DRAGOLJUB KOJČIĆ

Nestranačka licnost

Poslednji put ažurirano: 06.05.2016, 09:50

Osnovne informacije

Statistika

  • 0
  • 0
  • Nema pitanja koja su upućena poslaniku

Članstvo u radnim telima

Poslanik nije ni u jednom radnom telu.

ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 12.05.2006.

Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući, gospodine ministre, evo meni je nekako palo da budem poslednji u diskusiji i to na neki način predstavlja jednu obavezu više.
Mislim da je ta obaveza pre svega u tome da pokušam da za sebe zaokružim iskustvo iz svih ovih diskusija.
Inače se isto držim jednog osećaja koji je malopre gospodin Mamula pomenuo, a to je da postoji jedna vrsta jedinstva u razumevanju interesa kada je u pitanju ovaj zakon, a čak mislim da u jednom opštijem smislu postoji i saglasnost čak i oko velikog broja tehnika kojima se ovaj zakon definiše i operacionalizuje.
Međutim, ono što je važno pomenuti svakako, to je jedno loše iskustvo naše zemlje u 20. veku, a to je da su se preko naših leđa žestoko prelomile dve ideologije.
A, sa druge strane, ovo što sam malopre rekao, dobro je zato što pokazuje da izlazimo iz zone ideološke podeljenosti i ideoloških sukoba, jer hteli mi ili ne neki odjeci tih ideoloških sukoba postoje, da li u strankama, da li u sferi kulture, nekada i u pojedincima, pa i u svakom od nas se ponekada nađe poneki odjek toga.
Jedna ideologija je bila ona koja je okrenula sva svoja koplja i sve svoje strele protiv crkve kao duhovne institucije i koja je istovremeno bila radikalno za ukidanje privatne svojine.
Kao što je svojevremeno bio naslov jednog italijanskog neorelastičkog filma, ispada da je privatna svojina nekada bila i greh. Međutim, kažem, vreme se promenilo i stvari danas stoje bitno drugačije.
Kada je 45. godine ideologija koja je osporavala duhovni i društveni značaj crkve, istovremeno osporavajući privatnu svojinu, ona se rukovodila sa dva motiva oduzimajuću crkvenu imovinu. Tu se motiv razlikovao od agrarne reforme.
Moramo da vodimo računa da je agrarna reforma u prethodnim periodima bila jedan razlog zbog čega je oduzimana imovina crkvama i verskim zajednicama. To je bilo jedno.
A ovde iz eminentno ideoloških razloga, jer se smatralo da ukoliko se, kako je to neki od predgovornika rekao, oduzimaju logističke mogućnosti crkvenim zajednicama, da će time da se suzi i mogućnost njihovog opstanka u našem duhovnom prostoru.
Međutim, evo kažem, događa se nešto sasvim drugo, takođe evo drugi put da pomenem gospodina Mamulu, zato što sam i sam smatrao da je u mome rakursu posmatranja problema glavni ugao da SPC nikada nije inklinirala teokratiji.
Vrlo je interesantno da je SPC, od svih svojih preteča, od Svetog Simeona i od Svetog Save, pa kasnije od nekih modernijih duhovnih vođa srpskog naroda, kao što je patrijarh Georgije Branković, sama se zalagala u stvari za razdvajanje duhovnog od svetovnog, sama je inicirala izgradnju svetovne države u Srba.
Dakle, treba da se odbije svaka mogućnost i svaka senka koja bi pomislila da SPC ima bilo kakvu drugu vizuru i bilo kakvo drugo viđenje građanskog društva. Ali, upravo zbog toga i ona, kao jedan korporativni subjekt, mora da ima regulisano pitanje svojine.
Ovim zakonom upravo se otvara mogućnost utemeljenja poretka. Ono što mi svi želimo i za šta smo se opredelili devedesetih godina, dakle apsolutno svi učesnici na političkoj sceni Srbije, jer kada smo se opredelili za višestranački parlamentarni politički sistem u našoj zemlji, onda smo morali da se istovremeno opredelimo i za sve druge implikacije koje on podrazumeva.
To je znači civilno društvo, dakle društvo u kome su građani nosioci političke volje i to je društvo u kome su odnosi regulisani preko svojinskih odnosa u dobrom delu tog pojma.
Dakle, ovim zakonom se izvlače posledice iz našeg temeljnog opredeljenja da uvedemo višestranački parlamentarni demokratski sistem i civilno društvo u našu zemlju. To je očigledno na dobrom putu, to se razrešava. Moglo je možda naravno da bude brže, ali mi moramo da vodimo računa i o još jednom aspektu i delatnostima i SPC i drugih verskih zajednica, odnosno crkava u našoj zemlji. Oni imaju jednu naglašenu socijalnu funkciju.
Evo, samo da vam kažem da je u proteklih nekoliko meseci, bogu hvala, zahvaljujući Javnom servisu RTS, imao sam prilike da vidim kako u jednom manastiru, mislim da je u pitanju manastir Gomionica, da se sestrinstvo manastira stara o ljudima koji su rođeni sa teškim defektima, sa urođenim bitnim anomalijama, koji su u tom smislu apsolutno nesposobni za socijalni život.
Dakle, ono što je bilo čak teško i državnim institucijama tokom decenija i generalno da se late tog posla, to na sebe preuzima crkva. Isto tako, ovo je pravo mesto i pravi trenutak da se prisetim njegovog preosveštenstva pokojnog vladike Save Šumadijskog, zahvaljujući čijem preduzetništvu je u vrlo teškim danima za naš narod manastir Divostin kod Kragujevca bio utočište za jedan veliki broj dece Srba iz Republike Srpske, odnosno iz Bosne i Hercegovine, koji su ostali bez jednog ili oba roditelja, koliko znam.
To je dakle jedna od tužnih epizoda iz naše novije istorije, ali koja govori o tome koliko je crkva bila ne samo duhovna institucija, nego se držala svoje važne tradicije i svog istorijskog kontinuiteta da preuzme jedan vid socijalnog staranja za one koji su prosto izmakli pažnju državnih institucija.
Molio bih na kraju da mi dozvolite da u istom smislu prosto uputim apel nadležnim institucijama u Beogradu, beogradskim vlastima, da se vodi računa da naši sugrađani muslimanske veroispovesti dobiju pravo da imaju i groblje na kome će se sahranjivati. Hvala.

