Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8369">Gordana Čomić</a>

Gordana Čomić

Demokratska stranka

Govori

Najviše volim kada neko razume ono što ja ne razumem. To je redovno potpuno jasan odgovor za pitanje koje nisam ni postavila.
Ukoliko neko ne želi da čuje ono što se jasno izgovara, onda tu teško može da se dopre rečima koje su sasvim jasne da jasnije ne mogu biti, ukoliko neko smatra da narodni poslanik nema pravo da govori ono što misli, čak i u slučaju da se misli da ne razume ono što razume, onda je pitanje elementarne pristojnosti da se objasni bez želje da se bilo ko vređa ili da se pogrešno interpretiraju podaci. Dakle, loše banke, kad ih još jasnim podacima opervažite tokom sednice mogu da idu u likvidaciju i te kako.
Moj je problem sada da li je istina da ministar finansija nema svest o tome šta radi kada na sednici Skupštine priča o bankama na takav način? To je ogroman problem, mislim da nije samo za vladajuću većinu, nego za sve nas. U svakom slučaju, imaćemo prilike da razmenimo razumevanje okom mog vremena u okviru poslaničke grupe DS. Hvala.
Zahvaljujem.
Predlog zakona koji je pred nama je sporan u najmanje tri tačke i opaske koje želim da podelim sa narodnim poslanicima.
Prva sporna stvar je sporna generalno, jer nije prvi put da se javlja u nekom zakonu. Ovim odredbama ovog zakona defakto Narodna skupština zakonom daje svoja ovlašćenja Vladi Republike Srbije. To nikad nije dobro i nije prvi put da bilo koje ministarstvo predlaže takav zakon. Trajnost ovog zakona podrazumeva da nakon usvajanja Zakona o preuzimanju imovine i obaveza određenih banaka radi očuvanja stabilnosti finansijskog sistema Republike Srbije, Skupština Republike Srbije se više ne bavi bankama.
Kada institucija odluči da svoja Ustavom data ovlašćenja, da Vladi koju bira onda to nije dobra vest i to je sporno. Kompromis se može napraviti kada Vlada odluči da predloži Skupštini da oroči ovakav prenos ovlašćenja, koja su isključivo nadležnost Skupštine Srbije.
Međutim, to ovde nije slučaj i to ostaje sporno, čime god se zakon bavio i ko god zakon predlagao.
Druga sporna osobina propisa pred nama, Predloga zakona, je što se ovim zakonom stavljaju van snage drugi zakoni koji su već na snazi u pravnom sistemu Republike Srbije. Ako iz toga iko može da izvuče zaključak da će ovaj zakon uneti pravnu sigurnost, stabilnost i kredibilitet kod investitora, onda je sporno što tu činjenicu na tako različit način tumačimo, jer ja mislim potpuno obrnuto. Ako postoji Zakon o bankama, ako postoji Zakon o agenciji i ako postoji Agencija za osiguranje depozita, ako postoji Zakon o privrednim društvima, onda će svako onaj koga zanima da finansijski ulaže u našu zemlju, odnosno da se bavi, gledati te zakone, ne očekujući da postoji ovakav zakon kojim je Skupština svoja ovlašćenja predala Vladi i kojim je stavila van snage odredbe zakona koji inače finansijski investitor ili ko god gleda, čita i pazi.
Treća spornost ovog zakona je izostanak objašnjenja zašto skupštine akcionara, koji su u oba slučaja praktično država, jedno je javno preduzeće, drugo je država direktno, zašto se oni izostavljaju? Ko god dobio takav predlog zakona da se izuzmu skupštine, mora da se zapita zbog čega. Obrazloženje je da se radi o hitnosti, nedovoljno dobroj, zato je to treća sporna stvar.
Meni je potpuno neverovatno da poverujem da skupštine ne bi bile saglasne sa ovim pripajanjem, ali kada ostavite takve tri sporne stvari u predlogu teksta zakona potpuno nejasne, onda ne preostaje drugo nego da poverujemo da je u pitanju grublji izraz, i neću ga upotrebiti, ali pravna nepromišljenost za svakoga ko će glasati za ovakav predlog zakona, bez ikakve etičke dileme kakve posledice proizvodi ovakav zakon.
Moji komentari o tome šta je sporno, dakle ove tri stvari, da Skupština ovim zakonom daje svoja ovlašćenja Vladi, da se ovim zakonom stavljaju van snage odredbe zakona koje su inače na snazi, bez predloga izmena i dopuna tih zakona i da se izuzimaju skupštine akcionara koje nisu neprijateljsko okruženje, one su i u Poštanskoj štedionici i u "Agrobanci" država. Dakle, spornost tih odredbi je odlučujuća da donesem odluku da glasam protiv zakona.
U raspravi o prethodnom zakonu rekla sam da je u etičkom smislu lako doneti odluku protiv. Kažeš – protiv sam i misliš ne nosiš nikakvu odgovornost, što u ovom slučaju, kao i u prethodnom predlogu zakona, sa mnom nije slučaj, zbog toga što će ovaj zakon da proizvede posledice koje zajednički trpimo.
