Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Dijana Vukomanović

Dijana Vukomanović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Zahvaljujem predsednice.

Poštovani predstavnici, ministre sa saradnicima, dozvolite da izrazim čuđenje što zajedno sa vama nije prisutna i ministarka bez portfelja koja je zadužena za demografsku i populacionu politiku. Takođe bi nam učinio i veliku čast da je prisustvovao i budući predsednik Demografskog saveta, premijer-predsednik Aleksandar Vučić, pošto mi smatramo da je populaciono i demografsko pitanje, pitanje bele kuge jedno od najvažnijih pitanja.

Upravo je ministarka bez portfelja Slavica Đukić Dejanović najavila da će Aleksandar Vučić da predsedava Demografskim savetom koji će imati upravo zadatak da pomogne natalitetu i populacionoj politici u Srbiji, a svakako bi bilo interesantno da smo čuli šta se doznalo, pošto se za to troši novac poreskih obveznika, šta se doznalo iz upitnika. Da li su završene te ankete kojima se nastojalo videti kakve populacione mere osmisliti?

Dakle, mislim da je ovo par ekselans tema, da je Vlada trebala da prisustvuje raspravi i razmeni mišljenja sa poslanicima upravo u ovom najjačem kapacitetu.

Naravno da ću da pohvalim isto kao i većina mojih koleginica i kolega narodnih poslanika to što se u ovaj Zakon o biomedicinski podmognutoj oplodnji uvodi pravo žena, a ne samo bračnih parova, supružnika ili vanbračnih partnera, nego žena da imaju pravo na potpomognutu oplodnju.

Naglašavam da se koncept porodice promenio. Dakle, sve je više, ne samo u Srbiji, nego u svugde u svetu, samohranih roditelja, pogotovo samohranih majki. Jednostavno, nažalost, taj tradicionalni koncept porodice se menja i mi moramo da imamo ne samo politički, nego i strateški odgovor na tu činjenicu.

Pošto mi je vreme ograničeno ja ću se samo fokusirati možda na neku vrstu pitanja, jer meni ovde upada u oči, da tako kažem, velika diskreciona ovlašćenja ministra da propisuje obrasce, pravila, dobre prakse, razne, da tako kažem, ne podzakonske akte, nego razna pravila koja su predviđena zakonom, kojima će se uređivati detaljnije ova oblast koja je još uvek u razvitku.

