Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milosav Miličković

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, očigledno je potpredsednik Vlade, gospodin Đelić, video da među poslanicima SRS nema, da tako kažem, nikoga iz vrha stranke, pa je mislio da može da održi jedan lep predizborni govor kršeći Poslovnik.
Samo ću građane podsetiti da je petak dan kada se u našoj stranci održava sastanak izvršnog odbora stranke, s jedne strane, a s druge strane, veliki broj naših poslanika je otišao u Novi Sad, gde je našoj koleginici umro suprug, tako da je ovo čista zloupotreba te situacije. Hoću ovom prilikom da ukažem na to.
Gospodin Đelić je prekršio Poslovnik u delu gde ministar i predstavnik Vlade mogu da brane predloženi zakon pred narodnim poslanicima, nikako da zloupotrebe tu funkciju, a ovo je bio tipičan primer zloupotrebe. Razumem potrebu gospodina Đelića da pokuša da vrati svoje pozicije u Demokratskoj stranci, jer je on na jednoj drugoj strani u DS od, ne znam, desetak frakcija.
Sam gospodin Đelić zna da je drastičan primer pada njegovog ugleda u stranci to kada je gospodin Tadić saznao za deset-jedanaest miliona evra na njegovom bankovnom računu. Sada on pokušava da se dodvori Borisu Tadiću pozivajući i prozivajući određene političke stranke da glasaju na predstojećim predsedničkim izborima za Borisa Tadića. To on može da radi na svojim partijskim skupovima, ali u Narodnoj skupštini ne može.
S druge strane, gospodine Đeliću, rekli ste da radikali, šireći demagogiju, ukazuju na visoke plate u javnim preduzećima. Gospodin Dragan Todorović vam je pročitao kolike su plate direktora javnih preduzeća, članova upravnih odbora itd. To nije demagogija, to je zvanični izveštaj koji je on dobio kao predsednik Administrativnog odbora. To su fakti. To je, dakle, tako. To nije demagogija.
Građani najbolje znaju da li je demagogija ili nije ako predsednik Upravnog odbora ili direktor JAT-a, recimo, ima platu preko 300.000, a penzioner, i to je gospodin Todorović pokazao, ima penziju pet hiljada dinara. Demagogija je to što vi pričate. Demagogija su ovi predlozi zakona koji su sada na dnevnom redu, baš u predizbornoj aktivnosti koju vi imate i predlog o privatizaciji, gde ste sve gurnuli da radi Agencija. Demagogija je ono što ste za osam godina radili do sada i upropastili sva preduzeća koja ste privatizovali, od Sartida pa na dalje, od Đinđića do vas. Demagogija je i ono što predlažete u besplatnim akcijama koje će se dogoditi tek 2010. godine.
To je, gospodine Đeliću, demagogija, a građani vrlo dobro znaju da su neophodne promene da se takvi kao što ste vi skinu sa grbače ovog naroda. Siguran sam, i ovom prilikom ću i ja zloupotrebiti govornicu, i vreme sam već prekoračio za minut, izvinjavam se predsedavajućem, da pozovem građane da zaista razmisle i o ovakvom razgovoru kakav vi vodite u Skupštini i da li je ovo kampanja pozitivna ili negativna. Mislim da je sve ono što kažete navodno u korist Tadića antikampanja za njega i siguran sam da će građani to da procene 20. januara.
U ime Poslaničke grupe SRS-a, podneo sam amandman, možda jeste u istovetnom tekstu, to nije bitno, ali radi se o članu 20. st. 4. i 5.
Kolega Vasiljević je rekao u obrazloženju svog amandmana da su zaista besmislena ova dva stava, koja ničemu ne služe. Naš je stav da možemo da popravimo ovako loš zakon ako ih izbrišemo, jer oni ne znače ništa i, molim, ako hoćete, objasnite.
Koliko sam se informisao, ranije je postojao oficirski kor koji je imao namenu da pri nekoj vojnoj smotri pomaže kod izložbe naoružanja i druge vojne opreme, imao je nekog smisla, a podoficirski je baš taj koji niko ne poznaje u Vojsci, pa vas zato pozivamo da izbrišete ova dva stava.
U svom izlaganju u načelu o zakonu o Vojsci, govorio sam dosta toga. Međutim, nisam podsetio građane, a ovo jeste prilika za to, da su vojska, policija i spoljni poslovi stub jedne države. Kada Ministarstvo odbrane izađe s ovakvim predlogom zakona o Vojsci, smatram da ima nameru da uruši vojni sistem. Kako to radi?
Petog oktobra 2000. godine, Boris Tadić je postao ministar odbrane, ministri iz DS-a su, bukvalno, shvatili da je DS preduzeće, a da su ministri koji vode određena ministarstva, u stvari, generalni direktori tih preduzeća, pa je tako Boris Tadić krenuo, kasnije je nastavio. Boris Tadić je za svog savetnika postavio Gorana Vesića, za koga znate da se za vreme NATO agresije krio u Crnoj Gori, da izbegne svoje vojne obaveze, mobilizaciju i sve ono što su ostali građani trpeli.
Time je pokazao stav prema onima koji su zaista branili i odbranili ovu državu.
Kasnije je Davinić postavljen za ministra odbrane. Međutim, nije bio po volji DS-a i onda su ga, izmišljanjem afera, afere "pancir", doveli do toga da mora da napusti položaj. Podneo je ostavku na svoju funkciju, a iza svega toga, očigledno, stoji novac.
