Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Vojić-Marković

Govori

Hvala. Najpre moram da iskažem nekoliko konstatacija, jer se, kao prvo, ništa nije promenilo posle pauze od pola sata. Mi nastavljamo sa istim brojem ministara, odnosno sa jednim jedinim ministrom i niko novi nije došao, odnosno ja se izvinjavam tu su dva. Prosto, sto posto se uvećao broj, je li?
To je jedan vrlo ozbiljan odnos vladajuće koalicije prema Parlamentu i ja prosto ne zna da li uopšte imamo uslove za rad.
Druga stvar koju bih komentarisala jeste – da se konačno napravi neki stav da li mi sedimo kada govorimo, zbog toga što sistem definitivno ne može da se koristi kada stojimo ili stojimo, jer bi trebalo da stojimo zbog toga što je to jedan od načina da pokažemo odnos prema ovom parlamentu, odnosno poštovanje prema ovom parlamentu. Jedni stoje, jedni sede. Ministar čas stoji, čas sedi. Prosto je svima neprijatno i bilo bi u redu da napravimo neki stav o tome – šta je ispravno i šta treba da radimo.
Dakle, dok ne dobijem bilo kakav odgovor na ovo što sam više kao konstataciju istakla, ja bih krenula od Predloga zakona o potvrđivanju Roterdamske konvencije o postupku davanja saglasnosti na osnovu prethodnog obaveštenja za određene opasne hemikalije i pesticide u međunarodnoj trgovini, sa izmenama i dopunama. Dakle, sa ove tri ekološke konvencije, tzv, koje smatram jako važnim i za koje mislim da treba da se objasne građanima ove zemlje, pre svega što je niz zakona o kojima smo raspravljali prethodnih dana oslonjen na neke od njih.
Osnovni ciljevi ove Roterdamske konvencije su pre svega podela odgovornosti i razmena informacija o opasnim hemikalijama u međunarodnoj trgovini. Sve je to napravljeno zbog toga da zemlja koja uvozi određenu hemikaliju, od zemlje koja izvozi, treba da dobije potpunu informaciju koja je dostupna zemlji uvozniku, na kakvoj listi se nalazi ova hemikalija, koliko je ona opasna i da li je zabranjena u toj zemlji koja je izvozi.
Ova konvencija uređuje način na koji se sprovodi postupak prethodne saglasnosti o uvozu hemikalija sa spiska koji se nalazi u Konvenciji, u tzv. Aneksu 3. U tom spisku navedene su hemikalije koje su u određenoj zemlji potpuno zabranjene ili je njihova primena ograničena na pojedine načine upotrebe.
Kako se dobija ta saglasnost? Pri izvozu neke hemijske supstance zemlja uvoznik mora da saglasnost da zemlji izvozniku, da tu hemikaliju može da stavi na tržište.
Konvencija predviđa i postupak unošenja neke hemijske supstance u Aneks 3. Dakle, imamo kompletnu proceduru i sadržaj informacija koje izvoznik mora da dostavi uz hemikaliju.
Prema Konvenciji svaka zemlja potpisnik treba da formira nacionalno telo koje treba da bude spona između Sekretarijata konvencije i drugih tela Konvencije i zemlje koja praktično formira to nacionalno telo. To telo treba da odgovara na pojedinačne specifične zahteve o uvozu određene hemikalije.
Pored informacije koje su hemijske supstance zabranjene u zemljama koje se izvoze, pristupanje Konvenciji daje mogućnost i tehničku pomoć u razmeni informacija o svim hemikalijama. Pošto je svet praktično globalno selo, ovo je od velikog značaja za svaku od zemalja koja se nalazi u svetu.
Ovu tzv. Roterdamsku konvenciju su do sada potpisale i ratifikovale 123 zemlje i ona je jedan od puteva i uslova pridruživanja EU, ali pre svega ratifikovanje je jedan od prioriteta strateškom pristupu međunarodnom upravljanju hemikalijama.
Nešto samo o Predlogu zakona o potvrđivanju Amandmana na Aneks B Kjoto protokola uz okvirnu konvenciju UN o promeni klime, prosto je reći samo da je ovo jedan tehnički deo Sporazuma, da ne iziskuje nikakva nova materijalna sredstva, da za Srbiju ovo predstavlja čisto tehničku stvar i vrlo je važno da prođe proceduru. Određena procedura jeste prolaz kroz Skupštinu i izglasavanje Skupštine.
O čemu se radi? Ovim Amandmanom o kojem danas govorimo predlaže se da se u Aneks B Kjoto protokola uvrsti i Belorusija. To je zemlja u tranziciji. Podrazumeva se da će potpisivanjem i ratifikacijom Kjoto protokola Belorusija preuzeti i obavezu da smanji emisiju gasova sa efektom staklene bašte za pet posto, u odnosu na nivo emisija istih gasova iz 1990. godine.
Želim da podsetim građane Srbije da Srbija jeste potpisala Kjoto protokol u januara 2007. godine i ratifikovali smo Kjoto protokol. Srbija spada u one zemlje koje ne proizvode supstance koje oštećuju ozonski omotač i od 2004. godine Ministarstvo za zaštitu životne sredine, kako se tada zvalo, prati i vodi evidenciju o uvozu i izvozu supstanci koje ne oštećuju ozonski omotač, ali doprinose globalnom zagrevanju i po nekoliko hiljada puta više nego ugljen-dioksid.
Dakle, Srbija nije značajan emiter ugljen-dioksida. Na teritoriji Srbije ovaj gas uglavnom nastaje pri sagorevanju fosilnih goriva u termoelektranama, toplanama i u saobraćaju.
Ovom ratifikacijom, treba reći, Srbiji su se otvorile mogućnosti da učestvuje u mehanizmima čistog razvoja.
Ono što treba da govorim i što jeste poenta moje priče jeste i ova treća konvencija, tzv. Arhus konvencija prema gradu u kome je ona nastala. To je potvrđivanje Konvencije o dostupnosti informacija, učešću javnosti u donošenju odluka i pravu na pravnu zaštitu u pitanjima životne sredine.
O čemu se u stvari radi? To je nešto što zaista naši građani treba da znaju, jer ovde cela poenta jeste o učešću građana u donošenju odluka u vezi sa zaštitom životne sredine.
Ovom konvencijom se zapravo i utvrđuju posebne obaveze države članice u tri oblasti. Prva je – dostupnost informacija o životnoj sredini, po zahtevu. Druga je – učešće javnosti u donošenju odluka koje se tiču životne sredine. Treća je – pravo na pravnu zaštitu.
Konvencija je doneta 1998. godine i prva oblast, dostupnost informacija, u Srbiji, to mogu komotno da kažem, delimično se već primenjuje kroz važeće zakone, mada mi tu imamo mnogo priča koje praktično ne prolaze ovo sito i rešeto. Imamo priču, pre svega, o ovoj knjizi Al Gora, koju smo ovde dobili i javnost interesuje, priča o naknadnoj pameti, koja je, nekako, bliska ovoj našoj vladi, jer vidim da je Ministarstvo i finansiralo štampanje ove knjige.
Inače, Al Gor je, osim toga što je odjedanput pisac ekoloških pamfleta, u koje sada ne treba preterano ulaziti, ima tu stvari koje mogu da se tolerišu, ali je poznat javnosti kao neko ko je u dva mandata potpredsednika Vlade Amerike nije potpisao Kjoto protokol. Dakle, trovao nas je na taj način. Naravno da je imao veliku mogućnost u tome, a isto tako, bio je i potpredsednik američke vlade koja nas je gađala osiromašenim uranijumom, 107 lokacija na Kosovo, četiri lokacije u jugoistočnoj Srbiji i jednu u Crnoj Gori. Dakle, mi dan-danas ne znamo broj projektila koji je pao na ovu zemlju. Naši podaci govore o 50 hiljada projektila, podaci NATO se razlikuju, oni kažu da su gađali sa samo 31 hiljadu projektila, a ruski podaci govore da je bilo 90 hiljada projektila osiromašenog uranijuma.
Gospodo, to je jako veliki broj i javnost treba da zna sve te brojeve i mislim da je posle 10 godina, kada se ovih dana po medijima toliko priča o tome da treba da pristupimo NATO, treba otvoriti ovu priču i otvoriti je zato što imamo mogućnost da pratimo jedno istraživanje koje je započeto 2002. godine sa 29 ljudi sa teritorija koje su gađane. Tada je praćen trag osiromašenog uranijuma u mokraći. Kod svih 29 je rezultat pokazao da se pronalazi taj trag. Pronađene su genetske promene na bubrezima i krvnim sudovima. U jednoj porodici, od tih 29, imamo i genetske poremećaje u rađanju potomstva.
Dakle, to su rezultati svega toga, a država ni dan-danas nije odvojila sredstva da se sistematski prati zdravstveno stanje ljudi sa ovih teritorija.
S druge strane, svi oni koji se bave praćenjem promena na životinjskom i biljnom svetu, takođe, upozoravaju da već imamo genetske promene kod pacova, koji su i najotporniji u celoj ovoj priči. O radioaktivnosti imamo poremećaje kod divljih svinja, kod jelena. Imamo mutacije kod određenih biljnih vrsta, tako da nemojte ozbiljno da se ne pozabavimo ovom temom, a dostupnost informacija o životnoj sredini jeste jedan od načina na koji možemo našoj javnosti ove stvari da predočimo.
Takođe, jedan od način je i ovo što poslanici DSS stalno traže od Ministarstva, naravno, ne od ovog ministra, njemu, nažalost, upućujemo pitanja, ali odgovore treba da dobijemo od nekog ministra, kako je jedanaest miliona evra otišlo na brojanje komaraca, krpelja i ambrozije, a nadležno je bilo neko drugo ministarstva. To su informacije koje, recimo, javnost može da zna.
Druga oblast, učešće javnosti u donošenju odluka koje se tiču životne sredine, takođe, imamo u našoj domaćoj zakonodavnoj praksi, recimo, kroz pravo na vođenje upravnog postupka, pravo na žalbu itd.
Malo sam permutovala, govorim o pravnoj zaštiti, a ova druga oblast, učešće javnosti u donošenju odluka je i te kako važna i, nažalost, nemamo razrađene mehanizme kao država da polako uvedemo javnost u mogućnost da donosi odluke. S druge strane, baš ni javnost nema znanja o tome kako da se uključi u sve to, međutim, u poslednjih nekoliko godina mi tu pronalazimo neki model, pa se ta stvar pomalo otvara prema javnosti, odnosno zaštita životne sredine se pomalo otvara u javnosti i nekakve informacije i ono što javnost kaže o svemu tome ipak nekako nalazi put, pa se pojavljuju u zakonima.
Hoću da kažem da treba povesti računa o tome da se sam sistem učešće javnosti u odlučivanju sastoji od četiri komponente. Prva je učešće u planiranju, odlučivanju i sprovođenju i kontroli. Druga je kreativna i aktivna saradnja javnog, privatnog i civilnog sektora. Treća je najšire shvaćena društvena i politička saradnja i saglasnost. Četvrta je pristup javnosti podacima i dokumentima.
Dakle, ovde pre svega moramo voditi računa da postoji izuzetno jako velika uloga države za učešće javnosti u odlučivanju o održivom razvoju, jer smo se mi kao zemlja opredelili za održivi razvoj u zaštiti životne sredine i u tom pravcu moramo imati najširu društvenu saglasnost i saglasnost svih građana, jer bez tog odnosa ne može da se govori o tome da će se održivi razvoj Srbije dovesti na neki nivo kojim mi možemo da budemo zadovoljni kao zemlja.
Više puta sam govorila u toku ova dva dana o pitanju Kosjerića i spaljivanja guma i to su pitanja koja smo na taj način mogli da regulišemo, da smo imali malo više sluha i iskustva kao Parlament i Ministarstvo u tom pravcu, a i lokalna samouprava u tom pravcu.
Uloga države u procesu uspostavljanja i unapređivanja učešća javnosti u odlučivanju je određena na dva načina – međunarodnim konvencijama i domaćim zakonodavstvom. Jedan od pristupa konvencijama je i ovaj, ratifikovanje konvencijama međunarodnog karaktera. Sa druge strane, domaće zakonodavstvo, takođe, ovih dana pokazuje u oblasti za zaštitu životne sredine da ima elemenata da se razvija. Kao Narodna skupština smo 2004. godine usvojili Zakon o pristupu informacijama od javnog značaja. Izabrali smo i poverenika.
Izvesno je da na svim nivoima vlasti ima onih koji informacije o stanju životne sredine drže u tajnosti i to je ono što izaziva podozrenje građana i uvek nekako, iz iskustva do sada, kada se daju informacije građani reaguju na način kao da im te informacije nisu ni pravovremeno saopštene, a nisu ni potpuno tačne, tako da uvek postoji taj nekakav gard, uslovno rečeno, javnosti prema informacijama koje dobija. Mislim da je to put kojim treba ići. Ljudi moraju da budu sigurni da informacije koje dobijaju jesu tačne. Jedan od načina kako se gradi to poverenje je priča o Pančevu u predizbornoj kampanji. Bila je vrlo ružna i neprimerena i mislim da je to iskustvo na kome treba da učimo kao država.
Moram da kažem da postoji izuzetno velika uloga medija. Nažalost, ne mislim isto kao naš ministar u tom pravcu. On je više puta rekao da se slika u medijima popravlja. Mislim da mediji nemaju ni kapaciteta, ni stručnog znanja, a ni mnogo želje da govore o zaštiti životne sredine na pravi način. Pre svega, pogledajte u kojim terminima su emisije koje se tiču zaštite životne sredine, pa pogledajte jezik kojim se tada govori. Mislim da mediji, državni i civilni sektor moraju definitivno da naprave jedan zajednički sastanak na tu temu i da se uloga medija popravi na zadovoljavajući način.
Građani su shvatili, zapravo, u jednom dobrom delu da je moguće promeniti stav države, stav lokalne samouprave o nekim konkretnim, pre svega mislim lokalnim temama. Setite se čuvenog parka na Zvezdari, kada je trajala medijska i opsada građana na terenu kako bi građani došli do toga da imaju zelenu površinu u svom kraju. Mislim da to nije put, ali da treba u tom pravcu ići, da građani imaju pravo da se izbore za ono što argumentovano dokažu da je u redu.
Šta su strateški ciljevi u oblasti informisanja i učešća javnosti? To je, pre svega, afirmacija ekološkog mišljenja i svesti o održivom razvoju kod građana i medija, države i kod nevladinih organizacija.
Zatim, promovisanje dijaloga među učesnicima procesa, izgradnja institucija javne uprave i lokalne samouprave za podršku građanima i motivisanje građana za učestvovanje u odlučivanju.
U jednom delu našeg zakona smo imali mogućnost da damo, recimo, na upravljanje određeno ekološko dobro nekim od nevladinih organizacija i grupa građana i meni bi bilo vrlo interesantno da postoji neko istraživanje, da se prosto vidi koliko se to pratilo, koliko je efekta imalo.
Mislim da je to jedan od puteva da građani direktno učestvuju u zaštiti životne sredine na nekom svom lokalnom terenu.