Takođe, želim da naglasim i da pohvalim i nauku u Srbiju iz ove oblasti, da taj bioinžinjering reproduktivnih organa strašno napreduje, da mi nismo slepo crevo Evrope, mada se možda po zakašnjenju donošenja ili predlaganja ovog zakona tako čini. Da pomenem samo, bez navođenja imena, ali u svakom slučaju pohvalu, metodu in vitro aktivacije jajnika. Hoću reći da naši naučnici, naši medicinski radnici, stručnjaci zaista prate svetske trendove i da u stvari zakonodavstvo i politička volja da se podigne natalitet kasni i takođe postavlja neku vrstu pitanja, a mislim da je to u članu 22, a to je transparentnost podataka. Bojim se da lični podaci dolaze pod jednu veliku transparentnost i da mogu biti zloupotrebljeni. Mi smo već navikli da u ovoj tabloidnoj kulturi mnogi privatni podaci iz privatnih života, pa i medicinski podaci, bivaju zloupotrebljeni čak nekad i za političke svrhe. U svakom slučaju, podržavam ovaj zakon. Hvala vam.
Zahvaljujem, predsednice.
Poštovana gospođo ministar sa saradnicima, uvažene koleginice i kolege, premda danas raspravljamo o setu zakona koji promovišu, a pogotovo ovaj Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, i premda deklarišemo nultu stopu tolerancije na nasilje, bojim se da smo mi danas, u bliskoj prošlosti, imali jednu demonstraciju verbalnog nasilja u najvišem zakonodavnom domu, što odražava jedan zabrinjavajući stepen nasilja u svim porama, da tako kažem, društva.
Činjenica jeste da je nasilje nad ženama, zatim organizovani kriminal, terorizam, isto tako i korupcija, da su to najveća društvena zla koja razaraju ne samo našu državu, već i naše društvo. Dakle, treba da povedemo ozbiljnu raspravu i jednu javnu kampanju protiv, koja će biti usmerena protiv raznih manifestacija nasilja u našem društvu.
Kada kažem – pokaznu vežbu, ovde je grupa poslanika, rekla bih iz različitih političkih partija, učestvovala u jednom incidentu verbalnog nesporazuma, verbalnog spora koji je kulminirao, dok je većina nemo posmatrala. Dakle, zaista ne znam šta treba da mi svi osetimo zbog tih manifestacija nasilja u porodici ili danas u Skupštini verbalnog nasilja, zbog tih manifestacija šta zaista treba da osećamo – podsmeh ili bolni stid?
Ja sam poslanik koji se zalaže za evropske integracije. Na raznim raspravama iz regiona, sa političarima iz Evrope slušala kada će to Srbi, kada će to Hrvati, kada će to Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci, Albanci, biti spremni da uđu u EU. Obično su svi davali odgovor – kada prestanu da se međusobno tuku i ubijaju.
Danas je jedan poslanik govorio čak i o nečemu što je zaista veliko zlo, a to je masovni zločin i genocid. Zato danas kažem da ćemo mi, građani Srbije, biti spremni za EU onda kada prestane to nasilje u porodici, kada muževi prestanu da ubijaju svoje žene, partneri da ubijaju svoje žene.
Nažalost, to nasilje nije usmereno samo prema ženama, ono je usmereno i prema starijim članovima porodice, premda ovaj zakon ne pokriva maloletničko nasilje prema starijim članovima. Zaista moram da kažem da je situacija u državi zaista alarmantna. Niko više nije siguran. Zato je za pohvalu akcija države da se suoči sa ovim velikim i alarmantnim problemom. Ako razorimo porodicu, razorili smo državu.
Isto tako i ovaj drugi set zakona koji je usmeren na borbu protiv organizovanog kriminala, korupcije i terorizma zaista je preko potreban jer onaj ko državu krade, da tako kažem, kad već govorimo o merama borbe protiv korupcije, on krade i krv, znoj i suze ovog naroda. Svi smo mi građani, svi smo mi poreski obveznici raznim odricanjima, socijalnim i zdravstvenim davanjima, u penzione fondove, u poreze, mi smo ulagali da to neko zajedničko dobro zaista sačuvamo.
Pošto mi je vreme ograničeno moram malo da ubrzam. Ono što ovom predlogu zakona nedostaje, a to je bila, vidim, i primedba nekih organizacija koje su bile uključene, jeste to da ne postoje mere socijalno-psihološkog tretmana počinioca nasilja u porodici. Zaista mislim da je neophodno uključiti i njih u tu nekakvu psiho-socijalnu podršku zato da bi oni promenili obrasce svog ponašanja. U nekim budućim izmenama i predlozima izmena ovog zakona koji pretpostavljam da ćemo svi usvojiti …
Hvala. Nastavljam.
Zato bih se upravo i založila da taj psiho-socijalni tretman, ako ne u ovom trenutku, počinioca nasilja i oni koji će biti uvedeni u ovu evidenciju koja će se voditi i na nižem i na centralnom nivou registrovanih nasilnika, da zaista oni budu uključeni u psiho-socijalni tretman.
Slažem se sa nekim poslanicima koji su ovde naglašavali da je siromaštvo i otežana ekonomska i socijalna situacija takođe okidač za nesporazume, za sporove, za verbalna nasilja, za fizička nasilja, ali zaista nema opravdanja da se toleriše prema bilo kome, ko god da počini, bilo siromašan ili bogat, nasilje u porodici, bilo kom socijalnom sloju da pripada, dakle, da je i političar, da tako kažem, ili običan građanin ili ugledan građanin, zaista ta tolerancija, ako već usvajamo taj standard nulte tolerancije, treba da bude za sve i svakoga. Hvala.
Zahvaljujem se predsedavajući.
Poštovani gospodine ministre, poštovani predstavnici Ministarstva odbrane Vojske Srbije, uvažene koleginice i kolege, ja se takođe pridružujem većini narodnih poslanika danas koji su se založili za odašiljanje pripadnika Vojske Srbije u mirovne misije UN i EU.
Niko danas nije pomenuo, ali je juče objavljena vest da je generalni sekretar UN Ban Ki-Mun smenio glavnokomandujećeg Mirovne misije UN UNMISS u Južnom Sudanu. Obrazloženje u izveštaju UN je sledeće - nedostatak vođstva zbog haotičnog i neefikasnog reagovanja na nasilje koje se desilo u julu upadom južnosudanskih vojnika u kamp koji je bio pod zaštitom UN. Reč je od 27 hiljada ljudi. Kad vi čitate te izveštaje, a naši vojnici pripadnici Vojske Srbije koji imaju čast, ali i veliku odgovornost da učestvuju u mirovnim misijama vidite koliko je situacija na terenu kompleksna. Različiti su bezbednosni rizici i ne samo za plave šlemove nego i za stanovništvo.
Zato je izuzetno značajna ta uvežbanost kojom naši pripadnici Vojske Srbije idu u mirovne misije. Bezbednosni rizici u 21. veku su se promenili. Znate, da se sada ratovi vode i konvencionalnim i nekonvencionalnim sredstvima, da su različite klimatske promene takođe bezbednosni rizici, različite infektivne bolesti koje su gotovo simptomatične za ove regione gde pripadnici Vojske Srbije idu u misije.
U 30 godina, za vreme JNA bivše Jugoslavije, našla sam podatak da je oko 18 hiljada pripadnika bivše JNA učestvovalo u mirovnim misijama, a u periodu od 2002. godine pa do danas oko 1.900 pripadnika Vojske Srbije je učestvovalo u mirovnim misijama. Broj koji se danas spominje i koji je ministar pomenuo je oko 700 plus izvestan broj, oko 18 pripadnika MUP.
Naše kolege su već pomenule zašto je važno da i pripadnici Vojske Srbije i MUP idu u mirovne misije, to je podizanje stepena uvežbanosti, interoperabilnost, sarađivanje sa pripadnicima oružanih snaga iz drugih zemalja, sa drugih kontinenata da bi se nadogradilo to dragoceno iskustvo koje je i te kako važno Vojsci Srbije. Oni se vraćaju u redove Vojske Srbije i mogu da šire to znanje stečeno na terenu.
Ključna odrednica kada se govori o odbrani, kada se govori o vojsci jeste spremnost, pripravnost, biti spreman na sve vrste mogućih izazova koji su simptomatični za 21. vek.
Ja sam već pomenula taj izraz koji se koristi sada u vojnoj analitici spremnosti, odbrane i za vođenje vojnih dejstava, to je tzv. hibridni rat. Dakle, sve više ima nekonvencionalnih metoda ratovanja, da su i različiti oblici angažovanja ne samo vojnih snaga, nego isto tako i civilnog stanovništva koje je istovremeno i žrtva, ali isto tako koji na različite druge načine doprinosi, da tako kažem, komplikaciji situacije.
Ali, istovremeno ono što naši vojnici naglašavaju to je, i to se vidi angažmanom medicinskog osoblja, to je to akumulirano znanje koje se zaista ceni i u regionalnom i međunarodnim okvirima, gde naši lekari uveliko doprinose da reaguju na terenu i da pomažu civilnom stanovništvu.
Ja bih naglasila da se Srbija svrstava u prvih 10 evropskih zemalja koje daju po obimu doprinosa mirovnih misija i prvi smo na zapadnom Balkanu. Isto tako prema nekim podacima, ja sam bar gledala podatke Međunarodnog instituta za bezbednosne studije, mi vrlo malo izdvajamo za odbranu i moramo biti svesni koliko nam je zato važna ta vežba pripadnika naše vojske i medicinskog i drugog osoblja, policijskog, koje će steći na terenu , jer kada pogledate, najmanje od svih ostalih zemalja, 0,09% balkanske zemlje, znači u koje se mi svrstavamo, izdvajaju u odnosu na druge evropske zemlje, biće značajno to iskustvo koje ne plaćamo samo svojim novcem. Zato ću ja odašiljanje slanje naših vojnika u mirovne misije. Zahvaljujem.
