Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Esad Džudžo

Esad Džudžo

Bošnjačka demokratska stranka Sandžaka

Govori

Poštovana predsednice, koleginice i kolege narodni poslanici, Bošnjačka lista za evropski Sandžak je podnela zapravo tri amandmana koji se tiču Kancelarije za održivi razvoj nedovoljno razvijenih područja, povećanje sredstava za budžetski fond za nacionalne manjina i povećavanje sredstava za redovan rad nacionalnih veća manjinskih naroda u Republici Srbiji.
S obzirom da je kolega Omeragić juče ili prekjuče govorio u načelnoj raspravi o svrsishodnosti povećanja iznosa za rad Kancelarije za održivi razvoj nedovoljno razvijenih područja, ja ću se zadržati, naravno, smo na budžetski fond za nacionalne manjine i sredstva koja idu za redovan rad nacionalnih veća nacionalnih manjina.
Rekao bih jednu rečenicu, da zapravo odbijanje ovog amandmana, a tiče se ove prve pozicije, kancelarije, predstavlja jednu političku i državnu filozofiju, da se van Beograda i južno od Vojvodine zapravo ima jedan potpuno drugačiji odnos nego što je sam odnos prema ovom delu Republike Srbije. Naravno, dolazimo do druge pozicije, da se zapravo taj odnos na jednom još osetljivijem terenu, terenu uživanja manjinskih prava odnosi u istoj meri. Zapravo, iznos od dva miliona dinara, koliko je predviđeno u budžetskom fondu za nacionalne manjine, koji je, da vas podsetim, predviđen u Zakonu o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, zapravo na još jači način reflektuje tu političku filozofiju, da ono što jeste bila svrha budžetskog fonda i zamisao zakonodavca za budžetski fond za nacionalne manjine jeste finansiranje tzv. kapitalnih projekata u implementaciji prava u oblasti službene upotrebe jezika i pisma, prava na obrazovanje na manjinskim jezicima, pravo na informisanje na manjinskim jezicima i zaštita i unapređenje kulturnog nasleđa manjina.
Onda, naravno, dolazimo do sledeće poente, a to je potpuno nejednak odnos ove države prema manjinama koje žive u Vojvodini i prema manjinama koje žive u tzv. centralnoj Srbiji. Ja bih rekao sa posebnim naglaskom na probleme u ostvarivanju prava sandžačkih Bošnjaka u Republici Srbiji, s obzirom da oni jesu u jednom procesu transformacije od tzv. deklarativnog statusa konstitutivnog naroda u bivšoj Jugoslaviji, pa do pokušaja da uz pomoć državnih institucija i resornih ministarstava konzumiraju svoja prava u skladu sa Ustavom i zakonom i koja su garantovana međunarodnim dokumentima, a koja jesu deo našeg pravnog sistema ratifikacijom pre svega okvirne Konvencije za zaštitu nacionalnih manjina i ratifikacijom Evropske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima.
Sada dolazimo, naravno, do poente samog ovog problema, a to je da pre svega pripadnici bošnjačke nacionalne zajednice su u jednom procepu između svog kapaciteta da uživaju svoja prava zajamčena Ustavom i zakonom i tzv. političke volje Vlade i resornih ministarstava da im i na ovaj način pomognu u konzumiranju tih prava. Naravno, dolazimo ponovo do cifre od dva miliona, koja jeste zapravo odraz, to je 20 hiljada evra, da mogu pripadnici bošnjačke nacionalne zajednice da ostvare svoja prava uz pomoć ovog fonda u oblasti upotrebe svog maternjeg jezika, u implementaciji modela za sandžačke Bošnjake u Republici Srbiji, u zaštiti i unapređenju bošnjačkog kulturnog nasleđa i u formiranju, odnosno u sufinansiranju redakcija, štampanih medija i slično, u oblasti prava na informisanje.
Ovim amandmanima sam predvideo da cifra od dva miliona, koja jeste zapravo smešna, se poveća na, opet simbolično, ali bi vredelo makar u ovoj godini, 50 miliona i u poziciji koja finansira redovan rad nacionalnih veća iznos od 230 miliona da se poveća na 300 miliona. Nažalost, Vlada je odbila i jedan i drugi i treći amandman. Meni je, naravno, zbog toga žao. Mi smo najavili u načelnoj raspravi da će Bošnjačka lista podržati ovaj budžet za 2012. godinu. Stojimo, naravno, kod tog stava, ali sa ovim sam hteo zapravo samo da skrenem pažnju na još uvek funkcionisanje i delotvornost te političke državne filozofije, da južno od Beograda ne postoje građani, da za manjine još uvek nema dovoljno senzibiliteta, nažalost, u ovoj državi, za pomoć u podizanju njihovog kapaciteta, kako bi koristili svoja prava u skladu sa Ustavom, zakonima i standardima EU.
Naravno, ja sam i u svojstvu narodnog poslanika i čoveka koji vodi već godinama jedan organ manjinske samouprave, a koji se tiče upravo ovih prava koja su trebalo da budu poduprta i ovim finansijskim pozicijama, podneo prosto dve tužbe kod Zaštitnika građana i Poverenika za zaštitu ravnopravnosti, da bi jednostavno u ovoj proceni dva nezavisna državna organa pomogla zapravo pripadnicima bošnjačke nacionalne zajednice u Republici Srbiji, da dođu, odnosno da nateraju Vladu odblokira proces ostvarivanja prava, koja su Ustavom i zakonom zajamčena svim drugim manjinama.
