Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8046">Milica Vojić-Marković</a>

Govori

Hvala gospođo predsedavajuća. Nastaviću opet o nečemu što nam je takođe obezbedila DS. Ona je obezbedila da je Srbija na korak od bankrotstva i da je zaista na korak od toga  da bude pred dužničkim ropstvom. Čak i da ovog trenutka prestanemo da se zadužujemo Srbija ne može da vrati svoje dugove, a da imamo i uslov da zaista može da ih servisira do 2042. godine. To nam je obezbedila DS.
Javni dug Srbije je 16,5 milijardi evra. Kada se tu doda i ovaj kredit koji je gospodin Dinkić pominjao od 800 miliona prema Ruskoj Federaciji, a nismo uneli ovde ni onaj dug koji ćemo sada imati ovde kao zakon pred Narodnom skupštinom, o tome da treba da vratimo 13,5 milijardi koje su se zaduživale koje kakve zdravstvene ustanove, fond i svi ostali koji su u tom sistemu zdravstva, a ni to nije cifra koja je krajnja. Dakle, mi imamo izuzetno visok javni dug. Svaki stanovnik, svaki građanin Srbije dužan je zbog ovog enormnog zaduživanja prethodnih vlada, a i ova vlada je nastavila u istom pravcu, 2600 evra.
Javni dug je izuzetno visok kao što sam rekla i premašio je onih 60% BDP i opet moram da pomenem ono što su moje kolege već pominjale, da je u vreme vlade Vojislava Koštunice, znači 2008. godine, on je iznosio 8,75 milijardi evra, odnosno 29,2 BDP. Ovo navodim zbog toga što je u jednom kratkom vremenskom periodu, znači od četiri godine, ovaj dug izuzetno mnogo narastao, praktično dva puta u odnosu na ono što je bilo 2008. godine. Uz to mi imamo izuzetno nepovoljan odnos između našeg duga i izvoza.
Ono što je takođe jasno je da moramo reprogramirati svoje dugove jer nećemo moći da ih servisiramo, ni ove godine ni u narednim godinama. Moram da kažem još samo jednu činjenicu, protiv smo i to je amandman koji smo potpisale gospođa Banović i ja, protiv smo da Vlada na bilo koji način može da zahvata u trezor bez jasnih kriterijuma zašto to radi da bi vratila i servisirala dugove. Hvala.
Hvala, gospodine predsedniče.
Gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, u članu 2. stav 1, u kome se daju osnovni pojmovi koji se odnose na ovaj zakon, predlagač jeste objasnio pod tačkom 1. šta je migracija, ali mi smo smatrali da je vrlo važno da se doda nova tačka 2. u kojoj bi se objasnilo ko je to migrant. Objasniću zbog čega smo to rekli. Ubacujem ovde pojam migrant i to definišem na način kako je to regulisano nekim drugim zakonima, srodnim ovim zakonom, koji su doneti pre njega.
Takođe, smatram da je bilo potrebno da se objasni pojam azilant. To sam u ovom amandmanu podnela. Rekla sam da je azilant lice kojem je u skladu sa Zakonom o azilu priznato pravo na utočište ili dodeljena supsidijarna zaštita. Šta sam želela da postignem? Mi imamo mnogo zakona koji su doneti pre ovog zakona, a koji se odnose i na ovaj zakon. Vrlo često se dešavalo da se u nekom od naših zakona ne razjasni dovoljno pojam ili se pojmovi različito definišu u jednom zakonu, a potpuno različito u drugom zakonu. Recimo, taj čuveni primer koga se gospođa ministar jako dobro seća kada smo raspravljali u prošlom mandatu, pojam "dete". U jednom zakonu je to bila osoba do 18 godina, u zakonu iste države to je bila osoba do 24 godine, a u nekom trećem zakonu to je bila osoba do 16 godina. To izaziva problem kada se zakoni primenjuju. Zbog toga smo smatrali da je mnogo važnije da se ovde razjasni, definiše šta je šta i da to onda bude primenjeno.
Naravno, pomenula sam i Zakon o azilu i Zakon o ličnoj karti i slične zakone o ličnoj dokumentaciji. Da ne bi bilo problema kako se različito definišu pojmovi u ovim zakonima, smatrala sam da je mnogo važnije da se to ovde vidi i da ovde znamo na jednom mestu, da svi pojmovi budu potpuno definisani na jednom mestu. Hvala.