Gospođo predsednice, poštovana gospodo ministri sa saradnicima, uvažene koleginice i kolege, slušajući današnje govore i o politici i o ekonomiji bilo je dosta demonstracija, da tako kažem, političke panike, ali kada se uzme u obzir dnevni red i kada se sagledaju ovi zakoni kao celovit problem, onda se može postaviti jedno ključno pitanje za koje je ministar finansija izuzetno stručan i nadležan, a to je pitanje – može li se zaduživanjem rešiti problem koji je nastao zaduživanjem?
Ono što je Srbija radila u protekle, sada već, dve i po decenije, ako počnemo od 90-ih, ili ako počnemo čak od 80-ih, to će biti i tri decenije, pa i više, jeste da se problem dugova bivše Jugoslavije, Republike Srbije sada rešavao ili otpisom dugova ili inflacijom. Tokom 90-ih znamo kakvu smo imali inflaciju. Mislim da je to najveći strah građana Srbije, strah od inflacije i strah od rasta ili pada kursa dinara, odnosno stranih valuta. Otpis dugova smo imali posle 2000. godine kada su strani poverioci iz političkih razloga otpisivali dugove, ali sada 2016. godine mi smo u situaciji da danas razgovaramo o novih milijardu i 244 miliona novih zajmova, da tako kažem.
Ono što govore stručnjaci jeste da možete da se zadužujete, ali sve dok rast dugova ne raste brže od rasta ekonomije i rasta inflacije, a to će najbolje ekonometrija i oni koji pažljivo prate fiskalnu i monetarnu politiku verovatno alarmirati.
Ako vi pogledate zašto se uzimaju ovi dugovi, ovi novi zajmovi, onda možete da opravdate humanim razlozima. Ranije su kolege pričale da je to za izgradnju smeštaja 366 porodica, pa za humaniziranje nekih negativnih pojava kao što je izgradnja zavoda za izvršavanje krivičnih sankcija, odnosno za smeštaj zatvorenika. Ono što mi vidimo jeste da tu zaista ima opravdanih razloga, jer i ovaj zajam koji se odnosi na mala i srednja preduzeća, kažu da od tih 150 miliona evra, čak 75 miliona evra može da bude iskorišćeno za ona mala i srednja preduzeća koja će razviti programe za zapošljavanje mladih. Dakle, ima mnogo razloga da se podrži ovaj, da tako kažem, neki novi finansijski aranžman u nedostatku nekog novca koji bi mi možda mogli da obezbedimo na način na koji se razmišljalo u Predlogu zakona o osnivanju Razvojne banke Srbije. Ne znam možda ministar Vujović može da kaže poslanicima i građanima da li se ponovo razmišlja o tako nekoj razvojnoj banci, mada su iskustva sa Razvojnom bankom Vojvodine i razvojnim fondom negativna.
Dakle, ja mislim da su ove kamatne stope i rokovi otplaćivanja povoljni. Isto tako tranširanje, povlačenje zajmova da je povoljno i da je to nešto što je ekonomska dogma u suočavanju sa ekonomskom krizom koja Vlada ne samo u Srbiji, nego i u Evropi i svetu.
Što se tiče osnivanja fonda za zapadni Balkan, rekla bih da u nekim izlaganjima uvaženih kolega i koleginica videla volja da se pobegne iz tog termina ili tog društva, da tako kažem zapadnih zemalja, tu smo gde jesmo, geopolitička realnost nam je takva. Ako se ne udružimo na onaj način na koji se udružila samo višegradska grupa, tu se stavljao akcenat na višegradsku grupu. Pomenuću zemlje Beneluksa ili Nordijski savet, jednostavno nećemo biti prepoznatljivi kao ljudi koji mogu da budu partneri u savremenom svetu gde se i politika i ekonomija odvija na taj regionalni način.
Dakle, čak i da ne bude ustanovljen ovaj fond za zapadni Balkan, mi ćemo biti viđeni kao grupa zemalja koja je osuđena da tako kažem na ekonomsku i političku saradnju. Ovaj fond za zapadni Balkan je svakako investicija u budućnost mladih, jer njima je namenjen, razvoju mladih, unapređenju i razmeni projekata, nauke, obrazovanja, istraživanja. Dakle nemamo razloga za strah.
Zahvaljujem se predsedavajući.
Poštovani ministre sa saradnicima, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici ja se sa zadovoljstvom pridružujem sveopštem konsenzusu da ćemo podržati predložene dopune i izmene Zakona o visokom obrazovanju i prosto sam inspirisana početnom rečenicom gospodina ministra Šarčevića koji je rekao da je obavio širok krug konsultacija i da su to sve životne, ljudske priče.
To me je inspirisalo da se prisetim poslovice latinske koju je navodno rekao Senek, a koji je rekao – „Ne učimo za školu, već za život“, a šta život u Srbiji danas kaže o studentskom životu, jer ja mislim da smo svi ovde zbog studenata, jer oni su budućnost, oni su mladost. Ako sad pogledamo u prošlost, setićemo se da u bivšoj Jugoslaviji osnovno obavezno obrazovanje je uvedeno pre 65 godina 1951. godine i sad je situacija, ministar će naravno da me ispravi, on zna bolje podatke od mene, da imamo oko jednu trećinu stanovništva koje ima osnovno obrazovanje, oko jednu polovinu stanovništva koje ima srednjoškolsko obrazovanje. Prema podacima, oko 6% odnosno svaki 18 stanovnik ima višu školu, a visoko obrazovanje ima oko 10%.
Mi znamo šta je po Strategiji obrazovanja naš cilj, znamo da ulazimo u Evropu, da se upravo u ovo vreme naglašava da je Srbija spremna za otvaranje Poglavlja 25. i 26. U izveštajima o skriningu je rečeno da od srednjoškolaca od 46% upisuje visoko obrazovanje.
Svi ovde smo iznosili podatke koje su nam dostavili studenti, jer oni su ti koji su zainteresovani da imaju tu diplomu u rukama. Prosto, to će im olakšati zaposlenje, i znamo koliki je problem sa mladim ljudima. Drago mi je što ne mislimo samo na studente osnovnih studija, nego na one koji su upisali master i koji su već i na doktorskim studijama. Dakle, ova država ulaže ogromni novac za školovanje studenata. Danas se u medijima matematizira da lekari u čije se obrazovanje ulaže i do 12 godina odlaze iz zemlje, dakle da gubimo čak u roku od dve godine skoro dve generacije upisanih, ako je kvota na medicinskom fakultetu 500 ljudi. Oni traže sertifikate dobre prakse da bi mogli da se zapošljavaju u inostranstvu.
Kolega Miletić Mihajlović i neke druge kolege su pominjali te podatke koje smo dobili od studenata, da se žale na teškoće reupisa, ekvivalencije. Nismo govorili o tome koliko smo skupi studentski krediti gde su nosioci tih kredita ili roditelji ili sami studenti, da su to krediti gde su kamate od 10 do 30%, rok otplate je sedam godina.
Dakle, to su sve neke strategije snalaženja mladih ljudi koji žele da ostanu u zemlji, koji žele da postanu ne samo akademski građani, nego koji žele da rade i da privređuju. Moje ohrabrenje ministru sa saradnicima i da što više konsultuje studentske organizacije i studente, da što više ide među njih. Sa zadovoljstvom konstatujem da je v.d. pomoćnika ministra na Odboru za obrazovanje već navela da je formirana ili će biti formirana, ako sam dobro razumela, radna grupa od 12 studenata koji će takođe biti uključeni u proces konsultacije izrade pretpostavljam novog zakona o visokom obrazovanju. Neke kolege su stavljale naglasak na akademsku zajednicu, ja se usuđujem da stavim naglasak na studente. Vi imate veliko bogato i životno i radno iskustvo iz rada sa decom, sa učenicima i ne treba ih se nikada bojati. Oni trebaju da budu najviše konsultovani.
Gledala sam Akcioni plan i tu su navedeni kriterijumi koje ćete gledati u procesu do 2020. godine. Takođe bih stavila naglasak na problem tzv. „drop auta“ odnosno odustajanja od onih koji upišu i već tokom prve godine odustanu od studiranja. Ako sam dobro shvatila vi ćete već u februaru 2017. godine dati izveštaju o evaluaciji koliki je taj odnos studenata u odnosu na broj upisanih, koliki je broj studenata koji imaju 60 bodova. Vršilac dužnosti pomoćnika ministra je navela podatak da tih čuvenih 60 evropskih prenosivih bodova u stvari svega 10% studenata ispunjava taj uslov i zato još uvek opstaje taj kriterijum od 48%, ali to će evaluacija pokazati. Želim vam uspeh.
Zahvaljujem predsedavajući.
Uvažene koleginice i kolege, narodni poslanici, ceo dan slušamo jedni druge i razgovaramo o jednom jako važnom prostoru, prostoru medijskih sloboda. Moj je utisak da mi danas ovde ne raspravljamo o izboru, o kandidatima za članove REM, pre mi liči, iz govora raznih poslanika i poslanica, kao da biramo velike cenzore i velike inkvizitore.
Ovaj sadašnji sastav Skupštine će se setiti situacije pred usvajanje seta medijskih zakona 2014. godine kada je državni sekretar ministarstva nadležnog za set medijskih zakona sam javno izjavio da mu se čini da u Srbiji postoji medijska džungla. Taj izraz, se odnosio na preko 1440 registrovanih javnih glasila. Sada smo ta glasila podelili na elektronske i na štampane medije.