Kažem još jednom na kraju, žao mi je što Vlada nije imala dovoljno hrabrosti i senzibiliteta da i na ovaj način, finansijskom podrškom tim projektima, pomogne Bošnjacima u ovoj zemlji da uživaju svoja Ustavom i zakonom zajamčena prava. Hvala.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, čini mi posebnu čast da mogu iznijeti nekoliko stavova Poslaničke grupe manjina i posebno Bošnjačke liste u ovoj objedinjenoj načelnoj raspravi o nekoliko tačaka koje su od životne važnosti, posebno za pripadnike i predstavnike manjinskih naroda u našoj zemlji.
Prije svega, dao bih snažnu podršku kandidatima koji su izraz volje zakonskih predlagača nacionalnih veća manjina. Radi se o kandidatima za članove Nacionalnog saveta za kulturu, gospodi Karolju Vičeku i Muhedinu Fijuljaninu, koji su zajednički predlozi svih nacionalnih veća manjina.
Osim toga, radi se o eminentnim ličnostima iz reda mađarskog i bošnjačkog naroda, koji su svaki u svojoj oblasti dali veliki doprinos ne samo kulturi svojih naroda, već ukupnoj kulturi naše zemlje, a rekao bih i šire.
Karolj Viček je rođen 21. avgusta 1941. godine u Novom Sadu, filmski je reditelj i scenarista, realizovao je oko 15 dokumentarnih i tri igrana filma, dobitnik je više značajnih nagrada, kao što su "Bronzana arena" za režiju i "Velika zlatna arena" u Puli. Za svoj stvaralački rad mađarska vlada ga je 96. godine nagradila "Zlatnim leptirom" za uspešan rad u mađarskom i svetskom filmu. Njegovi igrani i dokumentarni filmovi, serije iz obrazovanja i kulture i danas su često reprizirane na našim televizijama i predstavljaju trajne vrednosti naše kulturne baštine.
Muhedin Fijuljanin rođen je 13. jula 1965. godine u Sjenici, novinar i publicista. Objavio je preko 50 radova iz oblasti ljudskih i manjinskih prava, istorije i kulture sandžačkih Bošnjaka. Jedan od obnovitelja kulturnog društva Bošnjaka Sandžaka "Preporod", osnivač i prvi glavni urednik časopisa "Bošnjačka riječ", glavni i odgovorni urednik nedeljnika "Sandžačke novine", šef resora za kulturu i informisanje u Bošnjačkom nacionalnom vijeću, autor kapitalne monografije "Sandžački Bošnjaci", dobitnik je najvećeg priznanja za doprinos bošnjačkoj kulturi i afirmaciji multietničke tradicije Sandžaka, medalje "Rifat Burdžević Tršo".
Takođe, podržao bih kandidate sa zajedničke liste tradicionalnih crkava i verskih zajednica za članove Nacionalnog prosvetnog saveta, gospodu Andriju Kopilovića i Muhameda efendiju Jusufspahića. Smatram da će oni dati svoj doprinos radu ovog značajnog prosvetnog tela kao verski i teološki autoriteti.
Poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, izbor ovih ličnosti iz reda predstavnika manjinskih naroda za članove Nacionalnog saveta za kulturu, odnosno Nacionalno prosvetnog saveta biće, uveren sam, snažan doprinos afirmaciji multietničkog i multikulturnog razvoja kulture i prosvete u Republici Srbiji i izgradnji jednog novog koncepta u skladu sa standardima EU, nasuprot dosadašnjem pretežno monoetnički zasnovanom modelu strategije u ovim oblastima, najvažnijim za očuvanje i unapređenje nacionalnog identiteta svakog naroda.
Iskoristio bih priliku da još jednom skrenem pažnju na težak i nedopustiv položaj bošnjačkog kulturnog nasleđa, naročito u Novom Pazaru, kao i u celom Sandžaku. Naime, Vlada i resorno ministarstvo, kao i druge nadležne institucije u ovoj zemlji, nedovoljno posvećuju pažnju zaštiti i revitalizaciji kulturnog, materijalnog i nematerijalnog nasleđa sandžačkih Bošnjaka kao starosedelačkog naroda na ovom prostoru.
To kulturno nasleđe godinama i decenijama propada jer je, između ostalih razloga, definisano suprotno Ustavu i međunarodnim standardima kao islamsko, tursko ili pak orijentalno, a ne kao bošnjačko kulturno nasleđe nastalo u različitim periodima i pod različitim uticajima, što godinama uporno tražimo od nadležnih institucija. Takva dosadašnja definicija dopušta i donekle ''legimitizira'' takav stav države kao odnos prema nečem tuđem i uvezenom.
Rešenje za ovaj problem jeste osnivanje zavoda za kulturu sandžačkih Bošnjaka u Republici Srbiji, što uostalom imaju sve druge manjine, odnosno mađarske nacionalne zajednice. Elaborat o osnivanju zavoda za kulturu sandžačkih Bošnjaka već duže vreme se nalazi kod resornog ministarstva, a alibi za njegovo neosnivanje se traži u jednom opštem nedopustivom procesu zaustavljanja i onemogućavanja ostvarivanja Ustavom i zakonom garantovanih prava.
Mislim da taj nedopustiv pristup mora da se prekine, jer se Ustav, zakoni i standardi EU moraju primenjivati i u odnosu prema pripadnicima bošnjačkog naroda i mora se nastaviti proces ostvarivanja Ustavom i zakonom garantovanih prava za sandžačke Bošnjake u Republici Srbiji.