Rekla sam već, opredelili smo se za održivi razvoj. To zahteva izgradnju sistema koji ima za cilj podizanje nivoa ekološke svesti, zatim, ekološkog znanja i ekološke odgovornosti svakog građanina, svake društvene grupe u Srbiji i bez svega toga, bez najšire podrške, bez poverenja koje se gradi, neće moći da se Srbija razvija u tom pravcu i mislim da je tu odgovornost države i te kako velika, odgovornost za informacije i sve što se tiče direktnog ili indirektnog učešća u izgradnji održivog razvoja, odnosno koncipiranju i primeni strategije održivog razvoja.
Kada govorimo o alternativnim izvorima energije, o načinima uštede energije u domaćinstvu, ministar je davao primere, ali moram da vas podsetim, gospodo, nekoliko puta sam za ovih nekoliko dana bila u zgradi, odlazila sam u staru zgradu u kojoj smo radili, sva svetla su popaljena, sva svetla u sali u kojoj nema nikog, sva svetla oko sale. Jednostavno, nemamo kulturu. Lepo je što smo pokrenuli da jedan dan gasimo svetla na sat vremena, ali molim i institucije da se uključe u to, jer bez tih velikih trošadžija nećemo imati mnogo pomoći od poklopaca i lonaca i reciklaže.
Kako država treba da odgovori na ovaj proces? Država mora, pre svega, da bude otvorena, da bude i tehnički spremna i kadrovski spremna za sve vrste širokog društvenog učestvovanja u ovom procesu dijaloga.
Ovo je put kojim se gradi, ovo je put kojim treba da ide država Srbija i mislim da se ona time što se opredelila za održivi razvoj, opredelila, verovatno, za ovakav način.
Izvinjavam se što sam govorila ovoliko precizno i ovoliko dugo o svemu ovome, ali moje mišljenje i mišljenje DSS-a jeste da se građani edukuju i na ovakav način i da je ova skupštinska govornica idealno mesto da pokažemo građanima kako treba da se govori o zaštiti životne sredine i o Srbiji kao ekološkoj državi. Hvala.
Započela bih svoje izlaganje konstatacijom da su ove teme veoma važne i da moramo da damo doprinos kakav zaslužuju, jer svaka tema, posebno tema o ekologiji, zaslužuje posebnu diskusiju, iako je ministar Dulić ovde dao izuzetan udeo u vezi s preduzetim merama na tom planu.
Moja konstatacija od prošlog puta u vezi s ekologijom je i sada ista, jeste ekonomičnije da na ovakav način bude objedinjena rasprava povodom ovih sistemskih zakona na dnevnom redu, ali smatram da u objedinjenoj raspravi, u tri minuta, ne može da se raspravlja podjednako o ovako važnim stvarima kao što su sistemski zakoni, pogotovo zakon o zaštiti vazduha.
Ja ću sada nešto reći u vezi s informacijom i pričom o Velikom bačkom kanalu. Veliki bački kanal je veoma važan problem i treba ga rešavati. O tome je govorio i ministar poljoprivrede i to je u njegovoj nadležnosti.
(Tonskog zapisa nema.)
Zakon o proceni uticaja na životnu sredinu donet je 2004. godine, a stupio je na snagu u decembru 2004. godine. Zakonom su uređena pitanja koje se odnose na postupak donošenja i sprovođenja odluka koje se odnose na utvrđivanje indirektnih i direktnih uticaja na životnu sredinu, planiranih projekata, a sve u cilju praćenja, sprečavanja, ublažavanja i ograničavanja nepovoljnih uticaja na životnu sredinu i zdravlje ljudi.
Dakle, predmet procene uticaja su projekti koji se planiraju i izvode, promene tehnologije, rekonstrukcije, proširenje kapaciteta, prestanak rada i uklanjanje objekata, odnosno postrojenja i opreme koji mogu da imaju veliki uticaj na životnu sredinu.
Predmet procene su, takođe, i projekti koji su izvedeni bez izrade studije o proceni uticaja, a nemaju odobrenje za izgradnju, ili se, recimo, koriste bez dobijanja upotrebne dozvole.
Procena uticaja vrši se na projekte iz oblasti industrije, rudarstva, saobraćaja, turizma, energetike, poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, upravljanja otpadom i komunalnih delatnosti.
Procena uticaja se vrši za projekte koji se planiraju na prirodnom dobru i u zaštićenoj okolini nepokretnog kulturnog dobra i za druge projekte, u skladu sa posebnim propisom kojim se uređuju liste projekata za koje se vrši procena uticaja.
Šta je to novo što donosi Predlog izmena i dopuna i zbog čega se dopune vrše?
Svako ko se ozbiljno i profesionalno bavi ovom materijom, rekao bi da su promene, uglavnom, kozmetičke i da se jedina bitna izmena vrši kada je u pitanju skraćenje perioda za dobijanje saglasnosti na studije o proceni uticaja na životnu sredinu.
Prvi problem koji se pojavljuje u ovim izmenama je što Nacionalnu strategiju održivog korišćenja prirodnih resursa i dobara ne donosi Narodna skupština, već Vlada, što nije dobro. Ovako važna strategija mora da se nađe pred poslanicima koji predstavljaju sve građane Srbije.
Takođe, prema Predlogu imena i dopuna ovog zakona, izveštaj o realizaciji Nacionalne strategiji, koji se podnosi jednom u dve godine, ministar podnosi Vladi, a ne dostavlja se na uvid Skupštini.
Još jedan problematičan predlog – Nacionalni program zaštite životne sredine donosi Vlada, a ne Narodna skupština.
Propisivanjem obaveza da se plaćaju naknade za zaštitu i unapređenje životne sredine na osnovu prava svojine, odnosno prava na zakup stambene i poslovne prostorije, na primer, u Pančevu, građani su dodatno kažnjeni što im drugi ugrožavaju zdravlje, ugrožavaju životnu sredinu, dok, s druge strane, dosadašnji obveznici plaćanja naknade, vlasnici teretnih vozila, tj pravna i fizička lica koja obavljaju poslove prevoza i transporta nafte i naftnih derivata na teritoriji grada, kao i sirovina, poluproizvoda i proizvoda hemijskih i drugih opasnih materija za industriju i iz industrije, ne bi bili u obavezi da plaćaju ovu naknadu. Tako, princip „zagađivač plaća“, ministar Dulić, kao predstavnik predlagača, postavlja kao – žrtva je kriva, pa neka plati.
Čudan pristup, koji narušava načelo i podelu odgovornosti i postavku – bazu na koju se oslanjaju ekološki zakoni u svetu. To je, valjda, nagrada nekom ko je puštao sirene u periodu kampanje. Dakle, za DSS je neprihvatljivo da se zakon na nekog odnosi i neko mora da ga poštuje, a neko ne.
Poznato je da svi delovi IPPC sistema još uvek nisu regulisani podzakonskim aktima, što onemogućuje primenu integrisane dozvole, kao jednog od najmoćnijih upravljačkih instrumenata u zaštiti životne sredine.
Delovi Community Acquis o zaštiti životne sredine, za koje je vidljivo da nisu transponovani u domaće pravo, ili su samo delimično, na nivou primarnih propisa transponovani, odnose se na primenu najboljih dostupnih tehnika graničnih vrednosti emisija zagađujućih materija u vodu i vazduh monitoringa; jasan prikaz pozitivnih i negativnih efekata primene na sva tri nivoa, tj na državnom, pokrajinskom, opštinskom i gradskom; identifikaciju i ocenu uzroka problema koji se javljaju u primeni tih propisa; preporuke za unapređivanje postojećih zakona i podzakonskih akata, u cilju postizanja pune transpozicije.
Ovde je više nego neophodno naglasiti da bi svaki pokušaj izmene i dopune navedenih propisa, za koje je javno deklarisan visoki stepen saglasnosti sa Community Acquis, bez detaljne analize njihove primene, identifikacije problema u njihovoj primeni i uzroka tih problema, moglo imati za posledicu ono što se danas zapaža kao ''rumunski sindrom'', tj. prekrivanje postojećeg sa EU zahtevima usklađenog prava i vraćanje na staru praksu, tj. udaljavanje od normativnih modela Evropske unije.
Takav pokušaj, ili eventualni rezultat takvog pokušaja, sigurno ne bi poboljšao poziciju Srbije u pregovaračkom procesu sa Evropskom komisijom.
(Predsedavajuća: Molim vas, mikrofon je isključen.)
Reći ću još nekoliko kritika koje je poslanička grupa DSS-a dala kada su u pitanju zakon o zaštiti životne sredine i zakon o proceni uticaja na životnu sredinu. Svi znamo da postoji projekat "Jugoleks", koji je, zapravo, projekat koji gleda koliko su zakoni i propisi EU transportovani u pravo Republike Srbije, i kao rezultat aktivnosti na transpoziciji navedenih propisa doneti su sledeći propisi: zakon o strateškoj proceni uticaja na životnu sredinu, zakon o proceni uticaja na životnu sredinu, sve u 2004. godini, sa šest pravilnika i uredbi koje regulišu i dopunjuju ovaj zakon.
Moje pitanje je – zašto se zakon o proceni uticaja na životnu sredinu menja bez analize efekata primene? Imali smo obavezu da napravimo analizu efekata primene od 2004. do 2009. godine. Doduše, u obrazloženju zakona postoji nešto što bi se moglo tretirati kao analiza efekata primene, ali to je zaista šturo i mislim da poslanici zaslužuju, makar Odbor za zaštitu životne sredine, da se pred njima nađe ova analiza efekata, jer to je vrlo važan deo u ovom našem poslaničku radu i zalaganju Parlamenta da se ovaj zakon primenjuje.
Treći zakon iz te serije je zakon o integrisanom sprečavanju i kontroli zagađivanja životne sredine. Ima sedam uredaba i pravilnika koji su dopuna ovom zakonu. Zašto nisu doneti u 2007. i u 2008. godini uredba o načinu i metodi monitoringa, pravilnik o uslovima za primenu najboljih dostupnih tehnika, uredba o privremenim graničnim vrednostima, emisija o vazduhu za prvih pet godina usklađivanja pojedinih privrednih grana?
Moram reći da se u ovom projektu "Jugoleks" radilo i urađene su uporedne ekspertize s visokom ocenom kvaliteta finalnog teksta zakona o zaštiti životne sredine. Pitanja vezana za ovaj zakon su – zašto nisu doneti izvršni propisi, kojih je preko 20, koliko je propisa doneto u toku 2007. i 2008. godine…
Dakle, zašto nisu doneti izvršni propisi, njih preko 20? Koliko je propisa doneto od 2007. do 2008. godine? Zašto se zakon menja bez analize efekata primene 2004-2009. godine?
Zašto izmena zakona ima 85 članova, da li je to kozmetika, ili je neka suštinska izmena? Zašto izmene pojedinačnih rešenja nisu kvalitetno obrazložene? Zašto je analiza efekata, već sam napomenula, toliko oskudna? Zašto je izmenama Zakona narušen koncept važećeg zakona, taj tzv. integrisani pristup?
Kao predstavnik političke parlamentarne stranke DSS, plašim se ''rumunskog sindroma'', koji je, zapravo, ''kvarenje'' zakona, da se već jednom doneti zakoni i propisi, koji su usaglašeni s evropskim, s EU, ovom prilikom udaljavaju od tog originalnog teksta i od toga da su toliko usklađeni. Imam ovde kompletno koliko je koji zakon u skladu sa zakonima EU. To su vrlo visoki procenti. Bojim se da se ovim to kvari.
Reći ću nešto i o kvalitetu vazduha, zakonu o zaštiti vazduha. Sve to radim, otprilike, svesna, da trčim jednu maratonsku trku, da se takmičim s vremenom od 20 minuta i govorim o sistemskim zakonima koji su i te kako važni.
Kvalitet ambijentalnog vazduha, pre svega, u urbanim sredinama, meri se količinama i emisijama sumpordioksida, ugljendioksida, alkodioksida, čađi, praškastih organskih i neorganskih materija, koje potiču, uglavnom, iz termoenergetskih postrojenja, iz industrije, saobraćaja, sagorevanja u individualnim kotlarnicama. Tako imamo izuzetno velike zagađivače, recimo, termoenergetska postrojenja u Obrenovcu, Kolubari, rafinerije u Pančevu i u Novom Sadu, imamo hemijsku industriju, metalurške komplekse u Pančevu, Kruševcu, Boru i Smederevu.
Imamo jako mnogo problema sa zagađivanjem vazduha tamo gde su cementare. Ovih dana, kada govorimo o ovim problemima zaštite životne sredine, načeli smo neke od tih. Često se pominje pitanje Kosjerića i mislim da treba prokomentarisati te stvari, jer je javnost u radu i te kako važna, a mi ćemo kasnije, posle ove tačke, imati priču o javnosti rada u oblasti zaštite životne sredine, pa ću iskoristiti vezu između toga.
Uglavnom, Odboru za zaštitu životne sredine stižu žalbe građana koje žive u tim sredinama koje imaju cementare. Imamo priču iz Kosjerića. Uglavnom se žalbe odnose na neispunjavanje odredaba koje su bile vezane za kupoprodajne ugovore, kada su ove cementare prodate. One su imale obavezu da svoju tehnologiju osavremene i tek onda uđu u priču s Memorandumom koji su potpisale s ovim ministarstvom.
Naravno, Kosjerić nije uradio to što je bila njegova obaveza. Javnost u Kosjeriću nije bila upoznata šta se dešava i tu je negde nastao kurcšlus. Ministarstvo je potpisalo pomenuti memorandum s cementarama kako bi rešilo problem tokova otpada. Do sada nije imalo rešenje za to i to jeste jedan način da se priđe ovom problemu i mislim da je to u redu. Međutim, u Memorandumu je precizirano da će se, prema iskustvu koje se primenjivalo u drugim zemljama, razvijenim zemljama, kao alternativno gorivo, pored guma, koristiti otpadna ulja, kao i druge sirovine, otpadi, i to, otprilike, maksimalno do 12% od ukupno utrošene energije iz ovih izvora.
Naravno da je prioritet zaštita životne sredine, kontrola kako se i šta loži, kako se koristi, šta izlazi iz dimnjaka gde se sve ovo loži i to jeste nešto nad čime treba imati neprekidan uvid. Podsećam da je javnost rada nešto što je i te kako važno u svemu ovome i da tu ministarstvo i Skupština treba da imaju svoju ulogu.
Građani moraju da znaju još jednu stvar, da nije važno šta ulazi kao gorivo, nego šta izlazi u vazduh. Tim projektom spaljivanja petrolkoksa u Kosjeriću, zapravo se dogodilo da se pojavljuje dioksin, koji jeste toksičan, ali kada se radi visoko sagorevanje, na temperaturi od 1400 stepeni, uz adekvatno vođenje procesa, on se oslobađa u vrlo maloj količini.
Mnogo opasniji u tom smislu je dioksin koji se oslobađa na niskim temperaturama i na otvorenom, kao što su deponije, kontejneri, a Beograd i svi veliki gradovi u Srbiji imaju upravo taj problem da u toku zimskog perioda iz kontejnera neprekidno tinja ili gori sadržaj i to je jedna od stvari koje građanstvo treba da zna i o kojoj treba da vodi računa.