Nakon toga je Zoran Stanković postavljen za ministra odbrane. On je sve radio, ali se nije mešao u svoj posao, da bi dolaskom Šutanovca, apsolutno, sve išlo preko firme u kojoj je on bio savetnik, ili možda, čak, predsednik upravnog odbora, preko SDPR-a.
Kako on to ostvaruje? Tako što je, za pomoćnike, u Ministarstvo odbrane doveo sve bivše direktore SDPR-a. Zar to nije direktan sukob interesa? Ilija Pilipović je postavljen za pomoćnika ministra odbrane za materijalne resurse, pre toga je bio direktor sektora za Evropu i Ameriku u SDPR-u. Ne bi ni to bilo mnogo bitno da nisu pare u pitanju.
Sve vezano za Vojsku, mimo javnih nabavki, dobija SDPR. Kada je bio raspisan tender za remont MIG-ova 29, najbolju ponudu, podsetio bih građane i poslanike, dala je "Jugohemija", čak za tri miliona evra bolju ponudu je dala. Međutim, posao je dobio SDPR i sada je taj ceo slučaj na sudu.
Sada je u toku nabavka telekomunikacione opreme, o kojoj sam postavio pitanje ministru. Samo u ovoj godini je planirano 900 miliona, inače, tri milijarde vredan posao, i sav posao se odvija mimo tendera, navodno, jer se radi o poverljivoj nabavci.
Sledeće, doveden je za načelnika Generalštaba Zdravko Ponoš koga niko od eminentnih vojnih stručnjaka ne zna kao vojno lice i kao vojno-sposobnog čoveka. Dobio je činove i sada radi šta hoće. Najnegativniji primer jeste ukidanje tzv. taktičkih i tehničkih nosilaca. Onaj ko se razume u vojsku, to zna, a radi se o institucijama koje su odgovorne za razvoj i usvajanje novog, za modernizaciju, upotrebu i održavanje naoružanja i vojne opreme.
Sve se čini da se Vojska onesposobi, da poverenje građana u Vojsku nestane i time se završi ona misija, a to je da Vojska Srbije ne postoji, a da mi možemo da se priključimo NATO-u i tako obezbedimo svoje građane od bilo kojih vojnih uticaja, opasnosti itd.
Nije ni ovo toliko strašno da se koncepcija "reforme Vojske" ne vrši po NATO sistemu. Taj sistem je pre par meseci na glavnom odboru DSS-a odbačen i izbačen iz njihovog programa. A predsednik Vlade Koštunica je nastavio da i dalje podržava ovakvu reformu Vojske po NATO sistemu.
Još jednom naglašavam da DS ne bi imao ovoliko štetan uticaj na Vojsku da nije Vojislava Koštunice, tako što su podelili ministarstva kao sopstvene prćije, pa dozvoljava da rade šta hoće.
Poštovani poslanici, pozivam vas da i ovim amandmanima, koliko-toliko, pokušamo da poboljšamo ovako loš zakon, jer ovi stavovi u članu 20. nemaju nikakvog smisla.
Još jedan dokument – "Jugoimport" SDPR, 320 miliona unapred da se naplati, šalje sadašnji, novi direktor sektora za Ameriku i Evropu Marina Vuksanović, i to fakturiše tako što kaže – na ime zavisnih troškova u narednom periodu, toliko para uplatite, a mi iz DS ćemo videti šta ćemo s tim parama. Hvala.
Na Predlog zakona o spoljnim poslovima se može dati mnogo primedaba, ali kao osnovnu bih izneo onu da je suviše mnogo članova zakona posvećeno statusnim pitanjima diplomata i ostalog osoblja u MIP-u, pa su mnoga značajna pitanja ostala bez neophodnih detalja ili čak nisu ni obrađena. Neke od osnovnih primedaba ću izneti.
U Predlog zakona je opravdano uvedeno da diplomate moraju da budu kvalifikovane kroz odgovarajuće školovanje i polaganje ispita u diplomatskoj akademiji. Predviđaju se čak i povremene provere znanja. Ipak, u članu 39. stav 1. ostavlja se široka mogućnost da se za ambasadore postave i lica sa odgovarajućim iskustvom čak i u nekim drugim organizacijama, da li i u nevladinim organizacijama koje su najčešće plaćene agenture tzv. međunarodne zajednice. Postoji realna opasnost da se ceo taj stav preširoko primenjuje, da se pojave novi slučajevi onih koji pojma nemaju, a najčešće nemaju ni odgovarajuće diplomatsko ponašanje. U nedavnoj prošlosti to su, između ostalog, bili Vesna Pešić, Borka Pavićević, Basara, Milan St. Protić, Gordana Aničić itd.
U ovom zakonskom predlogu se vrlo malo, ili čak nimalo, pominju prava i obaveze Narodne skupštine u formiranju državne politike koju su dužni da sprovode diplomate i ministarstva. Najviše se pominju prava ministara, manje Vlade. Treba u član 2. uvrstiti rečenicu da jedan od najvažnijih delova državne politike čine rezolucije, deklaracije i sl. Narodne skupštine Republike Srbije. Takođe, treba uvrstiti obavezu izvršne vlasti da se svi rezultati državne i spoljne politike često razmatraju i ocenjuju u Narodnoj skupštini.
Sada bih postavio jedno pitanje - kada će sadašnji ministar Vuk Jeremić, Buljubašić, Pozderac, dati bar na uvid i na neophodnu ratifikaciju ugovore koje je nikada izabrani ministar Vuk Drašković potpisao, a naročito ugovor o prolasku i boravku NATO trupa na teritoriji Srbije i ugovor o potpunom imunitetu vojnika SAD za zločine učinjene na teritoriji Srbije?