Smatram da je to ne samo u interesu pripadnika bošnjačkog naroda već i same države, jer se time sužava prostor za svaku vrstu manipulacije i generisanje političke nestabilnosti i krize u Sandžaku, u kojem Bošnjačka lista ni na koji način neće učestvovati. Naprotiv, mi nudimo rešenje i ne želimo biti dio problema, već dio rešenja.
U oblasti obrazovanja, što je takođe tema današnje rasprave, u skladu sa članom 75. i 79. Ustava Republike Srbije, članom 13. Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, članom 9. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja i drugih zakona, ni na jednom nivou obrazovanja nije ostvareno ustavom i zakonom garantovano pravo na obrazovanje na bosanskom jeziku kao maternjem jeziku sandžačkih Bošnjaka.
Implementacija tog prava u praksi svedena je na nastavni predmet Bosanski jezik sa elementima nacionalne kulture u osnovnim školama u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici i samo jednoj školi u Prijepolju, i to u rangu izbornog nastavnog predmeta.
Pored činjenice da je došlo do formiranje zajedničke radne grupe predstavnika Bošnjačkog nacionalnog vijeća i Ministarstva prosvete i izrade, kao posledice tog zajedničkog rada, modela obrazovanja za sandžačke Bošnjake u Republici Srbiji kao stručnog elaborata na osnovu kojeg bi se u praksi ostvarilo pravo na obrazovanje na maternjem jeziku Bošnjaka u Srbiji, njegova primena je izostala od strane Ministarstva prosvete, kojem je elaborat dostavljen još 11. novembra 2009. godine, odmah nakon usvajanja Zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina.
Sav ovaj materijal, mnogobrojna pisma i poslanička pitanja i drugi adekvatni prilozi nalaze se u postupku kod Zaštitnika građana zbog zaustavljanja i onemogućavanja Ustavom i zakonom garantovanih prava i sloboda.
Ovih dana biće pokrenut postupak kod Ustavnog suda Republike Srbije, u skladu sa članom 10. stav 1. tačka 12. Zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, zbog pravno i činjenički zasnovane procene da je došlo do povrede Ustavom i zakonom garantovanih prava i sloboda pripadnika bošnjačke nacionalne zajednice u Republici Srbiji.
Poštovane predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, želim da izrazim još jednom svoje čvrsto lično uverenje i stav Bošnjačke liste, pa i opredeljenje poslaničke grupe manjina u ovom visokom domu, da je ove probleme moguće rešiti u institucijama sistema i u procesu evropskih integracija naše zemlje, zbog čega i uostalom Bošnjačka lista podržava i učestvuje u ovoj vladi.
Na kraju, pozivam vas da u danu za glasanje podržite kandidate iz reda manjinskih naroda za članove Nacionalnog saveta za kulturu, odnosno Nacionalnog prosvetnog saveta.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, postavljam poslaničko pitanje, odnosno tražim obaveštenje od predsednika Vlade Republike Srbije i resornih ministara šta su uradili povodom nekoliko desetina pisama sa poslaničkim pitanjima koja sam uputio njemu i kao predsedniku Vlade i kao predsedniku Saveta Republike Srbije za nacionalne manjine, resornim ministrima za državnu upravu i lokalnu samoupravu, ministru za prosvetu, ministru za kulturu, upravnom odboru i direktoru RTS i drugim institucijama koje se bave manjinskim pravima u našoj zemlji?

Sva ova pitanja i pisma uputio sam nakon usvajanja Zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, počev od septembra 2009. godine. Posebno sam u pismu od 13. januara 2011. godine, u pismu premijeru gospodinu Mirku Cvetkoviću, koji je istovremeno i predsednik Saveta Republike Srbije za nacionalne manjine, skrenuo pažnju i zatražio da preduzme odgovarajuće mere u cilju omogućavanja daljih procesa ostvarivanja Ustavom i zakonom garantovanih prava i sloboda sandžačkih Bošnjaka u Republici Srbiji, koji je po svim našim analizama zaustavljen u poslednje tri godine.

Osim toga, skretao sam pažnju u nekoliko navrata i ovom visokom domu na pitanje nerasvetljenih i neprocesuiranih zločina, kao i teških masovnih kršenja ljudskih prava bošnjačkog stanovništva u Sandžaku u periodu od 1991-1995. godine, sa preko 17.300 Bošnjaka žrtava organizovanog državnog vojno-policijskog terora, koji je trajao sve do 2000. godine, a što uključuje pitanje nestalih, ubijenih, otetih, pitanje prognanih i pitanje uništene kompletne bošnjačke imovine, naročito u pribojskim selima. Ovo pitanje uključuje i pitanje pokretanja istrage za teška krivična dela u periodu od 2000. do 2009. godine.

Takođe, zatražio sam od gospodina Mirka Cvetkovića kao predsednika Vlade i Saveta Republike Srbije za nacionalne manjine da stavi van snage Miloševićevu uredbu o upravnim okruzima, kojom se dodatno otežavaju Bošnjacima ostvarivanja osnovnih nacionalnih prava u oblasti službene upotrebe jezika i pisma, obrazovanja i informisanja na maternjem jeziku, kao i zaštita i unapređenje bošnjačkog kulturnog nasleđa.

Isto tako, što se tiče delotvornog učešća u javnom životu stoji činjenica da su Bošnjaci u Republici Srbiji nedovoljno zastupljeni u policiji i pravosuđu i drugim službama s javnim ovlašćenjima.