Podsetiću vas slikovito kako to izgleda. Deset godina 90-ih ulazili smo u banke sa pitanjem "da li imate para", a lepe žene koje su sedele unutra govorile su – nemamo, dođite sutra. To je bio naš način života. Nakon hrabrih poteza, rezova, takođe spornih ali objašnjenih, i ministar finansija koji ovo predlaže je učinio mnogo dobrih stvari i za mandata guvernera i za mandata ministra finansija u Vladi koju nisam podržavala, što mene nikad nije sprečavalo da vidim kada neko radi dobre stvari, jer ono što smo imali kao banke 90-ih nije bilo likvidno. Znate, svih tih 90-ih smo slušali kako su banke odlične i kako neko preuzima odgovornost, kako tu nema ničega spornog. Nismo imali ni prostor, ni mesto gde smo mogli da kažemo – aman, ne može da valja banka u koju ulazim i pitam "da li imate para", pa šta drugo ima, ako nema para, i da ona meni kaže – nema, dođite popodne?
Deset proteklih godina proveli smo sa različitim rezultatima u postavljanju bankarskog sistema na noge, na zdrave osnove. Proveli smo u nečemu što ja smatram mnogo važnijim, a to je poverenje građana u banke. Ako pitate ljude, kojih se i ovo tiče, bili oni štediše "Agrobanke" ili Poštanske štedionice ili bilo koje druge banke, ako ih pitate za poverenje u nacionalnu valutu, dobićete, što se mene tiče nepovoljan i tužan odgovor. Nama je novac evro, nama novac nije dinar, pa se kaže – da li štediš u parama ili imaš štednju u dinarima. To je ozbiljna stvar koja pokazuje svest o tome kakav stav imamo o nacionalnoj valuti. To se ne dešava u svim zemljama, a kod nas se eto dešava.
Zašto vas podsećam na ta dva perioda, jedan u kojem nam je objašnjeno da je sve u redu i drugi u kojem smo pokušali zajedničkim snagama, svako na raznoj strani, na istoj strani, kako kad i kako ko, da uspostavimo poverenje u banke, da proveravamo da li su banke likvidne, da omogućimo i ljudima i preduzetnicima i privredi da stignu do kredita i da pokušamo da se izborimo sa onim što neće ni ovaj zakon rešiti, odnosno sa skupim kreditima i sa ukupnom nesigurnošću o tome kako do novca za život ili kako do novca za ono što se zove proizvodnja, kakva god bila.
Čitam u ovim predlozima zakona sklonost da se ostane pri spornim rešenjima i da se svako pitanje o spornom tretira kao direktan napad na čoveka i delo. Došlo mi je na pamet da stvarno iskonstruišem verbalni napad na čoveka i delo, pa da vidite razliku, jer u mojim govorima i u mojim opaskama nema ničega osim svesti o tome da će posledice ovakvog zakona biti zajedničke za sve, kako god ko glasao za taj zakon.
Na kraju, ostalo je sporno iz pažljivog slušanja obrazloženja koje smo čuli i diskusije narodnih poslanika koje smo imali prilike da čujemo, šta se u stvari dešava primenom ovog zakona sa tih čuvenih 250 miliona evra. Reći ću vam kako ja to razumem, unapred prihvatajući da mi se kaže da ne razumem i da ništa ne razumem i podsećajući da postoje institucije koje će to pratiti, pa ćemo se opet naći u ovoj sali, pa ćemo uporediti međusobna razumevanja. Pripajanje na ovakav način podrazumeva da svi imaju poverenja da će novca biti, tako da Vlada traži način da ne uplati 250 miliona evra, da ide kroz tegoban put naplate iz stečajne mase, a da štediše ostanu u uverenju i u mogućnosti da ipak podignu svoje uloge.
Molim vas da razumete da to ne cenim kao loše. Naprotiv, znam i da su druge zemlje i druge države to radile na sličan način. Neću da zamaram primerima iz Mađarske ili ih Hrvatske. Ono što je sporno, ja jasno kažem – ovim zakonom glasaćemo da ovlašćenja Skupštine idu Vladi, do daljnjeg. Uvek sam protiv toga, bila opozicija ili podržavala Vladu. Glasaćemo da neki zakoni prestaju da važe odlukom o članovima u ovom zakonu i glasaćemo da nemamo poverenja u skupštine akcionara koje smo mi, Vlada Republike Srbije ili Javno preduzeće PTT Srbija. Argument da to mora da se uradi do nedelje štednje i da ne može da se stigne, mogu da prihvatim, ali onda vas molim da vi prihvatite, da ponudite argument da će ovaj zakon biti oročen, da će postojati vreme kada će Skupština ponovo moći da odlučuje o onome što joj je ustavna nadležnost da odlučuje, jer ostaće sporno da mi narodni poslanici u slučaju, i vrlo ću oprezno koristiti rečenice koje ću sada reći.
Dakle, u sasvim neverovatnom razvoju događaja da "Privredna banka Beograd", da "Jubanka" na teritoriji Kosova i da "Srpska banka" zapadne u teškoće ovakve vrste mi o tome u Skupštini nećemo imati pojma. Govorim vrlo oprezno, ne želeći da bilo koji razvoj na finansijskim tržištima, bilo koji način upravljanja u bankama koje sam spomenula, krene loše, bez obzira da li su razlozi iznutra ili spolja. To ni na koji način ne vraća Skupštinu na scenu zato je to što nazivamo "leks specijalis" bilo mnogo bolje rešenje i bilo bi potpuno jasno i potpuno bi drugačiji rakurs imali i rasprave.