Konsultovala sam pravnike pre nego što smo napisali amandmane. Oni ne poznaju pojam kolokvijalni termin, zato što to u pravu nije prepoznato kao nešto što je bitno. Zbog toga smo stavili definiciju, da ne bi neko tumačio šta je kolokvijalno, nekolokvijalno ili slično. Zato smo to hteli da definišemo. To je jedini razlog zbog kojeg smo ovaj amandman podneli.
Razumem osetljivost ove terminologije, ali je ovo termin koji je prepoznat u svim drugim zemljama. Azilant je pojam koji je prepoznat u svim drugim zemljama i možemo mi da ga omekšavamo ili da izgovorimo na drugi način, ali se koristi i u svim drugim zakonima koje sam pogledala, a pogledala sam jedan broj zakona i uvek postoji termin azilant. Taman posla da se "azil" izvodi iz "azilant". Prosto, to jedno sa drugim ne ide. Molim vas da pogledate slične zakone u zemljama koje su oko nas, svugde se koristi azilant i nigde to nije pežorativno.
Zahvaljujem predsedniče. Gospođo ministarka, pravnici se neverovatno različito odnose prema istoj materiji u različito vreme. Recimo kada pogledamo ceo prošli mandat, mi smo donosili zakone o kojima su se jasno izvodila načela koja su naravno vrlo načelno data u Ustavu, a odnosi se na dalje na zakon. Sada pravnici drugačije razmišljaju i verovatno je takva klima i ne želim da ulazim u to.
Ali, hoću da shvatimo jednu stvar. Prvi srpski Ustav kaže u jednom članu – svaki rob koji se dokopa granica Srbije postaje slobodan čovek. To je nekada davno bilo ono što je Srbiju krasilo. Nadam se da bi trebalo da je danas u 21 veku tako krasi, a zašto smo mi ovaj amandman upravo ovako napisali. Upravo zbog ovoga što sam vam malopre rekla. Dolazim iz Valjeva, a jako blizu Valjeva je Bogovođa. To je čuveni prostor u kome se dešavalo sve ono što ne bi smelo da se dešava pod Komesarijatom za izbeglice. Dešavalo se to da ljudi nisu imali pravo na zdravstvenu zaštitu, da nisu lečeni. Dešavalo se to da su terani da rade. Dešavalo se to da žive na livadi i da spavaju na livadi. Hajde da vas podsetim šta se dešavalo u Vrnjačkoj Banji.
Dakle, iz tih razloga smo mi doneli ovo načelo. Ljudi moraju da poštuju ljudska prava i to se ne odnosi na svakog pojedinačno, nego na državu i na njene institucije. Hvala vam.
Hvala gospođo predsedavajuća, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, gledajući ovo prebrojavanje koje u sali traje jedan kratki period, moram da kažem da sam ja uložila prilično vremena da prebrojim sve strategije koje je država donela i moram da vam kažem da je taj broj 139 i uopšte nisam sigurna da sam stigla da prebrojim i da pronađem sve ono što sam želela da prebrojim.
Dakle, našla sam 139 različitih strategija iz potpuno različitih oblasti. Samo u ovoj oblasti na koju se odnosi zakon, a koji se kao normativni okvir prvi put donosi kao takav i pronašla sam šest različitih strategija. Možda ni tu nisam sasvim sigurna, ali šest različitih strategija i moram da kažem da je problem koordinacije između tih silnih strategija jako veliki.
Kada imate toliko različitih strategija, naravno je da se dešava da potpuno previdite suštinu, jer pokušavate da uradite ono što je nemoguće, da uvedete red između šest različitih materija.
Kako onda sve to izgleda u realnom životu, možete da zamislite i kako izgleda u primeni zakona, to takođe svi mi znamo, jer onu kontrolnu funkciju Skupštine ne vršimo toliko često, koliko bi trebali, a kada bismo to radili, mogli bi da vidimo sve i svašta kako se zakoni tumače dalje. Kada su u pitanju, mi smo zbog toga ovde smatrali da uvažavajući strategije treba uvesti jednu reč, uvažavajući strategiju. Valjda smo se dogovorili da tih šest strategija pokrivaju ovu oblast i da to posmatramo na taj način.
Sada vi kažete i politike ekonomskih razvoja. Znate šta, kada se tako postavi zakon i kada se tako definiše zakon, kada odete toliko široko i potpuno neprecizno i potpuno nejasno, onda ste vi izgubili suštinu zakona, jer nećete moći da ga primenjujete. Kakve su to politike ekonomskog razvoja. Država valjda ima jednu politiku ekonomskog razvoja koja je okvir za sve one politike koje se nalaze u okviru toga.
