Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Snežana Paunović

Snežana Paunović

Socijalistička partija Srbije

Obaveštenja i objašnjenja

Hvala predsedniče.

Poštovane kolege, uvaženi građani Srbije, problem kosmetskih nealbanaca malo je veći od političke demagogije, iako je ona lakša za slušati, to moram da priznam.

Sticajem okolnosti ili ne, moje se pitanje takođe odnosi na kosmetske Srbe i njihov status, ali iz jednog drugog ugla koji je teži za nijansu. Ne znam pojedinačno gde je ko prijavio prebivalište, ali moram da objasnim pre nego što postavim pitanje MUP o čemu se zapravo radi kada govorim da je taj problem kompleksniji, drage kolege, nego što ga vidimo.

Status raseljenog Srbina koji smo dodelili stanovnicima Kosova i Metohije, koji su 1999. godine najpre morali da napuste tu teritoriju, a onda i 2004. godine kada se dogodio pogrom i sve ove godine kada se nama ta migracija dešava, istina uglavnom iz enklava koje su južno od Ibra jer su bile pod većim pritiskom u odnosu na sever Kosova i Metohije je jedan status koji je teško odbranjiv i danas već te ljude gura u ozbiljan problem.

O čemu naime govorim? Kada izgovorimo kritiku na račun odlaska u Brisel, što je onako politički pojam, mogao bi da bude, moramo da znamo da je 2008. godine uprkos cifri od preko 200 hiljada raseljenih Srba, Kosovo samoproglasilo nezavisnost. Ono kao takvo, kao jedna kvazi tvorevina kompletna, ima nekakve prepisane zakone, ima nekakve uredbe koje donosi. Potpuno se slažem da su ništavne, da su nedemokratske, da se kose sa elementarnim pravima na život svakog čoveka, odnosno svakog Srbina ili još bolje svakog nealbanca na Kosovu i Metohiji. To što ćemo mi komotno u Beogradu ustati danas i reći – e, kriva je država Srbije i predsednik Republike koji želi da ide u Brisel je, oprostite mi na iskrenosti, glupost.

Šta će se dogoditi u Briselu i šta se događalo sve ove godine? Znam da je to nepravda i znam da su to dvostruki aršini i mislim isto što i svi vi, samo ne znam kako tačno da EU zavrnem uši i kažem – pa, nemojte to više da radite, jer svaki apel nije urodio plodom.

Dakle, tamo je doneta odluka da će vizna liberalizacija za tzv. Kosovo stupiti na snagu 1. januara 2023. godine. Šta to znači, uvažene kolege za raseljene nealbance, da ne kažem Srbe sa Kosova i Metohije? Znači, da zvanični Brisel ne vidi tu kategoriju, da oni nemaju nikakav status jer su pasoše dobili u matičnoj državi od koordinacione uprave, jer je prebivalište jednog ozbiljnog broja još uvek ostalo na Kosovu i Metohiji, kao što je i moje i neću ga promeniti do sudnjeg dana, uprkos svim prozivkama koje se dešavaju, boravište ne ostavlja mogućnost dobijanja dokumenata koja će biti tretirana viznom liberalizacijom koju ima država Srbija.

Kada je u pitanju tvorevina Kosovo, raseljeni Srbi koji svaki put, verujte mi na reč, kada se dogode bilo koji izbori na tzv. Kosovu, zbog broja traže pravo glasa, nikada ga ne dobiju. Dakle, mi smo kategorija koju su izbrisali de fakto, a sada im Brisel pomaže objašnjavajući da će vize za odlazak u zemlje EU raseljeni Srbi dobijati na način što će tražiti za one koji su priznali Kosovo u Prištini, a za one koji nisu u Beogradu.

Da Li stvarno mislite da u parlamentu Srbije treba da razgovaramo o statusu, o prebivalištu i boravištu bilo kog pojedinca na ovaj način na koji razgovaramo ili ćemo da kao odgovorni ljudi i narodni poslanici zamolimo ministra unutrašnjih poslova da se razmisli na koji način prevazići ovaj problem, a ne dovesti ljude u situaciju da moraju da promene svoje prebivalište da bi mogli da dođu do dokumenata?

Dakle, gospodo, o raseljenim Srbima i nealbancima sa Kosova i Metohije probajte da ne govorite na način na koji danima već govorimo o onima koji su izloženi torturi svakodnevnoj, a to je kao predmetu na kome se zarađuju politički poeni.

Hvala.
Hvala, potpredsedniče.

Poštovane kolege, uvaženi građani Srbije, jutros je u bošnjačkoj mahali, multietničkoj sredini, delu severnog dela Kosovske Mitrovice, osvanulo nekoliko zastava Albanije, ali i terorističke UČK. Nije to ništa novo, osim što se vidi kao još jedna provokacija Aljbina Kurtija sa najvišeg nivoa da proba da objasni ono što je samo njemu znano, da proba sa druge strane da provocira srpsku zajednicu, da odreaguju na to da bi sam sebi stvorio uslove da ponovo sa nekom specijalnom jedinicom ROSU, uđe i izvrši neki teror nad srpskim stanovništvom sve u cilju da što manje Srba bude na Kosovu i Metohiji.

Nije to moje pitanje, ali jeste važno osvrnuti se na ovakve provokacije koje su na dnevnom nivou postala praksa Aljbina Kurtija i njegovih kolega, moje pitanje je svakako drugačije i ono se odnosi na južni deo od Ibra, odnosi se na važne projekte. Država Srbija uprkos provokacijama ima jednu nepodeljenu želju, a to je da se zaista dijalogom dođe do rešenja. Kada primetite da na ovaj način reaguje Aljbin Kurti, onda shvatite da nam ambicije nisu iste i da on ne želi da učestvuje u dijalogu.

Sa druge strane, imamo i onu obavezu koje smo svesni, a to je da vodimo računa o našim ljudima i severno i južno od Ibra. Zapravo, da vodimo računa o svim građanima naše južne srpske pokrajine i to je jako važno.

Da je to tako govori budžet za 2022. godinu 2.700.000.000 izdvojeno je sredstava za stvaranje boljih uslova na Kosovu i Metohiji.