Da li je i sadašnji ministar inostranih poslova potpisivao slične ugovore po nalogu svojih instruktora koji su ga školovali u SAD, u zloglasnoj školi za upravljanje državom "Džon Kenedi", ili možda po savetima njegove uvažene "savetnice" Sonje Liht?
Takođe, još jedno pitanje - kada će Narodnoj skupštini biti dostavljen na ratifikaciju ugovor SOFA, koji su potpisali Kondoliza Rajs i Boris Tadić?
U članu 6. se govori da ministar samostalno formira savet – a već ga je, pre usvajanja ovog zakona, nezakonito formirao – sastavljen od "uglednih stručnjaka". Da li su ti ugledni stručnjaci zaista Branko Kovačević, Goran Svilanović, Vojin Dimitrijević, Gašo Knežević, Sonja Liht?
U članu 46. u stavu 3. piše da se diplomatska akademija bavi međunarodnom saradnjom i sa fondacijama stranih zemalja. Da li to znači da će sarađivati i sa mnogim ozloglašenim nevladinim organizacijama, kao što su Soroš, Krizna grupa itd? Da li to znači da će kao gostujući predavači biti pozvani Marti Ahtisari, Medlin Olbrajt, Holbruk, Goran Svilanović i slični?
Što se tiče članova koji se bave statusom diplomata, u članu 59. se kaže da se porodiljsko odsustvo koristi u Srbiji samo na lični izričiti zahtev. Verovatno je neophodno da poštovana gospođa prima veliki devizni dodatak i kada opravdano ne radi, a zbog vrste svog rada treba da živi van Srbije. Kada ne radi, zašto se onda privremeno ne vrati u Srbiju i živi kao ostale građanke Srbije?
Na kraju, članovi 62. i 64. su kontradiktorni. Predlog novog zakona se dosta razlikuje od postojećeg zakona, Zakona o inostranim poslovima Srbije i Crne Gore. Stupanjem na snagu predloženog zakona prestaje da važi postojeći zakon.
Kako je onda moguće da podzakonska akta, koja su u skladu sa sada važećim zakonom, važe do 1. januara 2009. godine, a neka od njih će biti u kontradikciji i sa novim zakonom? Neophodno je bilo da se, paralelno sa izradom Predloga zakona, pripreme i promene u podzakonskim aktima, ali to je najverovatnije rezultat brzine kojom je pravljen ovaj zakon, da bi se stekli uslovi za raspisivanje predsedničkih izbora. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, razmatramo u paketu dva zakona.
Zakonski predlog o odbrani u osnovi daje malo prava i ovlašćenja Narodnoj skupštini Srbije, nešto više Vladi, a najveća prava daje predsedniku Republike, baš kao da je pisan za aktuelnog predsednika Republike.
Pored ove opšte primedbe, nekoliko članova zahtevaju poseban osvrt.
U članu 10. se govori o proglašenju ratnog stanja u slučaju kada Narodna skupština Srbije ne može da se sastane. Ona ne može da se sastane jedino u slučaju da Tadić postavi zahtev gospodinu Duliću da je ne sazove, u protivnom sigurno će se sastati. I da vas podsetim, da u svim državama je obavezno da u kriznim situacijama Narodna skupština stalno bude u zasedanju tj. njen parlament bude u permanentnom zasedanju.
U članu 10. treba da stoji da Narodna skupština donosi odluku o mobilizaciji vojske, a i cele države, na predlog predsednika države, Vlade, ali i na predlog jedne trećine poslanika, pa neka većina poslanika odluči kako treba.
Predloženim članom se odluka Narodne skupštine uslovljava. U vezi sa zakonskim predlogom o mobilizaciji se javlja jedan vrlo ozbiljan problem. U sadašnjoj krizi na Balkanu, a i šire, postavlja se veoma značajno pitanje odbrambene snage Srbije.
Pored izrazito štetočinskog delovanja svih dosadašnjih ministara odbrane posle mafijaško-terorističkog puča 5. oktobra, od Tadića do Šutanovca, na devalviranju vojnih resursa Srbije kroz zločinačko uništavanje oružja, oruđa, raketa, projektila i municije, a i pitanje da li je slučaj u Paraćinu zaista bio slučajan, i sramnim uvođenjem i širokom primenom tzv. civilnog služenja vojnog roka, ljuljanjem beba i činovničkim nazoviradom, ipak danas u Srbiji postoji oko pola miliona vojno sposobnih ljudi koji su u ranija vremena primereno naučeni vojnim veštinama u nekada trećoj vojsci u Evropi.
Štaviše, par stotina hiljada ljudi je steklo veoma značajna borbena iskustva tokom nesreća koje su zadesile srpski narod. Ako bi naša otadžbina dospela u opasnost i u Srbiji bila uvedena zakonom predviđena mobilizacija, da li postoji dovoljno odgovarajućih rezervi oružja, oruđa, raketa, projektila i municije da se naoružaju mobilisani rodoljubi.
Toga u predloženom zakonu nema, a neophodno je. U mnogim članovima, recimo u članu 29, govori se o regionalnom organizovanju i delovanju u odbrani. To veoma liči na zloglasne republičke vojske, što je dovelo do raspada SFRJ.
Neophodno je na svim mestima u ovom zakonskom predlogu izričito reći da su sve te aktivnosti striktno podređene jednom centru, čija se naređenja 100% izvršavaju, a ne da se aktivnosti u skladu sa planom odbrane Republike Srbije itd. – ko odlučuje o tome šta je u skladu.