Imate politiku energetike, politiku privrede, politiku poljoprivrede, ali to je sve jedan okvir, jedna politika ekonomskog razvoja. Znači, molim vas, svedite stvari na vrlo upotrebljive mere, zato što ja imam utisak da predlagač zakona namerno širi ovu temu na takav način kako bi i dalje mogao da radi ono što je do sada radio, jer praktično ovaj komesarijat na koga je bilo puno pritužbi jeste zapravo, i predlagač ovog zakona, i to kako je on radio i kako je on tumačio zakon, najbolje se vidi u predlogu ovog zakona. Tako široko postavljeno ne može da se primenjuje.
Mi smo želeli, pošto je ovaj zakon po prvi put donet u ovoj oblasti, stvari postavimo na zdrave osnove, na noge, da onaj ko čita ovaj zakon razume šta treba da se radi. Kada vi imate silne strategije na koje se pozivat, silne ekonomske politike na koje se pozivate, šta to znači? Na šta mi možemo da se oslonimo kao obični čitači zakona i oni koji treba da ga primene ili oni koji treba da zaštite svoja prava uz pomoć ovog zakona. To je vrlo neprecizno, vrlo fluidno, vrlo nejasno i ja vas molim da shvatite da mi ne možemo na ovakav način da donosimo zakone. Jasno je, meni je potpuno jasno kada neko od ministarstva predloži zakon, oni su ljudi koji tu materiju rade, a ovo je prvi put da se dešava da imamo jedan deskriptivni zakon u kome mi treba da pokušamo da pronađemo ono što je suština, a suština je zaštita ljudskih prava.
Mi to sve negde pronalazimo u nekim drugim zakonima, kao piše u Ustavu, piše u Zakonu o azilu, piše u ličnoj karti, ali izvinite, šta će nam onda zakon ako ćemo da se pozivamo na sve te zakone. Valjda mi to treba da vidimo u ovom zakonu, gospodo.
Zbog toga je naš amandman išao u pravcu, dajte molim vas, stavite sve na zdrave osnove, pojednostavite stvari da možemo da pratimo gde se šta traži i gde šta možemo da primenimo. Hvala.
Gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, ovo je prilično veliki član, mislim na član 8. On ima pet stavova u prvom stavu mi smo pokušali samo da ponovo uvedemo onaj red jednine i množine, što vi koristite i da svedemo na ono što je razumljivo, ali ono što je nama bilo jako interesantno u ovom članu i na šta smo mi stavili akcenat jeste da se on bavi podnošenjem godišnjeg izveštaja Komesarijata i vi predlažete da se taj godišnji izveštaj podnosi samo Vladi.
Ono što smo mi smatrali da je nadležni odbor parlamenta, pravo mesto za podnošenje izveštaja, upravo zato što je vrlo važna kontrolna funkcija parlamenta, što je vrlo osetljiv teren koji se tiče ozbiljnog shvatanja ljudskih prava i zaštite ljudskih prava od strane države.
Zbog toga je naša intencija bila da mi taj izveštaj imamo kao narodni poslanici, pravo da vidimo.
Mi smo više puta doživljavali kao narodni poslanici da se na našim odborima razmatraju izveštaji radnih tela, grupa, institucija, ustanova i to je vrlo važno za narodne poslanike, koji dolaze iz određenih lokalnih sredina.
Malopre sam napravila grešku, pa sam rekla da Vrnjačka Banja, pošto se bavim niklom, naravno da se radi o Koviljači, a ja sam permutovala, tamo smo imali prošle godine jako mnogo problema. Da li narodni poslanici treba da se o tome upoznaju iz novina ili tako što ćemo imati izveštaj ispred sebe?
Mi smatramo da vi treba da podnosite izveštaj i Vladi i Narodnoj skupštini i zbog toga je naš amandman napisan na ovakav način.
Hvala gospođo predsedavajuća.
Hoćete li da mi kažete gospođo ministar da ja ne mogu kao narodni poslanik da dobijem na uvid svaki izveštaj koji je prirodno da dobijem, jer se bavim ovom materijom i vrlo mi je važno da ga imam. Ovo je velika oblast, važna za državu, važna za Narodnu skupštinu i narodne poslanike, i da ako ja ima interesovanje tražim od nekog da mi on taj izveštaj dostavi na uvid, ili eventualno da se obratim Rodoljubu Šabiću.
Da li smatrate da je to prirodan put za nešto što se zove izveštaj o radu Komesarijata za izbeglice i upravljanja migracijama? Najprirodniji je put da to stiže ovde, u resorni Odbor za ljudska i manjinska prava i da se taj odbor tom temom ozbiljno bavi. Nema potrebe da traži od bilo koga, bilo kakav drugi izveštaj. Smatram da je to prirodni put i smatram da nema prirodnijeg puta od ovog.