Ono što je važno reći zbog ljudi koji tamo žive jeste da su noći južno od Ibra jako dugačke. Tamo žive deca koja nemaju elementarne uslove za život ni da se radi o 20. veku, a kamoli 21.

Zato je država prepoznala i donela odluku o važnim projektima koje treba realizovati kada govorimo o teritoriji južno od Ibra. Kada to kažem, onda mislim pre svega na planiranu izgradnju vrtića u Goraždevcu, na planiranu izgradnju vrtića u Štrpcu, na izgradnju Kliničkog Centra u Gračanici i to govorim isključivo zato što brojke idu u prilog ove odluke.

Dakle, 45.000 Srba živi na teritoriji centralnog Kosova. Za njih je izgradnja kliničkog centra jako važna. Za njih je važno da u svakom trenutku imaju pun kapacitet medicinske nege i mogućnost da se svi problemi koji se, nažalost dešavaju rešavaju tu.

Sa druge strane, kada govorimo o Štrpcu u kom živi preko 10.000 Srba, govorimo o vrtiću, ali sa još jedne druge distance. U Štrpcu je većinski narod srpski narod, 30% su Albanci, čija deca takođe zaslužuju da imaju vrtić.

U tom smislu je jako važno da je država Srbija kao odgovorna država prepoznala potrebe na ovoj teritoriji svoje južne srpske pokrajine, a da oni koji sebe zovu državom bez kapaciteta da to i budu, ne vide apsolutno probleme građanstva zato što se bave ličnim profitima i zato što se bave ličnom samopromocijom, uglavnom baziranom na mržnji i uglavnom bez bilo kakve strategije i ideje šta to treba uraditi za sebe ili svoje komšije.

Moje pitanje ide direktoru Kancelarije za Kosovo i Metohiju, pod okolnostima da o svim ovih projektima znamo dosta. Mene samo zanima, ako se ne varam, a ne varam se, još kod rebalansa budžeta ministar finansija je rekao da su izdvojena sredstva za klinički centar u Gračanici, pa me prosto zanima dokle se stiglo sa realizacijom ovih jako važnih, zaista, projekata? Zato što će to u dobroj meri olakšati život našim sugrađanima koji žive južno od Ibra na Kosovu i Metohiji.

Hvala vam.
Hvala, predsedniče.

Poštovane kolege, danas je Međunarodni dan borbe protiv nasilja prema ženama i htela bih da tim povodom skrenem pažnju na ovaj planetarni problem.

Prema najnovijim analizama Svetske zdravstvene organizacije, svaka treća žena na svetu u toku svog života doživi fizičko ili seksualno nasilje. To je preko 736 miliona žena. O drugim oblicima nasilja, kao što je psihičko ili ekonomsko, da i ne govorimo, jer mislim da i nemamo relevantne podatke.

Da se izrazim medicinski, ovaj problem ima pandemijske razmere, ali ovu pandemiju torture, nažalost, izaziva sam čovek, a ne virus. Suštinsko je pitanje šta je to što u patrijarhatu, koji je dominantan oblik porodičnih i partnerskih odnosa, natera muškarce na različite oblike nasilja prema ženama?

Borba protiv svih oblika nasilja prema ženama pretvorena je u brojna međunarodna dokumenta. Svaka država ima svoje nacionalne dokumente za iskorenjivanje ove društvene pošasti, čija je žrtva žena u svakom smislu te reči. Ona trpi, teško je fizički povređena ili psihički ranjiva osoba. Ona često o tome ćuti i nezaštićena je. Pri tome, ona nema rešenja. Ona trpi nasilnika, verovatno i sve vreme nadajući se, studije govore, da se to neće ponoviti i boji se da će joj oduzeti ili povrediti decu, a pri tom konstantno ima i osećaj krivice jer se boji osude javnosti. Njen život je često upropašćen i najbrutalniji ishod takvog nasilja jesu ubistva.

Statistika u Srbiji u prethodnih 10 godina govori da je od strane partnera ubijeno 340 žena. Protekle godine su ubijene 22, a za prvih šest meseci ove godine 11. Istina je da smo kao država i društvo uradili mnogo u borbi protiv ove pošasti, ali mi se čini da još ima posla. Mnogo je dece ostalo bez svojih majki, mnoge su žene postale invalidi i kao posledica toga danas nisu radno funkcionalne. Prosto, moramo i obaveza je naša da danas skrenemo pažnju na ovaj civilizacijski problem, sa ove govornice da apelujemo na sve relevantne institucije, uključujući i nas same, da se osvrnemo još jednom i vidimo postoji li nešto što još možemo da uradimo.

Najčešće zlostavljena žena postaje i socijalno neobezbeđena, bez posla i krova nad glavom i potrebna joj je i socijalna i psihološka podrška države i društva. Činjenica je i da su dobre zakone često umeli da zloupotrebe u ovom smislu, ali se tim problemom danas svakako neću baviti.

Postavila bih pitanje Vladi koje se tiče takođe još jedne ranjive kategorije naših građana, a to su lica sa invaliditetom. Konkretno skrećem pažnju na problem zapošljavanja invalida i pružanja šanse da budu korisni članovi i svojih porodica i društva, jer zaslužuju da se njihovo dostojanstvo i njihova ljudska prava poštuju.

Ovaj problem je takođe prepoznat na međunarodnom nivou, a Srbija je još 2009. godine donela Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida kako bi se problem zapošljavanja invalida ublažio. Do početka ovog veka imali smo u mnogim fabrikama posebne radionice u kojima su radili invalidi ili su takve radionice bile samostalni privredni subjekti koji su uspešno privređivali.

Danas imamo zakonske obaveze privrednih subjekata da zapošljavaju invalide, bilo da su u pitanju ratni, vojni ili civilni invalidi, mirnodobski invalidi ili invalidi kojima je izvršena procena preostale radne sposobnosti, jer mnogi invalidi su radno sposobni uprkos nekom obliku invaliditeta, ali ne mogu da rade u redovnim radnim okolnostima.

Preduzeća, uprkos zakonskoj obavezi, nerado danas zapošljavaju invalide, čak praksa pokazuje da su spremniji da plate kaznu za nepoštovanje zakona nego da zaposle invalida, što govori o potrebi mnogo snažnije negde društvene akcije na rešavanju ovog problema.

