sud nije nadležan, istog trenutka imamo ponovo argumentaciju da pokrenemo pitanje nadležnosti u sporu koji je protiv nas podnela Bosna. To je pravna situacija. O tome je već bilo reči u izlaganju predstavnika Demokratske stranke Srbije, a sa tim delom se u potpunosti saglašavam. Pravna argumentacija, koja je dobro poznata svakome ko je želeo da bude zainteresovan i da sazna pravnu stranu ove stvari, upravo je takva. Utoliko je današnja rasprava o tome da li ćemo ili nećemo povlačiti tužbu besmislena.
To je situacija u kojoj se nalazimo. Treba sačekati odluku Suda o tome da li je nadležan i onda raspravljati o tome. To je situacija do koje smo došli posle tri i po godine veoma odgovornog rada na ovim tužbama, i kada je u pitanju bosanska tužba, i kada je u pitanju hrvatska tužba i kada je u pitanju ova tužba protiv nekoliko zemalja članica NATO.
Zašto je uopšte ministar spoljnih poslova ovo pomenuo? Treba to reći otvoreno, a koliko sam čuo, to do sada nije pominjano. Razlog je što se ova tužba pojavljuje kao prepreka u međunarodnim odnosima. Treba konkretno da vidimo u kojim to međunarodnim odnosima. Konkretno, ova tužba se pojavljuje kao prepreka jedino kada govorimo o ulasku zemlje u program Partnerstvo za mir.
Načelno, a ne konkretno, ona može, u izvesnoj meri, da ometa unapređenje odnosa sa onim zemljama koje su tužene, pa se one osećaju nezadovoljnim zato što su tužene i, zbog toga što imaju ogroman uticaj u međunarodnoj javnosti, pogotovu u Evropskoj uniji, to može da ima uticaj na položaj naše zemlje. Citiram, to su verovatni razlozi zbog kojih je ministar spoljnih poslova uopšte pominjao mogućnost povlačenja tužbe ili ne, mogućnost koja ranije nije bila pominjana: konkretno zbog ulaska u program Partnerstvo za mir i načelno da bi se unapredili odnosi sa ovim zemljama.
Zar ne bi, ipak, bilo logično da sačekamo odluku Suda o tome da li je nadležan, pa da onda, posle donošenja odluke tog suda o nadležnosti, razgovaramo o tome?
Lično, što dobro znaju poslanici u ovoj skupštini, insistiram na ulasku naše zemlje u program Partnerstvo za mir. Tu se ne saglašavam sa nekim od poslanika. Imamo jednu temu oko koje se ne slažemo. Tvrdim da je od suštinske važnosti za našu zemlju da što pre postanemo deo programa Partnerstvo za mir i da, uz njihovu pomoć i podršku, nastavimo reformu celokupnog sektora bezbednosti.
Zbog toga, ozbiljno razmatram situaciju u kojoj se ova tužba nalazi kao prepreka ulaska naše zemlje u program Partnerstvo za mir. Meni je do toga stalo.
Kada pogledam unazad, vreme koje sam proveo kao ministar, najnezadovoljniji sam činjenicom da nismo uspeli da uđemo u ovaj program. Tu se ne saglašavam sa dobrim delom ovih poslanika. Meni je do toga stalo.
Međutim, vi dobro znate, kao što to znam i sam, u ovom trenutku nije jedina prepreka ulasku naše zemlje u program Partnerstvo za mir tužba protiv nekoliko zemalja članica NATO.
(Nekoliko poslanika iz poslaničkih kluba u isto vreme govori: "To je saradnja sa Hagom".)
Upravo tako kao što ste rekli, to je saradnja sa Sudom u Hagu. To je glavna prepreka.
Prema tome, nema razloga da govorimo na način na koji se sada govori o ovoj temi, o ovoj tužbi, kada mi do nje uopšte nismo došli. Uklanjanje ove tužbe danas ne bi učinilo nijedan korak napred kada je u pitanju ulazak naše zemlje u program Partnerstvo za mir. Mnogo je veći problem pred nama.