Gospođo predsedavajuća, gospođo ministar, nije lako braniti amandmane posle kojih svaki put vam kažu – nije prihvaćen, nije prihvaćen. Mi smatramo da smo ih dobro uradili, da oni zaista imaju smisao, pa ih zato ovoliko branimo i trudimo se da pokušamo da vas ubedimo da ih prihvatite.
Član 10. odnosi se na Savet za migracije i odnosi se na članove tog saveta. Ovde pominjete da imate Savet za migracije koji se tiče Pokrajine, pokrajinski savet i saveti za migracije lokalnih samouprava.
Da odmah razjasnimo, mi smatramo da pokrajinskom zaista nema mesta ovde. Pre svega, ima mnogo administracije. Umnožavamo je ovim. Ako već svaka lokalna samouprava u Srbiji, s tim i u Vojvodini, ima svoj savet, onda zaista nema mesta umnožavanju nove administracije.
Što se tiče lokalnih saveta, kažete da sastav tog saveta treba da bude uređen aktom o njegovom obrazovanju i da ga čine predstavnici izvršnih organa, pa kažete – predsednik opštine, odnosno gradonačelnik, centar za socijalni rad, policijska uprava, služba za zapošljavanje, poverenik. Prvi put sada vidim da pominjete poverenika, ali o tome ću malo kasnije.
Smatramo da u Savet treba da uđu i predstavnici obrazovnih i zdravstvenih ustanova sa tog lokala. Prosto, smatramo da je to onda pokrivena tema. Imate stručnjake iz svih oblasti, imate jednu potpunu, što se članova i njihovog profesionalnog rada tiče, pokrivenu temu.
Kod ovog poverenika koga pominjete, ja bar ne vidim njegov status sada u ovom zakonu, naročito ne vidim njegov status u odnosu na ovaj savet koji ste naveli. On je član Saveta. Da li on ostaje u lokalnoj samoupravi kao potpuno nezavisno telo? Koje su njegove ingerencije? Ko njega plaća? To su otvorena pitanja, ali to ostavljam za neku drugu priču.
Volela bih da prihvatite ovaj naš amandman koji se tiče članova Saveta.
Moram da kažem da li vi kao ministar zdravlja smatrate da zdravstvo ne treba da učestvuje u ovom savetu? U to ne mogu da verujem, to je obaveza. To je jedno od osnovnih ljudskih prava.
Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovo je jedan od odbijenih amandmana, kao i prethodni. Ne znam koliko smo podnele. Nema veze.
Meni sada postaje potpuno jasno iz načina na koji branite ove amandmane da zapravo predlagač zakona jeste Komesarijat za izbeglice. On je pregledao naše amandmane. On je sam sebi dao prevelike nadležnosti i nema potrebe da ga Skupština kontroliše. Meni je sada sve kristalno jasno.
Onu nadležnost koju je dao komesar sam sebi ne bih mogla da prihvatim da on sam donosi odluke o tome da li će da zatvara i otvara kolektivne centre. Smatram da to zaista nije u redu. To su prevelika ovlašćenja za bilo kog čoveka u ovoj vladi, za mnogo višeg funkcionera nego što je komesar. Smatram, to smo napisali u amandmanu, da komesar može samo da predloži Vladi šta treba da se uradi po ovom pitanju, da se otvore ili zatvore kolektivni centri, a da Vlada donosi odluku o svemu tome.
Naravno, ni ovde komesar ne podnosi takav predlog, nego Komesarijat podnosi. Ovde govorimo valjda o nekim institucijama, ne govorimo o ljudima koji imaju takva i takva prava da urade takvu i takvu stvar. Imamo instituciju. Ovde Komesarijat predlaže Vladi, Vlada donosi odluku. To je ono što mi smatramo da je normalan put.
Inače, mislimo da ovo što ste maločas rekli, Srbija jeste opterećeno područje sa većim brojem tražilaca azila, jer se nalazimo na tom putu između afričkih zemalja, bliskoistočnih zemalja koje prelaze ovo područje preko Bugarske, Rumunije, Grčke i dalje prema EU, Mađarskoj i zemljama EU. Zbog toga smatramo da tek u takvim okolnostima nećemo ništa uraditi u ovoj državi ako jedan čovek donosi sve odluke, a nikog ništa ne pita i niko ga ne kontroliše. Hvala.
Hvala.