Ta priča oko Kosjerića je priča i o cementarama u ovoj zemlji. Mislim da zaista treba da se povede računa o toma kada se u nekim sledećim vremenima bude kontrolisalo šta se i kako radi u cementarama. Inače, po zakonu o integrisanom sprečavanju i kontroli zagađenja životne sredine, sve industrijske grane će do 2015. godine morati da prilagode svoju tehnologiju standardima koje postavi ovo ministarstvo, jer će samo na taj način dobijati ove integrisane dozvole. To je jako važno reći.
Kada je u pitanju merenje, mislim da je ministar rekao prilično o tome kakve su sve merne stanice širom zemlje, i to je u redu. Ne treba gubiti vreme na to. Mislim, treba komentarisati to, ali s obzirom na vreme koje imam je i moja poslanička grupa, ne mogu da ulazim u to.
Moram da kažem šta su uzroci naših problema – neusklađenost naših propisa u oblasti emisije s direktivama EU, zatim, nedostatak prečišćavanja otpadnih gasova i niska efikasnost postojećih uređaja za prečišćavanje u industrijskom i energetskom sektoru, korišćenje zastarelih tehnologija, za to nam je primer Kosjerić, nedostatak podsticajnih mera za smanjenje emisija i potpuno neracionalno upravljanje saobraćajnim sistemima, kao i neadekvatno održavanje vozila, loš kvalitet motornih goriva.
Postoji još jedna vrlo važna stvar. Važno je uvesti diferencirane nadoknade za cenu olovnog i bezolovnog benzina i, postupno, potpuno eliminisati olovno gorivo do 2010. godine. To je, naravno, naša obaveza koja stoji i u Nacionalnom programu za zaštitu životne sredine. Moguće je usmeriti te prihode na zaštitu životne sredine u tom smislu.
Ono što je još vrlo važno, sam po sebi, ovaj zakon nije loš i ne može se komentarisati u tom smislu, ali treba raditi na njegovom poboljšanju. Na kraju krajeva, Poslanička grupa je dala nekoliko amandmana u tom pravcu.
Međutim, ono što u sumnju dovodi sav ovaj napor i veliki rad na ovome i zbog toga, pre svega, to treba komentarisati, jeste nedostatak finansijskih sredstava da se ovaj zakon sprovede, da se nađe kao živ zakon u sistemu zaštite životne sredine.
Čini mi se da su i industrija, i saobraćaj, metalurgija i termoenergetika, već na ivici jednog potpunog zaduženja, u smislu da su već toliko materijalno opterećeni da zaista ne možemo da im postavimo i nove zahteve.
Oni su, u stvari, na ivici kolapsa, zbog vrlo uspešnih finansijskih i ekonomskih mera ove vlade, tako da, ako im sada postavimo dodatne uslove, ne znam da li ćemo imati efekte koje očekujemo, a postavljati im uslove tek da se postavljaju, ne znam koliko ima smisla.
Ono što je primedba – novca nemamo. Možemo imati sjajan zakon, možemo imati najširu društvenu podršku, ne znam nijednu poslaničku grupu koja neće dati podršku nečemu što doprinosi poboljšanju životne sredine, međutim, sve ovo ostaje mrtvo slovo na papiru ako finansijski to ne možemo da podržimo, a bojim se da je upravo to problem.
Sa druge strane, opet neću da ulazim u tu priču do kraja, ali treba komentarisati još neke stvari vezane za ovaj zakon. Ono što daje nadu je to da su veliki zagađivači već opterećeni troškovima primene novih tehnoloških rešenja i zaista smanjuju zagađenje. To ide jako sporo i vrlo je komplikovano, na kraju, iz svih ovih razloga koje sam navela, potpune nesposobnosti Vlade da im pomogne u tom pravcu.
Takođe, utvrđena je dinamika integrisanja i dobijanja dozvole do 2015. godine za sve velike zagađivače po sektorima. To daje nadu da se može iz ovoga izaći; monitoring i inspekcijski nadzor merenja emisije se već sada sprovode i neće biti potrebno 24 meseca da zaživi, a to je već poprilično živ sistem i treba mu dati mogućnost, malo ga unaprediti i dati mu zakonske osnove da može da deluje.
Nešto o zakonu o zaštiti od buke. Prosto, mislim da je to zakon koji ova država čeka već dugo vremena, pogotovo urbane sredine, jer noćna i dnevna buka su noćna mora skoro svih velikih sredina, velikih gradova, Beograda naročito, i treba prokomentarisati samo nekoliko osnovnih činjenica.
Šta je to, zakonski, buka? To je subjektivni osećaj izazvan bilo kojim neželjenim zvukom koji nastaje mehaničkim treperenjem elastičnog medija između 16 i 20.000 herca. To je već nauka. Nema razloga da je ne kažem.
Posledice buke su i te kako pogubne za čoveka. One mogu biti fizičko gubljenje sluha, mogu biti lakše posledice – psihološke, a, bogami, mogu dovesti do depresije, povećanja krvnog pritiska, mogu biti zaista vrlo ozbiljne i duboke i zbog toga je država morala da da odgovor u vidu ovog zakona, jer, otprilike, od svih izvora u urbanim sredinama, saobraćaj pravi 80% buke. Mislim da u tom smislu treba voditi računa i o zakonu o saobraćaju, jer je vrlo važno da se to komentariše javno.
Otprilike sam ušla već u tuđe vreme i vrlo mi je žao zbog toga, jer bih komentarisala malo i ovaj zakon o održivom korišćenju ribljeg fonda. Mi i te kako imamo kapacitete u ovoj oblasti, ali, nažalost, jednim trapavim radom i odnosom – polako, sve će se samo od sebe rešiti, tu smo malo rezultata imali. Praktično je ovaj riblji fond bio prepušten ribolovačkim udruženjima, koja su gazdovala ili ovako ili onako, a to neko industrijsko izlovljavanje je bilo vrlo malo primenjeno. Mislim da tu imamo kapacitete da uradimo nešto i na poboljšanju zdravlja naših građana na taj način.
Šta su problemi u ribarstvu? Još uvek, nizak kapacitet sektora ribarstva u okviru nadležnog administrativnog organa, to su i kadrovski i materijalno-tehnički problemi, zatim, nizak stručni kapacitet korisnika ribarskih područja, neusklađenost propisa u oblasti ribarstva i propisa o zaštiti prirode, nedisciplina profesionalnih i rekreativnih ribolovaca.
Kada sam već to pomenula, moram ministru da uručim pozdrave od nekoliko udruženja ribolovaca, koji su tražili sastanke s poslanicima, čini mi se da se to prvi put događa, i koji su komentarisali ove ribolovačke ispite, smatrajući da je to nešto što je potpuno neprimenjivo i smešno, da treba u tom smislu reagovati. Mi jesmo, kao poslanička grupa, reagovali na taj način i to smo izbacili, zapravo smo amandmanski uticali da se izbaci.
Vrlo važan prvi korak uvođenja reda u ovu oblast jeste donošenje adekvatnog zakona. Mi moramo da zaštitimo prirodna plovišta, da revitalizujemo postojeće plovne zone i eko-sisteme i moramo da obezbedimo maksimalno moguću reprodukciju ribljeg fonda. Mi imamo administrativni problem kako to da uradimo i zbog toga nam je vrlo važan ovaj zakon.
Šta bi trebalo da bude cilj ovog zakona? Upravljanje ribljim fondom u ribolovnim vodama obuhvata i zaštitu i održivo korišćenje i promet riba, održivo korišćenje ribolovnih resursa. Utvrđuju se uslovi za obavljanje privrednog, rekreativnog i sportskog, ali i ribolova u naučnoistraživačke svrhe, utvrđuju se uslovi za obavljanje prometa riba, utvrđuje se efikasan nadzor, koji obuhvata prava, dužnosti i ovlašćenja inspektora, i pooštrava se kaznena politika, što jeste jedan od načina koji, možda, može da se komentariše, ali mislim da treba voditi računa.
Šta je ono što je naše pitanje? Ovim zakonom se utvrđuju i proglašavaju ribarska područja radi održivog korišćenja ribljeg fonda u ribolovnim vodama. Ta područja ustanovljava ministar. Mi nismo sigurni da je to u redu. Ustupa ih na korišćenje privrednom društvu ili javnom preduzeću, koje usklađuje naknadu za korišćenje ribarskog područja, i to Fondu za zaštitu životne sredine 15% od novčanog iznosa troškova za dozvole za privredni ribolov, a 10% od novčanog iznosa za dozvole za rekreativni ribolov.
Znam podatak da je ova dozvola ovog trenutka negde oko 5.000 dinara i da je tih 10% – 500 dinara. Ribolovci kažu da će biti problema, jer su im država i ova vlada, praktično, uzeli sve u normalnom životu i sada ih oglobljavaju kada idu da leče živce na vodama. Tako poručuju, a ja prenosim ono što je poruka.
Dakle, ako ministar, po Predlogu zakona, može korisniku da da ili da oduzme ribolovno područje, nama se čini da je to loše rešenje, zato što u tom slučaju može da dođe do raznih zloupotreba, do raznih dezinformacija i svega ostalog i zato smo ovaj amandman uložili na taj način.
Predlog zakona, kao jednu od mera zaštite ribljeg fonda, utvrđuje lov za sve ili za pojedine vrste riba u ribarskom području, ali i zabranu lova ribe koje nemaju propisanu veličinu. To je i do sada bio slučaj, samo treba kontrolu i inspekcijske službe pustiti da rade. Ribolovci kažu da su oni najbolja kontrola na vodama, jer, kada su oni na vodi, onda nema krađe ribe; oni koji zaista kradu ribu, ne pecaju na taj način, nego koriste neka druga sredstva, koja nisu dozvoljena.
Takođe, ministar proglašava riblja plodišta na pojedinim delovima ribarskih područja, što nam se opet čini kao loše rešenje. Mislim da treba na neki kvalitetniji način da se ovo pitanje reši.
Znači, zakon utvrđuje i mere očuvanja eko-sistema ribolovnih voda, zabranjuje ispuštanje štetnih i opasnih materija i drugih agenasa koji bi narušili fizičke, hemijske, biološke i ambijentalne odluke i time poremetili kvalitet vode. Mislim da je to i te kako važan deo, pre svega, zato što svakog proleća, prskanjem voća, korišćenjem raznih sredstava kojima se poboljšava kvalitet zemlje, imamo problem trovanja vode na raznorazne načine.
Ministarstvo u ovom delu mora da povede najviše računa, jer mi imamo u ovoj zemlji i tzv. mrtve vode, ali imamo i reke koje su sačuvale i svoj kapacitet i svoju zdravu vodu. Dolazim iz Valjeva, mi tamo imamo Gradac, koji je i te kako zdrava i čista voda, i Ministarstvo u tom delu zaista mora da poradi kako bi se očuvale ove vode i kako bi se kvalitet voda popravio i na drugim mestima. Opet je jedan od načina kontrola, kontrola i kontrola; zaista mislim da to treba uraditi. Mi konačno moramo da poradimo nešto i na zaštiti životne sredine u Srbiji.
Kod stručnih ispita koji su obavezni za inspektore, za ribočuvare, za ribolovce, imamo još jedan deo na koji smo amandmanski uticali, a to je da ribočuvari imaju svoje zamenike. Ti zamenici nemaju nikakva obeležja, bar u zakonu nisu predviđena, i nikakve nadležnosti, a ipak idu uz ribočuvare da im pomažu. Mislim da tim ljudima onda život može da bude ugrožen, ne karikiram, nego to kažem iz raznoraznih iskustava. Treba povesti računa da ako ribočuvar ima takva obeležja i određenu vrstu zaštite, mora da ih ima i njegov zamenik, tj. na bilo koji način ustanoviti, možda, niži nivo te zaštite, ali mora se voditi računa o tome.
Sve ovo što sam rekla je jedan komplikovan i zamršen sistem, a ono što je moja i dilema moje poslaničke grupe jeste nadležnost nad ovim zakonom, jer mi se čini da se ovde u nadležnosti sudaraju Ministarstvo životne sredine i prostornog planiranja i, s druge strane, Ministarstvo poljoprivrede. Moje iskustvo, kao poslanika, i moje poslaničke grupe, koja je ovaj zakon razmatrala i o kome će se govoriti još u daljem radu ove sednice, jeste da tamo gde se nadležnosti prepliću i gde nisu striktno određene, imamo potpuni nesklad, nemamo kontrolu nad sistemom, a naša je obaveza da je imamo, kao država, jer tek kada imamo tu kontrolu možemo da sprovodimo zakon.
Toliko. Kasnije ćemo još govoriti o tome. Hvala vam.
Pošto je EPP počeo, samo da kažem da su poslanici DSS uplatili svoje dnevnice za 31. januar. Ne moram da govorim kome i šta, jer smatram da je to lični čin, ali to prosto zbog gospodina Konstantinovića, ako daje službama informacije.
Moja replika se odnosi na ono što je ministar sinoć imao kao završnu reč i odgovorio na nekoliko stvari koje sam ja potencirala. Volela bih, prosto, da završimo tu našu priču. Koristim stenogram. Rekao je: "Mi smo uradili jedno istraživanje javnog mnjenja koje je pokazalo da je stepen, odnosno nivo svesti o važnosti životne sredine građana vrlo porastao", od kada je on ministar.
Ja sam skupljala novinske i medijske članke. Tačno 470 naslova je bilo i većina ih se odnosila... a to je: 400 eko-bombi po Srbiji, onda sve vezano za Loznicu, Šumadija na nogama, "Duga" - ekološka bomba, "Zvezda - Helios", da ne govorim dalje, jer mislim da nemam vremena za toliko.
Dalje, gospodin je izjavio, a odnosi se na ono što sam ja govorila, da dok je on bio predsednik Skupštine nije bilo više ekoloških zakona, odnosno nije bio nijedan ekološki zakon. Nije tačno to da sam ja rekla da su u proceduri bili ekološki zakoni dok je on bio ministar.
U drugom pasusu svog izlaganja on kaže – tada nismo doneli nekoliko zakona. Činjenica je, jesu bili u skupštinskoj proceduri, naravno da su bili u skupštinskoj proceduri. Hemikalije su bile, Zakon o hemijskom oružju je bio 2007. godine, jonizujuće zračenje je bilo tri puta u proceduri, nejonizujuće je bilo četiri puta u proceduri, dakle, i on zna ovo o čemu ja govorim.
Ono na šta prosto moram da reagujem jeste rečenica da je "pitanje reciklaže automobila, po meni, bilo veoma maliciozno". Pitanje nije bilo maliciozno. Pitanje je bilo potpuno jasno formulisano da bismo i javnost i ja i svi drugi koji se bave ovom temom dobili odgovore, jer je u ovim materijalima koje imam... Odnosno, izlazili su materijali u vrlo ozbiljnim medijima, koji kažu: Reciklaža još u izmaglici, Firme za reciklažu dobile licence koje nisu ni tražile, ali ne i proceduru po kojoj bi trebalo da izdaju potvrde građanima za 1.000 evra popusta. Ako nemamo interese da vršimo reciklažu staro za novo, logično da taj posao nećemo prihvatiti, kažu jedni od ovih koje je on naveo da su ispunili zakonske uslove.