Vidite koliko sam dobre volje, sigurna sam da ovo nije zato što sam opozicija nego je takva struja. Neće se u stenogramu čuti zujanje mikrofona, ali mi smo čuli i to je dovoljno, ali ne mora da bude stenogram.
Dakle, još uvek može da se ispravi ako sami predložite amandman ili ako na bilo koji način obezbedite da ovaj zakon bude oročen, jednokratan, pri čemu uopšte ne ulazimo u to koliko ćete banaka obuhvatiti na ovaj način. Sigurna sam da dobrih posledica od ovog zakona ne može biti. Koliko sam sigurna da dobrih posledica ne može biti, toliko isto vam želim da sve budu dobre posledice i da ja budem u krivu, zato što će to biti dobitak za finansijsko tržište u Srbiji i biće dobitak za ljude koji su na poslovima u ovim bankama.
Sa nadom da smo se potpuno razumeli kada su u pitanju primedbe, samo da dodam da je ovaj zakon, kao što ćemo videti u raspravi u pojedinostima, kod mene nakon nedovoljno vremena da promislim, nažalost, imala sam svega par sati, ipak stvorio obuku o tome da podnesem sve amandmane koje inače smatram neprimerenim za podnošenje, i onda ću u detaljima objasniti zašto i koji amandman je podnet na sve sa jednim jedinim tekstom – briše se.
Izvinjavam se što dok govorim je neprijatan pišteći ton. Stvarno se izvinjavam, niti mi je bila namera, niti imam na to uticaja. Hvala.
Zahvaljujem i zahvaljujem na odgovoru. S obzirom da je u odboru data argumentacija za razmenu naših replika u prethodnom delu sednice. Da, to se dešava, ljudi dođu u paniku i podignu uloge. To se desilo na ovoj sednici.
Ne verujem da postoji način da ispravite toliko zakon, da ja glasam za njega. Čvrsto stojim na stanovištu da svaki narodni poslanik mora da zna svoje odgovornosti iz Zakona o Narodnoj skupštini i iz Poslovnika Narodne skupštine i da glasam ja a da ne glasa poslanička grupa. Volela bih kada bi počelo da se čuje u ovoj skupštini – narodni poslanik kaže da hoće ili da neće da glasa. Znam da su ti dani još daleko.
Demokratska stranka neće podržati ovaj zakon ukoliko ne bude još izmena, ukoliko ne bude još jasnih planova za dalje dobre reforme finansijskog sistema.
Drago mi je da smo se razumeli kada dajemo opasku o tome da je današnja sednica bila posvećena banci koja neće u subotu biti predmet primene ovog zakona, zato što se proizvodi reakcija i zato što ćete imati reakciju. Ne znam da li je to legitimno ili legalno, ali ću pogledati literaturu, sa namerom da vidim da li ministar finansija to može ili ne može da radi na sednici Skupštine. Pretpostavljam da može. Ostaće da se vide sve posledice.
Ponavljam, rekla sam vam da ne verujem da će ovaj zakon proizvesti dobre posledice, ali vam od sveg srca želim da budu, jer će to biti dobro za vesti o finansijskom tržištu u Srbiji.
Samo opaska da sam imala prilike da učestvujem u debatama unutar poslaničkih i partijskih grupa i u Skupštini o predlozima zakona koji su proizveli loše posledice i da imam svest o tome šta znači moj komentar kad kažem da će zakon proizvesti dobre posledice, a iza nas su zakoni za koje su neki glasali, a neki nisu, koji su proizveli loše posledice. O svakom zakonu koji je predlagan za ovih 12 godina, koliko sam u Narodnoj skupštini, čula sam od predlagača samo lepe stvari. Dobri su bili oni zakoni kada su predlagači imali volje da čuju šta oni koji ne čitaju samo lepe stvari o zakonu imaju da kažu.
Moja želja da primenom ovog zakona se naprave i dobre posledice za nestabilne banke i za loše dugove i za spor, stečaj i za sve ostalo proizilazi iz onoga što nesporno svi delimo, a to je da kog građana imate povećano poverenje u banke i da pred drugima, onima kojima svoju sliku nosimo pokažemo bolju ocenu o stanju banaka i bankarskog sistema u Srbiji. Kada kažete narodnim poslanicima da se kaže da je zakon dobar to se podrazumeva, ne podrazueva se da se sluša šta u zakonu ne valja. Naučićemo to zajedno. Hvala.
 Zahvaljujem gospodine potpredsedniče. Povredili ste član 27, kojim ste u obavezi da se starate o redu na sednici, odnosno da primenjujete član 96. Poslovnika Narodne skupštine. Povreda se dogodila neposredno pre nego što sam, zahvaljujući članu 106, od vas dobila reč.
Ovlašćeni predstavnik i predsednik poslaničke grupe ima pravo da dobije reč u delu sednice u kojem se trenutno nalazimo, dakle, kada teče rasprava po prijavama za reč, samo ako dobije repliku. Ako je malopređašnji tok sednice bio takav da ste dozvolili ovlašćenom predstavniku repliku, onda je opet povređen član 27, jer se niste starali o redu na sednici, obezbeđujući da vreme za repliku traje dva minuta.