Sećam se da je, recimo, u maju 2015. godine bilo oko 110 registrovanih televizijskih stanica, da je bilo oko 325 radio stanica. Znači, mi sada ovde imamo jedan prostor, sloboda i mišljenja, izražavanja koje je garantovano Ustavom Republike Srbije u članu 46. koji je garantovan članom 51. pravom na obaveštavanje. Sada moramo ovde da postavimo jedno ključno pitanje, šta je to sloboda, šta je to sloboda mišljenja i izražavanja da bismo omogućili prostor za delovanje, ne samo REM, ne samo članova REM nego isto tako i medija, elektronskih ili pisanih, ali danas govorimo o elektronskim medijima.
Mislim da će se većina vas složiti da je sloboda delovanja nekog pojedinca ili organizacije ono što ne ugrožava slobodu drugih ljudi. Ovde je bilo u nekim diskusijama istaknuta ne samo javne biografije nego i tajna, da tako kaže, ne baš tajne, nego jednostavno višak informacija koje mi nemamo u ovim pisanim biografijama.
Htela bih da kažem da mi ipak moramo da uzmemo obrazac političke kulture iz koje svi potičemo. Evo, gospodin Šešelj će se verovatno setiti, a setio bi se i profesor Mićunović da je ovde, notornog člana 133. Krivičnog zakona SFRJ kada je bio tzv. verbalni delikt gde su ljudi hapšeni zbog javno izraženog mišljenja ili napisanog mišljenja.
Znači, mi još uvek imamo taj refleks i cenzure i autocenzure, ali setom medijskih zakona, koji smo usvojili 2014. godine, mi smo rekli da se država, da se politika povlači iz medija i da jednostavno treba da ojačaju ta nezavisna regulatorna tela.
Mi smo ovde ne samo narodni poslanici i političari, mi smo istovremeno i gledaoci. Dakle, apelujem da ne tražimo ono od članova REM-a što mi kao građani, kao gledaoci ili slušaoci ne radimo. Isto kao što je velika moć slike, velika je moć mikrofona, a isto tako i velika je moć daljinskog upravljača kada mi kao građani možemo da promenimo program koji nam se ne sviđa.
Dakle, mi ovde treba da raspravljamo o biografijama kandidata koji su nominovali tri kruga predlagača, da tako kažem, civilno društvo, udruženje koje se bavi slobodom izražavanja i zaštite dece, takođe, strukovna udruženja, udruženja izdavača elektronskih medija i novinarska udruženja i isto tako i nadležna tela, u ovom slučaju Skupštine Vojvodine.
Dakle, to su tri moćna kruga predlagača i ja mislim da treba da odamo priznanje ljudima koji su imali dovoljno hrabrosti i profesionalnog i ličnog integriteta da uđu u ovaj proces konkurencije.
Koleginica Paunović je kao izvestilac nadležnog odbora Skupštine Srbije objasnila detaljnu proceduru. Procedura je bila javna i transparentna i zato bih ja apelovala na moje kolege da razgovaramo malo više o kandidatima, isto kao što u Krivičnom zakoniku ili u pravu postoji prezumpcija nevinosti, mi sada ne znamo da li će ti ljudi zaista poštovati član 13. Zakona o elektronskim medijima, koji kaže da su kandidati, odnosno članovi Saveta REM-a, da treba da budu samostalni i da deluju po vlastitom znanju i savesti. Ja mislim da će neki od njih zaista to i uspeti. Hvala.
Zahvaljujem, predsedavajući.
Poštovani ministre, poštovani predstavnici Ministarstva za kulturu i informisanje, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, premda je SPS podržala prošle godine donošenje i usvajanje sva tri medijska zakona, ovom prilikom sam ipak podnela amandman u ime SPS na član 4. Zakona koji danas razmatramo, a koji se odnosi na član 148, odnosno sasvim precizno rečeno, koji se odnosi na Saveznu javnu ustanovu Radio Jugoslaviju, a u kojem sam se založila da se, kao i u slučajevima nekih drugih medija, upravo ovom radijskom servisu produži rok za proces privatizacije, ne do 31. jula, nego do 31. oktobra.
Zašto smatram da su ta četiri meseca, takođe, izuzetno važna za Radio Jugoslaviju? Mi svi ovde znamo, mi smo političari da Jugoslavija više ne postoji kao država, reč je ovde o Radio Jugoslaviji, ali isto tako želim da ukažem, da kao što je jedan od kolega iz opozicije rekao da ne zna kako se sada zove, koje je ime pod kojim emituje Radio Jugoslavija, ja ću da kažem i da vas podsetim, da je reč o Međunarodnom radiju Srbije koji se oglašava pored srpskog jezika, na 11 jezika, na 11 svetskih jezika. Dozvolite da pročitam koji su to svetski jezici da neki ne bih izostavila: engleski, francuski, ruski, španski, nemački, arapski, kineski, albanski, grčki, mađarski i italijanski.
Time što sam pročitala ove jezike, zamisliste sada da iznenada nekim sticajem okolnosti, ja ne kažem da će to da se desi, ali radio koji se emituje na kratkom talasu preko međunarodne frekvencije 6100, da on iznenada utihne. Da ne utihne samo taj srpski glas, nego da utihne interpretacija najvažnijih vesti iz Srbije na svih ovih 11 jezika. Ko će onda da interpretira sa stanovišta državnog i nacionalnog interesa Republike Srbije najvažnije događaje u svetu?
Mi živimo u 21. veku, velike nade polažemo u najsavremenije oblike komunikacije i emitovanja. Mi znamo da se ovaj Međunarodni radio Srbije emituje i preko satelita i preko interneta. Dakle, ne čuje se samo glas Srbije, namerno naglašavam reč „glas Srbije“, zato što, ako ukucate na vašim računarima domen međunarodnog radija Srbije, ukucate reč glas Srbije tačka, org. tu se otvara čitav mozaik najvažnijih informacija iz Republike Srbije.
Dakle, ja sa ovim amandmanom koji je odbijen, uz dužno uvažavanje razloga koje je dalo Ministarstvo, a to je da je fokus na socijalnom programu, za orijentaciono rečeno 95 zaposlenih u Međunarodnom radiju Srbije, da ima dovoljno vremena da se oni uključe u ovaj socijalni program. Ja to, takođe uvažavam.
Mi smo u ovih tranzicionih 25 godina navikli da se snalazimo na tržištu rada i ja želim da naglasim da je reč od 95 zaposlenih, koji sigurno poštuju i koji su postigli visoke standarde profesionalnog novinarstva ne samo u oblasti radio novinarstva, nego isto tako sami ovi jezici koje sam pročitala, govore o jednom izuzetnom kvalitetnom prevodilačkom servisu. Ako ovi ljudi jednog dana ostanu bez posla, sigurna sam da će njihov kvalitet, njihovo iskustvo, njihov profesionalizam im omogućiti da nađu svoje mesto na tržištu rada.
Ali, ja u ovom svom zalaganju za amandman želim da naglasim na rešenja. Možda i ovih mesec dana dovoljno da se razmisli o sudbini Međunarodnog radija Srbije. Takođe, bih naglasila da iako je reč o radio servisu, da ovaj servis preko interaktivne mape „Lepa Srbija“, koju je podržalo Ministarstvo informacije i kulture, isto tako i Njegova Svetost Patrijarh Srpski Irinej, da je to neka interaktivna mapa, gde su dostupni video filmovi iz naše lepe domovine, gde ne samo naša dijaspora, nego svi ljudi koji su zainteresovani da turistički posete Srbiju, da vide koliko je naša zemlja lepa i atraktivna za posetu. Ta interaktivna mapa Srbije, takođe je dostupna za pet stranih jezika.
Pokušaću da govorim jezikom koji naš uvaženi ministar sigurno dobro razume. Mi smo svi ovde svesni da reformski metronom otkucava brz tempo za donošenje i implementaciju zakona, ali isto tako reč je, da tako kažem, i o tome da razvijemo, ne samo sluh onih koji predlažu i usvajaju zakone, nego i sluh onih koji su zaduženi za implementaciju tog zakona.
Zato naglašavam nasuprot kolegama iz opozicije da nije samo Ministarstvo odgovorno za implementaciju zakon, odgovorni su svi oni organi, odnosno inokosni organi koji su trebali da osmisle program privatizacije, koji su trebali da podnesu izveštaj Agenciji za privatizaciju, ali izgleda da do poslednjeg trenutka neki od njih nisu verovali da je zaista država Srbija čvrsto odlučila da poštuje evropske i svetske savremene standarde i da se povuče iz medija.
Dakle, ja naglašavam da je to jedan interaktivni odnos gde svi moramo imati sluha za ono što rade razvijene zemlje sveta. Isto tako, naglašavam dva modela, koji su upravo ljudi zaposleni u Međunarodnom radiju Srbiji naglasili da su u savremenom svetu u oblasti medija ili svetskih servisa moguća dva modaliteta i mislim da ima vremena da nađemo rešenje u okviru ova dva modaliteta i da uklopimo Međunarodni radio Srbiju među jedan od ta dva modaliteta.
Upotrebiću možda prejaku reč, zašto ugasiti Međunarodni radio Srbije ako postoje primeri samostalnih svetskih servisa koji su poznati BBS, Glas Amerike, Slobodna Evropa, Radio Frans internešnl, Kineski radio, Ruski radio Sputnjik, samo da pomenem neke. Isto tako postoje i u našem bliskom okruženju radio servisi koji deluju kao posebni delovi javnih servisa, sa posebnim načinom finansiranja. To su Glas Hrvatske, Radio Bugarske, Radio Rumunije, Glas Turske, Radio Španije, Poljski radio, Radio Praha internešnl, Češki radio, čak i Ukrajinski internešnl radio. Dakle, moguće je nabrajiti, jer kao ugasne Međunarodni radio Srbije ko će onda da pruži adekvatnu sliku Srbije u svetu?