Ono što sam htela najviše da komentarišem jeste rečenica koju je ministar izgovorio, koja je po meni skandalozna: "Molim vas, pomozite nam, ukoliko znate nekoga da ispunjava te uslove, a da slučajno nije bio registrovan od strane Ministarstva za zaštitu životne sredine. Mi ćemo to uraditi veoma brzo, jer smatramo da svako mora da učestvuje u industriji reciklaže."
Gospodine ministre, postoji nešto što se zove institucija javnog konkursa. To je ono što sam i kritikovala. Treba javni konkurs, javi se ko ispunjava uslove, javi se ko je zainteresovan i sve je gotovo. Nemojte, molim vas, da vas poslanici jure po Skupštini da vam kažu i da vam šapnu ime neke firme. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice. Dame i gospodo poslanici, gospodine ministre, na Odboru za zaštitu životne sredine izdvojila sam mišljenje jer sam smatrala da šest ovako važnih zakona, od kojih su zaista mnogi sistemski, a radi se o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o proceni uticaja na životnu sredinu, Predlogu zakona o zaštiti vazduha, Predlogu zakona o zaštiti prirode, Predlogu zakona o zaštiti od buke u životnoj sredini, Predlogu zakona o zaštiti i održivom korišćenju ribljeg fonda i Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti životne sredine, zaslužuju više pažnje i javnosti, a i nas ovde u sali od tri minuta i 20 sekundi, koliko svako od nas ko je ovlašćeni predstavnik i ima tu privilegiju da ima 20 minuta da izlaže o ovim zakonima može da dobije da govori o jednom zakonu. Dakle, za tri minuta treba da govorim o zakonu o vazduhu, a zaista mislim da svako od nas može da govori o tome jako mnogo, ne tri minuta, svakako.
S druge strane, zakon o zaštiti od buke je nešto sa čime se suočavamo u realnom životu; građani najčešće, kada traže našu pomoć, traže pomoć u nekim realnim stvarima. Buka je jedna od njih. Mi sada o tome govorimo tri minuta i 20 sekundi, a oni ljudi koji se budu pojavili ovde da govore samo o tome zakonu moći će da kažu možda nešto malo više.
Dakle, naša glavna zamerka, i kao poslaničke grupe i moja lično, jeste izuzetno kratko vreme za tako važne zakone. Jedva smo dočekali sednicu na kojoj se može govoriti o ovim temama, jer ovo su zakoni koji treba da oblikuju budućnost isto koliko i drugi zakoni iz drugih oblasti, a njima se posvećuje dužna i nužna pažnja, jer možemo da govorimo pojedinačno o zakonima. Ovde se dešava nešto što su deca govorila – nikad se ne sabiraju babe i žabe. Mi smo u parlamentu dozvolili da onaj ko je sastavljao dnevni red sabere babe i žabe i dobije ovaj konglomerat, koji se na ovakav način može naći samo u parlamentu Srbije. U svim parlamentima u svetu raspravlja se o ovim zakonima i te kako dugo, pojedinačno, i svako od poslanika ima pravo da kaže šta misli.
Dakle, ovo je moja glavna primedba i molim vas da ubuduće raspravu o zakonima iz oblasti zaštite prirode ne objedinjavate na ovakav način.
Dalje, ponavljam ono što sam juče rekla kao svoju zamerku, promena stava o ekologiji može da se dogodi samo onda kada se iz ovog parlamenta bude videla slika da se o ovim zakonima raspravlja, da ljudi shvate da ovo o čemu govorimo i juče, i danas i u ponedeljak nije nešto što je samo nekakva pravna materija koja se ni u čemu ne tiče njihovih realnih života, osiromašenih i mučnih, nego nešto što se tiče njihovog zdravlja, zdravlja njihove dece, zdravlja njihove sredine. Rekla sam juče koliko je važno da o tome govori parlament.
U prilog tome ja ću da vam pokažem, recimo, to je samo posledica onog što smo govorili juče – dobila sam četiri pisma, različita, u kojima se ljudi žale da su inspekcije došle, ustanovile da postoji problem i više se nikada nisu pojavile. Znate li koliko je važno da imamo građane koji će govoriti o ovim problemima i koji će sarađivati sa parlamentom? Očigledno vas to ne interesuje. Hajde da skembamo te zakone, hajde da ih spakujemo u jednu vreću, da je promrmljamo i da o njoj govorimo tri minuta i da se sklonimo odavde.
Nekome je možda zaista dosadno kada govorimo o ovim zakonima. Ima nas ovde u parlamentu kojima nije dosadno, jer smatramo da je svaki zakon vrlo važan da o njemu govorimo. Kao neko ko se celog života zalaže za oblast ekologije, smatram da je ponižavajuće za sve one u ovoj zemlji koji o toj oblasti brinu i hoće da žive u zdravoj sredini, da je ostave svojoj deci zdravu, da na ovaj način u parlamentu Srbije govorimo o tome. Još jedna stvar koja je i te kako važna... Ima dosta zamerki na ove zakone koji su pred nama i zaista ne znam kako bih govorila zajedno o svim tim zakonima. Poslanička grupa DSS je napravila dosta amandmana na sve ove zakone i o tome ćemo govoriti u pojedinačnoj raspravi. Ono što je zaista karakteristično za sve jeste da je predlagač zakona zapravo oduzeo sredstva lokalnim sredinama, lokalnim samoupravama, koje su na taj način dovedene u poziciju da više nemaju sredstava odakle bi mogle da brinu o zaštiti životne sredine, neke male, mikrolokalne, sve se preliva u jedan fond...
(Predsednik: Isteklo vam je vreme, gospođo Vojić-Marković.)
Samo da završim rečenicu. Toliko o decentralizaciji, kojom mašete kada govorite kako ste proevropski orijentisani, a kada u praksi treba da je primenite – ništa od toga. Još jedan prilog tome koliko je važno to što na taj način govorimo jesu hiljade pisama, čak i konferencije gradova, da im pomognemo u tome. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice. Ovde u sali ima džentlmena pa su prvo pustili damu.
Ja sam iz tog odbora za zaštitu životne sredine i izuzela sam svoje mišljenje. Žao mi je što ovde nema predsednika tog odbora, volela bih da jeste ovde, zato što mislim da je taj odbor dobro radio i mislim da treba da se kaže sve ono što je taj odbor doneo kao zajedničko mišljenje.
Počeću od ovoga što je moj prethodnik rekao, da će parafrazirati misao, ja neću da parafraziram, bojim se da ne pogrešim, počeću od citata.
Gospodin Boris Tadić kaže: "Ne treba mnogo pameti da bi se zaključilo da Srbiji treba danas da ima 12 ili 13 ministarstava". Deset meseci pošto je napravljena ova velika, glomazna vlada, došlo se do zaključka, došlo se do naknadne pameti, da Srbija ima mnogo ministarstava, pa pošto je gospodin Tadić poručio, a on se izgleda potpuno nenadležno meša u ove poslove, da će analizirati, ocenjivati rad ministarstava i ministara, bojim se da prema aktivnosti ovog ministarstva, ovo ministarstvo ne ode pod led ili se pripoji nekom drugom ministarstvu.
Gospodin, moram da izuzmem jako velike aktivnosti koje su bile u vezi poslova oko vojvođanskog statuta, ali mislim da to nije nadležnost ovog ministarstva, pa ne znam da li će to biti ocenjivano u tom pravcu, dakle, ono što jeste moje pitanje jeste ono što je gospodin ministar rekao ovom prilikom, to je zaista bio pravi melem za moje uši, o tome gde je mesto ekologije u ovoj državi. No, nažalost, to ne stoji baš tako kako je naveo, jer mi danas posle mnogo godina raspravljamo o setu od 16 ekoloških zakona i o tri konvencije koje je i te kako davno trebalo da ratifikujemo i to pokazuje gde je mesto ekologije.
Tadašnji predsednik Skupštine, gospodin Dulić, a današnji ministar koji, takođe, ima naknadnu pamet u ovom pravcu, nije stavljao na dnevni red mnoge od ovih zakona koji su se nalazili u proceduri i tada, i bili spremni da se stave na dnevni red, a da o njima danas ne moramo da raspravljamo nego da ih primenjujemo na radost, na zdravlje i životne sredine i građana Srbije.
Dakle, stanje o tome kako i gde je mesto ekologije danas pokazuje i to što je nadležni odbor praktično sve ove zakone prošao i pripremio da uđu na dnevni red u decembru mesecu 2008. godine i da smo tada sve opozicione stranke potpisale predlog tog odbora – da tražimo da se po hitnom postupku u vanrednom zasedanju raspravlja o ovim zakonima.
Setite se, drage kolege, imali smo pred sobom ove zakone, bili su na dnevnom redu i onda su, takođe, dan pred zasedanje jednostavno volšebno nestali sa dnevnog reda. To je mesto ekologije i to je mesto koje ministar određuje našoj životnoj sredini Srbije.
Ovo što se danas nalazi na dnevnom redu u prvom paketu, kako on kaže, mada ja ne bih koristila te izraze, sedam zakona o kojima ja kao ovlašćeni predstavnik moje grupe mogu da govorim po dva minuta i nešto manje od 30 sekundi o svakome od njih, prosto pokazuje mesto ekologije i pokazuje kako vladajuća većina, i kako Vlada i kako Ministarstvo ekologije shvata ova pitanja i gde je mesto ekologiji prema njihovom današnjem shvatanju.
Kaže ministar da strateška promena stava javnosti jeste nešto što je on i njegovo ministarstvo doprinelo. Moram da vas podsetim, poštovane kolege i poštovani građani Srbije, da se stav o ekologiji i promena stava, kao i edukacija građana Srbije vrši i preko ove skupštinske govornice, ja govorim u ime moje poslaničke grupe, poslanici DSS imaju i te kako mnogo da kažu o ovoj oblasti, poslanici su onemogućeni da o tome govore na jedan ozbiljan način.
Dakle, za dva minuta mogu da vam otpevam neku dečiju pesmicu, ali ne mogu da vam govorim o ozbiljnim zakonima o kojima ću govoriti na drugačiji način, prosto zato što mislim da treba da se kaže gde su problemi, i tako edukujem građane Srbije i tako menjam strateški stav građana Srbije prema životnoj sredini. Mislim da je to zreliji način.
Najzreliji način bio bi da ste dozvolili da se o svakom zakonu javno ovde raspravlja. Tada bi građani shvatili gde je suština ovih zakona i gde je njihova korist za njihovo zdravlje, za zdravlje njihove dece i za zaštitu životne sredine Srbije. Ni to vas naročito ne interesuje.
Sledeća stvar na koju sam ukazivala i na Odboru jeste – da u obrazloženju ovih zakona stoji, gospodo, da nisu potrebna nikakva dodatna sredstva da bi se ovi zakoni primenjivali. To jednostavno nije istina.
Kada običan čovek zdravorazumski prosto razmisli, zaključiće da je za primenu ovih zakona, kao što je, recimo, ambalaža i ambalažni otpad, kao što je upravljanje otpadom, da ne govorim o drugim zakonima, zaista potrebno i te kako mnogo novca i treba da bude potrebno mnogo novca, ekologija mnogo košta, zaštita životne sredine i zaštita zdravlja građana Srbije prosto mnogo košta. Zbog toga je vrlo važno da to i javno kažemo.
Nemojte da bude kao predizborna obećanja – sve je divno, krasno, dok ne dođemo dotle da formiramo vladu, a onda nema 500 hiljada radnih mesta, "Zastava" nam nešto ne radi, a i investicije su nešto ponestale. Moramo reći građanima istinu.
Sledeća stvar je da Ministarstvo ekologije i u prošlom mandatu, a boga mi i u ovom mandatu, debelo razbacuje novac građana Srbije iz budžeta Republike Srbije. Tada smo imali neke aktivnosti vezane za ambroziju, komarce i krpelje koje smo brojali, kako kaže ministar Dragin, pozivajući se na Nacrt zakona, a sada imamo neke druge akcije koje, takođe, troše novac, ali ne doprinose mnogo tome što građani Srbije očekuju od ovog parlamenta, od vlade i od Ministarstva za zaštitu životne sredine. Hvala. (Aplauz.)
Hvala, gospođo predsedavajuća.
Ja ću pokušati da u okviru ovih 20 minuta pređem ovih nekoliko zakona, od kojih su neki vrlo važni sistemski zakoni i da o svakome kažem barem ono što jeste problem i zbog čega građani treba da znaju šta je suština tog zakona.
Dakle, počeću od hemijskog oružja, koje je prvo po ovom redu koji je ovde uspostavljen. To je jeste jedna vrsta oružja čiji cilj jeste trovanje i onesposobljavanje neprijatelja, odnosno ljudi i kontaminacija terena, kao i trovanje stoke i biljaka. Problem Srbije i jeste kontaminacija terena, jer smo svi posle 1999. godine i bombardovanja od strane NATO došli u situaciju da je teritorija Srbije pokrivene radioaktivnim uranijumom, osiromašenim uranijumom 238.
Ono što je važno treba komentarisati javno, iako to nije način da se u ovoj zemlji govori, odnosno treba da pomenem da je pred italijanskim parlamentom bila rasprava o tome – zašto su se njihovi vojnici koji su bili u jednom delu KiM razboleli. Od tih 225 vojnika 47 ih je umrlo od karcinoma, a 25 dece vojnika koji su tada bili na teritoriji KiM, koje je gađano osiromašenim uranijumom, dobilo je decu sa nekakvim genetskim manama koje su direktne posledice ovog bombardovanja.
Nažalost, država Srbija o tome malo govori. Nažalost, mi o tome ovde kao Parlament ćutimo, a kada ovakav zakon dođe pred nas – mi treba da ga pretrčimo za dva minuta i 17 sekundi. Moram da kažem još jednu stvar.
Nismo samo mi tamo gađani ovim osiromašenim uranijumom, nego je ta municija sadržala – i kobalt, i cezijum, i radijum 226, i torijum i uranijum 235, što je sve štetno za ljudsko zdravlje i sve je to problem sa kojim se mi danas susrećemo, jer medicina kaže da mi praktično imamo ''epidemiju karcinoma na teritoriji Srbije, a naročito na teritoriji KiM''. To je, takođe, podatak iz medicine – da je jedna trećina tog osiromašenog uranijuma 238, koji čovek unosi udisanjem, brzo rastvorljiv i brzo odlazi iz organizma, dok dve trećine ostaje dugo u telu i postepena akumulacija daje visoke doze zračenja, što dovodi do bolesti. Ovaj uranijum ima još jednu neprijatnu osobinu da je jak jonizator, pa vrlo brzo počinje da deluje na energetsku vrednost ćelije i ćelija od toga počinje da se razboleva.
