Hvala. Dame i gospodo poslanici, gospodine ministre, iako je ovo jedan od dugo najavljivanih tzv. sistemskih zakona, mi znamo da je on u pripremi, sada, doduše, u nešto izmenjenom obliku, došao još u vreme bivše DOS-ovske garniture, kada je iz tog perioda omiljeni ministar gospodina Velje Ilića, Marija Rašeta-Vukosavljević, izvršila pripremu ovakvog zakona.
Taj zakon je nešto što uglavnom propisuje i daje smernice diktirane od strane Evropske unije, a i sam gospodin Ilić je juče rekao da nam je železnički transport spor, prevaziđen, i da treba da uhvatimo poslednji voz za Evropsku uniju. Ako hoćemo da govorimo o tome kada mi uskačemo u vagon, onda razmišljajte, bar po onom što kažu zvaničnici iz Evropske unije, o 2024. godini, a dotle će neki biti sposobni da uskaču, neki će ići uz pomoć štapa, neki će biti možda u dobroj kondiciji, ali u svakom slučaju daleko je 2024. godina.
Sam zakon po sebi ima cilj da se nešto suštinski promeni, naročito kada je u pitanju kompletno restrukturiranje ovakve železnice kakva jeste, ali to neće biti, a to zna i sam ministar Ilić, ni jednostavno ni lako. Jer, zakon, sam po sebi, ovako kako je napisan, uz prihvatanje svega onoga što se želi da se prihvati od direktiva Evropske unije, u mnogim svojim segmentima i te kako je neprimenljiv na veoma finansijski lošu i urušenu jugoslovensku železnicu, a naročito kada se ima u vidu, a taj podatak je juče precizno izneo gospodin Stamenković, kako je to išlo od 1990. do 2004. godine samo kada su zaposleni u pitanju.
Ono što i mene kao poslanika SRS najviše muči u ovom trenutku, a naročito ljude koji rade na železnici, jeste šta će biti sa njima u daljem procesu otpuštanja, jer ovaj zakon nije na pravi način definisao socijalni program za ljude koji će ostati bez posla.
Znate, gospodine Iliću, ljudi koji su mašinovođe, otpravnici ili oni koji rade taj tzv. izvršni deo, ta ciljna grupa u našoj železnici zgradu u Nemanjinoj zove gumena zgrada, jer non-stop se useljavaju oni koji su administrativci tamo, pa se broj penje od 2.000 do 3.000. Neki su čak skloni tome da kažu da tamo ima čak i 4.000 zaposlenih, hajde da ne preteramo, i oni su svi sebi obezbedili neke pozicije, a šta ćemo sa jednim Lapovom, gde 50% muškog stanovništva radi na železnici.
Sada treba da se pitaju, kao u ono vreme kada je bilo otpuštanja radnika u "Zastavi", kako će oni kada ostanu bez posla, gde će i šta će. Njihov radni staž u proseku je od 25 do 30 godina, oni samo to rade, otpravnici, mašinovođe, pregledači kola, celog života to rade. Nasledili od oca, od dede, iz železničkih porodica i nemaju šta drugo da rade.
Taj socijalni program nije dobro urađen, a naročito niste obratili pažnju na invalide koji su zaposleni na železnici. Govorilo se, a te podatke su izneli rukovodeći ljudi iz naše železnice, da je tzv. tranzicioni fond iz koga je trebalo da se finansira najvećim delom taj socijalni program prošle godine je bio 280 miliona, ako se ne varam, dinara, a mislim da sam u pravu, da je ta cifra blizu 300 miliona. Odjednom se pokazalo da ni tih para nema i da se nije ni otpočelo sa sprovođenjem toga.
Vi sada kažete, inače cela situacija u kojoj se nalazila bivša DOS-ovska vlast i ova sada vaša, uz ovo ovakvo skupljanje većine i dogovora od zakona do zakona, od prečestih pretnji onih koji vas podržavaju, zaista podseća na one scene iz čuvenog orijent ekspresa i nikada se ne zna čija je glava u pitanju i kako će da završi, u političkom smislu mislim, da li će da ostane sa funkcijom ministra ili ne. Ali, ako je stvar ozbiljna, a ona to zaista jeste, najveći problem će zapravo biti posle usvajanja ovog zakona, jer verujem da ste obezbedili većinu, kako će proces restrukturiranja da se izvrši.