Među invalidima su i profesori, i inženjeri, i radnici, i umetnici, i sportisti. Podsetiću da su nam naši paraolimpijci ovog leta sa Paraolimpijskih igara doneli šest medalja, od čega dva zlata. Osobe sa invaliditetom u Srbiji, a procenjuje se da ih je negde oko 700 hiljada, zaslužuju još veću pažnju države i u segmentu socijalne zaštite i u segmentu zapošljavanja onih sa očuvanim radnim potencijalom. Mnoga invalidska udruženja okupljaju invalide i bore se za njihova prava, ali država je ta koja sistemski mora da rešava njihov položaj.

Posebno se mora obratiti pažnja na decu sa trajnim invaliditetom. Da podsetim da je Poslanička grupa Socijalističke partije Srbije 2011. godine, kada smo donosili novi Zakon o socijalnoj zaštiti, svojim amandmanima i zahvaljujući razumevanju tadašnjeg ministra Rasima Ljajića, izdejstvovala da roditelj koji brine o svom invalidnom detetu 15 godina ima pravo na posebnu novčanu naknadu u vidu doživotnog mesečnog primanja u visini najniže penzije u osiguranju zaposlenih, koju počinje da koristi kada navrši uslov za penziju. Naš tadašnji zahtev, istina, bio je da roditelj ovu naknadu koristi odmah, ako se pet godina brine o svom invalidnom detetu.

Moje pitanje, dakle, glasi – kada se očekuje donošenje dugo najavljivanog zakona o socijalnim preduzećima, koji treba da adekvatnije reši pitanje zapošljavanja lica sa invaliditetom, ranjivih grupa i žrtava nasilja? Mogu li se prema preduzećima koja ne poštuju Zakon o zapošljavanju invalida preduzimati mere koje će obezbediti poštovanje zakona? Treće, može li država da obezbedi određene uslove za plasman proizvoda koje invalidi stvaraju u okviru svojih porodica ili udruženja? Na primer, da država obezbedi u svakom većem gradu prostor ili prodavnicu gde bi se prodavali njihovi proizvodi oslobođeni potpuno od svih poreza.

Hvala vam na toleranciji kada je vreme u pitanju.
Zahvaljujem, potpredsedniče.

Moje pitanje danas upućeno je Ministarstvu unutrašnjih poslova. Imali smo jednu neprijatnu situaciju krajnje u poslednjem danu zasedanja prošle nedelje, a to je da je organizovan neki protest koji je, čini mi se, imao neki zahtev da se raspusti ova Skupština, smeni predsednik ili šta god.

Nije tema ni brojnost tog protesta, niti šta su bili zahtevi, koliko je tema šta su pretrpeli poslanici koji su nakon okončanja sednice izašli iz Skupštine. Jedan procenat koleginica iz SNS napadnut je fizički kamenicama, jedan procenat brutalno vređan. To šta je izgovoreno uvaženim koleginicama narodnim poslanicima, to je sve samo nije normalno i nije vaspitano.

Najveća tuga se, zapravo, događa u trenutku u kom oni imaju neka obeležja u vidu nekih ikona. Koliko shvatam, u pitanju su ljudi koji su raščinjeni od SPC, što znači da i to pokušavaju da zloupotrebe.

Međutim, ono što nekako u odnosu na ovaj verbalni napad, na koji smo svi navikli, svašta smo o sebi pročitali, svašta čuli kao definiciju, je fizički nasrtaj na uvaženog kolegu Đoleta Milićevića, kada je probao da napusti skupštinski parking, oni su bukvalno nasrnuli pozivajući ga da se sa njim obračunaju. Posebno emotivno reagujem na ovo zato što govorim o Đorđu Milićeviću, koji je, znate i sami, u ozbiljnom zdravstvenom problemu i danas.

To što vređate, to što napadate, to što imate ideju da se nekakve promene događaju na način što ćete nasrnuti na ove dame Skupštine Srbije ili što ćete pozvati na obračun Đoleta Milićevića ili bilo koga od vas, što će prozvati decu pogrdnim imenima, karakterisati supruge, to više nije slučaj koji se događa u Srbiji, nego postaje jedna praksa. Postaje jedan model da, bojim se, svako ko ima i lični problem, pa ako hoćete i zdravstveni, tu svoju dijagnozu pokaže upravo ispred parlamenta Srbije.

Ta tradicija još od napada na kolegu Marijana Rističevića nikako da postane nešto što se ne sme, nego postaje nešto što je praksa, nešto što treba, nešto što apgrejdujemo s vremena na vreme. Zašto, pitam Ministarstvo unutrašnjih poslova?

Znam da je Srbija zemlja u kojoj svako ima pravo da iskaže svoje nezadovoljstvo. Znam da mi nikada nećemo doći do faze da zabranimo okupljanje, ali sa druge strane molim da kada se takvi skupovi prijave, obrati se pažnja na to ko su ljudi koji su organizatori, pa samim tim napravi i bezbednosna procena ko su ljudi koje organizatori mogu da okupe. Treće, ne bi bilo nepoželjno legitimisati i ljude koji su došli, jer oni koriste takve prilike da uglavnom, rekoh malopre, ne iskažu svoje nezadovoljstvo, nego probaju da se fizički obračunaju sa ljudima koji su im nesimpatični iz ovog ili onog razloga.

Dakle, ja apelujem na Ministarstvo unutrašnjih poslova, da kada su u pitanju protesti koji se dešavaju, nevezano da li su oni ispred Skupštine Srbije, nevezano da li se nalaze ispred neke druge državne institucije ili su prosto protesti, obrate pažnju na organizatore, procene bezbednosno rizik od takvih protesta i na kraju svih krajeva, tamo gde postoji rizik i ne dozvole da se oni održe.

Znate, ako mi treba da budemo ljudi koji ćemo samo zato što smo javne ličnosti biti izloženi nekakvom linču, sva je sreća da je Đorđe Milićević prošao bez posledica, kolega Rističević nije, šta će se desiti svaki treći put? Hoćemo li sačekati da neko od nas zaista i doživi neke ozbiljnije povrede pa da onda reagujemo kao institucije?