Država je tek 2005. godine počela malo ozbiljnije da se bavi ovom temom. Zapravo je te 2005, 2006. i 2007. godine tadašnji ministar Aleksandar Popović započeo aktivnost – dekontaminacije terena koji su stradali, a to su četiri teritorije u Srbiji. Skinut je prvi sloj zemlje i pohranjen je u Vinči, što je prilično neadekvatno, jer Vinča nema adekvatan način da prihvati radioaktivne elemente. S druge strane, trebalo je da se uradi sledeća serija – remedijacija zemljišta, da se zapravo na tim suspektnim lokacijama posade kulture koje imaju takva svojstva da izvlače radioaktivne čestice i da to talože u svoj koreni sistem. Takva kultura je ovas, naravno, ona posle žetve ne može da se koristi ni za ljudsku ni za stočnu upotrebu.
Ovo namerno govorim zbog toga što mnoge političke stranke, kao deo svog političkog programa imaju priče o tome da Srbija treba da uđe u NATO. Prosto malo da se podsetimo, da bi možda NATO malo bolje bombardovao Srbiju da je Srbija bila među njima.
Isto tako moram da kažem da je Zakon o sprovođenju Konvencije o zabrani hemijskog oružja od 2005. godine, odnosno u cilju primene ove konvencije je pripremljen i Predlog zakona 2007. godine, naravno, to je bila Vlada Vojislava Koštunice, i od 2007. godine se nalazi u proceduri i evo danas je, drage moje kolege i dragi građani Srbije, prvi put pred nama.
Srbija se inače ovim problemom bavi vrlo ozbiljno. Mi smo formirali i Centar ABHAO u Kruševcu. Imamo pri VMA mobilnu toksikološko-hemijsku ekipu i oni su tokom rata radili vrlo aktivno i vrlo požrtvovano, tako da je ta ekipa ima ne samo pasivnog znanja, nego je, nažalost, morala da bude vrlo aktivna i na terenu.
Zakon o hemikalijama je isto zanimljiv. Ovo je jedan set hemijskih zakona. Zakon o hemikalijama je zanimljiv, stoga što on ne utvrđuje celu ovu oblast, ne uređuje celu ovu oblast, nego samo reguliše stavljanje nekih hemikalija i hemijskih proizvoda na tržište, što je uopšte intencija evropskih zakona.
S druge strane, pitanje bezbednosti zdravlja ljudi na radu uređuje neki drugi zakon, drugo ministarstvo, kao i zaštitu životne sredine, što po meni, iz onoga što vidim u praksi, po čemu nam se ljudi najčešće obraćaju, tamo gde ima više nadležnosti, prosto ima problem sa sprovođenjem zakona.
Mi zaista imamo sada jedan problem, više puta je to ovde istaknuto, da sada o tome ne pričam, jer čini mi se da mi prolazi vreme, pošto o nekim vrlo važnim stvarima, kao što je upravljanje otpadom i ostalom neću stići da govorim, cilj je – uspostavljanje, održavanje i unapređenje jedinstvenog sistema hemikalija na tržište hemikalija i smanjenje njihovog štetnog uticaja na zdravlje ljudi.
Imamo pregledan i jasan način klasifikacije u zakonu, ali je naš problem što zakon predviđa osnivanje Agencije za hemikalije – to je ona slaba karika u lancu, jer za to treba mnogo sredstava i prostora, i ljudi, a i sredstava za edukaciju. Tako mi se čini da je ovaj zakon u ovom delu neprimenljiv. Mada sam ja prikupljala godinama novinske članke koji se odnose na razne probleme, pa sam tako skupila neke zanimljive stvari, koje su poslednjih nekoliko meseci bile u javnosti.
Ovde u nekim delovima Beograda, odnosno imamo Zvečansku ulicu, gde je, recimo, u magacinu, u skladištu preduzeća „Protekta“, dakle, sve je to u naseljima, u naseljenim mestima, pronađeno jako mnogo hemikalija koje nisu zaštićene. Imamo priču o „Heliosu“, da ne pričam mnogo o tome, jer se zaista plašim da vreme prolazi i da neću stići sve da kažem.
Seta ovih zakona o biocidnim sredstvima jeste zapravo set koji se može svrstati u hemikalije, iako se sami biocidi ne mogu svrstati u hemikalije. Gospodin Bortić je govorio mnogo o tome šta su biocidi. To su, dakle, prosto se bojim da me građani Srbije neće potpuno razumeti, da me neće neki poslanici razumeti, jer je to mnogo proizvoda koji se koriste – u domaćinstvima, naročito tamo gde su kupatila, gde su kuhinje, sredstva koja se koriste u bolnicama, u restoranima, u bazenima, u klima-uređajima, cevima, u preparatima za uklanjanje štetočina.
To je nešto što je deo našeg života i dobro je što se ovakav zakon nalazi pred nama, jer to je zakon koji reguliše jednu materiju koja je do sada bila potpuno neregulisana. Imali smo situaciju da se mnogo biocidnih sredstava nalazilo na tržištu, pa se onda naknadno zaključivalo da su štetni po zdravlje građana i po životnu sredinu, ali je vrlo komplikovano kada napravite štetu da tu štetu smanjite.
Zanimljivo je šta su ciljevi ovog zakona, zbog čega je on važan. Dakle, donošenjem ovog zakona štiti se zdravlje ljudi, životinja i životne sredine. On treba da omogući slobodan protok roba sa zemljama EU i drugih zemalja i da čini visoku konkurentnost naših proizvoda.
Vrlo je važno da ovaj set zakona bude usvojen jednovremeno zato što ovaj zakon kojim se uređuju hemikalije kada se stavi van snage zakon o prometu i proizvodnji otrovnih materija, koji delimično uređuje ovu oblast i biocidnih proizvoda, ostaće nepokrivena ova oblast. Zato je važno da se zakon o hemikalijama i biocidnim sredstvima donese istovremeno.
Dalje, zakon o jonizujućem i nejonizujućem zračenju – zbog čega je to zanimljiva tema građanima? Pre svega, svi koriste praktično i mobilne telefone i radio i TV aparate, u poslednje vreme su popularni i solarijumi, a ta oblast je zakonski potpuno nepokrivena, i lekari se baš ne služi uvek da li su solarijumi zdravi ili nisu zdravi i koliko negativno mogu da utiču na zdravlje ljudi. Dakle, to je ono praktično što svakog našeg građanina interesuje i zbog toga je važno da ovaj zakon bude pred nama.
Isto tako, govorim o nejonizujućem zračenju, problem je i to što se po Srbiji pojavilo jako mnogo baznih stanica mobilne telefonije. Takođe, postoje podeljena mišljenja o tome koliko one utiču na zdravlje ljudi i na zaštitu životne sredine, a moramo priznati da su one praktično postavljene neke u naseljima, a neke jako blizu naselja. Ova materija je danas neuređena zakonom, jer se jako mnogo ministarstava meša u nadležnost i daju dozvole za postavljanje baznih stanica. Ovaj zakon treba tu priču konačno da upristoji i da je reši.
Vrlo je važno reći da građani moraju da budu informisani po pitanju zračenja od nejonuzićih zračenja i da je popriličan zadatak na tome i ove skupštine i zbog toga treba da o tome govorimo.
Kada je u pitanju jonizujuće zračenje, ono je mnogo šire. Izvori jonizujućeg zračenja u Srbiji se koriste, otprilike, 80% u medicini, 15% u industriji, a samo 5% otpada na ostale delatnosti. Šta je to praktično govorila sam malo kroz ovaj prvi set o hemijskom oružju i govorila sam o četiri lokacije na teritoriji Srbije, bez KiM, to je Bratoselce, Borovac – Bujanovac, Reljan – Preševo i Pljačkovica – Vranje, koji su kontaminirani osiromašenim uranijumom, koji su tada 2005, 2006. i 2007. godine krenuli u dekontaminaciju tih terena.
Moram reći da je zanimljivo što je tri puta ovaj zakon bio u skupštinskoj proceduri, jedno vreme dok je gospodin Dulić bio predsednik Skupštine.
Da kažem još nekoliko stvari koje su zanimljive, vezano za ove zakone, koje se odnose na najobičniji život građana, to su medicinski aparati, jer 80% zračenja dolazi iz medicine, dakle, izloženi su i lekari i pacijenti i pravi je trenutak da se postavi pitanje kada će se i dokle će se koristiti rendgeni ovakvi kakvi jesu u Srbiji, mada moram da priznam da je poslednjih godina urađeno mnogo toga na zameni zastarele opreme u zdravstvu.
Sada imamo digitalne rendgene, ali ima još uvek mnogo rendgena stare generacije, to su polutalasni i četvoroventilni rendgen aparati.
Naravno, vrlo je važno reći mogućnosti i brzinu kojom će se ovo menjati, ali je isto tako važno pomenuti još jedan izvor zračenja, to su radioaktivni gromobrani. Znate da su do 2000. godine praktično na svim javnim objektima, školama, obdaništima, bolnicama, postavljani ovakvi gromobrani i da se tek 2000. godine došlo do toga kako utiču i počela je jedna velika akcija sklanjanja tih gromobrana, ali još uvek 1.300 objekata ima radioaktivne gromobrane. Ovaj zakon tu oblast pokriva delimično, u stvari pokriva je. Vrlo je važno postići rokove po kojima ove gromobrane treba što pre skloniti i u tom pravcu smo dali vrlo konkretne amandmane, za koje mislim da treba da se prihvate.
Mislim da je to ono što treba reći o ovome, a da sam imala više vremena imala bih jako mnogo konkretnih stvari da o tome govorim.
Sada bih malo da govorim o upravljanju otpadom, jer to je jedna tema koja je i te kako zanimljiva u Srbiji. To je jedan od najvećih ekoloških problema u Srbiji i mislim da o njemu treba govoriti mnogo više od ta nesretna dva minuta.
U Srbiji nemamo integrisane podatke o nastajanju, količini i načinu odlaganju otpada. Procena je da se na godišnjem nivou sakupi 2,2 miliona tona otpada, to uključuje i otpad iz domaćinstva, otprilike oko 63%, prosečan građanin Srbije godišnje generiše oko 290 kilograma otpada.
Zatim, imamo ono što je važno, neopasan industrijski otpad oko 20% i sve ono preko 17% je otpad iz zdravstvenih ustanova, klanični otpad, otpad iz naftnih bušotina u Vojvodini, građevinski otpad, dakle, otpad koji zaista može da predstavlja problem za zdravlje građana Srbije.
Sav taj otpad se odlaže na deponije, zvaničnih u Srbiji ima oko 180, međutim one nisu tehničke, ne zadovoljavaju tehničke uslove sanitarnih deponija, sem Vranja. Procena je da se otprilike dve trećine tog komunalnog otpada skupi po gradovima, dok jedna trećina otpada na sela i druga naselja, što znači da su sela i druga naselja ostavljena i prepuštena sebi, da prave divlje deponije i smetlišta širom Srbije. Mislim da to treba konačno da se reši.
Prema podacima projekta ''Plan upravljanja opasnim i medicinskim otpadom'', u Srbiji se godišnje proizvede između 230 hiljada i 460 hiljada tona opasnog industrijskog i medicinskog otpada, uključujući tu otpad na motorna ulja, mešane organsko-vodene emulzije i drugo. Od 40 hiljada tona medicinskog otpada, koji se u Srbiji godišnje stvori, petina je opasana po zdravlje ljudi. To su tretirane igle, špricevi, zavoj i gaze.
Treba reći da su to opasni otpadi za građane Srbije i za zdravlje životne sredine i građana Srbije, ali treba reći i da je poslednjih godina jako mnogo urađeno u tom pravcu, da su mnoge zdravstvene ustanove dobile kompletnu aparaturu za drobljenje i lomljenje ovih neiskorišćenih špriceva i da se onda pod takvim nekim okolnostima mogu stavljati na deponije koje se inače koriste za sve druge vrste otpada.
Do koje mere je to u Srbiji bilo prepušteno slučaju, poznat vam je slučaj iz medija, da su radioaktivni gromobrani nađeni na komunalnim otpadima. Dakle, da ne govorim o tome da su psi i mačke razvlačili sav ovaj otpad koji može da bude i te kako opasan za zdravlje Srbije.
Pomenula sam već Vinču sa dva skladišta za čvrsti i tečni radioaktivni otpad. Takođe, postoje i podzemni rezervoari za tečni radioaktivni otpad, ali umesto da pomognemo Vinči da se ovaj projekat skladištenja radioaktivnog otpada na neki način reši, mi smo joj praktično ukinuli plaćanje projekata, tako da i ono što je dobijala od države sada više neće imati prilike da dobija.
Godine 2003. Srbija je usvojila Nacionalnu strategiju upravljanja otpadom sa programom približavanja EU i sada dolazimo do čuvene teme reciklaže, teme koja je i te kako važna i o kojoj treba i te kako mnogo razgovarati, pogotovo što smo u ovom momentu imali priču, naročito poslednjih meseci, o tome da će oko pet hiljada automobila, po principu staro za novo, biti reciklirano u Srbiji.
Pošto je mnogo pitanja u tom pravcu, ostaje da nam ministar odgovori kako je došao do devet firmi koje mogu da rade reciklažu automobila, jer ih je 50 na broju, koliko ja znam, sve zadovoljavaju uslove, pošto rade pretpostavljam da zadovoljavaju uslove. Interesantno je da su se neke od ovih firmi javile da kažu da nisu učestvovale ni na kakvom konkursu, pa im nije poznato po kom kriterijumu su izabrane, tako da bi bilo dobro da čujemo i to.
Osim toga, imamo Nacionalnu strategiju koliko guma možemo da spalimo u cementarama, a pri tom imamo novih 25 hiljada guma, jer pet hiljada automobila puta pet guma je 25 hiljada novih guma, tako da je tema reciklaže, a pominje ministar, jako pažljivo pratim štampu, da će koncesije biti moguće u ovoj oblasti, pa prosto to ne vidim u zakonu i zanimljivo mi je da dobijemo nekoliko odgovora na ta pitanja, jer je javnost vrlo uznemirena tim ko će, recimo, spaljivati gume.
Mi kao Odbor za zaštitu životne sredine neprekidno iz Kosjerića dobijamo pritužbe građana, gospodin ministar je bio na terenu i zaključio da tamošnja cementara ne ispunjava sve uslove za spaljivanje guma.
Vrlo je važna ova oblast i vrlo je važno da se o ovome govori, jer imamo prilično zapuštenu životnu sredinu, odnosno stanje životne sredine je prilično alarmantno. Preko 400 ekoloških bombi je postavljeno u Srbiji.
Imam članak ovde koji je vrlo zanimljiv, koji govori koliko je, na kojim mestima i šta je sve skladišteno po gradovima Srbije. Pazite, po gradovima Srbije, ovo što je bilo sa "Dugom" samo je jedna od tih stvari.
Ovde ima zaista mnogo stvari koje su zanimljive i o kojima treba diskutovati.
Zato mi se čini da mi je oduzeto vreme i meni i drugim poslanicima da vrlo jasno i vrlo precizno govorimo o onim zakonima koji su i te kako važno, jer su sistemski zakoni, prvi zakoni u ovoj oblasti koja je potpuno neuređena, koja jako mnogo novca može da donese ovoj zemlji Srbiji, ali može da joj stvori jako mnogo problema ako se budemo olako odnosili prema svemu tome i ako budemo u ovo ušli grlom u jagode, kako inače imamo običaj da uradimo.