Postavljam pitanje premijeru i resornim ministrima, odnosno tražim objašnjenje i obaveštenje o dva pitanja. Prvo, šta je Vlada učinila na razrešenju svih ovih pitanja i drugo, da li zaustavljanje i onemogućavanje korišćenja Ustavom i zakonom garantovanih prava i sloboda pripadnicima bošnjačke nacionalne zajednice u Republici Srbiji može biti prepreka u postizanju statusa kandidata naše zemlje u procesu evropskih integracija, zbog čega uostalom Bošnjačka lista i podržava i učestvuje u ovoj Vladi Borisa Tadića?
Poštovana predsednice, poštovani premijeru i ministri, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, moram na početku da kažem da Bošnjačka lista snažno podržava istragu povodom izveštaja Dika Martija, kao i rasvetljavanje i procesuiranje svih odgovornih za zločine na prostoru Balkana.
U vezi s ovom temom bih postavio vama, gospođo Malović, konkretno pitanje – šta je do sada urađeno na rasvetljavanju i procesuiranju odgovornih za ratne zločine počinjene u Sandžaku nad bošnjačkim stanovništvom u periodu od 1992. do 1995. godine?
Kratko ću podsetiti vas i javnost samo na nekoliko drastičnih slučajeva, koje sam vam juče u pismu uputio. Izvući ću samo nekoliko najtežih slučajeva, od ubistva Rama Berba u selu Sjeverin, u opštini Priboj, 26. avgusta 1992. godine, preko paljevine pet bošnjačkih kuća istog dana, što je značilo, zapravo, početak široke akcije spaljivanja i uništavanja bošnjačkih sela uz granicu sa BiH, i do 1995. godine uništeno je 185 kuća i veliki broj pomoćnih objekata, pa preko poznate otmice u Sjeverinu 22. oktobra 1992. godine i, naravno, do najpoznatije otmice u Štrpcu, čija se 18. godišnjica upravo ovih dana navršava.
Samo da vas kratko podsetim da je tom prilikom kidnapovano 19 putnika, 18 Bošnjaka i jedan Hrvat. Putnici su odvedeni u Višegrad, gde su likvidirani. Za ovaj zločin je u Višem sudu u Bijelom Polju, u Crnoj Gori, osuđen na 15 godina zatvora Nebojša Ranisavljević iz Despotovca, iz Srbije, a u Srbiji za ovaj zločin nikada niko nije procesuiran, iako su od njih 18 devetoro građani Srbije.
O ovim i drugim zločinima nad bošnjačkim stanovništvom u ovom tragičnom periodu svedoče istraživanja i podaci Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda iz Novog Pazara, Odbora za zaštitu ljudskih prava i humanitarnu djelatnost iz Priboja, pa i mnogih drugih domaćih i međunarodnih izveštaja.
Tražim sada od vas usmeni odgovor, a svakako, na osnovu pisma koje sam vam uputio, tražim i odgovor u pisanoj formi. Zahvaljujem.
Zahvaljujem na odgovoru i očekujem pisani odgovor na ovo pitanje. Hvala.
Poštovana predsednice, poštovane dame i gospodo narodni poslanici…
Poštovana predsednice Skupštine, poštovane dame i gospodo narodni poslanici, želim ovde kao ovlašćeni predstavnik Poslaničke grupe manjina da kažem da mi narodni poslanici Bošnjačke liste, niti ostale kolege u Poslaničkom klubu manjina nisu predlagači teksta koji je danas predmet rasprave.
Želim, pod jedan, da kažem da bi bila obaveza ovog parlamenta da usvoji jedan tekst rezolucije Evropskog parlamenta iz prošle godine, upravo u kontekstu činjenice da po svim istraživanjima 67% građana naše države želi da vidi Srbiju u punopravnom članstvu, odnosno kao punopravnog člana EU i da na taj način manifestuju jedno opredeljenje da zajedno zapravo dijelimo zajedničke vrijednosti sa drugih 27 zemalja, koliko ima u članstvu EU.
Biću danas slobodan, kao svoj stav i stav svojih kolega u Poslaničkom klubu manjina, dakle poslanika Bošnjačke liste, da pročitam tekst Rezolucije Evropskog parlamenta iz 2009. godine, za koji smatram da je zapravo prava mjera osude onoga što se desilo u Srebrenici 11. jula 95. godine.