Ovo govorim potpuno svesno iz parlamenta Republike Srbije zato što zaista mislim, svako ima pravo da traži našu smenu da ospori pravo ljudi koji su nam dali poverenje da možda nisu bili u pravu, ali niko nema pravo da se fizički, zarad neistomišljenja, obračunava sa bilo kime. Hvala.
Zahvaljujem, predsedniče.

Uvažene kolege poslanici, moje pitanje će biti vrlo kratko i konkretno, pod okolnostima da sam juče govorila i podsetila javnost, a i sve nas, na našeg Miloša Ćirkovića. Danas postavljam pitanje, zapravo, više ide kao apel prema ministru za državnu upravu i lokalnu samoupravu da podrži inicijativu da grad Beograd, kao glavni grad Republike Srbije, da jednu ulicu Milošu Ćirkoviću i na taj način pokaže da imamo poštovanje prema nekome ko je, pre svega, sinonim za srpskog domaćina, a onda i za stradalnika.

Nije da danas ne bih imala još mnogo stvari da kažem na temu, ali ne bih da sa tom pričom o jednom nedužnom čoveku postanem dosadna, ali verujem da svi sa mnom delite stav da zaslužuje ulicu u gradu Beogradu. Možda zaslužuje ulicu u svakom gradu i ne samo on, nego svi ljudi koji su na taj način obeležili jednu vremensku epohu i ušli su u istoriju kao stradalnici, a da sutra možemo lakše, zahvaljujući našim poduhvatima, objasniti deci zašto smo na taj način poštovali ljude koji su bili žrtve za ceo srpski narod. Hvala vam.
Zahvaljujem, predsedniče, poštovane kolege, uvaženi građani Srbije.

Ja za danas imam dva pitanja, oba upućena Ministarstvu za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, o dve, čini mi se najvažnije teme. Pre svega za stanovništvo, za smisao postojanja države, ali i za razvoj Srbije.

Moje prvo pitanje je, kada će i zašto već nije organizovan društveni dijalog o temi, koja kaže „Mentalno zdravlje stanovništva i posledice Kovida, na psihološko i psihičko zdravlje svakog od nas“, a pogotovo o mentalnom zdravlju svih nas posle Kovida, kada jednom virus stavimo pod kontrolu?

Razumemo li, u stvari razmere pritiska i tegoba, koje ljudi imaju, bivali zaraženi ili ne? Zato što je zlo zaraze promenilo naše ponašanje, naše navike, i sve na šta smo navikli, kao način života pre epidemije.

Razumemo li da su nam ukinuti rituali druženja, rukovanja, svadbe i sahrane, putovanja, sport, kultura, ukinuti su nam baš svi rituali, na koje smo navikli i bez kojih smo iščupani iz navike koje nas čine društvenim bićima? Da li razumemo koliko nas nije proslavilo rođenje deteta, koliko nije moglo da ožali roditelje ili prijatelja, da se proveseli na nekoj svadbi?

Razumemo li u kakve pritiske i brige su upala mala i srednja preduzeća, mali i srednji preduzetnici, jer nemaju prihod, ljudi sa kreditima, otpušteni, žrtve nasilja? Razumemo li decu osnovnih i srednjih škola, kojima su oteti svi školski rituali, njihovu izolovanost, uzrast u kome je socijalizacija, apsolutno neophodan faktor za odrastanje i sazrevanje?

Nesporno je da Vlada Srbije, odlično radi proces imunizacije, a moje pitanje je, da li može i da li ume Ministarstvo za društveni dijalog, da počne razgovor kojim bi stvorili imunizaciju protiv psihičkih tegoba stanovništva?

Ovo je tema koja bi morala sve da nas okupi, da tražimo rešenje apsolutno za sve nas, i možda tema koja bi nam precizno pokazala, koliko su svi neki izgovori, kada je u pitanju tužakanje ka Evropi, samo reklama, bez postojanja dobre volje, da se eventualno utiče na kvalitet života stanovništva, od koga očekujete sutra poverenje.

Moje drugo pitanje je, kada će i takođe zašto već nije Ministarstvo organizovalo dijalog o socijalno ekonomskom položaju žena, na koji je u stvari kovid epidemija pala? Zašto ovo kažem?

Zato što su žene, nadmoćna većina, preko 65% žena je u zdravstvu, školstvu, socijalnom staranju, ekonomije, brige i nege, trgovini i uslugama, brizi o članovima porodice, o svemu što nam je, kao život stalo, kada je epidemija počela. Sve je stalo i prestalo biti normalno, a žene su nastavile da rade, boreći se za druge, za kakvu takvu normalnost života, koji mora da teče.

Zašto nema dijaloga i razgovora o tome? Možemo li se, prvenstveno ženama, ali i muškarcima, svakako i svima u promenjenom i lošijem socijalno-ekonomskom položaju, ikako odužiti za sav napor i žrtve tokom pandemije? Možemo li jednokratno odlučiti da žene koje ove godine stiču uslov za penziju, čekaju na nju kraće, bar šest meseci? Naravno, ako to žele. I možemo li ženama koje su rodile tokom Kovida, jednokratno produžiti porodiljsko za šest meseci?

Možemo li imati dijalog o tome, zašto se žene lakše, više i češće otpuštaju nego muškarci?

Sve ovo o čemu postavljam pitanje Ministarstvu za društveni dijalog, nije nemoguće unaprediti u ovom domu. Ali, postavljam pitanje i tražim o tome dijalog, iz prostog razloga, jer mislim da ćemo ako o tome budemo razgovarali u jednom širem krugu, doći do kvalitetnijih rešenja, a dugujemo rešenje ugroženim kategorijama, pri tome želim da napomenem da ovo nikako nije pitanje, koje bi trebalo da bilo šta od mera koje su donete, umanji, one su bile jako važne, ali se sada moramo okrenuti i običnom čoveku, čiji život i kvalitet života u dobroj meri zavisi od naših odluka.

Ako postoje zakoni, koje treba doraditi ili jednokratno unaprediti, ja želim da o tome razgovaramo, želim da vidimo koji su i želim da ih u Skupštini Srbiji donesemo za dobrobit građanki i građana Srbije. Hvala.
Zahvaljujem.