Molim vas da se, zalažući se za pravo i pozivajući se na poznavanje prava, da ne kršimo tako očito, sasvim jednostavno, odredbu koju je sasvim jednostavno naći u članu 96. Poslovnika Narodne skupštine. Ako ne znamo koji je deo sednice u toku, onda lako možemo da pitamo i da ako je tok sednice u kojem narodni poslanici imaju pravo na reč, onda ovlašćeni predstavnici i predsednik poslaničke grupe nema pravo na debatu. Ima pravo na repliku diskrecionom odlukom predsedavajućeg. Zahvaljujem.
Po redosledu prijava za reč.
Zahvaljujem.
Dame i gospodo, odlučivanje o amnestiji je uvek jedan od važnijih trenutaka u radu i raspravi svakog parlamenta, pa tako i Narodne skupštine Republike Srbije i uvek je zadovoljstvo učestvovati glasanjem u ovom svojevrsnom aktu milosrđa. Međutim, sporne odredbe predloženog zakona meni odriču to zadovoljstvo. Pokušaću u najkraćem mogućem roku da izložim šta je to sve sporno u ovom zakonu što se ne da pokriti ni demagogijom, ni populizmom, ne da se pokriti ni uvredama, ne da se pokriti ničim, pošto će svi podaci o primenjenom Zakonu o amnestiji biti dostupni javnosti. To je priroda drugih propisa koji se odnose na Zakon o amnestiji i svi ćemo biti u mogućnosti da vidimo ko je sve po budućem usvojenom Zakonu o amnestiji mogao da koristi neko pravo u nekom od 10 članova ovog zakona.
Šta je prvo sporno? Prva stvar koja je sporna i koja razlikuje ovaj predlog zakona od zakona iz 2006. godine u Republičkoj skupštini, od zakona iz 2002. godine u Skupštini SRJ i zakona iz 2001. godine je što ostaju na snazi sva krivična dela za koja se amnestija propisuje. Morate se odlučiti, kada kritikujemo prethodne zakone, šta je osnov za koji ih kritikujemo.
Zakoni o amnestiji koji su ranije donošeni predstavljali su amnestiju za krivična dela koja više nisu postojala u Krivičnom zakonu, dakle, zabrana političkog udruživanja, sloboda govora, verbalni delikt i slično, kao i amnestija na osnovu očiglednog, da ljudi koji nisu želeli da učestvuju u ratovima mogu slobodno da se vrate na teritoriju Srbije, a da ne budu zaustavljeni na granici, pritvarani itd.
Dakle, prvi veliki spor imam sa odredbom da sva krivična dela za koja se amnestija propisuje ostaju na snazi, da nema ni najave, bar ne u proceduri Narodne skupštine, da će i jedno od krivičnih dela za koje se amnestija izriče biti odlukom ove skupštine stavljeno van snage, ukinuto ili takvo da neće moći da bude primenjeno. Šta to praktično znači? To praktično znači da ukoliko 5. novembra ovako neizmenjen tekst zakona bude primenjen, da će počinioci krivičnih dela na koja su pravosnažno osuđeni na bilo koju kaznu zatvora, biti na slobodi. To istovremeno znači da ako 8. novembra bilo ko počini istovetno krivično delo u istovetnim uslovima, da je policija dužna da istragu uspostavi, da je dužna da predoči tužiocu dokaze i da je tužilaštvo i sudstvo dužno da onaj ko je krivično delo takve vrste počinio bude kažnjen propisanom kaznom za to krivično delo, bez obzira da li je lakše, teže ili kako god ga kvalifikovali.
Spominjano je da postoje u našim zatvorima ljudi koji služe kaznu za krivična dela koja više ne postoje. Za to ne mora da se donosi zakon o amnestiji. Za to postoje drugi instituti u našem pravnom sistemu koji su već spominjani, kao što ne mora da postoji obrazloženje koje jednostavno ne drži vodu i vidim da se tokom rasprave srećom odustaje, o uštedama, zato što 1.100 zatvorenika odmah, a 3.600 kada navrše svoje smanjenje kazne neće biti u zatvorima. Znate, ako je obrazloženje ušteda, pa što ne predložite da ih pustimo sve? Znate li kolika je to tek ušteda? Ako mi se dozvoljava cinična opaska, inače nedopustiva, ali dosta je nepristojno obrazlagati amnestiju time da će se uštedeti na boravku ljudi koji su za neka krivična dela pravosnažno osuđeni, a da ta krivična dela ostaju na snazi. Drugo, to prosto ne odgovara istini.
Ukoliko se spominju cifre od 187 miliona koje će biti ušteđene odmah, odnosno 800 miliona u nekom roku, zaboravlja se da onaj na koga se odnose odluke o amnestiji izlazi i da takođe ima zahtev za novcem iz budžeta. Ako je srećom zaposlen ili ima svoje poljoprivredno imanje ili neku sredinu u koju može da se vrati, problem je manji. Ako nije, onda morate da kažete zašto neće biti individualnog programa koji takođe košta za ljude koji amnestijom budu imali skraćenu kaznu ili budu potpuno oslobođeni služenja kazne.