Dalje, recimo u članu 40. se govori o upotrebi Vojske Srbije van teritorije Srbije. Da li to znači Avganistan, Irak, u budućnosti možda Iran, Venecuela, možda čak i Kuba? Mnogi članovi NATO-a tamo ne ratuju, nema šta naša vojska da traži van teritorija naše republike.
U članu 21. tačka 11) se govori o upotrebi naših aerodroma i ostalog za potrebe stranih vojnih vazduhoplova. To spada u nadležnost Ministarstva. Po našu Srbiju je to vrlo opasan stav.
Da li to znači da je u nadležnosti Ministarstva odbrane da se naši aerodromi koriste za agresivne terorističke vazdušne napade na druge države. To ni Turska, kao verni član NATO-a, nije dozvolila prilikom terorističke agresije na Irak. Ukoliko je tačka 11) član 21. uopšte potrebna, to treba da bude isključivo u nadležnosti Narodne skupštine Srbije i to za akcije pod okriljem Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija.
U vezi sa članom 27, gde se tretira materijalna obaveza, neophodno je građanima izdavati obveznice, odnosno potvrde ili slično, kako bi im država kasnije nadoknadila troškove ili eventualnu štetu, da se ne bi dešavalo ovo što se danas dešava u Topličkom okrugu.
U članu 76, recimo, predviđa se finansiranje nevladinih organizacija. Navodno, ako se njihov program rada zasniva na onome što je od značaja za odbranu. Da li to znači finansiranje pokreta za tzv. nenasilne promene odnosno bivšeg Otpora i sličnih ostalih stranih agentura.
Mnogo još ima nedostataka u ovom zakonu. O tome ćemo govoriti po amandmanima. Da se malo osvrnem i na Predlog zakona o vojsci. Sve primedbe koje važe za Zakon o odbrani mogu da se primene i na ovaj Predlog zakona. Ipak, ima nekih specifičnih elemenata.
U članu 51. govori se da pripadnici vojske koji dejstvuju van zemlje imaju drugačije vojne legitimacije. Da li su to legitimacije NATO-a, SAD-a ili kakve?
U članu 59. se govori da vojno lice može dobiti privremeno i viši čin dok dejstvuje po članu 51. To se verovatno preslikava iz odredaba SAD, gde se čak i civili, naučnici, stručnjaci, privremeno postavljaju u čak i vrlo visoke činove, generale sa više zvezdica, dok obavljaju vrlo značajne delatnosti u okviru vojske SAD. Kada se posao završi, ti visoki činovi se oduzimaju.
Član 194. govori o vojnim licima koja nisu državljani Srbije. Kako je to uopšte moguće?
Tačno je da danas postoje visoki funkcioneri, ministri, guverneri itd. sa dvojnim državljanstvom, Đelić, Jelašić itd. i neki ministri koji su navrat-nanos dobili državljanstvo Srbije, ali je to u vojsci nedozvoljeno. Čak i dobrovoljci, strani državljani, postoje u vojsci samo dok je vojska u ratu.
Još jedno nerazjašnjeno pitanje, u članu 5. st. 4, 5. i 6, a i u nekim drugim članovima se uvodi i tretira aktivna rezerva. Takođe, još jedan dokaz da je Predlog zakona pisan u dogovoru sa SAD, a to po uzoru na Nacionalnu gardu u SAD. Da vas podsetim, u SAD pripadnici Nacionalne garde imaju ne tako velike obaveze, ali veoma visoke privilegije, plate, stipendije za školovanje itd, ali su bili neprijatno iznenađeni kada su mnogi od njih poslati da ratuju u Irak, a i sada se planira da deo Nacionalne garde takođe ode u Irak kao zamena. Dosadašnja rešenja po ovom pitanju su daleko bolja.
Jedna veoma značajna primedba, u predloženom zakonu više nema podele na oficire, više oficire i generale. U skoro svim vojskama u svetu, do sada i u našoj, za prelazak u više oficire neophodno je položiti tzv. majorski ispit, jedan vrlo težak ispit kojim se obezbeđuje nepristrasna selekcija za visoke oficirske činove. Pa i sama reč "major" u mnogim jezicima znači - viši, veći.
Za prelazak u generala je bilo neophodno pohađati i položiti ispite u tzv. ratnoj školi, veoma naporan dvogodišnji rad. Za izvesne profile je magistratura priznavana kao majorski ispit, a doktorat nauka za čin generala. Zbog čega se od ovoga odustaje? Da li zato da se nekima omogući brzo napredovanje od po četiri vojna čina, a poznato je da se to dešava u vojsci? Sadašnji predlog zakona zaista omogućava preveliku pristrasnost.
Na kraju, gospodine ministre, želeo bih da vam postavim dva pitanja. Već sam ih postavio, ali niste bili tu, pa sad koristim ovu priliku. Da li Ministarstvo odbrane plaća PDV na remont aviona tipa "Mig 29", po ugovoru sa Javnim preduzećem "Jugoimport SDPR"?
(Dragan Šutanovac, sa mesta: Da.)
Da li je plaćeno 320 miliona do sada po tom osnovu?
(Dragan Šutanovac, sa mesta: To ne znam.)
Drugo pitanje, da li je nabavka telekomunikacione opreme za Vojsku Srbije poverena ovom javnom preduzeću - SDPR-u, pod izgovorom da se radi o poverljivoj nabavci, kako bi se izbegao javni tender - a radi se samo o ovoj godini, o visini sredstava od 900 miliona?
(Dragan Šutanovac, sa mesta: Ne.)
Hvala. Završio sam.