Poštovani predsedniče Narodne skupštine, ja bih danas postavila nekoliko pitanja. Najpre, želim da se osvrnem na jedno veoma važno pitanje koje je poslednjih dana predmet različitih polemika.

Naime, radi se o izjavi evroparlamentarca Lukasa Mandla, inače člana Austrijske narodne stranke, čiji je predsednik Sebastijan Kurc, koji je Evropskoj komisiji postavio pitanje o nepristrasnosti evropskih posrednika u dijalogu između Beograda i Prištine.

Između ostalog, Lukas Mandl navodi kako je 22. februara 2021. godine predstavnik EU Miroslav Lajček dao izjavu za jedan portal, pri čemu je u pozadini bila karta Zapadnog Balkana, na kojoj je Kosovo prikazano kao deo Srbije. On osuđuje ovakav gest i Miroslava Lajčaka smatra pristrasnim posrednikom u dijalogu. Čak traži da se u telima EU ne koristi ovakva mapa, a ključno pitanje koje on postavlja jeste da li gospodin Lajčak može i dalje obavljati ulogu posrednika u dijalogu Beograda i Prištine.

Ovaj isti europoslanik dopušta sebi i druge izjave kada je u pitanju Srbija. Naime, on je u svojstvu jednog od izvestilaca Evropskog parlamenta izjavio da je uveren da politika vakcinacije u Srbiji nije uspešna, nego opasna, jer se uklapa u pokušaj iz inostranstva da se izazovu sukobi unutar EU i da se na taj način EU podeli.

Mislio je, naravno, na to što Srbija ima vakcine ruskih i kineskih proizvođača. Ovo ne samo što je drsko, nego je i krajnje pristrasno. Njegova koleginica Viola fon Kramon je išla i dalje i rekla da Evropa zanemaruje geopolitičke implikacije procesa vakcinacije i u Srbiji, misleći pre svega na rusku vakcinu "Sputnjik V".

Evropski parlamentarci su se ili uplašili toga što jedna jaka Srbija danas kako suverena zemlja, a nije članica EU, ima obezbeđene vakcine za svoje građane ili se možda iza svega ovoga krije nešto drugo, što je očiglednije, a to je pritisak na Srbiju i to od strane upravo onih koji su pristrasni, kojima ne odgovara pozicija Srbije i koji sigurno trguju svojim položajima.

U ime čijeg interesa moglo bi da bude pitanje, ali bojim se da imamo i odgovore. Naime, 20. marta, evo izjave i našeg komšije Edija Rame, koji je brutalno napao predsednika Srbije isključivo zbog toga što je 17. marta stavio zastavu Srbije preko teritorije Kosova i Metohije, rekavši da je to karta od paučine. Ovo se dogodilo nakon one mape od paučine koju je nacrtao onaj prijatelj u Beogradu, koji se igra sa marionetama na "Fejsbuku", rekao je Rama tokom posete mestu Kukeš na severu zemlje, prenose reporteri. Istina, dobar je ovo pokušaj Edija Rame da se izreklamira, samo malo nemušto, ali u sklopu svega ovoga što smo mogli da čujemo od parlamentaraca, pa, na kraju svih krajeva, i izjava novoizabranog premijera tzv. Kosova koji kaže - moramo biti jedinstveni protiv Srbije i zahtevaćemo parlamentarnu raspravu do iznemoglosti.

Nemam vremena da se sada bavim onim što se desilo sinoć u skupštini, ali vas, gospodine predsedniče, želim da pitam kao šefa naše delegacije u Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope – kako ocenjujete ovakve izjave Lukasa Mandla, osim što neskriveno staje na jednu stranu i pokazuje svoj animozitet prema Republici Srbiji? Nije li ovo oblik pritiska koji pokazuje da pojedini evropejci ne žele da se naša pitanja rešavaju uz poštovanje međusobnog prava ili je u pitanju, s druge strane, nemoć evropskih institucija da na nepristrasan način učestvuju u dijalogu Beograd i Prištine i doprinesu pravednom rešenju problema naše južne pokrajine, što bi trebalo da je primarna misija njih koji su preuzeli obavezu da se eventualno time bave? Ko zna koji put u proteklih nekoliko dana imamo priliku da vidimo, čak više ne dvostruke aršine, nego jedan atak na Srbiju sa svih strana, jedan pokušaj da se pod teškim pritiskom nateramo na nešto na šta sigurno pristati nećemo. Hvala.
Zahvaljujem, predsedniče.

Poštovane kolege narodni poslanici, pre svega građani Srbije, nakon posete gospodina Lajčaka i sinoćnog razgovora moje je veliko zadovoljstvo da sam čula jedan nedvosmisleni nacionalni stav o tome da nećemo pristati ni na kakav pritisak kada je u pitanju naša južna srpska pokrajina.

Zašto ovo kažem u uvodu? Zato što je na adresu poslaničke grupe SPS stiglo pismo od gospodina Petković Jovana koji je iz sela Žakovo, devet kilometara udaljeno od opštine Istok.

Moje pitanje biće upućeno Kancelariji za KiM, ali pre svega, kao i sam gospodin Jovan, imam ambiciju da skrenem pažnju na možda ovakav problem. Dakle, radi se o selu koje je devet kilometara udaljeno od opštine Istok, preko Mokre Gore putevi i njihova imanja vode negde do Gazivoda.

Devedeset posto zemljišta je još uvek u vlasništvu Srba. Međutim, 20 godina niko od njih ne može da ide na svoje imanje, osim u pratnji UNMIK-a i to limitirano, na nekih 30 minuta.

Po tvrdnjama gospodina Jovana, jedino po čemu se može videti da su tu nekada živeli Srbi jeste lokalno groblje koje je porušeno, ali još uvek postoje ostaci.

Uložili su veliki napor da 90% ove zemlje, koju pri tome eksploatišu 21 godinu ničim ne svedoči da su tu nekada živeli Srbi, da je to i dan-danas srpsko, sve kuće su porušene i po navodima gospodina Jovana, tragičnu sudbinu ove porodice, kojih je bilo 40, izbegli su samo čudom, jer su nekoliko minuta uspeli da se iz sela izvuku pre nego su horde terorista UČK ušle u selo sa ambicijom da odatle niko ne izađe živ.