Imamo problem sa skladištenjem otpada, pa me interesuje skladištenje 5 hiljada automobila. Gde će oni biti skladišteni, pošto je naš manir u poslednje vreme, od kada imamo ovako nesposobnu Vladu, da prvo medijski pokrijemo neku kampanju, a onda gledamo šta nas je snašlo iza toga, jer postavljamo pitanje gde će da se skladišti 5 hiljada automobila koji će se pojaviti u jednom momentu, ili 100, ili 250, ili 700, koji će se jednog momenta pojaviti, a vi ste rekli koliko se ljudi prijavilo da hoće da učestvuje u ovom programu. Dakle, ko će skladištiti? Ko će raditi reciklažu limarije? Ko će raditi reciklažu guma? Ko će raditi reciklažu, recimo, sedišta i svega ostalog? To su zanimljiva pitanja za građane Srbije, naročito za one koji znaju da naša preduzeća nisu potpuno pripremljena za reciklažu, odnosno za nas je vrlo važno ne ono što se loži u tim firmama …
…nego ono što iz toga izlazi. Dakle, to su zanimljiva pitanja. Žao mi je što nisam stigla da kažem ni reči o ambalaži i ambalažnom otpadu, kao vrlo važnom zakonu, ali to sve ide na dušu predsednici Parlamenta i onome ko je pravio ovakav dnevni red. Hvala. (Aplauz.)
Poštovana gospođo predsednice, gospodo i dame ministri, kolege poslanici, najbolji primer kako vladajuća koalicija vrši vlast jeste ova sednica. Navodno je zakazana po Poslovniku i navodno je danas ovde trebalo da budu premijer, njegov prvi zamenik i ostali njegovi zamenici, kao i resorni ministri. Sednica je trebalo da počne u 16.00 časova, a počela je u 16.15 časova, dakle, nije počela po Poslovniku.
Ovde danas nemamo premijera, nemamo njegovog prvog zamenika, imamo nekoliko od ministara za koje kažete da su kompetentni. Ne sumnjam u njihovu kompetentnost. Hoću samo da kažem da je mnogo mojih kolega danas ovde trebalo da postavi pitanje. Ispred DSS bila sam prva na toj listi i trebalo je da pitam gospodina premijera Cvetkovića, koji danas nije došao, jer je navodno, kažete, imao neka druga posla.
Ono što je dužnost predsednika Parlamenta jeste da obezbedi uslove za rad sednice. Kako niste obezbedili, gospođo predsednice, te uslove, odnosno mi danas ovde nemamo one koji moraju da budu da odgovore na naša pitanja, molim vas – ili te uslove obezbedite ili sednicu prekinite.
Farsu koju vršite neprekidno i vi kao predsednica u ovoj Skupštini i Vlada kao neko ko treba da vodi ovu zemlju, treba da se prekine. Ili možete da vodite zemlju ili ne možete, odustanite i sklonite se da rade oni koji znaju. Hvala. (Aplauz.)
Gospodine ministre, dame i gospodo poslanici, princip jednakosti, načelo da svi ljudi imaju ista prava i iste slobode nije samo pravni standard, to je moralni imperativ i mora da bude očigledno moralni imperativ i nama danas ovde. Uputiću vas da pogledate Ustav koji je donela Vlada Vojislava Koštunice, pa kada ga malo pročitate, onda će vam biti mnogo jasnije o čemu vam pričam.
Da vas podsetim na još jednu stvar. U aprilu 2006. Vlada Vojislava Koštunice je predložila, a ova skupština usvojila, prvi pravi antidiskriminacioni zakon koji i dan-danas važi, a to je Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom.
Kako je tada donet taj zakon? Na jedan demokratski način, kako su se donosili svi zakoni u to vreme dok je premijer bio Vojislav Koštunica. Dogovaralo se sa udruženjima osoba sa invaliditetom, pregovaralo se sa poslaničkim grupama, dogovaralo se toliko dugo dok taj zakon ovde nije donet jednoglasno, za njega glasala i pozicija i opozicija.
Uporedite to što danas pričam sa onim kako je ovaj zakon došao na dnevni red. Bio je na dnevnom redu, noć uoči sednice taj zakon je povučen sa dnevnog reda. Naime, pričalo se o tome da treba da se usaglasi nanovo sa verskim zajednicama i tradicionalnim crkvama.
A onda se sutradan oglasio ministar Ljajić, koji je sve vreme važio za onog ko predlaže ovaj zakon, iako mi imamo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, a DSS se i te kako zalagala da se to ministarstvo formira kada je bio Zakon o Vladi ovde pred poslanicima, dakle, i tada je ministar Ljajić rekao – ne, mi se dogovarati nećemo, sve je to ispregovarano, zakon će se u istom obliku vratiti na dnevni red u Skupštinu. Dakle, to je jedan kompletan ciklus.
Ajmo sada da se vratimo na onaj odijum u javnosti koji ste napravili ovim zakon. Ispalo je da po onoj buri, po onom gnevu koji se među običnim ljudima može čuti kada se krećete među tim običnim ljudima, a vi se očigledno ne krećete, ispalo je da ste vi predlog ovog zakona doneli samo zbog jedne stvari – da se zaštiti samo i isključivo seksualna orijentacija pojedinca, kao da se ne radi o potpuno privatnoj stvari i čak među amandmanima koje ste usvoji se nalazi i onaj koji kaže da je seksualna orijentacija privatna stvar pojedinca, što je pronalazak potpuno u ravni rupe na saksiji ili tople vode.
Izvinite, molim vas, takav amandman ste prihvatili. Ovde je bilo toliko vrhunski dobrih amandmana, toliko amandmana koji i te kako popravljaju suštinu ovog zakona, vi iz vladajuće koalicije ste prihvatili taj.
Moram da vas podsetim, očigledno vam nisu poznata istraživanja koja se sprovode u ovoj zemlji, a ta istraživanja sprovode, koliko znam, i nevladine organizacije, a verujem da ih pratite, mislim ne nevladine organizacije, nego istraživanja. Prema tim istraživanjima, u Srbiji su najviše diskriminisane sledeće kategorije stanovništva: prvo - osobe sa invaliditetom, drugo - Romi, treće - žene.
Kada govorimo o ovoj prvoj kategoriji, o osobama sa invaliditetom, to je najugroženija manjina, ne samo u ovoj zemlji, nego na svetu. Među 20% onih ekstremno siromašnih, najveći broj je upravo osoba sa invaliditetom. U zemljama u razvoju 98% dece sa invaliditetom ne pohađa školu. Imate li vi podatke, gospodine ministre, kakvo je stanje u našoj zemlji?
Od 100% dece koja žive na ulici, 30% je onih koji imaju neki oblik invaliditeta. Stopa pismenosti odraslih osoba sa invaliditetom je tek oko 3%.
Dakle, gospodo, vi ste svojom trapavošću i svojom bahatošću, koju svakom prilikom pokazujete, osobe sa invaliditetom jednostavno isključili, one su nevidljivi deo ovog stanovništva, gospodine ministre.
Vi ste na ovaj način, ovako praveći cirkus od zakona, oduzeli pravo na obrazovanje, oduzeli pravo da se leče, oduzeli pravo na rad, oduzeli pravo na slobodu kretanja, oduzeli pravo na verska izražavanja, oduzeli pravo na političko izražavanje. Dakle, da li smatrate da ste napravili magareću i medveđu uslugu ovoj populaciji koja to nije zaslužila.
Sledeća kategorija stanovništva su Romi. U ovoj zemlji ih ima između 500.000 i milion, jer nemaju dokumenta; 250.000 populacije Roma živi u nehigijenskim naseljima; 44% naselja Roma nemaju nikakvu infrastrukturu.
Kada govorimo o obrazovanju Roma, 61% nema završenu osnovnu školu, 8% samo ima završenu srednju školu. Gde su prava i slobode Roma, gospodine ministre? Valjda je ovaj zakon pravljen i treba da bude pravljen da zaštitimo prava kategorije Roma. Vi ste odgovorni što se o njima u ovom zakonu uopšte ne govori.
Sledeća kategorija su vam žene. Minimalno 52% stanovništva Srbije su žene. Rade na manje plaćenim radnim mestima. Kada su u pitanju njihova prava na rad, čuveno je pitanje, koje je pitanje izvan svih diskriminacija – da li ste možda trudni ili ćete uskoro ostati trudni. Ima li veće diskriminacije, gospodine ministre?
Žene su žrtve tranzicije. Vi nemate pojma o tome ili vas to ne interesuje, ćutite ceo dan i danas, i pretprošli dan, ništa ne govorite o tome.
Znate kako kažu šta je nesreća u Srbiji – kada ste osoba sa invaliditetom, a istovremeno i žena, onda ste, što se diskriminacije tiče, na nivou, ne mogu ni da poredim, to bi bilo zaista ružno i vulgarno.
Ono što je sramota, sramota je i vas, kao ministra za ljudska i manjinska prava, ali je bogami i sramota ovu vladu, koja ovu zemlju unižava da strašnije ne može biti.
Vi ćete do kraja godine dovesti zemlju u bankrot, vi ćete zemlju dovesti da se o ovakvom zakonu, o kome zaista treba da postoji jedan potpuni kontinuitet, mora da postoji saglasnost u ovoj skupštini među svim građanima Srbije, jer ne verujem da u Srbiji imate 2% građana koji će reći da zakon koji sprečava diskriminaciju ne treba da bude na dnevnom redu Skupštine.
Dakle, vi ste jedna nesposobna i bahata Vlada, koja treba da ode iz ove zemlje da bi ovakvi zakoni i te kako važili u Srbiji, jer vi ih prvi ne poštujete.
Gospođo predsednice, gospođo ministar, dame i gospodo poslanici, pošto dolazim iz jedne konzervativne stranke, DSS-a, ovom prilikom ću se obratiti iz skupštinske sale sa skupštinske govornice, a ovim modernijim poslanicima ću ostaviti, tzv. evropskijim, da se obraćaju iz Bodruma, da piju čaj, da gledaju Evroviziju i da Skupštinu pretvaraju u Evroviziju, dajući poslanicima dva minuta da ozbiljno obrazlažu ozbiljne amandmane.
Dakle, moj amandman je na član broj 1. stav 2, koji glasi – nepokretnosti se mogu eksproprisati ili se svojina nad njima može ograničiti samo u javnom interesu, utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne.
Zbog čega sam napisala ovaj amandman? Prosto, želela sam da amandmanom preciznije odredim prirodu naknade, jer naknada po svojoj prirodi ne može biti tržišna, jedino cena može biti tržišna. Zbog toga sam, posle reči "tržišna", koja je u ovom članu, dodala reč "cena".
Ono što je potpuno jasno, to je da je zakon, koji je iz 1995. godine, čini mi se, prilično neadekvatan za današnje uslove, pa sam očekivala da rezultat tog novog zakona bude više kvalitetnijih odredaba, da promene budu celishodnije i kvalitetnije.
Ono što vidim, jeste da zakon izaziva jako mnogo nedoumica, naročito se te nedoumice odnose na to što nije usaglašen sa Zakonom o planiranju izgradnje, zbog toga što se ovde kose neke odredbe jednog i drugog zakona. U ovom prvom, imamo potrebu da se odredi planski akt, a u drugom, imamo situaciju da Vlada procenjuje šta je to javni interes.
Dalje, ono što, takođe, izaziva problem, jeste da se krug korisnika eskproprijacije širi i da je zbog toga velika mogućnost zloupotrebe. Zbog toga mi se čini da treba da budemo vrlo precizni i ja to mojim amandmanom nudim.
Hvala, gospodine predsedavajući, gospođo ministre, dame i gospodo poslanici, pred nama se nalazi set konvencija i dokumenata druge vrste koji se bave, otprilike, sa tri vrlo zanimljiva i vrlo rasprostranjena oblika kriminala, kao što su organizovani kriminal, terorizam i trgovina ljudima.        
Pre nekoliko meseci i godina započeli smo ovaj proces pridruživanja EU na taj način što smo praktično donosili jedan set vrlo ozbiljnih dokumenata, počev od nekoliko nacionalnih strategija i drugih vrsta dokumenata koji se bave ovim problemima, i to smo delimično pretočili u neke zakone, tako da mi nije do kraja jasno ovo što je nekoliko mojih prethodnika naglasilo da mi zavisimo isključivo od ovih konvencija koje potpisujemo kao važeća dokumenta, jer imamo svoju zakonsku regulativu u ovoj oblasti i mislim da bi bilo dobro da konačno počnemo da je primenjujemo.
Kada to komentarišem počinjem, pre svega, od jednog oblika kriminala koji se zove trgovina ljudima i koji je vrlo ozbiljan društveni problem ne samo u zemljama kao što je Srbija, dakle u siromašnim zemljama u tranziciji, nego i u bogatim, ekonomski jako razvijenim zemljama. To je nešto što se u teoriji zove moderno ropstvo 21. veka.
Kada se govori o broju ljudi koji su žrtve trgovine ljudima zaista se barata različitim brojevima. Jedan od podataka je podatak UN da se radi o, otprilike, 700.000 ljudi, uglavnom žena i dece, i nešto muškaraca, žrtava trgovine ljudima godišnje u svetu, a bogami, pojavljuje se podatak i od 900.000 ljudi godišnje koji su žrtve trgovine ljudima.
Dakle, radi se o jednoj od tri najprofitabilnije kriminalne delatnosti, posle trgovine oružjem i trgovine drogom.
Zarada na ovoj kriminalnoj delatnosti je oko 507 milijardi dolara godišnje. Taj novac se dalje preliva u krijumčarenje i trgovinu oružjem, u druge oblike organizovanog kriminala, delimično i u terorizam, ali se delimično koristi i za lobiranje političara. Vidite ove velike afere, koje se tiču Vokera, pa sada Kušnera i pojavljuje se Holbrukovo ime u celoj toj priči.
Dakle, jako mnogo tog novca se preliva upravo u onaj deo koji taj organizovani kriminal dovodi u vezu sa politikom. Neću namerno da govorim o imenima koja se pominju u našoj zemlji, prosto zato što će se ta imena vrlo brzo otkrivati i u medijima.
Moram da prokomentarišem da postoji jedna vrlo opširna definicija šta je to trgovina ljudima. Ta definicija je navedena u članu 3. Protokola za prevenciju, suzbijanje i kažnjavanje trgovine ljudima, opet naglašavam posebno, decom i ženama. Ona je deo Konvencije UN o transnacionalnom organizovanom kriminalu.
Dakle, trgovina ljudima podrazumeva vrbovanje, prevoženje, prevođenje, prebacivanje, otkrivanje i primanje lica putem pretnje silom ili upotrebom sile i prisile, otmicu, prevaru, obmanu, zloupotrebu ovlašćenja ili teškog položaja, davanje ili primanje novca ili druge koristi da bi se dobio pristanak lica koja imaju kontrolu nad drugim licem, u cilju eksploatacije.