Ako me upućujete da sa gospođom Sandom Rašković Ivić popričam o tome, to sam već uradila. Ona takođe smatra da ovo što vi sebi dajete preterana ovlašćenja, nije nešto što se radi u demokratskim zemljama.
Naravno, pomenula sam azilante, a naravno da se odnosi na kolektivni centar. Zašto bi me začudilo ako komesar sutra bude tražio da i takve centra otvara i zatvara? Ako mu dajete sva prava, mislim da to nije u radu. Vaš odgovor apsolutno ne držim da je u korist onoga što piše ovde, nego u korist onoga što sam rekla.
Hvala predsedavajuća.
Gospođo ministar, ne znam da li treba da me bude sramota što sam ovoliko loših amandmana napisala i nedobronamernih, ali eto desilo se da su jedan i prihvatili.
Ovaj poslednji amandman na članu 19. se odnosi na rokove za donošenje propisa, odnosno podzakonskih akata. Smatrali smo da je potrebno promeniti to propise u podzakonske akte. Ono na šta smo naročito reagovali jesu rokovi.
Ono što je rak rana naših zakona jeste to da se rokovi za donošenje podzakonskih akata produžavaju, da neki podzakonski akti izađu za 36 meseci, neki za 48 meseci, a neki se ni dan danas ne pojave. Najnoviji su ovi problemi sa obukom budućih vozača koji nikako da se regulišu, a pri tom smo imali zakon koji je donet pre dve godine, pokazuje da smo mi u pravu kada kažemo da taj rok od 12 meseci smanjite na šest meseci. Smatramo da to jeste neki optimalan rok, jer ako sve ovo što ste napisali u zakonu da možete, sve nadležnosti koje ste preuzeli, da ostvarite, onda je prirodno da možete da napišete podzakonske akte za šest meseci.
Inače, bez tih podzakonskih akata zakoni su neprimenjivi. Molimo vas, da bismo mogli da primenjujemo zakon kao država, jer ovaj zakon jeste po hitnom postupku dat u Skupštinu, da onda i vi po hitnom postupku uradite ono što je do vas.
Inače, ne rešismo ono pitanje iz prethodnog amandmana – koji podaci? Da biste ih zbirno obrađivali, moramo da znamo koje podatke imamo. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što postavim pitanje, napraviću mali uvod, prošlog meseca je vodeći američki genetičar Ralf Skorca stručnjak za genetsko unapređenje voća pri Ministarstvu poljoprivrede SAD, na Poljoprivrednom fakultetu u Beogradu održao predavanje na kome je srpsku javnost upoznao sa svojim čedom, petnaestogodišnjim radom njegovog tima, to je genetski modifikovana sorta šljive, koja se zove "medeno slatka" i koja bi prema njemu trebalo da bude  odgovor na probleme sa kojim se suočava srpska šljiva koja ima problem sa zarazom.
Moram da podsetim na nekoliko činjenica. Prva je da je Srbija donela zakon kojom se zabranjuje proizvodnja i promet genetsko-modifikovanih biljaka i da razjasnimo to su one biljke kojima je promenjen genski sastav i to na način koji se nikada ne bi dogodio klasičnim razmnožavanjem u prirodi.
Sa druge strane, oni koji treba da sprovode ovaj zakon koji je moram da kažem, restriktivan, znači oni koji su u vodećim strukturama države u inspekcijama ne čuju najbolje i prave se nevešti kada su u pitanju sve veće parcele zasejane genetsko-modifikovanom sojom. To je i u Vojvodini i u Mačvi. Ne čuju baš najbolje kada se događaju stvari kao što je poznata firma koju vodi jedan od tajkuna i jedan od onih koji plaćaju jednu veliku stranku, koja prodaje genetsko-modifikovano seme. Stručnjaci koji se bave kukuruzom sumnjaju da i među semenom kukuruza ima onog koje je genetski modifikovano, bar prema oznakama kojom se označava seme genetsko-modifikovanih biljaka.
Moram da kažem još jednu činjenicu da ima srpskih zvaničnika koji smatraju da je to što je naš zakon kojim se reguliše i proizvodnja i promet genetsko-modifikovanih biljaka restriktivan i da će to biti problem Srbije da bude primljena u Svetsku trgovinsku organizaciju.
Hoću na još jednu činjenicu da vas podsetim, a to je da EU ima zakone
prema kojima je vrlo ozbiljno potrebno obeležiti svaku hranu koja je genetski modifikovana, a sa druge strane Amerika upravo ima suprotno, kod njih je promet i proizvodnja genetsko-modifikovanih biljaka dozvoljena i oni ne obeležavaju takvu vrstu hrane.