Dakle, ovo nažalost nije jedino selo na KiM koje ima ovu sudbinu. Ono što jeste problem svih nas jeste činjenica da u odnosu na ovakve probleme EU nema nikakav stav, nije čak ni razmatrala situaciju da se sva srpska imanja koja se nalaze u ruralnim sredinama eksploatišu 20 i nešto godina, koriste kao svoja, bez bilo kakve naknade u odnosu na vlasnike, pre svega zato što imanja nisu prodata, a drugo i zato što niko od njih ni nema potrebu da ih proda. Ali, pod okolnostima da nemaju hrabrosti i da nisu bezbedni ako na svoja imanja siđu, oni ne mogu ni da zaustave tu jednu eksploataciju koja se 20 godina unazad dešava i to bi moglo da se meri čak i u evrima u smislu štete koja je naneta građanima Srbije kada je u pitanju jedan ovakav odnos.

Dakle, po bilo kom pravu, a naročito uzimajući u obzir ljudska prava o kojima često slušamo od predstavnika Evrope, ovi bi ljudi morali da imaju mogućnost da koriste nešto što je njihovo. Osim što nemaju tu mogućnost, ovo je bio jedini način da na sebe skrenu pažnju. Meni je potpuno jasno zašto je pismo ovog tipa, ja ću ga pokazati, stiglo n a adresu poslaničke grupe SPS.

Iskreno se nadam i čvrsto verujem da ćemo uspeti kao odgovorno državno rukovodstvo, a nemam ni dilemu da smo sve ove godine to i radili, da nametnemo i ovu temu koliko god Priština smatrala da je jedino važno da iz Vašingtona dobijemo nekakvu poruku da mi moramo da priznamo nezavisno Kosovo, ne. Važno je da nam objasnite prvo zašto niste sproveli ništa od dogovora iz Briselskog sporazuma, a onda zašto bežite od razgovora na temu ovakvih, da ih zovemo tehničkim detaljima, ali one su sudbinske priče.

Ja molim Kancelariju za Kosovo samo da ukoliko je u mogućnosti, dobijemo odgovor imamo li podatak koji je procenat zemlje uzurpiran na ovaj način i koliko je naših ljudi koji su prognani sa KiM ili koji žive i sada na KiM, bez mogućnosti da odu do određenih lokacija koje su rizične, oštećene za proteklih 20 godina? Čisto kao jedan podatak, koji ćemo nadam se, u razgovorima, za koje smo uvek spremni, moći da stavimo na sto i eventualno rešimo kao problem. Hvala.
Zahvaljujem predsedniče.

Uvaženo predsedništvo, kolege narodni poslanici, pitanje je upućeno Kancelariji za Kosovo i Metohiju, direktoru Kancelarije.

Naime, radi se o gospodinu Svetomiru Bačeviću koji je pre par dana uhapšen u Peći pod optužbom od strane privremenih vlasti u Prištini da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništava.

Kancelarija za Kosovo angažovala je advokata u odbrani ovog nedužnog Srbina i ja postavljam pitanje, uz navođenje činjenica šta se tačno dogodilo. Milić – Bačević koji je bio toga dana zajedno sa svojim bratom u pokušaju da izvade dokumenta u Peći, a sve u cilju da 37 ari uzurpiranog zemljišta vrate u svoj posed i objasne se da nije prirodno da neko sagradi kući na nečemu što je vaše.

Dakle, gospodina Svetomira Bačevića koji je napominjem oslobođen obaveze služenja vojnog roka zbog svog zdravstvenog stanja, optužili su za težak ratni zločin protiv civilnog stanovništva bez dokaza, na bazi svedočenja Samija Čekua koji je rođeni brat Agima Čekua.

Optužen je da je maltretirao izvesnu Hatidžu Kadriraj, Hadrijaj u stvari, koja je ni manje ni više, sestra od tetke Ramuša Haradinaja. Optužbe su apsolutno netačne i sam rođeni brat Svetomira rekao mi je – ako bi 1% od onoga što stoji u toj optužnici bilo tačno ja bih insistirao da ga streljaju. Dakle, govorimo o čoveku koji pre svega nema mogućnosti zbog svog zdravstvenog stanja da u bilo čemu učestvuje, a pouzdano se zna i mislim da država ima podatke da nije bio angažovan za vreme NATO agresije kao pripadnik niti vojske, niti policije, niti rezervnog sastava u bilo kom smislu.

Dakle, imamo pred nama slučaj koji nije prvi, nažalost, ali se ja bojim da neće biti ni poslednji, jednog klasičnog zastrašivanja. Govorim o porodici koja je živela i još uvek ima kuću u selu Belo Polje nadomak Peći. Slučajno ili namerno, najzainteresovaniji za otkup zemljišta srpskog Belo Polje, ni manje ni više, nego Sami Čeku. Procena je da je do sada preko 20 miliona uložio u otkup zemljišta.

Dakle, bilo koji Srbin, kao što je porodica Bačević, koja ima potrebu da se vrati na svoje vekovno ognjište, kada shvate da zaista ozbiljno to žele onda jednog od njih uhapse pod lažnim optužbama.

Ja znam da je advokat bio na tom prvom ročištu koje je zakazano, da su gospodina Svetomira izveli okovanog kao najgoreg zločinca, ali ono što ne znam to je kako je moguće da jedna tako, uslovno, odgovorna vlast koja predstavlja privremene organe u Prištini od 1999. godine i teškog zločina nad Maricom Mirić. Svi se sećate tog slučaja devojke koja je bila ometena u razvoju, koja je silovana i zaklana pre majkom. Nikada nisu nađeni počinioci ovakvog zločina, ali na bazi tvrdnje Samija Čekua uhapšen je Svetomir Bačević za maltretiranje izvesne gospođe, čak tu nema navoda ni o kakvom se maltretiranju radi.

Medijski spin je širi od svega ovoga. Oni su prikazivali snimke za koje, na inostranim televizijama istina, niko ne može da ih prepozna. Porodica je šokirana. Znam da je Kancelarija za KiM uradila sve što može, ali molim za odgovor kako je prošlo to prvo ročište i kakve su procene advokata angažovanog od strane Kancelarije za KiM.