U ruci držim jedno ozbiljno istraživanje koje je uradila internacionalna renomirana kuća za jačanje imidža zemalja „Pablik rilejšn“. Oni su radili analizu sadržaja američkih medija koji u velikoj meri formiraju javno mnjenje. Vidite ovaj crveni krug, to je Srbija. U odnosu na učestalost ključnih reči kojima se predstavlja Srbija u svetu, mi vidimo da je u vreme kada je ova studija rađena 2011, 2012. godine, ključne reči po Srbiju su bile, citiraću neke – Kosovo, NATO, Sirija, ratni zločini, genocid, Hag, Srebrenica, bombardovanje.
Jedine pozitivne reči kojima se predstavljala Srbija odnosile su se, kao što se i danas odnosi na naše sportiste čija je simbol – Novak Đoković, ili na energetiku ili na neki proizvod koji je internacionalan, a to je naše crveno zlato, maline. Upravo sada kada neka od ovih negativnih ključnih reči se ponovo plasira i predstavlja se tim rečima Srbija, pomenuću samo Srebrenica, postavlja se pitanje i jedan zahtev da se mora naći načina i modalitet da ovakav medij kao što je Međunarodni radio Srbija opstane i zaživi.
Ljudi iz ove kuće, već su razgovarali sa vama i pohvaljuju vašu dobru volju da razgovarate, isto tako i sa predstavnicima Vlade, jedan od modaliteta jeste da se nađe način za saradnju sa javnim servisom, RTS, da ne nađe neka niša gde će ovaj radio moći da nastavi svoje dejstvo, svoje delovanje koje traje već 80 godina, da se ti kvalitetni ljudi, kvalitetni novinarski, prevodilački, tehnički kadrovi da se iskoriste i da budu finansirani nekim modalitetom projektnog finansiranja.
Dakle, bez obzira da li da se radi o tih mesec dana koje je ukoliko, a izglasaćemo ovaj zakon i Socijalistička partija Srbije podržava i u načelu ovaj zakon, to smo već javno i rekli, ipak, mislim da se može naći neki modalitet, da se nađe dobra politička volja, da se nađe rešenje za opstanak Međunarodnog radija Srbije.
Upravo danas dok se mi sastajemo i razmatramo u pojedinostima ovaj Predlog zakona naglasila bih da se u Privrednoj komori Srbije osniva privredni savet za dijasporu, jer upravo Međunarodni radio Srbije se i obraća toj našoj dijaspori koja broji nekih tri i po miliona građana, odnosno državljana Srbije, građana i državljanina istovremeno nekih drugih zemalja i njima znači da se ne utihne taj kratki talas na frekvenciji 6.100 da i dalje mogu da preko svojih kompjutera prate portal „Glas Srbije“.
Mislim da upravo možda kroz ovakve vrste koji i prozore koje otvara Privredna komora Srbije, da se može animirati naša dijaspora i da se tu traže alternativni izvori finansiranja i na posletku naglašavan da opstanak Međunarodnog radija servisa Srbije ne podržavaju samo pojedinci. To je prosto impresivno da ne samo novinarska strukovna udruženja, čak i ljubitelji kratkih frekvencija su potpisivali peticiju, sportisti, novinari, umetnici, muzičari. Dakle, imam mnogo glasova – za. Možda se ne može amandmanski sada produžiti ovaj rok za proces privatizacije, ali zaista se moraju tražiti alternativna rešenja.
Dakle, ovo moje izlaganje bila neka vrsta apela da zaista ne utihne glas onog medija koji se zove Međunarodni radio Srbije. Hvala vam.
Uvažene kolege narodni poslanici, želim da pojasnim, možda se nismo razumeli, ali sama reč kaže – Međunarodni radio Srbije, on nije namenjen domaćem informisanju. Mislim da ovde cveta sloboda medija, sam ministar je već rekao, oko 1500 različitih medija u Srbiji postoji. Mi smo vrlo dobro informisani o tome šta se dešava u Srbiji, ali svako ko je putovao u inostranstvo i ko je imao bliske susrete sa našom dijasporom, od Amerike preko drugih kontinenata, Evrope, treba da zna koliko je važno čuti srpsku reč u inostranstvu.
Dakle, taj servis je namenjen informisanju naših ljudi u inostranstvu, a isto tako onih ljudi kojima je maternji jezik jedan od ovih 11 jezika, inače ćemo doći u situaciju da nam istinu u Srbiji na tim stranim jezicima tumače isključivo stranci. Vrlo dobro znamo da smo od početka jugoslovenske krize, kada je već reč o Jugoslaviji, platili jako veliku cenu za tu interpretaciju. U 21. veku postoji jedan termin koji kaže – hibridni rat. Kolega bi trebalo da izučava neke savremene tokove. Informacija je oružje, mirotvorno ili ratoborno, i vrlo je važna interpretacija. Ko će tu interpretaciju iz Beograda, iz Srbije da ponudi svetu, ako nećemo mi? Znači, ne može se sve posmatrati - ko je kad bio na vlasti. Hvala Bogu, ovih 25 godina izgleda da su se sve relevantne političke stranke izređale na vlasti, ali zato, ja vas molim, da jednog dana kada odemo svi mi u političku penziju da zaista budemo zadovoljni onim što smo se zalagali za državne i nacionalne interese Srbije. Hvala.
Uvažene kolege narodni poslanici, prosto sam zatečena rečima koje su moje uvažene kolege upotrebile obrazlažući potrebu da se briše ovaj amandman. Dve su ključne reči - antimodernizacijski i da će ovaj posao realizacije projekta „Beograda na vodi“ biti prljav posao.
Zamislimo sad sledeću situaciju. Kako bi bio izgrađen Novi Beograd, da su oni koji su odlučivali o javnom interesu da se pumpama izvlači pesak iz beogradskih reka i da se nasipa močvarno tlo i da se pokrene jedan veliki modernizacijski projekat izgradnje Novog Beograda tako što će na hiljade i hiljade ljudi biti angažovano isto tako i u radnim akcijama, da će, dakle, biti upotrebljena i teška mašinerija, da su tadašnji naši sugrađani, koji su još uvek živi i mogu da svedoče, rekli – to će biti jedan prljav posao.
Naravno da je prljav posao. Prljav posao je uvek modernizacija zemlje zato što treba raščistiti nešto što je sada mrtvi kapital. To je jedna jako precizna konstatacija jer Savski amfiteatar je jedan mrtvi kapital zato što je to područje oivičeno železničkim prugama, zato što je prosto neupotrebljivo.
Mi, narodni poslanici, kada putujemo u službene posete različitim zemljama, a ja želim da posvedočim, moje iskustvo je iz Kine, jeste da nama naše kolege s ponosom pokazuju makete. Imala sam prilike da vidim maketu jednog grada u Kini gde oni projektuju te postupke izgradnje do 2035. godine. Znači, mi ne smemo ništa čekati, moramo izlaziti u susret budućnosti. Dakle, ovo je i te kako modernizacijski projekat.
Slažem se sa vama, gospodine predsedavajući. Zaista, naše kolege su u ovom amandmanu konkretno predložili da se briše reč u stavu 1. člana 1. „javno“. Šta je ako nije javni interes da zakonima regulišemo oblast ljudskih prava? Jer, svi postupci eksproprijacije se tiču temeljnog prava, a ne samo na imovinu, nego isto tako i na život. Ovde su kolege pominjale razne odredbe drugih zakona, ali isto tako su se pozivali i na Ustav.
U ovom mom reagovanju želim da ukažem na to zašto je bilo potrebno doneti, u stvari biće potrebno doneti zakon i zašto je on tako formulisan. Da bi se regulisao posebni postupak eksproprijacije povodom isto tako nekih drugih članova Ustava, kao što je član 75. i član 76. Juče je bio Međunarodni dan zaštite pripadnika romske nacionalnosti i ja bih podsetila kako se vršila eksproprijacije 2009. godine kada je gradonačelnik Beograda, koji je pripadao DS, a opozicija danas uglavnom pripada toj matičnoj stranci, raseljavao pripadnike romske nacionalnosti u cilju eksproprijacije u roku od tri sata i buldožerima i autobusima.Amnesty International“ u svom izveštaju od 31. avgusta 2009. godine kaže da je u roku od tri sata razrušeno 200 domova, da je 178 romskih porodica raseljeno, a od toga je 114 dobilo, da tako kažem, prinudni smeštaj u metalnim kontejnerima. Ja bih rekla da je upravo zato potrebno regulisati zakonom posebni postupak eksproprijacije, da se ovako kršenje ljudskih prava ne bi događalo. Hvala.
(Balša Božović, s mesta: Replika.)
Uvažene kolege, znam da se ova rasprava otegla i da opozicija pokušava na sve načine da mobiliše podršku koju je izgubila na izborima. Zaista mi je simpatičan predlog našeg mladog, uvaženog kolege i to pripisujem njegovom neiskustvu i mladosti. Istovremeno razumem njegov žal za danima kada su zajedno sa nama bili na vlasti, zahvaljujući upravo odluci SPS 2008. godine da uđemo u partnerstvo sa njima. Da su slušali naše savete i učili možda i na našim greškama, ne praveći sada i na vlasti i u opoziciji sada, greške koje ne priliče demokratskoj opciji možda bi dobili veću podršku na izborima.