Poštujući Rezoluciju od 7. jula 2005. godine pod naslovom "Balkan deset godina nakon Srebrenice", poštujući Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između EU i BiH, potpisan 16. juna 2008. godine, i Preporuke o članstvu EU svih zemalja zapadnog Balkana na Samitu EU u Solunu 2003. godine, budući da je 11. jula 1995. godine, kako je u to vrijeme bila izolirana enklava koju je Vijeće sigurnosti UN proglasilo sigurnom zonom, svojom odlukom donesenom 16. aprila 93. godine, pala u ruke snaga srpskih militanata, koje je predvodio general Ratko Mladić, a pod komandom tadašnjeg predsednika Republike Srpske Radovana Karadžića;
budući da su u roku od nekoliko dana krvoprolića nakon pada Srebrenice snage bosanskih Srba, kojima je zapovedao general Ratko Mladić i paravojne jedinice, uključujući i srbijanske policijske jedinice koje su ušle na bosanski prostor iz Srbije, skupno smaknuto osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka, koji su tražila sigurnost na ovom području pod zaštitom mirovnih snaga UN, odnosno Unprofor-a;
budući da je na silu deportovano skoro 25 hiljada žena, djece i starijih osoba, čineći ovaj događaj najvećim ratnim zločinom u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata;
budući da se ova tragedija, koju je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju proglasio činom genocida, odvila na mestu koje su UN proglasile sigurnom zonom, zbog čega je ona simbol nesposobnosti međunarodne zajednice da interveniše u sukobima i zaštiti civilnog stanovništa;
uzimajući u obzir višestruka kršenja Ženevske konvencije koja su počinili vojnici bosanskih Srba nad civilnim stanovništvom Srebrenice, uključujući i proterivanje hiljade žena, djece i staraca, kao i silovanja velikog broja žena;
budući da uprkos ogromnim naporima učinjenim do današnjeg dana da se otkriju i iskopaju masovne i pojedinačne grobnice, te identifikuju tijela žrtava, do sada izvedena istraživanja ne dozvoljavaju potpunu rekonstrukciju događaja u Srebrenici i oko nje;
budući da nema stvarnog mira bez pravde, te budući da puna i bezuslovna saradnja sa Međunarodnim tribunalom u Hagu ostaje osnovni zahtev za zemlje zapadnog Balkana za budući nastavak procesa integracija u EU;
budući da je general Radislav Krstić kao pripadnik vojske bosanskih Srba prva osoba koju je Međunarodni krivični tribunal u Hagu proglasio krivim za pomaganje i podsticanje srebreničkog genocida;
budući da je jedan od dvojice najistaknutijih optuženika Ratko Mladić još uvek na slobodi, skoro 14 godina nakon tragičnih zbivanja;
i budući da je pozdravljeno to što je Radovan Karadžić prebačen u Međunarodni tribunal u Hagu;
budući da je institucionalizacija dana sjećanja najbolji način odavanja pošte žrtvama zločina i slanja jasne poruke budućim generacijama:
Evropski parlament se sjeća i odaje počast svim žrtvama okrutnosti rata u bivšoj Jugoslaviji;
izražava svoje saučešće i solidarnost sa porodicama žrtava, od kojih mnogi žive bez konačne potvrde o sudbini njihovih očeva, sinova, muževa ili braće;
priznaje da je ovaj nastavak bola pogoršan propustom da se privedu pravdi odgovorni za ove događaje;
poziva Vijeće i Komisiju da prikladno odaju počast godišnjice čina genocida Srebrenice, Potočari, podržavajući priznanje Evropskog parlamenta o 11. julu kao danu sećanja na Srebrenički genocid u celoj EU i poziva sve zemlje zapadnog Balkana da to isto učine;
poziva na dalje napore za privođenje pravdi ostalih begunaca;
izražava svoju punu podršku važnom i napornom radu Međunarodnog krivičnog tribunala i naglašava da je privođenje pravdi za zločine u i oko Srebrenice još uvek važe korak prema miru i stabilnosti u čitavom regionu;
naglašava važnost pomirenja kao dijela evropskog integracionog procesa,
ističe važnu ulogu nacionalnih i religijskih zajednica, medija, obrazovnog sistema ovom procesu, tako da stanovništvo svih etičkih grupa može prevazići tenzije prošlosti i početi miroljubiv i iskren suživot u zajedničkom trajnom miru stabilnosti i ekonomskom razvoju.
Zadnja stavka u ovoj rezoluciji Evropskog parlamenta kaže da se nalaže svom predsedniku da proslijedi ovu rezoluciju vijeća Komisiji, vladama država članica, Vladi i parlamentu BiH, njenim entitetima i regionalnim jedinicama, kao i vladama i parlamentima država zapadnog Balkana.
Poštovane koleginice i kolege, smatramo da ovakav tekst Rezolucije, koji je dio međunarodne obaveze naše zemlje, treba da usvojimo danas u ovom parlamentu.
Biću slobodan da podsetim još na par činjenica koje su bile mjera stvari koje smo mi, kao pripadnici i predstavnici bošnjačke nacionalne zajednice u Sandžaku i Republici Srbiji, mogli da učinimo, a tiče se ovog događaja.
Naime, mi smo na desetu godišnjici genocida u Srebrenici, u okviru Bošnjačkog nacionalnog vijeća kao organa manjinske samouprave koji zastupa interese Bošnjaka u ovoj zemlji, donijeli odluku još 10. jula 2005. godine i proglasili 11. juli za Dan sjećanja koji je obaveza i pravo za pripadnike mog naroda koji živi u ovoj zemlji.
U obrazloženju tadašnje odluke, koja je bila prije donošenja ove rezolucije Evropskog parlamenta, mi smo zapravo podsjetili na dvije-tri važne stvari koje su Bošnjaci kao pripadnici jedne zajednice, odnosno manjine u ovoj zemlji doživljavali tokom zadnjih 100 godina, pa smo podsjetili da je zapravo Dan sjećanja 11. juli i dan sjećanja na 12 hiljada Bošnjaka koji su pokršteni u Plavu i Gusinju 1912. godine.
Tim danom generacije Bošnjaka se podsjećaju u ovoj zemlji na masakr u selu Starčeviću 11. jula 1922. godine, takođe na masakr u Šahoviću, 11. na 12. novembar 1924. godine. To je podsjećanje na genocid u toku Drugog svjetskog rata, kada su četnici Draže Mihailovića poklali, pobili 108 hiljada Bošnjaka na prostoru bivše Jugoslavije.
To je naravno i podsjećanje na aktuelne događaje iz 90-ih godina, na poznate otmice u Štrpcima 27. februara 1993. godine, na Sjeverin 22. oktobra 1992. godine. Nikada niko za ove zločine nikada nije kažnjen u ovoj zemlji.