U takvoj situaciji moram da priznam da je polemika koju danas vodimo morala biti vođena unutar Vlade, pa tek kada Vlada o tome ima jedinstven stav, neka se obrati poslanicima, a ne da radimo ovo što danas radimo - provodimo vreme u razmeni argumenata između dve poslaničke grupacije, od kojih nijedna ne učestvuje u radu ove vlade, umesto da sačekamo da se Vlada dogovori i da izađe sa svojim stavom, pa tek onda da mi kažemo šta mislimo o stavu vladajućih stranaka. To je ono što je do ove rasprave dovelo - to što nema saglasnosti u nekim od ključnih pitanja.
Želim da vas upoznam da ćemo mi glasati protiv ove rezolucije.
Mislim da bi bilo pošteno da sve druge poslaničke grupe kažu kako će glasati o ovom predlogu, da onda daju svoje argumente, pa da eventualno tada otvorimo raspravu o tome da li je to interes građana ove zemlje ili nije interes građana ove zemlje. Hvala.
(Aplauz dela poslanika.)
Dame i gospodo, potpredsednici Narodne skupštine, dopustite da vam čestitam na izboru, jer je ovo prva prilika da se obraćam i vama i narodnim poslanicima, kojima takođe želim uspešan rad i u ovim i svim drugim prilikama dok traje mandat ove Skupštine. Dopustite mi da, osim toga, čestitam svima koji su potpisali zajednički predlog za donošenje i usvajanje ovog zakona, formiranje velike koalicije pod imenom Slobodana Miloševića i probaću u narednih nekoliko minuta da objasnim zašto sam to rekao.

Ne čudim se onima koji su bili u kaoliciji, ne čudim se ni kolegama iz SRS-a, s obzirom da je njihov doskorašnji predsednik takođe u Hagu. Čuđenje izaziva jedino činjenica da oni koji su godinama uporno nastojali da promene Vladu koju je on vodio, predstavnici DSS, stavljaju svoj potpis iza ovog zakona. Još veće čuđenje izaziva činjenica da iza ovog zakona svoj potpis stavljaju poslanici G17, jer nikda nije bilo u pitanju njihovo opredeljenje da takođe urade koliko mogu da se ta vlada promeni. Čudi najviše činjenica da ispod ovog zakona svoj potpis stavljaju poslanici SPO-a, jer još uvek postoji sumnja da je namera te vlade bila, o njoj se raspravlja u sudu, da strada i njihov predsednik, a na kraju stradali su pojedini članovi te stranke.

Osnovni problem ovog zakona koji predlažete jeste u tome što se pomoć daje svim optuženima koji se nalaze u pritvoru Haškog tribunala. Na taj način, bez ikakvog ispitivanja stvarnog imovinskog stanja ovih ljudi, dajete pomoć i bogatim ljudima i to onima koji su se obogatili...

(Predsedavajuća: Molim, bez dobacivanja.)

... u periodu kada je stradao srpski narod i kada su stradali građani Srbije. Nije bilo dovoljno što su uzeli kuće i pare. Sada je potrebno, bez obzira što neki od njih plaćaju ekstraprofit, da im država plati i odbranu. Dodatno pitanje, zašto optuženima pred Haškim tribunalom davati materijalnu pomoć, a ne davati je svima koji se nalaze u pritvoru i kojima se sudi pred našim sudovima.

Kako smo uspostavili takvo neravnopravno tretiranje svih naših građana koji se nalaze pred domaćim sudovima i konkretno hteo bih da ukažem na jednu stvar koju bi valjalo da razlikujemo. Trebalo bi da razlikujemo političare i vojnike i policajce na drugoj strani. Razlog je što se mi danas nalazimo u takvoj situaciji da se ne zna da li će i kakvo naređenje od tih vojnika ili policajaca dobiti. Zbog toga oni imaju pravo da imaju garanciju za sigurnost svojih porodica i to bi valjalo razumeti.

