Dame i gospodo narodni poslanici, poslanička grupa SRS svakako podržava ovakvu nameru i ovaj odličan amandman koji je podnela gospođa Borka Vučić.
Sama činjenica da je ona, kroz jednu anegdotu iz svoje više nego uspešne, brilijantne karijere bankara, žena koja je brinula za svoju državu i svoj narod, dovoljno rekla u prilog tome koliko je potrebna u rasuđivanju i trošenju državnih para zdrava seljačka logika, valjda vam je dovoljan argument i ne treba vam više.
Ko zna koliko je danas takvih primera; i ona, kada krene širom Srbije, a naročito mi koji smo usmereni na to da svakog dana obilazimo naše seljake, poljoprivredne proizvođače, vidimo koja je njihova najveća muka i koje je ključno pitanje – kada će i da li će država uopšte da brine o poljoprivredi na način na koji treba da je tretira, kao jednu od strateških privrednih grana u našoj zemlji.
Verovatno se kolege iz ranijih saziva Skupštine Srbije sećaju, ima tome već sedam godina kako kontinuirano pričam o jednom projektu koji je uradila grupa profesora i asistenata sa Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Kragujevcu. Taj projekat se zove - Rast i strukturne promene privrede Srbije sa posebnim osvrtom na strukturne promene u poljoprivredi, odnosno u sektoru poljoprivrede. Svako ko je imao prilike da pročita, to je jedan empirijski osvrt na ono što nam se dešavalo u oblasti poljoprivrede unazad više decenija, od komunističkih zelenih planova, agrarnih reformi, video je da se mi kao država nalazimo u situaciji, i to je u jednom delu svog obrazloženja uvažena gospođa Vučić i napisala, da uopšte ne brinemo o tome šta je to što mi možemo da ponudimo tržištu širom sveta; ne bismo čak mogli, koliko ima potencijalnih kupaca zainteresovanih za zdravu hranu, da proizvedemo.
Kako se danas snalaze ljudi koji su sami krenuli u jedan projekat koji se zove proizvodnja zdrave hrane? Često možete da vidite na televiziji, na RTS-u priloge u jutarnjem programu, u raznim drugim emisijama o tim usamljenim srpskim porodicama koje su pošle ni od čega, kako su se opredelili za proizvodnju voća, povrća ili imaju nešto veću stočarsku proizvodnju, i svi će da vam kažu - mi smo, iako smo vredni i marljivi... To je dobro da se prikaže na televiziji kako cveta poljoprivreda u zemlji, pa kada vidite celu porodicu na okupu, tri generacije, onda mogu da se hvale aktuelni vlastodršci i ministar poljoprivrede i kažu - evo, ljudi ostaju na selu. Šta sledi posle toga? Oni kažu - mi smo sami na sebe usmereni i nikoga u državi nema da nam pomogne.
Cele prošle godine, skoro svakog meseca, obilazila sam ivanjički kraj sa dr Tatomirom Bakovićem, narodnim poslanikom, koji potiče iz jednog gorštačkog sela Vučje nedaleko od Ivanjice. Da pitate njega, kao i meštane iz njegovog sela kako su živeli pedeset i neke godine kada je doktor išao u osnovnu školu i koju su mehanizaciju koristili, kako se država brine danas o njima, reći će vam - nikako. Ti ljudi, ne samo iz tog nego iz svih sela ivanjičkog kraja, ogorčeni su naročito zbog činjenice, oni to potenciraju, tako je i kod mene u Šumadiji, tako je u celoj Srbiji, da država ne stimuliše mlade ljude kroz subvencije, kojih nema, jer nema poljoprivrednih kredita, beskamatnih, naravno ako država hoće da brine o razvoju strateške privredne grane, one koja direktno donosi profit za jednu porodicu ili za grupu ljudi, ako su organizovani kroz takvu proizvodnju.
I, šta onda oni kažu – čemu mi služimo; služimo da se mučimo, da svoju grbaču savijamo do zemlje. To je priča jednog čoveka iz Kušića, sela koje se nalazi nedaleko od Ivanjice i poznato je po proizvodnji krompira.