Zato tražim da ovaj visoki dom, kao mjeru svojih međunarodnih obaveza, usvoji tekst Rezolucije Evropskog parlamenta, koji je zapravo prava mjera osude onoga što se desilo u Srebrenici.
Tražim da ovaj parlament odnosno ova država Srbija proglasi 11. juli kao dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, što je takođe dio obaveze koja proističe iz ove rezolucije koju sam pročitao.
Naravno, narodni poslanici Bošnjačke liste će sačekati kraj rasprave o ovoj za nas veoma bolnoj i emotivnoj temi i doneće odluku o samom činu glasanja. Zahvaljujem.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre, poslanici Bošnjačke liste, zajedno sa poslanicima Saveza vojvođanskih Mađara, podnijeli su amandman na član 43. Zapravo, mi tražimo svojim amandmanom menjanje tog kompletnog člana 43. koji bi u našoj verziji glasio - Ministarstvo, koristeći javne evidencije građana koje vode organi državne uprave na osnovu zakona i drugih propisa, sačinjava inicijalnu osnovu posebnog biračkog spiska za nacionalne manjine koje su do stupanja na snagu ovog zakona osnovale nacionalni savet.
U slučaju nacionalne manjine koja do stupanja na snagu ovog zakona nije formirala nacionalni savet, važi ista odredba kao i u postojećem članu.
Stav koji je važan jeste u produžetku, da se na inicijalnu osnovu posebnog biračkog spiska može se privremeno upisati građanin koji je prilikom sačinjavanja javne evidencije koju vodi organ državne uprave dobrovoljno dao izjavu da pripada nekoj od nacionalnih manjina iz stava 1. i stava 2. ovog člana itd.
Smatrali smo da je ovaj zakon krajnje pristojan, prihvatljiv i adekvatan za svih 15 manjina koje su formirale svoj nacionalni savet, međutim, smatramo da amandmani, koje smo do sada slušali u raspravi, uglavnom idu na otežavanje u procesu konzumiranja manjinskih prava kod svih nacionalnih zajednica.
Ovaj amandman koji smo mi podneli čini mi se da olakšava što je svrha svakog zakona, njegovo sprovođenje, odnosno u konkretnom slučaju lakše konzumiranje manjinskih prava kod svake nacionalne zajednice.
U tom smislu smatram, bez obzira na obrazloženje koje je dala Vlada, odnosno resorno ministarstvo, bez odluke Ustavnog suda, da je ova odredba o inicijalnim osnovama biračkih spiskova protivustavna, smatram da bi trebalo da usvojite u završnici ove debate, u ovom važnom zakonu, kako bi olakšali sprovođenje ovog zakona i samim tim olakšali konzumiranje prava koja ovaj važan zakon daje u obliku mehanizma svim nacionalnim savetima.
Želeo bih samo kratko da kažem jednu pretpostavku. Hajde sada da se dogovorimo, recimo, da izbrišemo sve građane iz opšteg biračkog spiska i da im damo rok od tri mjeseca da se upišu ponovo na biračke spiskove i da na taj način mogu da učestvuju na građanskim i svakim drugim izborima.
Potpuno je ista analogija, ako vi nas sad, nacionalne manjine, naterate da u roku od tri mjeseca se upišemo, dakle, 50% plus jedan umanjeno za 20%, dovešćete sve manjine u jedan veoma težak položaj, bez obzira što će ići kampanja preko državne televizije i slično, i smatram da je odbijanje ovakvog jednog amandmana zapravo otežavanje u procesu konzumiranja prava od strane svih nacionalnih manjina.
Ovaj amandman na sledeći član 44. se nastavlja na prethodni amandman i kaže da posle  pripremanja inicijalne osnove biračkog spiska nacionalnih manjina, Ministarstvo pristupa obrazovanju posebnog biračkog spiska nacionalnih manjina.
Ministarstvo, putem pismenog pojedinačnog obaveštenja, obaveštava svakog građanina koji je privremeno upisan u inicijalnu osnovu posebnog biračkog spiska jedne od nacionalnih manjina iz člana 43. stav 1. i 2. da je privremeno upisan u inicijalnu osnovu biračkog spiska te nacionalne manjine.
Obaveštenje iz stava 2. ovog člana sadrži uputstvo da građanin može pismeno, na obrascu koji se šalje zajedno sa obaveštenjem, u roku od 15 dana da zatraži od Ministarstvo da njegovo ime briše sa inicijalne osnove posebnog biračkog spiska, jer se ne izjašnjava kao pripadnik te nacionalne manjine ili ne želi da učestvuje u neposrednom izboru nacionalnog saveta.
Ako građanin ne zatraži da njegovo ime bude brisano iz inicijalne osnove posebnog biračkog spiska nacionalne manjine, smatra se da je dobrovoljno pristao da bude upisan u poseban birački spisak odgovarajuće nacionalne manjine.
Dakle, amandmanom na član 44. brišu se posebne i bilo kakve zebnje da se ulazi u ustavno pravo građanina da se izjašnjava ili ne izjašnjava o svojoj nacionalnoj pripadnosti.
Amandman na član 45. takođe dosledno primenjuje normu iz člana 43. i govori da ''istovremeno slanjem pojedinačnih obaveštenja iz člana 44. stav 2. ovog zakona, Ministarstvo putem sredstava javnog informisanja obaveštava sve građane pripadnike nacionalnih manjina iz člana 43. stav 1. i 2. ovog zakona sa biračkim pravom da je obrazovanje posebnog biračkog spiska nacionalnih manjina započelo.