Međutim, ovde se otišlo mnogo dalje od toga i ovde je u suštini u prilici Narodna skupština Srbije da donese odluku o tome da dodatno finansira odbranu onih koji se u Tribunalu nalaze, a koji su možda i svojim političkim greškama doveli sebe i državu u jednu posebnu situaciju.

Možda je najvažnije što će davanje pomoći svim optuženima, a posebno davanje pomoći za njihovu odbranu, dovesti do toga da se oni identifikuju sa državom. Ova identifikacija može samo da nam šteti kada su u pitanju tužbe za genocid, koje su i prethodni govornici pomenuli, a podnele su ih protiv naše države BiH i Hrvatska.

Krivica za zločine koji su počinjeni, u kojima su stradali pripadnici srpskog i drugih naroda iz našeg najbližeg okruženja, mora da bude individualizovana i država ne treba da se poistovećuje sa optuženima, jer će na kraju ispasti da se sa njima poistovetila i u njihovoj, eventualnoj, osudi za te zločine, ukoliko konačno takva odluka bude doneta.

Jedini razlog zašto nekima od onih koji su optuženi, koji se danas nalaze pred Haškim tribunalom, treba davati pomoć jeste da se konačno omogući dovršetak ukupnog procesa saradnje sa Tribunalom, da se skine jaram uslovljavanja sa vrata naše države, sa našeg naroda.

Kako inače opravdati pred našim siromaštvom činjenicu da se daju pare i onima koji su inače vrlo dobro situirani, i to jeste činjenica. Nije svako ko se nalazi u Tribunalu u takvoj situaciji. Dobar broj onih koji su tamo jeste u toj situaciji.
Dopustite da kažem i nekoliko rečenica o tome šta je do sada urađeno i ko je sve, u ovom trenutku, finansiran od države, a nalazi se u Tribunalu.  
Na osnovu predloga Nacionalnog saveta za saradnju sa sudom, a vodio sam ga nešto više od poslednjih godinu dana, Savet ministara je doneo odluku da se omogući nadoknada onima koji ispunjavaju dva uslova: jedan je da su naši državljani i verujem da ne sporite taj uslov; drugi je da su se dobrovoljno predali. Ta odluka je doneta da bi bili ohrabreni oni koji su optuženi da se dobrovoljno predaju, da ne mora Vlada, da ne moraju njihove kolege, vojnici ili policajci, da ih hapse po ulicama i trgovima naših gradova.
Ta se pomoć sastoji u isplati 200 evra mesečno okrivljenima koji se nalaze u pritvorskoj jedinici; naknadi putnih troškova za članove uže porodice: konkretno imaju pravo na tri avio karte i na 250 evra za troškove prilikom boravka u Hagu, i to svaka dva meseca. To je ono što se već danas isplaćuje. I, treće, imaju pravo na materijalnu pomoć porodice čija su ukupna porodična primanja ispod proseka u državi članici, ukoliko su u Srbiji iz Srbije, ukoliko su iz Crne Gore iz Crne Gore.
Takođe, Nacionalni savet može da odluči da se članovima porodica lica koja ne ispunjavaju ova dva uslova, državljanstvo i dobrovoljna predaja, iz humanitarnih razloga takođe dodeli materijalna pomoć. Okrivljeni koji su pušteni da se brane sa slobode takođe imaju pravo na materijalnu pomoć.