Gospodin mlađi kolega je prozvao mog uvaženog partijskog druga inženjera Milutina Mrkonjića koji će u političku istoriju ući ne samo kao jedan od funkcionera SPS nego kao i veliki graditelj i obnovitelj. Želim da evociram jednu scenu sa mosta Beške 2011. godine kada je tadašnji predsednik Srbije, a istovremeno i predsednik DS bio impresioniran graditeljskim delom mosta na Beški koji je preko dva kilometra, koji je u stvari najveći most na Dunavu. Citiraću njegovu izjavu, dakle, govorim o Borisu Tadiću koji je pohvalio i rad Milutina Mrkonjića i graditelje i rekao je – fantastično arhitektonsko građevinsko delo. Pozvao je medije da pišu o tome i da se prave pesme i filmovi. Kada je odlazio sa vlasti rekao je da ćemo se gledati u nekom drugom filmu. Oni su sada u opoziciji, mi smo i dalje na vlasti. Taj poziv da mi izađemo iz postojeće vladajuće koalicije nije film koji će oni gledati.
Evo odmiču sati, protiču minuti od kako ste vi u opoziciji. Ja bih sada htela da pobrojim one godine od kada mi od 5. oktobra 2000. godine nismo odlučivali o tome šta će se graditi jer nismo bili okosnica koaliciji. Znači, sada ja da krenem da nabrajam 2001, 2002, 2003, 2004, 2005, 2006, 2007, 2008, 2009, 2010 i evo 2011. godina kada je ministar Mrkonjić zaslužan za izgradnju mosta Beške, tek tad je Boris Tadić mogao da se uslika sa nečim konkretnim.
Takođe, podsećam da je most na Adi koji je preskupo plaćen, izgrađivan sa kreditom Evropske banke za obnovu i razvoj, Evropske investicione banke, ali u anale svetske je ušao izveštaj o tome na koji je način gradonačelnik Đilas raseljavao Rome. To je slika i prilika demokratske opcije, odnosno bivšeg DOS, bivše DS i bojim se da će jednostavno to biti zapamćeno o tome šta i kako ste vi radili.
Hvala.