Dame i gospodo narodni poslanici, član 43. odnosi se na položaj predsednika Republike koji je razrešen. On ima dva stava. U prvom stavu Predloga zakona kaže se da predsednik Republike koji je razrešen nema prava koja po ovom zakonu ima bivši predsednik Republike i u drugom stavu kaže se da Narodna skupština može u odluci o razrešenju predsednika Republike odrediti da predsedniku Republike koji je razrešen pripadnu pojedina ili sva prava koja po ovom zakonu ima bivši predsednik Republike.
U ime poslaničke grupe SRS podneo sam amandman, ima jedan stav. Član 43. menja se i glasi: ''Predsednik Republike koji je razrešen ima sva prava i obaveze koja po ovom zakonu ima bivši predsednik Republike''. Zašto?
Da ovaj amandman smatram ispravnim govori i stav 2. Predloga zakona i definitivno je jasno da predsednika Republike biraju građani na neposrednim izborima, i ako je tako, zašto bi dozvolili da nekom dvotrećinskom većinom ili bilo kojom većinom poslanici ograničavaju ili uskraćuju ova prava bivšem predsedniku. Dakle, i razrešeni predsednik je bivši predsednik.
Kada smo kod ove tačke, ne mogu a da se ne osvrnem na ono što nam je 5. oktobra doneo ovaj dosovski režim i ujedno označavam kao najvećeg krivca za sve ovo što se dešava srpskom narodu za ovih sedam godina premijera Koštunicu. Zašto?
Prvo, on je dozvolio da se stavi na listu DOS-a kao kandidat za predsednika na onim izborima i to je, smatrali su građani, a videlo se kasnije da su i prevareni, da je on čistog obraza, čistih ruku itd., a u stvari on je kriv zato što je nakon toga dozvolio da svu vlast preuzme DS, na čelu sa Zoranom Đinđićem, kada je on odmah nakon pobede i još uvek nezavršenih republičkih izbora za republički parlament sebe proglasio premijerom. Koštunica je i tada ćutao.
Dalje, dozvolio je da se tada uvede sistem - ako je jedan od njih predsednik, drugi da bude premijer. Porazna je ta dogovorna politika koja nas je dovela ovde.
Zatim, Koštunica je odgovoran i za kidnapovanje, hapšenje i slanje bivšeg predsednika tadašnje SRJ Slobodana Miloševića, i to na Vidovdan, da se zaista apsolutno dokaže kako mi sopstvene građane ponižavamo, a time i sopstveni narod. To je još veća težina.
Sledeća stvar gde su takođe svi iz DOS-a odgovorni, a Koštunica najodgovorniji jer podržava i dan-danas ovakav DOS, jeste to što je bivšeg predsednika Republike Srbije, gospodina Milana Milutinovića, ucenio obećavši mu da će mu država pomoći u Hagu, a videli ste kako se naša država odnosi prema svojim građanima u Hagu.
Naravno, predsednik naše stranke prof. dr Vojislav Šešelj, kao što znate, poštovani građani, sam se predao i otišao je ne dozvolivši da bilo ko manipuliše njegovim imenom, njegovom krivicom itd. Naravno, nikada predsednik stranke nije ni očekivao nikakvu pomoć, nikakav kontakt ove vlade, ali označavam Koštunicu kao najodgovornijeg i zbog toga što ucenjuje sve političke protivnike na taj način što otvara neke afere i nikada ih do kraja ne završi.
Poznato je da je ''stečajna mafija'' direktno uperena na kontrolu DS-a, ''putna mafija'' direktno uperena na kontrolu NS, ''afera kofer'' direktno uperena na kontrolu jedne opozicione stranke, ovog puta SPS, i da dalje ne govorim. Da ima želju da se obračuna s kriminalom, on bi se obračunao do kraja i bar jednu aferu bi doveo do kraja. On to ne želi.
Svoju nekorektnost i svoje lukavstvo dokazao je i onog trenutka kada je zamenika predsednika najveće političke stranke u Srbiji i najveće poslaničke grupe u republičkom parlamentu obmanuo tako što je dogovorio, a Tomislav Nikolić poverovao u to, da će ostati predsednik ovog parlamenta, za šta SRS i nije mnogo stalo, ali jednostavno to je bio izbor građana, i nakon toga i tu prevario.
Dakle, najveće zlo, tvrdim, jeste Vojislav Koštunica.
Čim vi, gospodine Albijaniću, dođete, napravite problem u Skupštini.
Iznosim stav i ubeđujem poslanike zašto sva prava treba da ostanu i bivšem predsedniku koji je razrešen, da to ne zavisi od volje poslaničke većine. Naravno, G17 kontroliše kroz sve ove afere, sviđalo se to nekome ili ne.
Dakle, pozivam poslanike da glasaju za ovaj amandman koji sam obrazložio. Stav koji predlaže SRS je da je poštenije da je i razrešeni predsednik bivši predsednik i da ima sva prava po ovom zakonu, nego da mu to, kako u drugom stavu člana 43. Predlog zakona kaže, određuju poslanici, a još jednom napominjem da su predsednika Republike birali građani na neposrednim izborima, a ne parlament.
Dame i gospodo narodni poslanici, na član 13. Predloga zakona o predsedniku republike podneo je amandman kolega Zdravko Topalović. Član 13. ima dva stava i ona su prepisana iz Ustava, i to iz člana 116.
Da ne bih sada čitao član 116, on čak preciznije uređuje materiju koja je predmet člana 13 nego što je to pisano u ovom članu. Stoga je kolega Topalović predložio da se član 13. briše, jer je suvišan.
Ukoliko je podnosilac Predloga zakona mislio da treba sam zakon da ima što više članova zato što će predsednik Tadić pitati koliko Predlog zakona o predsedniku ima članova, onda je postigao suštinu, a suština je da ima tačno 47 članova a, osim obrazloženja, ima tačno pet listova.