To je ono što u ovom trenutku Srbija i Crna Gora, dakle, Srbija, finansira. Nacionalni savet doneo je odluku o pomoći svim okrivljenima koji su se dobrovoljno predali. U ovom trenutku Srbija i Crna Gora pružaju pomoć šesnaestorici okrivljenih i članovima njihovih porodica. To su: Frenki Simatović, Mitar Rašević, Mile Mrkšić, Milan Martić, Miodrag Jokić, Jovica Stanišić, Dragoljub Ojdanić, Vojislav Šešelj, Pavle Strugar, Nikola Šainović, Milan Milutinović, Dušan Fuštar, Vidoje Blagojević, Milomir Stakić, Momčilo Gruban. Iz humanitarnih razloga, Nacionalni savet je odobrio pomoć i porodici Predraga Banovića, koji se nije dobrovoljno predao. Dakle, novčana pomoć koju dobijaju optuženi i njihove porodice zavisi od njihovog imovinskog stanja i zavisi od visine prihoda. Za razliku od predloga koji ste učinili, izbegnuta je mogućnost da siromašna država daje pare bogatim građanima. Za one kojima je pomoć stvarno potrebna, a u mnogim slučajevima daje se veća svota od one koju predviđa ovaj predlog zakona koji ste vi sada podneli, danas se daje više.
Pomoć koju sada dajemo podrazumeva plaćanje avionskih karti i troškova poseta članova porodica. I tu predlog koji ste učinili kuca na otvorena vrata. To već plaćamo. To pravo, želeo bih to da vam kažem, koristi i porodica Vojislava Šešelja. U skladu je sa dosadašnjim odlukama i već su koristili to pravo.
Što se tiče naknade troškova odbrane, to onima koji nemaju novca plaća Haški sud. Čuo sam to od predstavnika i SRS-a i od predstavnika DSS-a. Tačno je, dobro ste rekli, i sada se odbrana finansira iz budžeta Tribunala. Svakome od onih koji se nalaze u Tribunalu.
Ono što u stvari radikali hoće, a i oni koji su se njihovom predlogu pridružili, jeste da država ....
(Predsedavajuća: Molim vas da se saslušamo.)
... plaća sada njihovom zajedničkom šefu - Slobodanu Miloševiću. Jer kad pogledate spisak onih kojima se već plaćaju troškovi videćete da je ceo ovaj zakon usmeren u stvari samo na to i u suštini predstavlja koncesiju, znači vraćanje duga onima koji su podržali formiranje ove vlade.
Da li treba još jednom da identifikujemo Miloševića i Srbiju, čime bi se dovelo u pitanje dostojanstvo ovog naroda i interes odbrane države pred Međunarodnim sudom pravde, koji su optuženi za genocid. I to su takođe prethodni govornici primetili.
Da.
Konačno, želeo bih da vas pitam - zašto niste zatražili podršku za zakon kojim bi se omogućilo da se pomogne porodicama onih koji su postradali zbog grešaka politike koja je vođena. Dobili biste podršku. Imate stotine hiljada ljudi koji su ostali bez hranioca porodice zato što su bili profesionalni vojnici, zato što su bili policajci.
Zašto niste podneli takav zakon i zatražili podršku da se ovim ljudima pomogne, da mogu da sastave kraj s krajem.
U ovom zakonu, u suštini, ideja je da se pomogne samo onaj broj ljudi koji u ovom trenutku ne primaju pomoć, a to je veoma mali broj, i to neće biti pomoć koja zaista služi finansiranju njihove odbrane, jer je odbrana već finansirana. Sami ste rekli da još nema slučaja da je neko zatražio finansiranje odbrane i da nije dobio nadoknadu za tu odbranu.
Prema tome, ovde se radi samo o simbolima, a ne o stvarnoj podršci i pomoći.
Bilo je reči o zahtevu advokata - branilaca optuženih, da im se dostave dokumenti. Nijedan zahtev do sada nije stigao a da nije pozitivno odgovoreno. Svaki dokument, koji može da dobije odbrana, može da ima i Tužilaštvo, i obrnuto - svaki dokument koji je zatražilo Tužilaštvo odbrana je dobila, po svom zahtevu. Nikakve razlike u ponašanju do sada nije bilo i u tom smislu i vaš predlog ide i kuca na otvorena vrata.