Dakle, pominje se termin eksploatacija, a to zapravo obuhvata ono što je vrlo često prisutno kao tema koja se provlači kroz medije: prostituciju, prinudni rad. Vidite stotine malih prosjaka na ulicama svakog našeg grada ili starih ljudi koji se bave prosjačenjem. To je ta organizovana mreža koja se bavi prinudnim radom ili službom.
Jedan element te eksploatacije se pominje poslednjih nekoliko meseci u Srbiji. On ima jedan specifičan naziv, zove se servitut; to je zapravo ova trgovina ljudskim organima koja se pojavljuje kao priča da su tokom ratnih dejstava na Kosovu razne grupe, što vojne, paravojne, što obaveštajne, učestvovale u trgovini organima tako što su kidnapovale Srbe i vodile ih na razna mesta (pominju se neke tri lokacije) i pri tom im uzimale organe.
Ono što je jako važno i što ovaj dokument pominje u članu 3b, to je pristanak žrtve, jer se vrlo često govori o tome da u trgovini ljudima to krivično delo ne postoji ako je žrtva pristala. Zapravo, mislim da je vrlo važno razjasniti tu famu, bez obzira na to da li je žrtva obmanuta, oteta na silu ili je iznuđena na bilo koji drugi način, to ne umanjuje odgovornost pred zakonom lica koja učestvuju u trgovini ljudima.
Još jedna vrlo zanimljiva stvar (ružno je reći zanimljiva stvar, ali prosto mislim da treba na to staviti akcenat) jeste da su deca vrlo često žrtve trgovine ljudima i u poslednje vreme ona se pojavljuju kao najčešće žrtve, čak i više nego što su to žene u poslednje vreme.
U tom smislu treba pomenuti član 3d Konvencije, koji govori da su deca lica do 18 godina, mada u poslednje vreme praksa pokazuje da su u opticaju sve niži uzrasti dece, znači, čak i vrlo mala deca, jer su lanci trgovine decom jednostavno pronašli jedan unosan posao u tome da decu otimaju za usvajanje ili na neki drugi način. Taj lanac trgovine podrazumeva tri faze, od faze regrutovanja, to je vrbovanje, pa do tranzita, gde imate i prevoz i rute i sredstva prevoza, do jednog od ovih oblika prostitucije.
Ono što je zanimljivo i na čemu treba insistirati jeste način na koji se vrši vrbovanje. Mislim da je to potrebno, jer najvažnija stvar u prevenciji svega ovoga jesu konvencije, sa jedne strane, ali i edukacija stanovništva. Način na koji se vrbuje su, pre svega, oglasi. Vidite, u zemljama u tranziciji, u siromašnom društvu kakvo je Srbija, imate situaciju da se stalno pojavljuju neki zanimljivi oglasi za posao, a niko ne kontroliše te oglase.
Dokaz da se oni potpuno ne kontrolišu jeste ovaj oglas u "Blicu" koji je pre nekoliko dana izašao, gde se reklamira kosovska agencija za privatizaciju. Posle toga imate izjave svih ljudi, učesnika u ovoj priči o tom oglasu, svi peru ruke, niko nije odgovoran, niti zna šta se dešava u njihovim novinama.
Drugi način jeste otmica. Pogledajte, takođe se pozivam na medije, vrlo često otmice maloletnih lica, nestanak određenih ljudi... Priča o otmicama na Kosovu je već priča koju zaista treba mnogo da pričamo i da polako pribavljamo dokumentaciju o svemu tome, dokaze gde su završavali ljudi koji su oteti na Kosovu.
Jedan od savremenih načina na koji se žrtva vrbuje jeste internet i takođe treba skretati pažnju stanovništva na to.
Ono što jeste činjenica i najstrašnije, čini mi se, u ovom delu jeste da u nekim situacijama ekstremnog siromaštva pojedine porodice prodaju svoje članove kako bi obezbedile fizički opstanak onog drugog dela porodice i njenih članova.
Srbija je u nekim drugim vremenima bila praktično destinacija gde su završavale žrtve trafikinga, kako se moderno naziva ovaj oblik trgovine ljudima. To su bile žene koje su iz istočne Evrope uglavnom završavale na prostoru Srbije. Ali, rat i siromaštvo praktično su doveli do toga da Srbija postane ne samo tranzitna zemlja za ovaj oblik kriminala, nego da postane i zemlja čiji su mnogi stanovnici završili kao žrtve trgovine ljudima i završili u lancima trgovine.
Interesantno je reći da mi trenutno u zemlji imamo samo dva skloništa koja se brinu o žrtvama ovog oblika kriminalne delatnosti i da se radi uglavnom o skloništima koje razne nevladine organizacije organizuju da bi primili i radili sa žrtvama trafikinga.
Ono što jeste važno i zbog čega zapravo celu ovu priču pričam jeste ova konvencija, kao i potpisivanje i ratifikovanje Konvencije UN, koju sam već pomenula, protiv transnacionalnog organizovanog kriminala. Mi zaista kao zemlja imamo način da pristupimo ovim dokumentima, da ih potpišemo i ratifikujemo, ali naš problem jeste u tome što mi i dalje smatramo da smo završili sav posao time što smo potpisali i ratifikovali neki dokument.
Hoću da kažem da je Srbija jako mnogo uradila na ovom putu. Hoću da to kažem javno, baš zbog toga što su to uradile vlade Vojislava Koštunice, naročito prva vlada Vojislava Koštunice. Taksativno ću navesti šta je to Srbija uradila.
Dakle, u maju 2001. godine formiran je na federalnom nivou tim za borbu protiv trgovine ljudima, a već u aprilu 2002. godine formiran je isti takav tim na republičkom nivou. U aprilu 2003. godine je prvi put izmenjen i dopunjen Krivični zakon Republike Srbije, ubačen je novi član 111b, gde je uvedeno novo krivično delo; prvi put se to pojavljuje kao krivično delo trgovine ljudima. No, ta izmena u Krivičnom zakonu nije bila dovoljno precizna i nije pravila razliku između krijumčarenja ljudi, sa jedne strane, i sa druge strane, trgovine ljudima. To je ispravljeno u januaru 2006. godine kada su to novim izmenama i dopunama postala dva krivična dela koja su tretirana u dva različita člana i, isto tako, bile su dve različite sankcije za ta krivična dela.
U martu 2004. godine u okviru nacionalnog mehanizma za borbu protiv trgovine ljudima formirana je Služba za koordinaciju zaštite žrtava trgovine ljudima, i to pod okriljem Ministarstva za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku. Zadatak ovog tela je bio da koordinira aktivnost svih organizacija i institucija koje su se u zemlji bavile trafikingom i borbom protiv trgovine ljudima.
Godine 2004. tadašnji ministar unutrašnjih poslova gospodin Jočić doneo je instrukcije o uslovima odobrenja boravka stranim državljanima žrtvama trgovine ljudima. Prema tim instrukcijama, MUP je mogao da iz humanitarnih razloga stranim državljanima, uglavnom se radilo o deci i ženama, odobri privremeni boravak u Srbiji na tri, šest i 12 meseci.
Još jedna vrlo važna stvar u ovoj oblasti, dakle, domaća stvar, jeste ono što je Vlada Vojislava Koštunice donela u decembru 2006. godine – to je Strategija borbe protiv trgovine ljudima. Ta strategija se sastoji od niza vrlo preciznih, konkretnih mera i aktivnosti koje je trebalo sprovoditi u cilju suzbijanja trgovine ljudima. Izradom ove strategije uspostavljeni su strateški ciljevi, čija je realizacija planirana kroz razne aktivnosti posebno predstavljene u Nacionalnom planu akcije za borbu protiv trgovine ljudima.
Od tog perioda, kada je ovaj nacionalni plan akcije započeo sa svojim aktivnostima i sa formiranjem, do danas ovaj plan nije završen. Dakle, moje pitanje je: zašto Ministarstvo unutrašnjih poslova nije završilo posao koji je započelo? To je jako važno ne samo radi potpisivanja ovog dokumenta, nego je jako važno za državu Srbiju i njene građane, da ne bi postali žrtve trgovine ljudima.
Navešću još jedan podatak koji je vrlo zanimljiv. To je, recimo, 2007. godina, za koju postoje istraživanje i izveštaj MUP-a koji kažu da je za prvih devet meseci 2007. godine MUP podneo ukupno 26 krivičnih prijava zbog izvršenja krivičnog dela trgovine ljudima; obuhvaćeno je 57 izvršilaca, a broj žrtava je 83. Od tih osamdeset troje ljudi preko 30% su deca ispod 18 godina.
Tako se to radilo u vreme kada je ovo ministarstvo vodio gospodin Jočić i kada je ovo ministarstvo svoje izveštaje donosilo ovde na uvid Narodnoj skupštini, Odboru za odbranu i bezbednost.
Moram da kažem da mi poslanici dalje podatke o tome nemamo, jer od formiranja ove vlade ni jedan jedini izveštaj MUP-a i Ministarstva odbrane nije bio na uvidu poslanicima, tako da građani Srbije treba da znaju da civilne kontrole nad ova dva ministarstva, takozvana "ministarstva sile", zapravo nema.
Da se vratimo ovoj Konvenciji Saveta Evrope o borbi protiv trgovine ljudima. Naravno, samo potpisivanje takvih konvencija nikada nije sporno za jednu državu, ono može samo da doprinese poboljšanju zakonodavnog stanja u ovoj oblasti. Ali, ono što je za svakog normalnog sporno jeste obrazloženje koje se odnosi na ovu konvenciju, koje je podnela Vlada, gde piše ovako: "Predlaže se da se zakon usvoji po hitnom postupku, jer će se usvajanjem zakona po hitnom postupku stvoriti svi neophodni uslovi za rad državnih organa u borbi protiv trgovine ljudima, čime bi se ispunili neophodni uslovi u procesu pridruživanja Evropskoj uniji".
Dakle, pored one čuvene dogme da Evropa nema alternativu, imamo sada jednu novu dogmu – da ćemo potpisivanjem ovakvih konvencija završiti sav posao u ovoj oblasti i da nema potrebe da se bavimo ovim što smo mi već uradili u tom delu i što smo tu oblast pokrili na neki način zakonodavstvom, samo da potpišemo konvenciju, sve će biti u redu i sve će biti i dalje nastavljeno u tom pravcu kao što se radilo.
Moje pitanje je sledeće: šta ćemo da radimo sa svim tim silnim potpisivanjem ovih konvencija kada Evropa, koja "nema alternativu", kaže da mi nismo njena alternativa, odnosno, Evropa kaže da Srbija može da čeka malo duže? Onda ćemo i ovakve konvencije i one probleme koje imamo u oblasti ovog krivičnog dela ostaviti po strani dok nas Evropa ne primi, dok ne kaže da možemo da sprovodimo takve konvencije.
Imamo još jedan pristup koji se tiče ovih konvencija Saveta Evrope o sprečavanju terorizma i Protokola o izmenama Evropske konvencije o suzbijanju terorizma. Njihovo obrazloženje je potpuno isto. Ja sam bila vrlo pedantna, pa sam pročitala sva obrazloženja – potpuno su ista. Znači, sve ovo što potpisujemo radimo samo da se približimo Evropi.
Dakle, što se tiče konvencije i protokola o terorizmu, mi imamo jedan konkretan primer u našoj zemlji, a to je Kosovo. Tu imamo vidljivu korelaciju između albanskog organizovanog kriminala, s jedne strane, i terorizma sa druge strane. Pre svega, tu imamo oslobodilačku vojsku Kosova, albansku nacionalnu armiju i još niz takvih organizacija.
Ovde je vrlo vidljivo da je taj šiptarski organizovani kriminal od profita koji je dobio ili prodajom oružja ili prodajom droge, prodajom ukradenih automobila, krijumčarenjem ilegalnih migranata, trgovinom ljudima, prostitucijom... Sav taj kapital je išao, sa jedne strane, u naoružavanje tih terorističkih organizacija, a sa druge strane na otkup privatnih imanja i kuća nealbanskog stanovništva. Jedan deo novca je išao u privatizaciju srpskih preduzeća. Treći deo novca davan je političarima koji su lobirali u korist nezavisnog Kosova, kao što je davano i za korupciju predstavnika međunarodnih organizacija, raznoraznih.
Dakle, sa jedne strane, vlade tih zemalja koje danas priznaju nezavisno Kosovo potpisuju ovakve konvencije kojima se borimo protiv terorizma, a sa druge strane, te iste vlade pomažu razvoj terorizma na Balkanu na taj način što priznaju delo terorističkih organizacija, pri tome još i organizovanog kriminala, koje se zove "nezavisno Kosovo".
Prosto, moja bojazan u vezi sa potpisivanjem svih mogućih konvencija... Ja, naravno, nemam ništa protiv, kao ni moja stranka, međunarodnih dokumenata kojima se pridružujemo na jedan način, ali imamo protiv toga da se, sa jedne strane, dokumenti koji su pravni akti i ono što se zove zakonom sprovodi na način na koji to apsolutno ne stoji. Znači, sa jedne strane donosimo zakone koji su sjajni i divni, a sa druge strane radimo na rušenju država koje su članice UN.
Dakle, ono što imam da kažem predstavnicima koji su ovde, jer očigledno oni koji je trebalo da budu danas ovde... Odnosno, gospođa Malović je uvek ovde, a gospodina Dačića nema. Ono što sam koncipirala bilo je i nekoliko pitanja za gospodina Dačića kao ministra unutrašnjih poslova. Nema razloga da to radim na način na koji sam primorana inače, da radim pisano, tako ću i uraditi danas.
Dakle, danas neću postavljati i otvarati ta pitanja. Prosto nema sagovornika sa kojim bih mogla ta pitanja da otvaram, tako da ću završiti na ovaj način.
Nemamo ništa protiv potpisivanja konvencija, ali imamo protiv toga da nam zvanični predstavnici države ne znaju da imamo dokumenta na osnovu kojih mogu da rade posao u ovoj državi i da smatraju da je potpisivanjem i ratifikovanjem bilo koje konvencije sav posao gotov.
Hvala, gospođo predsednice, dame i gospodo poslanici, gospodine Šabiću, nažalost, nemam tako lepu vest i nemam nikakvo čestitanje, nemam proslave jubileja, hoću da tražim pomoć i medija koji su ovom prilikom prisutni i gospodina Šabića, koji bi trebalo da se bavi ovim poslom koji hoću ovde da reklamiram.
U toku 2008. godine potrošeno je 11 miliona evra za akciju suzbijanja komaraca, krpelja i ambrozije. Taj novac je potrošilo Ministarstvo zaštite životne sredine u vreme gospodina ministra Saše Dragina, iako je to ministarstvo potpuno nenadležno za ovaj posao.
Naime, za ambroziju je zaduženo Ministarstvo poljoprivrede, dok je za krpelje i komarce zaduženo Ministarstvo zdravlja. Naravno, novac je pripadao građanima Srbije, sad više ne pripada jer ga je gospodin ministar Dragin tako olako potrošio.