Poštovana predsedavajuća, poštovani gospodine predsedniče Vlade Srbije, poštovane dame i gospodo ministri, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici i odbornici, mi smo se danas okupili u ovako velikom broju, ne zbog toga da radimo ono što političari vole najviše da rade, a to je da postavljaju kamene temeljce i da presecaju crvene vrpce novih građevina.

Danas razgovaramo o jednom konkretnom projektu, čiji su temelji ovde u Predlogu zakona napisani crno na belo. Dakle, delimo zajednički odgovornost, članice vladajuće koalicije, to nije dato obećanje pred medijima, nego u najvišem predstavničkom domu – Narodnoj skupštini Republike Srbije i građani će imati pravo da nas pitaju, ne za to 10 ili 15 godina, nego vrlo skoro, kada budu neki izbori – a, šta ste uradili sa tim projektom o kome danas razgovaramo.

Činjenica jeste da mi poslanici SPS, čak i oni koji su bili u jednopartijskom sistemu, pre uvođenja višepartijskog sistema, su govorili o projektu koji se nazivao različitim imenima, a danas ga nazivamo „Beogradom na vodi“. To nije novo ime.

Želim da kažem da će poslanici SPS podržati ovaj predlog zakona, ne zato što smo članice, partneri, koalicioni partneri ove vladajuće većine, nego zato što smo zajednički sanjali o nečem što se pojavljuje na horizontu i u šta verujemo da je realno i da je moguće.

Pripremajući se za raspravu u Skupštini, imala sam čast da dobijem od mog stranačkog kolege, uvaženog inženjera, Milutina Mrkonjića jedan papir koji je iz 2004. godine, a gde se govori o jednom spisku, gde ima i mapa, gde ima i nacrta, kapitalnih investicionih projekata za Beograd. Hoću da posvedočim da smo na sličan način razmišljali. Pod tačkom tri je nabrojan jedan od projekata „Beograd na Savi“. Tu se pominje ono o čemu mi danas pričamo, o završetku izgradnje Železničke stanice Beograd-Centar-Prokop, o beogradskom železničkom čvoru, o premeštanju postojeće Železničke stanice sa prostora od oko 90 hektara u centru grada, a koji će privući strane investicije od nekoliko milijardi evra, izgradnjom novog Menhetna na Beogradu.

Dakle, ako nam se neki danas smeju koji su u opoziciji zbog toga što pričamo o nečemu za šta tvrdimo da smo sposobni da sprovedemo u delo i da je to nešto realno moramo se podsetiti bez lažnog podsmeha i lažnog izrugivanja da smo svi na isti način razmišljali.

Ja pošto pripadam levičarskoj partiji mogu da se setim vremena omladinskih radnih akcija kada je Beograd i kada je vlast, da ne pominjem samo Branka Pešića, nego i neke gradonačelnike koji su bili pre njega na vlasti sa različitim timovima kada su napravili veliki skok sa ove obale ka Savi. Koliko je fantastično i neverovatno zvučalo da će se pumpama izvlačiti močvarno tlo, odnosno da će se pesak izvlačiti iz reka i nabacivati na močvarno tlo i da će danas biti moguće ovakav Novi Beograd kakav imamo.

Meni se naročito dojmilo što su, ne samo predsednik Vlade gospodin Vučić, nego i neki drugi poslanici u svojim izlaganjima naglasili da ovaj projekat ne počinje od nas. Ovaj projekat počinje od mnogo ranijih vremena, od svih onih koji su želeli Srbiji dobro, ne samo zato što su bili na vlasti.

Ja bih podsetila da smo mi građani Srbije, da ne kažem samo Srbi skloni da slavimo naše poraze. Evo, danas je 7. april, podsetiću da smo juče obeležavali bombardovanje Srbije i činjenicu koliko je glavni grad Srbije bio razaran i ponovo vaskrsnuo, ponovo obnavljan u prošlim vekovima.

Isto tako želim da naglasim da podsetim na jedan drugi 6. april 1867. godine kada je Knez Mihailo Obrenović dobio ključeve Grada Beograda i samim tim u amanet da na jedan novi, drugačiji način razmišlja o sudbini svog naroda.

Takođe bih podsetila da razvoj Beograda danas 2015. godine u 21. veku je utemeljen mnogo ranije. Dakle, to nisu samo perspektive tu su i ograničenja. Činjenica je da obale reka Save i Dunava jesu okovane železničkim prugama i to jeste ta velika prepreka i zbog toga treba premeštati te železničke pruge.

Podsetiću da smo mi Berlinskim kongresom iz 1878. godine dobili obavezu, Srbija je preuzela obavezu da izgradi put Beograd–Niš i da na taj način od Vranja oslobodi prolaz, odnosno omogući železničku konekciju prema Solunu, odnosno od Pirota ka Carigradu. Premijer je danas u svom govoru i podsetio na tu činjenicu da je 1884. godine krenuo taj prvi voz od Beograda ka Nišu ako se ne varam u avgustu, a već u septembru je preko tadašnjeg mosta iz tadašnje Austrougarske krenuo voz iz Zemuna ka Beograda. Hoću reći da te železničke šine nas ponekad i ograničavaju na onaj način na koji još uvek postoje zidovi, balkanski zidovi u našim glavama koji nas sprečavaju da razmišljamo na jedan modernistički i reformistički način.

Još uvek, hteli mi to da priznamo ili ne, postoji ta zamišljena granica koja je bila realna između Otomanskog carstva, između Turske i između Austrougarske. Zaista se još uvek delimo, ne samo na starosedeoce Beograđane i one koji su dođoši, koji su došli, nego zaista su još uvek nama u glavama te stare istorijske podele.

Ja mislim da ovim projektom mi rušimo jedan koncept koji je Beograd nagnao na neku vrstu sudbine da bude tvrđava, da bude pogranični grad koji će biti napadan ili koji će biti na braniku Evrope od najezde Osmanlija ili koji će jednostavno biti usputno mesto, recimo kada su krstaši krenuli da oslobađaju Jerusalim.

Ja hoću da naglasim ono što se upravo izborom, i ja bih rekla srećnom okolnosti, da nam se nudi za partnera, za investitora jedan kompanija iz arapskog sveta, da se ruše te predrasude koje još uvek postoje. Ja to na žalost čak vidim i među arhitektama, među akademijom arhitekata koji insistiraju na tome da se isključivo domaće arhitekte pitaju i da se poštuje nešto što je postojao kao projekat na papiru pre 50 ili 70 godina koji je rekao da ne može da se gradi na prostoru Savskog amfiteatra i da tu treba samo da budu zelene površine da ne mogu da budu oblakoderi.