TREĆA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 19.04.2006.

Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo poslanici, ovaj zakon ima jedno svojstvo koje ne samo da ga preporučuje nego sigurno može da ga smesti među one političke akte od najvećeg značaja za ovu zemlju, a to je da spaja dve stvari. Da sa jedne strane spaja realnost, da kanonizuje neke odnose koji su već ili barem postoji tendencija da se uspostave i da se, sa druge strane, potpuno uklapa u očekivani vrednosni sistem ili u ono što se zove horizont očekivanja Evropske unije, a to je ipak društvo za koje smo se opredelili i to je u svakom slučaju društvo budućnosti.
Međutim, ono što se već nekoliko dana čulo u diskusijama kada je u pitanju ova tema, a to jesu kršenja verskih prava naših građana u susednim zemljama, upravo donošenje ovog zakona ima taj uzorni značaj da pokaže i Evropi i da svojom paradigmatičnošću može da pokaže prednost Srbije u rešavanju korpusa civilnih pitanja i da kao takvo bude, kažem, smernica za zakonodavstvo u susednim zemljama. Dakle, mi danas ako možemo sa nečim da se borimo, možemo da se borimo sa onim vrednostima koje su zapisane u Paktu o građanskim i političkim pravima, dakle, evropska definicija ovog problema.
Što se tiče onoga da bi ovaj zakon trebalo doneti i posle donošenja novog ustava, pa naravno da zakonodavna aktivnost u ovoj skupštini ne sme i neće prestati zbog toga što se očekuje novi ustav. To je formalno pitanje.
Što se tiče one primedbe da je diskutabilni teritorijalni domen nadležnosti ovog zakona. Prvo, ovo je Republika Srbija, ovo je zakon koji donosi Narodna skupština Republike Srbije, a, isto ono što bih poručio, za nas će i Kosovo uvek biti Srbija.