Članovi zakona su prepisani iz Ustava. Umesto da detaljnije uređuje ustavnu materiju, što je i osnovna svrha zakona, on se apsolutno ne tiče te materije, već je jednostavno prepisuje. Još jednom ponavljam – ovaj član Predloga zakona treba brisati zato što je, jednostavno, prepisan iz člana 116. Ustava. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodin kolega Nemanja Šarović je podneo amandman na član 5. Predloga zakona o predsedniku Republike. Zarad javnosti, pročitaću taj član 5, pa onda amandman.
Član 5. se odnosi na sedište predsednika Republike i radni prostor, i u prvom stavu kaže: ''Sedište predsednika Republike je u Beogradu'', a u drugom stavu kaže: ''Rezidencijalni prostor, protokolarne objekte, objekte za boravak predsednika Republike i članova njegovog domaćinstva u zemlji i inostranstvu i radni prostor Generalnog sekretarijata predsednika Republike i Vojnog kabineta predsednika Republike određuje Vlada pošto pribavi saglasnost predsednika Republike''.
Gospodin Nemanja Šarović je podneo amandman na stav 2. gde kaže da se posle reči "njegovog" dodaje reč "porodičnog", misli se na domaćinstvo, a reči "u zemlji i inostranstvu" brišu se.
U obrazloženju je naveo: ''Zakonska obaveza postoji samo prema članovima porodičnog domaćinstva, a ne prema svakome ko se zatekne ili predstavi da je član domaćinstva. Ne treba da se definiše gde se predsednik Republike kreće''.
Dakle, u članu 112. Ustava Republike Srbije tačno su pobrojane nadležnosti predsednika Republike, tu je osam tačaka, i mislim da ovaj amandman bitno poboljšava član 5. ovog predloga zakona.
Ukoliko biste prihvatili ovaj amandman, stav 2. člana 5. bi glasio ovako: Rezidencijalni prostor, protokolarne objekte, objekte za boravak predsednika Republike i članova njegovog porodičnog domaćinstva i radni prostor Generalnog sekretarijata itd. određuje Vlada pošto pribavi saglasnost predsednika Republike.
Zašto? Širok je pojam ''članovi njegovog domaćinstva'', misli se na domaćinstvo predsednika Republike. Ako kažemo da je to ''porodično domaćinstvo'', onda je to uži pojam i mislim da tačno možemo da definišemo ko su članovi tog porodičnog domaćinstva koji mogu boraviti u ovim prostorima.
Drugo, mislimo da treba da se briše ''u zemlji i inostranstvu'', iz prostog razloga što se već zna koji su to rezidencijalni objekti u zemlji, a u inostranstvu imamo ambasade, predstavništva itd., gde će u slučaju poziva, a zna se da, s obzirom na to da predsednik predstavlja zemlju Srbiju u inostranstvu, obično ide na kratak period, i nema potrebe za određenim izdvajanjima i opterećenjima budžeta i građana Republike Srbije.
Dakle, zaista apelujem da se ovaj amandman prihvati i time će se član 5. znatno poboljšati. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, javljam se povodom povrede člana 104. Poslovnika Skupštine Republike Srbije, a pre svega želim nešto da kažem vezano za diskusije i želim da podsetim pre svega gospodu iz vladajuće koalicije na neke stvari.
Ne ometaju oni mene. Albijaniću, čim nema prenosa mislite da možete da radite šta hoćete, vratite vreme. Ne ometa mene niko, nego me vi ometate. Vratite mi vreme, jedan minut i 12 sekundi.
Vratite to, inače neću odavde otići. Vratite mi vreme nazad. Niste mi vratili vreme, minut i po ću duže govoriti. Sada je minut i 30 sekundi.
Dakle, još 2000. godine, gospođo Nado Kolundžija, kada ste pučem došli na vlast, tada u taboru Nebojše Čovića, moram da vas podsetim na neke od afera, bez obzira što nema TV prenosa. To su po pravilu lopovske afere.
Sartid. Nemojte da me prekidate, odlično se obraćam, stvarno nema smisla.
Namerno sam koleginicu Nadu Kolundžija pomenuo, zato što je pričala sa gospodinom Milošem Aligrudićem i namerno sam vas pomenuo da me saslušate. Nisam nikoga vređao, nisam od tih.
"Primerak", i za tebe ima leka, polako, smiri se.
Da krenemo malo o ovim lopovskim aferama. Dakle, hronološki - afera, pa onda glavni učesnici tih afera, a evo pet minuta kada bude, onda ću otići sa ove govornice.
"Sartid", prva afera; akteri: Đinđić, Vlahović, Đelić. Cementare - Kolesar, Janjušević, Vlahović. Šećerane - Miodrag Kostić, Đinđić, Đelić. Nacionalna štedionica - Đinđić, Dinkić, Đelić. Bodrum - Šutanovac, Vesić, Srđa Popović, Čeda Jovanović. Beopetrol - Zoran Živković. Duvanska afera - Đinđić, Pudlica, Čović, Cane Subotić-Žabac. Drumska afera - Velja Ilić, braća Nedeljković. Asfaltna afera - Zoran Đinđić, Čume... (isključen mikrofon).
Dame i gospodo narodni poslanici, pre svog izlaganja želim samo da, zbog građana i javnosti, dam jedno objašnjenje, jer je predsednik Odbora za saobraćaj i veze, gospodin Vladan Vučićević, izjavio da je na Odboru za saobraćaj jednoglasno prihvaćen ovaj paket zakona.