Za dela ubistva, lakša ubistva, za ono što se ovde tvrdi da neće biti predmet amnestije, za ono što se tvrdi da trenutno navedeni pritvorenici i lica na izdržavanju kazne neće biti oslobođeni, onda vas molim da ukoliko ministar pravde ima takve podatke, da jasno i glasno to saopšti Narodnoj skupštini. Ako je strategija da se ovako jedna ozbiljna tema ostavlja narodnim poslanicima za interpretacije, onda je to dodatno duboka sumnja da ima stvarno dobrih namera o predlaganju ovih zakona ili još gore, da ima znanja o tome kakve će sve posledice proizvesti primena ovog zakona.
Dakle, etička dilema o tome kad treba da odlučite da li da za neki zakon glasate ili ne je laka kada ste protiv. Najlakše je odlučiti da ste protiv neke odredbe, nekog zakona, jer time sami smatrate da nemate odgovornost za posledice koje će zakon proizvesti. Ali, ovaj zakon, bez obzira na lakoću etičke dileme da se bude protiv, izaziva zabrinutost i ne olakšava etičke dileme između onih koji će glasati za taj zakon i nas koji ćemo biti protiv, jer će svima ovaj zakon proizvesti posledice. Nedovoljno dobro obrazložen, ostavlja sumnje zašto se predlaže za oslobađanje lica, a dela za koja su osuđeni ostaju na snazi.
Nas su sve lako naučili da advokat u sudskom procesu brani čoveka a ne delo i uvek je dobro setiti se toga kada hoćemo da kvalifikujemo šta je ko i gde učinio. Nažalost, ako ovako ostane kako je u predloženom tekstu, predlogom ovog zakona vi branite dela koja su oni napravili. Mi smo ovde imali prilike da slušamo da ljudi siroti su morali da čine krivična dela. Da li razumemo kakvu poruku šaljemo javnosti, da li imamo razumevanja za sirote ljude koji su činili krivična dela?
Koliki je odatle mali korak, od toga da opravdate u ime političke volje sve što vam padne na pamet, to da je ovo zakon koji se donosi aktom političke volje? Naravno, svi su zakoni akti političke volje, ali se razlikuju zakoni gde se politička volja upotrebljava u skladu sa institucijom u kojoj postoji, u skladu sa procedurama u instituciji u kojoj postoji i kada se politička volja zloupotrebljava, naše je pravo da izrazimo sumnju da primenom ovog zakona o amnestiji ovakvog kakav je, može do toga doći.
Druga stvar je da se određuje linearno, odnosno procentno smanjenje kazne. Padaju u vodu svi argumenti ovde da će primenom Zakona o amnestiji u ovakvom tekstu biti oslobođeni samo oni koji su osuđeni na tri ili šest meseci, pa im polovinom, smanjenjem te kazne dođe odluka da budu oslobođeni. Biće oslobođeni svi na koje se odnosi procentno smanjenje kazne.
Neko ko je počinio delo koje nije obuhvaćeno izuzecima i osuđen je na 12 godina, a ima osam, biće slobodan, ili neće biti primene zakona. Ni jedno ni drugo nije dobro sa naše tačke gledišta, pogotovo nije dobro ako se ostavi podložno sumnji.
Ne razmatraju se dovoljno lica oštećena tokom vršenja krivičnih dela za koje se izriče amnestija, bez obzira na težinu krivičnog dela koje se ovom amnestijom propisuje da se ima smanjiti kazna ili potpuno osloboditi od kazne. Ti ljudi su u istoj onoj okolini u kojoj je počinilac.
Znam da naknada štete ostaje na snazi, ali poruka je da počinilac krivičnog dela i da ste vi oštećeno lice, neće biti u zatvoru šest godina nego četiri godine. Zašto? To je na nama koji imamo etičku dilemu ili nemamo, da glasamo za ili protiv i da objasnimo građanima.
Amnestiji podležu i lica koja su počinila krivična dela i koja nisu inače obuhvaćena amnestijom ako imaju u trenutku donošenja ovog zakona 70 godina. Objašnjeno je – to je akt humanosti. I ponovo takvo lice koje je počinilo krivično delo i koje nije obuhvaćeno krivičnim zakonom, biće na slobodi, ako je osuđeno na kaznu zatvora od 12 ili 15 godina, u trenutku stupanja na snagu Zakona o amnestiji ima već osam ili deset, u zavisnosti koliko je osuđen. To su teška krivična dela i taj se počinilac vraća u svoju sredinu. Na nama je da objasnimo javnosti šta je pravi razlog da se ovakva lica oslobode daljeg služenja kazne.
Za obrazloženje zakona ostaje da se ponovi, kao što je i ministar pravde u uvodnom izlaganju rekao, da se promenila ekonomska situacija, promenile su se okolnosti i da je to normalan razlog da se predlaže Zakon o amnestiji. Ako je to motiv i razlog, onda bi morao biti predložen zakon o amnestiji koji svakome od nas otklanja svaku sumnju ko je u stvari na spisku lica koji će biti amnestijom obuhvaćeni. Ponavljam, to je podatak koji će svima biti dostupan. Ukoliko neko od institucija odbije, onda će poverenik za informacije tražiti i svi ćemo morati znati bez ličnih podataka, ali ko je obuhvaćen amnestijom.