Ministarstvo preko sredstava javnog obaveštavanja poziva građane sa biračkim pravom, pripadnike nacionalnih manjina iz člana 43. stav 1. i 2. ovog zakona, da provere da li se nalaze na inicijalnoj osnovi posebnog biračkog spiska nacionalne manjine.
Svaki građanin sa biračkim pravom, pripadnik nacionalne manjine iz člana 43. stav 1. i 2. ovog zakona, može na posebnom obrascu pismeno zatražiti da, u roku od 15 dana od dana obaveštavanja, bude upisan u poseban birački spisak odgovarajuće nacionalne manjine.''
Ovaj amandman zapravo upotpunjuje ono što je amandman na član 43. i 44. i govori o tome da se na ovaj način koriste, u skladu sa Ustavom, podaci koji već postoje kod državnih organa.
Poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, poštovana potpredsednice, uvaženi ministre Čipliću, gospođo Muškinja-Hajnrih, već osmu godina čekamo zakon o nacionalnim vijećima. Naime, 26. februara 2002. godine u saveznom parlamentu je usvojen Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, u čijim se završnim odredbama zakonodavac obavezao da u roku od šest meseci donese zakon o kojem danas razgovaramo.
Moram da početku da istaknem da zaslugu što danas razgovaramo o zakonu o nacionalnim vijećima mogu da ponesu predstavnici svih 16 do sada formiranih nacionalnih vijeća, ali i lično vi, gospodine Čipliću.
Još jedan fenomen je vezan za donošenje ovakvog jednog zakona, a to je činjenica da su na njemu radili gotovo ravnopravno predstavnici manjinskih naroda, eksperti i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, na čelu sa ministrom Čiplićem.
Moram da naglasim i činjenicu da su gotovo svi prijedlozi koje je uputilo Bošnjačko nacionalno vijeće prihvaćeni od strane radne grupe i samog ministarstva.
Ovim zakonom manjinski narodi preko svojih nacionalnih vijeća postaće ono za šta smo se mi sa Bošnjačke liste odavno zalagali, istinski partneri državi u oblastima koje se tiču nacionalnog identiteta i rekao bih - pitanja ravnopravnosti manjinskih sa većinskim narodom.
Moram takođe da istaknem jednu činjenicu koja je rezultat niza, rekao bih, istorijskih i drugih okolnosti i koju će, nažalost, ovaj zakon još više učiniti vidljivom, a to je faktička neravnopravnost manjina koje žive u Vojvodini i manjina koje žive u centralnoj Srbiji.
Ta neravnopravnost nije samo rezultat istorijskih okolnosti, ona je bila i sada je često puta predmet ozbiljnih manipulacija i ozbiljnih kršenja ljudskih i manjinskih prava manjina u centralnoj Srbiji, naročito u Sandžaku, istočnoj i južnoj Srbiji.
Zakon o kulturi, Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, kao i Zakon o udžbenicima, koji su, takođe, predmet rasprave u ovom visokom domu ovih dana, takođe se suštinski tiču zaštite i unapređenja manjinskih prava u našoj zemlji.
Ali, što se tiče nivoa ostvarenosti manjinskih prava konkretno kod sandžačkih Bošnjaka i prethodne verzije zakona su obavezivale resorna ministarstva, kao obavezu države, da omoguće, na primer, za sve manjine obrazovanje na jeziku nacionalne manjine u okviru sistema javnog obrazovanja, a o čemu izričito govori član 13. postojećeg Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina.
U njemu se kaže: „Država je dužna stvoriti uslove za organizovanje obrazovanja na jeziku nacionalne manjine, a do tog vremena obezbediti dvojezičnu nastavu ili izučavanje jezika manjine sa elementima nacionalne kulture i istorije za pripadnike nacionalne manjine“.
Nažalost, osam godina od donošenja pomenutog zakona država ne samo da nije ispunila ovu zakonsku obavezu, već resorno ministarstvo prosvete otvoreno onemogućava primenu ovog prava u slučaju sandžačkih Bošnjaka.
Takođe, član 17. Zakona o zaštiti sloboda i prava nacionalnih manjina kaže da se država obavezala „da u programima Radio-televizije Javnog servisa obezbedi informativne, kulturne i obrazovne sadržaje na jeziku nacionalne manjine…“
Samo imam potrebu da dam komentar na ono što je kolega Nikolić rekao, da ga ispravim. Govorio sam, naime, pokušao da govorim o manjinama u centralnoj Srbiji. Niste pažljivo slušali. Između ostalog, pomenuo sam Sandžak, istočnu i južnu Srbiju.
Kolega Nikoliću, region iz kojeg dolazim u mojoj jezičkoj tradiciji se zove Sandžak, kako ćete ga vi zvati u vašoj jezičkoj tradiciji je vaše pitanje.
Poštovana potpredsednice, ministre Jeremiću, dame i gospodo narodni poslanici, Poslanička grupa manjina i Bošnjačka lista će svakako podržati ove vrlo dragocene izmene Zakona o spoljnim poslovima. Nadam se da će one omogućiti, gospodine ministre, da ova vlada, odnosno vi kao ministar vanjskih poslova primenjujete jednu vrlo važnu odluku Vlade u prošlom sazivu o pojačanom učešću, odnosno participaciji pripadnika nacionalnih manjina, između ostalog, pored drugih državnih organa i u diplomatsko-konzularnim predstavništvima naše zemlje, naravno, u skladu sa interesima pripadnika tih nacionalnih manjina i u skladu sa interesima naše države.