Ono na šta želim da skrenem pažnju jeste činjenica da se na spisku privih 75 taksi koje Ministarstvo finansija i privrede donelo kako bi oslobodilo nepotrebnih nameta srpske građane i srpske firme nalaze se i tri tačke koje se odnose na kompanije koje se bave proizvodnjom i prometom genetsko-modifikovanih biljaka. Pod rednim brojem 63, 64 i 65. na tom spisku nalaze se nameti kojim se oslobađaju kompanije, pravna lica i organizacije koje se bave proizvodnjom genetsko- modifikovanih organizama.
Dakle, ukida se taksa za rešenje po zahtevu za utvrđivanje da lica ispunjava uslove za procenu rizika za ograničenu upotrebu, uvođenje u proizvodnju i stavljanje u promet genetsko-modifikovanih organizama i proizvoda od istih. Da li je to slučajno? Da li je ovo možda uvođenje na mala vrata nečega što Srbiji uopšte ne treba? Da li će i genetsko-modifikovani organizmi, odnosno genetsko-modifikovana hrana, poput nikla biti izlaz Srbije iz krize? Naravno da neće.
Postavljam pitanje premijeru i ministru policije, zatim ministru finansije i privrede i naravno ministru poljoprivrede. U Srbiji još uvek važi Zakon o zabrani i prometu genetsko-modifikovanih biljaka, ko je onda doneo ovakve odluke da se i promet i proizvodnja genetsko-modifikovanih biljaka stavi u opticaj?
Ko je odgovoran za ovo kršenje zakona? Šta će se preduzeti prema tom koji je odgovoran za ovakvo kršenje zakona? Treće, da li je ova najava u stvari ozakonjavanje genetsko-modifikovane hrane u Srbiji i da li je to najava promene zakona? Hvala.
Hvala gospođo predsedavajuća, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, naravno da je upravljanje migracijama u današnjem svetu jedno od najvažnijih pitanja za svaku državu, pa naravno da je i za Srbiju u tom pravcu vrlo važan.
Ovaj predlog zakona o upravljanju migracijama zapravo predstavlja poslednju normativnu obavezu iz mape puta za viznu liberalizaciju koja se, čudne li ironije, u poslednje vreme jako često pominje, ali ne pominje se po nečemu dobrom, nego se pominje po tome što Srbija se stavlja na stub srama, malo-malo pa se njenim građanima preti ukidanjem belog šengena i za one zemlje šengenske liste i preti se da će se uvođenjem ponovo viza sprečiti da građani Srbije mogu da putuju po Evropi. Zbog čega? Zbog lažnih azilanata. Srbija se optužuje da ona nije dovoljno učinila da spreči ove lažne azilante da odlaze u zemlje koje se ovom prilikom pominju, kao Nemačka, Belgija, Švajcarska, Švedska, Japan, Danska itd.
Zanimljivo je reći da ove zemlje malo-malo pominju ovu tezu, da Srbija ne radi dovoljno sa lažnim azilantima, mada moramo da priznamo da oni iz zemlje izlaze potpuno legalno sa dokumentima prema važećim zakonima i sve ostalo. Čak je i premijer Dačić svojevremeno nudio da Srbija iz svog skromnog budžeta odvoji 100 miliona evra kako bi platila troškove oko lažnih azilanata, odnosno azilanata u svakom slučaju i zbrinjavanje ovih azilanata. Na njegovom mestu bih predložila da pomognemo i u pravljenju zakona, pošto su njihovi zakoni u tom smislu puni rupa toliko da ljudi zapravo samo koriste ono što je mogućnost koju je ponudila dotična zemlja i ništa više od toga, a proces za dobijanje nekog statusa azilanta je proces od 15 meseci, pa dve godine i ljudi nisu sami krivi zbog takvog zakona.
Ovo sve zvuči vrlo gorko jer, zapravo, istina se krije u ovome, da se malo-malo pojačava pritisak na Srbiju, da će joj se uzeti beli šengen ako, kako se približava trajno rešenje statusa KiM, zapravo se poput štapa i šargarepe postavlja pitanje – ili beli šengen, ili predajte južnu Srpsku pokrajinu na upravljanje nezavisnoj državi Kosova.
Činjenica je da se broj zahteva u poslednjem kvartalu 2012. godine u odnosu na one prethodne godine u Švajcarskoj povećao broj zahteva za azil za 42% i da su građani Srbije, a ovde se radi o Romima, čak precizno iz kojih delova Srbije oni dolaze, Bošnjacima, tačno precizno iz kojih delova Srbije dolaze i Albancima, tačno precizno iz kojih delova Srbije dolaze, građani Srbije su na drugom mestu prema broju onih koji traže azil u Švajcarskoj i to odmah posle Eritreje.