O brojkama. U prvim najavama i obrazloženjima se govori o 8.000. Danas smo čuli da je kapacitet 7,5 hiljada, da u stvari postoji 11.375 lica koja treba da služe kaznu ili nisu počeli da služe kaznu i da će od njih ukupno 1.100 ići na slobodu odmah, a onaj ostali broj 3.600, naravno, kada se završi procentno smanjenje kazne, ali će svakako biti na slobodi.
Da ne bude nikakve dileme zašto je Zakon o amnestiji važna tema za svaku državu, zato što to jeste pitanje ljudskih prava, zato što smo svi zainteresovani da se ne odriču ljudska prava ni ljudima koji su obavezni da služe kaznu zatvora zbog počinjenog i dokazanog krivičnog dela, ali smo takođe svi u obavezi da gledamo ukupan uticaj koji će primena ovakvog zakona bez izmena proizvesti na okoline gde živimo.
Želja da se amnestijom opravda to što će biti više mesta u zatvorima, mislim da je pre svega uvredljiva za ljude koji borave u zatvorima. Uvredljiva je za ideju zašto se nekome izriče kazna zatvora i uvredljiva je za sve nas koji čitamo sve što nam je dostupno, imamo dovoljno informacija i želimo pravdu i debatu o tome kakve će posledice na kraju proizvesti primena Zakona o amnestiji, ako ne bude izmenjen amandmanima koji postoje u proceduri ili amandmanom Odbora.
Dodatna sumnja koja nijednom ovom diskusijom nije razvijena, pogotovo ne nastupom i prezentacijom i obrazloženjem zakona gospodina ministra, je kakvu poruku šaljemo policiji svi zajedno? Glasali mi za to ili ne, bili protiv ili za, posledice delimo zajednički. Debata u ovom domu služi da to svi jako dobro razumemo. Jednom kada se postavi pitanje da je potpuno hipotetički slučaj, ali moguć, da neko ko će izaći iz zatvora a već je počinio deo teškog ubistva ili teškog napada, u vremenu u kojem je trebao da bude u zatvoru, ali je amnestijom na slobodi, počini novo krivično delo, svi ćemo imati obavezu da damo odgovor kako se to desilo.
Nisam neko ko će reći da je to krivica ministra ili vladajuće većine ili opozicije, neko sam ko će reći – hajde da otvorimo dijalog o tome, hajde da obezbedimo da se to ne dogodi, hajde da obezbedimo da niko ko je imao ubistva, nasilničko ponašanje, te vrste, teže telesne povrede, da ne bude obuhvaćen amnestijom. Onda imamo svi razloga da mirnije čekamo primenu zakona.
Druga poruka koju ćemo poslati, poslaćemo policiji, tužilaštvu i sudstvu. Postoji uvek poznat laki konflikt između policije i sudstva, gde policija kaže – mi hapsimo, mi ih istražujemo, a vi ih puštate. Šta će da uradi sudija koji četiri meseca nakon stupanja na snagu zakona o amnestiji dobije sudski postupak sa istovetnim krivičnim delom za koje je neko oslobođen? Mi nemamo situaciju pravnih presedana, pa da se poziva, ali kakvu smo poruku poslali tom sudiji? Kakva je generalna poruka? Da treba da sude što blaže kazne, jer nema mesta u zatvorima, da treba da smanje broj istraga jer su teška vremena, pa ljudi čine krivična dela, da treba da zanemare da postoje žrtve i oštećeni, ili da trebaju zajedno sa nama, znajući koliko je težak kontekst u kojem živimo – istorijski, ekonomski i politički, da se pobrinemo da se stvarno reformiše zatvorski sistem, jer osnov za to postoji.
To je moja molba i moj predlog svima vama, kao što sam na kolegijumu Narodne skupštine pre nekoliko nedelja imala predlog i mogu da se o ovom zakonu organizuje okrugli sto i javno slušanje u Skupštini Srbije, da se razgovara temeljno zato što nam je zajednički interes da amnestije bude, jer amnestija jeste akt milosrđa, ali nam nikako nije zajednički interes da ostane i jedna sumnja o motivima zašto se ovakav zakon pred nama u ovoj formi predlaže i da li će i kakve mnogo lošije posledice od akta milosrđa možda proizvesti. Ako to razjasnimo, biće dobro po sve, a naročito po građane Srbije kojima ćemo dokazati da zajedno radimo na vladavini prava. Hvala.
Dame i gospodo, predsednik Skupštine je upravo u toku sednice povredio Poslovnik, član 27. i član 104. Na moje veliko žaljenje, sa nadom da je pogrešno informisan o načinu na koji se informacije u Skupštini, na osnovu Poslovnika, moraju prosleđivati. Dakle, ne može predsednik Skupštine da obavesti sekretara poslaničkog kluba o sastanku odbora.
Znam da javnosti to ne izgleda kao neka velika greška, da ne izgleda kao nepoštovanje procedure, ali to jeste vrlo ozbiljna greška. Na moju veliku žalost, ako se argumentacija o sastanku Administrativnog odbora održanom u subotu svodi na ovu izjavu predsednika Narodne skupštine, onda imam pravo da izrazim vrlo duboku sumnju da je išta od procedure, ukidanje jednog važnog instituta, kao što je imunitet narodnog poslanika, urađeno u skladu sa zakonom, urađeno u skladu sa procedurom i ne na osnovu zloupotrebe političke volje onih koji političku volju za većinu glasova imaju.