Ovde bih kratko podsetio da je Poslanička grupa manjina svojevremeno, kada je usvajan Zakon o spoljnim poslovima, podnela amandman kojim je tražena upravo realizacija te odluke, odnosno strategije, a u međuvremenu i ustavne odredbe, da ne govorim o evropskim standardima, o uključenosti pripadnika nacionalnih manjina u ovaj vrlo važan segment državne politike. Stoga vas molim da iskoristite dodatno ove izmene i dopune Zakona o spoljnim poslova i da na osnovu svojih odluka uključite predstavnike nacionalnih manjina u rad diplomatsko-konzularnih predstavništava naše zemlje u svetu.
Poslanička grupa manjina i Bošnjačka lista će podržati izmene i dopune ovog zakona.
Želeo bih da iskoristim ovo vreme za Poslaničku grupu manjina i da vrlo kratko, u par rečenica, skrenem pažnju na jednu vrlo aktuelnu stvar u Sandžaku. Naime, jutros sam doputovao iz Tutina, gde inače živim. Tamo je veoma pregrejana atmosfera, vezano za nastupe bosanskog reisa u sandžačkim opštinama. Želeo bih ovom prilikom da kažem da imam informacije da se tamo – uprkos zahtevu Skupštine opštine Tutin za zabranu takvih visokorizičnih skupova i, rekao bih, mudroj odluci MUP-a da se zabrani održavanje današnjeg skupa bosanskog reisa na trgu u Tutinu – obe grupe vernika, i sa jedne i sa druge strane, okupljaju. Želim ovom prilikom da apelujem i na vernike, pristalice obe upravljačke struje u islamskoj zajednici, i da tražim od MUP-a da nastavi da prati bezbednosnu situaciju i da omogući mir u tom delu naše zemlje i da garantuje, naravno, lična i imovinska prava građana tog regiona. Zahvaljujem.
Poštovana potpredsednice Narodne skupštine, dame i gospodo narodni poslanici, želim da u skladu sa čl. 225. i 226. poslovnika o radu Narodne skupštine, pod jedan, tražim odgovor od ministra policije da saopšti javnosti ko je odgovoran za incidente i nerede u Novom Pazaru.
Druga stvar, odgovor tražim od predsednika Vlade, gospodina Mirka Cvetkovića, da nam objasni da li mi, pripadnici bošnjačke nacionalne zajednice u Republici Srbiji imamo pravo da razvijamo svoje manjinske nacionalne institucije, jer ovde se zapravo radi o napadu na tri ključne manjinske nacionalne institucije bošnjačke nacionalne manjine u Republici Srbiji.
To je prije svega sedište Bošnjačke liste, kao manjinske političke organizacije, to je napad na sandžačke novine, list koji finansira Ministarstvo kulture, kao jedini manjinski list bošnjačke manjine i to je napad na bošnjački nacionalni savet. Dakle, radi se o tome, tražim od Vlade Republike Srbije i premijera da zaštiti institucije bošnjačke nacionalne manjine u ovoj Republici.
Treće, ključna stvar, tražim od ove države, odnosno od Borisa Tadića, kao predsednika Republike Srbije, da zaštiti pravo pripadnika bošnjačke nacionalne zajednice da razvijaju svoje institucije i svoju posebnost.
Samo jedno kratko podsećanje, u pripremi je zakon o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, koji predviđa da su država, lokalna samouprava ili drugi nivoi u vlasti dužni da besplatno obezbijede institucijama određene manjine pravo na prostorije. Mi ovde prisustvujemo obratnom slučaju da određene političke grupacije koje vrše vlast u Novom Pazaru, a to je stranka gospodina Ljajića i SRS, napadaju institucije koje su predmet pravno valjanih ugovora.
Prema tome, kratko još jedno da kažem, tražimo informacije od ministra policije da saopšti javnosti ko je odgovoran za incidente u Novom Pazaru, od premijera Vlade Republike Srbije da kaže da li mi Bošnjaci u ovoj zemlji imamo pravo da razvijamo svoje institucije i od predsednika države, Borisa Tadića, odgovor da li mi, pripadnici bošnjačke nacionalne zajednice, imamo pravo i zaštitu ove države. Zahvaljujem.
Poštovana potpredsednice Narodne skupštine, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, želim samo četiri stvari vrlo kratko da kažem, s obzirom na diskusije kolege iz DS.  
Prvo, bio sam jutros kod utvrđivanja, možete proveriti na listingu, ovde u sali Narodne skupštine. Druga stvar, da li neko čini krivično djelo utvrđuje sud. Treća stvar, Centar za bošnjačke studije je jedina izdavačka kuća bošnjačke nacionalne zajednice u ovoj državi, sa sertifikatom Ministarstva prosvete o izdavanju udžbenika, koji afirmišu i promovišu posebnost bošnjačke nacionalne zajednice u ovoj državi i oni dijele prostorije sa Bošnjačkim nacionalnim većem i sa časopisom "Bošnjačka riječ".
Četvrta stvar, ''Sandžačke novine'', ponovo kažem, čije su prostorije takođe stvar napada ovih dana grupe naoružanih ljudi, jesu jedini časopis koji finansira ova vlada, odnosno Ministarstvo kulture, koji, u skladu sa Evropskom poveljom o regionalnim i manjinskim jezicima, kao dio međunarodne obaveze naše države, finansira ova vlada, jer ona upravo promoviše pravo Bošnjaka u ovoj zemlji da gaje, u skladu sa Ustavom i zakonom, svoju posebnost, svoj nacionalni identitet i svoju kulturu.