Moram da kažem da je pre ovog predloga zakona Srbija donela dva dokumenta koja su vrlo važna za razumevanje cele ove materije i to su migracioni profil za 2010. godinu i Priručnik za zaštitu prava migranata, takođe za 2010. godinu, ali interesantno je reći da je prvi put praktično Srbija sama uradila ova dokumenta, da je za 2007, 2008. i 2009. godinu pomagala Međunarodna agencija za migracije, a ovo su samostalni dokumenti. Zanimljivo je pratiti ono što oni nude. Ovaj migracioni profil pruža bolji uvid u migracije, u tokove i u njihove uzroke. On je, u stvari, onaj normativni okvir za izradu onih politika koje će se baviti migracijama i predstavlja mogućnost za razvijanje saradnje u ovoj oblasti.
S druge strane, Priručnik za zaštitu prava migranata je najviše namenjen državnim službenicima i funkcionerima na lokalu, jer zapravo, da budemo pošteni, funkcioneri na lokalu, odnosno lokalne vlasti se suočavaju sa različitim vrstama
migracija i imaju konkretne probleme poput povećano broja azilanata iz Azije,
Afrike, da ne pominjem Bogovođu, problem koji je u Banji Koviljači eskalirao, do toga da se parlament više puta bavio ovom temom.
Da se vratim ovom migracionom profilu. On pokazuje da je u 2010. godini povećan broj imigranata, donekle smanjen broj izbeglica i povećan broj interno raseljenih osoba. To su podaci koji su za razumevanje upravljanjem migracijama vrlo važni.
Zanimljivo je reći da Srbija još uvek nema potpune podatke, precizne podatke o borju emigranata, a nema podatke ni o dijaspori. Nema broj onih koji su u rasejanju. Zanimljivo je zbog toga što posle skoro decenije rada Ministarstva za dijasporu i veru, posle ministara koji praktično nisu dolazili u Srbiju, bavili su se dijasporom tamo na licu mesta, posle toga što je jedna parlamentarna stranka naročito insistirala na nemerljivom doprinosu koji su oni dali ovoj temi dijaspore, mi ne možemo da govorimo čak ni precizne podatke o tome koliko ljudi u dijaspori imamo. Moramo da se oslanjamo i na brojeve, odnosno na podatke koje nam nude ambasade, SPC, udruženja građana, pa i ministarstvo o kome sam govorila.
Interesantno je, recimo, da se podaci vrlo razlikuju, da prema udruženjima građana Srbija ima četiri miliona ljudi u dijaspori, a prema mišljenju, odnosno prema brojevima iz Ministarstva vera i dijaspore imaju 2,7 miliona. To su jako velike razlike i bilo bi dobro da možemo o njima nekako da govorimo.
U ova dva dokumenta se pravi i velika razlika između emigranata i dijaspore. Čak se na predstavljanju ova dva dokumenta reklo i sledeće – da je praćenje migracije posebno složeno jer ni u zemlji ni u inostranstvu nije moguće dobiti precizne i potpune podatke. Volela bih da prokomentarišem to, jer je ovo pitanje za Srbiju vrlo veliko i vrlo važno, jer mi o toj ekonomskoj migraciji moramo da govorimo, kao i o obrazovnoj migraciji, ali nekako govorimo sve podeljeno i nikako da dovedemo stvari u vezu.
Naravno, i podaci koje dobijamo od Svetske banke i Eurostata su vrlo različiti, tako da je vrlo teško govoriti precizno o tome. Prema podacima Svetske banke, do kojih sam došla, iz 2011. godine, populacija emigranata iz Srbije je brojala 196.000 ljudi, što je praktično 2% stanovništva Srbije. Najvažnije destinacije su bile Austrija, SAD, Francuska, Makedonija, Danska i Japan.
Prošla Vlada, zbog čije su očajne politike, naročito u oblasti ekonomije, ljudi u ovolikom broju odlazili iz Srbije, tražeći zaposlenje i način da prežive, ni reč nije rekla o 2% svog stanovništva koje je otišlo u emigraciju zbog njih.
Moramo da se setimo predizborne kampanje u kojoj se ni reč nije reklo o tome da je 196.000 mahom vrlo obrazovanih ljudi napustilo Srbiju za te četiri godine i Srbija praktično nikada ovaj problem nije otvorila, ni u parlamentu, a to je vrlo važan problem. Nismo pričali o tome kao da je to na nivou državne tajne, kao i pregovori u Prištini, kao broj nezaposlenih. Setite se, licitirali smo i sa tim brojem.