TREĆA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 19.04.2006.

Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući, gospodine ministre, prosto ne znam da li da brinem ili da se radujem što i jedna ovako uzvišena tema izaziva ovolike diskusije, ovolike polarizacije. Na kraju krajeva, mislim da možda čak može to da se gleda iz jedne optimističke perspektive. Možda je to dobro, možda je to zaista zbog toga što je većina zabrinuta za ovaj aspekt našeg društvenog života, ali upravo zbog toga pokušaću da dam jedan doprinos za kanalisanje same diskusije.
Ako mi dopuštate, ne gledam ni iz kakvih posebnih stranačkih uglova, nego gledam ovako univerzalno, a to je da se još jednom podsetimo samog bića crkve. Crkva je, između ostalog, ona organizacija iz koje su proistekle prve misli ili proto-ideje o tome šta su ljudska prava i šta su ljudske slobode. Crkva je prva institucionalizovala slobodu kao univerzalno pravilo u čovečanstvu.
Da vas ne podsećam sada na velika imena koja su govorila da je nekada bio slobodan samo jedan satrap ili despot, ili vladalac, a drugi su bili neslobodni. Tek u krilu crkve se pojavljuje ideja da su svi slobodni, da su svi jednaki. Treba li da vas podsetim da će iz te velike ideje da nastanu ideje o prirodnim pravima čoveka i građanina, kao što je kod Rusoa, da su svi ljudi rođeni slobodni i jednaki?
Treba li da podsetim, isto tako, da je crkva u jednom trenutku bila i prosvetna ustanova, da je iz crkve proistekla i pismenost, to su bile forenzičke dužnosti i misije crkve u istoriji ovog naroda. Crkva je bila i socijalna ustanova. Prve bolnice su bile građene oko manastira itd.
Međutim, naravno, dobro je da se društvo sekularizovalo. Mi živimo u sekularnom društvu, ovo je sekularna država i to odvajkada, 200 godina, pa čak i sekularizaciju države je inspirisala crkva želeći da se odvoji od države. Crkva je u samim svojim fundamentima bežala od toga da vrši svetovnu vlast. Bilo je i ono: caru carevo, bogu božije, dignuto čak i na nivo maksime.
Ono što jeste funkcija crkve danas, to jeste duhovnost, potraga za smislom. Gospodo, kao što se ne bave svi ljudi umetnošću, nisu svi u Srbiji zainteresovani za postojanje opere, pa se vodi diskusija oko toga da se napravi ipak opera, da se izdvoje sredstva iz budžeta, da Srbija ima jednu operu, da li na Ušću da li na Trgu republike.
Radi se o tome da se crkva nalazi u fokusu jedne ozbiljne društvene potrebe, a to jeste duhovnost, potraga za smislom. Upravo da se ne bi dogodilo da 50 posto stanovništva, kao što je u nekim zemljama, ima potrebe da koristi psiho-farmakološka sredstva da bi uopšte ujutru uspela da stane na noge i uđe u neki radni režim.
Ovde se u Predlogu ovog zakona ni na koji način, gospodine Radovanoviću, ne ostavlja prostor za ovo o čemu ste vi govorili što se sekti tiče. Ovde se radi o tome da se uredi u javnom prostoru uloga i pozicija crkve, a ne u državnom, država nema veze sa tim. Dakle, u javnom prostoru, tamo gde zaista postoji crkva, prisustvo crkve i potreba za crkvom kao takvom.
Ali, postoji jedan problem, gde vas molim da pokušamo da osetimo inerciju jednog vremena, koje sam mislio da je iza nas. To je da dva posto ljudi prosto se ne zanimaju za crkvu, koji ne veruju u Boga, pokušavaju da nametnu svoje viđenje i svoj pogled na svet za 98 posto ljudi koji veruju u Boga.