Pre svega, to znaju poslanici ovde, zna i kolega Baralić koji je iz tog kraja, bili su prinuđeni prošle godine da tone svojih proizvoda bacaju, a čovek kaže - imam 43 godine, dvoje dece koje školujem, jedno dete ide na fakultet, ja nemam od čega da živim a mučim se kao rob, nešto najgore trpim od države, nemam nikakvu pomoć, sve sam moram, ali gde god da konkurišem za kredit... Naravno, to je bilo aktuelno u vreme predizborne kampanje, kada je ministar bila iz G17, pa je šakom i kapom delila nepovratne kredite u vrednosti od 13 miliona svom saradniku, koji je inače bivši savezni ministar i koji je te pare zloupotrebio i potrošio ko zna gde, a seljaci koji se muče nemaju gde.
Vidite šta je napisala gospođa Vučić. Rekla je, pošto su to uglavnom registrovana poljoprivredna domaćinstva... Koliko god da su se naši seljaci opirali (znam po svojoj familiji, po svojoj rodbini, braća od stričeva i njihove supruge, njihova mala deca žive na selu, odakle je moj otac poreklom), oni su morali na kraju da se registruju. Šta im je država za uzvrat dala? Ništa. Samo nove namete i nemogućnost da obnove svoju mehanizaciju, pa su zbog toga demoralisani. Ti ljudi koji su ostali da rade na selu pitaju se kako će da dočekaju sledeću godinu. Kad je u Srbiji došlo dotle da je svaka godina sve više gladna za srpskog seljaka, o čemu mi da pričamo? To što oni proizvedu, to je samo za prostu reprodukciju.
Kad krenu sednice Narodne skupštine i kada razgovaramo o tome kako vlastodršci troše budžetske pare, samo da vam pokažem ili da vam kažem koliko mi SMS poruka stiže iz raznih krajeva. Imam jednog saradnika, član je SRS, iz sela Dobrača kod Kragujevca, na putu prema Gornjem Milanovcu; svakog dana me čovek izveštava o pijačnom barometru i pita se i traži od mene da pitam vas - da li je normalno, gospodine ministre, da on mora najkvalitetnije i najuhranjenije prase da prodaje po 80 - 90 dinara na pijaci danas i da li je normalno da njegova žena ide i da se toliko muči i da prodaje po toj ceni sir i kajmak, da li se to isplati.
A da ne govorim o meštanima onih sela, govorila sam o tom, uslovno rečeno, zabitom kraju Ivanjice, jer ga vi tako tretirate, a dosta je takvih krajeva u Srbiji, koji nemaju mogućnost da tu negde u okolini ili u svom mestu prodaju tu robu koju proizvode, pa kad ukalkulišu te svoje troškove prinuđeni su da budzašto daju nakupcima koji dolaze, ali samo da se vade, jer su navikli da rade i navikli su da proizvode.
Prema tome, ovo je više nego racionalan predlog. Ako vam gospođa Vučić kaže da devet milijardi ide u neke Đilasove projekte, tajkunske, da se ne zna gde je to otišlo, ako vam kaže da milijarda ide za ski-centre da bi se Dinkić i njegova klika slikali u najskupljoj opremi i da bi on pokazivao svoje slalomske i veleslalomske veštine, onda shvatite da je ona, kao žena domaćin, koja je celog života radila u bankarstvu i razgovarala sa tim ljudima, veoma racionalno pristupila trošenju budžetskih sredstava.
Ako hoće 10 milijardi više da se subvencioniše kroz njen amandman, uzme se onima koji se bahato ponašaju i troše bez veze, nema se traga tome, a da se seljaku kome je to potrebno, onda mi objasnite koji je to argument, gospodine ministre, kad vi kažete - ja to tako ne mogu ili preporučite poslanicima da u danu za glasanje ne glasaju za amandman gospođe Borke Vučić.
Na takav način ćete sve više da pokazujete da nemate dobre namere, iako tvrdite da ih imate i prema seljacima i prema onima kojima je pomoć najpotrebnija.