Poslanici DSS-a su u više navrata postavljali pitanje, jer se ne radi o malim sredstvima i ne radi se o malim iznosima kako bi to moglo da se razbacuje na taj način. Uz to, imamo vrlo precizne zakone i vrlo precizne nadležnosti ministarstava, tako da je vrlo važno da se one ispunjavaju.
Kako su poslanici DSS-a u više navrata bili uporni da dobiju ovaj odgovor, jer očigledno nam iz tog ministarstva nije stigao odgovor, konačno smo isposlovali da dobijemo obaveštenje, ali ne od onoga kome smo pitanje uputili, a to je bilo Ministarstvo za prostorno planiranje i zaštitu životne sredine, ovog momenta ministar je gospodin Dulić, nego od gospodina Dragina. To obaveštenje je sve, samo ne nešto što ministar može da uputi poslanicima.
Prva rečenica glasi ovako: da je to ministarstvo početkom 2008. godine sprovelo kontrolu brojnosti komaraca, krpelja i ambrozije. Pazite, Ministarstvo je brojalo krpelje, komarce i ambroziju. U daljem tekstu – ne znam kako bih nazvala ovo što smo dobili, moliću, ovo se nikada nije dogodilo, da ono što stigne poslanicima ne stigne svim poslanicima kao odgovor na poslaničko pitanje jednog poslanika – dakle, u daljem tekstu ministar Dragin se za ove nenadležnosti svog ministarstva i za olako trošenje 11 miliona evra, radi se o čistoj krađi, poziva na nacrt zakona (ne zakon, već nacrt zakona) i onda nam objašnjava da je to ministarstvo, potpuno nenadležno za ove poslove, moralo da pribegne davanju poslova raznim firmama zbog toga što, kaže on, to je tog trenutka iziskivalo hitnost posla. Pazite, u ovaj deo posla spadaju stalne akcije koje se odvijaju.
Molim vas, gospodine Šabiću, da svoj autoritet upotrebite da ministar pošalje adekvatan odgovor. Gospodo novinari, radi se o 11 miliona evra. Zašto niko ne pominje ovo?
Drugo, iskoristiću kasnije svoje pravo da postavim pitanje budžetskoj inspekciji, da postavim pitanje policiji. Hvala.
Taman sam vas pohvalila, a vi ste isključili struju. Vidim da se gospođa predsedavajuća jako dobro snalazi za potpuno praznim stolom gde sedi predsedništvo; ona sama radi posao i sekretara, i njegovog pomoćnika i svih ostalih. Kao da je čuo moje reči.
U ime DSS-a sam htela da podržim amandman koji je kolega Mijaljević podneo zato što smatram da je potpuno u duhu sa onim što je bila politika prethodnih vlada.
U članovima zakona koji su tada važili našla se formulacija da su monasi i monahinje imali pravo na socijalno i zdravstveno osiguranje, ne samo iz razloga što su monasi i monahinje zapravo nosioci naše tradicije, vere i kulture, nego i zbog toga što mislim da najniži nivo osiguranja koji ste ovde ponudili kao model nije nešto što je dostojno života ovih ljudi.
Hoću da kažem da su bivše vlade Vojislava Koštunice, a pre svega gospodin Milan Radulović kao ministar vera u to vreme, potpuno razumeli duh crkve i manastira i da su se u to vreme izborili za taj status koji imaju monasi i monahinje. Mislim da ono što je već jednom stečeno ne treba ukinuti na taj način zato što će se vrlo teško naći u nekim sledećim formulacijama. Mislim da treba da ostanu.
Ono što jeste sporno i što treba da komentarišemo jeste da prosto pada u oči da su se samo u ovom setu zakona, kojih je sedam, nekoliko dana se njima bavimo, SPC i manastiri u nekoliko zakona našli kao oni kojima su oduzeta neka prava.
Prosto je neverovatno da Ministarstvo vera ni u jednom slučaju nije reagovalo, iako smo im na to ukazivali. Na to su ukazivali poslanici svakom prilikom.
Zahvalna sam gospođi ministru koja je našla načina da se dva amandmana koja je podnela Demokratska stranka Srbije, zapravo gospodin Nikola Lazić, koja su se odnosila na ovu materiju, usvoje.
Pošto ovde, isto tako, nisu neka velika sredstva u pitanju, mislim da treba da ostane u formulaciji - monasi i monahinje, jer će u suprotnom postati sasvim jasno da je politika ove vlade usmerena protiv SPC. Hvala.
Gospođo predsedavajuća, gospođo ministre, dame i gospodo poslanici, u setu zakona kojima se poslanici i Narodna skupština bave od 12. januara, za kada je sednica zakazana, nalazi se i ovaj, u koji je minimalno 1.600.000 očiju upereno. To su oči penzionera, koji su praktično dovedeni u situaciju da čekaju svaki naš mig da vide da li će uspeti da prežive 2009. i kako će se prema njima odnositi koalicija na vlasti koja im je obećavala brda i doline.
Dakle, zakon koji se nalazi pred nama, samo radi malog podsećanja, nalazio se već u proceduri u decembru, kada smo usvajali budžet, jer je jedan od pratećih zakona uz budžet. Tada su poslanici DSS-a podneli ovaj amandman i tada se takođe našao sličan amandman PUPS-a, koji, doduše, nije blagovremeno predat, pa se nikada o njemu nije ni govorilo, niti je razmatran. U međuvremenu je zakon povučen, ponovo stavljen u proceduru u januaru, kako sam podsetila, i Demokratska stranka Srbije i ja ostali smo pri ovom istom amandmanu. Mi smo taj amandman podneli, za razliku od PUPS-a koji ovog puta nije uopšte intervenisao.
Dakle, zbog čega je Demokratska stranka Srbije podnela ovaj amandman, šta on znači? Vlada Srbije, koja je uz veliku pomoć Borisa Tadića, koji je i autor Vlade i kreator vladine politike i Vlade i ove politike prema penzionerima... obećali su penzionerima da će živeti dostojanstveno, a onaj deo koalicije oko SPS-a i PUPS-a obećao je još jedan korak dalje – da će njihov predizborni program o tome da će penzioneri dobiti penziju u vrednosti 70% prosečnog ličnog dohotka u Srbiji ugraditi u vladin program.
Ono što je danas evidentno jeste da su penzioneri prevareni, da je vladajuća koalicija slagala penzionere. Em što ih je slagala, em što sada bahato pokušava da ih navede na to da su oni dobro prošli, jer su dobili vanredno povećanje od 10% u novembru. Na taj način su dobro prošli i taj deo predizbornog obećanja je ispunjen. S druge strane, taj dobitak od vanrednih 10% povećanja pojeli su troškovi života istog momenta, pojela je inflacija. Da vas podsetim, u međuvremenu su poskupeli gorivo, energenti, električna energija, životne namirnice, putni troškovi, da ne nabrajam, jer je 15 minuta kratko za ta nabrajanja.
S obzirom na to da je tog trenutka, u novembru i decembru 2008. godine, javnost zaista bila vrlo uznemirena kretanjima u državi i najavljenim povećanjem troškova, odnosno padom vrednosti dinara, ministri Vlade premijera Cvetkovića, bogami i funkcioneri stranaka koje su u Vladi, vrlo aktivno i vrlo efikasno su se uključili i istovremeno proglasili penzionere glavnim krivcima i kočničarima kompletnog društvenog razvoja Srbije, jer, zaboga, neće valjda da se daje tamo nekim večito alavim i bahatim penzionerima koji stalno traže povećanja, a neće se graditi putevi, neće se davati trudnicama, neće se ulagati u privredu.
Na taj način bi trebalo da se oštrica javnosti okrene prema penzionerima kao glavnim krivcima, ali je jedan deo javnosti to, zapravo, potpomognut medijima i uradio.
Ono što je suština, nisu penzioneri krivi za to što traže ono što su im obećali ljudi u predizbornim kampanjama, što su u predizbornim kampanjama političke stranke SPS, PUPS i DS obećali da će živeti dostojanstveno, da će im penzije biti 70% od prosečnog ličnog dohotka. Prosto, ti ljudi nisu krivi, niti su navodili političare da daju takva neodgovorna obećanja, jer se i u predizbornoj kampanji znalo da neće u budžetu biti sredstava za sva moguća ispunjavanja predizbornih želja.
Kada sam već kod tih obećanja, da vas podsetim, obećanja su bila i 200.000 radnih mesta, Srbija kao kandidat za ulazak u EU, bela šengenska lista, povećanje standarda i, bogami, "Fijat".
Ne mogu da ne iskoristim priliku da prokomentarišem nešto kao poslanik DSS-a koji je više puta govorio o tome da je laž to predizborno obećanje koje nije bilo moguće ispuniti u ovim vremenima koja su dolazila, u kojima već sada živimo. Tada je u novogodišnjem intervjuu gospodin predsednik Republike Tadić izjavio da poslanici zlonamerno komentarišu "Fijat", jer se, zaboga, mi ne radujemo tako velikom uspehu.
Molim vas, između toga da budemo realni, da vidimo šta se dešava i da na to upozoravamo javnost, između toga da pričamo bajke (a zaista poštujem bajke i jako ih volim i u ovim godinama, ali kao političar ne mogu da svojim glasačima nudim bajke nego realan život), bilo je potpuno jasno da se mora poštovati ono što su činjenice, a činjenice su pokazivale da u budžetu nema sredstava za to, a da za to nisu krivi penzioneri, niti su krivi poslanici Demokratske stranke Srbije koji upozoravaju da je "Fijat" lažno obećanje.
Zakonom koji je pred nama, a to je ovaj zakon o izmenama i dopunama Zakona o PIO, utvrđeno je da se najniži iznos penzija, iznos novčane naknade i iznos opšteg boda iz 2008. godine ne menja u 2009. godini, što znači, vrlo jednostavnim jezikom, penzije se neće menjati. Dakle, one će biti zaleđene u 2009. godini. Time je van snage stavljen onaj deo zakona koji je važio da se dva puta godišnje vrši usaglašavanje penzija sa troškovima života i zaradama u Srbiji.
Šta to zapravo znači? To znači da iznos penzija u 2009. godini neće biti povećan čak ni za iznos inflacije i troškova života. U januaru, samo da podsetim, dinar je pao za 6,60% do sada, ovih nekoliko dana, i troškovi života su i te kako porasli, a da ne pominjem gas, energiju, komunalne usluge, telefon, životne namirnice itd.
Šta hoću da kažem? Čak ni za tu vrednost koliko su porasli troškovi života, koliko je inflacija porasla, penzioneri neće dobiti usaglašavanje.
Zapravo, ovim predlogom zakona iznos penzija se neće menjati ne 12 meseci 2009. godine, nego 16 meseci. Povećanje će biti 1. 4. 2010. godine, kada je vreme za redovno usaglašavanje. Do tada, penzije će biti takve kakve jesu, a i tada će, bogami, to biti minimalno povećanje od dva do tri posto, koliko su porasli troškovi života za šest meseci.
Činjenica je da su kada je Vojislav Koštunica otišao sa vlasti (tako što je raspisao vanredne parlamentarne izbore) penzije bile 60% ličnog dohotka. Govorili smo o tome da su male, realna vrednost jeste mala. Imam podatke kako su one rasle od 2000. do 2007. godine, i one su realno rasle. Gospodo, mogu da vam dokumentujem te podatke, jer poslanici jedne parlamentarne grupe su više puta govorili da su one bile enormno male i da nisu pratile troškove života. One jesu rasle od 2000. do 2007. godine. Ono što je još interesantnije za tu grupu koja je to govorila, one su bile redovne. To nije bila vest ni u novinama, ni u medijima, bilo je normalno da penzioneri dobijaju svoje penzije dva puta mesečno.
Šta hoću da kažem? Oni sada nemaju 60%. Svi ekonomisti koje smo konsultovali, a jesmo ih konsultovali, kažu da vrednost sadašnje penzije nije 60% i da je mnogo manja, a da se takođe ne zna koja je donja granica do koje se može spuštati vrednost penzija. Vrlo je zanimljivo pitati koja je donja granica i gde ona stoji, u kom zakonu, da dobijemo to kao informaciju, jer penzioneri su zainteresovani za to. I, to kažem u njihovo ime, današnja vrednost penzija nije 60%. Do tada, do tog 1. 4. 2010. godine 400.000 penzionera koji primaju minimalnu penziju... a 200.000 njih prima penziju čija vrednost nije ni 100 evra, tako da je ono njihovo vanredno povećanje od 10% bilo 800, 900 dinara, a neki u toj spornoj grupi imali su povećanje i po devet hiljada.
Pitanje je šta će se desiti sa tih 400.000 penzionera koji su u vrlo nezavidnoj situaciji. Da li će oni uspeti da prežive ovu 2009. godinu samo slušajući EPP poruke našeg predsednika Borisa Tadića koji nam vrlo optimistički daje razne izjave biranim rečima ili će biti zadovoljni slušajući filozofska mudrovanja mudrog premijera koji mrmljajući u bradu kaže da ova godina neće biti teža nego što je bila 2008. godina? Biće teža, svi smo toga svesni, ti ljudi koji primaju mesečne prinadležnosti od devet hiljada i te kako su svesni koliki su nam troškovi života i koliko statistika jeste jedna mera koja njih uopšte ne dodiruje.
Zbog toga je Demokratska stranka Srbije podnela ovaj amandman. Našim amandmanom predlaže se jedan novi stav koji kaže: "U periodu mirovanja vrednosti opšteg boda penzioneri čiji iznos penzija je manji od jedne četvrtine prosečne plate", 29,11% je takvih od tih 1.600.000, "primaće penzije uvećane za 10%, a penzioneri čiji je iznos penzija između jedne četvrtine i jedne polovine prosečne plate u Srbiji", takvih je 40,80%, "primaće penzije uvećane za 5%".
Dakle, mi poslanici DSS-a potpuno smo svesni realnosti u kojoj država živi. Potpuno smo svesni toga da povećanje ne može biti onoliko koliko su obećavali neodgovorni političari u predizbornim kampanjama.
Mi hoćemo da pokažemo da postoji formula koja nije linearna i koja je, mogu tako da kažem, bila predlog ministra finansija, u jednom intervjuu sam pročitala, da se ovim kategorijama penzionera, a videli ste iz ovih procenata koje sam rekla - 29,11 i 40,80, to je 70% penzionerske populacije, mora pomoći da prežive ovu godinu. Svim ostalim sredstvima države Vlada mora da pomogne ovim ljudima da se ovaj zakon dovede do nivoa pristojnosti, zapravo, ljudske i finansijske pristojnosti. U budžetu, koliko god da je restriktivan, ima i te kako mnogo sredstava da se poveća i da se ovaj zakon promeni.
Iskreno se nadam da će Vlada naći način da ovaj amandman koji je Demokratska stranka Srbije podnela prihvati. Iskreno se nadam da će one poslaničke grupe koje su bile naročito ponosne na svoja predizborna obećanja i govorile da će ostvariti to obećanje makar glasati za ovaj amandman i time pokazati brigu za naše najstarije sugrađane, koji jesu zaslužili svoju penziju, nisu dobili ni na lotou, ni nekim mutnim radnjama, jesu je zaslužili, to je nešto što je njihovo i treba da žive dostojanstveno.