Član sam tog odbora, ali želim da podsetim javnost da članovi odbora iz SRS ne učestvuju u radu ovog odbora iz poznatog razloga, jer smatramo da predsednik odbora ne može biti iz stranke iz koje je ministar.
Dakle, mi ne učestvujemo u radu tog odbora i zbog javnosti želim to da saopštim.
Da se vratimo na dnevni red. Na dnevnom redu je set zakona vezano za železnicu i za poštu, dva su od toga vezana za ekonomiju i dva za tehniku.
Osnovni postulat razvijenog kapitalizma danas je da je neophodno da se obezbede što bolji uslovi za ravnopravnu konkurenciju svih ili istih roba različitih proizvođača, bez obzira na lokaciju proizvođača ili kupca.
U tom cilju se u svim kapitalističkim državama, naročito onim sa velikom površinom teritorije, forsira što jeftiniji i što brži transport. Nije stoga slučajno da su najčešće železnice i pošta osnovni nosioci transporta roba u državnom vlasništvu i da rade sa gubitkom ili na granici rentabiliteta.
Drumski transport roba se snažno stimuliše jeftinim gorivom za kamione kao privrednim vozilima, a ceh plaćaju vlasnici putničkih vozila visokom cenom goriva za ta vozila i raznim taksama za puteve.
Naglim širenjem EU navedene činjenice postaju sve značajnije i u Evropi, koja je zbog izraženog nedostatka energenata, ruda i drugih neophodnih sirovina ili polufabrikata zaista prinuđena da snažno forsira izvoz svojih roba, uglavnom roba visokog stepena obrade. Stoga je veoma značajan što jeftiniji i što brži transport roba, velikim delom pravcem severozapad-jugoistok prema Aziji i delimično prema Africi.
Pošto se Srbija nalazi na osnovnom pravcu saobraćaja severozapad-jugoistok, Koridor 10, zaista ne iznenađuje snažan pritisak na Srbiju da se Železnice Srbije što više modernizuju. Isprazno i naivno deluju pretnje da bi se mogla koristiti alternativa Mađarska, Rumunija, Bugarska, i sa stručne strane tačke posmatranja ta alternativa je apsolutno neprihvatljiva zbog veoma neprihvatljive geografske konfiguracije, izrazito planinskog zemljišta, što bi mnogo poskupelo izgradnju tog pravca.
Ovim predlozima zakona koje danas razmatramo Srbija se, između ostalog, obavezuje da omogući relativno brz železnički saobraćaj, sa brzinama 120 do 160 kilometara na sat na nekim svojim železničkim pravcima, uglavnom na Koridoru 10. Ako se analizira aktuelno stanje železničke infrastrukture u Srbiji danas, ne iznenađuje razuman zaključak da bi realizacija tog programa angažovala veoma velika finansijska sredstva, skoro kao da se gradi sasvim nova železnička infrastruktura.
Čak i kad se razmišlja o znatno manjim projektima, neophodno je prethodno obaviti niz sukcesivnih stručnih analiza izvodljivosti, odnosno rentabilnosti. Projekat bi morao i mogao biti prihvaćen tek ako te analize pokažu da je odnos kost-benefit bar na pozitivnoj nuli.
Pokazano je i bez detaljnih analiza da je cena za Srbiju ogromna. Postavlja se pitanje, koliki je benefit.
Teritorija Srbije je relativno mala i prelazak sa sadašnje prosečne brzine železničkog saobraćaja u Srbiji od oko 60 kilometara na čas na projektom predviđene prosečne brzine od 120 ili čak 160 kilometara na čas značilo bi razliku od 10-tak ili nešto više časova trajanja transporta, čak i u slučaju transporta s jednog kraja Srbije na drugi.
Na vreme trajanja železničkog transporta u Srbiji pretežno utiču vreme manipulativnog rada, ranžiranje, formiranje maršrutnih vozova i slično, tako da tu treba tražiti mogućnost znatnog smanjenja vremena železničkog transporta. Zbog toga direktna benefit za Srbiju od brzih pruga skoro da ne postoji, naročito ako se uporedi sa ogromnom cenom projekta.
Imam određena pitanja za gospodina ministra, pa se nadam da će brzo da se vrati.
Drugi deo moguće koristi za Srbiju bile bi naplaćene tarife za prolaz "evropskih vozova" Koridorom 10. Kroz Srbiju bi uglavnom prolazili maršrutni vozovi EU, koji koriste njihove vagone, ne bi bilo znatnijeg pretovara, pa bi se usluge svele na eventualno vuču i opsluživanje železničke infrastrukture. Ta benefit ne može da bude naročito velika, ali to treba proceniti kroz niz stručnih tehno-ekonomskih studija.
Vrlo je verovatno da bi cena na godišnjem nivou, a to je servisiranje finansijskog duga korišćenog za realizaciju ovog projekta itd, bila mnogo puta veća i od najoptimalnijeg očekivanja benefita za Srbiju. Veoma je neobično, možda to nije slučajno, provizija itd, da se u tako skup projekat ide takoreći zatvorenih očiju, bez ikakve analize. To liči na poznate afere "Sartid", cementare, šećerane itd. Jasno je da je cena od ovog projekta, ali za EU, veoma velika, naročito ako bi se obavila maksimalna optimizacija železničkog transporta na Koridoru 10.
Stoga bi jedan vrlo ozbiljan predlog bio da se usvoji narodna mudrost izražena kroz poznatu poslovicu - koga svrbi, taj neka se češe. Neka bogata EU preuzme na sebe troškove izgradnje neophodne infrastrukture. Sigurno je da bi oni angažovali naše firme, bar kao podizvođače, samo bi nekoliko vrhunskih menadžera bili uključeni sa njihove strane.