Na kraju, reći ću samo dve stvari. Prva je, nadam se da ste imali u vidu da onda kada se nađu pred ovim tribunalom na ovaj zakon mogu da se pozovu i Tači, Haradinaj ili neko drugi od onih koji su činili zločine i koji su već na optužnicama naših nadležnih organa; nadamo se da će biti optuženi i od strane Tribunala u Hagu.
I, poslednja stvar, ako već usvajate ovaj zakon, poštujte osnovna pravila našeg pravnog poretka i ne dajte da bude retroaktivan, odnosno ukoliko želite da bude retroaktivan, učinite ono što je potrebno, prethodno vodite raspravu o tome da li postoji javni interes i ako postignete saglasnost o tome da postoji javni interes, onda je moguće doneti zakon koji će imati retroaktivno dejstvo.
Zahvaljujem na pažnji onima koji su želeli da čuju ove reči. Posebno zahvaljujem onima koji su bili sve vreme veoma nestrpljivi da daju svoje protivargumente. Prilika je da za ovom govornicom te protivargumente kažete i da ih zajednički raspravimo.
Poslanici na listi Demokratske stranke glasaće protiv ovog zakona. U raspravi dalje neće učestvovati, osim ukoliko bude razloga za polemiku, i svi amandmani koje smo učinili već su povučeni. Hvala vam na pažnji.
Prvo, što se tiče povlačenja ...
Zahvaljujem. Govoriću jedan minut.
Sto.
Što se tiče povlačenja tužbe, ako je naša odbrana usmerena na to da dokažemo da sud nije nadležan, svako od vas ko zna pravo zna da ne možemo istovremeno tužiti pred tim sudom jer tvrdimo da nije nadležan, dogod se ne raspravi da li je nadležan; nije raspravljeno, ne možemo da idemo sa kontratužbom. Onog trenutka kada sud donese odluku o tome da li je nadležan ili ne, ulazimo u drugu fazu postupka u kom je moguće podneti protivtužbu.
To je elementarno poznavanje prava i to je ono što je trebalo da znate pre nego što ste na bilo koji način rekli nešto o povlačenju protivtužbe. Mi još uvek možemo da je podnesemo ukoliko sud nađe da je nadležan.
Pošto sam direktno pomenut, imam pravo da odgovorim na ono što je rečeno.
Veoma malo saznanja imate o tome, žao mi je što je tako, kako teče postupak po tužbi Bosne i Hercegovine i Hrvatske za genocid protiv naše države. Istovremeno, veoma često se u medijima špekuliše sa povlačenjem naše tužbe, koja je podneta od strane prethodne vlade, protiv nikoliko zemalja članica NATO-a.
Pri tom nijedne izjave nikada nije bilo, ni moje, a vodim te postupke, niti mojih saradnika, u prilog povlačenju ove tužbe protiv zemalja članica NATO-a.
Pri tom, sada koristim priliku pošto sam prozvan, da vam kažem da nijedan postupak pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu nije trajao onoliko dugo koliko do sada traje postupak o bosanskoj tužbi za genocid. To je jedna činjenica koju treba da imate u vidu. To je činjenica u prilog kompetentnosti onih koji taj postupak vode, uprkos ovome što ste rekli, da može da postoji sukob interesa.
Dakle, potpuno nasuprot ovome što vi govorite, tim stručnjaka, koji čine pravni eksperti za krivično pravo, za međunarodno pravo, koji je formiran u Ministarstvu spoljnih poslova, vodi ove sudske postupke na način da do sada nije doneta odluka potiv interesa naše zemlje i tako će ostati, verujem, i kada sutra ili u petak bude izabran novi ministar spoljnih poslova. To će biti prilika da se bilo ovaj, bilo drugi tim, upravo takvim pokaže, kompetentnim da štiti interese građana ove zemlje.
Tačno je, pred Međunarodnim sudom pravde ugroženi su, po ovim tužbama, interesi svih nas koji živimo ovde. To jeste prilika da te postupke dobijemo.