Ono što zaposleni traže i što je Vlada nama dužna da pruži kao odgovor, i vi kao resorni ministar, jeste kako će da se uradi program finansijske konsolidacije železnice u ovom trenutku. To vam je isti slučaj sa kragujevačkom "Zastavom", ovde je u pitanju industrija automobila, ovde je u pitanju železnica.
Ako se taj gigant na neki način tamo finansijski ne pomogne i ne oporavi, ako se to ovde ne uradi sa železnicom, ona neće biti atraktivna za strane ulagače i ponuđače, verovatno. Hoće za Austrijance koji imaju novu opremu, nove lokomotive, putničke vagone da krenu od Beča, pa idu do Atine tim koridorom 10, a šta ćemo da radimo za ove tzv. sporedne i regionalne.
Znate, država je do 2000. godine iz poreza na promet izdvajala oko 3%, mislim da je 3%, za finansiranje železnice i to je prestalo dolaskom DOS-a na vlast. Sada ako treba da se uđe u proces restrukturiranja onda država jasno mora da se odredi i da kaže šta u sveukupnom saobraćajnom sistemu naše zemlje očekuje od železnice.
Ovo nije jednom, pa zasvagda, doneli smo zakon, stavili tačku na njega i po njemu ćemo dalje da radimo. U veoma razvijenim i u zemljama za primer sa njihovom železnicom, kao što je recimo Francuska, uz one primedbe koje ste vi izneli kod privatizacije železnice u Velikoj Britaniji, ali recimo da uzmemo Francuze za primer, mi koji smo bilo kada otišli tamo i vozili se francuskim vozovima, znamo kako to funkcioniše. Recimo da svake godine koriguju nešto u svom sistemu poslovanja i uvek hoće bolje, ali naravno za sve to imaju ogromnu podršku države.
Dakle, definisanje bitnosti i regionalnih trasa je nešto što je veoma važno. Nije dovoljno samo bilo da se u zakonu uvede mogućnost da jedinice lokalne samouprave te lokalne trase mogu da koriste, jer evo reći ću vam, a ništa se nije promenila situacija ni iz tog perioda kada smo bili pod sankcijama.
Skoro, pre 10 godina, nije se našalio, nego ozbiljno je sa ove govornice gospodin Tomislav Nikolić, za koga svi znate da je doajen Narodne skupštine Republike Srbije, danas najpopularniji političar u zemlji, rekao da mala deca koja stanuju blizu železničke stanice u Kragujevcu kada vide železničku lokomotivu misle da je prošao gvozdeni konj. Zaista nije šala, ali je tako, jer od tog danskog kraljevskog voza i od činjenice da mi imamo veoma nerentabilan i putnički i transportni železnički saobraćaj, mi i dalje nismo odmakli.
Zato je ključno pitanje za Vladu i za vas kao ministra za kapitalne investicije da nam kažete, i samim tim poručite ljudima zaposlenim u železnici pre procesa restrukturiranja, šta je država spremna da uradi. Ako smo mi kao ona SRJ, gospodine Iliću, godinama iz budžeta, što na nagovor Radoja Kontića, što onih drugih koji su bili premijeri tadašnje Savezne vlade, svake godine u saveznom budžetu izdvajali ogromna sredstva za remont dela pruge Podgorica - Rožaje, zamislite za prugu koja ne funkcioniše od 1966. godine, onda nam vi recite pošto je pouka jasna šta će Vlada Republike Srbije da uradi i za oblast Banata, i za kraljevački, i za Loznički region, kako će one to da podstaknu, jedinice lokalne samouprave, da se upuste u ovo što im sada izvorno zakon dozvoljava.
Vreme koje ima poslanička grupa SRS, nažalost, ne dozvoljava mi više o ovome da govorim, govoriću o amandmanima svojih kolega, ali to su zapravo ključna pitanja, a ne ono što je samo definisano zakonom, uz prihvatanje direktive EU.
Jer i uz prihvatanje svih tih njihovih usvojenih direktiva i Francuska, i Velika Britanija i Nemačka, u skladu sa svojim mogućnostima i sa stanjem u svojim železnicama, koriguju i zakone, i njihove vlade donose uredbe, kako bi se to poboljšalo.
Sveukupna privredna situacija u zemlji koja je potpuno urušena, jer mi svakoga dana imamo dnevne gubitke od gotovo 500 hiljada dolara zbog nefunkcionisanja naše privrede, ne daje nam baš puno mogućnosti za optimizam kada je u pitanju ulaganje u železnicu Srbije, a u stvari to je ono što oni traže, da država aktivno učestvuje u programu finansijske konsolidacije.