Ja podsećam da ovu Srbiju, ovaj Beograd nisu gradili samo građani Srbije. Evo, u ovom zdanju ovde su i tragovi ruskog arhitekte u maloj sali, vi se sećate ako ste dobro pogledali fresku, u levom uglu postoji hrišćanska crkva sa krstom, a u desnom uglu postoji džamija. Znači, mi smo zaista u prednosti zato što imamo te slojeve kulturnog nasleđa, urbanističkog nasleđa dva različita sveta ali koji su danas u vreme globalizma povezani.

Ja zaista se čudim opoziciji koja se protivi ovom zakonu zato što ono govori o posebnim postupcima eksproprijacije i ovako kako je premijer naglasio, tu će biti i očuvano i načelo vladavine zakona i legaliteta i privatne svojine, zato što će biti nadoknada po tržišnoj vrednosti. Čak i da su donosili zakone o posebnim postupcima eksproprijacije kada su bili u većini oni koji su odlučivali o velikom investicionom projektu, možda preskupo plaćenom, most na Adi, moram da podsetim da je jedna jako ugledna međunarodna organizacija koja nadgleda poštovanje ljudskih prava, a to je „Amnest Internešnl“ i dan danas u svojim arhivama ima izveštaj, način na koji su gradske vlasti sprovele raseljavanje ili eksproprijaciju romskih naselja. Podsećam na izveštaj koji je iz 9. avgusta 2011. godine koji govori kako je razrušena u toku od tri sata 200 domova pripadnika romske nacionalnosti, kako je 178 porodica raseljeno i autobusima i kamionima i buldožerima. Čak i da ne čitamo te izveštaje, ovde je moj uvaženi kolega Srđan Dragojević koji je u svom filmu „Parada“ zabeležio te scene.

Dakle nemojmo sporo zaboravljati, odnosno nemojmo da mislimo da sve počinje od nas. Ništa ne počinje od nas, mi smo ograničeni, naše političko vreme je ograničeno na četiri godine i ništa se neće završiti sa nama. To je dobro. Na taj način takođe podržavamo taj poziv koji je uputio premijer, da se svi ljudi koji žele da se Srbija brže razvija, da se priključe ovom projektu.

Ja bih podsetila isto da mi nismo svesni koliko ovim projektom menjamo sliku o Srbiji. Evo, podsetiću se da smo u procesu evropskih integracija pod stalnim nadzorom i evropskih političara i evropskih institucija. Meni možda isto kao i vama, smeta kada Angela Merkel, kancelarka Nemačke kaže da ukoliko zemlje Balkana napreduju, da one to čine puževim korakom.

Dakle, ne moramo i ne smemo da bolujemo od kompleksa olako obećane brzine, to je nešto što su neki raniji političari govorili, ali moramo da budemo odlučni i da političkom voljom i hrabrošću sprovodimo neke realno ostvarive projekte, pogotovo kada su oni podupreti konkretnim novcem.

Danas, danas ovde razgovaramo o tri konkretne stvari. Govorimo o prostornom planu područja posebne namene, to je ograničeno na 177 ha, govorimo o postupcima eksproprijacije i govorimo o tome da će biti izdata građevinska dozvola.

Ovde su kolege citirale projekciju gradonačelnika, gospodina Malog, koji je ukazao na investicione multiplikatore, da će za svaka uložena dva dinara se omogućiti rast BDP. Gledam ovde moje uvažene kolege, ministarka Joksimović i neke kolege iz SNS, neke kolege iz opozicije koji smo imali mogućnost da učestvujemo na jednoj konferenciji koja se organizovala na jednom brodu koji je krenuo iz Pasoa iz Nemačke, preko Linca u Austriji, Beča, u Slovačkoj, preko Bratislave u Budimpešti, preko Iloka do Beograda i tamo smo mogli zaista sa tog broda da posmatramo obale različitih gradova i različitih reka.

Apelujem da ne zatvaramo Beograd i turističku ponudu Beograda samo u bedeme Kalemegdanske tvrđave, da je zaista važno da se Beograd spusti na vodu. To je imati jedno civilizirajuće dejstvo.

Dakle, mi ćemo ovim projektom omogućiti bolji kvalitet života.

Ja sam, čitajući o Beogradu, našla svedočanstva kako su izgledale slike pred Prvi svetski rat, koliko su se ljudi sa ove obale bojali te novobeogradske, odnosno sremske, austrougarske obale, kada je i staro i mlado provirivalo kroz neke tarabe između današnjih hotela i ondašnjih, Moske ili Balkana. Dakle, nemojmo gledati na tu drugu obalu kroz naše tarabe, prevladajmo ono što je rekao i naš predsednik Dačić, taj palanački duh u Srbiji, jer palanački duh u Srbiji nama uvek kaže da nema prostora, niti može da bude bilo kakve promene. Naravno da može da bude promene.

Čak i da ne uspemo u ovom investicionom poduhvatu, biće dobro da se ovih 177 hektara pretvori u nešto što će biti ponos ovog grada, a ne ruglo, što neće biti mrtvi kapitali. Mi smo bogati u mrtvim kapitalima. Ima puno zemljišta, ima puno otpada, ima puno deponija, đubrišta, ima puno zaprloženog zemljišta. Ljudi se sve više preseljavaju u grad, ali nemojmo da delimo Srbiju na selo i grad, nego dajmo šansu Srbiji da u 21. veku Beograd zaista postane metropola. Ne mora to biti Menthetn, ne mora to biti balkanski Njujork, ali neka to bude onaj Beograd koji zaista ima razvojne potencijale.

Da zaključim, ovde će govoriti moje uvažene kolege narodni poslanici iz Socijalističke partije, a isto tako i iz drugih partija, koji su stručnjaci u svojim oblastima i mislim da svi mi možemo da damo doprinos realizaciji ovog projekta, samo treba da se usudimo i da napravimo tu odluku. Ova će poslanička grupa glasati za nju, ali isto tako mi smo oni koji onda preuzimaju odgovornost i za te buduće kamene temeljce i za te vrpce koje ćemo presecati. Hvala vam.
Zahvaljujem se poštovani predsedavajući.
Takođe se pridružujem vašoj intervenciji, ali prosto, javila sam se refleksno odmah nakon izlaganja mog kolege prethodnika narodnog poslanika i pozivam se na član 106, 102. pogotovo koji kaže da niko ne može da opominje govornika ili učesnika u pretresu, stav 3, a to je upravo ovlašćeni predstavnik Vlade, odnosno ministarka.
Zaista mislim da nije red da u ovoj skupštini dozvolimo da neko iz poslaničkih klupa uzima mesto predsedavajućeg i da uvodi red i da odlučuje o tome ko će da edukuje i ko će kako da govori.
Takođe, naglašavam da je i poslanik naglasio da je reč ne samo o ministarki nego i o ekspertu, odnosno o profesoru, doktoru iz date oblasti i zaista mislim da je ovo prostor za jedan kolegijalni i civilizovan dijalog tako da bih zaista zamolila da se ne dozvoli da bilo ko iz poslaničkih klupa disciplinuje predstavnike Vlade.