Drugo, a direktno je u vezi sa ovim o čemu danas razgovaramo, neko je pomenuo glavnu tužilju Haškog suda Karlu del Ponte i pomenuo je dosadašnje rezultate u odbrani bilo Miloševića, bilo drugih optuženih. Mogli ste da čujete u kolikoj meri se iz sadašnjih izjava zvaničnika Tribunala ili tužilaštva relativizuje mogućnost da bude doneta presuda koja bi bila osuđujuća za genocid. To je samo jednim delom i rezultat dosadašnje saradnje sa Tribunalom, upravo kada su u pitanju dokumenti ili arhive.
Vođen je, unutar ovog postupka Miloševića u Hagu, poseban spor koji je pokrenulo tužilaštvo protiv naše države za nesaradnju. Izgubilo je u svim tačkama taj spor i utvrđeno je da država sarađuje, a i dalje je, posle toga, tužilaštvo sasvim javno reklo da ima problem sa time da li će ili neće dokazati optužbu za genocid. Ne tvrdim ja da je to rezultat samo ovog tima eksperata, pre svega onih koji vode tu odbranu, ali ukazujem i na to u kojoj meri se vodilo računa o interesima građana ove zemlje kada se sarađivalo sa sudom u Hagu, odnosno kada su vođeni postupci pred Međunarodnim sudom pravde po tužbama za genocid, bilo da je pitanju bosanska, bilo da je u pitanju hrvatska.
(Predsedavajuća: Vreme.)
Dopustite da vas obavestim da će rasprava o tužbi protiv zemalja članica NATO-a biti održana 19. aprila.
(Branislav Ristivojević: Replika, citiran sam.)
Jedino dobro iz ove rasprave je što je ovo prilika da razgovaramo o nekoliko tema paralelno.
Pomenuli ste tužbu za genocid bosanku, hrvatsku. Pomenuo sam tužbu protiv zemalja članica NATO-a, pomenuli smo nekoliko onih koji su optuženi, a nalaze se u sudu u Hagu.
Nismo pomenuli majora Šišića. Na predlog ministra odbrane Tadića i ministra spoljnih poslova do sada je izdvojeno preko pola miliona evra za njegovu odbranu, samo da znate, informacija koja može da vam koristi o tome kako može država da stane iza vojnika, oficira, iza policajaca koji su optuženi za težak zločin, a očigledno se radi o čoveku koji je izvršio komandu u jednom trenutku. Od koga, zašto, možda će taj sudski postupak da pokaže, a možda nikada neće.
Zato sam u izlaganju pomenuo da možda treba razmišljati o tome kako da se napravi razlika između profesionalnih vojnika i oficira koji svakodnevno rizikuju živote. To je profesija koju su izabrali.
Drugo, nema ovde nikakvih ideoloških naznaka, kao što je malopre rečeno. O tome koliko smo izašli u susret zahtevima Tužilaštva govori tužba koju je Tužilaštvo podnelo protiv države, i po kojoj je izgubilo po svakoj od tih tačaka, kao i izjava tužilje da ima problem da dokaže genocid, što je element naše odbrane, uz poruku o bosanskoj i hrvatskoj tužbi, jer mi tvrdimo da genocida nije bilo. Do sada nisu uspeli u tom zahtevu.
Konkretno, želeo bih da odgovorim na još nešto što je rečeno oko visine tužbenog zahteva i molim vas nemojte baratati milijardama kada je u pitanju zahtev bilo Bosne, bilo Hrvatske.
To su cifre o kojima govore političari u njihovoj javnosti, a ne nalaze se u tužbenom zahtevu. On će možda biti preciziran u zavisnosti od rezultata ovog spora. Molim vas da ovde ne otvaramo temu, da li bilo kome dugujemo neku milijardu. Ne dugujemo. Zato molim da tako ne govorite o milijardama koje se ne nalaze u tom zahtevu.