Procedura ukidanja imuniteta je važan događaj u svakoj skupštini. Jednako tako je važno da se ne krše procedure kojima je predsednik Narodne skupštine, Služba Narodne skupštine u obavezi da informiše poslanike unutar Narodne skupštine. Sekretar kluba ne može da bude adresa za predsednika Narodne skupštine, niti može da bude adresa za sekretara Narodne skupštine. Samo sekretar Administrativnog odbora može da bude adresa i pitanje je da li je taj deo razmene informacija urađen u skladu sa Poslovnikom. Nadam se da se radi o nerazumevanju i pogrešnom informisanju predsednika Skupštine, jer je ovo u svakoj skupštini ozbiljan prekršaj. Hvala vam.
Zahvaljujem.
Koristim vreme poslaničke grupe DS sa željom da ostavim traga i opaske o amandmanu koji je podnela grupa poslanika poslaničke grupe DSS Donka Banović, Milica Vojić Marković, Aleksandar Pejčić i Ružica Igić zato što ovaj amandman čitam kao paradigmu svega onoga o čemu mi zapravo ne želimo da razgovaramo u društvu, a tiče se obrazovanja.
Reći ću nadnaslov svih ovih pet minuta, kojim ću pokušati da dobijem vašu pažnju. Obrazovanje 21. veka je takvo da se mladi ljudi obrazuju za poslove koji još uvek ne postoje, a ljudi koji rade treba da se obrazuju da bi mogli da obavljaju poslove koji rade. Paradigma obrazovanja 20. veka ne postoji, ali je se mi čak i u Skupštini, a pogotovo u medijima, gde se sa lakoćom izriču razni stavovi o stanju obrazovanja u Srbiji, držimo kao da je stvarna, a nije. Zato je ovaj amandman paradigma, nudi rešenje da jedna materija kao što je broj ispitnih rokova, koje, usput budi rečeno, pitanje da li uopšte treba da stoji u bilo kom zakonu, ali već je tu, šta da radimo, dakle, nudi rešenje da to bude od četiri do šest.
Zašto smatram da je ovaj amandman paradigma? Zato što uvažava realnost, uvažava kontekst, gde propis treba da bude primenjen. Čini mi se važnim, ne zato da li će neka većina ovaj amandman usvojiti ili ne, ali čini mi se važnim zato što će poslužiti kao okidač, nadam se, da stvarno otvorimo raspravu o temi koja izgleda do detalja bez površnosti, bez šlamperaja, bez nedostatka informacija, zanima skoro isključivo narodne poslanike u Narodnoj skupštini Republike Srbije, dakle, sve ono o čemu je i ministar govorio, i drago mi je što mogu da kažem da očigledno i njega zanima.
Kontekst je da na fakultetima imate negde 10% studenata koji mogu da postignu ono što im se ponudi kao rad, ne ulazim u to uče li ili uče, do 60% studenata koji postižu. Ovi ostali ne postižu. Kontekst je da imate generalizaciju da neki članovi akademske zajednice ne smatraju uopšte studente potrebnim na fakultetima, niti im pružaju uslugu u učenja i obrazovanja, dok neki drugi to zaista to smatraju. Na tako malom broju studenata, na ovoj maloj površini, jeste nam zemlja lepa, ali to je sve mali broj ljudi, vi imate takvu šarolikost iz koje ovakav amandman prosto prirodno proističe.
Zašto ga još smatram paradigmom? Zato što ono što je meni oduvek smetalo u kontekstu obrazovanja 20. veka, je što su i nastavnici i profesori, bez obzira kog nivoa školovanja, imali jedan stav da treba uhvatiti učenika, studenta u onom što ne zna, što je potpuno naopačke, da promena razmišljanja da možemo da napravimo, čini mi se i ovakvom raspravom, da vidimo šta sve možemo da pružimo studentu, učeniku bilo kome od znanja, a ne od paradigme prve polovine 20. veka da se studenti ili učenici hvataju u neznanju.
Zašto je dobro kao paradigma za promenu razmišljanja? Ako je proces primene Bolonje uspešan, onda će 2015. godine svi imati četiri, propisali vi to, ne propisali. Ako nije uspešan, onda neće imati, propisali vi to, ne propisali. Ta životnost ideje da koliko god proceduralno to bilo za osporavati, jer te pitam koliki oćeš broj ispitnih rokova, ti mi daješ interval, pravnici bi dali mnogo zamerki, je dobar isključivo zato što nam ukazuje koliko malo pažnje u suštini posvećujemo podacima, merenju onoga što sistem obrazovanja u našoj zemlji treba da predstavlja.