Ono što je nezvanično, ali bi možda moglo biti upućeno eventualno i na adresu ministra policije, jeste da li su tačni navodi da Sami Čeku ima neke poslove i nesmetano često iz Peći dođe do Novog Pazara. Govorim o čoveku koji sam priča o svojim ratnim zločinima kao poduhvatu.

Dakle, pitanje na ove dve adrese i nada da će porodica Bačević doći do pravde. Samo ću na kraju još reći da je do novembra meseca u 2020. godini 63 napada bilo na pripadnike Srba na teritoriji KiM. To govori o pravima koja se ne poštuju i koja se nemaju. Hvala vam.
Zahvaljujem, predsedavajući.

Poštovane kolege narodni poslanici, građanke i građani Srbije, nadovezaću se na pitanje koje je u utorak u terminu za postavljanje pitanja Vladi postavio kolega Hasani, premijerki Srbije Ani Brnabić.

Bilo mi je toga dana moram priznati malo šokantno šta to slušamo, a slušala sam pitanje o tome kada će nacionalna manjina albanska dobiti prava u Srbiji. Ja danas pitam da li je kolega Hasani mislio na manjinu koja je proterala 250.000 nealbanskog stanovništva sa Kosova i Metohije i o tome može da svedoči bar 15 mojih kolega u ovoj sali u ovom trenutku?

Zašto se kasnije ispostavilo da pitanje kolege Hasanija nije ni malo slučajno, zato što je iz hola Narodne skupštine Republike Srbije najbrutalnije optužen predsednik Srbije, Vlada Republike Srbije i ministar spoljnih poslova. Najveće nacionalno pitanje je pitanje samoproglašene nezavisnosti Kosova i Metohije, ponovo su vratili na sto međunarodnih faktora, a onda su brutalno optuženi rečnikom Bedžeta Pacolija da su ta povlačenja priznanja plaćali nekim novcem.

Uvažene kolege, moje pitanje nije samo za Vladu Republike Srbije, moje pitanje je i za sve nas. Kada smo polagali zakletvu kao narodni poslanici, da li smo imali svest šta u toj zakletvi piše? Da li smo tada znali da smo u obavezi da štitimo, pre svega, nacionalni i državni interes? Šta je danas toliko važno i toliko važnije od državnog interesa da se na tako brutalan način iznesu laži u holu Skupštine Republike Srbije? Šta je povod da se ostavi prostor da se danas u dnevnim novinama citiraju kojekakvi savetnici nekakvog Bedžeta Pacolija u smislu - rekli smo vam da Srbija i Dačić plaćaju ta priznanja?

Šta je povod da zažmurimo nad činjenicom da je priznanje takozvane države Kosovo plaćeno novcem koji je napravljen isključivo trgovinom organima iz „žute kuće“? Šta je razlog da zažmurimo nad srpskim žrtvama i kažemo da je to tržište na zapadu bilo vrlo razrađeno, a da su žrtve bili i deca i starci i sve ono što nije albansko sa Kosova i Metohije? Kako niko nije doveo u pitanje novac koji smo platili lobiste, svejedno je da li je u američkom Kongresu ili u Briselu, da zastupaju tu secesiju koja se dogodila, nego smo smogli hrabrosti samo da pitamo i da optužimo ministra Ivicu Dačića za nešto za šta se zaista ne može optužiti?

Sve ono što stoji iza nas kada je u pitanju Kosovo i Metohija, nažalost, meri se nebrojenim grobljima koja su porušena, manastirima, crkvama, da ne govorim o kućama, da ne govorim o imovini ljudi koji su proterani ili su ostali da još uvek tamo žive i trpe torturu na dnevnom nivou.

Pravoslavno groblje u Lipljanu ponovo je srušeno 16. decembra, dakle, pre nepunih desetak dana. Ja pitam direktora Kancelarije za Kosovo, pošto sam sigurna da je Kancelarija za Kosovo intervenisala, da li je bilo kakav odgovor stigao od Kejfora u smislu da mi znamo ko uporno ponavlja ovaj vandalizam i ruši srpska groblja? Evo, kolega kaže Bedžet Pacoli, ja nemam dilemu da ste vi u pravu, mene plaši jedna druga stvar. Bila sam sigurna da se mi ovde moramo braniti od nekakvog rukovodstva takozvane države Kosovo. Od pre dva dana gotovo sam ubeđena da mi predstavnike te vlasti imamo i u Beogradu.

Šta znači da u Skupštini Srbije, evo kolega Rističević, hvala na sugestiji, kaže da su to ambasadori. Moglo bi to možda i tako da se zove, ja to jako teško prihvatam. Ali, ono što moram da tražim od Vlade Republike Srbije, to je da se na krivičnu odgovornost, pre svega pred organima koje ova država ima i u punom su kapacitetu, pozovu svi oni koji iznošenjem ovakvih brutalnih laži, za bili čiji račun, urušavaju sistem i optužuju sam vrh Republike Srbije zato što brani svoj suverenitet. Obaveza je Vlade Republike Srbije i mi smo kao poslanici zato dali poverenje Vladi, da se sa ovakvim načinom funkcionisanja i rušenja države obračuna jednom za svagda. Hvala.
Hvala, predsedavajući.

Danas bih postavila pitanje ministru za rad, boračka i socijalna pitanja, a ono se odnosi na jedan ozbiljan društveni, odnosno socijalni program pre svega.

U pitanju su deca i lica sa posebnim potrebama, kojih u Srbiji ima nekoliko hiljada, koja zahtevaju celodnevni nadzor i negu. O većini ove dece brinu njihove biološke porodice, a jedan broj je smešten u ustanove socijalne zaštite.

Nekoliko puta je pokretana inicijativa da se reši status roditelja dece sa invaliditetom koji se sami staraju o svojoj deci i brinu o njihovom zdravstvenom stanju, odnosno neguju ih 24 časa.

Prilikom donošenja Zakona o socijalnoj zaštiti 2011. godine, poslanička grupa SPS, u saradnji sa jednim brojem udruženja roditelja dece sa posebnim potrebama, uspela je da izdejstvuje zakonsko rešenje po kojem pravo na stalnu novčanu socijalnu pomoć ima roditelj koji sam stara o svom detetu sa smetnjama u razvoju zbog čega ne može da bude radno angažovan opravdano. Dakle, takav roditelj ne može da zarađuje za svoju porodicu.