Konačno, želeo bih da kažem nešto o tužbi, kontratužbi i, ako ne grešim, ispravite me, govorili ste o profesoru Varadiju. Ja sam izgovorio njegovo ime, vi ste govorili o šefu tog tima.
Želeo bih da vam kažem, prvo, on je bio predložen od predsednika vaše stranke i tada predsednika Srbije i Crne Gore za ministra pravde ranije savezne vlade i odbio je taj predlog. Bio je prvi njegov predlog.
Mislim da to on zaslužuje svojom kompetencijom i, koliko mi je poznato, uživa svu podršku sada predsednika Vlade Srbije, upravo zbog stručnosti koju je sve vreme vođenja ovog spora pokazivao. O detaljima – na koji način se vodi naša odbrana po tužbi Bosne i po tužbi Hrvatske, samo želim da vas informišem - i kao predsednik DSS Vojislav Koštunica je redovno obaveštavan.
(Predsedavajuća: Vreme.)
Dakle, i u onom periodu kada više nije bio predsednik države i nije još postao premijer, redovno je obaveštavan, baš kao što je to slučaj sa Miroljubom Labusom.
Izvinjavam se za prekoračenje vremena.
Dalje, kada se radi o spoljnotrgovinskoj arbitraži, troškove ne finansira privredna komora ni Bosne ni Hrvatske, kao što ste to pomenuli, niti države Bosna i Hrvatska, nego stranke. Sporovi koje tu vode drugi naši eksperti uključuju i njega. Pojavljuju se kao sudije arbitri. Najčešće su oni u kojima se štite interesi preduzeća iz naše države, pa ih naša preduzeća angažuju da štite njihove interese u tom sporu.
Mislim da to znate i žao mi je što ste manipulisali tim podatkom, da je na bilo koji način ucenjen od države, bilo da je u pitanju Bosna, bilo da je Hrvatska ili bilo koja druga spoljnotrgovinska komora, u kojoj se nalaze kao sudije arbitri ljudi iz naše zemlje: bili su u pitanju iskusni pravnici, profesori, eksperti za pojedina pitanja. Dakle, finansiraju ih oni koji ih zovu da budu njihove sudije i to su najčešće firme iz naše zemlje. Samo to želim da vam ukažem, da ne bude bilo kakvih zabuna o sukobu interesa. Hvala najlepše.
Zahvaljujem, gospođo potpredsednice.
Želeo bih samo da kažem sledeću stvar. Pomenuli ste Zakon o lustraciji i eventualno retroaktivno dejstvo ovog zakona. S obzirom da je SRS, koliko je meni poznato, predložila ukidanje ovog zakona, predlažem da o tom zakonu i o svim njegovim elementima raspravamo tom prilikom.
Mi se spremamo za tu raspravu i biće nam zadovoljstvo da sučelimo argumente, i u vezi sa elementom koji ste vi pomenuli, i u vezi sa značenjem ovog zakona koji je donet. Podsetio sam da treba izbeći retroaktivno dejstvo zakona koji se sada predlaže. I dalje tvrdim da je to dobro. Ovo što ste vi rekli prosto ne stoji. Da li se uspostavljaju ili ukidaju prava, zakon deluje unazad. To je ono što treba da izbegnemo.
Naravno, video sam neke od amandmana koji su učinjeni, koji će možda otkloniti retroaktivno dejstvo ovog zakona i u tom smislu će on biti korektan. To je bila moja sugestija. Na kraju diskusije sam rekao – bilo bi dobro da, ako već izglasate ovakav zakon, ne dopustite da deluje retroaktivno, odnosno ukoliko želite da to bude zakon sa retroaktivnim dejstvom, da onda valja otvoriti raspravu o interesima koji se štite, utvrditi da je u pitanju javni interes, što može ovaj parlament i onda ići na usvajanje tog zakona.
Koliko vidim od gospodina Aligrudića, postoji amandman da se ukine retroaktivnost ovog zakona. Sačekaćemo diskusiju do kraja, da vidimo kako će zakon izgledati. Samo to.