Tu ću povezati sa idejom, koju je paradigma ovakvog amandmana rodila u meni, a to je budžet za 2013. godinu. Pošto po mom dubokom uverenju nismo doneli dobar Zakon o izmenama budžetskog sistema, nismo dobro učinili što ministar finansija isključivo odlučuje o svakom novcu, nismo dobro učinili što nam u budžetu ne postoji namenski novac, hajde da promenimo i mi razmišljanje, pa da vidimo da li od svega toga što nismo dobro učinili možemo da izvučemo nešto dobro za obrazovanje. Da li možemo da se složimo da ekonomija znanja da investicije u koje društvo i država ulažu u celoživotni proces učenja i u ono što treba da se promeni u visokom obrazovanju, da li može da nam bude argumentacija kojom bi svi, bez obzira da li podržavamo ministra Žarka Obradovića, ili ga osporavamo kao opozicija, mogli da stanemo i da kažemo - pa kad je već doneta odluka da je ministar finansija de fakto predsednik Vlade, i da on isključivo odlučuje o tome gde je koji novac, da neki deo novca više nego ranije ide u obrazovanje, po stepenu i onom kako i Ministarstvo prosvete i obrazovanja bude spremno da nam predloži?
Imaćete tu našu podršku, iz prostog razloga što koliko god bilo istinito da od sveg lošeg primenjivanja dosadašnjih propisa najviše trpe studenti, toliko sam isto sigurna da ukoliko kao društvo, ukoliko mi svi zajedno kao institucija ne ispostavimo znanje, ekonomiju znanja, obrazovanja, kao prvi i jedini prioritet našeg društva, trpećemo nezamislivo svi za pet, sedam i mnogo manje godina nego što nam se čini, ne uspevajući da se uključimo u ono što su obrazovni tokovi modernog sveta.
Ne mogu da utičem ni na volju većine, ni na volju ministarstva, da dobro odmeri budžet za 2013. godinu, kao što ne mogu da utičem na sve vas da podržite ovaj amandman, ali ono što mogu, to sam i učinila. Želim da ostane trag o tome da mi se sa zadovoljstvom čini da nas u ovoj skupštini ima dovoljno, ako ne svi, koji potpuno razumemo kontekst problema obrazovanja u Srbiji, koji potpuno razumemo koliko je teško probiti to kao prvu temu tamo gde je novac ili tamo gde se stvarno donose odluke i koliko je važno da razumemo da ako hoćemo nešto da menjamo, da to tačno moramo da izmerimo, da mu znamo kontekst.
Ovaj amandman koji glasi – fakulteti, može četiri, može šest i to da bude u zakonu, više nego i jedan drugi sasvim tačno opisuje kontekst koji je pred nama. Ovaj zakon i svi budući propisi koje će Ministarstvo prosvete uneti u ovu skupštinu oblikuju našu budućnost. Molim vas da u tom delu smanjimo, koliko god umemo, međupartijska neslaganja, idejna ili kakva god, netrpeljivosti i trpeljivosti id a uočimo koliko je važno da budemo okidač dobre, prave, detaljne rasprave o razvoju sistema obrazovanja u Srbiji. Hvala.
Zahvaljujem.
Konstatujem da je narodni poslanik najavio pismeno povlačenje amandmana na član 5. koji je podneo.
Da li još neko želi reč? (Da.)
Narodni poslanik Predrag Mijatović.
Da li neko želi repliku? (Ne.)
Da li još neko želi raspravu na amandman na član 5? (Ne.)
Prelazimo na amandman na član 5. koji je podneo narodni poslanik Ivan Karić.
Vlada i Odbor za obrazovanje, nauku, tehnološki razvoj i informatičko društvo nisu prihvatili amandman.
Odbor za ustavna pitanja i zakonodavstvo smatra da je amandman u skladu sa Ustavom i pravnim sistemom.
Da li neko želi reč? (Da.)
Narodni poslanik Ivan Karić. Izvolite.
Podsećam samo na proceduru.
Dakle, svaki odbor koji razmatra bilo koji akt po proceduri koji je stigao na sednicu odbora, razmatranjem akta, bez obzira da li je celovit ili amandman, ima pravo da glasanjem odlučuje o tome šta će biti sa aktom ili sa pojedinim amandmanom, a osnov leži ili u tome da je amandman protivrečan, da nije odgovarajući, da je uvredljiv, već po definiciji iz Poslovnika, ili da nije u skladu sa Ustavom.
Narodni poslanici članovi pojedinih odbora se izjašnjavaju o tome da li se takav amandman, po njihovoj proceni odbacuje ili ne. Ako ne na odluke odbora da se amandman odbacuje, amandman mora biti u pretresu. Ukoliko ga narodni poslanik ili grupa povuče tokom pretresa prestaje da bude predmet pretresa i naravno nije u Danu za glasanje na Narodnoj skupštini da o tome odlučuje.
Narodna poslanica Maja Gojković.
Vreme na raspolaganju predsednice poslaničke grupe je 15 minuta. Izvolite.
Deset minuta iskorišćeno od vremena na raspolaganju predsednici poslaničke grupe.
Pre nego što dam reč ministru Žarku Obradoviću, na osnovu člana 90. i člana 87. obaveštavam Narodnu skupštinu da će uobičajena pauza u toku našeg radnog dana, biti data nakon zaključenja rasprave u pojedinostima, koja je trenutno u toku.
Reč ima ministar Žarko Obradović.
Reč ima narodna poslanica Donka Banović.
Narodna poslanica ima na raspolaganju četiri minuta kao ovlašćena predstavnica poslaničke grupe. Izvolite.
Reč ima narodni poslanik Neven Cvetićanin.
Vreme na raspolaganju je 13 minuta.