Takođe, postoji građanska inicijativa sa preko 150 hiljada potpisa sa zahtevom da se sa hraniteljima izjednači status roditelja dece sa invaliditetom od 100%, odnosno da se usvoji zakon roditelj-hranitelj.

Za usvajanje jednog ovakvog zakona ili za unošenje odredbi koje se odnose na status roditelj – hranitelj u postojeće zakonodavstvo, pre svega Zakon o radu i Zakon o socijalnoj zaštiti, postoji niz opravdanih razloga, od psiholoških, socijalnih do ekonomskih, jer život dece sa posebnim potrebama u biološkoj porodici jeste najadekvatnije rešenje. Samo porodica pruža sve oblike podrške i zaštite svom detetu u ovakvim slučajevima.

Kada je u pitanju ekonomski razlog, za državu je takođe adekvatnije rešenje da se ova deca zadrže u svojim porodicama, a ne da se smeštaju u ustanove socijalne zaštite, koje su i skupe, a i nema ih dovoljno.

Da napomenem, to je praksa u najvećem broju razvijenih zemalja i praksa mnogih zemalja članica EU.

S tim u vezi, želim da pitam ministra Đorđevića da li postoji razmišljanje o prihvatanju građanske inicijative o donošenju zakona roditelj-hranitelj, kojim bi se izjednačio status i položaj bioloških roditelja koji sami brinu o svojoj deci sa posebnim potrebama sa statusom hranitelja koji za staranje o ovoj deci dobija materijalnu naknadu od države.

Smatramo da država treba ovo važno socijalno pitanje da reši upravo na način kako se predlaže inicijativom roditelja. Hvala.
Zahvaljujem.

Poštovani predsedavajući, uvažene kolege narodni poslanici, na jednoj od sednica Narodne skupštine na prolećnom zasedanju, preciznije u maju mesecu ove godine usvojene su izmene i dopune Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima kojim su pored ostalog tretirana i pitanja rada auto-škola i uslova za polaganje vozačkih ispita. Na osnovu zakona sačinjen je i podzakonski akt, Pravilnik za auto-škole kojim se od ovih organizacija traži ispunjenje dodatnih uslova u pogledu kvaliteta vozila za obuku vozača i jedna od važnijih izmena je da vozilo za obuku vozača mora imati ABS kočioni sistem ali i da se poligoni za obuku moraju prilagoditi što je veliki problem za auto-škole koje se nalaze na teritoriji grada Beograda iz prostog razloga jer se radi o poligonima, odnosno o prostorima koji su uglavnom parkinzi prilagođeni za obuku vozača.

Prema naknadno izvršenim anketama smatra se da čak 37,8% auto-škola ne može da ispuni ove uslove u roku utvrđenim zakonom i Pravilnikom i samim tim se dovodi u pitanje rad i opstanak ovih auto-škola čime veći broj zaposlenih može ostati bez posla. Kako bi se predupredio ovaj problem moje pitanje za ministra MUP nadležnog za sprovođenje ovog zakona, a to je da li se eventualno razmatra mogućnost produženja rokova za prilagođavanje auto-škola novim standardima kako bi se izbeglo zatvaranje više od trećine auto-škola, jer samo prilagođavanje kočionih sistema predstavlja značajne investicije za auto-škole, a da ne govorim o ostalim prilagođavanjima i adaptacijama koje moraju biti sprovedene? Hvala.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, htela bih, koristeći svoje poslaničko pravo danas da zatražim obaveštenje od ministarke zadužene za populacionu politiku i demografiju, u vezi sa predlaganjem i sprovođenjem novih stimulativnih mera populacione politike, Strategijom populacione politike.

Naime, demografska situacija nas godinama unazad upozorava da probleme populacione politike treba pre svega posmatrati kao nacionalno a ne političko pitanje i da bi za najavljenu populacionu politiku trebala da postoji široka društvena saglasnost, uzimajući u obzir činjenicu da su predložene mere izraz krajnjeg napora Vlade Republike Srbije, da i u, ne tako povoljnoj ekonomskoj situaciji, pruži maksimalnu podršku porodicama sa decom.

Znamo da je jedno od strateških opredeljenja Vlade, borba protiv bele kuge. Ova Vlada kao i prethodne dve ozbiljno shvata problem depopulacije Srbije i činjenicu da se, ukoliko ne preduzmemo hitne mere, za 50 godina može se prepoloviti srpsko stanovništvo.

U tom smeru su preduzimane različite mere Vlade, jer populaciona politika, zauzima strateško mesto u aktivnostima Vlade. Iako smo krajem prošle godine usvojili set populacionih mera prilikom izmena i dopuna Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom, Vlada, a posebno Kabinet za populacionu politiku, ministarke prof. dr Slavice Đukić Dejanović, u čijem je delokrugu rada, pre svega populaciona politika, predlaže i nove, još stimulativnije mere koje bi trebalo da podstaknu rađanje.

Ove mere usvojio je i Savet za populacionu politiku Vlade, a podržao predsednik Republike Srbije i Nacionalni savet za populacionu politiku. Nove mere podrazumevaju još veću podršku u državi, i to za prvo dete 100.000 dinara u vidu jednokratne pomoći, za drugo dete 10.000 dinara mesečno tokom dve godine od rođenja deteta i za treće dete 12.000 dinara tokom 10 godina, a za četvrto dete 18.000 takođe tokom 10 godina od rođenja deteta.

Verujem da se svi slažemo da su ove populacione mere izuzetno stimulativne i beskrajno značajne za opstanak i države i nacije, ali i da će uz aktivne mere u sferi politike zapošljavanja mladih, da na taj način možemo postići pun efekat.

Pored ovih mera u skladu sa Strategijom o podsticanju rađanja, Vlada najavljuje i niz drugih mera. U vezi sa tim želim da zatražim obaveštenje od ministarke Đukić Dejanović, koje normativne izmene će Kabinet za populacionu politiku i Vlada, u celini predložiti, kako bi se ove obimne mere primenile, imajući u vidu da se radi o više zakonskih propisa koje treba izmeniti. Hvala lepo.