Još malo podataka iz ovog dokumenta. Broj osoba koje su boravile u EU na osnovu privremenog boravka, tu se radi o onima koji su se obrazovali u zemljama EU, koji su tamo radili, koji su otišli na osnovu spajanja porodica, u 2010. godini je smanjen za 32.000 u odnosu na 2009. godinu. To su vrlo zanimljivi podaci o kojima treba da diskutujemo, jer praktično pokazuju stanje u zemlji Srbiji.
U Srbiji je 2010. godine broj emigranata povećan za 6,5% u odnosu na 2009. godinu. Naravno, tu se radi o onim osobama koje su boravile u Srbiji duže od 12 meseci na osnovu odobrenog stalnog ili privremenog boravka. Naročito je veliki broj građana Rumunije, Bugarske i Nemačke. U 2010. godini podneto je 215 zahteva za azil, najviše Avganistanaca i Palestinaca. Na osnovu Ugovora o readmisiji vraćeno je 5.100 državljana Srbije koji nisu ispunjavali uslove za boravak najviše u Nemačkoj, Švajcarskoj, Mađarskoj, Švedskoj, Austriji, Norveškoj i Francuskoj.
Imam još podataka, ali gledam vreme, jer zaista bih volela da o ovome govori i moj kolega Petar Petrović, koji će kasnije govoriti, a malo bih govorila i o zakonu samom. Sam zakon se dugo čekao. Posle strategije, koja je takođe dugo čekana, došao je na red i moram da kažem da sam stvarno zatečena jer je vrlo opširan, deklarativan, opšti, jako se drži nekih fraza, neprecizan je i bojim se da će mu to biti veliki problem da bi mogao da se primenjuje i da ima bilo kakvu mogućnost da bude dobar.
Rekla sam već, postoji mnogo sektorskih strategija, pa je između njih samih bilo teško uspostavljati koordinaciju, a sada već postoji problem u koordinaciji tela i institucija. Kada imate mnogo tela i mnogo organizacija, mnogo delova institucija, onda imate problem ili preterane nadležnosti, odnosno podele nadležnosti, gde onda ne znate ko šta radi ili ne znate ni ko je odgovoran, na kraju krajeva.
Da bi se sve to izbeglo, vidim da uvodite da Komesarijat za izbeglice preimenujete u Komesarijat za izbeglice i migracije, ali dajete mu jako mnogo nadležnosti, novih nadležnosti, a ne predviđate mu finansijska sredstva. Moramo da budemo vrlo otvoreni i objektivni, Komesarijat ni do sada nije pokazao naročito velike rezultate. Kada govorim o Bogovođi, dolazim iz Valjeva pa mi je ovaj problem, ne samo što je bio u štampi, još više poznat, tamo su se ljudi terali da rade na raznim imanjima, bilo je zabranjeno lečenje, bili su na livadi ne znam koliko vremena itd. Znači, sve ono što je bilo negativno je moglo da se vidi na jednom mestu. Koviljača je tema za sebe i o tome je takođe bilo puno reči u Skupštini.
Dakle, smatram da Komesarijat, samim tim što se preimenuje, što mu se daje toliko nadležnosti, ne može da odgovori ovim problemima. Naročito mi je sporno sa tim što Komesarijat svoj izveštaj neće podnositi poslanicima, odnosno nadležnom odboru, a i te kako je važna migraciona politika za poslanike i za one koji treba da donose neke odluke, nego će je podnositi Vladi, tako da poslanici neće imati naročito prilike da se upoznaju sa konkretnim problemima koji se pojavljuju u tom delu.
Zatim, predviđate osnivanje pokrajinskih i lokalnih saveta za migracije. Moram da postavim pitanje – ko će to da finansira i iz kojih sredstava? Kaže se – prema projektu. Ali, onda ne možete da tražite da osnivaju lokali to, ako ne možete da finansirate i ako ne učestvujete.
Takođe, smatram, i time ću završiti, da pokrajinske savete ne treba ni formirati, upravo zbog toga što samo uvećavate administraciju. Imate lokalne i svaki lokal i pokrajina će takođe moći da reaguje.
Niste ni reči rekli o unutrašnjim migracijama koje su takođe veliki problem u Srbiji. Ono što je sporno, jeste i rok za donošenje propisa - 12 meseci. To je preterano dugo. Ako se zakon donosi po hitnom postupku, onda je trebalo doneti i to vrlo hitno. Hvala vam.