Ne znam da li ste vi pratili, a verujem da jeste, prošle godine kampanju SRS, koja je zato i pobednička i zato smo pobedili na izborima i najviše nas ima ovde, još uvek ne dovoljno da samostalno formiramo Vladu, ali to će se desiti posle pobede Tome Nikolića 20. januara, u to budite sigurni, ali ako ste pratili šta govori koleginica Tabaković kada je u pitanju poljoprivreda i naše zalaganje da država mora da stoji iza agrarne banke, da ona mora da pođe od toga šta je najvažnije u poljoprivrednom sektoru, što odmah donosi profit, da se finansira sa takvim kreditima, o kojima sam govorila na početku, onda neka izađe vaš kandidat za predsednika države i neka kaže drugo.
Lako je njemu bilo da se "manekeniše" i da u kampanji obećava sve i svašta. Vidite da on samo gura pare u džep ovog svog tajkuna Dragana Đilasa. Kažite im kojim je poljoprivrednim proizvođačima, kom seljaku pomogao za ove četiri godine Boris Tadić. Nikome.
Znate kako se kaže, ako mu nije pomogao, nije mu ni odmogao, ali on jeste. I vi i Demokratske stranke svojom politikom odmogli ste ljudima da imaju progres, da zadrže svoje mlade naraštaje da ostanu kod kuće, da mogu vredno da rade, kao što rade, ali da od toga imaju konkretnu dobit.
Uostalom, o čemu mi da pričamo? U zemlji u kojoj je tako jak uvoznički lobi, naročito kada je u pitanju poljoprivredni sektor, srpski seljak nema šta da traži. Ostavljen je na milost i nemilost. Ako je lokalna samouprava, kao što je to slučaj u Kikindi, gde vlast vrši SRS i gde je predsednik dr Branislav Blažić, formirala veći agrarni budžet i ako je formirala neki fond, kao što je uradio dr Blažić, da se finansiraju poljoprivrednici, nečemu mogu i da se nadaju. Ovako, da krenete širom Srbije, pomoći za seljake nema, oni su ostavljeni na milost i nemilost vama, vlastodršcima koji ne hajete za njih.
Kada bismo sada sproveli neku anketu, gospodine ministre, od vas, preko ovog Božidara Đelića i ostalih ministara u Vladi, sa samo tri ili četiri pitanja - koliko koštaju namirnice koje seljak iznosi na pijacu, verujem da ne biste mogli da nam date odgovor. Jer, vi živite u nekom iracionalnom svetu, nemate uopšte dodira i kontakata sa tim ljudima, ne znate kolika je njihova muka.
Da znate, vi biste od ovog tajkuna Đilasa uzeli, od ski-centara i ostalih, u blagom smislu rečeno, pijanih milijardera, to se metaforički kaže, u Vladi Republike Srbije, a dali biste srpskim seljacima koji vape za svakim dinarom, jer nemaju odakle i ne znaju više kakav im je dalje život, perspektiva i sudbina za njih i njihovu decu.
Mislim da će i naredna godina u svakom smislu morati da bude prekretnica za Srbiju, pa tako i za srpskog seljaka. Sve dok na čelo države ne dođe pravi domaćin, čovek koji je i poreklom sa sela i koji zna šta su seljačke muke... Uostalom, u Bajčetini, selu odakle potiče budući predsednik Srbije gospodin Tomislav Nikolić, time ću završiti, žive 22 građanina sa pravom glasa. Prosek njihovih godina je 70. Pošto nemaju biračko mesto u selu Bajčetina, dolaze u susednu opštinu Knić da glasaju, dolaze svojim traktorima, iako je zima, iako je sneg. To će da urade i 20. januara, iako imaju preko 70 godina, iako su traktori stari, ali znaće i tog dana kada budu glasali za svog Tomu Nikolića, kao i cela Šumadija i cela Srbija, da će srpski seljak imati čoveka u koga može da veruje i koji će da vrati poljoprivredu Srbije tamo gde joj je bilo mesto u vreme kada smo širom cele Evrope ovim vašim prijateljima, koji vas ucenjuju, izvozili kvalitetnu srpsku stoku i od toga imali i te kako veliki profit. Hvala.