Može se na brzinu baciti pogled na bar osnovne elemente cene predloženog projekta. Da bi se obezbedile tražene brzine železničkog transporta, 120 do 160 kilometara na sat, najveći deo infrastrukture morao bi da se gradi iznova: fundiranje, nasip, šine itd. Brzi voz ne podnosi krivine malog poluprečnika, pa bi sama trasa na mnogim mestima morala da se menja.
Pošto otpori pri svakom kretanju rastu bar sa kvadratom intenziteta brzine, neophodna potrošnja električne energije za vuču bi bila znatno veća.
Dakle, morali bi se graditi novi dalekovodi, trafostanice, jača trola itd. Za veće brzine treba modernizovati i postojeću signalizaciju, automatizaciju i telekomunikacije.
Još jednom treba naglasiti da je za eventualno prihvatanje ovakvog projekta neophodna sveobuhvatna precizna tehno-ekonomska analiza, pa je zaista neozbiljno, štetočinski i neodgovorno na predloženi način pristupiti prihvatanju ovog projekta.
Ponovo se treba setiti mnogih afera. Da li se i ovde naziru provizije? Sigurno da. Pošto je hitna realizacija ovog projekta od ogromnog značaja za bogatu EU, sigurno da bi EU brzo prihvatila da ona finansira predloženu železničku infrastrukturu, a ulogu Srbije svesti na veoma rentabilno servisiranje usluga, uz korektnu nadoknadu, po ceni ekvivalentnog radnog časa u EU.
Apsolutno je izvesno da bi posle kratkotrajne "gnjavaže" EU prihvatila da ona finansira predloženi projekat. Da vas podsetim, oni su pre izvesnog vremena u znatno drugačijoj konstelaciji snaga platili u celosti izgradnju brane na Đerdapu, neophodne za punu validizaciju kanala Rajna-Majna, tj. transportnog koridora za vodeni transport zapad-istok.
U slučaju ovakvog rešenja su jedino u opasnosti očekivane planirane provizije. Dakle, korupcionaši ne dajte se, veliki je plen u pitanju.
Imam jedno pitanje za gospodina ministra, nadam se da će sekretar preneti ovo pitanje - da li je milion evra bankarske garancije, koju je kanadsko-kiparska firma "Trigranit" položila kao potvrdu da će zaključiti ugovor sa železnicom Srbije o izgradnji stanice "Prokop", oprošteno? "Trigranit", da vas podsetim , prema tenderskim uslovima je morao da do kraja septembra prošle godine potpiše konačni ugovor sa železnicama, ali to nije učinio.
Dakle, 30. septembar je bio krajnji rok do kojeg je uprava ovog javnog preduzeća morala da traži isplatu garancija od jednog miliona evra. Da li je direktor železnica, Milanko Šarančić, tada pristao na zahtev Kiprana da se garancija ne produžava? Time je oštetio svoju firmu za milion evra, kada je na kraju dogovor sa "Trigranitom" propao. Hvala.
Dame i gospodo, samo želim da razjasnim dve stvari. Prva stvar je vezana za skupštinske odbore. Dakle, nije tačno da SRS ne učestvuje u skupštinskim odborima. Učestvuje tamo, bio sam jasan, gde ministar nije iz iste stranke iz koje je predsednik odbora. Trećina članova Odbora za saobraćaj ne učestvuje u radu tog odbora, a to su poslanici SRS, čiji sam član. To je prvo, gospodine Vučićeviću.
Drugo, što se tiče tehnike, nemam šta sa vama, ja sam inženjer, vi ste lekar, zubar i ne mogu da pričam o toj tehnologiji, ali o tehnici o kojoj sam govorio ne bih da polemišem sa vama. Što se tiče provizija, informišem se sa sajta Vlade Srbije. Lepo uđem na sajt Vlade Srbije, ukucam Ministarstvo za kapitalne investicije i dobijem sve ono što tražim. Pošto ste tražili đavola, sada ćete da ga dobijete. Sada ću da čitam do kraja sednice sve ono što piše na sajtu Vlade Srbije i u novinama iz kojih se, takođe, kao opozicioni poslanik, informišem.
Da krenemo redom: 14. septembra 2006. godine piše sledeće: "Padom vlade Zorana Živkovića odlazi rukovodeća garnitura Železnica Srbije. Dolaskom vlade Vojislava Koštunice i stvaranjem Ministarstva za kapitalne investicije, sa ministrom Velimirom Ilićem na čelu, stvara se novo rukovodstvo ovog javnog preduzeća, a Ilić lično imenuje prvog čoveka Milanka Šarančića, do tada nepoznatog javnosti, uspešnog ugostitelja, koji sa železnicom nije imao nikakvog posla.
Slično njemu, imenovan je i direktor nabavke Svetozar Manojlović, koji je do tada imao zajedničku firmu sa bratom Velimira Ilića Vojislavom, sadašnjim predsednikom opštine Čačak. Ovakvo zavičajno pakovanje vrha železničkog rukovodstva garantovalo je da će, makar u znak odgovornosti prema ministru Iliću, sve teći bez većih potresa i ministar je u njih verovao. Dolazi veliki posao rekonstrukcije hiljadu vagona, najavljen kao posao kojim će se popraviti "imidž" železnice, da se domaćinski posluje i sve u tom smislu".
Posao dobija "Želvoz" iz Smedereva, ćerka firma ŽTP-a, koja nažalost... molim vas sedam i po minuta je govorio prethodni govornik.